18. 11. 2021.

John Green, Gradovi na papiru ( Treći deo: Lađa )

 


Lađa


Sat prvi 

    Potrajalo je dok smo svojim roditeljima objasnili kako ćemo 1. svi propustiti dodelu diploma, i 2. da vozimo za New York da bismo 3.videli grad koji praktički možda postoji, a možda i ne postoji, da bismo 4. presreli posetiteljicu Sverečnika koja je, sudeći prema proizvoljno iskucanim  velikim slovima 5. Margo Roth Spiegelman. 

Radar se zadnji odlepio od telefona i onda rekao: “Želeo bih nešto objaviti. Moji roditelji su vrlo ljuti što propuštam doelu diploma. I moja devojka je takođe ljuta, jer smo se dogovorili da ćemo za otprilike osam sati učiniti nešto veoma posebno. Ne želim ulaziti u detalje u vezi s tim, ali bilo bi vam bolje da ovo putovanje na kraju bude zabavan  izlet.” 

 “Tvoja sposobnost da ne izgubiš nevinost stvarno je inspirativna”,rekao je Ben pokraj mene.  

Pogledao sam Radara u retrovizoru. “JUPIIII, PUTOVANJEOTVORENOM CESTOM!”, povikao sam. I protiv volje licem mu se razvukao osmeh. Zadovoljstvo odlaska.  

Sada smo već na I-4 i promet je prilično redak, što graniči s čudom. Ja sam u krajnjoj levoj traci i vozim 9 kilometara iznad ograničenja brzine, koje je 90 kilometara na sat, jer sam jednom čuo da te neće zaustaviti ako ne premašiš ograničenje za više od 10 kilometara.  

Vrlo brzo smo se uživeli u svoje uloge.  

Sasvim pozada Lacey je zadužena za nabavku. Naglas nabraja sve čime raspolažemo za put: pola Snickersa koji je Ben jeo kad sam ga nazvao u vezi s Margo; 212 piva u prtljažnom delu; uputstvo koje sam isprintao, a tu su i sledeći artikli u njezinoj torbici: osam listića wintergreen žvakaćih guma, grafitna olovka, papirnate maramice, tri tampona, jedan par sunčanih naočala, balzam za usne u stiku, njezini kućni ključevi, YMCA-ina članska iskaznica, članska iskaznica biblioteke, neki računi, trideset i pet dolara i BP-ova kartica.

Čujem je kako viče: “E, ovo je uzbudljivo! Mi smo ti kao neki jadno opremljeni pioniri! Doduše, želela bih da imamo više novca.”  

“Barem imamo BP-ovu karticu”, kažem. “Možemo nabaviti benzini hranu.”  

Pogledam u retrovizor i vidim Radara obučenog u matursku togu kako se naviruje u Laceynu torbicu. Maturska toga ima dubok vratni izrez, pa mu mogu videti rudlave dlake na grudima. “Da nemaš neke bokserice unutra?” pita.  

““Zaista, bilo bi neophodno zaustaviti se kod Gapa”, pridodaje Ben.  

           Radarov su posao, koji započinje pomoću kalkulatora na svom dlanu, istraživanja i izračuni. On sedi sam u redu sedala iza mene,s planom putovanja i uputama za vlasnike kombija raširenim pokraj sebe. Izračunava koliko brzo moramo putovati da bismo stigli do sutra u podne i koliko ćemo puta morati stati da nam auto ne bi ostao bez benzina, pronalazi lokacije BP-ovih benzinskih stanica na našoj ruti, računa koliko svako zaustavljanje sme da traje i koliko ćemo vremena izgubiti na usporavanja radi silaska s autoputa.  

     “Moramo stati četiri puta radi benzina. Ta zaustavljanja će morati biti vrlo vrlo kratka. Najviše šest minuta možemo biti izvan autoputa. Ovde vidim i tri dugačke deonice koje se rekonstruišu, zatim imamo saobrtaćajnu gužvu u Jacksonvilleu, Washingtonu i u Philadelphiji, i ako nam ide u prilog što ćemo se kroz Washington voziti oko tri sata ujutro. Prema mojim proračunima, naša prosečna brzina bi trebala biti oko sto šesnaest. Koliko brzo trenutačno voziš?”  

“Devedeset devet”, rekao sam. “Ograničenje brzine je devedeset.”  

“Vozi sto šesnaest”, kaže on.  

“Ne mogu; to je opasno, zaradiću kaznu.”  

  “Ubrzaj na sto šesnaest”, ponovi on. Pritisnuo sam papučicu gasa. Problem je u tome što se ja ustežem voziti sto šesnaest, a usteže se i kombi. Počinje se tresti na način koji sugeriše mogućnost raspada. Ostajem u krajnjoj levoj traci, iako nisam najbrži auto na putu i osećam se nelagodno što me svi zaobilaze s desne strane, ali trebam čist put pred sobom, jer za razliku od svih ostalih na ovom putu, ja ne smem usporiti. I to je moja uloga: moja uloga je voziti i biti nervozan. Pada mi na pamet da sam već jednom igrao tu ulogu

A Ben? Benova uloga je da mora pišati. Isprva se čini kako će njegova glavna uloga biti da prigovara što nemamo nikakvih CD-a i što su sve radio stanice u Orlandu koma, osim one fakultetske, izvan čijeg dosega smo već odavno. Ali vrlo brzo napušta tu ulogu radi svog stvarnog i istinskog poziva: pišanja.  

“Moram pišati”, kaže u 15:06. Na cesti smo već četrdeset tri minute. Ostao nam je još približno jedan dan vožnje.  

“Dakle,” kaže Radar, “dobra viest za tebe je da ćemo se zaustavljati, loša vest je da će to biti za četiri sata i trideset minuta.”  

“Mislim da mogu izdržati”, kaže Ben. U 15:10 izjavljuje: “Ustvari, baš moram pišati. Moram.”  

Odgovaramo u isti glas: “Trpi.” On kaže: “Ali ja...” a mi ponovo u horu odgovaramo: “Trpi.” Zabavlja nas Ben koji mora pišati, a mi ga teramo da trpi. On se smeje i žali se da ga smejanje još više potiče na pišanje. Lacey se prebaci na srednji red sedišta i počne ga škakljati s leđa. On se smeje i plače, a i ja se smejem, držeći brzinu na sto šesnaest. Razmišljam je li Margo organizovala ovo putovanje za nas namerno ili slučajno – svejedno, nisam se ovako zabavljao otkad sam zadnji put proveo sate za volanom kombija.

 Sat drugi 

     Još uvek vozim.Vijugamo Floridom u pravcu severa po 1-95,paralelno uz obalu, ali ne sasvim uz nju. Ovde rastu samo borovi, visoki i pretanki za svoju visinu, nešto poput moje građe. Ali pre svega tu je put, automobili koje pretičemo, i koji ponekad pretiču nas, i stalno moram misliti na to ko je ispred, ako iza, ko se približava, a ko udaljava.
      Lacey i Ben sada sede zajedno iza mene, a Radar je skroz pozada i svi skupa igraju neku glupu verziju igre “Vidim što ti ne vidiš”, u kojoj smeju da zamišljaju samo stvari koje nisu materijalne.  

“Ja vidim svojim malim okom nešto tragično kul”, kaže Radar.  

“Je li to onaj način na koji se Ben smeje samo desnom stranom usana?” pita Lacey. 

“Ne”, kaže Radar. “I nemoj biti tako sladunjava kad je u pitanju Ben. To je odvratno.”  

“Je li to zamisao da budemo goli ispod maturalskih toga za vreme vožnje do New Yorka, dok svi ljudi u autima koji prolaze misle da nosimo haljine?”  

“Ne”, kaže Radar. “To je samo tragično.”  

Lacey se osmehne. “Zavolećeš haljinu. Počneš uživati u propuhu.”  

“Ja znam!” javim se. “Vidiš dvadesetčetverosatni put kombijem. Kul je jer su putovanja autom uvek kul; tragičan je jer će benzin koji trošimo uništiti planetu.”  

    Radar kaže ne i oni nastavljaju pogađati. Ja vozim i održavam brzinu na sto šesnaest i molim Boga da ne zaradim kaznu i igram metafizičku inačicu igre “Vidim što ti ne vidiš”. Tragično kul stvar u nepredviđenom sledu događaja je ta da nismo uspeli na vreme vratiti unajmljene maturske toge. Projurio sam pokraj policajca parkiranog na travnjaku. Čvrsto sam stisnuo volan obema rukama, potpuno uveren da će krenuti za nama i zaustaviti nas. Ali nije. Možda zna da jurim samo zato što moram. 

 Sat treći
 

     Ben ponovo sedi napred. Ja i dalje vozim. Svi smo gladni. Lacey deli jedn wintergreen žvakaću gumu, po komadić svakom od nas, ali to je nikakva uteha. Sastavlja divovski popis svega što ćemo kupiti kad se prvi put zaustavimo na benzinskoj pumpi. To će morati biti kstremno dobro opskrbljena benzinska pumpa, kako bismo je mogli opelješiti do kraja.  

Ben i dalje cupka nogama.  

“Hoćeš li prestati s time?”  

“Sila mi je mokriti već tri sata.”  

“To si već spomenuo.”  

“Osećam da mi se mokraća penje sve do grudnog koša”, kaže.“Doslovno sam pun mokraće. Buraz, upravo sada čak je sedamdesetposto mog tela mokraća.”  

“Uh-uh”, kažem ja jedva sastavivši osmeh. Istina da je smešno, ali previše sam umoran.  

“Osećam se kao da sam na rubu plača i da će mi umesto suza poteći mokraća.” Smejem se malo.  

Kad ga idući put pogledam, nekoliko minuta kasnije, Ben stišće međunožje i gužva matursku odoru.  

“Koji ti je đavo?” pitam.  

“Buraz, moram na wc. Stiskanjem zaustavljam da ne poteče.”Zatim se okrene. “Radare, koliko je do sledećeg zaustavljanja?”  

“Moramo voziti još najmanje dvesto trideset kilometara da bismo ostali na samo četiri zaustavljanja, što znači sat i pedeset osam i pola minutae, ako Q bude održavao tempo.”  

“Ja ga održavam!” vičem. Upravo smo severno od Jacksonvillea i sve bliže Georgiji.  

“Ne mogu više izdržati, Radare. Daj mi nešto u što ću se popišati.”  

Hor usklikne: NE. Apsolutno nikako. Budi muško. Izdrži kao što su viktorijanske dame branile svoje devičanstvo. Izdrži dostojanstveno i dražesno, onako kako bi predsednik Sjedinjenih Država trebao da bude budan nad sudbinom slobodnog svieta.  

“DAJTE MI NEŠTO ILI ĆU SE POPIŠATI NA SEDIŠTE.POŽURITE!

“Boga ti ludoga”, kaže Radar i oslobađa se pojasa. Grabi četveronoške u zaDNJI deo kombija i otvara frizider. Vraća se do svog sedišta, naginje se napred i dodaje Benu bocu piva.  

      “Hvala Bogu da je s čepom na odvrtanje”, kaže Ben, omotavši šaku svojom haljinom da lakše otvori bocu. Ben spušta prozor i gledam u bočnom retrovizoru kako pivo lebdi pokraj auta i pršti po međudržavnom autoputu. Benu uspeva gurnuti bocu pod svoju togu, a da nam nije otkrio navodno najveća jaja na svetu, a mi sedimo i čekamo, suviše zgroženi da bismo gledali.  

     Tek što Lacey izgovori: “Zar ne možeš jednostavno da istrpiš ”, već čujemo to. Nikada pre nisam čuo taj zvuk, ali lako ga prepoznajem:zvuk mokraće koja udara o dno pivske boce. Zvuči gotovo kao muzika .Odbojna muzika vrlo brzog ritma. Škicnem u tom smeru i vidim olakšanje u Benovim očima. Smeje se i gleda u prazno.  

“Što duže čekaš, to je bolji osećaj”, kaže. Zvuk se brzo menja u žuborenje kako se boca puni. Zatim Benov smiešak polako iščezava.  

“Buraz, mislim da trebam još jednu bocu”, kaže iznenada.  

“Još jednu bocu. ODMAH”, uzvikujem.  

     “Još jedna boca stiže!” Radar je u trenu nagnut preko zadnjeg sjedišta i s glavom u frižideru izvlači bocu iz leda. Otvori je golim rukama, spusti jedan od prozora i izlije pivo. Onda skoči napred, s glavom između Bena i mene, i pruži bocu Benu, dok mu oči streljaju naokolo u panici. hladnjaku  

“Uh, zamena će biti, uh, komplikovana”, kaže Ben. Zbiva se puno prtljanja pod togom, i pokušavam ne zamišljati šta se događa, kad se ispod halje pojavi Miller Lite boca puna mokraće (što izgleda začudno slično Miller Liteu). Ben pohranjuje punu bocu u držač šalica, grabi novu od Radara, a zatim s olakšanjem uzdahne.  
    Nama ostalima u međuvremenu preostaje da razmišljamo o mokraći u držaču za šolje. Put nije posebno neravan, ali amortizeri kombija nisu baš najviše klase, tako da se mokraća pri vrhu boce mućka.   
“Bene, ako se mokraća prolije po mom novom autu, odrezaću ti jaja.

      Ne prekidajući pišanje, Ben zirne prema meni, keseći se. “Trebaće ti đavolski veliki nož, buraz.” A zatim konačno čujem da se žubor usporava. Uskoro prestane, i Ben brzim pokretom baci bocu kroz prozor. Za njom i drugu.  

     Lacey glumi da će povraćati – a možda to i nije gluma. Radar kaže,“Zaboga, jesi li jutros kad si se probudio popio hektolitar vode?”  

     Ali Ben zrači zadovoljstvom. Trijumfalno diže šaku u zrak i uzvikuje, “Ni kap nije završila na sedištu! Ja sam Ben Starling. Prvi klarinet Winter Park Highschool orkestra. Rekorder u lokanju piva iz bačvi naglavce. Šampion pišanja u kolima. Uzdrmao sam svet! Ja sam najveći!”  

Nakon trideset pet minuta, dok se završavao treći sat našeg putovanja, upita nesigurnim glasom, “Koliko ima do sledećeg zaustavljanja?”  

“Sat i tri minute, ako Q zadrži tempo”, odgovara Radar. “Okej”,kaže Ben. “Okej. Super. Jer moram pišati.” 

 Sat četvrti

      Prvi put Lacey pita:“Stižemo li uskoro?” Smejemo se. Doduše stigli smo u Georgiju, državu koju volim, šta više obožavam, iz jednog jednostavnog razloga. Ovdašnje ograničenje brzine je sto deset, što znači da smem ubrzati na sto devetnaest. Izuzmemo li tu razliku, sve ostalo je kao i u Floridi.  

       Čitav se sat pripremamo za naše prvo zaustavljanje. To nam je važno zaustavljanje, jer sam vrlo vrlo vrlo vrlo gladan i dehidriran. Začudo, razgovor o hrani koju ćemo kupiti na benzinskoj umiruje nam gladne grčeve. Lacey priprema popis za kupovinu za svakoga od nas,ispisane sićušnim slovima na poleđini računa koje je našla u svojoj torbici. Tera Bena da se nagne kroz prozor sa strane u putničkom delu i pogleda na kojoj se strani nalazi otvor za točenje goriva. Nas prisiljava da svoje popise naučimo napamet, a zatim nas propituje. Uvežbavam našu posetu benzinskoj pumpi nekoliko puta; sve treba biti tako brzo i tačno obavljeno kao da smo u boksu na auto trkama.  

“Još jedanput”, kaže Lacey.  

“Ja punim benzin”, kaže Radar. “Nakon što započnem s točenjem, utrčavam unutra dok pumpa još radi, iako bih morao ostati uz pumpu čitavo vreme, i dajem ti karticu. Zatim se vraćam punjenju.”  

“Ja donosim karticu tipu za blagajnom”, kaže Lacey.  

“Ili devojci”, dodajem ja.  

“Nebitno”, odgovara Lacey.  

“Samo kažem – ne budi tako seksistična.”  

“Ma, kako bilo, Q. Dajem karticu osobi za blagajnom. Kažem njoj ili njemu da blokira sve što donesemo. Zatim ja piškim.”  

Ja dodajem: “U međuvremenu uzimam sve sa svoga popisa i donosim na blagajnu.”  

Ben kaže: “Ja pišam. Zatim, kad završim s pišanjem, skupljam stvari sa svoga popisa.”  

“A glavne su majice”, kaže Radar. “Ljudi me neprestano čudno gledaju.”  

Lacey kaže, “Potpisujem račun nakon što izađem iz toaleta.”  

“A onda, istog trena kad se rezervoar napuni, ulazim u auto i krećem, stoga bi vam bilo bolje da već budete unutra. Stvarno ću vas ostaviti da izvisite. Imate šest minuta”, kaže Radar.  

“Šest minuta”, ponavljam i kimam glavom. Lacey i Ben takođe ponavljaju. “Šest minuta.”“Šest minuta.” U 17:35., s još hiljadu četiristo pedeset kilometara pred nama, Radar nas obaveštava da prema njegovom proračunu sledeći izlaz ima benzinsku pumpu.  

     Dok ulazim u benzinsku pumpu, Lacey i Radar već čuče pokraj zadnjih kliznih vrata. Ben je otkopčao pojas i drži jednu ruku na kvaki suvozačevih vrata, a drugu na kontrolnoj ploči. Održavam brzinu što duže mogu, a onda nagazim na kočnicu upravo ispred mesta za tankanje. Kombi se s trzajem zaustavi i mi izlećemo napolje. Radar i ja mimoilazimo se ispred auta; dobacujem mu ključeve, a zatim trčim do trgovine. Lacey i Ben stižu do vrata pre mene, ali ne mnogo. Dok Ben hita prema WC-u, Lacey objašnjava sedokosoj ženi (ipak je žena) da ćemo nakupovati mnogo stvari i da smo u velikoj žurbi, i da treba blokirati stvari kako ih budemo donosili, i da sve ide na njezinu BP karticu, a žena, iako malo zbunjena, pristaje. Radar utrčava dok mu toga vijori i pruža Lacey karticu.  

     Za to vreme ja trčim između polica skupljajući sve što se nalazi na mom popisu. Lacey je kod pića; Ben u delu s trajnim namirnicama; ja sam kod hrane. Jurim trgovinom kao da sam gepard, a tortilja-čipsevi ranjene gazele. Trkom donosim naramak čipsa, goveđe šunke i kikirikija do prednje blagajne, a zatim trčim do police sa slatkišima. Šaka Mentosa,šaka Snickersa i – oh, nije na popisu, ali do đavola, volim Nerdse, pa dodajem i tri pakovanja Nerdsa. Ostavljam sve na blagajni i jurim nazad do vitrine s delikatesama, gde pronalazim samo prastare pureće sendviče, pri čemu puretina vrlo podseća na šunku. Grabim dva. Na putu prema blagajni zaustavljam se radi nekoliko Starbursta, paketa Twinkieja a uzimam i neodređen broj GoFast energetskih pločica. Vraćam se natrag. Ben je već onde u svojoj maturskoj togi i pruža ženi majice i sunčane naočale za četiri dolara. Lacey stiže trkom, noseći na litre gazirane vode, energetskih napitaka i obične vode. Velike boce, koje čak ni Ben ne može napuniti mokraćom iz jednog pokušaja.  

“Još minuta!” uzvikuje Lacey, a mene hvata panika. Kružim okolo i letim pogledom po prodavaonici, pokušavajući otkriti što sam zaboravio. Pogledam popis. Čini se da imam sve, ali ipak osećam kao da postoji nešto važno što sam zaboravio. Nešto.  

    Ma hajde, Jacobsene. Čips, slatkiši, puretina koja sliči šunki, sendvič s maslacem od kikirikija i želeom i – što? Koje su još skupine namirnica? Meso, čips, slatkiši, i, i, i, isir! – “KREKERI!” Kažem preglasno, a zatim se ustremim na krekere i uzimam krekere sa sirom i krekere s maslacem od kikirikija i pozamašnu količinu Grandma’s kolačića s maslacem od kikirikija, a zatim trčim natrag i bacim ih pred blagajnu. Žena je već napunila četiri plastične vrećice namirnica. Ukupno gotovo stotinu dolara, ne računajući benzin;moraću celo leto raditi da otplatim dug Laceynim roditeljima.  

      Samo je jedan trenutak praznog hoda, onaj nakon što žena za blagajnom provuče Laceynu karticu. Pogledam na svoj sat. Trebam krenuti za dvadeset sekundi. Konačno čujem zvuk ispisivanja računa. Žena ga istrgne, Lacey načrčka svoje ime, a Ben i ja hvatamo vrećice i žurimo prema autu. Radar turira motor kao da nam želi poručit brže, dok trčimo preko parkinga, a Benova toga leprša na vetru tako da pomalo nalikuje na nekog mračnog čarobnjaka, samo što mu se vide bele žgoljave noge, a ruke su mu pune plastičnih vrećica. Vidim i Laceyne noge ispod njezine toge i ne mogu ne primetiti kako su joj listovi čvrsti dok korača. Ne znam kako ja izgledam, ali znam kako se osećam. Mlado. Budalasto. Besmrtno. Gledam Lacey i Bena koji uskaču kroz otvorena klizna vrata. Ja se bacam za njima i prizemljujem naplastične vrećice i Laceyn torzo. Dok zatvaram klizna vrata, Radar daje gas a auto kao ispaljen nestaje s parkirališta, i to je prvi slučaj otkad postoje kombiji da ga je netko iskoristio za paljenje gume. Radar skreće prilično nesigurnom brzinom ulevo i uključuje se na autoput. Četirisekunde smo brži od planiranog. A onda, baš kao što rade u boksovimau onim NASCAR utrkama, dajemo petice i tapšemo se po leđima. Dobro smo se opskrbili. Ben ima mnogo posuda u koje može mokriti. Ja imam dovoljno goveđe šunke. Lacey ima svoje Mentose. Radar i Benimaju majice koje mogu nositi preko maturskih toga. Kombi je postao naša biosfera – samo da nam je benzina i mogli bismo ovako zauvek. 

 Sat peti


John Green, Gradovi na papiru ( nastavci: Romani u nastavcima ) 

15. 11. 2021.

Frojd, Ispunjen život

                            


    Veličina vašeg identiteta određuje veličanstveni problem koji je u stanju da vas izbaci iz takta.“ Ovako je govorio čuveni psihijatar i osnivač psihoanalizirao Sigmund Frojd, ako bismo mogli saželi njegove smernice za srećan život, mogli bismo izdvojiti 3 suverene istine koje možda nije lako usvojiti, ali zato mogu značajno olakšati život svakom čoveku.

 1. Život svakoga udara bez razlika

Život je niz problema, nakon čega slede trenuci smirenosti i rasprostranjenosti. “ - rekao je Frojd. „Teški trenuci deo su sveta u kojem živimo. Da li smo znali šta je lepo vreme bez strašnog? Da li bismo bez podlosti znali šta je iskrenost? Sve na svetu je dvostruko i ima par: radost i tuga, život i smrt, pobede i poraze. Naši životi su ispunjeni ovim, i za svaki udarac čovek ima svoj odgovor - ne treba se plašiti nevolja, bez obzira na to kakve su bile. Sve je sklono promenama. “ 

 2. Nema svaki život precizan smisao, ali svako ga može pronaći. 

Kada su Frojda pitali šta je smisao života, rekao je: „Ni u čemu i u svemu. Izraz smisao života ne postoji i ne bi trebao da uvodi ljude u očajanje, kako se to obično događa. Svaka osoba je slobodna da svom životu podari smisao, od proučavanja zvezde do uživanja. Malo ljudi shvata da snaga osoba leži u činjenicama da se može otrgnuti od svog životinjskog smisla postojanja (preživeti) i dati smisao onome što voli. “

3. Niko vam ne može učiniti sreću osim vas sami. „Znate li zašto su ljudi razočarani u druge ljude? Daju im moć nad njihovim životima. „Ovo je ljubav mog života, biću sretan!“ - kažu u sedamnaest. „Ukrao si mi najbolje godine i uništio mi život!“ - kažu nešto kasnije. To je zato što smo navikli da bismo drugima dali moć nad svojim životima. „Ceo život sam proveo na deci, ali ona me otišla i ne posećuju me“, „Prijatelji su se okrenuli!“ - kažemo. Iz nekog razloga mislimo da će nam neko pomoći da živimo sretnije i sigurno smo razočarani. “
      „Ne žudimo za istinom o svojim životima, želimo iluziju da neko ili nešto može poboljšati: vreme, ljudi, političari - šta god, ali ne mi! Stalno smo zahtevni i koliko smo se puta ljutili na druge, ali nikada na sebe. Vreme je da ljudi shvate da je vreme da prestanu da predaju svoje raspoređivanje i život u ruke onima koji se ne snalaze sami sa sobom. Mi nismo polovine, mi smo integralne celine po prirodi! Ako se osećate kao „polovina“ - ovo je samo znak da sami morate sebe učiniti celom osobom. “ - govorio je Frojd. 

1. 11. 2021.

Malaparte: Kaputt

Kaput Malaparte

" Hrvatski narod, govori Ante Pavelić, želi da se njime vlada sa dobrotom i pravdom. Ovde sam kako bih jamčio dobrotu i pravdu.' Dočim on tako govori, promatram jednu pletenu košaru koja se nalazi na stolu, sa desne strane Poglavnika.
Casertano (Raffaele, talijanski poslanik u NDH, o.a.) namigne mi i kaže:
- 'A bili li ti htio malo lijepe juhe od kamenica?'
- 'Zar su to kamenice iz Dalmacija?', pitam. Ante Pavelić podiže poklopac sa košare i pokazuje mi te plodove mora, tu masu ljigavih, želatinastih kamenica, te mi uz osmijeh kaže, uz svoj težak osmijeh:
- 'Ovo je dar mojih vjernih ustaša, to je 20 kila ljudskih očiju. " 

Kaputt

 Roman „Kaputt”  je takoreći „pisan pred očima Gestapoa”- Pjer Asulen (objavljen 1944. godine).
Povodom stogodišnjice francuske izdavačke kuće „Galimar”, objavljeno je izdanje „Roman 20. veka” na 265 strana u kome su  savremeni pisci, njih 31,  birali roman koji je najbolje predstavio prošli vek.  Najviše glasova dobili su Fokner, Malaparte,....

„Nema velike literature koja ne opisuje košmar istorije, ali koja takođe tom košmaru ne suprotstavlja svoju radost”, kazao je francuski pisac Stefan Odegi koji je za roman 20. veka izabrao „Kožu” Kurcija Malapartea, delo u kome su opisane sve bolesti 20. veka, jednog nepravednog i raspusnog sveta, ali uz klicanje i majstorsku ironiju.

Za Odegija Malaparte je ne ličnost nego inkarnacija 20. veka, proevropejac, dendi, humanista, autor koji je još 1931. godine objavio prvo delo u Evropi protiv Adolfa Hitlera čije je ime tada praktično još bilo nepoznato (reč je o delu „Tehnika državnog udara”).                                                                  

„Uvek mi se činilo da je Malaparte od onih koji su videli i Hirošimu i Aušvic. Kod njega ne nalazimo ni hrabro svedočenje, ni dužnost sećanja, ni neizrecivu retoriku. Malaparte zna da realistički roman nije najpodesniji za slikanje takvog veka. On zna da mala trgovina dobrim ljudskim osećanjima nije dovoljna i zato on slika rvanje za život sa puno ironije u civilizaciji bez Boga, koja nastoji da sačuva sopstvenu kožu i gde ni kraj rata ne znači početak jedne nove ere već novu crnu rupu istorije, još crnju”, kaže Odegi, naglašavajući da je Malaparte za 20. vek ono što je Bokačo bio za srednji.



_________________________________



       Ko je bio Krucio Malaparte? Rođen kao Kurt Erih Suckert 1898. godine u Italiji, od oca Nemca i majke Italijanke, bio je italijanski diplomata, novinar, pisac i fašista, blizak Musoliniju. Imućan, kretao se u aristokratskim italijanskim krugovima, ali iako fašista, bio je čak jedno vreme i zatvoren od strane Musolinijevog rezima, na zahtev nacista (italijanski fašizam se razlikovao od nemačkog nacizma; Malaparte je bio konzervativni klasični fašista). Pre II svetskog rata, biva oslobođen i dalje ostaje blizak Duceu, koji ga je istina držao pod kontrolom. Radio je kao novinar za Korijere dela Sera, i u toku rata boravio je na području ratista Istočne Evrope, od Finske, preko Poljske, Rumunije pa sve do NDH. Na osnovu svojih iskustava i članaka koje je objavljivao u Korijera dela Sera, kao ratni novinar, doprineo je da se slika uzasa rata čuje u italijanskoj javnosti. Mogao se lako kretati u visokim krugovima zbog svog aristokratskog porekla i ličnog bogatstva, i bio je duboko razočaran užasima kojim je bio svedok. Bio je privilegovani ratni reporter, i često se nalazio u situacijama velike kompleksnosti - jednom ga je na večeri koju je priredio nacistički guverner Poljske SS oficir upitao zašto je Hitlera jednom opisao kao ženu, iz čega se Malparte vešto izvukao. Bio je čovek koji i samim svojim imenom, koje je izabrao, nije bežao od kontroverze - Malaparte je igra reči na temu Bonaparte - Bonaparta na italijanskom znači „ispravna” strana, a Malaparte - „pogrešna” strana.

     Njegovo remek delo, Kaputt, nastalo je na osnovu njegovih ličnih iskustava i izveštaja koje je pisao za Korijere dela Sera. Izdana tajno, u Napulju 1944. godine, ova knjiga ratnog novinarstva jedinstvena je po mnogo čemu, i danas se smatra jednim od vrhunaca ratne autobiografske novinarske proze, blistavi model koji u ovom žanru nije nikad prevaziđen. Često ovo delo upoređuju sa delima Marsela Prusta, ali ono je jedinstveno po svojom realističnom, gotovo ciničnom prikazu pada ljudske civilizacije u doba drugog svetskog rata. Jedinstven po svom položaju i iskustvima, ali i veoma izraženom književnom talentu, Malaparte je napisao Kaputt, autobiografsko delo visoke umetničke vrednost.

„Ništa ne može da dočara bolje, nego teška, misteriozna nemačka reč ”Kaputt„ - koja bukvalno znači slomnjen, dokrajčen, u parčićima, uništen - smisao onog što smo mi, što je Evropa - gomila ruševina.” pisao je Malaparte.

     U ovom delu, Malaparte je opisao stravične ratne prizore - od getoa u Poljskoj koje je sa nemačkim oficirima obišao, preko veoma slikovite i jezive slike konjskih glava koje se probijaju ispod zaleđenog leda jezera Ladoga u okolini opkoljenog Lenjingrada, do činije  sa srpskim očima koje je video na Pavelićevom stolu.

    Hrvatske neoustaše koje poriču genocid nad Srbima često diskvalifikuju ovu knjigu kao delo fikcije. Ništa ne može biti dalje od istine. Iako je nesumnjivo reč o delu velike umetničke vrednosti - radi kontrasta, i kako bi pocrtao pad koji je civilizacija Evrope doživela, on užasne scene prepliće sa sećanjima i lagodnim životom u diplomatskim i aristokratskim krugovima - i iako su italijanski novinari i uopšte Italijani poslovično skloni dramatizaciji, ovo delo nije delo fikcije, već je zasnovano na opisima onoga što je Malaparte stvarno doživeo.

    Napisano sa stanovišta nekog ko je bio na strani fašista i imao pristup visokim nacističkim krugovima, ovaj jedinstveni novinarski putopis kroz neka od najužasnijih stratišta ljudske istorije, napisan je iskreno i objektivno, izuzetno nepristrasno, kao da ga je napisao neko sasvim sa strane, što ovom novinarskom putopisu dodatno daje poseban i jeziv prizvuk.

    Možda se sa ovim delom može uporediti čuveni film „Idi i smotri” beloruskog sovjetskog režisera Elema Klimova. Ovaj film nastao je na osnovu stvarnih događaja u okupiranoj Belorusiji, ali je Klimov namerno najveće užase izostavio. Malaparte nije izostavio ništa, a njegovo svedočanstvo pokazuje svu dubinu bede nacističke ideologije. Verovatno najjezivija epizoda sa Pavelićem, kao što znamo, samo je vrh ledenog brega najcrnjih zločina ikad počinjenih u ljudskoj istoriji, zločina neprevaziđenih genocidnih monstruma, krvoloka i koljača, hrvatskih ustaša.

    Čudno je jedino što po ovom jedinstvenom dokumentarnom delu izuzetno visoke vrednosti nikad nije snimljen film - slike užasa dočarane su jezikom velikog literarnog majstora, što je Malparte, diplomata, novinar i književnik, nesumnjivo bio, i dušu su dale za dramatizaciju u odnosu na koju bi filmovi poput „Sindlerove liste” bile obične holivudske limunade. Film bi imao utoliko veću vrednost, što je zasnovan na dokumentu ratnog novinara, koji je bio na protivničkoj strani, i koji je bio jedinstven spoj nepristrasnosti, oštroumlja, iskrenosti i talenta.

.............

Malaparte je bio izašao iz fašističke partije još pre II svetskog rata, tačnije izbačen je zbog svog slobodoumlja, ali ga je iz zatvora izvukao krug oko Musolinija, s kojim je ostao blizak. Malaparte (pseudonim je uzeo 1925. godine) je učestvovao u oktobarskom maršu na Rim 1922. godine kojim je Musolini dosao na vlast, i spadao je u staru gardu fašista.

Međutim, nakon rata postaje italijanski komunista.


izvor
___________________________


poglavlje XII „Stakleno oko”.

Nemci napadaju jedno selo u Ukrajini, Ukrajinci se brane do poslednjeg čoveka, selo je zapaljeno, ali jedna puška i dalje puca. Najzad, Nemci hvataju usamljenog strelca - to je dvanaestogodišnji dečak niži od puške koju drži u rukama.
Dovode ga pred nemačkog oficira koji mu kaže kako su Nemci najbolji na svetu i da im nema premca na celom svetu.
„Evo, ja imam stakleno oko, koje je savršeno napravljeno”, kaže oficir dečaku. „Ako pogodiš koje mi je oko stakleno, poštedeću ti život!”
Dečak gleda jedan trenutak, a onda kaže da je oficiru levo oko stakleno.
„Kako si pogodio?”, pita ga zapanjeni oficir.
„U njemu ima nešto topline”, kaže dečak. 


_______________________


O činiji  sa očima

Francesco Bassotti (in „Il Borghese magazine, Rome, 1960) said:

I wish to declare, having held during the war a high positionin Rijeka (Croatia) where I was in constant touch with the Army Commandand prefecture... What Malaparte wrote is THE LIVING TRUTH, because our soldiers and officers and I SAW HEAPS OF GOURGED OUT HUMAN EYES. Copies of all photographs of Croatian crimes were received by me, the Second Army, and the Prefecture... I never heard of the Serbs having engaged in such bestiality, toward our soldiers or toward anyone else...

 Dr. Jakob Altmeier, nemački ratni reporter,

(quote:)

World history has registered many tyrants and mass killers. Not a single one of them, however, was SO GRUESOME AS TO DEMAND THAT THE EYES OF HIS VICTIMS BE SERVED TO HIM IN A BASKET. THAT WAS THE SPECIALITY OF PAVELIC AND OF HIS UstašI.
(End quote).
Dalje, Ruth Mitchell, sestra poznatog avijatičarskog asa, zatekla se u Dubrovniku aprila 1941, pa je deo rata provela u NDH. Ona je bila novinarka i u svojoj čuvenoj knjizi ”Srbi biraju rat„ napisala je na stranici 148, potpuno nezavisno od Malapartea

(Quote:)

For now I began to get news from Croatia (proper) that told of slowly rising tide of murders, of UNREPEATABLE ATROCITIES, OF MASSACRES OF DEFENSLESS SERBS BY BESERK-MAD CROATIANS AND BY MOSLEMS IN BOSNIAN CROATIA. In the little back parlors of trusty men, the tales were wispered. I could not believe a quarter of them. Unfortunately, I was soon to know that they were a weak understatement of the truth. Men were to arrive in Dubrovnik itself, HUNG WITH STRINGS OF SERBIAN TONGUES AND WITH BOWLS OF SERBIAN EYES FOR SALE!
(End quote)


Zatočenici nemoći i nasilja

Ukoliko bi budući čitalac romana Luja Eduara Gotovo je s Edijem Belgelom (Laguna 2018, prevod Ivana Misirlić) napravio propust koji se dogo...