25. 12. 2019.

Tin Ujević




Svakidašnja jadikovka



Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svjeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.


Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!


O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad.

____________________________

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

______________________________

VASIONAC

Sto glasova iz stotine grla,
Iz dubine stostruke mi svijesti,
Grmi, kliče: Još me nije strla
Teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
Iz dubine stostruke mi vode,
Šiknu, viknu: Nije me raspela
Zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
Buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
Uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
Uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe zemlje.
Ja bih mog'o, Svetlo, u hajduke.

Kroz okean neba ja sam ronac
I u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: -Konja! A mornari: -Jedra!
A ja, opit glasom pomorkinja vila,
Žudim samo plave, Vasione Nedra,
I ja vičem:-Krila! - Krila, Krila!

__________________________
Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
U srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

Da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

Da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

____________________

Božanska Ženo

Kolajna IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog smiješka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i bledi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, šta si, ko si?


___________________________
Jer ti si došla s druge strane svijeta

Kolajna XIII

Jer ti si došla s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg okeana;
Dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levijatana.

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku što vlada plave sfere,
kroz našu dušu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dve hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si došla kašnje,
odar bi našla. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadašnje.

__________________________

Kakva Čudna Svjetla

Kolajna XVI

Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom bregu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.

— Ne govorite mi više moju povijest,
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

ovim putem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu željkovane zvjezde,
a za nama, dole Reč je Bogoskvrna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.



_____________________________

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

_____________________________

Vječni prsten 


Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

-Pa da barem tada, za hiljadu hiljada
i hiljadu ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

__________________________________
Srbiji

Danas plamsaš samo od krvi najboljih
što su maču dali svoja tela spravna,
blešteći u duhu i u čistoj volji,
božanstvena zemljo pravoslavna;

Juče ti si bila moćna i velika,
i za usne dece mleko, med i vino,
dok se ne skrhaše pod gradom čelika
grudi tvoje dece, srpska domovino.

Sutra, sabirući i danas i juče,
zasjaćeš u duhu i u živoj moći.
Jer će slavu sloma unuci da uče
kao zoru spasa iza teške noći.

Al’ ni novi narod, niti ponos međa
nikad više neće da ti ovaj vrati,
ponositi pogled iza hrabrih veđa
što su znale divski u ponor gledati.

Tvoje mirno čelo pod pretnjom užasa,
i vijanjem vetra strave i strahote,
i molitvu tamnu i gluva nebesa,
to je danas vreme najveće lepote.

_________________________________

Sanjarija 
I

Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja što se tekar slute
s prepasti zle svile strijeljaš zjene sane
u turobne ure i strasne minute,

zlatna dušo sestre! Koso Vivijane!
Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke još neokaljane,
ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.

Ti još možda zuriš mističkome Gradu
u sutonu boje što se u zvuk sliva
Ili sanjaš neku grobišnu arkadu;

a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavnički riva.

II

Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje želje tutnje,
dokle jezde noću (tobož na vrh prsta).

Vasmir ti nam otkri. Požare i slutnje,
šapat pada vode, ponos kipa čvrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.

Što si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana što se pruža
u ružičnoj stijeni i ljubičnoj basni;

cvijeće što je vrsno da udobri muža,
te mi čusmo, kada mašta riječ ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak žutih ruža.

III

Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.
Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.

Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom

kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.

IV

Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem-danu posnom.

I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.

Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,

te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.






Нема коментара:

Постави коментар