26. 12. 2019.

Kompromisi lenjog boema: ekavica Tina Ujevića




Radio-televizija Srbije 2017 je svoj dokumentarno-igrani program obogatila serijalom o životu, radu i, naravno, boemiji pesnika Augustina Tina Ujevića. Četvorodelni serijal, rađen u koprodukciji Hrvatske radio-televizije i Radio-televizije Srbije, a naslovljen kao Tin – trideset godina putovanja, možda ne donosi velika otkrovenja, ali ipak baca svetlo na izvesne momente iz Ujevićeva života i stvaralaštva koji nisu mnogo poznati širem auditorijumu.

Sve i da su scenaristi Lada Martinac, Jasen Boko i Davor Žmegač hteli da se više bave Ujevićevim pesništvom nego li politikom, ipak ni ta strana pesnikove delatnosti nije mogla biti zaobiđena, tim pre što se radi o čoveku koji je zbog projugoslovenskog političkog angažovanja robijao u Austrougarskoj, da bi u novoj domovini Кraljevini Jugoslaviji bio od lokalnih vlasti označavan kao persona non grata, iz Beograda čak i proteran kao poslednja skitnica, a činovničku karijeru ostvario za vreme Nezavisne države Hrvatske, zbog čega je bukvalno gladovao tokom prvih godina komunističke vlasti.

Ovaj serijal dobra je prilika da se Ujevićev život iznova sagleda, da se neke stvari možda i drugačije shvate, te da se vidi je li Tin Ujević zaista bio veliki boem i beskompromisni umetnik – kako je ostao u sećanju svojih obožavalaca i duhovnih sledbenika – ili možda i nije bio toliko principijelan i dosledan u svojim stavovima.

Igor Kovač


Ekavš–Tina

Posebno je bilo interesantno videti kako je u serijalu protumačena činjenica da su dve verovatno najznačajnije zbirke pesama Tina Ujevića bile u svojim prvim izdanjima štampane u Beogradu, na ekavici, ćirilicom.

Ova trivijalnost, koja bi u svakom drugom slučaju bila pikanterija, ipak dobija na značaju i prerasta u kontroverzu kad se zna da je sâm pesnik docnije izvršio ijekavizaciju svojih evavskih radova, što bi se moglo shvatiti i kao svojevrsno „putovanje“ iz srpske u hrvatsku književnost, kao „prevođenje“ sa srpskog na hrvatski, pa i kao pesnikov politički preokret od jugoslovenskog do hrvatskog nacionaliste.

Narator serijala izričito naglašava da su Ujevićeve zbirke Lelek sebra iz 1920. i Kolajna iz 1926. bile štampane bez autorovog odobrenja, dakle samovoljom beogradskog izdavača Svetislava B. Cvijanovića, iz čega bi sledio logičan zaključak da se ova dva izdanja, sa sve ćirilicom i ekavicom, mogu bezmalo smatrati plagijatima.

Ako je to istina, ostaje pitanje zbog čega se Ujević nije odmah, nakon štampanja prve zbirke, javno pobunio i prekinuo svaki kontakt sa beogradskim izdavačem. Istini za volju, scenaristi su to opravdali činjenicom da je pesniku tada bio preko potreban novac, pa kad je zbirka već bila odštampana, njemu nije prostalo ništa drugo nego da traži svoj deo zarade.


Ipak je Ujević zauzeo jasniji stav šest godina docnije, nakon štampanja Kolajne, pa je iz Zagreba uputio pismo izdavaču naglasivši kako „knjigu nikako, a pogotovo u tom obliku“ ne bi objavio, jer ne samo što je neke strofe „htio izmijeniti“, nego bi i naslov trebalo da glasi drugačije (Na vratima Španije).


Ipak, „bez obzira na to“, pesnik moli Cvijanovića da mu u Zagreb pošalje „dotičan broj primjeraka kao i honorar odmah po primitku ovoga pisma“, a na kraju kompromisno zaključuje: „pošto se sve događa! Šta imam da kažem?“

U pismima upućenim Gustavu Krklecu još je više izražen Ujevićev stav da je „uopće protiv izdavanja bilo kakve svoje originalne knjige ili i knjižice“ jer je prekinuo „na žestok način sa Srbijom i Beogradom, poslije svakovrsnih njihovih provokacija i podvala“.¹

Autori članka o Tinu Ujeviću na hrvatskoj Vikipediji naglašavaju da su Lelek sebra i Kolajna napisani tokom Prvog svetskog rata u Parizu kao jedinstvena zbirka, međutim „samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski“.

Ovi su podaci navedeni tako da bi svaki čitalac mogao pomisliti kako su pesme bile napisane ijekavicom, a da su tek pred samo štampanje prebačene na ekavicu, što nije tačno, jer njih je pesnik i napisao ekavicom, kako je sâm tvrdio: „iz političkih i idealističkih razloga“ (tome u prilog govori i štampanje Svakidašnje jadikovke, naravno na ekavici, u krfskom Zabavniku 1917), što opet ne mora da znači, jer „Tin Ujević se nije bavio tek refleksima jata“, ističe Miljenko Jergović, „nego se dubinski i suštinski bavio jezikom i onome što jezik može“.

Jergović donekle brani i Cvijanovića objašnjavajući da je Ujevićeva zbirka „podijeljena u dva dijela“ iz čisto praktičnih razloga, jer izdavač „nije imao dovoljno novca za jedinstveno izdanje“, tako da se ni u tom pogledu ne radi o nekom namernom plagijatu.


Hrvatska Vikipedija navodi još jedno Ujevićevo pismo Krklecu gde pesnik eksplicitno negoduje povodom Kolajne, pošto nije želeo ništa da objavljuje „na tzv. srpskoj ćirilici“.

Ujevićev prekid „sa Srbijom i Beogradom“ očigledno je značio i prekid sa ekavicom kao prepoznatljivom karakteristikom srpskog književnog jezika, a dokaz za to je i naredna zbirka Anto na korzu (Nikšić 1932), gde se nalaze pesme koje su ranije, u časopisima, bile objavljene na ekavici, ali su u samoj knjizi – na ijekavici (Uzvišenje, Nostalgija svjetlosti, Protiv milosti vijeka). Ipak je i ova zbirka štampana ćirilicom, pa će tako Ojađeno zvono (Zagreb 1933) biti prva Ujevićeva knjiga poezije na latinici.

Ni to, međutim, nije bio konačan Ujevićev prekid sa Beogradom, ćirilicom i ekavicom, jer će Srpska književna zadruga u svom redovnom kolu 1937. objaviti Ujevićeve Pesme, zadržavši pritom ekavicu u stihovima iz Leleka sebra i Kolajne.

Da paradoks bude veći, Tin Ujević ne samo što je odobrio štampanje ovog izdanja nego je verovatno aktivno učestvovao i u priređivanju – to se desilo nakon što su Ujeviću propali svi pokušaji da u Zagrebu štampa antologiju svoje poezije, pa je onda, kao što se vidi, pristao da mu pesme opet budu objavljene „na tzv. srpskoj ćirilici“.

Кonačno, kada u Zagrebu 1950. godine Ujević bude objavio, u saradnji sa Jurom Кaštelanom, svoju antologiju Rukovet, u njoj će i stihovi iz Leleka sebra i Кolajne biti štampani ijekavicom, čime je pesnik eksplicitno iskazao i svoju pripadnost hrvatskoj književnosti.


Ujevićeva ekavica kao sredstvo nacionalizma

Problem Ujevićeve ekavice ipak nije tako jednostavan, a očigledno nije ni do danas razjašnjen.

Čim se u serijalu Tin – trideset godina putovanja prenaglašava da je čak i Lelek sebra štampan mimo autorove volje, jasno je koliko ovaj momenat iz Ujevićevog stvaralaštva bode oči i pruža mogućnosti za nove zaključke, najčešće opterećene nacionalnim pitanjima i obaveznim isticanjem razlika – kako pravih, tako i veštačkih – između srpskog i hrvatskog jezika.

Dugo se na hrvatskoj Vikipediji moglo pročitati i to da Ujevićeve prve zbirke jesu štampane „ćirilicom i ekavski“, ali da su „napisane izvorno hrvatskim jezikom“, no verovatno su autori shvatili da se takvom konstatacijom srpski i hrvatski jezik maltene izjednačavaju – čim se kao jedina razlika navodi refleks starog glasa jat i čim je jedan štampar mogao tako lako da celu zbirku „prevede“ sa jednog jezika na drugi – pa je ova tvrdnja uklonjena.

Sa druge strane, Ujevićeve pesme na ekavici poslužile su srpskom lingvisti Petru Milosavljeviću za dokazivanje da Tinovo stvaralaštvo pripada isključivo srpskoj književnosti i srpskom jeziku. Navodeći paralelno dve verzije Svakidašnje jadikovke, ekavsku i docniju ijekavsku, Milosavljević zaključuje kako se promenom izgovora zapravo nije ništa promenilo, te da je „neozbiljno i misliti i govoriti da su prva i druga varijanta“ bile „napisane na dva različita jezika“, a da bi još besmislenije bilo reći da je pesma „ijekavizacijom prevedena na hrvatski“.

Milosavljević ide dalje, pa Ujevića posmatra ne samo kao pesnika srpskog jezika (to i bi ni bilo ništa neobično da hrvatski pesnik objavljuje na srpskom jeziku) nego ga smatra i pripadnikom srpske nacije, strogo se držeći stavova Vuka Stefanovića Karadžića o svim govornicima štokavskog narečja kao etničkim Srbima.


Ekavica kao estetsko, a ne nacionalističko rešenje


Da bi se izbeglo bilo kakvo svrstavanje na ovu ili onu stranu, a pogotovu da bi se izbegli zaključci koji nose nacionalistički naboj, najbolje bi bilo da se ekavica Ujevićevih stihova posmatra kroz čisto estetsku prizmu, uz neizbežna pravila versifikacije, ali bez uplitanja lingvističkih kriterijuma, koji su se ionako menjali iz decenije u deceniju, kako za pesnikova života, tako i docnije, najčešće pod uticajem politike i državne ideologije.

Nakon Ujevićeve smrti, priređivači novih izdanja držali su se poslednje pesnikove volje da svi tekstovi budu na ijekavici, pa je tako postupano i sa onim radovima koji su za Tinova života bili objavljeni svega jedanput na ekavici. Nije isključeno da su se priređivači klonili prvobitne pesnikove ekavice plašeći se optužbe za jezički unitarizam, pa i za srpski nacionalizam, jer svako prenošenje sa ijekavice na ekavicu bilo bi protumačeno kao srbizacija i forsiranje istočne, ekavske, takoreći beogradske varijante u zajedničkom srpskohrvatskom književnom jeziku.

Desilo se, međutim, da ekavicu u Ujevićevim stihovima vaspostavi priređivač kome se nikako ne bi mogao pripisati bilo kakav nacionalizam: učinio je to Radomir Konstantinović pripremajući antologiju Ujevićeve poezije za Prosvetino izdanje 1968.

Svoj postupak Konstantinović obrazlaže valjanim argumentima, bez ustručavanja tvrdeći da su svi pokušaji naknadne ijekavizacije, „i kad su poticali od Ujevićevih redaktora i kad su delo samoga Ujevića“, zapravo bili „stvar čistog formalizma i, ne retko, nasilja nad strogom zakonitošću versifikacije i metrike Ujevićevog stiha“. Кonstantinović navodi i neke drastične primere, poput stiha: „grle se besno do dve hemisfere“ (Кolajna, trinaesta pesma), „gde je ovo do preuzeto iz narodne pesme očito radi dostizanja jedanaesterca“, ali je stih nakon ijekavizacije (bijesno, dvije) postao trinaesterac, „u čemu nije samo čistota muzičke fraze izgubljena nego i svaki dalji smisao ovoga spasavajućeg Ujevićevog do“.

Ipak, Кonstantinović je na ekavici priredio samo pesme iz Leleka sebra i Кolajne, dok je sve ostale doneo na ijekavici, čak i one koje su u periodici bile objavljene ekavski a docnije ijekavizovane za zbirku Auto na korzu, tako da tekst Кonstantinovićevog izdanja „odgovara tekstu originalnih Ujevićevih knjiga“, mada priređivač ukazuje na to koliko je i sâm Ujević gubio „jedinstvo svoje muzičke fraze“ praveći ijekavizacijom od dvanaesteraca trinaesterce, pa i četrnaesterce.²

Služeći se isključivo estetsko-metričkim argumentima, Konstantinović je celom problemu dao naučno-umetnički legitimitet, a donekle je svojim autoritetom unapred skinuo etiketu nacionalizma i jezičkog unitarizma sa svakog budućeg priređivača koji bi hteo da zadrži izvornu ekavicu u svim Ujevićevim pesmama.


Boem i lenjivac, bundžija i konformista


Da bi se najpravilnije shvatio pesnikov kontroverzan postupak ijekavizacije sopstvenih stihova, treba se redom setiti svih Ujevićevih političkih stavova, jer nije bez značaja kad jedan starčevićanac postane jugoslovenski orijentisan, a docnije se i sâm razočara u ostvarenje jugoslovenske ideje, pa novinarsku karijeru ostvari u državi gde vlada Ante Pavelić.

Najzad, nije naodmet zapitati se kakav je to karakter kad najpre bez problema objavljuje članke u srpskom nacionalističkom listu Pijemont, da bi se docnije maltene odricao ćirilice i ekavice samo zato što simbolišu Beograd i Srbiju.

Predstavljajući se čitaocima nedeljnika Pravica 1940, Ujević će prosto zaobići svoje pariske i beogradske godine, kao da je i na taj način hteo da iz sećanja (i svog i kolektivnog) zauvek zatre svaki pomen jugoslovenske orijentacije.

Tin Ujević je očigledno bio boem koji se nigde nije uklapao, ali je ipak pristajao na kompromise, makar i privremene, kad bi mu bila ugrožena egzistencija.

Pišući o boemiji i praveći od nje čitavu nauku (esej Boema i moderna umjetnost), Ujević je time pravdao svoju lenjost i nesposobnost za zreli život.

Bez obzira na okolinu koja ga nije razumela i često osuđivala, bez obzira na svu malograđanštinu, na represivni „šestojanuarski“ režim, na autoritativnu ustašku vlast, na komunističku diktaturu, Ujević je kao čovek bio nestalan, nedosledan i neprincipijelan, lako je menjao političke i sve druge stavove, znao je da napadne izdavača ali i da uzme honorar, znao je da iskaže bunt ali i da prihvati kakav-takav posao u bilo kom režimu.

Naravno da u tome nema nikakvog greha, jer svako bi zarad golog opstanka pristao na svakojake uslove, ali ipak se ovde radi o pesniku čije se ime već decenijama bezrezervno uzima kao sinonim bunta, boemije, principijelnog i beskompromisnog života – a vidi se da nije uvek bilo tako.

A književni izgovor pesnikov neretko je zavisio od trenutne političke orijentacije, ali i od izvora egzistencije: na ekavici piše kad dobija honorar iz Beograda, na ijekavici štampa čak i nekadašnje ekavske tekstove kad ga zagrebačke institucije rehabilituju kao pesnika.

Tin Ujević jeste bio hrvatski pesnik i to će uvek ostati, bez obzira na to što mu je dobar deo radova objavljen ekavicom na srpskoj ćirilici (ili ćirilicom na srpskoj ekavici), a sve i da Ujevićeve pesme na ekavici budu uvrštene u književnost srpskog jezika, to opet ništa ne menja, baš kao što je Ivo Andrić srpski pisac, premda je svoje pesme štampao u zborniku Hrvatska mlada lirika (gde su se takođe našle i rane pesme Tina Ujevića), a doktorsku disertaciju napisao i odbranio na nemačkom jeziku.

Neka zaključna reč bude data Miljenku Jergoviću, da bi se bar malo ublažila slika o Tinu kao lenjom boemu koji pristaje na kompromise: „A čiji je na kraju bio, kojoj je književnosti pripadao, u koga se i u što sve razočarao Tin Ujević, dopustit ćete da ne možemo sasvim pouzdano ni znati. Grobni je kamen pao preko usta koja su na takva pitanja bila nadležna odgovarati. Iz Beograda su Ujevića protjerali prema policijskome nalogu […], iz Sarajeva je bježao pred nailaskom zime, jer nije imao novca za ogrjev, a u Zagrebu je umro kao zadnji siromah, izložen vječnom preziru i poruzi, koji traju i danas… Кoje li veličanstvene jugoslavenske sudbine!“
_________________________________

1. Augustin Ujević, Izabrana dela (Priručni Ujević). Za štampu priredio Predrag Palavestra. Narodna knjiga, Beograd 1963.
2. Tin Ujević, Lelek sebra, pesme. Izbor i predgovor Radomir Кonstantinović. Prosveta, Beograd 1968

Dušan Milijić



2 epizoda



3 epizoda



Нема коментара:

Постави коментар