Čovek nekog godinama poznaje, katkad desecima godina, pomalo se navikne da izbegava lična pitanja i doista važne teme; ali zadržava nadu da će kasnije, u povoljnijim prilikama, naći dobar razlog da postavi ta pitanja, da načne te teme; unedogled odgađana vizija čovečnijeg i potpunijeg nikad se posve ne izbriše, jednostavno stoga što je on nemoguć, jer se nijedan ljudski odnos ne da strpati u nepromenjivo skučen i krut okvir.
Ostaje, dakle, vizija „autentičnog i dubokog“ ljudskog odnosa; ostaje godinama, katkad decenijama godina, sve dok vam neki konačan i brutalan događaj (najčešće tipa smrti) ne ukaže da je prekasano, da se ni taj „autentičan i dubok“ odnos čiju ste sliku negovali neće razviti, ništa više od drugih.
Elementarne čestice
Raskinuvši porodične veze koje su nas spajale s čovečanstvom, mi živimo. Prema procini ljudi, živimo sretno; istina je da smo znali prevladati njima nesavladivu moć egoizma, okrutnosti i gneva; u svakom slučaju, živimo drugačijim životom. Nauka i umetnost postoje i u našem društvu: no potraga za istinitim i lepim, manje poticana žalcem lične taštine, neupitno je manje goruće prirode. Ljudima stare rase naš svet ostavlja utisak raja. Uostalom, katkad nam se dogodi da sami sebe nazovemo - istina, u blago humorističnom tonu - tim imenom »bogovi« kojim su se oni toliko zanosili.
Istorija postoji; ona se nameće, ona vlada, njezin je efekat neminovan. No šire od strogo istorijske , krajnja je nakana ovog dela odati počast toj nesretnoj i hrabroj vrsti što nas je stvorila. Toj patničkoj i bednoj vrsti, što se tek neznatno razlikuje od majmuna, a koja je ipak u sebi nosila toliko plemenitih težnji. Toj rastrganoj, proturjčjima izmučenoj vrsti, individualističkoj i svadljivoj, bezgranično sebičnoj, katkad sposobnoj za nečuvene eksplozije nasilja, no vrsti koja svejedno nikad nije prestala verovati u dobrotu i ljubav. Toj vrsti koja je takođe, po prvi put u istoriji sveta, uspela zamisliti mogućnost nadilaženja sebe same; i koja je, nekoliko godina kasnije, to nadilaženje znala prevesti u delo. U ovom trenu kada poslednji izdajnici čovečanstva samo što nisu ugasli, cenimo legitimnim odati mu poslednju počast; počast koja će i sama naposletku izbledeti i potonuti u pesak vremena; no ipak je bilo neophodno da se ta počast barem jednom oda. Ova je knjiga posvećena čoveku.
Elementarne čestice
Moj otac je mrtav, već godinu dana. Ne verujem u teoriju po kojoj čovek "stvarno odrasta" nakon smrti svojih roditelja. Čovek nikada ne odraste stvarno.đ
Nad starčevim kovčegom navirale su mi odvratne misli. Taj se lepo naživeo, stari pokvarenjak. Snalazio se kao neki paša. "Bio si švalerčina, budalino", govorio sam u sebi razdragano, "trpao si svoju veliku kitu i u picu moje majke." Ipak, bio sam malo napet, to je izvesno. Čovek se ne suočava svakog dana sa smrću u porodici. Odbio sam da vidim leš.Četrdeset mi je godina, i već sam viđao leševe. Sada bih da izbegnem. To me je uvek sprečavalo da nabavim bilo kakvog kućnog ljubimca. Nisam ni ženjen. Imao sam za to prilike, više puta, a uvek sam odustajao. Međutim,veoma volim žene. Taj celibat je nešto zbog čega se malo i kajem u životu. A naročito je neprijatno zbog godišnjih odmora. Ljudi zaziru od muškaraca u izvesnim godinama koji su sami na odmoru. Pretpostavljaju da u njima ima mnogo egoizma i, bez sumnje, bar nešto malo poroka. Ne mogu a da im ne dam za pravo.
Posle sahrane otišao sam u kuđu u kojoj je moj otac proživeo svoje poslednje godine.Telo je bilo otkriveno pre nedelju dana. Po nameštaju i u uglovima soba nakupilo se nešto prašine; u ramu jednog prozora opazio sam paučinu. Vreme, to jest entropija, i sve te stvari polako su zaposedale ovo mesto. Frižider je bio prazan. U plakaru, u kuhinji, bile su uglavnom kesice sa gotovom hranom Weight Watchers, kutije aromatizovanih proteina, energetskih štapića. Tumarao sam besciljno po prizemlju, grickajući keksiš sa magnezijumom. U kotlarnici sam malo vozio sobni bicikl. Iako u poodmaklim sedamdesetim, moj otac je imao fizičku kondiciju daleko bolju od moje. Radio je gimnastiku svakog dana, jedan sat intenzivno, preplivavao bazen po dužini dvaput nedeljno. Vikendom je igrao tenis, vozio bicikl sa vršnjacima. Sreo sam ih nekolicinu u sali za sahrane. "Povukao nas je sve!" uzviknuo je jedan ginekolog. "Bio je deset godina stariji od nas, a na uzbrdici od dva kilometra gubili smo ga ceo minut iz vida." "Oče, oče", rekao sam sebi, "kako je velika bila tvoja taština." U levom uglu svog vidnog polja nazreo sam klupu za vežbanje grudnih mišića i haltere. Na čas sam uočio jednog kretena u šortsu - izboranog lica, mada, s druge strane, lica veoma nalik mome - kako naduvava prsa, beznadežno se trudeđi. "Oče", rekoh u sebi,"oče, sagradio si svoju kuću na pesku." Nisam prestajao da okrećem pedale ali sam bio sve zadihaniji, osećao već lagani bol u butinama. A bio sam tek na prvom nivou. Razmišljajući ponovo o ceremoniji postao sam svestan da sam ostavio izvanredan opšti utisak. Uvek sam glatko izbrijan, ramena su mi široka. Pošto sam oko tridesete godine počeo da ćelavim, odlučio sam da se šišam sasvim kratko. Obično nosim sivo odelo diskretne kravate, ne izgledam mnogo veselo. Sa svojom kratkom kosom, tankim okvirima naočara, namrštenim licem, naginjući lagano glavu da bih čuo miks hrišćanskih pogrebnih pesama, osećao sam se vrlo prijatno u toj situaciji - mnogo prijatnije nego na venčanju, na primer. Sahrane su, očigledno, moj fah. Prestao sam da okrećem pedale ilagano se iskašljao'. Noć je padala na okolna polja. Pored betonskog postolja sa ugrađenim kotlom uočavala se smeđa mrlja, nemarno oprana. Tamo su pronašli mog oca, razbijene lobanje, u šortsu i dukserici / love New York. Smrt je nastupila tri dana ranije, prema mišljenju pogrebnika. U krajnjem slučaju moglo bi se zaključiti da je u pitanju nesreća:mogao se okliznuti na mrlju od ulja, ili na ne znam šta drugo. Kad već govorim o tome, pod prostorije je bio savršeno suv, a lobanja probijena na više mesta. Malo mozga se razasulo po podu; više nego verovatno, u pitanju je bilo ubistvo. Kapetan Šomon, iz žandarmerije u Šerburu, trebalo je da uveče svrati do mene.
Platforma
Нема коментара:
Постави коментар