25. 7. 2023.

Doris Lesing: Uputstva za silazak u pakao





Centralna bolnica

Prijavna lista Petak, 15. avgust 1969.

Ime… Nepoznato
Pol… Muški
Starost… Nepoznata
Adresa… Nepoznata

Opšti podaci

Policija je u ponoć pronašla Pacijenta kako luta obalom u blizini mosta Vaterlo. Odveli su ga u stanicu, misleći da je pijan ili drogiran. Navodi se da je bio zbunjen, preplašen i da je neprestano buncao. U tri sata ujutru su ga kod nas dovela kola hitne pomoći. Dok smo ga primali, Pacijent je u više navrata pokušao da legne na prijemni šalter. Po svoj prilici, mislio je da se nalazi na nekom brodu ili splavu. Policija je provjeravala luke, brodove, itd. Pacijent je bio pristojno odjeven, ali je bilo očigledno da se odavno nije presvlačio. Nije izgledao ni gladan, ni žedan. Na sebi je imao pantalone i džemper, ali je bio bez dokumenata, novčanika, novca ili bilo kakvih drugih ličnih isprava. Policija smatra da je opljačkan. Obrazovan je. Dali smo mu dva librijuma, ali nije zaspao. Glasno je pričao. Premješten je na malo Odjeljenje za posmatranje, jer je uznemiravao ostale pacijente.

Sestra iz noćne smjene, 6:00 ujutru

Pacijent je cijelog dana bio u stanju bunila i uznemirenosti, buncao je i halucinirao. Dva librijuma svaka tri sata. Policija nema nikakvih informacija. Poslali smo im njegovu odjeću radi istrage, ali malo je vjerovatno da će uroditi plodom: džemper, košulja i rublje su kupljeni u jednoj od niza prodavnica iste kompanije. Pantalone su italijanske. Pacijent je još uvijek uvjeren da se nalazi na nekom putovanju. Policija pretpostavlja da se radi o amateru ili jedriličaru.

Doktor Y, 6:00 poslije podne

Potreban mi je vjetar. Dobar, jak vjetar. Vazduh je statičan. Struja sigurno nadolazi velikom brzinom. Da, ali ne mogu je osjetiti. Gdje mi je kompas? Bez toga si ostao još prije nekoliko dana, zar se ne sjećaš? Potreban mi je vjetar, jedan dobar i jak vjetar. Zazviždaću da ga dozovem. Zviždao bih da sam platio svoje dugove. Istočni vjetar, da mi duva snažno u leđa, da. Jesam li još uvijek isuviše blizu obale? Poslije toliko dana na moru, pa blizu obale? Ali, ko zna, možda me je opet odvuklo ka obali? Oh ne, ne, pokušaću da veslam. Ali, vesla su nestala, zar se ne sjećaš, ostao si bez njih još prije nekoliko dana. Ne, mora da si bliže kopnu nego što misliš. Rtovi zelenih ostrva su se nalazili desno – kad? Prošle sedmice. Prošle šta? Nije to bila sedmica, to je bila moja žena. More je slanije ovdje nego u blizini obale. Slano, slano more, slana voda me prska pravo iz konjskih čeljusti. Tvrde mrlje od soli zatežu mi lice. Mogu da ih okusim. Suze, morska voda. Mogu da okusim so iz mora. Iz pustinje. Iz opustjelog mora. Morski konjici. Pješčane dine. Vjetar razbacuje pijesak sa vrhova dina, vrti ga u kovitlacima. Pijesak se pomjera, i leti, i gomila se u talasima, ali sve sporije. Sporo. Oko koje bi izmjerilo brzinu kretanja pješčanih konja, dok ja posmatram galopiranje morskih konjica, bilo bi pravo oko. Oho-ho, sigurno! Oko, okolo. Okolo bih uhvatio konja, možda bih ga i uzjahao, ali za mene je morski konjic, a ne pješčani, jer ja sam samo čovjek, a za pustinju može biti samo Bog. Neki jašu i delfine. Mnogi su to potvrdili. Mogao bih ostaviti svoju barku što tone i uhvatiti se za vrat morskog konjica, pa sve tako do Jamajke i sirote Čarlijeve Nensi, ili, ako me struje najzad odvuku ka jugu, do obale gdje čeka bijela ptica.

Okolo, okolo i naokolo idem ja, do Dijamantske obale, Kanarskih ostrva, za čas preplivam Rakovu obratnicu, pa preko, uz poklič do zapadne Indije, do luke gdje Nensi čeka svog sirotog Čarlija, pa okolo, zaobilazeći Sargasko more i skretajući desno, do luke, i okolo-naokolo, u naletu Golfske struje, i okolo, uz Azorska ostrva, tu, na dohvatu ruke, pa dalje, uz portugalsku obalu gdje me čeka moja Končita, prolazeći pokraj Madere i Kanarskih ostrva, uvijek u prolazu, pa opet ka Dijamantskoj obali, i tako unaokolo, i okolo opet, pa opet, uvijek i zauvijek, osim ako me struja ne odvuče ka jugu. Ali, struja me nikad ne bi mogla odvući ka jugu, ne. Struja ide svojim tokom, neumoljivo kao autobuska linija. Struja sjevernih mora, koja se kreće u smjeru kazaljke sata, mora odnijeti mene, odnijeti mene, ako ne… da. Oni će me malo skrenuti sa puta, da, hoće, gurajući me jednim malenim perom sa svojih bijelih krila, usmjeravajući me ka jugu, čvrsto me držeći i čuvajući od ljutih i bijesnih struja oko Ekvatora, a onda bih, živ i zdrav, najzad našao južnu ekvatorsku struju, najzad, i van opasnosti od svih Sargaskih, Scila i Haribda, poletio bih lako i divno, ploveći sa slatkim strujama juga uz ivice brazilskih gora do Mirnih Voda. Ali potreban mi je vjetar. So ostavlja tragove na drvenim daskama i stari splav se ljulja na talasima i muka mi je. Toliko mi je muka da bih umro. Plovite, drugari moji, plovite – ali ne, svi su oni otišli, umrli i otišli, vezali su me za jarbol i jedan veliki talas je nagrnuo i odvojio ih od mene, i ja sam sad sam, uhvatila me je i zarobila sjeverna ekvatorska struja i nigdje nema kopna kojem bih se nadao u ovom ogromnom, nemirnom moru.Policija nema nikakvih informacija. Nije prijavljeno da je nestao bilo kakav čamac, jahta ili plivač. Pacijent nastavlja da glasno govori, pjeva i ljulja se naprijed-nazad u krevetu. Veoma je umoran. Sjutra: sodijum amital. Predlažem nedjeljnu dozu.

17. avgust Doktor Y.

Ne slažem se. Predlažem šok terapiju.

18. avgust Doktor X.

Veoma je vruće. Struja ljulja i trese. Veoma brzo. Toliko je vruće da se voda topi. Voda je razrjeđenija nego obično, prorijeđena, brza, uzburkana. Kao toplotni talasi. Svjetluca. Jako svijetli. Različite vrste svjetlosti. Postoji svjetlost koja nam je poznata. To je, recimo, obična svjetlost jednog oblačnog dana. Zatim, sunčeva svjetlost, koja nastaje kad se ovoj prvoj priključi žuti ples. Zatim, blještavi talasi vrućine, toplotni talasi, koji stvaraju svjetlost dok svjetlost stvara njih. Zatim, unutrašnja svjetlost, svjetlucanje, kao snijeg zaustavljen u vazduhu. Svjetlucanje koje postoji čak i noću, kad nema ni mjeseca ni sunca ni svjetla. Svjetlucanje solarnog vjetra. Da, upravo to. Oh, solarni vjetre, duvaj duvaj i oduvaj moju ljubav ka meni. Veoma je vruće. So mi peče lice. Ako protrljam, čista morska so će mi dobro oprati obraze. Smiren sam, nalazim se na lakom, svijetlom, nemirnom, zanosnom, opojno lijepom moru, jer voda je postala prorijeđena i klizava od vrućine, laka voda umjesto teške vode. Potreban mi je vjetar. Oh, solarni vjetre, vjetre sunca. Sunce. Na kraju Duhova on reče Sunce, Sunce, Sunce, Sunce, i na krajuKad se mi mrtvi probudimo, Sunce, u naručje
Sunca putem solarnog vjetra, okolo, okolo, okolo, naokolo…Pacijent veoma uznemiren. Pitao za ime: Džejson. Nalazi se na splavu usred Atlantika. Tri kapsule sodijum amitala za večeras. Posjetiti sjutra opet.

Doktor Y: Jeste li dobro spavali?
Pacijent: Stalno tonem u san, ali ne smijem, ne smijem.
Doktor Y: Ali, zašto ne? Ja želim da spavate.
Pacijent: Skliznuću u morske dubine.
Doktor Y: Ne, nećete. Nalazite se na jednom veoma udobnom krevetu, u tihoj prijatnoj sobi.
Pacijent: Morskom krevetu. Dubokom morskom krevetu.
Doktor Y: Vi nijeste na splavu. Nijeste na moru. Nijeste mornar.
Pacijent: Nijesam mornar?
Doktor Y: Nalazite se u centralnoj bolnici, u krevetu, i mi se brinemo o vama. Morate se odmoriti. Treba da zaspete. Pacijent: Ako zaspem, umrijeću.
Doktor Y: Kako se zovete? Hoćete li mi reći?
Pacijent: Džona.
Doktor Y: Juče ste bili Džejson. Ne možete biti i jedno drugo, znate.
Pacijent: Svi smo mi mornari.
Doktor Y: Ja nijesam. Ja sam doktor koji radi u ovoj bolnici.
Pacijent: Ako ja nijesam mornar, onda ni vi nijeste doktor.
Doktor Y: Dobro, u redu. Ali, strašno ćete se umoriti ako nastavite da se tako ljuljate. Lezite. Odmorite se.
Pokušajte da ne pričate previše.
Pacijent: Ja ne pričam sa vama, je li tako? Okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i…Sestra: Sigurno vam se vrti u glavi. Već satima idete okolo, okolo i naokolo, jeste li svjesni toga?

Pacijent: Satima?

Sestra: Moja smjena je počela u osam, i svaki put kad sam svartila da provjerim kako ste, vi ste se ljuljali okolo naokolo.
Pacijent: Na straži sam, dužnost zove.
Sestra: Okolo i naokolo čega? Gdje? Tako, okrenite se.
Pacijent: Veoma je vruće. Nijesam daleko od Ekvatora.
Sestra: Znači da ste i dalje na splavu?
Pacijent: Vi nijeste!
Sestra: Ne bih mogla reći da jesam.
Pacijent: Pa kako onda možete pričati sa mnom?
Sestra: Probajte da se smirite i legnete. Ne želite, valjda, da se toliko umarate? Mi se brinemo za vas, znate li?
Pacijent: Pa, sve je u vašim rukama, zar ne?
Sestra: U mojim? Kako to?
Pacijent: Vašim. Rekli ste Mi. Poznato mi je to ‘Mi’. Kategorička množina. Vama bi bilo lako da to učinite.
Sestra: Ali, šta hoćete da učinim?
Pacijent: Vi kao Mi. Ne vi kao Ti. Podignite me, podignite, podignite. Vama bi to sigurno bilo lako. Očigledno. Samo upotrijebite svoju – silu, ili što god da je to. Oduvajte me tamo.
Sestra: Gdje to?
Pacijent: Znate vi dobro. Isporučite me na jug svojim bijelim krilom.
Sestra: Mojim bijelim krilom! Sviđa mi se kako to zvuči.
Pacijent: Vi nijeste jedna od njih. Da jeste, znali biste. Vi me obmanjujete.
Sestra: Žao mi je što tako mislite.
Pacijent: Ili me možda testirate. Da, moguće je.
Sestra: Možda je to.
Pacijent: Važno je samo izaći iz sjeverno-ekvatorske struje i ući u južno-ekvatorsku struju, od smjera kazaljke na satu ka smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. Kazaljke suprotne od sata.
Sestra: Shvatam.
Pacijent: Pa, zašto onda to ne uradite?
Sestra: Ne znam kako.
Pacijent: Je li u pitanju neka vrsta lozinke? Ko je onaj čovjek što je juče bio tu?
Sestra: Mislite na Doktora Y? Dolazio je da vas vidi.
Pacijent: On stoji iza ovoga. On zna. Veoma ljubazno svojeglav čovjek.
Sestra: Jeste ljubazan. Ali ne bih rekla da je svojeglav.
Pacijent: Ja bih, i zašto onda ne biste i vi?
Sestra: A prekjuče je tu bio Doktor X.
Pacijent: Ne sjećam se nikakvog Doktora X.
Sestra: Doktor X će biti tu kasnije, popodne.
Pacijent: Gdje?
Sestra: Hajde umirite se i lezite. Pokušajte da zaspete.
Pacijent: Ako to učinim, umrijeću i sa mnom će biti gotovo. Sigurno to znate, inače nijeste žena mornara.
Sestra: Ja sam Alisa Kinkeid. To sam vam već rekla. Sjećate li se? One noći kad su vas doveli?
Pacijent: Kako god da se zovete, ako budete zaspali, umrijećete.
Sestra: Dobro, nema veze, tiše sad. Tako, siroti moj, nije vam dobro. Samo lezite i – tako, eto. Pssst, tiho sad. Ne, lezite mirno. Pssst… tako, tako je, spavajte sad. Spaaaavajte. Sssspavajte.

Pacijent potresen, iscrpljen, uznemiren, u bunilu, halucinira. Probati sa tofranilom? Marplanom? Triptizolom? Ili to, ili šok terapija.

21. avgust Doktor X.

Doktor Y: Tako dakle, sestra mi je rekla da ste danas Sinbad?
Pacijent: Sin Bad. Grijeh velik. Velik grijeh.
Doktor Y: Pričajte mi o tome? O čemu se radi?
Pacijent: Neću da vam pričam.
Doktor Y: Zašto nećete?
Pacijent: Vi nijeste jedan od Njih.
Doktor Y: Kojih?
Pacijent: Onih Velikih.
Doktor: Ne, ja sam samo prosječne veličine, na žalost.
Pacijent: U ona vremena bilo je divova.
Doktor Y: Biste li njima pričali?
Pacijent: Njima ne bih morao da pričam.
Doktor Y: Oni već znaju?
Pacijent: Naravno.
Doktor Y: Razumijem. A hoćete li ispričati Doktoru X?
Pacijent: Ko je Doktor X?
Doktor Y: Onaj što je bio juče tu.
Pacijent: Tu i tamo. Tu i tamo. Tu i tamo.
Doktor Y: Smatramo da bi vam pomoglo ako biste razgovarali sa nekim. Ako vam ja nijesam od neke koristi, tu je Doktor X, ako vam se on više sviđa.
Pacijent: Sviđa? Sviđa šta? Ja njega ne znam. Ne vidim ga.
Doktor Y: Vidite li mene?
Pacijent: Naravno, vi ste tu.
Doktor Y: A Doktor X. nije tu?
Pacijent: Opet vam kažem, ne znam na koga mislite.
Doktor Y: Dobro, onda. A medicinska sestra? Biste li htjeli sa njom da razgovarate? Mi mislimo da bi trebalo da pokušate da razgovarate. Znate, moramo saznati nešto više o vama. Pomoglo bi ako biste razgovarali. Samo, pokušajte da pričate jasnije i sporije, da bismo vas mogli čuti kako treba.
Pacijent: Jeste li vi iz tajne policije?
Doktor Y: Ne, ja sam ljekar. Ovo je centralna bolnica. Nalazite se ovdje skoro nedjelju dana. Ne znate da nam kažete ni kako se zovete, ni gdje živite. Želimo da vam pomognemo da se sjetite.
Pacijent: Nema potrebe. Vi mi nijeste potrebni. Potrebni su mi Oni. Kada ih sretnem, Oni će znati sve što mi je potrebno, neće biti potrebe da Njima objašnjavam. Vi nijeste moja potreba. Ne znam ko ste vi. Priviđenje, vjerovatno. Nakon toliko vremena provedenog na ovom splavu, bez prave hrane i bez sna, mora početi da mi se priviđa. Glasovi.
Prizori.
Doktor Y: Osjećate ovo ovdje. To je moja ruka. Je li i to priviđenje? To je stvarna čvrsta ruka.
Pacijent: Stvari nijesu onakve kakve izgledaju. I ranije su se ruke pojavljivale iz mraka pa opet nestajale. Zašto ne bi i vaša?
Doktor Y: Slušajte sada pažljivo. Doći će medicinska sestra da sjedi ovdje sa vama. Slušaće vas dok budete pričali. A ja želim da pričate, da joj sve kažete: ko ste i gdje se, da joj ispričate o splavu i o moru i o divovima. Samo, morate pričati glasnije i jasnije. Jer kad tako mrmljate, mi vas ne razumijemo. A veoma je važno da razumijemo što pričate.
Pacijent: Važno je vama.
Doktor Y: Hoćete li pokušati?
Pacijent: Ako se sjetim.

Doktor Y: Dobro. Evo stiže sestra Kinkeid. Pacijent: Da. Znam je. Dobro je znam. Ona me puni mrakom. Pomračuje me. Oduzima mi um.
Doktor Y: Besmislice. Siguran sam da nije tako. Ipak, ako ne želite ni da sestra Kinkeid bude ovdje, mi ćemo vam jednostavno ostaviti kasetofon. Znate šta je kasetofon, zar ne?
Pacijent: Koristio sam ga jednom, ali smatram da je to frustrirajuće.
Doktor Y: Koristili ste ga? Za šta?
Pacijent: Oh, za neko glupavo predavanje ili slično.
Doktor Y: Vi predajete? Šta predajete? Kakve su to vrste predavanja koje držite?
Pacijent: Mornar Sinbad. Slijepac vodi slijepca. Okolo okolo i naokolo i okolo okolo…
Doktor Y: Prestanite! Molim vas. Ne počinjite opet sa tim. Molim vas.
Pacijent: Okolo okolo i naokolo i okolo…
Doktor Y: Okolo čega? Oko čega to idete? Kuda?
Pacijent: Ne idem. Odvodi me. Struja. Sjeverno-ekvatorska, od sjeverno-afričke obale, pa preko, pored zapadne Indije do floridske struje, pa od floridske struje do Sargaskog mora i Golfske struje i okolo, sa zapadnim vjetrom do Kanarskih ostrva i okolo, pored rta Zelenih ostrva okolo okolo i naokolo i okolo…
Doktor Y: Dobro, onda. Ali, kako ćete se izvući?
Pacijent: Oni. Oni će.
Doktor Y: Hajde, nastavite. Pričajte nam o tome. Šta se dešava kad sretnete njih? Probajte da nam ispričate.On drži predavanja. U školi, na univerzitetu, na radiju, televiziji, u politici? Neka društvena nauka? Istraživanja, arheologija, zoologija? Sinbad. “Bad sin – veliki grijeh”. Samo gruba pretpostavka da je pacijent možda sada počinio neki zločin i da ovo nije uobičajna krivica?

Doktor Y.

Pretpostavka prihvaćena. Kakav zločin?

Doktor X.

Kada se krene od Dijamantske obale, prvo se naiđe na južnu priobalnu struju iz koje se treba izvući. Više puta nas je, kada smo napuštali Dijamantsku obalu, priobalna struja odvukla isuviše južno ili, čak, na domak afričke obale, onog njenog zaobljenog dijela, gdje nas je gvinejska struja mogla onako bespomoćne odvući do ko zna kakvih nepoželjnih zemalja. Ali, uvijek smo uspijevali da tačno na vrijeme zaokrenemo brod i usmjerimo ga ka zapadu, prema Trinidadu – našoj sljedećoj stanici. To jest, u slučaju da baš toga puta ne naiđemo na Njih. Okolo i naokolo. To gdje čeznemo da stignemo nije krug bez luka. Nensi čeka nesretnog Čarlija u Portoriku, Džordžov stari drugar Džon nalazi se na Rtu Kanaveral, a ja čekam da se brod dovoljno primakne obali da bih vidio svoju Končitu kako sjedi na velikoj crnoj stijeni i pjeva pjesmu za mene. Ali, poslije toliko pozdravljanja i opraštanja, i one, kao i mi, žele da se sve to završi. I pošto su se pjesme toliko puta čule, oni što ih pjevaju više nijesu samo Nensi, ili samo nesrećni Čarli, ili samo bilo ko od nas. Kada smo posljednjih nekoliko puta prolazili pored vrta gdje Nensi čeka, bile su joj se pridružile sve djevojke iz grada, i stajale su duž zidina iznad mora gledajući nas kako prolazimo, i pjevale su zajedno pjesmu koja im je toliko puta ranije dovela sirotog Čarlija i njegovu posadu.Pod mojom rukom

Radost cvijeća
Pod mojom rukom
Toplota pejzaža Vratio si mi moj svijet,
Sa tobom i zemlja diše pod mojom rukom.
Moje su ruke bile pune sagorjelih grana,
Moje su ruke bile pune bolnog pijeska.
Sada letim kroz šume bujne,
Topim se u šumama gustim,
Sada sam i stabljika i latica cvijeta.

Ah sada ga dostižemo –
Sada, sada!
Bučno središte svijeta.
Kao da je Bog zavrtio vir,
I stvorio novi kontinent.

A mi, muškarci, stajali bismo poređani duž palube i uzvratili im pjesmom:

Kad bi ptice još uvijek cvrkutale na obali,
Kad bi konji još uvijek galopirali kroz noć,
Ja bih se, ljubavi, okrenuo tebi i rekao
Namjesti krevet,
Upali lampu.
I cijele noći bismo ležali i slušali
Kako talasi udaraju, i udaraju,
Kad bi ptice još uvijek bile na dinama,
Kad bi konji još uvijek divlje trčali obalom.

A potom bismo mahali sve dok ne bismo izgubili jedni druge iz vida, i sa svakim novim krugom bilo je sve manje suza, jer pred nama je bio prvi susret sa Njima, a one, žene, su čekale zajedno sa nama, jer je od nas zavisila njihova sloboda, pošto su bile zarobljene na tom ostrvu.

Na ovom putovanju je bilo dvanaest članova posade, uključujući i mene kao kapetana. Posljednjeg puta ja sam bio mali sa palube, a Džordž je bio kapetan. Već četiri dana je prošlo od kad smo isplovili, niz laganu i umjerenu struju, sa sjevernim vjetrom koji nam je duvao sa desne strane, kad nas Čarls, koji je bio osmatrač, zovnu i pokaza nam. Pokaza nam na njih. E sad, ako budete pitali kako smo znali, znači da nemate nimalo razumijevanja za našu maštu i misli koje su čekale upravo ovaj trenutak. A to sigurno znači da ni vi sami nijeste još uvijek naučili da u iščekivanju Njih leži sva vaša nada. Ne, nije tačno da smo to baš tako zamišljali. Nikad nijesmo ni rekli, ni pomislili: Oni će se pojaviti u obliku ptica ili kao svjetlost što hoda po talasima. Ali, ako ste ikada u životu konačno dočekali nešto što ste dugo iščekivali, znaćete da se iščekivanje nečega mora poklopiti sa tim nečim – ili da bar vama to mora tako izgledati. Ako ste zamislili neko osmonogo čudovište sa ogromnim okruglim očima i ako neko takvo biće uopšte postoji u moru, onda ćete sigurno vidjeti upravo to, štaviše – predodređeni ste da ga vidite. Iz talasa bi se mogle pojaviti i vojske anđela, ali ako je jednooki div ono što očekujete, onda ćete prosto proći kroz njih ne osjetivši ništa do prijatne hladnoće u vazduhu. Tako da, iako nijesmo odredili oblik u svojim mislima, ono što smo čekali nije bilo zlobno ili nakazno. Očekivali smo pomoć, objašnjenje, uzdizanje naših ličnosti i naših misli. Pripremili smo se kao barometri za sajam. Znali smo da ćemo naići na nešto uzvišenije, razvijenije i mudrije od nas, i stoga smo znali da je to upravo ono za čim smo plovili, okolo okolo i naokolo i okolo, toliko mnogo krugova da bi se čak moglo reći da je iščekivanje susreta sa Njima dobilo oblik kruga u našim mislima, isto kao i kruženje po okeanu.

Prvo smo ih osjetili po promjeni u vazduhu, kristalnoj tišini, a onda je nastupio osjećaj napetosti, jer nijesmo bili dorasli tome što smo iščekivali.

More je bilo bistro i uzburkano, voda je na sve strane prskala kroz vazduh. Nad brzim i nemirnim talasima, udaljen par stotina metara, lebdio je svjetleći disk. Kao da je bio providan, jer oči su upijale prvi bljesak, kao kod stakla ili kristala, ali duži pogled je, kao kad gledate staklenu čašu sa vodom, prodirao iza tog sjaja. Ali, sjaj se nije odbijao: i zidovi diska su bili napravljeni od neke vrste svjetlosti. Oblaci su se skupljali velikom brzinom, nebo je bilo polu-sunčano polu-oblačno, a oko nas su svuda bili samo talasi, pjena i voda što prska, svjetlo što se kreće, promjene što se odigravaju pred našim očima. Očekivali smo da će iz diska izaći neki neznanci i da će možda, koristeći ljudske metode, spustiti neku vrstu čamca ili brodića tako da bismo mi mogli posmatrati, držeći se čvrsto za konopce i jarbole, kako se Oni približavaju i odmjeriti ih – tek toliko da prilagodimo za trenutak svoje misli i postupke Njima. Međutim, niko se nije pojavio. Disk se približio, iako jedva primjetno, zbog sveopšte uskomešanosti okolnog plavetnila i bjeline. Lebdio je nad talasima nekoliko koraka od nas, i mi tada teška srca shvatismo da se neće desiti ništa tako utješno kao što je otvaranje vrata, spuštanje merdevina, čamca, ili pružanje ruku ka nama. I još uvijek smo bili bez određenih i jasnih očekivanja kad se spusti na nas. Šta? Prvo nam je nešto prostrujalo tijelom. Kad ste u groznici, ili pri velikom naporu, ili zaljubljeni, sve rezerve i snage vašeg tijela se uvećaju i pojačaju i vibriraju snažnije nego obično. Pa, i mi smo zavibrirali jače i snažnije, i to je bilo propraćeno glasnim piskom u vazduhu, tako visokim da je mogao slomiti staklo – a kad bi potrajao, sigurno bi mogao slomio još štošta drugo. Disk koji nam je izgledao nekoliko metara daleko, predmet među drugim predmetima, iako uočljiviji i moćniji od svih drugih – odjednom je preplavio naš vidik. Ja sada opisujem osjećaj, jer ne mogu tačno reći što je bila prava realnost. Bilo je sigurno samo da se disk podigao malo od talasa, tako da je bio u istoj ravni sa našom palubom, a onda je proletio iznad nas, ili kroz nas. Ipak, kada je bio nad nama, nije više imao oblik diska, već je više ličio na pulsirajući vazduh, vibraciju koja je imala i zvuk. Bilo je nepodnošljivo dok je trajalo, kao sudar dvije sasvim različite materije, borba u kojoj se unaprijed zna pobjednik – ali to je trajalo samo koji trenutak, i kada sam prestao osjećati da mi u oči udara pulsirajuće svjetlo, ili zvuk, i kada mi se tijelo prestalo istezati, širiti ili braniti od svega što ga je preplavljivalo, kao da je svjetlost (ili zvuk) imala moć da prolazi kroz tkivo u čvrstom obliku, tada sam se okrenuo da pogledam da li je Džordž, koji je stajao najbliže meni, još uvijek živ. Ali, njega nije bilo, i ja ga užasnuto počeh tražiti, i njega i ostale. Nije ih bilo. Nikog. Ničeg. Disk, koji je sada opet poprimio svoj kristalni izgled, lebdio je iznad talasa na drugoj strani broda i udaljavao se, letjeći ka nebu. Usisao je ili progutao ili upio moje drugare, a mene ostavio samog. Čitav brod je bio prazan. Sve palube su bile prazne. Bio sam užasnut. I još gore. Jer vjekovima plovim okolo okolo i naokolo i okolo samo da bih jednog dana mogao sresti Njih, i kad smo se, najzad, našli u istom vazdušnom prostoru, jedino su mene izostavili. Potrčao sam do druge ograde na brodu, čvrsto se uhvatio za nju i otvorio usta da viknem. Možda sam zaista malo i viknuo, ili ispustio neki slabašni zvuk, ali kome, ili čemu? Jednom srebrnom, sjajnom disku koji je izgledao providan dok se dizao i letio kroz vazduh, ali zapravo nije bio? Nije imao oči da me vidi, niti usta kojima bi odgovorio na moj povik. Ništa. A u njemu se nalazilo jedanaest ljudi, mojih prijatelja, koje poznajem bolje nego sebe. Jer prijatelje uvijek bolje poznajemo nego što poznajemo sebe. I u tom trenu, dok sam tako netremice gledao u plave i bijele i srebrne kapljice što lete i prskaju i podrhtavaju i plešu i blistaju, more i vazduh – sve izmiješano, shvatih da gledam u prazno. Disk je iščezao, ostao je samo tačkasti odraz na mojoj rožnjači. Ništa.

Razbolio sam se od gubitka, od uvida u njihovu nepredvidivu okrutnost. Povesti njih a mene ostaviti? Tokom svih ovih putešestvija, nikada nijesmo pomislili da bi nas mogli tek tako podići i odnijeti kao da smo gomila odbačenih kučića ili mačića. Nama su bila potrebna uputstva, ili pomoć, da nam se kaže kako da se izvučemo iz ovog beskrajnog kruženja i uđemo u južnu struju. Međutim, pošto se ništa slično nije dogodilo, i nije bilo nikakvih uputstava ni informacija, već samo neka vrsta otmice, došlo mi je da vrištim protiv njihove hladnoće i okrutnosti, kao što malo mače, skriveno u naborima ćebeta na dnu korpe, mjauče usamljeno i slijepo, njušeći okolo i tražeći svoje izgubljene drugare među sve hladnijim naborima ćebeta.

Ostao sam na ivici palube. Trebalo je upravljati brodom i podesiti jedra, jer more ga je vjerovatno već počelo nositi okolo. Nijesam mogao sam upravljati brodom. Odmah sam znao da ga moram napustiti ako neću da ostanem ovdje sam, jer su bile male šanse da će Disk opet sletjeti i ispustiti moje drugare na isti način na koji ih je podigao. Nijesam vjerovao da bi se takvo što moglo dogoditi. A i plašio sam se da ostanem.
Kao da je taj Disk, taj Kristal, prilikom svog prelijetanja preko broda, ili kroz njega, preko mene ili kroz mene, promijenio atmosferu na brodu, promijenio mene. Drhtao sam i tresao se od hladnoće i straha. Jedva sam stajao na nogama, naslanjao sam se čvrsto se držeći za uže. Kada mi se učinilo da sam prestao da drhtim, i kad sam stisnuo zube u nadi da će se malo životne topline vratiti u mene, drhtanje opet poče, poput napada malarije, samo što ovo nije bila groznica, već malaksalost. Sada mi je sve što se nalazilo na brodu izgledalo tako neprijatljski nastrojeno, kao da je dah Diska razotkrio i pokrenuo svu trulež u njemu. Zvučalo bi isuviše jednostavno i obično kad bih rekao da sam se bio prestravio i da sam i dalje bio prestravljen. Ne, bio me je obuzeo osjećaj nečeg tuđeg, kao da sam duboko udahnuo neki nepodnošljivi vazduh. Nijesam uopšte ličio na sebe, i taj prezir koji sam počeo osjećati prema brodu, mnogo jači nego strah, bio je sam po sebi neka vrsta bolesti. Jedra su se, za to vrijeme, tresla i udarala, i nadimala, ili lijeno visila nad mojom glavom. Brod se ljuljao i okretao pri svakom naletu promjenjivog vjetra. Bio je poput napadnutog stvorenja koje su ostavili da umre.

Počeo sam graditi splav, služeći se drvenom građom iz stolarske radnje. Radio sam grozničavo, u želji da što prije pobjegnem odatle. Nije mi ni padalo na pamet da ostanem na brodu, toliko je bio jak moj strah. Ipak sam znao da je opasnije da krenem sam na splavu, nego da ostanem. Na brodu bih imao vode, hrane, kakvo-takvo skrovište, sve dok ne bi potonuo ili se nasukao na neku stijenu. Sve do tog momenta, ja bih bio siguran. Ali, uprkos tome, nijesam mogao ostati. Kao da je činjenica da su me ignorisali, ostavili, odvojili od svih mojih starih drugova, predstavljala sama po sebi prokletstvo. Bio sam žigosan tim brodom.

Radio sam čitavog dana, a kad je pala noć, vezao sam lampu za jarbol i nastavio sa radom. Napravio sam splav od balzamovih greda, veličine četiri sa četiri. Unutra sam ubacio jednu kutiju punu namirnica i bure sa vodom. Zakačio sam jedro za jarbol u sredini. Uzeo sam tri para vesala, a dva bezbjedno vezao za splav. U središtu sam podigao jednu manju platformu izgrađenu od dasaka, površine od oko jednog metra. Sve sam ovo radio u smrtnom strahu, u ledenom bolesnom užasu, dobijajući s vremena na vrijeme takve napade drhtavice da sam morao da se presavijem, kao u grču, i čvrsto se uhvatim ili naslonim na nešto, plašeći se da ću se raspasti na komade.

U zoru je moj splav bio gotov. Nebo ispred mene je poprimalo crvenkastu boju dok sam stajao i gledao u smjeru kretanja broda, tako da sam znao da se zaokrenuo i opet usmjerio ka gvinejskoj struji, Kamerunu ili Kongu. Znao sam da ga moram što prije napustiti, i nadao sam se da ću uspjeti da veslajući izađem iz ove smrtonosne struje što ide ka obali i vratim se u ekvatorski tok. Obukao sam svu odjeću koju sam mogao naći. Spustio sam splav u more vidio da ga nosi kao kakav čep od plute. I dok je nebo plamtjelo u izlasku sunca poput unutrašnjosti zrele breskve, spustio sam se niz uže i bacio se na splav tačno na vrijeme da ga uhvatim prije nego mi izmakne. Kad sam dospio na njega, splav je još uvijek bio suv, mada ga je voda ubrzo počela prskati. Odmah sam zaveslao, leđima okrenut izlazećem suncu. Veslao sam kao da idem u susret bezbjednom i suvom brodu, a ne kao da se udaljavam upravo od jednog takvog. Nakon izvjesnog vremena, kad se sunce već podiglo iznad linije horizonta i zasijalo jasno kroz ljetnju izmaglicu, vidio sam jedra našeg broda u daljini – izgledala su kao roj bijelih leptirova na talasima, daleko iza mene. Plovio sam ka zapadu, bio sam na svom pravom putu. I kad sam se opet okrenuo da pogledam, nijesam znao da li su ono što se bijeli brodska jedra ili pjena na dalekom morskom prevoju. Jer more se, na moju sreću, promijenilo – sada je samo blago talasalo i ljuljalo, nije više bilo uzburkano i promjenjivo. I tako sam veslao cijelog dana, i skoro cijele naredne noći. Veslao sam i veslao i veslao, sve dok nijesam počeo osjećati da moje ruke kao da više nijesu moje, kao da su se pokretale i radile bez moje svjesne volje. I tada, jednog popodneva – mislim da je to bilo tri dana nakon što sam posljednji put vidio jedra svog broda kako nestaju ka istoku – poče jaka oluja koja mi pokvasi odjeću, i u njoj izgubih rezervna vesla. A dva dana poslije toga, tromo i teško more odvuče mi i posljednja vesla koja su mi preostala i od tada se predah na milost i nemilost struji koja skreće od zapada ka sjeveru. I sad imam sve vrijeme ovog svijeta da razmišljam o tome kako se nalazim na onom istom putovanju, nošen istom onom strujom, okolo okolo i naokolo, kako je zapadna Indija moje sljedeće pristanište, i o Nensi sirotog Čarlija, i o njenoj pjesmi, isto kao da sam ostao na brodu sa svojim drugovima. I nakon pjesme žena, isto kao i prije nje, okolo okolo i naokolo, pored Sargaskog mora, oko Golfske struje, okolo, nošeni morem, uz obalu Portugala i Španije, okolo i okolo. Ali, sada se ne nalazim na velikom brodu sa jedrima kao bijelim leptirima, već na malom splavu, i sam sam, okolo i okolo. A sve je isto kao prije, okolo i okolo, samo je plamen moje nade malo oslabio: hoće li Oni, ili Disk, ili ta Kristalna Sprava, uspjeti da primijete moj majušni splav na sred mora kad se sljedeći put budu spuštali? Hoće li me vidjeti i hoće li biti toliko ljubazni da me pozdrave ili da mi doviknu odgovor kad ih budem pitao: Kako da izađem iz ove struje, Prijatelji, uputite me ka drugoj obali, molim vas? Da, ja ću njih pozdraviti, naravno, iako mi sad ova hladnoća u srcu izaziva strah koji prije nijesam osjećao. Nijesam nikada ranije pomislio, tokom svih tih krugova i kruženja i okruživanja, okolo i okolo, da bi mogli proći a da me prosto i ne primijete, kao što čovjek ne primijeti uspavano mače ili slijepo kuče sakriveno u naborima smrdljivog ćebeta. Zašto i onda primijetili jedan majušni splav na sred mora? Ipak, ne može se ništa osim ići dalje, bez vesla, bez kompasa, umorno i iscrpljeno. Bilo bi čak dobro i doći na Nensinu obalu i reći joj da se njen Čarli najzad sreo sa – sa čim? Pa, valjda sa Njima, mada je to sve što bih joj mogao reći, ne bih mogao govoriti o tome kako se osjećao kad ga je ta velika sjajna Stvar upila u sebe. Hoće li mi ona tada pjevati svoju pjesmu dok budem splavom plovio kraj njih, hoće li i ostale žene stajati duž zidina svojih ljetnjih vrtova i pjevati, a ja im pjesmom uzvratiti da je vrijeme za ljubav prošlo? A onda ću poći dalje, do Džordžovog prijatelja i doviknuti mu da je Džordž – šta? I gdje? A onda i dalje, pa još dalje i dalje, sve dok opet ne vidim moju Končitu kako me čeka, u odori časne sestre, u koju su je zaodjenula moja lutanja i plovidbe.Čovjek kao drvo snažno

Odbija oluje.
Ruke, koljena, šake,
Suviše krute za ljubav,
Kao drvo što odbija vjetar.
Ali lagano se budi,
I u šumi tamnoj
Vjetar rastavlja lišće
I crna zvijer iz pećine izlazi.
Ljubavi moja, kada kažeš:
‘Bješe oluja,
Bješe ona,
Bješe i zvijer basnoslovna,’
Hoćeš li tada reći i
Kako se prvi put ljubismo stisnutih usana, plašljivo,
I dodirnusmo se rukama, plašljivo,
Kao da je ptica spavala između njih?
Hoćeš li reći:
‘Bješe to mala bijela ptica što me ulovi’?
I tako pjeva ona, svaki put kad prolazim, okolo i okolo, dalje i dalje.

Doktor X: Pa, kako ste danas?
Pacijent: Okolo okolo i naokolo…
Doktor X: Želio bih da znate da sam ja ubijeđen da se vi možete izvući iz ovoga kad god hoćete.
Pacijent: Okolo okolo i naokolo…
Doktor X: Doktor Y. neće biti tu ovog vikenda. Daću vam jedan novi lijek. Da probamo kako će to djelovati.
Pacijent: Unutra i izvan, izvan i unutra. Unutra i izvan, izvan i unutra.
Doktor X: Moje ime je Doktor X. Kako se vi zovete?
Pacijent: Okolo i …

Smatram da je sasvim moguće da se vratio na uzrast od jedanaest ili dvanaest godina. U tom uzrastu i ja sam volio priče o mornarima. Moje mišljenje je da mu se stanje znatno pogoršalo. Činjenica je da on nikada ne primjećuje moje prisustvo, Doktor Y. tvrdi da na njega reaguje.

24. avgust Doktor X.

Doktor Y: Kako se danas zovete?
Pacijent: Možda Odisej?
Doktor Y: Ali Atlantik sigurno nije njegovo more?
Pacijent: Ali sada bi sigurno moglo biti, zar ne?
Doktor Y: Dobro sad, šta je sljedeće na redu?
Pacijent: Možda Jamajka. Nalazim se nešto južnije nego obično.
Doktor Y: Pričali ste danima skoro bez prestanka. Znate li to?
Pacijent: Vi ste mi rekli da pričam. Ja bih radije razmišljao.
Doktor Y: Dobro, ali što god da radite, zapamtite: ne nalazite se ni na kakvom splavu Atlantiku. Nijeste ostali bez prijatelja, nije ih odnio leteći tanjir. Nikada nijeste ni bili pomorac.
Pacijent: Zašto, onda, vjerujem da jesam?
Doktor Y: Kako se stvarno zovete?
Pacijent: Prevarant.
Doktor Y: Gdje živite?
Pacijent: Ovdje.
Doktor Y: Kako se zove vaša žena?
Pacijent: Zar sam oženjen? Kako se zove ona?
Doktor Y: Recite mi, zašto nikad nećete da razgovarate sa Doktorom X.? Prilično je uvrijeđen zbog toga. I ja bih bio.
Pacijent: Već sam vam rekao. Ne vidim ga.
Doktor Y: Prilično smo zabrinuti za vas. Ne znamo više šta da radimo. Prošlo je gotovo dvije sedmice otkad ste došli. U policiji ne znaju ko ste. Samo smo u jedno sigurni: u to da nijeste pomorac, ni profesionalno, ni amaterski. Recite mi, jeste li čitali puno mornarskih priča kad ste bili dječak?
Pacijent: Čovjek i dječak.
Doktor Y: Kako se preziva Džordž? Ili Čarli, kako se on preziva?
Pacijent: Čudno, ne mogu da se sjetim… Da, naravno, svi smo imali isto ime. Ime broda.
Doktor Y: Kako se zvao brod?
Pacijent: Ne sjećam se. Davno se nasukao ili je potonuo. A splav nikad nije imao ime. Splavovi nemaju imena kao ljudi.
Doktor Y: Zašto ne? Hoćete li sad da date svom splavu neko ime?
Pacijent: Kako mogu dati ime splavu, kad ne znam ni sopstveno ime? Ja se zovem… kako? Ko me zove? Kako? Zašto? Vi ste Doktor Zašto*, mene zovu Zašto – tako je, bio je to jedan dobar brod Zašto koji je upao u gvinejsku struju, ostavljajući Koga na klizavom splavu i…
Doktor Y: Samo trenutak. Biću odsutan četiri–pet dana. Doktor X. će brinuti o vama dok se ne vratim. Doći ću da vas vidim odmah kad se vratim.
Pacijent: Unutra i izvan, izvan i unutra, unutra i izvan…

Nova terapija. Librijum 3 Tofronil 3 p.n.d.

29. avgust Doktor X.

More je sad uzburkanije nego prije. Kad mi se splav iskrivi na talasu, vidim ribe kako se nadvijaju nad mojom glavom, a kad me talas zapljusne, ribe i morsko bilje klize po mom licu, da se vrate moru. Kada mi se splav penje naviše, ka vrhu talasa, ribe me gledaju oči u oči kroz zid od vode. Evo ga ono stvorenje vazduha, pomisle one prije nego što mi se razliju po licu i ramenima, a ja, dok me dodiruju i klize po meni, mislim kako su one stvorenja vode, pripadaju mokrom svijetu. Talasi se savijaju i kovitlaju u savršenim prevojima; svaki od njih nosi po tri ribe iz velikih dubina koje su izronile da vide nebo, zatim sitne ribe pogodne za bazen ili teglicu sa vodom, pa tanke svjetlucave planktone, ni vidljive ni nevidljive, samo blistave tačkice u mislima. Ako su ljudi stvorenja vazduha, a ribe, kako velike tako i male, stvorenja vode, koja su onda stvorenja vatre? Ah da, znam, ali nijeste me vidjeli, previdjeli ste me, otrgnuli ste moje drugare od mene i ostavili me da cvilim u naborima smrdljivog ćebeta. Gdje su sad oni, moji prijatelji? Dijele pravdu, zar ne, iz razbuktane vatre, gledaju me oči u oči iz svilenkastih, talasavih plamenova vatre. Gle, eno ga čovjek, stvorenje vazduha, misle oni, udiše žuti plamen kao što mi udišemo H2O. Ima nešto u tom grčevitom udisanju, misle oni – Džordž? siroti Čarli? – što treba uvažiti. Ali oni su sada iznad vazduha, i stanuju u njemu. Oni su bacači vatre. Plamene oluje. Misliš da je pravda nešto što se ljubazno dijeli svima? Ne, ona prži, obara, siječe sve pred sobom. Talasi su tako veliki, uzdižu se brzo i bijesno, više sam pod njima nego iznad njih. Oni uče ljude – ljudi uče ljude – da imaju riblja pluća, da dišu vodu. Ako jednom snažno udahnem vodu hoće li se vlakna mojih pluća prilagoditi padu talasa i povikati: da, da, ti tamo, ti, mornaru, udahni duboko i mi ćemo te ponijeti na vodi kao što te nosimo na vazduhu? Najzad, Oni su sigurno morali naučiti moje prijatelje, Džordža i Čarlsa i Džejmsa i ostale, da duboko, punim plućima, udišu vatru. Ne može mi niko reći da je ono onda bio običan vazduh što smo udisali kad nas je obavio Kristalni vrtlog, ne, bila je to hladna vatra, dah sunca, solarni vjetar, ali u čovjeku postoje pluća koja spavaju kao kod bebe u utrobi, i ona čekaju da ih solarni vjetar ispuni kao jedra. Postoje pluća za vazduh, ali i organi napravljeni od kristalnog zvuka, od raspjevanog svjetla, oni su za solarni vjetar koji će moju ljubav oduvati ka meni. Ili mene ka mojoj ljubavi. Oh, talasi su tako visoki, dižu se, rastu i nadvijaju, više sam ispod njih nego nad njima, moj splav je samo maleni čep od plute na vjetrovitom moru i loše mi je, oh, tako mi je loše, ljuljam se i tresem, tresem i ljuljam, i jadna moja glava, jadna moja pluća, ako ostanem na ovom ljepljivom teškom klizavom i mokrom splavu koji škripi i puca dok golemo more udara, ispovraćaću svoje srce i onesvijestiti se padajući u duboke morske prevoje. Dakle, napustiću splav.

Oh ne, ne, ne, napustio sam brod, svoj dobri brod Zašto, i zakačio sam se kao pijavica za ovaj novi, tvrdi krevet od splava i kako mogu otići sada, osim da se vrtoglavo sunovratim u guste morske šume, poput neke bolesne ptice? Ali, ako bih pronašao stijenu na nekom ostrvcetu? Gluposti, na sred velikog Atlanskog okeana, ovdje na 45 stepeni od Ekvatora, ne postoje ni stijene, ni ostrvceta, ni ostrva, ni luke. Ali, splav se lomi. Lomi se. Balzamovi štapovi su povezani samo običnim kanapima uzduž i po širini i jedan preko drugog, a nikakvi kanapi koje ja imam ne mogu održati ovu nespretno sastavljenu konstrukciju ukrštenih greda čvrsto na moru. Oluja. Tajfun. Nebo je crno od gromova, samo bolesno žućkasta svjetlost uokviruje oblake, a talasi su plavi i crni i viši od crkvenog tornja, i čitav svijet je mokar i hladan, i moje uši zuje i bruje kao da imam malariju. A moj splav ide, plovi, raspada se ispod mene kao slama u kanalu. Ide, a ja plutam, hvatajući se za slamku ili, čak, za riblju kost. Sav sam mokar, i tonem, i hladno mi je, oh, tako mi je hladno, hladno mi je iznutra, tamo gdje bi trebalo da je toplo, duž kičme i u stomaku, hladno je, hladno kao na mjesecu. Tonem sve niže i niže, ali nemirno more me opet šalje gore, ka svjetlu, i evo, neka stijena tu pod mojom rukom, luka u oluji, mala zašiljena crna stijena koju nijedan mornar prije mene ne pronađe, nema je ni na jednoj mapi, to je samo jedna crna vulkanska stijena, ona je, zapravo, najviši vrh neke goleme planine visoke kilometar ili dva, na čijim padinama ima puno gustih šuma u kojima pasu stada morskih bizona. I ostaću ovdje dok ne prođe oluja i nebo se opet razvedri. Makar ovdje mogu stajati mirno, stijena je mirna, iskočila je iz okeanskog dna prije milion godina i navikla je da čvrsto stoji na svom mjestu uprkos udarima atlanskih vjetrova. U njoj ima jedan dubok usjek, jedna šupljina, i tu ću se smjestiti do jutra. Oh, sad sam opet kopneno biće, koje ima pravo na čvrst i miran san. Ja i stijena, koja je planinski vrh, smo tako postojani i sigurni zajedno, a more se pomjera i talasa. Sada je sigurno. Mirno je. Oluja je prestala i sunce opet sija na ravnom, mirnom i postojanom moru, čija se površina samo blago talasa i ne prska svuda okolo kao ranije, kada kao da je okean htio da raznese sebe na komade. Toplo, raspjevano, slano more juri pored mene ka zapadu do sljedeće stanice u Indiji, zapljuskuje i juri pored mene, jer ja sam čvrsto na stijeni. Čvrsto spavam. Čvrsto. Spavam.Sestra: Probudite se. Hajde dušo, probudite se. Hajde, ne to, tako je. Sjedite, ispravite se, ja vas držim.
Pacijent: Zašto? Zbog čega?
Sestra: Morate nešto pojesti. Dobro, opet ćete zaspati za koji minut. Možete dobro da spavate, zar ne?
Pacijent: Zašto da spavam kad me stalno budite?
Sestra: Ne treba baš toliko da spavate. Treba da se opustite i odmarate, ali vi stalno spavate.
Pacijent: Ko kaže da treba? Ko mi je dao ove pilule?
Sestra: Da, ali – dobro, nema veze. Popijte ovo.
Pacijent: Odvratno je.
Sestra: To je supa. Dobra, vruća supica.
Pacijent: Ostavite me na miru. Dajete mi pilule, a onda me stalno budite.
Sestra: Stalno vas budim? Ne budim. To je kao kad budite stijenu. Je li vam toplo?
Pacijent: Sunce je izašlo, sunce je…

…………………………………………………………………………………………………..

Ko to ležao nije ispražnjeno na vrućoj stijeni,
Oslanjao se na labav i lijen zvuk vode,
Tonuo u zvuk i slušao naviranje
Plime u školjku, ili krvi
Kroz duboke špilje tijela,
I ipak se hvatao kao davljenik za sunce,
Hvatao za daleko sunce i glasove što dozivaju?

Sestra: Još malo, molim vas.
Pacijent: Nijesam gladan. Naučio sam da dišem vodu. Puna je planktona, znate. Možete hraniti i pluća kao što hranite stomak.
Sestra: Je li, dušo? E pa, nemojte pretjerivati sa tim, jer ćete opet morati da dišete vazduh.
Pacijent: Ja sada dišem vazduh. Nalazim se na jednoj stijeni, znate.

…………………………………………………………………………………………………..

Pogledaj ga poput ptice
Što k’o brod vezan kroz topli vazduh se njiše,
I dolazi iz polja vjetrovitih u dubine okeana
Koji udara gromoglasno i nadire
Strpljivo i postojano ka zemlji tvrdoglavoj,
On se bori da povrati i preokrene
Ono čudovišno rođenje prije mnogo godina
Kad bolno izađe, prvo glava prekrivena algama,
Pa onda i tijelo zemlje,
Mučeno i izmoreno zauvijek majkom-morem
Ljubomornim morem što ljubi bol svoj drevni.

Sestra: Zašto ne pođete da sjedite malo u dnevnom boravku? Zar vam nije dosadilo da stalno budete u krevetu?
Pacijent: Ljubomora koja ljubi. Svoj bol.
Sestra: Da li vas boli? Gdje?
Pacijent: Ne mene. Vas. Ljubomorno ljubite i pazite bol.
Sestra: Mene ne boli ništa, uvjeravam vas.
Pacijent:
On pluta na lijenim krilima kroz pjenu,
I tamo, dolje, nešto maleno raširenih ruku i nogu
Hvata se za crnu stijenu kao davljenik,
I on osjeća nad sobom pticu golemu i zna
Da nema ni glasa ni krila ni vjetra
Da slijedi staklaste bezdane,
Njegov sluh ugušila je poplava.
Sestra: Popijte ove pilule, dušo. Tako.
Pacijent:
Ko to još tonuo kao davljenik nije
U slojeve sunčevih zraka koji se prelamaju
Kroz mlitave talase kao svjetlost kroz staklo,
Prolazio pored svjetlucave ribe što klizi kao ptica,
A zatim do dubina gdje mračno je sve,
Gdje svjetlost nestaje kao u dnu šume.
On pada, on pada, pored uplašenih ruku pada
Pored bodljikavih čeljusti i opasnih predjela smrti,
Dok, najzad, ne počine na postelji okeana.

Ovdje na stijenama ima trave i lišaja, i riba,
Plivaju svjetlucajući kroz bilje
I blistava jata plutaju kao treptaji oka,
Ovdje sve živi čudnom logikom noći.
Pluta li ovo kosa jedne lijepe žene što se udavila?
Morske vaši skaču na blijedu stijenu kao žabe.
Sija li ovo tijelo poput opala što prelama boje?
Veliki svodovi kao bijela vrata što se zatvaraju.
Protežu se i trepere kao lice
Uljepšano hloroformom, nasmiješeno lice
Njenog davnog, polu-zaboravljenog, nekada voljenog,
Podiže se kao blijed mjesec kroz vodene zastore, I prolazi sa očima od kamena kao mjesec što umrije davno.

Naoružao se ravnodušnošću morskog sna
I pluta neosjetljiv na morski korov što hrani se mesom,
Tamo gdje kosturi sa krovova pećina vise
I kao leglo izblijedjelih paukova drhte,
Kao mašine sa korom od korova,
I šipkama i klipovima što tresu se kroz zelenilo…
Sestra: Hajde, dušo. Oh dušo, vi ste se uznemirili, zar ne? Svako ima loših trenutaka, svako se ponekad uznemiri. I ja isto. Razmišljajte o tome na taj način.
Pacijent:
Nije svako upoznao ove dubine,
Ove crne nepredvidive morske izvore,
Gdje svaki zrak dnevne svjetlosti umire daleko iznad,
Gdje je nepomična voda spora i gusta i mutna…
Sestra: Nije dobro što ste ispljunuli pilule.
Pacijent: Mutna, zamućena, sve muti, sva je pomućena…
Sestra: Jedan veliki gutljaj, tako, eto, gotovo.
Pacijent: Budite me i uspavljujete me. Budite me, a zatim me gurate ispod. Sad ću se probuditi. Želim da se probudim.
Sestra: Sjedite, onda.
Pacijent: Ali, šta je ovo, kakve su ovo pilule, kako da se probudim kad vi… ko je onaj čovjek koji me gura ispod, koji me gura da potonem kao što tone davljenik i…?
Sestra: Doktor X. misli da će vam ova terapija pomoći.
Pacijent: A gdje je onaj drugi, onaj borbeni čovjek?
Sestra: Ako mislite na Doktora Y., i on će uskoro opet biti tu.
Pacijent: Moram se podići sa morskog dna. Moram se suočiti sa morskom površinom, bilo da ima oluja ili ne, jer Oni me nikad neće pronaći ovdje dolje. Nije u redu ni što očekujemo od njih da dođu u naš teški vazduh, sav zadimljen i zagađen, ali još da očekujemo da dođu i do dna mora, uz sve potonule brodove, ne, to bi bilo stvarno nerazumno. Ne. Ja moram isplivati i dati im šansu da me ugledaju, ispražnjenog, na vrućoj stijeni.
Sestra: Da, dobro, u redu. Ali, ne ljuljajte se tako jako… nemojte, za ime svega!
Pacijent: Ime svega je nešto sasvim drugo. Moram se probuditi. Moram. Moram stalno gledati, inače se nikad neću izvući i otići odavde.
Sestra: E pa, stvarno ne znam. Možda ta terapija i nije dobra za vas. Ali, sada morate leći. Tako. Okrenite se. Sklupčajte se. Tako. Pst. Pssssssssst. Ššššššššššššš.
Pacijent:
Spavaj spavaj dušo,
Nek’ te ljulja oluja
Ako ti ne povrijediš nju
Ona će tebe

Oduzet mi je razum. Oduzeta su mi sva sredstva. Postao sam nesavitljiv i nepromjenjiv u bujici promjena. Dok sam bio na Dobrom Brodu Lizalica, držao sam se uz pomoć vjetra i mora. Kad sam bio na splavu, nije bilo nikog drugog. Sada sam čvrsto na stijeni. Držim se. Ne mogu ništa osim da se držim. I čekam. Ili da se bacim kao ronilac ka dnu okeana gdje je mračno kao u ribljoj utrobi i nema se gdje ići osim naviše. Ali, imam mogućnost izbora, da. Mogu moliti za prevoz, zar ne? Zakačiti se za rep neke ptice ili ribe. Ako je pas prijatelj čovjeku, ko su prijatelji mornarima? Delfini. Oni nas vole. Oni su nam srodni, kažu, mada iako nikad nijedan delfin nije ubio čovjeka, mi smo pobili toliko njih i to iz radoznalosti, ne čak ni zbog hrane, ni zbog zadovoljstva u ubijanju. Neki delfin će me odvesti mojoj ljubavi. Glatkih leđa, raspjevan, sjajan, taman delfin nježnih očiju i dugog kljuna. Drži se delfinčiću, siroti delfinčiću u tom moru zatrovanom smrdljivim izlučinama iz ljudskih crijeva, i otpadom iz zločinačkog uma ljudskog, nemoj još da umreš, izdrži, nosi me, odvedi me iz ove ledene, beskrajno teške sjeverne struje dolje ka blagoj južnoj struji i dugo željenim obalama. Tako je. Ispod mora, ako treba, ja mogu da dišem vodu kad moram, ili iznad mora ako možeš, da bih mogao pozdraviti prijatelja koji je poprimio oblik plamena ili tračka svjetlosti. Tako, delfinu, jesam li baš težak? Ljubazno stvorenje? Srodan ili ljubazan? Samo me odvedi ka jugu, u toplije struje, oh, sada je nemirno, baca nas i ljulja kao u vrijeme Velike Oluje, kada mi se splav raspao poput slame, ali sada znam da je ovo dobar prelaz, stvaralački, oh, kakav stres, kakav napor, a sada napolje, da, izvan, izašli smo, i dalje plivamo ka zapadu, ali jugo-zapadu, i suprotno od kazaljke na satu, a ranije je bio zapad sa kazaljkom na satu i bez ijednog odredišta osim zapadne Indije i Floride i Sargaskog mora i Golfske struje i zapadnog vjetra i kanarske struje i okolo okolo i naokolo i okolo ali sada, oh delfinu, na ovom krhkom mjehuriću koji nazivamo našom Zemljom, što se okreće sva plava i zelena i šarena, gdje sjeverni vazduh i voda idu u pravcu vremena s lijeva na desno, velike spirale daha i svjetla i vode, sada, oh delfinu, raspjevani prijatelju, mi smo na drugoj stazi, čvrsto ću se uhvatiti i držati do posljednjeg daha tvog strpljenja, strpljivo, dok me najzad ne spustiš na onu plažu, jer, oh delfinu, moraš biti siguran i odvesti me tamo, moraš me najzad spustiti, ne smiješ mi dopustiti da odem previše ka jugu, da me povuče brazilska struja mojih misli, ne, pusti me da nježno zakoračim sa tvojih leđa na srebrni pijesak brazilske obale, gdje se, iznad tvog pogleda, uzdižu plavo-zeleni visovi brazilskih gora. Tamo, tamo je moje pravo odredište i moja ljubav, i tako, delfinu, drži taj pravac.

amo, eno je obala. I sada, više nego ikad, moramo se držati svog pravca. Ovdje nema stijena, nema jata, ni podvodnih grebena, delfinu, koji bi uboli tvoj nježni nos ili otkinuli peraja sa tvojih glatkih crnih leđa, ali tamo je blistava obala i od svih opasnosti južne struje ova je najgora, ako budemo gledali u tu lijepu obalu žudeći da se nađemo na njoj, onda će nas struja povući u naš krug zaborava okolo okolo i naokolo i okolo, nazad do afričke obale, do brežuljaka južnog leda koji će nam biti jedino društvo, zato se drži sada, delfinu, i usredsrijedi se na svoj posao, a tvoj posao sam ja, moje kopno, i nikad ne dozvoli da te ponesu snovi o tom srebrnom pijesku i dubokim šumama, jer ako dopustiš, tvoja snaga će se povući kao oseka i skliznućeš ka jugu poput mrtve ili umiruće ribe.
Tamo. Da. Evo nas, približavamo se, snaga valova je u nama. Ali, zatvori uši, delfinu, ne slušaj i ne gledaj, neka sve tvoje misli budu usmjerene na cilj tvog puta. Unutra. I unutra. Sa hladnom strujom što vuče ka jugu sa tvoje lijeve strane. Unutra. Da, ni ja ne gledam, dragi delfinu, jer ako se sada ne domognem te obale i ako budemo morali da skliznemo ka jugu okolo okolo i naokolo i okolo, tada bih te zamolio, delfinu, da me tretiraš kao što ljudi tretiraju delfine i da me presiječeš na pola iz čiste radoznalosti. Ali, evo nas bliže. Da, bliže. Toliko smo blizu sada da drveće na plaži visi iznad nas kao iznad kopnene rijeke. I unutra smo. Hoćeš li poći sa mnom, hoćeš li razdvojiti svoj mekani debeli sjajni rep da napraviš od njega noge za hodanje, za šetanje sa mnom po onim gorama tamo? Ne, dobro onda, zbogom delfinu, zbogom, idi onda ka svom razigranom moru i budi srećan tamo, živi, diši, sve dok te otrov koji čovjek pravi za sva živa bića ne pronađe i ne ubije dok budeš plivao. A sada se spuštam sa tvojih prijateljskih leđa, hvala ti, hvala ti ljubazna ribo, ja osjećam svoje noge čvrsto pod sobom, stojim na sitnom pijesku dok mi ostaci plime rashlađuju članke.

Prevela s engleskog: Vanja Vukićević Garić

*Radi se o igri riječima, kao često u prozi Doris Lesing. Naime, englesko slovo ‘y’, kako se zove jedan od doktora u priči, izgovara se isto kao riječ ‘why’ (eng. ‘zašto’). Prim. prev.

23. 7. 2023.

Sram te bilo Srbijo - Pismo novinaru Milovanu Brkiću

 


Poštovani gospodine Milovane Brkiću,

     Sloboda je ideja za koju su se milioni borili i umirali kroz vekove. Odvojite trenutak i razmislite o dugom nizu patriota, heroja borbe za slobodu, bez kojih ne bi imali ni zrnce slobode.

     Vaše postojanje je potrebno takvim, slobodarskim ljudima. Njih u Orweolskom moralnom svinjcu Srbije skoro da nema, da ima sada ne biste bili tu gde jeste. Ali neka vas to ne obeshrabri, jer čak da postoji jedan jedini čovek kome nešto značite vredi živeti za njega i za sve buduće. Moja porodica, veliki krug naših prijatelja, molimo se za Vas, ostanite naš lučonoša i svih onih kojima nešto značite. Nadam se da će svako ko ovo pročita učiniti isto.

     Pravda za koju ste se borili je vašim zatvaranjem gurnuta u teški mrak, ona je tamo već bila i biće i dalje, ne treba imati iluzije, ne treba ginuti zbog svojih stavova.  Srbija, a to su građani, nije vredna onoga što ste činili a pogotovo nije vredna najdragocenijeg, vašeg života. Vi ste Vaš deo uloge u ostvarenju pravde i slobode majstorski odigrali i treba da nastavite. Podsećam vas na reći Lucia Malapartea, proganjanog celog života poput vas:

   "Uvek ponešto dobijamo( odbranom slobode) ako ništa drugo, ono bar svest o sopstvenom ropstvu po kojoj se slobodan čovek odvaja od drugih. Jer kako sam pisao 1936: svojstvenost čoveka nije da živi slobodan u slobodi, već slobodan u zatvoru."

Ovo je trenutak da Vam se zahvalimo na vašoj nepokolebljivoj posvećenosti i zamolimo da ne odustajete ma kako vam bilo teško.

Bog vas blagoslovio


17. 7. 2023.

Lars Gustafsson: Tomas Transtremer




Lars Gustafsson: Vedrina dubine ( fragmenti)

 * Ova se nagrada iščekivala, ova za Tomasa Tranströmera. Nagrada za Södermalm, životni kvart mnogih pjesnika. Nagrada za postmodernu jednostavnost. Nagrada švedskom jeziku, onda kad je najbolje upotrebljen.

Jasnost i pokretiljivost što se pretvaraju u magiju. Pesme koje pratkično svi ljudi razumeju a koje ipak imaju filozofsku dubinu.

I, to treba dodati – nagrada za jednu neobično simpatičnu osobu, mog starog druga iz 50-tih, pouzdanog pratioca kroz Bahove teške flauta-sonate, neumornog prijatelja i kritičara u mnogim šetnjama preko močvarnih livada u Roxtuni i saputnika (nagrada Petrarka) preko mnogih italijanskih krajolika. Jednog skromnog čoveka, zapravo jednako zarobljenog u svojoj muzikalnosti kao i u svom poetskom talentu. O njegovoj poeziji i načinu na koji funkcioniše napisao sam već četiri eseja u različitim kontekstima tako da će ovaj biti malo više ličan.

Najveći pesnici 40-tih – jedan Ekelöf, jedan Lindegren – često su navlačili gospodske manire, nešto između prinčeva i šamana. Pretpostavljam da im je to trebalo. Iza lavljih maski krile su se bojažljive osobe.

Tomas nije takav. On nikad nije izlazio iz svoje stvarne ličnosti; pristojni momak iz Södera koji zna slušati druge više no samoga sebe. Nesebičan pomagač – sve dok ima snage visi nad rukopisom kakvog amatera a i onih drugih, i deli im pametne savete. Često sam se pribojavao da ova samaritska djelatnost ne uzme previše vremena njegovom vlastitom stvaranju.

Tomasovo delo, koje je značajnije i koje će verovatno biti čitano i kad jezik na kojem je napisano bude ubrojan u mrtve, nastalo je u pauzama između njegovog dugogodišnjeg rada (profesija: psiholog). U Västeråsu, u uskoj porodičnoj kući u Infanterigatanu 11, imao je jednu sobicu u potkrovlju gde se zavlačio kad bi želeo pisati. Jedan čudnovati klavir zauzimao je veći deo dnevnog boravka.

Veoma je rečita i spoljna ograničenost ovog stvaralaštva. Ono može stati u jednu svesku.

Debitanska knjiga Sedamnaest pesama oduševljavala me u našoj mladosti na isti način kao matematički doktorati, dostojni svakoga divljenja, koji su se mogli sastojati od četiri stranice i popisa upotrebljene literature na deset stranica. I preneti rezultat od neprocenjive vrednosti.

Najzad imamo dobitnika Nobelove nagrade koji podseća na nekog staroga druga. Ne samo za nas koji ga odavna poznajemo – već takođe i za brojne čitaoce na dvadesetak jezika na koje je preveden.

Kombinacija slika, često rafinirano preobraženih, čista sintaksa i ekonomičan izbor reči učinili su ga nekom vrstom prevodilačkog ljubimca. I zaista je prevođen. Ne znam koliko već engleskih verzija postoji, od Roberta Blya do Joanne Bankier. Tranströmerova lirika odavno je postala vlastiti kontinent u švedskoj poeziji.

Moglo bi se možda kazati da njegova snaga leži u njegovom nedostatku eksluziviteta. Ovde nema nikakvih halucinacija, na vrhuncu svojih móra, nikakvih posebnih šumova.

Bitan je svet snova. U čudesnoj pesmi “Seminar sna” začuđen je time da svi mi, starci i deca, žene i ljudi, svake noći produciramo taj ogromni talas priča i slika koje se brišu pri buđenju. Sve vreme je taj podzemni tok prisutan u njegovoj poeziji i čini ga prijateljem, putokazom – bratom.

*

Zatvor za maloletnike u Roxtuni, ili kako se to tad zvalo – na početku šezdesetih – omladinski popravni dom, nije bio posebno strog za mlade kradljivce automobila i narkomane. Jedan je štićenik pobegao i ukrao auto u Linköpingu. Duboko u noć, kad je ušao u neki mirni hotel blizu Vänesborga, upisao se u knjigu gostiju kao psiholog Tomas Tranströmer i smesta bio otrkiven od noćnog portira, jednog budnog i u literaturu upućenog mladog čoveka. Već tada, 1962. godine, bila je objavljena zbrika “Poludovršeno nebo” i bilo je čitalaca koji su znali ko je Tomas Trantrömer i kako izgleda.

Niski paviljoni rasuti preko močvarnih ledina, dole prema Roxenu, jednom bajkovitom ptičijem jezeru oko kojeg je bilo puno gljiva gnojštarki. Ali sa ovom gljivom je tako da ona jest delikates, ali se ne sme uzimati zajedno sa alkoholom, tada može biti opasna po život. Tako je s obiljem prirode. Tad, na početku šesdesetih, Madalein i ja išli smo svakog drugog vikenda u posetu Tomasu, koji je tamo bio zatvorski psiholog, i njegovoj prelepoj supruzi Moniki.

Tranströmerova kuća i zatvorski paviljoni tesnili su jedni druge malo previše. Kad smo išli prema ptičijim staništima sa našim korpama za gljive Tomas bi obično zastajkivao i svaki čas razmenjivao prijateljske refleksije o vremenu i vetru sa mladim ljudima iz paviljona.

Inače, obično smo razgovarali o dve stvari: muzici i poeziji. Upoređivali smo naše pesničke rukopise i upozoravali jedan drugog da ne budemo previše slični velikima – Ekelöfu i Lindegrenu. Apsolutno ne stoga što smo ih potcenjivali. Nasuprot: njihove senke su bile toliko duge da smo se plašili da nas ne prekriju i učine nevidljvim.

Težili smo, skoro instinktivno, jednom drugačijem pravcu. Ne baš prema velikoj jednostavnosti. Ali možda prema jednostavnijoj dikciji, prema antičkim uzorima uronjenim u nordijsku šumu, elegijskom distikonu i prema zadnjim velikim pesnicima rimske republike.

Za vreme nedeljnih ručkova uviek je postojao jedan izbor: šnaps ili jela od gljiva gnojštarki? Nikad nisu bile gljive. I Tomas:

Na putu ka kući video sam crne gljive kako niču kroz travne ćilime,
ili to behu bespomoćni prsti jednog od onih što cvili nad sobom
prepušten na milost tmini i samštini.
Pripadamo zemlji.

*

I zatim muzika:
Crni klavir, blistavi pauk stajao je drhteći u svojoj mreži od muzike.
U koncertnoj Sali dočaravali su zvuci zemlju gde kamenje nije teže
od kapljica rose.

Ove scene upućuju na Västerås. Jedna mala grupa koju su su činili Tomas, Ola Björlin, japanski sopran Kayo Kosomi-Hultgren i pisac ovih redova, sreli bi se za zimskih večeri na Blåsbogatanu 8 i svirali kamernu muziku. Vani, u visokom, golom i teškom drveću na Walinskom groblju besnela je oluja. To su butelji koje će s vremenom početi prskati zelenilom preko grobova pesnika, ali to se sada još ne može videti.

Sviramo Bacha, između ostalog Trio-sonatu u G-duru, i imamo samo jedan notni primerak. Tomas uvek kuka da mu duvam preko prstiju dok se saginjem sa flautom da bih video šta zapravo stoji tamo. Ako se izgubi jedan takt kod Bacha, veoma je teško, opet se na pravo mesto povratiti.

Muzika je kod Tranströmera utopijska faza poezije, stanje prema kojem svaka poezija teži. I nikad se ne uspeva ostvariti. (Kao u nekoj konvergentnoj funkciji.) I sam u mladosti kompozitor, on će se razviti ne samo u jednog skoro profesionalno spretnog pijanistu. Njegova sposobnost da razume, da karakterizira muziku i širina u njegovom repertoaru samo rastu s godinama. Ponekad, pri poseti na Infanterigatanu mogao se čuti kompozitor za kojeg do tad nismo znali. U Cambridgeu, pobegao bi meni i Gunnaru Hardingu da bi u univerzitetskom antikvarijumu prekopavao po notnim papirima.

Šta traži od muzike. Znanje o nekoj drugoj zemlji? Sumnja da muzika možda zna više o nama nego što mi znamo o muzici. Prekrasna stonoga notne sveske započinje kretnju. ( Ovde on o Schubertu govori).

Pet gudača veli da možemo verovati u nešto drugo.
U šta? U nešto drugo, i oni nas prate jedan deo puta k tome. Kao kad se ugasi svetlo
na stepeništu i ruka prati – s poverenjem – slepi gelender koji je pronašla u mraku.

*

Avignon. Mislim da je godina 1981. Tomas je dobio Petrarca nagradu. Imao sam privilegiju da nazovem sa susreta komiteta u luksuznom stanu u Münchenu gde smo imali odlučujuću sednicu. Dr. Burda, Peter Handke, Zbignev Herbert, Michael Krüger i ja. I čuo sam, ipak, kako Tomas viče iz kuhinje na Infanterigstanu 144, da se čulo do Schachstraße 1 u Münchenu:

– Monkan! Dobio sam Petrarcu!

Tomas nije bio dobro situiran u to vreme. Jedna reparacija auta pretila je da prevrne kućnu ekonomiju. Sećam se kako sam se – neku godinu ranije – stvarno namučio da ubedim upravu Kulture u gradu Västeråsu da mu dodeli poprilično skromnu nagradu za kulturu. Oni nisu verovali da se radi o jednoj internacionalnoj veličini. Nekoliko dana kasnije nazvao me jedan od članova komiteta da pita da li Tomas može čitati pesme na vernisažu. Naime, supruga mu slika.

*

(…)

Imamo pred sobom jednog duboko političkog pesnika, ali ne od one vrste koja zvekeće, pridikuje, viče u megafon ili zlostavlja marskističke katedre. Tomas pokazuje. On ne agituje.

Tomas je mnogo putovao, verovatno i najviše od pesnika u mojoj generaciji, osim, možda Hansa Magnusa Enzensbergera. U ranim zbirkama srećemo Lissabon, turski Izmir, sela koja odišu na štale sa mršavim psima na Balkanu, egipatski zastrašujuću mešavinu mizerije i bogatstva.

Selo što vonja na štalu s mršavim psima.
Partijski funkcioner na pijaci u selu što vonja na štalu s belim kućama.
Njegovo ga nebo prati: usko i visoko kao minare iznutra.
Selo opuštenih krila na kosini brega.

I onda je to bila Afrika, prava Afrika. Istina je da je Tomas obišao krajem pedesetih jedan deo tih zemalja Sierra Leone i Centralnoafričku republiku, u kojima, danas, u naše vreme, treba imati naoružanu pratnju, ako i to može pomoći. Mnoge razglednice svedoče o jednom skoro sretnom putniku koji svakog dana otkriva nešto novo.

*

O čemu govori poezija Tomasa Tranströmera, mogao bi se upitati neki hipotetički magistar. Odgovorio bih mu: o trenutku kad se magla redi. Kada zbilja na čas prsne i prestane biti zbiljom. Ono čudesno postoji savim blizu. Svetluca. Ono veliko koje nas dotiče. I koje ne smemo pogledati. Ljudi žele spavati. Možda i sanjati. Oni se ne žele ničega osloboditi, premda im je san pretežak. Oni počivaju kao svetlo cveće kada misterija prođe.

To je jedan mistik, jedan pesnik koji je video ništavilo, taj prazni punkt u cenru kojeg niko nije lišen. Hrišćanski mistik – ako pratimo jedno pismo koje mi je jednom napisao – ali jedan od onih koji ne diže buku o samom priznanju – te jednako tako može biti zenbudist ili možda sufi. Ta crta je vidljivija u ranim zbirkama, ali nikad ne nestaje.

Tu perspektivu – možda više dostupnu američkom čitalačkom krugu pripremljenom kroz Wallace Stevensa – pojačava suverena upotreba metafora; “buđenje je iskakanje padobranom iz sna”. Ali ovde postoji takođe nešto drugo, jedna tradicija u duhu Linnea, ako tako želite. Ako smo bili, shodno nastavnim planovima iz 50-tih, ičemu naučeni u biološkim salama i hemijskim laboratorijima, onda je to bio značaj preciznog posmatranja prirode. Učinili su nas mladim linnéaricima (sledbenicima Carl von Linnéa) sa uveličavajućim staklima i dvogledima. I to je bilo dobro.

*

Postoje izvesne stvari koje me čine sretnim. Jedna je da moja generacija, koja nije uspela u većini stvari – na primer da stvori jedan pristojan školski sistem, funkcionalnu železničku mrežu i pristupačnu cenu električne energije za običan narod – uspela je faktički u jednoj stvari, i to poprilično. Stvorili smo poeziju koja je dostigla onu iz generacije Ekelöfa, Lindegrena, Martinsona i Aspenströma. Lista ozbiljnih, velikih lirika u našoj generaciji može biti veoma duga, od Paula Anderssona pa do Bruna K Öeijera.

Ali kao prvog na tu listu stavljam Tomasa Tranströmera, koji upravo puni osamdeset godina.

prevod Refik Ličina     

Tomas Transtremer: Poludovršeno nebo

 

I

Par

Oni gase lampu i bleda kugla zatreperi
na čas pre no se ugasi
poput tablete u čašici mraka. Zatim se podiže.
Zidovi hotela streme ka nebeskoj tami.

Ljubavne kretnje stišane su i oni spavaju
ali se njihove najtajnije misli sreću
kao dve boje što se jedna u drugu ulivaju
na mokrom papiru na slici školarca.

Tiho je i mračno. Ali grad se obnoć
primakao. Smračenih prozora. Kuće stigle.
Stoje izvešane u čekanju vrlo blizu,
gungula s licima bez izraza.

Drvo i oblak

Tumara drvo ispod kiše,
promiče kraj nas u sivome pljusku.
Ono ima nalog. Ono uzima život iz kiše
kao kos iz voćnjaka.

Kad kiša prestane, drvo staje.
Nazire se pravo, nepomično u jasnim noćima
dok čeka kao i mi na trenutak
kad će provejati snežne pahuljice.

Licem u lice

U februaru žiće je počivalo nepomično.
Ptice bez nužde ne poleću i duša se
tare uz krajolik kao što se čamac
tare o molo uz koji je spućen.

Drveće je dreždalo, obrnutih leđa.
Dubina snega erila se mrtvom slamom.
Tragovi stopa starili su u snežnoj površici.
Sušio se jezik pod ciradom.

Jednog dana nešto se primače prozoru.
Prekinuh s radom, podigoh pogled.
Gorele su boje. Sve se obrtalo.
Zemlja i ja pohrlismo jedno k drugom.

Jeka

I kos što je svoju zvizgu po kostima mrtvh rasduvao.
Stajali smo pod drvetom osećajuć kako vreme tone i tone.
Školsko dvorište i groblje susreću se i šire jedno u drugome
kao dve morske struje.

Bat crkvenih zvona širio se kavezom vremena na
mekim kriocima jedrilice.
Oni su ostavljali silnu tišinu na zemlji
i mirne korake drveta, mirne korake drveta.

Kroz šumu

Mesto zvano Jakobova močvara
podrum je letnjeg dana
gde se svetlost kiseli u napitak
sa ukusom bede i starosti.

Snemogli džinovi stoje gusto
zamršeni tako da ništa ne može propasti.
Slomljena breza truhne onde
uspravljena poput dogme.

Ja se podižem sa šumskog dna.
Vedri između stabala.
Kiši iznad moga krova.
Ja sam oluk za utiske.

Mlaka je zraka uz rub šume.
Velika jelka, naopako obrnuta i srnela,
s gubicom skrivenom u humusu,
jednu kišnu sjenku pije.

Novembar s prelivima plemenitog krzna

Upravo stoga što nebo je tako sivo
tlo je počelo sijati:
livade sa svojim plašljivim sjenkama
oranice boje paltbrödsmörka .

Postoji rujni zid senika.
I postoji tlo pod vodom
prazno kao pririnčano polje u Aziji –
gdje zastaju galebovi i sećaju se.

Maglene praznine usred šume
koje zvone polagano jedna drugoj.
Inspiracija koja živi skrovito
i u šumu beži kao Nils Dacke .

II

Putovanje

Na stanici metroa.
Gužva među plakatima
u žmirkujućem mrtvom svetlu.

Voz je stigao i pokupio
lica i portfelje.

Sledeće – tavnina. Sedeli smo
kao kipovi u vagonima
koji su vučeni po špiljama.
Prisile, snovi, prisile.

Na stanici podvodnoj
prodavali su novosti mraka.
Narod u pokretu, žalost,
tišina ispod brojčanika.

Voz je prevozio
odela i duše.

Blehnuti u svim pravcima
na putovanju kroz brežje.
Još nikakave promene.

Ali bliže površi poče
bumbar slobode zujati.
Izađosmo iz zemlje.

Zemlja jednom zamahnu
krilima i smiri se
pod nama, prostrana i zelena.

Žitne škarice zaciktaše
vrh perona.

Zadnja stanica! Ja sam
dalje produžio.

Koliko nas je bilo? Četvoro,
petoro, jedva više.

Kuće, putevi, oblaci,
plavi zalivi, bregovi
svoje prozore otvoriše.

C-dur

Kad je izašao na ulicu po ljubavnom sastanku
vijao je sneg u zraku.
Zima je pristigla
dok su oni zajedno ležali.
Noć je belo sijala.
Srećan, brzo je išao.
Čitav grad se naginjao.
Osmesi u prolazu –
svi su se smešili iza podignutih kragni.
Bilo je slobodno.
I svi upitnici započeše pesmu o Božijoj prisutnosti.
Tako je mislio.

Jedna se muzika oslobađa
i ulazi u snežnu vejavicu
sa dugačkim koracima.
Sve je na putu ka tonu C.
Drhtavi kompas usmeren ka C.
Jedan čas iznad patnje.
To je bilo lako!
Svi su se smešili iza podignutih kragni.

Podnevno kopnjenje

Jutarnji je vazduh dostavio svoja pisma s markicama
usijanim.
Sneg je blistao i svaki teret lakši olakšavao – kilo je vagalo 700
grama ne više.

Sunce se podiglo iznad leda tajeći u mestu i toplo
i hladno.
Vetar je polako klizio napred kao da gura dečja
kolica pred sobom.

Izašle su porodice, gledale su čisto nebo po prvi put nakon
dužeg vremena.
Nalazimo se u prvoj glavi jedne veoma snažne priče.

Sunčevi zraci zapinjali su za krznene kape kao
polen za bumbare
i sunčevi zraci zapinjali su za ime ZIMA i čamili onde
sve dok zima nije prošla.

Mrtva priroda od cepanica na snegu učinila me zamišljenim.
Upitah ih:
« Pratite li me do detinjstva?» Rekoše mi «da».

Unutra međ šikarjem čulo se mumlanje reči novoga
jezika:
vokali su bili plavo nebo i konsonanti crne
grančice i razgovarali su tako polako nad snegom.

Ali mlaznjak koji se klanjao u svojoj suknji od zvukovlja
zemnu je tišinu snažnijom činio.

Kad ponovo spazismo ostrva

Vani, kad se čamac približava
ospe se pljusak i zaslepi ga.
Živine kapi titrale su na vodi.
Ono plavosivo tonulo je.

More postoji i u kućicama.
Tračak svetla u mraku predsoblja.
Teški koraci na spratu
i sanduci sa tek ispeglanim osmesima.
Indijski orkestar od bakrenog suđa.
Beba sa očima u moru nemirnom.

(Kiša polako prekapapa.
U zraku iznad krova
dim načini par klimavih koraka.)
Ovamo prati više
nečega što je krpunije od snova.

Obala sa johovim kućerima.
Plakat na kom piše KABLO.
Stari brest svetli
onome što stiže leteći.

Zaleđa litica bogate brazdama
i strašilo naš predstražnik
što boje sebi priziva.

Jedno iznenađenje uvek svetlo
kada ostrvo ispruži ruku
i iščupa me iz žalosti.

Sa brega

Stojim na bregu i gledam preko zaliva.
Čamci odmaraju na površi ljetnjoj.
«Mi smo mesečari. Meseci u skitnji.»
Tako kažu bela jedra.

«Šunjamo se u zaspaloj kući.
Polagano vrata otvaramo.
Naginjemo se ka slobodi.»
Tako kažu bela jedra.

Video sam jednom kako plove svetske želje.
Držale su isti kurs – jedna jedina flota,
« Rasuti smo sada. I pratnja ničija.»
Tako kažu bela jedra.

III

Espresso

Crna kahva na terasi
sa stolovima i stolicama sitnim poput insekata.

To su dragocene ulovljene kapi
napunjene istom snagom kao Da i Ne.

One se iznose iz mračnih kafea
i njire u sunce bez treptanja.

Na dnevnom svetlu tačka korisnog crnila
što hitro se naliva u gostu blijedome.

Naliči kapljama od crnih namisli
kojih se duša ponekad uhvati

koje nude dobrotvoran pravac: idi!
Inspiracija da oči otvoriš.

IV

Palata

Ušli smo unutra. Jedna jedina golema sala,
tiha i prazna, gde podna je površ ležala
poput napuštena klizališta.
Sva su vrata zabravljena. vazduh siv.

Slike po zidovima. Vidi se zbrka
beživotnih prizora: oklopi, činije,
vage, ribe, borbene pričine
u gluvonemom onostranom svetu.

Jedna skulptura izložena u praznini:
usamljen na sred sale stajao je konj,
ali nismo ga primetili sve dok
nas sva ta praznina ne srobi.

Slabije od šuma u školjci
začuše se zvuci i glasovi iz grada
što su kružili tom praznom odajom,
žamoreći i žudeći za nekakvom vlašću.

I takođe nešto drugo. Nešto mračno
pojavi se na pragu naših pet
čula, ne prelazeći ih.
Pesak je sipio u sve tihe čaše.

Čas je da se pomerimo. Krenuli smo
prema konju. Bio je ogroman,
crn kao gvožđe. Slika puke vlasti
koja preostaje kad vlastela ode.

Konj je govorio: « jedan sam Jedini.
Zbacih prazninu koja me jahala.
Ovo mi je štala. Polagano rastem.
I jedem tišinu što ovdje počiva.

Syros

U siriskoj luci drežde preostale trgovačke lađe.
Krma do krme, krma uz krmu, poodavno
privezane:
CAPE RION, Monrovia.
KRITOS, Andros.
SCOTIA, Panama.

Mrke slike nad vodom, sa krajeva izvešane.

Ko igračke iz detinjstva
(u džinove već narasle)
što nas nemo optužuju
za ono što nikad ne postasmo.

XELATROS, Pireus.
CASSIOPEJA, Monrovia.
More je svršilo sa čitanjem.

A kad prvog puta mi u Syros pristigosmo, noć bijaše,
i kad, ispod mesečine, sve te krme opazismo,
ushićeni, šaptali smo:
kakva moćna flota i veze blistave!

U delti Nila

Mlada se žena nad jelom zaplaka
u hotelu nakon dana straćena u gradu
gde je videla bolesnike kako gmižu ili leže
i deca koja u bedi krepavaju.

Ona i muž popeše se u sobu
i vodom je poškropiše da prašinu skupe.
Legoše u svoje krevete bez mnogo reči.
Ona je pala u duboki san. On je ležao budan.

Vani u mraku grdna buka prođe.
Žamor, koraci, povici, kolica, pesme.
U velikoj bedi. Koja nikad ne prestaje.
I on usni sunovraćen u jednom Ne.

I san jedan poče. Na nekom je plovu.
U sivoj vodi vrtlog se podiže
i glas jedan reče: «postoji jedan što je dobar.
Postoji jedan koji je kadar da vidi sve bez mržnje.»

V

Plivajuće tamno obličje

O prahistorijskoj slici
na steni u Sahari:
jedno plivajuće tamno obličje
u staroj reci koja je mlada.

Bez oružja i strategije
ni u mirovanju ni u skoku
i odvojeno od senke
klizi niz dno brzice.

Borilo se da se otme
iz dremovne zelene slike
da najzad dopre do obale
i sa svojom se senkom spoji.

Lamento

Odložio je svoje pero.
Ono miruje na stolu.
Ono miruje u praznoj sobi.
Odložio je svoje pero.

Previše onog što ne da se zapisati niti prećutati.
Omajan je nečim što se dešava daleko
premda divne putne torbe ko srca lupaju.

Napolju je rano leto.
Stižu zvižduci iz zeleni – ljudi ili ptice?
Trešnje u beharu miluju vozila
odavno pridošla sa puteva.

Idu nedelje.
Duga noć počinje.
Moljci se smeštaju u oknašca:
sitni, beli telegrami iz tuđine.

Allegro

Sviram Haydna nakon crnog dana
i osjećam lahku toplinu u rukama.

Tipke su spremne. Meki čekići lupkaju.
Zelen je zvuk, životan i smiren.

Zvuk kaže postoji sloboda
i neko kralju ne plaća porez.

Ćušnuo sam ruke u haydnovske džepove
i glumim onog što mirno gleda na svet.

Podižem haydnovsku zastavu – što znači:
« Ne predajemo se. A želimo mir.»

Muzika je staklenik na padini
gde kamenje leti, kamenje se kotrlja.

I kamenje se kroz njega kotrlja
ali svako okno ostaje čitavo.

Poluzavršeno nebo

Malodušnost prekida svoju trku.
Verem prekida svoju trku.
Kraguj prekida svoj let.

Poletno svetlo curka dalje
čak i sablasti uhvate po gutljaj.

I naša se platna na dan pomaljaju, crvene
zveri našeg prapotopskog ateljea.

Sve se počinje zagledati.
Na stotine nas izlazi na sunce.

Svaki je čovek vrata otškrinuta
koja vode u sobu za sve.

Beskrajno tlo pod nama.

Voda cakli između stabala.

Jezero je prozor prema zemlji.

Nocturno

Obnoć vozim kroz nekakvo selo, podižu se kuće
u svetlu farova – one su budne, žele piti.
Kuće, hambari, znakovi, napuštena vozila – sad se
presvlače u Život. – Ljudi spavaju:

neki mogu spavati mirno, kod drugih su crte lica
zategnute, kao da leže u nekom napornom treningu za večnost.
Ne usuđuju se sve zbaciti premda su im snovi teški.
Oni počivaju kao spuštene rampe dok misterija prolazi.

Izvan sela put dugo vijuga između šumskog drveća.
I drveće nemo u slozi jedno s drugim.
Poseduju teatralnu boju koja postoji u plamenu.
Kako im je vidno lišće! Prati me sve do kuće.

Ležem i zaspaću, vidim nepoznate slike
i znakove što sami se žvrljaju pod kapcima očnim
na zidu tavnine. U procepu bdenja i sna
jedno se pismo pokušava uzludno ugurati.

Zimska noć

Oluja naslanja usne na kuću
i puše da dobije zvuk.
Nesmirno spavam, obrćem se, čitam
žmureći tekst oluje.

Ali dečije su oči u mraku velike
i oluja se detetu ispoveda.
Oboje vole drhturenje lampi.
Oboje na po puta do govora.

Oluja ima dečje ruke i krioca.
Karavan juri ka Lapplandu.
I kuća oseća svoje sazvežđe eksera
koje zidove drži skupa.

Noć je nepomična nad našim podom
(gde svi zamrli koraci
počivaju ko u bari lišće opanulo)
ali napolju je noć divlja!

Preko sveta ide jedna ozbiljna oluja.
Prislanja usta uz naše duše
i duva da dobije ton. Bojimo se
da nas prazne ne oduva. 

 

Izbor i prevod Refik Ličina
 
Tomas Gösta Tranströmer ( 1931, Stockholm - 2015.) bio je švedski pisac, pesnik i prevodilac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2011. godine.

 

16. 7. 2023.

Radoje Domanović, VOĐA




Pripovetka iz 1901. godine 


Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore, pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu, kakvu valjda niko nikad nije zapamtio.

— Dokle ćemo se mi ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez ‘rane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj, pa da se krenemo u beli svet tražiti bolju i plodniju zemlju, jer se ovako ne može živeti.

Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde je i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas, ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali, malo-pomalo, oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.

Slušaoci, bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesna pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

— Tako, tako je!.. — zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

— Je li b..l..i..z..u..? — ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

— Braćo! — otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. — Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

— Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! — zašušta šapat, i masa pođe nekud, ne misleći kuda.

— Stanite, braćo, kuda ćete? — i opet će onaj prvi govornik. — Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore, mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i naprečim putem.

— Da izaberemo, odmah da izaberemo!.. — ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše za ruke sva dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

— Braćo! — ističe se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. — Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo i niko nikog ne sluša. Biramo Vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao i zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego, kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo, što od jutros sedi u hladu kraj puta?…

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

Čovek onaj, srednjih godina, mrka lica, koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle, i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

— Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

— Ostavi, brate, te sitnice i ludorije, da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek, jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se, brzoplet, već deset puta dosad umešao među nas, ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi sam samcit i samo ćuti.

— Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti druge, nego je vrlo pametan — zaključiše i ostali — pa uzeše opet zagledati stranca, i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika, koga im je, kako vele, sam Bog poslao da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se. Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu, te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike, i umoliti ga da se primi za vođa.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama o bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:

— To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće, pa da pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i Bog smilova na nas, te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu, namršten, ćuti, lupka batinom po zemlji i — misli. Kad se govor završi, on, ne menjajući položaj, kratko i lagano procedi kroza zube:

— Hoću!

— Možemo li, dakle, poći s tobom tražiti bolji kraj?

— Možete! — produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

Saopštiše zboru srećan uspeh, dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

— Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže bar da vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli; na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve reči progovorio.

— Pravi mudrac!… Retka pamet!… — povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam Bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva, koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala sliku bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše očajno, vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan, pa da i on ostavi kosti u tom kršu, nego li da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima, kojima gobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili i viču: „Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?“ A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali, tek, tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili, pa zarže pokadšto; neki, opet, natovarili magare; dečurlija vuku pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, rzanje, pa čak je i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovri, kao da ga se cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takvog držanja popularnost narasla tako, da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:

— More, srećni smo te naiđosmo na ovak’a čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo! To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! — reći će jedan, pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

— Šta ima da govori? Ko govori taj malo što misli. Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!.. — dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

— Pa, ono, nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da misli kad je primio na sebe toliku dužnost! — opet će prvi.

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali, kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

— Hoćemo li se krenuti? — pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta, mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krete za njim i viknu nekoliko puta: „Živeo!“ Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođ izmače malo i lupi dva-triput štapom po plotu.

— Šta ćemo? — pitaju.

On ćuti.

— Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! — viknuše oni što su uz vođu.

— Eno vrata, eno vrata! — viču deca i pokazuju vrata, koja su ostala na protivnoj strani.

— Pssst, mir, deco!

— Budite bog s nama, šta se čini! — krste se neke žene.

— Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot, kao da ga nije ni bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapadne u neki veliki trnjak, i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.

— Pa šta je sad opet? — viču oni pozadi.

— Da se probija trnjak! — viknuše opet oni uz vođa.

— Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! — viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

— Eto puta, eto puta! — rugaju se gnevno oni uz vođa. — A ko li zna kud on vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati. On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.

— A jaoj! — zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.

— Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i pomučiti ako mislimo uspeti — odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

Obališe i njih, pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana, jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva ‘leba i nešto malo smoka uz ‘leb, poneko samo ‘leba da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni ‘leba nije imao. Dao bog još letnje vreme, te se bar gdegde nađe koja voćka.

Prvi dan, tako, pređoše malo, a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinuo trn po levom oku, te je privila vlažnu krpu, jedno dete udarila vrljika preko nožice, pa ramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom, oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara, jer je rad da se vrati natrag.) Najzad, malo ko da nema trn u ruci, ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca, kao deca, plaču, jer ne pojme kako će se pogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju, vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše čuvaju, ali tek, tek — ima čovek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe Bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikak’o, pa i najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće.

— Braćo! — poče on. — Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam Bog milostivi sačuva vođu od svakog zla da bi nas i dalje ovako uspešno vodio…

— Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… — progunđa ljutito ona žena.

— Ajaoj noga! — prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

— Jest, izgubićeš drugo oko — planu govornik — pa neka oba izgubiš. Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar. To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko. Šta će ti oči, kad ima ko za nas gleda i vodi nas reći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće.

— Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! — čuše se glasovi sa sviju strana.

— Kome se, braćo, ne ide — opet će govornik — neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Što se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.

— Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođ je ćutao.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:

— Samo ćuti i misli!

— Mudar čovek!

— Gle, kako je njemu čelo!

— I namršten jednako.

— Ozbiljan!

— Kuražan je, vidi se po svemu.

— Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomije po nekoliko njih nogu, ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili. „Pomrli bi da su i u kući sedeli, a kamoli na putu!“ — rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli su srce roditelji, jer tako je bog hteo, a i žalost je manja što su deca manja: „To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji čekaju da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu. Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i žalosti!“ — tešio je opet onaj govornik. Mnogi ramlju i gegaju, neki zavili marame preko glave i ‘ladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku o marami: svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje i dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je i glad često mučila. Ali, napred se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovom sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju, da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga — pravi ambis. Obala tako trma, da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On, oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene, ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju, stukoše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođa, pa makar se ogrešili o disciplunu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put, i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki čak počeše bežati.

— Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi; nije valjda lud da sebe upropasti. Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza te jaruge nije kakva divna plodna zemlja, koju je Bog nama namenio. Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! — Tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred, te ga nestate u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one gdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, a kamoli zdrav i čitav, iziće ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je imao retku sreću, te se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu, te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalo.

Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun, ili drvo, počeše s mukom izaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, neko ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav, sem vođe. Gledaju vođu mrko, popreko, i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog; neki su napuštali takav put i vraćali se natrag. Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa više ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maje očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se, mesto razgovora, čuje kukanje i ječanje.

Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest miču se na neki način sa teškim naporima uz kukanje i stenjanje od bola. Pa i šta bi, kad se natrag ne može. Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Sumračilo se. Gegaju tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

— A jaoj, noga!.. A jaoj, majko moja ,ruka!.. A jaoj! — razleže se kuknjava, a zatim samo krljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

Kad se svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvati da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo neopoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na toliko drugove i prijatelje, na toliku rodbinu, koja propade u tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga, jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svojim rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine.

— Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

— Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom, ostavivši kuće i grobove naših predaka, ne bi li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko naj je još ostalo.

— Pa zar niste svi na broju? — procedi vođa, ne dižući glave.

— Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

— Ne mogu da pogledam!…

— Zašto?!

— Slep sam!

Nastade tajac.

— Jesi li u putu vid izgubio?

— Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće; po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazdug šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima, koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zagledaše u smrtnom strahu.

— Kuda ćemo sad? — procedi jedan grobnim glasom.

— Ne znamo!

___________________

Citat iz pisma koje je Radoje Domanović napisao uredniku Letopisa Milanu Saviću, 31. Januara 1901. godine. Te iste godineje i štampana pripovetka Vođa.

„Što velite da gledamo sve crne stvari? Ja lično gledam i druge, ali pri ovakvim našim prilikama držim da je krajnje vreme da se prestane s ulepšavanjem stvari. Kad ko ima zarazne rane, treba na njih ukazati, to Je preča dužnost nego ih prikrivati da se ko ne gnuša. Ima i lepih stvari, ali manje nego ružnih, a i od to malo lepih stvari greota je praviti larmu i preuveličavati ih dotle da u zemlji koja pada ekonomski i materijalno izgleda kako u njoj teče med i mleko. Pričati kako je sve lepo, pošteno, iskreno, valjano, i kmet, i pop, i pandur, i ministar, a u stvari sam jad i nevolja kud god se čovek okrene, kud okom pogleda, pa ne ukazivati na sve to, u svakoj prilici, kad god čoveka zaboli srce da što kaže, bilo bi greota, bilo bi neiskreno.“