12. 7. 2010.

Paolo Koelho



Alhemičar

U tom času kao da je vreme stalo, a Duša se Sveta pojavila sa svom silinom pred mladićem. Kada je ugledao njene crne oči, njene usne neodlučne između osmeha i šutnje, on shvati najvažniji i najmudriji dio Jezika kojim je svet govorio, i koji su svi ljudi na Zemlji mogli razumeti u svojim srcima. To je bila Ljubav, starija od ljudi i od same pustinje, koja se uvek iznova javljala s istom snagom bez obzira gde se dva para očiju susretala, kao što su se njihove oči susrele pored bunara. Usne se konačno odvažiše na osmeh, i to je bio znamen, znamen koji je on i ne znajući toliko dugo u životu čekao, koji je tražio u ovcama i u knjigama, u kristalima i u tišini pustinje. Bio je to čist Jezik Sveta, bez objašnjenja, jer Svetu nisu bila potrebna objašnjenja da nastavi svoj put beskrajem. Mladić je u onom trenutku jedino shvaćao da se nalazi pred ženom svog života, i da je, bez imalo potrebe za rečima, i ona to znala. Bio je u to sigurniji nego u išta drugo na svetu, mada bi mu roditelji, i roditelji njegovih roditelja govorili da se najpre treba zaljubiti, upoznati se i prikupiti novac, i tek onda oženiti. Onaj tko je tako govorio možda nikada nije upoznao Jezik Sveta, jer kada se u njega uranja, lako je razumeti da na svetu uvek postoji neko ko na nekoga čeka, bilo to usred pustinje, bilo usred velikih gradova. A kad se te osobe nađu, i njihovi pogledi sretnu, sva prošlost i budućnost gube na važnosti, i postoji samo taj trenutak, i ona neverovatna izvesnost kako je upravo sve pod suncem zapisala ista Ruka. Ruka koja pobuđuje Ljubav, i koja je načinila srodnu dušu za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blaga po ovim suncem. Jer da nije tako, snovi ljudi nebi imali nikakva smisla. Mladić je shvatio da je tu ženu volio mnogo ranije nego je uopće znao da postoji, i da je njegova ljubav prema njoj poput otkrića svih blaga sveta.



BRIDA

Nikada nisam prestala voljeti tvoga oca, niti jedan jedini dan, zaključi ona. Uvek je bio uz mene, pružio mi je najbolje što je mogao i želim ostati uz njega do kraja života. Ali srce je misterij ,i ja još ne razumijem šta se dogodilo toga popodneva. Ono što znam je da me je taj susret učinio samopouzdanijom, uverio me da još uvek mogu voleti i biti voljena i naučio me nešto što nikada neću zaboraviti: kada u životu pronađeš nešto bitno, to ne znači da se trebaš odreći svega ostalog. Ja ga se ponekad setim. Volela bih znati gde je, je li pronašao ono što je tražio toga popodneva, je li živ, ili je Bog preuzeo brigu o njegovoj duši. Znam da se nikada neće vratiti samo sam ga zbog toga mogla tako jako i iskreno zavoleti - jer ga nikada neću moći izgubiti, on mi se posve predao toga popodneva".


Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala


Kad su ga upitali za razlog tako naglog uspeha, objasnjava da je pre nekoliko dana ziveo kao Drugi.
Ko je drugi? – pitaju
„Drugi je ono sto su me naucili da budem ali sto nisam ja. Drugi veruje da je covekova obaveza da provede citav zivot zaokupljen brigom kako da ustedi novac da ne bi umro od gladi kad bude ostario. Toliko razmislja i tolike planove kroji, da otkriva da je ziv tek kada su njegovi zemaljski dani pri kraju. Ali tada je vec suvise kasno“.
A ko si onda ti?Ja sam ono sto bilo ko od nas jeste, ukoliko slusa svoje srce. Osoba koja se divi tajni zivota, koja je otvorena za sva cudesa, koja se raduje i odusevljava onim sto radi. Jedino sto mi Drugi, iz straha da se ne razocaram, nije dozvoljavao da se razmahnem.
Ali postoji patnja – kazu prisutniPostoje porazi. Ali njih niko ne moze da izbegne. Zato je bolje da izgubite nekoliko bitaka u borbi za svoje snove nego da budete porazeni, a da pritom cak i ne znate za sta ste se borili.

SPLETKARENJA SA SOPSTVENOM DUŠOM.....

"Počeh razmišljati kakva bih volela biti u tom trenutku. Volela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Verovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voleti čoveka koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja volela biti - i koja je iznenada zaživela i ušla u moje telo.
Osetih kako mi dušu preplavljuje svetlost jednog Boga - ili Božice - u kojeg više nisam verovala. I osetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje telo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uverava kako to nije strah - već rarboritost onoga ko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodreti sunčeva vedrina - kako njen stari nameštaj ne bi izbledeo.

Videh moje Drugo Ja kako sedi u kutu sobe - krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvek trebalo biti na slobodi.: svoje osećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.


Ljubav je uvek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali ujek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umret ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gde ona bila, čak i kad to znači sate, dane, sedmice razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo u susret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.

Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tok, da vetrovi duvaju u svim smerovima i da je ono srećno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmehom na usnama."


Jedanaest minuta

Shvatila sam da često ne postoji druga prilika,bolje je prihvatiti darove koji nam nudi svet.Ako treba nekom ili nečemu da budem verna u životu,pre svega moram biti verna sebi.Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me  da niko ne gospodari,da je sve iluzija-a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrednosti.Ko je makar jednom izgubio nešto što je imao a smatrao svojim neotuđivim posedom (što se meni već bezbroj puta desilo),shvatiće da mu zapravo ništa ne pripada.I ako mi već ništa ne pripada,nemam nikakve potrebe da gubim vreme baveći se onim što nije moje,bolje je da živim kao da je danas prvi(ili poslednji)dan mog života.

Do tog trenutka,putovanja,pomisao da će otići nekud daleko-sve to bilo je samo san-a sanjati je vrlo ugodno,jer nismo obavezni da činimo ništa od onoga što zamišljamo.Na taj način ne izlažemo se nikakvoj opasnosti,ne doživljavamo poraze,teške trenutke,a kad jednom ostarimo,uvek možemo optuživati druge-najčešće roditelje,supružnike ili decu-što nisu dopustili da ostvarimo svoje želje".

Đavo i gospođica Prim

"Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu prihvataju na sebe ulogu dobre duše.Uvek je neuporedivo lakše verovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima. I boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpeti uvredu ne uzvrativši je, nego smognuti hrabrosti i upustiti se u borbu sa jačim od sebe. Uvek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, dok naš sustanar ili supružnik spava, oplakati, u potaji, svoj kukavičluk."

Prirucnik za ratnika svetlosti


Ratnici svetlosti čuvaju sjaj u očima.

Oni su deo sveta, sudeluju u životu drugih ljudi i započinju svoje putovanje bez bisaga i bez sandala. Nebrojeno puta ispadaju kukavice. Ne postupaju uvek ispravno.
Pate zbog beznačajnih sitnica, ponašaju se kao slabići i, ponekad, smatraju da su nesposobni da se razvijaju. Vrlo često veruju da su nedostojni bilo kakvog blagoslova ili čuda.
Nisu baš uvek sigurni šta zapravo traže tu gde su se zadesili. Često provode besane noći, uvereni da njihov život nema smisla.
Zato i jesu ratnici svetlosti. Zato što greše. Zato što se pitaju. I zato što traže neki razlog – sasvim je izvesno da će ga i naći.

*********

Ratnik svetlosti ponekad se ponaša kao voda, i provlači se između prepreka na koje nailazi.

U pojedinim trenucima, odupirati se znači biti uništen; tada se on prilagođava okolnostima. Pristaje, bez pogovora, da kamenje na putu sámo ucrta tok njegove reke kroz planine. U tome leži snaga vode: nju nikad ne može slomiti čekić niti raniti bodež. I najmoćniji mač na svetu nesposoban je da ostavi ožiljak na njenoj površini.
Voda jedne reke prilagođava se putu koji je moguć, ne zaboravljajući svoj cilj: more. Slaba na izvoru, postepeno zadobija snagu od drugih reka koje susreće.

I, u određenom času, njena moć postaje potpuna.

*********

Ratnik svetlosti veruje.
I zato što veruje u čuda, čuda počinju da se dešavaju. Pošto je uveren da njegova misao može da mu izmeni život, njegov život počinje da se menja. Budući da je ubeđen da će sresti ljubav, ta ljubav se pojavljuje.
S vremena na vreme, doživljava razočaranja. Ponekad se oseća povređenim.
Tada sluša primedbe: „Kako je naivan!“

Ali ratnik svetlosti zna da se to isplati. Na svaki poraz, dolaze dve pobede u njegovu korist.

*********

Ratnik zna da se jedan anđeo i jedan demon otimaju za ruku koja drži mač.
Demon kaže: „Posustaćeš. Nećeš znati koji je pravi trenutak. Plašiš se.“ Anđeo kaže: „Posustaćeš. Nećeš znati koji je pravi trenutak. Plašiš se.“
Ratnik je iznenađen. Obojica su kazali isto.
Tada demon nastavlja: „Daj da ti pomognem.“ I anđeo kaže: „Ja ću ti pomoći.“
Tek tada, ratnik uviđa razliku. Reči su iste, ali su saveznici različiti.

I zato bira ruku svog anđela.



10. 7. 2010.

William Wordsworth





Sjaj u travi -


Sada, kada ništa na svetu ne može vratiti dane prohujalog leta
naš sjaj u travi i bleštavost sveta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živeti..
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava ...zaboravimo da smo se voleli,
da smo se svažali i da smo bili krivi...
Požurimo, sa danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjem, sa svim što me odvaja od tebe...
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvetove
koje smo zajedno mirisali, gazili -
ali, tvoje ruke biće prekratke, a noge premorene da se vratiš...
biće kasno.
Možda ćemo se naći jednom na malom vrhu života i neizrecene tajne
hteti jedno drugome da kažemo, al` proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci,
jedan skrenuti pogled biće sve što ćemo jedno drugome moći dati...
Zaboraviću oči,
i neću posmatrati zvezde koje me na tebe neobično podsećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al`ljubit ćesšzato što će te nešto
na toj ženi podsećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam,
život je borba - nastoj pobediti,
ali ako izgubiš - ne smeš tugovati.
Cilj zivota je ljubav - a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proleće,
uspomena koja će dugo živeti u budućnosti,
koje ću se sećati.
Osećaću tugu jer sam te volela,
bit će to ironija tuge.
Nestaće sjaja u travi,
nestaće veličanstvenost sveta,
ostaće samo bleda slika onoga što je prošlo...


________________________________________


NOĆNI PRIZOR

Pokriva čitav svod
U beskonačnost dugačak gust oblak,
Težak i bled i beo od meseca
Što nazire kroz koprenu se njemu,
Kao krug malen koji baca sjaj
Tako slab da ne ostavlja za sobom
Nikakve sene stabala ni stena.
Za časak blaga svetlost mrak obasja;
Putnik, što gleda zamišljen u tlo,
Idući pustim putom, trgne se,
Osvrne - oblak, gle, otvorio se -
Za tren se nemo zagleda u nebo,
U čisti mesec, u svod koji sja.
Po tamnoplavom nebu hiljadu
Za mesecom se mrvi sjajnih zvezda
Što plove tamnim ponorom iza njeg;
Kako se brzo gube odatle -
Ne izgube se ipak! Počne kiša
I zvezde pođu svojim tihim putem
U beskonačnu daljinu, a svod,
Što sve ga više sužuje beli oblak,
Sve više tone u svoj svet bez dna.
Blistavi prizor zatim zamre, duh
Uznemiren lepotom koju ćuti,
Polako opet tone u svoj mir
I preda, blag, sanjarenju se sav.


________________________________________



 

8. 7. 2010.

Šarl Bodler


Muzika me često ponese ko more!

Prema bledoj zvezdi
Ispod mutnog svoda,kroz širine prostore
Jedrenjak moj jezdi,
Pluća se napune,i grudi se moje
Napnu, ko jedra,
Penjem se na lađe valova,koje
Noć je prekrila,
Kao brod u kome sve žice drhture
Bez sna i odmora,
Ljuskaju me vetrovi i grčevi bure
Iznad ponora
Katkad:površ gde se ništa ne događa
Sem moga beznađa!


________________________________________________


Ja te obožavam kao nebo noću,

O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bežiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrčem i skačem
I k'o crv lesinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lepom.


___________________________________________


Proklet bio zauvek prvi zanesenjak

Koji se u gluposti svojoj opi htenjem
Da jalov čvor razmrsi,kom nema rešenja,
I da tajnu ljubavi meša sa poštenjem

Jer ko god o mističnom skladu nekom bunca
Gde se mrak sjedinjuje sa svetlošću vrelom
Neće ognjem ljubavi, tog crvenog sunca,
Nikada da ogreje obamrlo telo! "

Ta opora jalovost vaših bludnih slasti
Kožu vam sasušuje, žeđ vaš jače mori,
I na vetru pomamnom pohotne vam strasti
Ko stara se zastava vaša put viori.

Kao vuci lutajte, duše raskalašne,
Daleko od naroda živih, pustinjama;
Idite za pozivom svoje kobi strašne,
Bežeći od beskraja koji je u vama!


_________________________________________________


San radoznala čoveka


Poznaš li ko ja užitak što guši,
Kažu li za tebe: “Gle osobenjaka!”
-Ja sam umirao. U mojoj se duši
pojavio užas, al i želja jaka;

strah i živa nada na mene se ruši.
Sve kako klepsidra sipa zrnca laka,
Muka sladi usta premda ih i suši;
Od poznatih stvari daleko je svaka.

Bio sam ko dete željno pozorišta
Što spušteni zastor mrzi kao ništa!
Konačno je hladna istina preda mnom;

Mrtav bez čuđenja. Strašno svetlo šalje
Zora. – E pa onda? Zar se šale sa mnom?
Podigli su zastor i ja čekam dalje.

_________________________________________________________

Cvetovi zla

Miran kao mudrac i nježan kao prokletnik,
...govorim:
Volim te, o moj prelijepi, o moj dražesni...
Koliko puta...
Tvoja pijančevanja bez žeđi i tvoje ljubavi bez duše
Tvoju čežnju za beskrajem
Što se posvuda, čak i u zlu, ispoljava
Tvoje bombe, tvoje bodeže, tvoje pobjede, tvoje svetkovine
Tvoja sjetna predgrađa
Tvoje jeftine hotele
Tvoje vrtove pune uzdaha i spektakla
Tvoje hramove što bljuju molitve i glazbu
Tvoja djetinja očajanja, tvoje lude staračke igre,
Tvoja obeshrabrenja;
I tvoje vatromete, praskove radosti,
Koji nasmijavaju nebo, njemo i mračno.

Tvoj časni porok, što izvaljen sa svile viri
I tvoju smiješnu vrlinu i nesretni njen pogled,
Kad se, nježna, zanosi za raskoš koju širi.
Tvoja odbačena načela i popljuvane zakone
Tvoje gorde spomenike o koje se vješaju magle,
Tvoja metalna kubeta, obasjana suncem.

Tvoje kazališne svodove i čarobne glasove,
Tvoje strave, tvoje topove, zaglušne orkestre,
Tvoje pločnike dignute u barikade.

Tvoje male govornike, što govore s patosom, barokno,
Što propovijedaju ljubav, i napokon tvoje kanale pune krvi,
Što poniru u Pakao ko bujni Orinoko.Tvoje anđele, tvoje lakrdijaše u starim prnjama,

Anđele odjevene u zlato, u purpur i jakintov ledac...
O svi vi, budite svjedoci da sam izvršio svoju dužnost
Kao dobar kemičar i kao kakav svetac.

Jer ja iz svake stvari izlučih suštinu.

Ti mi dade sav svoj glib, a ja ga stvorih zlatom.


_________________________________________________
Kiše i magle

O vi jeseni pozne, zime, proljeća s blatom
Uspavljujuća doba! Vas volim, hvalim zato

Što tada obavija mrtvački plašt magleni
I nejasnoća groba – mozak i srce meni

Na toj velikoj ravni, kad hladan vetar hukne,
I vetrokaz u dugim noćima kad promukne

Tu moja duša lepše no za mlakih aprila
Široko rasklopiće svoja gavranska krila.

Ničega slađeg srcu, krcatu grobnom tugom,
I po kojem se inje hvatalo vrlo dugo,


Bled godišnja doba, podneblja tih kraljice,
Nego da stalno gleda vaše blede tmice,

Osim u bezmesečnoj večeri da, udvoje,
Na logu slučajnome uspava boli svoje.
___________________________________________

KOSA
O, runo kovrčavo što se do pleća prosu!
O, ushićenja! Miris otežao i mlak!
Da naselim naš ležaj uspomenama što su
usnule u njoj, ja ću noćas tu gustu kosu
kao maramu kakvu da raznjijam kroz mrak!
Azija puna čežnje, Afrika koja pali,
sav jedan svet udaljen, iz skoro mrtvog sna,
živi u tvome mraku, lugu razmirisali!
Ko što duhove druge nose muzike vali,
tako, voljena! tvojim mirisom plivam ja.
Otići ću u ona podneblja žarka, gde se
čovek i drvo, sočni, gube po ceo dan;
vitice snažne, neka vaš talas me ponese!
O, tamno more vesla, zastave, jedra – sve se
u tebi ovo krije kao bleštavi san!
Krije se luka bučna gde duša može piti
u gutljajima dugim mirise, boju, zvuk;
gde brodovi po zlatu i svili klize viti
i šire svoje ruke zeleći zagrliti
večitu jaru kojom nebeski trepti luk

Nek se zagnjuri glava, nek se pijanstvu poda
u crnom okeanu u kom još jedan spi;
a moj duh utančani njihan valjanjem broda
umeće da te nadje, lenjosti puna ploda,
mirisna dokolico, večita ljuljko ti!
Senico natkriljena tminama, koso plava,
vraćaš mi azur kojim nebeski blista svod;
maljavi rub me tvoga pramenja očarava
stopljenim dahom što ga opojno isparava
palmovo ulje, katran, mošus, vanilin plod.
Dugo ću – večito ću! – zasipati rubinom,
biserom i safirom taj teški gusti plašt,
te da mi vazda toliš želju kad bukne tminom!
Zar nisi ti oaza gde sanjam, vrč što vinom
sećanja poji mene, jedina moja slast?
_______________________________________________
Suton

Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka nečujno se šulja;
Ko ložnica velja nebo se zatvara,
A čovek nestrpljiv u zver se pretvara.
O prijazno veče, priželjkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i bolni -:
'Radili smo danas''! - veče melem nosi

Duša koja trpi i počinak prosi,
Starcu učenjaku kome veđe teže,
I radniku svakom koji trudan leže.
U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svetla na vetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;
 
Rujući po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Čoveka siše.
Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gde koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što noću za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut će radu:
Provalit će vrata i opljačkati kase
Da požive malo, odenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom času
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je čas kad patnje bolesnih su ljuće
Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče
- u bezdanu jamu, zajedničku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više neće uveče kraj vatre
Sa voljenom dušom da sede i snatre.
A koliki nisu osetili nikad 
Toplinu svog doma, nit živeli ikad!
____________________________________________

Radosni mrtvac

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku 
U tlu masnih gruda, gde puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prkosim od sveta suze žalosnice,
Živ, pre bih pozvao jato gavranova,
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slepi druzi, oguhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci, koje tručež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvemaI recite:
patnje ima il još koje
Za trup bez duše, za to telo moje.

 _______________________________________


Miris

Čitaoče, reci, udahnu li kada
Zrak crvke starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srče pelud uspomene.
Njena teška kosa mirisna je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.
A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošću nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.

 __________________________________________
 
Smrt umetnika

Kol'ko još puta da ti, uz zveku praporaca,
poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,
koliko, moj toboče, da strela još pobacam?
Spletkama oštroumnim istrošićemo duše
i mnoge ćemo teške skele da pokrhamo
pre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše
Neki još ne videše Idola za života,
vajari koje prati prokletstvo i sramota
te hode bijući se u čelo i u grudi,
a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:
da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cveće da razbudi!

__________________________________________
Stižeš li sa neba il iz večnih tama?
Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,
Lepoto! I dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i sviće;
Ko olujno nebo ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
Što heroje slabi, decu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvezde pade?
Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;
Nasumice rasipaš radost i jade,
Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A Porok, taj dragulj najdraži međ svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ožareni smrtnik leti tvojim tragom,
Svetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom
Sliči smrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,
Lepoto! grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmeh i sve čari
Šire vrata dosad nepoznatog Sveta!

Bog ili Đavo? Anđeo ili Sirena,
Zar je bitno, činiš li- o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena!-
Svet manje odvratnim dok nam dani traju!
__________________________________

BUNTOVNIK

Gnevni Anđeo k'o orao doleti,
Zgrabi punu šaku kose nevernika,
Strese ga i reče: “Pravila se seti!
Tvoj sam Anđeo i mač tvog zakonika!"

Znaj, ljubiti treba i to drage volje,
Siromašnog, zlobnog, grbavog i glupog,
Da možeš Isusu kada siđe dole,
Prostrti sag od svog milosrđa skupog.

To je ljubav! Ako ti se umor javi,
Zagrej svoje srce na Nebeskoj slavi;
Tako ćeš spoznati pravu, trajnu sreću!”

Anđeo što ljubi i kažnjava htenjem,
Gigantskim šakama preti izopćenjem,
A prokletnik opet odgovara: « Neću».
__________________________________

Stranac

- Koga najviše voliš, zagonetni čoveče, reci? Oca ili majku, sestru ili brata?
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove reči.
- A domovina?
- Ne znam na kojoj je širini smeštena.
- Lepota?
- Rado bih je voleo da je boginja besmrtna.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što je vama mrzak bog.
- Pa šta onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... što prolaze, tamo... divne oblake!


_____________________________________

Ukoliko čovek odmiče u životu i ukoliko stvari počinje sagledavati s veće visine, ono što svet obično naziva lepotom znatno gubi od svoga značaja; a isto tako i naslada, i mnoge druge gluposti. U očima koje su izgubile iluzije i postale ubuduće pronicljive, sva godišnja doba imaju svoju vrednost, te zima nije najgora niti najmanje vilinska. Od tog trenutka lepota će postati samo obećanje sreće. Stendal je to, čini mi se, rekao. Lepota postaje oblik koji obezbeđuje najviše dobrote, vernosti zakletvi, lojalnosti u izvršavanju ugovora, prefinjenosti u opštenju s ljudima. Ružnoća postaje svirepost, tvrdičluk, glupost, laž. Većina mladih ljudi o tome ni pojma nema, a sve to doznaje na svoju štetu. Neki od nas to znaju danas; ali se to zna samo za sebe sama. Kad predstava Vrline i Ljubavi ne bi bila upletena u sva naša zadovoljstva, sva naša zadovoljstva bi postala samo mučenja i kajanja.
beleške



                    * Ostale pesme na blogu At or whit me : Charles Baudelaire

6. 7. 2010.

DESANKA MAKSIMOVIĆ



Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.



Strah


Plašim se kad pomislim
da će doći poslednja nedelja našeg drugovanja.
Znam, biće proleće i sunca žar,
i s bolom ostavićemo na dar
jedno drugom slatka dugovanja.
Znam, cvetaće rumeno dani
poslednje nedelje našeg drugovanja.
Mirno ćemo se pozdraviti;
a nikada nećemo ozdraviti
od čudesnog tugovanja:
Što tih dana da ugledamo ticu srebrnih krila
i šumu u suncu celu;
što tada baš da nam oči sretnu
onu krunicu cventu radosnu i belu, belu.





4. 7. 2010.

Halil Dzubran, Tvoja misao i moja, Mirisni plodovi duše




A jeste li čuli ili videli Silu koja je vladara učinila gospodarem ove carevine? Vi niste videli tu Silu otelovljenu, niti ste je čuli da govori, ali osećate da postoji duboko u vašim dušama; pred njom se moleći, klanjate se i dozivate je rečima: »Gospode naš koji jesi na nebesima.«

Da, vaš Otac nebeski je taj koji postavlja careve i emire i On je svemogući. Međutim, verujete li da vaš Otac koji vas voli i poučava putevima Istine posredovanjem svojih poslanika želi da budete ugnjetavani i poniženi? Verujete li da Bog koji u oblacima šalje kišu, iz semenja izvodi raslinje, iz cvetova razvija plodove, da On želi da budete gladni i omalovaženi zato da bi jedan od vas postao napuhan i da bi uživao? Verujete li da Večni Duh, koji vam je darovao ljubav prema ženi, ljubav prema deci, samilost prema bližnjem, postavlja vam surovog gospodara koji nad vama čini nasilje i pretvara vas u robove? Verujete li da Večni Zakoni koji vam čine dragom svetlost života šalju nekoga ko vam čini dragom tamu smrti? Verujete li da je Priroda poslala određene sile u vaša tela da bi vas podčinila nejakima?

Vi ne verujete u te stvari, jer ako biste tako verovali, postali biste oni koji ne veruju u božansku istinu, koji ne veruju u Svetlost Istine što sija svim ljudima. Što vas, onda, tera da pomažete zlikovcu protiv samih sebe? Zašto se plašite volje Boga koji vas je slobodne poslao na ovaj sviet, a vi postajete robovi onima koji se bune protiv njegovih zakona? Kako ćete podići pogled prema silnome Bogu i nazvati Ga Ocem, a zatim poviti vratove pred nejakim čovekom koga zovete gospodarem? Kako mogu biti zadovoljna Božja deca time da budu ljudski robovi? Zar vas Isus nije nazvao braćom, a sada vas šejh Abas naziva slugama? Zar vas Isus nije učinio slobodnim ljudima Duha i Istine, a sada vas emir čini robovima nepravde i pokvarenosti?

Zar vam Isus nije podigao glave prema nebesima, a vi ih ka zemlji spuštate? Zar nije Isus ulio svetlost u vaša srca, a vi ih uranjate u tamu?

Bog je poslao vaše duše u ovaj život kao blistavu zraku koja raste uz spoznaju, postaje još lepši otkrivanjem tajni dana i noći, pa zašto ga zasipate pepelom da bi se ugasio? Bog je vašim dušama darovao krila da biste njima plovili prostranstvima ljubavi i slobode, a zašto ih vi svojim rukama podvezujete i kao insekti po zemljinoj kori gmižete? Bog je u vaša srca zasejao semenje sreće, a zašto ga vadite i na stenu bacate da ga vrane pozoblju i raznesu vetrovi? Bog vam je dao sinove i kćeri da biste ih uputili putem Istine, da biste im srca ispunili himnama Univerzumu, ostavili im radost življenja u dragoceno nasleđe, a zašto ih vi ubijate i za sobom ostavljate kao pokojnike, kao tuđince u vlastitome zavičaju, kao nesretnike pred samim suncem? Zar nije otac koji svog slobodnog sina ostavi kao roba nalik na oca od koga sin traži kruha, a on mu kamen daje? Zar niste videli kako poljske ptice uče svoje ptiće da lete, a zašto vi svoju decu učite da vuku okove i lance? Zar niste videli kako poljsko cveće sunčevoj svetlosti nudi svoje semenje, a zašto vi svoju decu predajete hladnoj tmini?



TVOJA MISAO I MOJA

Tvoja misao je drvo duboko ukorenjeno u tle tradicije čije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblik koji se kreće u prostoru.Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu,obrazuju potok koji peva svojim putem do mora. Zatim,on se diže kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja ne može da potrese.
Moja misao je nežan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svom savijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne može tebe da izmeni niti je ti možeš izmeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i večerom.
Ti imas svoju misao i ja imam svoju.
Tvoja misao ti dopušta da veruješ u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao rađa u meni želju da kopam zemlju sa svojom motikom, da žanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odeću tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezuješ za bogastvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podržava slavu i pokazivanje.
Moja me savetuje i moli da odbacim uvaženost i da je smatram zrncem peska bacenim na obalu večnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usađuje drskost i nadmoćnost.
Moja u meni usađuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa nameštajem od sandalovine prošarane sa draguljima i posteljama načinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori nežno na moje uši:"Budi čist u telu i duhu čak i ako nemaš gde da spustiš svoju glavu".
Tvoja misao te podstiče da težiš za titulama i za položajima.
Moja me bodri za skromnu službu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je društvena nauka,verski i politički rečnik.
Moja je prosto načelo.
Tvoja misao govori o ženi lepoj, ružnoj, cednoj, bludnici intelegentnoj i glupoj.
Moja u svakoj ženi vidi majku, sestru i kćer svakog čoveka.
Predmet tvojih misli su lipovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana,a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objašnjava, da kad čovek pravi zakon, on ga ili prekršava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bednika, sam je bednik. Onaj ko uzdiže svoj prezir prema gresnicima, uzdiže svoj prezir prema celom čovečanstvu.
Tvoja misao je upućena na veštaka, umetnika, intelektualca, filozofa, sveštenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su nežni, iskreni, časni, pravični, ljubazni i o mučenicima.
Tvoja misao podrzava judizam, bramanizam, hrišćanstvo i slam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija čiji su različiti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog bića.
U tvojoj misli postoij samo pojam bogatog, siromašnog ili prosjaka.
Moja misao drži da nema bogatih već samo čovekov život, da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog života.
Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli,veličina naroda leži u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim koferencijama, njihovim savezima i raspravama.
A moja proglašava da značaj naroda leži u rodu-rod u polju, rod u vinogradu, rod na razboju, rod u stavaonici, rod u majdanu,r od na seći drveta ,rod u uredu i rod u štampi.
Tvoja misao drži da je slava naroda u njihovim herojima. Ona peva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Haniba i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji: Konfučije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, DZalal Eddin-El Rumi, Kopernik i Paster.
Tvoja misao vidi moć u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu,odvaznosti i istini.Ma koliko jedan tiranin da istraje,on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku između praktičara i idealista, između dela i celine, između mističara i materijaliste.
Moja shvata da je život jedan i da se njegove težnje, mere i table ne podudaraju sa tvojm težinama i merama. Onaj za koga ti predpostavljaš da je idealista može biti praktičan čovek.
Ti imaš svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje,mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama;Posto se ti njome ponosis,ti je takodje,velicas..
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i lažnog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tuđinac u svom narodu i usamljen među rađacima i prijateljima.
Ti imaš tvoju misao i ja imam moju.

            



Mirisni plodovi duše

"Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.

Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajucć se da za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.

Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?

Kažem vam, a možda su moje reči veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi:

Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čoveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo čoveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo ko je ubica, a ko žrtva. Ako  čujemo čoveka kako peva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u čoveku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove reči ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osećanja. Takođe je mnogo onih koje nipodaštavšs zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.

Katkada u jednome danu posetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana možeš sresti dva čoveka. Jedan ti se obraća glasom što liči na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskušenjima, ili u činu  žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto sto i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je senka Duha.

Katkada ides svetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđes u grad sa velelepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kućama i tesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prašine. Meštani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napuštaš njihovu zemlju osecajući odvratnost i ogavnost, govoreći:

Razlika između onog što videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je prolećna i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu suštinu, video bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade sveštenici i tradicija, već  u onome što se krije u dušama i što postoji u namerama.

Ni umetnost nije u onome što čuješ usšma, bilo da je to tiho zvučanje pesama, zvonjava reči u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pesmama; u onome što do tebe dospeva posredstvom kaside, a što je u duši pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i lepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim rečima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reči u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom pre nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem pre nego što oslobodiš moje biće onoga  što sam od drugih preuzeo. Ne reci:

On je škrtica tesne ruke, pre nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i zžru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane."

___________________________________

>"Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjđera na klanjanje tradicijama djđedova; što im u mladićka tela uvodi drevne duše, kao u sveže grobove kosti stare.

Videh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju potcenjuje; telesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.

Videh nemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni slediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odevati, te se oglašavaju poput odeka i tela su im nalik senama.

Videh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju.

Videh prastaro robovanje - kako duše dečije padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gde nužda i maloumnost druguju, gde poniženje i očaj idu ruku pod ruku te deca stasavaju nesretna, žive kao prestupnici i umiru poročni.

Videh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost blagošću, bojažljivost gordošću.

Videh surovo robovanje - kada se nejaki strahom teraju da govore, pa kazuju ono što ne osećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s njima poigrava kao s krpama.

Videh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugoga naroda.

Videh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.

Videh crno robovanje - kada prestupnici svaljuju sram na nedužne.
Videh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sedoh osamljen u dolini silueta, tamo gde se skrivaju senke minulih vremena i gde počivaju duhovi budućih vekova. Tamo videh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah:

- Ko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gde su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida, u magli."

2. 7. 2010.

Pablo Neruda





OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: “Noć je puna zvezda,
Trepere modre zvezde u daljini".
Noćni vetar kruži nebom I peva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene volela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me, a katkad sam I ja nju voleo.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Pomisao da je nema. Osećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.

I stih pada na dušu kao rosa na livadu. Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je voleo.
Moj glas je iskao vetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripasti će drugome. Kao pre mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ovoj, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi poslednji koje za nju pišem.

_________________________________________

ZABRANJENO JE


Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.
Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha,
da otvariš svoje snove.
Zabranjeno je da ostaviš svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo ond kada su neophodni.
Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.
Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do poslednjeg daha.
Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmeh i oči,
a sve zato sto je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost,
zameniti je njegovom sadašnjošću.
Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge,
misliti da je njihov zivot vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.
Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je zivot ono što daje,
a takodje i ono što uzima.
Zabranjeno je ne potražiti sreću,
ne živeti život sa pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji.
Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti.
_________________________________________

NOĆU


Noću,ljubljena,veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj boreći se u šumi
Protiv gustog zida okupanog lišća.
Prolaze noći, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskog grožđa
Tačnošću nekog neredovitog voza
Što sene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano
Zato me ljubi ,veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.


__________________________________

PRE


Pre no što sam te ljubio ništa ne beše moje.
Teturao sam ulicama i stvarima,
Ništa ne beše važno,a sve bez imena
Svet je bio od zraka koji je čekao.
Upoznao sam salone pepeljaste,
Tunele nastanjene mesečinom,
Hangare okrutne koji su se opraštali,
Pitanja što su ustajala u pesku.
Sve beše prazno,mrtvo i nemo,
Palo,napušteno i propalo,
Sve beše neotuđivo strano.
Sve beše tuđe i ničije,
Dok tvoja lepota i tvoje siromaštvo
Ne ispuniše jesen darovima.



________________________________________

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima,
Želim svetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,

Da me još jednom dirne njihova svežina,
Da osetim nežnost što izmeni moju sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
Hoću da tvoje uši i dalje slušaju vetar,
Da udišeš miris mora koje smo zajedno voleli,
I da nastaviš hodati peskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živeti,
Za tebe sam ljubio i pevao iznad svega,
Zato cvetaj i dalje rascvetana.
Da bi posegla sve što ti moja ljubav naređuje,
Da bi sena moja prošetala tvojim vlasima,
Da bismo tako upoznali i razlog mome pevanju.

________________________________

PAMTIM KAKVA SI BILA


Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se
oku borili i lišće je padalo
u vodu tvoje duše.

Poput kakva bršljana uz moje
ruke pripita, lišce je sabiralo
tvoj glas tih i skrušen. Kres
zaprepašćenja u kom je žeđ
mi gorela. Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.

Osećam, oči ti putuju i jesen
je daleko: Siva kapa, ptičiji
glas i srce kuće prema kojoj
su se selile moje duboke
čežnje i gde sam slao
poljupce vesele ko žar i vruće.

Nebo s nekog broda. Polje sa
bregova. Spomen na te je
svetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za očima tvojim sutoni su izgarali.Suvo
jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.

_____________________________________

ODA SREĆNOM DANU

Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.


Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.


Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srecan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.

____________________________________


Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok raspličem svoje brige
kao mreže zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san

kao biljka što se udvostručuje u seni.
Uspravna, bit ćeš druga što će živeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nas svetlu života
kao da je pečat sene obeležio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.


______________________________

AKO ME ZABORAVIŠ

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade, sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moj.


_________________________________

SAD SI MOJA

Sad si moja. U mom je snu deo tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Niko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena,
Niko osim tebe neće sa mnom putovati preko sena,
Ni sunce, ni mesec - samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nežne pesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vetar -
Ja sam bez tebe, sam, samo tvoj san.


_________________________________

SONET O LJUBAVI


Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.


Izgladneo sam za tvojim smehom što klizi,
za tvojim rukama boje besne žitnice,
gladan sam bledog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožo od netaknutih badema.


Želim jesti munju izgorelu u tvojoj lepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalu senu tvojih trepavica.


i gladan idem i vračam se njušeći sumrak
tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.


 _________________________________

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekaću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje veđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

_________________________________

MOME SU SRCU DOVOLJNE

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poleteće u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bežeći neprestano

Rekao sam da si pevala u vetru,
kao što pevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i ćutljiva
i često tužna kao putovanje.

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši.
 _________________________________

 NE ZABORAVI BITI SRETAN

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika
postavljajući vaki dan ista ograničenja.
Onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usudjuje obući novu boju,
i ne priča s'onima koje ne poznaje.
Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj u očima
ili naputenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja život
kada nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima,
onaj koji neće dozvoliti
ni jednom u svom zivotu
da pobegne od smislenih saveta...
Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

________________________________

i stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno sto je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvezdovita i ona nije uz mene.

Ista noć odiva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je voleo.
Moj glas je iskao vjtar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripašće drugome. Kao pre mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi poslednji koje za nju pišem

Zatočenici nemoći i nasilja

Ukoliko bi budući čitalac romana Luja Eduara Gotovo je s Edijem Belgelom (Laguna 2018, prevod Ivana Misirlić) napravio propust koji se dogo...