25. 12. 2019.

Mihail Ljermontov - poezija




                             Mihail Ljermontov 1837, autor portreta Pjotr Zabolotski

Pesnik 


Kad je Rafael nadahnuti
Prečiste Deve sveti lik
Svojim živim kistom dovršavao :
Umetnošću svojom ushićen
Pred slikom svojom on je pao!
Ali je brzo taj čudesni poriv
Slabio u grudima njegovim mladim,
I izmoren i nem
On je nebeski oganj zaboravljao

Takav je pesnik : tek misao što blesne,
On perom svojim izlije
Svu dušu; zvukom glasne lire
Očarava svet, i u tišini
Opeva, u rajski san utonuo,Vas, vas!
Duše njegove kumiri!
I odjednom hladi mu se žar obraza,
A uzbuđenja srca njegovog
Sve tiša su, i prizrak beži!
Al' dugo, dugo još njegov um čuva
Utiske negdašnje

Čudna stvar! samo pre mesec dana pisao sam :

Hoću da živim! Tuge hoću
Ljubavi i sreći u inat;
One su um moj razmazile
Suviše čelo izgladile;
Vreme je, vreme da podsmesi sveta
Maglu spokojstva oteraju :
– Šta je bez patnje život pesnika?
I šta bez bure okean? –

I došla je i prošla bura; i zamrzao se okean, ali zamrzao se ustalasan; – sačuvavši teatralni izgledkretanja i nemira, ali u samoj stvari mrtviji no ikad.

( pismo S.A.Behmetjevoj – Petrograd, avgust 1832.g. )



Potok

Izvor strasti je u meni
      Veliki, čudesni;
Pesak srebrni mu na dnu,
       A površina – lik nebesni;
Ali neprestano brzi tok
 Pesak vitla i tera,
       A nebo nad vodom
       U oblake ga odeva.
Sa životom se taj izvor rađa
      I sa životom iščezava;
U jednom čoveku je slab, a u drugom moćan,
       Ali podjednako ih zanosi on;
Prvi je srećan, ali ja bih
Dao taj prazni mir
       Za nekoliko magnovenja
      Blaženstva ili mučenja.

                     ***

Ne, nisam ja Bajron, ja sam drugi,
Još neznani izabranik,
Kao i on iz sveta izgnanik,
Ali samo s ruskom dušom.
Ranije sam počeo, svršiću ranije,
Moj um neće mnogo postići;
U mojoj duši kao u okeanu
Razbijenih nada tovar leži,
Ko može, turobni okeane,
Ikad saznati tvoje tajne?
Ko ispričati gomili moje misli?
Ja – il Bog – ili niko? –


Uz portret


Ko mali kuštravko je živa,
Ko leptir sred krinovih kruna;
I prazna reč, značenjem siva,
U ustima njenim je puna.

Al’ duga joj ljubav ne prija:
Od navike duša joj trne,
I kliznuće ona, ko zmija,
Ko ptica će mala da prhne.

Te veđe će, kao od šale –
I radost, i tugu da stvore.
U oku joj – neba se pale,
U duši joj – crni se more!

Čas iskrenost sva biti ume,
Čas evo skroz lažljivog stvora!
I ne može da se razume,
No zato se voleti mora



Sunce


Kako je zimsko sunce lepo,
kad i sa gustog neba čak,
na beli sneg, uzalud, slepo,
baca svoj bledi, slabi zrak!

Baš tako isto momo mlada,
meni i lik tvoj bledi sja;
Al dal će pogled taj tvoj kada
da život srcu mome da?



Jedro


Beli se usamljeno jedro
U magli mora plavetnoj.
– Šta traži ono u zemji daljnoj?
Šta je ostavilo u kraju rodnom?

Igraju vali, vetar zviždi,
Jarbol se savija i škripi;
Avaj, – sreću ono ne traži
Niti od sreće beži!

– Pod njim je struja svetlija od neba,
A nad njim sunca zlatni zrak :
 – A on nespokojan, hoće buru,
Kao da je u burama mir

            ***

Svemoćni Bog me nije stvorio
Ni za anđele ni za raj;
Ali zašto ja živim stradajući,
To boje od mene on zna.

– Kao demon moj, zla sam izabranik,
Kao demon s dušm svojom gordom
Među ljudima sam bezbedni putešestvnik,
I svetu i nebesima tuđ;

Pročitaj*, i moju s njegovom sudbinom
U sećanju usporedi,
I veruj da smo ja i on u ovom svetu
Jedno – po ledenoj svojoj duši.

(* = misli na svoju pesmu ''Demon''



'Izlazim na drum sam...''


1.

Izlazim na drum;
Kroz maglu kameniti put svetluca;
Noć tiha. Pustoš osluškuje Boga
I zvezda sa zvezdom govori.

2.

Nebesa su svečana i divna!
Spi zemlja u plavkastom sjaju...
Što li mi je to tako bolno i tako teško?
Čekam li nešto? Žalim li za čim?

3.

Ta ništa ja od života ne čekam,
I za prošlošću ništa ne žalim;
Ja slobode i spokoja hoću!
Hteo bih da se zaboravim i da usnim!

4.

Ali ne onim hladnim snom groba...
Želeo bih da zanavek usnim tako,
Da mi u grudima dremaju životne snage,
Da mi se dišući tiho nadimaju grudi;

5.

Da svu noć, sav dan moj sluh ljuljuškajući
O ljubavi mi slatki glas peva,
Da nada mnom večno zeleneći se
Tamni hrast se naginje i šumi


Tebi

Za nevine si odviše ti mila.
Ljubazna odveć, ljubavi da se latiš!
Za pola sveta ti bi sreća bila,
al’ sama nikad sreće nećeš znati;

Dve sreće nigda nema za čoveka –
jesi li vid’la brzu, moćnu reku?
Obale cvatu, ali celim tokom
dno joj je uvek hladno i duboko!



Ruska pesma

1.

Pahulje snežne vetar roji,
Što li se cura lepa boji
Da sama ode
Po vedro vode?
Ko pop kad pokojnika prati,
Ta vejavica dugih sati
Peva i traje,
Pas čuvar bi da nekud beži,
Grizući lanac, zlobno reži
I laje…


2.

Al’ ne ni pasji lavež ružni,
Nit’ vapaj vejavice tužni
Strah tako budi
I ledi grudi:
Dragi je umro, strepi od njega;
Pojaviće se, bleđi od snega,
Reći će, zao:
“Ti, nevero…” – u snežnoj huci
Pokazaće joj prsten na ruci
Što joj ga dao.

1830.
(M. S.)


Granitna Stena

Ja ne bih hteo da svet prati
istoriju  i jad života mog;
Kako to voleh, i što patih –
nek' sudi savest, ili Bog!...

Nek' se pred njima duša prazni,
nek' njima s molbom pruža ruke;
I nek' me samo onaj kazni,
koji mi smisli sve te muke;

Prekor glupaka, prekor ljudi
nad snažnom dušom nema vlasti;
Nek' morski talas samo gudi,
granitna stena neće pasti;

Njen vrh je s oblacima surim,
more i nebo su je stisli,
ona, sem gromu i sem buri,
ne kaže nikom svoje misli...


Nad Obasjanom Stepom

Ja volim lance plavih gora
kad, poput južnih meteora,
crvena, sjaja mutnog puna,
isplovi iza njih i luna,
carica misli svih poeta,
najlepši biser ovog sveta
kojim se neba svetlog šare
oblaka i sam sebe vara:
Mesecu mesta dugo ne da
na nebu koje s tugom gleda...
No i taj pozni zračak pada.
Mesec je visok. Dva-tri mlada
oblačka sjate se kraj njega ...
Jedina odeća od svega
kojom se okititi smelo
njegovo mutno bledo čelo.

Ko ne zna za te noći lepe
u gorskom klancu, il' sred stepe?!

Pri takvoj luni i ja jednom
jurih na konju žustrom, vrednom,
dolinom plavom, vedar, bujan,
sam, na slobodi - ko oluja;
Mutni je mesec i na mene,
na konjsku grivu, sapi, stene,
sipao srebro poput kiše;
Osećah konja kako diše,
i, što o zemlju bije jače,
odbijan od nje, više skače;
Predah se zanosu sav tada,
želeh da bude samo sklada,
želeh da tela nam se stope,
da nadmašimo sve galope!
Letesmo dugo kroz noć plavu...
a kad sam podigao glavu:
Sve ona stepa, luna ista –
pogled joj prema meni blista
i kao prekore da deli
što čovjek na svom konju želi
da ospori joj carstvo moćno
nad obasjanom stepom noćnom!


Ne Odlazi

Ne odlazi, Lezginče ludi, mladi;
Zašto da hitaš u svoj zavičaj?
Umoran konj, u gori magla hladi,
a ovde imaš krov i mir i nadu,
i ja te volim, znaj!...

Zar zora jedna da sakrije rujem
sve uspomene na rajske noći dve;
Siromašna sam pa da te darujem,
ali u meni gori duša živa
što će ti dati sve.

Po nepogodi tu si se obreo,
s dolamom mokrom, sumoran i jak...
Pa zar sada, kad blešti svet ceo,
po suncu ovom, zanavek bi hteo
da dan mi sakrije mrak?

Pogledaj gore: planine svud sjaje,
ko velikana neizmerni stroj;
Žbunje im bujno raskoš pridodaje:
Ta mi smo dobri; - što za drugi m krajem
da žudi pogled tvoj.

Zavičaj nam je - tamo gde nas vole;
A toplo oko - čujem još tvoj glas -
ne čeka tebe u ravnici dole;
Ostani dan bar, zašto da te mole,
Ostani bar još čas!

"Ja nemam druga, niti domovine,
osim mog konja, sablje prekaljene;
Tvoja je ljubav lepa, ali mine,
neće me smesti suze da počinem
kraj neke žene!

Krvavom kletvom dušu osokolih,
bremenit njome mnogo leta postim:
Dušmana krvlju dok žeđ ne utolim,
nikome usne neće reći: Volim.
Zato oprosti."



Priđi Mi Bliže


Priđi mi bliže, lepotane mladi!
što si mi stidljiv! - Ta zar ženske grudi
to tvoja ruka prvi put sad gladi?
Ti čitav čas u zagrljaju bludi
već ležiš - nikako taj strah da svladaš...
Teže na grudi, no pred noge padaš?
Za tren života tvoga samo molim...
Ta šta je, zlato? - Ja te volim, volim!...

Oh, što si lep! - Uz prozor s prvim mrakom,
dešavalo se, čekah, želja puna,
da prođeš ti, i bivalo je tako -
da l' pamtiš to? - Dok posrebrena luna
sred oblaka, ko s grešnim anđel sveti,
bludeći, k tebi bledim zrakom leti.
Ja bejah ponosna što najzad treba
na suparnicu da računam s neba.

U svetu prezir prema meni vlada,
no gde je pravda kad te tako vaga?
gde je vrlina, ako je stid pada
ne ponižavanje - već samo ljaga?
Nevinih žena nigde nema, rode,
ne bude samo predmeta il' zgode.
Kad ljube one k sebi nisu stroge:
Jedna će jednog, ta - sve, treća – mnoge!



Pesnikova smrt

Pogibe pesnik! - rob poštenja -
Pade od laži što svet toči.
S metkom sred grudi i pun ogorčenja,
Zanavek gordo sklopi oči! ...
Ne podnese mu čista duša
Uvrede koje spletka krije,
Ne htede gadni svet da sluša ...
Sam je ko i pre ... i ubijen!
Ubijen je! ... Sad čemu jadovanja,
Pohvala horskih glupa skala,
Mucanje jadno opravdanja?
Presuda sudbe već je pala!
Niste l' se vi baš zlobno dali
U hajku za njim dok je sam,
Zabave radi, rasplamsali
Jedva tek prigušeni plam?
I šta sad? Radujte se ... Duša čista,
Da trpi više nije hteo:
Nesta, ko baklja, genij blistav,
Sjajni je venac njegov sveo.

Njegov ga krvnik, mirno uze
Na nišan kleti ... I žestoko,
U srcu miran i bez suze,
Pogodi ne trepnuvši okom.
Šta je tu čudno? ... Izdaleka,
Njega je, s mnogim koji kreću
U lov na činove i sreću,
Dovukla k nama sudbe reka;
Prezirao je s drskim smeškom
Tu tuđu zemlju kojom krenu;
Kako da štedi slavu njenu;
Kako da shvati u tom trenu
Zlodelo kakvo vrši teško! ...

I on je mrtav - grob ga zavi,
Pade ko onaj pesnik plavi
Što iz ljubomore se tuko,
Koga u pesmu sam već stavi, -
Pokošen, ko on, hladnom rukom.

Što od života mirnog, pravih prijatleja
Ode u svet taj zavidljiv i pogibeljan
Za srce slobodno, za strasti plamne, lude?
Što klevetnicima on pruži svoju ruku,
Što dade da ga lažnom pohvalom privuku,
On, koji još ko dete prozre ljude? ...

I mesto starog, trnov venac su mu tako
S lovorom dali, kao breme trajno:
No igle potajne su jako
Krvavile mu čelo sjajno;
Otrovaše mu zadnji čas, jer čuje svuda
Pokvaren šapat tih podsmešljivih glupaka,
I umre - osvete uzalud žudan,
Kivan što mu sve nade pokopa ta raka.
Da, gotovo je s divnom pesmom,
Umukli su sad glasi tvoji -
I pesniku je tužno, tesno,
Na ustima mu pečat stoji.

*

A vi, potomci naduveni
Otaca slavnih što u podlosti su prvi,
Koji su ropskom čizmom pogazili seni
Rodova uvređenih koje sreća smrvi!
Vi, što u rulji pohlepnoj ste pokraj cara,
O, vi, Slobode, Slave, Genija dželati!
Vi, kojima sad zakon krilom zaklon stvara,
Pred vama sud i pravda - sad će nemo stati! ...

Al' ima božjeg suda, razbludnosti čeda!
I on je strašan: on vas čeka;
Taj sud se zveku zlata ne da,
Unapred sud taj vidi nečoveka.

Pred njega ćete zalud s klevetama doći:
Jer tamo istinama samo mere,
I vašom crnom krvlju neće se nikad moći
Nevina pesnikova smrt da spere!

1837.
(M. S.)
izvor

Ne ja tako vatreno ne volim

Ne, ja te tako vatreno ne volim,
Lepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

Ja s drugom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nema,
U očima ti - sjaj ugasle zene.


Prorok

Otkad mi večni usud dade
Vidovitost moćnog proroka,
U ljudskom oku čitam hladne
Stranice zlobe i poroka.

Počeh da propovedam ljubav
I čiste istine učenje,
Al' ljudi, kao da sam gubav,
Zapretili su mi mučenjem.

Posuh se pepelom tad sivim,
Bežah iz grada neprestano,
I sad, po pustinjama živim,
Ko ptice, držan božjom hranom.

Prastare poštujući tajne,
Sve me tu prima bez pitanja,
Čak zvezde slušaju me sjajne
Od sutona pa do svitanja.

A kada pođem bučnim gradom,
Gradom nedruželjubivim,
Monasi viču svetu mladom
Sa smeškom samoljubivim.

»Primeri takvi za sve važe!
Gord, htede da nam zapoveda.
Hteo je, glupak, da nam kaže
Da bog kroz njega propoveda!

Eto, šta znači biti klet:
Mrk je, i bled, i tužan sada!
Gledajte kako je nag i jadan,
Kako ga prezire sad svet«


Tebi


1.

Pa zbogom ! – Sad nismo već
dvoje,
I zadnji put stežemo ruke;
Pa zbogom ! – Sad srce je
slobodno tvoje . . .
Tek s drugim ga čekaju muke.
Ja znam da će
porivi bola
Još jednom ovladati njime,
Kad dopre mu istina gola
I
sazna za umrlog ime.

2.

Postoje ti zvuci što plamte,
Od
oholog sveta skriveni –
Al oni se večito pamte:
Ko život su s
dušom sliveni;
U njima sni minuli stoje,
Ko grob što sve zanavek
prima;
Razume ih jedino dvoje,
I dvoje zadrhti pred njima !

3

Za
tren smo mi zajedno bili,
Šta večnost pred njime sad vredi !
Svu
slast smo za tren taj mi pili,
I spalili poljubom jednim;
I zbogom
! – Ta ljubav je naša,
I zato bez žalosti beži:
Jer kraj nam se
činio strašan,
Al susret bi bio još teži!


1832. (M.Sibinović)

Sami



Za raj i anđele me nije
stvorio svemogući Bog;
Al’ što me zlo života bije,
zna samo on, sa neba svog.

Ko demon moj, zlo mene sledi,
ko demon, ponosit i klet.
Međ’ ljudima sam putnik bledi,
tuđin za nebo, tuđ za svet.

Pročitaj, naše sudbe prati –
sravni u prisećanja tami,
i svojom tvrdom dušom shvati
da smo na svetu tako sami.

Нема коментара:

Постави коментар