29. 12. 2019.

Ingeborg Bachmann, Malina- dva pogleda na roman





Voleo sam Bachmann mnogo“- izjavio je jednom prilikom njezin prijatelj, austrijski pisac Thomas Bernhard. „Bila je vrlo inteligentna žena. Čudna kombinacija, zar ne? Većina žena su glupe, ali podnošljive; inteligentne također, ali retko.“

Wil Rouleaux

Jedini roman Ingeborg Bachmanna Malina iz 1971. godine je poticajna ali i teška knjiga. S jedne strane fascinira sadržaj i slike ostaju s vama, s druge strane to iritira i poziva na kontradikciju. Takva, ambivalentna proocena česta je sa kvalitetnim knjigama. U ovom romanu, pripovedajući o ženi koja je pala u depresiju: "bolest" je opisana s "nečuvenom preciznošću".

Kad se pojavila Malina, Bachmann je već bila poznata po dve fenomenalne zbirke poezije i zbirci priča Trideseta godina. Od šezdesetih godina prošloga veka posvetila se ciklusu romana s radnim naslovom Uzroci smrti, u kom je književnica želela pokazati kako se žene sistematski ponižavaju i teraju na smrt. Malina je uvod u ovaj ciklus, koji uključuje i fragmentarne romane Slučaj Franza i Requiem za Fanny Goldmann.

Malina nema radnju u tradicionalnom smislu, već se sastoji od fragmenata, monologa, protokola i utisaka. Moglo bi se govoriti o poluautobiografskom romanu, jer je pripovedač je poznata bečka književnica poreklom iz Klagenfurta; ona piše knjigu pod nazivom Uzrok smrti. Na prvi pogled reč je o trouglu: ženi između dva muškarca. Njen cimer Malina, istoričar, ostaje u pozadini. Pripovedač je zaljubljen u Ivana, Mađara koji živi u blizini, razveden i otac dvoje dece. Dugo prvo poglavlje "Sretno s Ivanom", koje čini gotovo polovinu knjige, opisuje njenu zbrku sa Ivanom. Narator je jako ovisan o sebičnom Mađaru, koji joj ubrzo govori kako ne može voleti nikoga osim svoje dece.

Ivanu ne zanimaju previše problemi nestabilne književniceć pripovedača. On ne misli da je potrebno "svu tu bedu izneti na tržište" On joj savetuje: "Smejte se više, manje čitajte, više spavajte, manje razmišljajte."Upravo zbog tih razlika, ona žudi za Ivanom, od kojeg prima "inekcije stvarnosti".

Prvo poglavlje je poprilično puno ženskih detalja o maskarama i "finim četkicama za senilo". Saznajemo da književnica ima sekretaricu, voli biti u najekskluzivnijim restoranima u Beču u kojima daje velikodušne naponice. Tu su i delovi druženja sa bogatom porodicom Altenwyl, vlasnicima predivne vile koji se naokolo voze u Jaguaru i nose odeću Yves Saint Laurent. To je ujedno i deo lika Bachmannova: njezina čežnja za sjajem i glamurom.

Drugo poglavlje, snažno odstupa od prvog, kao da je napisano u transu. U njemu se opisuju strahovi u kojima se javlja izrazito nasilna figura oca i u kojima postoji sramota ili incest u krvi. Ali Drugi svetski rat također igra važnu ulogu, čitamo o deportacijama, bodljikavoj žici i plinskim komorama. To je jedinstven asocijativni i gotovo halucinirajući fragment koji se čita bez daha i koji vas ne ostavlja nedotaknutog. sa ovim poglavljem psotaje jasno da je Ingeborg Bachmann, uz Paula Celana, bila najveći lirski talent u Nemačkoj nakon 1945. godine.

U trećem i poslednjem poglavlju izrazitije se pojavljuje Malina, dok Ivan ima sve manje vremena za književnicu. S razumevajućim i empatičnoim Malinom - koji poseduje "besprekornu samokontrolu" i "neometano samopouzdanje" - književnica vodi razgovore koji su vrlo slični seansama terapije. Malina pokušava izbalansirati drhtavu psihu književnice. Prisiljava je da se odluči protiv Ivana, "ubij ga", kaže on. Na kraju književnica nestaje u rupi u zidu. Mnogo citirane, vrlo nejasne zaključne reči glase: "Bila je smrt."

Ko izgovara te reči i ko je ovde ubijen, ili je to samoubistvo? Kritika je očajna već četrdeset godina. Manje je sumnje u lik Maline, postaje sve jasnije da se on poklapa s književnicom, da je ustvari njen racionalni alter-ego. I možda je zato Bachmann dala naslov koji zvuči kao žensko i. Moglo bi se reći da Malina predstavlja Apolonovu stranu književnice, a Ivana Dionizijevu. Naratoru su potrebne obe strane, iako ih ona ne uspeva ih uravnotežiti. U poslednjem poglavlju ona kaže: "Treba mi dvostruki život, moj Ivanin život i moje Malino polje, ne mogu biti onde gde Ivan nije, ali ne mogu doći kući ako nema Malina."


Ako ovaj roman - koji nigde u potpunosti ne otkriva svoje zagonetke- ima jednu središnju temu, onda je to pitanje ženskog identiteta i raspada na pozadini teške i nasilne prošlosti. Središnji deo magistrale ovde je bogat i šokantan Fundgrube. Ipak je prerano videti Bachmannova fizičkog oca u "očevoj figuri", kao što su to učinili neki istraživači. (Bachmannov otac bio je nacistički simpatizer koji je nakon rata imao profesionalnu zabranu učiteljevanja.) Očevu figuru je bolje shvatiti kao arhetipskog predstavnika vlasti i ugnjetavanja, kao predstavnika određenih društvenih i u ovom slučaju agresivno-autoritarnih kodeksa. Potonje je uistinu interpretacija koju je sama Bachmann predložila.

Nedavno je austrijska književna analitičarka Regina Schaunig pokušala pružiti više jasnoće oko književnice studijom "... tko auf wunden Füssen": Ingeborg Bachmanns iz Jahre - kojoj je prethodilo istraživanje neobjavljenih materijala. Schaunig dolazi do zaključka da je mlada Bachmann moraola imati "neizrecivu ozledu" koja upućuje u smeru seksualnog zlostavljanja. Hipoteza? Do 2025. postoji embargo na dopisivanje s porodičnim i drugim osobama naslednicima.

Malina pokazuje upečatljivu mrežu citata i referenci na druge pisce, mislioce ili muzičare - Arnolda Schoenberga, Ludwig Wittgensteina, Nietzschea, Freuda, Hugo von Hofmannsthala i Karl Krausa. Još upečatljivije su reference na njene intimne prijatelje Paul Celan, Max Frisch ili kompozitora Hansa Wernera Henzea. O židovskom emigrantu Paulu Celanu, koji je skočio u Seinu u Parizu, piše: "... utopio se u reci tekom transporta, bio je moj život. Volela sam ga više od svog života.

Ne deluje Bachmann svugde pronicljivo, npr sa svojim mislima o ženi / muškarcu. Da li je istina da bi "normalna žena htela biti silovana vrlo normalno", a da muškarci "imaju fenomenalan nedostatak instinkta"? Srećom postoje i fini fragmenti u Malini, na primer, grandiozna pesma hvale za čitanje i za maštanje. Ili o mnogo raspravljenoj bajci o "princezi od Kagrana" u kojoj se pojavljuje pozitivna i utopijska strana Bachmannove i koja pokazuje da još uvek ima nade za ljude koji veruju u ljubavni ideal.

De groene Amasterdammer



________________________________


Rachel Kushner

Može li muškarac razumeti „Malinu“? U potpunosti. Ništa manje neko što žena može razumeti Thomasa Bernharda. Muškarac može ceniti „Malinu.“ Ne mora da pati čitajući je, kao što je slučaj kada žena čita ovaj roman i ponekad može osetiti bol. No, „Malina“, koja je prvi put objavljena 1971. godine, nije roman koji će svako lako razumeti. Neću se pretvarati. To je teška knjiga u kojoj možete pronaći i sami sebe. Ima mnogo napomena, posebno o istorijskim događajima, od kojih čitalac neće sve shvatiti. Ali jednom kad krenete čitati, potpuno ste u toj priči. Prema kraju romana, vaš dah se ubrzava, dišete u ritmu mislim pripovedača, koje su brutalno iskrene i neverovatno inteligentne.
Bio bi veliki teret biti toliko mentalno precizan, za jednu osobu nije dobro znati toliko, to može dovesti do teške bolesti, alkoholizma i očaja. Nakon svega toga, roman dolazi do vrhunca. Pripovedač nestaje na neizbežan ali i uznemirujuć način.

Ko je ona? Potpuno nepoznata žena, kako se predstavlja, nema imena i pisac je. Kakva je situacija? Nije jasno, osim da živi u stanu u Beču sa muškarcem (Malinom), a zaljubljena je u drugog (Ivana), koji živi niz ulicu. U prvom poglavlju, pod nazivom „Sretna s Ivanom“, ona zapravo nije sretna. Mnogo vremena provoti čekajući Ivana i pušeći cigare. Naveče piše pisma koja podere umesto slanja. Priča sjajnu priču o princezi koja živi u utopiji. U drugom poglavlju, sanja paklene scene rata, patnje i smrti, fašizma i carstava loših vođa. U trećem i poslednjem poglavlju, razgovara za Malinom o poštaru, koji je umesto isporučivanja, gomilao poštu, po osnovu egzistencijalne krize koju ona naziva „privatnost pošte“, smatrajući da niti jedno pismo na kraju ne bi trebalo biti poslano. Malini je ispričala o bivšem radnom mestu, gde je radila noćne smene na informativnom servisu, koji je izložio besmislenostima dana, aktuelnim vestima… Niko ne bi trebao biti napravljen čist, govorila je, jer novi život ne postoji. Većinu muškaraca je osuđivala. Intelektualcima je nazivala muškarce bez stvarnih tajni. Tvrdila je da žene koje odgovaraju na mušku požudu, moraju odglumiti lažne osećaje, a sakriti one stvarne ispod onih koje je izmislila. No, kaže, nikada nije prošlo više vremena kako nije osetila apsolutno ništa, još od onih godina kada je ulazila u godine razuma.“

Ingeborg Bachmann rođena je u austrijskom Kagenfurtu, 1926.godine. Bila je odličan student. Pisala je radio drame i poeziju te 1953. Godine osvojila prestižnu nagradu Gruppe 47, jedna od samo dve žene poznate u ovoj grupi. Čak i nakon što je poeziju zamenila prozom, i dalje je bila poznata kao pesnikinja. U intervjuima, stalno su je pitali da odbrani svoju odluku o odustajanju od poezije.

Odustajanje je snaga, ne slabost“- odgovarala bi.

Imala je i ljubavnu aferu sa Paul Celanom, a nakon toga i sa Max Frischom. Bila je nešto poput mentora Thomasu Bernhardu, koji ju je ovekovječio u svom poslednjem romanu „Extinction“ u ulozi pjesnikinje Marije.
Navodno je savjetovala Bernharda da se spasi odlaskom iz Austrije. 1953. Godine, preselila se u Rim, gde je ostala do kraja života, koji je naglo završio, 1973.godine, nakon nesreće koju je doživela.

Družila se sa švajcarskom književnicom Fleur Jaeggy, koja je opisala u portretu letnog putovanja, na kojem su bile 1971. Godine, poput mirisne ruže i lakom poput tišine. Bachmann, Jaeggy priča, znala je precizno sve nijanse koje mogu povrediti ili raniti. Ona je upravo i napravila mape njihovih putovanja. Čini se da je bila i ostala nešto poput „časnog muškarca.“

Izdanje Understanding Modern European and Latin American Literature, serije knjiga posvećene njezinim poduhvatima, bilo je jedino izdanje o ženi- barem u vreme kada je moj tekst izašao, 1995. Možda su do sada dodali još nekoliko. Bilo kako bilo, Bauchman je izdala hiljade disertacija o ženskim mislima, pa čak i knjige koje preispituju feminističku misao inspirisanu njezinim radom.

U „Malini“ delovi govora pripovedača su ukrašeni muzičkim obeležjima- rubato, con fuoco, forte, fortissimo itd. Zašto je pripovedač toliko uzrujan? Pa virusom, što nije zapravo ljubav, sada kada razmislim o tome, nego nešto loše što graniči sa kriminalom, jer je nedovoljna. Bavi se poljem znakova, jednom celom realnosti čula, koja je muška. Muški karakteri u knjizi su, kako se špekuliše, samo alter egom, a ne pravi muškarci. Oni su deo njene psihe. Njezine nevolje su veće nego obična patrijarhija, a izviru i iz nacizma i načina na koje se fašizam iz javnih područja uvukao u privatna mesta, te postratnog spektra okrutnosti i uništenja. Zakoračila je u širok leksikon egzistencijalnih putanja koja se je spalila poput cigarete. Ona je također veoma smešna, posebno u trećem poglavlju knjige, kada uđe u fazu ludila.
Nakom što je Malina upitao da će ići prijatelji na sahranu, rekla je da ne želi stalno slušati vesti o smrti prijatelja ili bilo koga drugog. „Oni mi ne govore stalno da je neko živ“ rekla je. A i, „retko se dešava da neko živi, osim pozorišta u mojim mislima.“ Ideja da su muškarci dobri ljubavnici, rekla je, je „legenda koja mora biti uništena.“ Muškarac može ogoliti dušu pred njom, u koju će druge žene zariti zube i ostaviti tragove. „Šta ćeš onda uraditi s dušom?“ Ovo podseća na pitanje iz prvog poglavlja, u pismu naslovljenom na „Gospodina Predsednika,“ u kojem izjavljuje da je rođena u polu-sretnoj posteljici.
„Šta biste vi, Gospodine Predsedniče, uradili sa polu predsedništvom, polu priznanjem, pola šešira, pola časti, šta biste čak uradili i sa pola ovog pisma?“

Malina“ je jedini roman koji je Bachmann zvala „smrtnim stilom“ ili „načinima smrti.“ Nakon što je umrla, roman je adaptiran u film, koji je režirao Werner Schroter, a u kojem glumi Isabelle Huppert, po scenariju Elfriede Jelinek. Kritičari su iskritikovali film, tvrdeći da mu nedostaje nijansi. Ja ga još nisam gledala, ali je bolji nego što oni misle.

Ono što je inspirisalo Bachmann da piše, rekla je u jednom intervjuu neposredno pre nego je umrla, bilo je čvrsto verovanje u utopiju, za koju je znala da je nikada neće pronaći. „Neće doći, ali ja ipak verujem u nju,“ rekla je. Opisi princeze u „Malini“ koja jaše crnog konja i sledi Danube kao da da je reka koja je slobodna od zemalja i carstava, možda je njezina literarna vezija nada. Princeza je došča do ivice sveta. A njezina priča uklopljenja je u još jednu koja je sardonična i pusta. Pripovedač je Ivanu obećala da će napisati krasnu knjigu, no pisala je knjigu o Paklu. Ta knjiga- o paklu- nije „Malina“, barem ne u celosti. „Malina“ je pismo koje je napisala Bachmann ili njezin pripovedač, što nije ni važno, i odlučila da ga ne podere, već da napiše i pošalje, alarmirajući „danas.“

New Yorker
kao osvrt na roman «Malina»

Prevela: Nina Pašić
izvor

Нема коментара:

Постави коментар