Kada padne noć, te pesnik uzme u ruke pero kako bi zabelježio svoje osećaje – pitanje je koliko je sâm Pesnik svestan sadržaja svog pisanja: da li dakle on vodi pero, ili pak pero Njega. Pesma je oduvek bila najliričnija vrst književnosti. Ljubavna lirika pak najpoetičnija poetika. Reći da je pesnik Zal Kopp „samo“ ljubavno-erotski pesnik – dakle onaj pesnik koji isključivo peva o ženskome telu i duši – delomično je tačna. Ljubav prema voljenoj ženi tek je refleksija one večne Ljubavi; zapravo, sâm osećaj ljubavi nema svoje izvorište u jednoj pojedinoj ženi (ili više njih!). Žene, ta lepa bića, tek su poticaj, podstrek, izvanjski uzrok muškarčeve „opsednutosti“ ili „izbezumljenosti“.
Vrela i blaga
Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.
Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.
Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.
Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.
Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.
_____________________________________
Boje ljubavi
Ništa nije važno, kao vještina naših osjećaja kad primi boje ljubavi
i ništa ne treba osporiti promjenama koje nastaje u vremenu čekanja ,
jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom,
ali ipak skladan i nas ritam, što uči dušu vječnom privikavanju.
Što smo prije bili i zašto sjajnim koracima tako preplašeno zastajemo,
neznam, ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim biće,
nasrnem divljački, pa se u strahu, da ne poklekneš, povučem i utihnem
i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju.
Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti čudno izgledalo, ja te volim
i ne mogu bez tebe i vječno sam ti zahvalan što u meni odavno postojiš.
Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira
i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i čežnje za tvojim toplim dodirima.
Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena
i začeta u svakom mom pokretu, posažena korijenom moje velike ljubavi,
izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala,
dohvatila vječni smisao i pomjerila granice mog beskonačnog svemira.
Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trčiš svojim toplim usnama
i poznajem obrise bijelih breza što se skrivaju iza tvojih nježnih zagrljaja,
zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iščekivanja
i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih nad tobom strepe .
Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim,
kao čovjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dušom odzvanjam,
kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem,
predivna moja, ništa mi u životu nije važno, osim tebe i boje tvoje ljubavi .
____________________________________
POD JABLANOM SUNCOKRET DRIJEMA . .
Pod jablanom suncokret drijema
i opija nam grudi
mirisnim poljupcima sunca.
Kiti nas zrelim ljubavnim uzdasima,
kao mekim oblacima, tiho
i mi na zlatnim poljima
pocinjemo stidljivo rasti.
Sa visine nebeskih obraza
pod jablanom kaplje sunce
i sa ceznjom ptica
pogledom psenicu grli,
a nasi prsti,
tople krosnje ljeta pletu
i bujicom rujnih jabuka
nasa tijela presvlace.
Nicu slatki vocnjaci
i dok osmjehom dio neba crtamo,
poput vjetra, trava nam bokove njise,
a crvenilo tresanja usne oblaci.
Pod jablanom suncokret drijema
i mi se napijamo ljubavi . .
___________________________________
DALJINA
Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruze izrastas.
Pod opustjelim krosnjama
nebeske tisine,
iz moje duse citas ove stihove.
Nudim ti samo jesen i nista vise,
a ti tako osjecajna pristajes
i pretaces moje jesenje misli,
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho klizis mojim srcem
i njegovim otkucajima sapuces,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
vise nitko nije trebao doci,
a ja samo slusam tvoje rijeci
i osjecam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Zeljni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom bicu,
istkano za tebe
srcem njezno namjestam.
Otkrivas kakav si cvijet.
i kako da te zelim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj dusi svoje tajne dajes,
kako da te osjecam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaras
i omamljujes me svojim stidom.
____________________________________________
NOĆAS VODIMO LJUBAV
Nocas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Sirimo po nama mesecinu i zvezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima nasih tela.
Mila drzim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojim bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.
Nocas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod nasih tela vri noc
i putanjom milovanja uspavljuje pev ptica.
Svaki prst utiskujem kozom i cutim mekocu,
a prepone mi medju tvojim gore,
pa me zanose i poput reke tecem.
Uzimas me snagom mora.
Nocas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomice zidove,
sve smo blizi zori koja otkucajima stize.
Pomesani sa suncokretima
osecamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje zesci i oslobadja strasti nasim stomacima.
Jutrom nam leze ravnica u dlanove.
______________________________________________
Evo nudim ti se...
u beskraju nasih noci
u nektaru sladunjave strasti.
Uzmi me
u slatkoj tami i iskrenom grehu.
Jer sve moje putanje znas,
razlivena od lave vrelija sam ja.
I na samom koraku od ludila.
Usnama te grizem...
Sve vise ti sebe nudim
i poput boje se rastapam
u ekstazama nemira.
I sve bi istrpela
samo da si u meni
u neznim talasima
stapanja doveka.
________________________________________________
TISINOM POSTELJE
Kako si samo tiha i besprijekorno blaga!
Rasplećeš miris svoje kose u meni
i mada te dugo nema na mojim ramenima,
koračaš sa mnom tišinom postelje
i zagrljena mojim venama,
tečeš kroz neprospavane noći
i liježeš na moje tijelo.
Ako zaspem, nebeska lepezo paunovog perja,
nastavi u plavoj ptici san
i postani znak besmrtnog leta.
Sleti na bezbrojna moja ležišta,
na moju nagost za tebe pripremljenu.
Kako si samo čedna i strastveno bezbrižna!
Dugo te nema na mojim ramenima,
ali stalno mirišeš među mojim preponama
i neprestano me posjećuješ
u neprospavanim noćima.
Kako si samo topla i vješto zaigrana!
Postala si požuda umornih mojih čekanja
i tako slabom rušiš stare zidine samoće.
Raznim te molitvama polažem na svoje usne
i razne osmjehe miješam pučinom svojih želja,
a tvoj obris uporno grlim u tom bespuću šutnje
i ljubim tvoje titravo lice u nizu podivljalih čežnji.
Kako si samo lijepa i koliko te sanjam!
S kakvim me nježnim poljupcima sladiš!
A nema te na mojim ramenima, ljubavi moja,
dugo si odsutna i dugo ćutim tvoje biće.
Obožavam uzdahe tvojih dodira
i ljubim ovaj san u kojem postojiš
i s kojim nastavljam čekanje.
Kako si samo nježna i koliko te šapućem!
____________________________________
SAN
Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .
Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..
U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .
Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .
Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi
i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .
Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,
to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .
Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .
Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja
_________________________________________
U vrhu svjetlosti
Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.
Smatram te svojim korijenom,
s tobom mogu nebo dosegnuti
i kao vjetar zauzdati oblake,
mogu poput sjene izrasti,
pa po tvome tijelu isplesti
meke dodire blagosti.
Dok se sa obzorja pružaš
natapaš me kapima strasti,
a kad brazdama muškosti
doneseš tišinu mirisa
u drvoredima tvoje zrelosti
otkrivam putove njedara.
Dragocjen si izvor proljeća,
iz tebe se rađa sunce
i zasipa polja kamilice.
Pod tvojim koracima živim,
pod tvojim osmjehom tečem,
na tvom tijelu postajem ratar.
Kao da sam iz tebe niknuo
toliko se za mene trudiš, mila,
u svom srcu za sve brineš,
nježno primaš moj život,
pa ga dušom u sebe sklanjaš,
i nesebično se ljubavlju daješ.
Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno češeć mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.
_______________________________________
Nebo tvojih grud
Jedva dočekah vreli cvrkut tvojih poljubaca
i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh
sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.
Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,
a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju
volim šetati tankim horizontom bokova.
Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru
pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,
a od struka naniže, blagostanje je bjeline.
Svako malo zalijevaš me mirisom oblina
uz čiju se svesrdnu pomoć sretan
žarimi kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.
Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,
imaš pravo, između mene i tebe je san,
pretvoren u cvijet miriše na boju meda.
Katkada, cijelog me presvučeš dušom,
pa se uvučem u drhtanje tvojih zjenica
i završim poput najljepše misli na usnama.
Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa
i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka
u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.
Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,
izranjaju iz vatre požude lepršave ruke
postajući sve više ljubavnice mome tijelu.
A kad čujem kako liježu u tvoje krilo
prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine
i krenem u susret tvojim sklopljenim očima .
U njima vidim tebe pogledom zvijezda
i sanjam te kao vječni ukras moje duše
u kojoj slušam cvrkut tvojih poljubaca
________________________________________
HARFA
Izmedju mog i tvog sna stoji harfa .
Iznad nasih htenja mesa se noc .
Moramo priznati , u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih mastanja
i kao sto vetar zaposeda planinu ,
tako i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem
i vodjeni horizontom stizemo na pocetak .
Dakle , kako ovu pesmu ispevati ,
a ne poremetiti smisao prvih stihova ,
ne potrositi uzalud tako skrte reci ,
kao sto su , pomalo i uzbudjenje .
Jer , niti je nase divne ljubavi malo ,
niti uokvirujemo nase uzbudjenje .
Veruj mi , ovo jest ljubavna pesma ,
njena struktura je nastala iz ceznje
i njeni obrisi prolaze tvojim prostorom ,
spustaju se niz pramen kose u pogled ,
pa kroz zenicu ulaze vibracijama ,
zalaze u mozak i iz njega klize kicmom ,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca .
Gde se mi tu ljubimo i vodimo ljubav ?
Idemo ispocetka , prislonimo prvo harfu ,
ugodimo njenim tonovima nasa tela ,
izmedju neba i zemlje pronadjimo mesto
i u njima izmesajmo sve protekle noci .
Osecas li sada kako plovimo melodijom ?
Vidis, s tim silnim zvezdama na vrhu prstiju
mozes zagrebati prozirno nebo sto u nas tece
i u svaku pukotinu utisnuti poljubac .
Mozes i svemir prigrliti , uzeti u sebe ,
a ako i to nije dovoljno , poslusaj harfu ,
vrati se i sa vrha pesme zapevaj .
Kada to jednom ucinis, zauvek ces hteti ,
a vreme kada cu ti reci, ljubavi moja
i tako pokrenuti sustinu u tebi ,
vec dolazi, zato podjimo polako prema zagrljajima .
Naucices putem , koliko si snazna ,
koliko u sebi skrivenih dodira imas .
Otkrices sama molitvu svoje duse
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav .
Zastani na trenutak kod prvog koraka ,
uskoro ce i dugo ocekivani zagrljaji .
Pogledaj samo oko sebe i podseti se harfe ,
napregnes li dovoljno sluh, razaznati ces noc
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi .
Prepoznas li ih, otkriti ces vecnu tajnu ,
a ako im dozvolis, prepoznati ce i one tebe .
Mila moja, sada smemo zapoceti ljubav,
uneli smo sebe u pramiris uzdaha i zelja ,
okrepili postojanje i zapoceli osmehom .
Dovoljno, da se u nama svemir pokrene
i dobrim vestima napuni nase duse .
Ovo je retkost, jer samo ponekog iskra dotakne
i tada uglavnom, neprozbore ni reci .
Mi ne smemo cutati, necemo tisinu u nama ,
ako treba izmiricemo slabosti i predrasude ,
pogledati mesecinu kroz casu zuci ,
ispiti njene namere i stati jedno kraj drugog .
Tako cemo mila moja, ja i ti napraviti
i zauvek lebdeti iskazujuci ljubavi postovanje .
Sada smo konačno spremni nastaviti ovo putovanje
i usput smireni u beskonačnosti uživati ,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša
prihvatiti kao ponuđene stvari, za pamćenje .
Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani
i zbog toga izgaramo i milujemo toplinom .
Ne postojimo u papirnatim mislima ,
niti u svim onim staklenim drangulijama
i ljubavnim pričama sto ih suzama rastaču .
Primećuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija .
Mi proizlazimo iz opšteg nestanka haosa
i iz nas se nebo visinom stalno uznosi ,
s ponosom u nama svetli lepotu prostora ,
milostivo uzdahom odvaja dan od noći ,
stvara vreme kakvo smo hteli, po našoj meri .
Mošda ćeš pomisliti, kako je moguće ,
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok spavaš pokrivena samim dahom vetra ,
posećuju te mirisni snovi mog bića .
Sve je to razlog za kraj ove pesme .
Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala .
Rubom mog oka ocrtavas istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama .
Znam kako je tumarati uhvacen trenutkom ,
kako je kad smo precrtani od svih obzira
i sta posle nemogucnosti povratka .
No, ono sto je u nama, izbor, on tek dolazi ,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog .
Sadasnjost i buducnost vri nasim mislima ,
poput pupoljka sazrevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila dremamo.
Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osecaje ,
nemamo razloga cutati, vec naprotiv pevamo ,
zelimo jedno u drugo utisnuti nadu
i kao pecat pokloniti nezaboravne dodire ,
da takvi zakoracimo zagrljeni u vecnost .
Od svih pomeranja, nase je najvece,
u svim pokusajima, samo se nas san ostvario
i nismo zapusteni, vec smo sjajem optoceni,
nismo izmisljeni, stvoreni smo iz praska vremena .
Eto, napokon ti donosim ljubav ,
jos malo, pa cemo je i poceti voditi ,
a onda ces utonuti i sve ovo neopisivo osetiti
i ja cu tvojim srcem ,sve do korena prodreti ,
poneti te u narucju neuhvatljivog sazvezdja ,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu ,
svaku tvoju poru nezno ljubiti ,
sagnuti se i posegnuti za tvojim ocekivanjima ,
a zatim skinuti veo i udahnuti te .
Uneti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima ,
prihvatiti igru tvojih prelepih grudi
i necu se onde zaustavljati moja ljubavi ,
krenuti cu dalje vristeci prostranstvima puti ,
jer nasa ljubav nudi i moze vise.
Na pocetku je ovom pesmom istrcala nasim stomacima
i tako najavila svoju moc urezujuci pozudu ,
dajuci svakome od nas pravo izbora ,
hocemo li se, nakon sto je osetimo,
promeniti u beskonacnoj praznini bljestavila
ili cemo s njom, nastaviti . . . moja ljubavi .
_________________________________________
Višak plavetnila
MISAO O TEBI
Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.
Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.
Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži
Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.
Imam poljupce mesečine za tebe.
Svaki njen zrak moj je dodir u tebi.
Tvoje meko telo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oči imam,
a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim
u večnom trajanju poljubaca te imam.
Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju našu u mlade noći pretvara.
Redom uzdahe na usnama imam
i zajedno s njima čekam obrise tvojih.
jer me ljubavnim danima dozivaš,
trčiš i grliš suncem svoga pogleda.
Volim te, jer moj osmeh u sebi čuvaš
i ponosno u sebi snivam, gde te imam.
Trebam te, jer moje strahove rasteruješ
i carstvom mog nemirnog bića traješ.
Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze,
vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam,
prstima te stižem u seni predivnog poprsja
i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja.
Imam te i pod gorjem i u utočištu valova,
svugde te imam i u svemu nalazim.
Predivna moja ljubavi imam te još i više,
jer me tvoja ljubav obuzela, pa me ima,
imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam.
Ljubavi moja jedina, ljubim te još jače
i poljupcima u sebi zauvek te želim imati,
imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvezdanom beskraju u tebi uživati.
______________________________________
ZNAČENJE ŽUDNJE
Negdje u međuvremenu, uvečer obično,
kad moje ruke postanu pune tinte,
nastaje pjesma na strasnoj bjelini papira.
Tada na velikoj ravnici sjećanja
počinje razgovor s rijekom pamćenja
i svaka riječ za sebe ponavlja ljubav,
istu onu što izvire iz duše neba.
Moje su te ruke tamo prvi puta i dotakle
i puno je tvog neba koje pamte,
jer su i prohodale u plavetnoj dobroti,
u njoj je tako započela njihova radost.
Puno tvog neba odzvanja vrhom jagodica,
njihovi su rubovi ispunjeni osmjehom,
galameći u modrom pejzažu bez kraja
šaraju bezbrižno po tom malom nebu,
a zalijevajući oblake mjesečinom,
vrište između mog tijela i nijemosti sna.
Značenje žudnje trajno si unijela u mene.
Negdje u točki neba, uvečer obično,
moje misli ispunjava čežnja riječi.
Započinje potraga za događajima dana.
Jedino tako, u strasnoj tišini mraka,
dok među krošnjama neba lebdi svemir,
potpuno sam siguran i smiren,
jer ćutim tebe pticu jedinu u moru želja,
i sanjam kako vjetrom metem hladnoću,
da ti, o ljubavi, opstaneš u mojim venama.
I dok se mjesec vere sladunjavim sjajem,
u meni plovi zagonetno stvoreni umor,
ali odan gordosti tvojih toplih obraza,
ostajem vjeran kao slavonski tihi mraz,
i čekam te u staništu zvijezda, o ljubavi!
Malo pomalo, osvajam beskraj lica,
prelazim iz svijeta prolaznosti u blizinu tebe,
ispirem čekanje vatrom tvoga pogleda
i zaustavljam te nasred svoga tijela.
Negdje u struji zraka, uvečer obično,
moje usne zalaze u duboke mirise,
šapuću i nadlijeću predjele uzdaha.
Teško je prepoznati mladost kratkog daha,
i zelenilo lišća jedva dodiruje listopad,
ali dani leda mogu biti izdašni,
ukratko, čak i rumenilo horizonta,
tj. putovanja u kojima nikada nisam pust,
mudrost su kojoj sam toliko posvećen,
jer dok kušam crvenilo tvojih grudi
dostižem skrivena mjesta međunožja,
a uživajući plamenu istinitost okusa,
rastem u gibanju srebrnog njihanja,
i gustom bujicom otječem niz obale.
Eto i tvoji bokovi napokon dobiše ime;
Neodoljivi! Za ljubavni obred nježnosti,
težnja su duše u vječnoj slavi srca,
i konačno trajni motiv mene ljubavnika.
Negdje u svili tvoje kose, uvečer obično,
kad moje oči osmjehom krase tvoje oči,
i san tvog pogleda san je mom pogledu,
zalijevam te dragocjenom tišinom dodira,
a ti se priklanjaš tijelom i kličeš stasom,
drhtiš, grliš me i život mi opkoračuješ.
O ljubavi, ova tvoja koža puna kristala,
puna bisera, ispunjena mojim poljupcima,
ova tvoja koža pritišće moju muževnost,
a ja se priklanjam tijelom i kličem stasom,
o ljubavi, o moj znoju i moja pomamo,
u sokovima tvojim, moje znanje neuko,
naspram tebe okupanoj mlijekom sunca,
moje znanje bezvrijedno i neuko,
osjeća kako bubriš užarena i mirisna,
i posred vrele pučine mog ulaska u tebe
te tvoje butine, tvoja bedra, bokovi tvoji,
o ljubavi, nose me u središte matice.
_______________________________________
Moja pjesma tebi
Pojavis se iznenada
u mom snu i ja se pitam
jeli stvarno moralo tako biti.
Isvake noci gledam u zvijezde
zamisljajuci tvoj lik i cekam odgovor?
Zamisljam kako bi bilo
pogledati u tvoje oci i reci,volim te,
Zamisljam kako bi bilo
pogledati u tvoje oci i reci da zelim
njihovu toplinu.
Pozelim se svaki put okupati u tvojim predivnim
ocima i osjetiti ljepotu tvoga zagrljaja.
Sad kad me tvoje oci pogledaju
u meni i dalje vlada nemir.
Sad kad tvoje usne mi se smjese
pozelim umrijeti od srece.
Sad znam toplinu tvoga zagrljaja
i ljepotu tvojih usana
i bojim se da cu ih izgubiti.
Sad si vec stalni putnik
u mojim snovima gdje zauzimas
prvo mjesto i ja te volim zbog toga ...
