4. 11. 2023.

Thomas Bernrdhard, Stari majstori (3)






U Ambasadoru mislim kao što misli svako drugi, kako se to čini svakodnevno i za svakodnevne potrebe, ali na klupi u sali Bordone mislim uvek neuobičajenije i izvanrednije. Recimo, u Ambasadoru ne bi bilo mogućno objasniti sonatu Oluja na tako koncentrisani način kao na klupi u sali Bordone, i smisliti besedu kao onu o umetnosti fuge sa svim njenim dubinama i sa svim njenim osobenostima i potankostima, to bi mu u Ambasadoru bilo nemogućno, za tako nešto nedostaju svi preduslovi u Ambasadoru, tako je rekao Reger. Na klupi u sali Bordone mogućno mu je čak i komplikovane misli da uhvati i razvija ih i naposletku ih sklopi u zanimljiv ishod, a u Ambasadoru, ne. Ali, naravno, Ambasador ima niz prednosti koje nema Muzej stare umetnosti, rekao je Reger, čak i ako zanemarimo činjenicu da sam svaki put zadivljen toaletom u Ambasadoru, otkako je taj toalet nedavno obnovljen, znate li, u Beču, gde su svi toaleti doista u zanemarenijem stanju nego u bilo kojem drugom evropskom velegradu, ipak je retkost naći tolaet gde vam se stomak neće prevrnuti i gde nećete apsolutno morati, sve vreme dok ste u njemu, držati zatvorene oči i nos; bečki toaleti su, svi skupa, skandal, čak i i duboko na Balkanu nećete nigde naći tako zanemarene toalete, rekao je Reger. Beč je bez ikakve kulture toaleta, rekao je Reger, Beč je jedinstven toaletni skandal, čak i u najčuvenijim gradskim hotelima toaleti su skandalozni, najodvratnije klozetske kabine nalazite u Beču, tako odvratne kao ni u jednom drugom gradu, kad morate da mokrite, ne verujete svojim očima, rekao je on. Beč je samo površno čuven po svojoj operi, ali zapravo grozi i plaši svojim skandaloznim toaletima. Bečlije, pa čak i svi Austrijanci zajedno, lišeni su svake toaletne kulture, na celom svetu nećete naći tako prljave i zasrane kabine, rekao je Reger. Morate li u Beču da idete u toaletnu kabinu, u većini slučajeva je to katastrofa ako niste akrobata, prljavština i smrad su tamo toliki da vam često nedeljama ostaje u odeći. Bečlije su, rekao je Reger, uopšte prljavi, nema od njih, kao što je poznato, prljavijih stanovnika evropskih velegradova, nema prljavijih evropskih stanova od bečkih stanova, bečki stanovi su još prljaviji od bečkih toaleta. Bečlije istrajno govore da je na Balkanu jednako tako prljavo, svuda slušate tu priču, ali u Beču je još stoput prljavije nego na Balkanu, tako je rekao Reger. Ako s nekim Bečlijom poñete u njegov stan, najčešće vam pamet stane pred prljavštinom. Naravno, postoje izuzeci, ali je ipak pravilo da su bečki stanovi najprljaviji stanovi na svetu. Uvek se pitam šta misle stranci kad moraju u Beču da idu u toalet, šta misle ti ljudi, koji su ipak navikli na čistije toalete, ako moraju da udu u ove toalete najprljavije u celoj Evropi. Idu ljudi brzo da mokre i vraćaju se zgroženi tolikom prljavštinom u pisoaru. Svuda taj mučan zadah, i u svim javnim kabinama, svejedno da li morate u kabine na železničkim stanicama ili je potrebno da idete u metro, morate da idete u neku od najprljavijih kabina u Evropi. I u i pre svega u bečkim kafanama toaleti su tako prljavi da vam se smuči, rekao je Reger. S jedne strane, taj megalomanski gigantski kult peciva, s druge, ovi grozno prljavi toaleti, rekao je. U mnogim od ovih toaleta kao da već godinama nije čišćeno. Vlasnici kafana čuvaju, s jedne strane, svoja peciva od najmanje promaje, što bi, razume se, pecivima dobro došlo, ali s druge strane ne pridaju ni najmanji značaj čistoći u njihovim toaletnim kabinama. Nesreća je, rekao je Reger, ako vam se desi jednog dana da pre nego što počnete s pecivima, morate da odete u toalet u nekoj od ovih većinom ipak s pravom čuvenih kafana, i pošto izidete, do kraja vas je prošla želja da pojedete ma i jedan zalogaj peciva koje vam predlažu ili su vas već njime poslužili. Ali, i bečki restorani su prljavi, tvrdim da su najprljaviji u celoj Evropi. Svakog trenutka ste suočeni s potpuno umazanim stolnjakom, i ako upozorite konobara na to da je stolnjak umazan i da nemate nameru da obedujete na takvom umazanom stolnjaku, te da bi trebalo skinuti taj potpuno umazani stolnjak i zameniti novim, zauzvrat dobijate, ako zahtevate da prljavi stolnjak bude uklonjen, samo besne i stvarno preteče poglede. U većini gostionica nemate čak ni prava na čaršav na stolu i ako molite da se ukloni makar prljavština s prljave stone ploče, često ispolivane pivom, odvraćaju vam grubim i nadutim tonom, rekao je Reger. Pitanje toaleta i pitanje stonih čaršava nije rešeno u Beču, rekao je Reger. U svakom svetskom velegradu, a ja sam ih bezmalo sve obišao i većinu njih ne tek površno upoznao, podrazumeva se da dobijate čist stolnjak na stolu pre nego što počnete sa obedom. U Beču je čist stolnjak ili barem čista stona ploča nešto što se ne razume samo po sebi. I što se tiče toaleta, stvar stoji isto, bečki toaleti su najodvratniji ne samo u Evropi nego na celom svetu. Šta imate od izuzetnog jela, ako vas, pre nego što počnete da jedete, u toaletu proñe apetit, i šta imate od izuzetnog jela, ako vam se potom u toaletu prevrne stomak, rekao je on. Bečlije, kao i svi Austrijanci zajedno, lišeni su svake toaletne kulture, austrijske klozetske kabine su oduvek bile katastrofa, rekao je Reger. Koliko je Beč slavan po svojoj kuhinji, većim delom doista izvrsnoj, barem što se tiče peciva, isto toliko nije slavan u pogledu toaleta. Još do nedavno Ambasador je imao toalet koji je izmicao svakom opisu. Ali, jednog lepog dana je uprava, ipak, razmislila i sagradila novi, izvanredno uspeo, stvarno ne samo arhitektonski nego i sanitarnosociološki do najsitnijih detalja perfektan. Bečlije su stvarno najprljaviji ljudi u Evropi i naučno je utvrñeno da Bečlija koristi samo komad sapuna nedeljno, kao što je naučno utvrñeno da svoj donji veš menja samo jednom nedeljno, kao što i svoju košulju menja najviše dvaput nedeljno, a većina Bečlija menjaju svoju posteljinu samo jednom mesečno, tako je rekao Reger. Bečlija nosi čarape ili dokolenice prosečno čak dvanaest dana zaredom, rekao je Reger. Tako gledano, fabrikantima sapuna i proizvoñačima veša nigde u Evropi ne ide posao tako slabo kao u Beču i, naravno, u celoj Austriji, tako je rekao Reger. Otuda oni koriste u ogromnim količinama najjeftinije kolonjske vode, rekao je Reger, i od svih izbija već izdaleka prodoran zadah na ljubičicu ili karanfil ili ñurñevak ili šimšir. Prirodno je, dakle, zaključiti polazeći od spoljnje prljavosti Bečlija na njihovu unutrašnju prljavost, tako je rekao Reger, i stvarno, Bečlije nisu manje prljave unutra nego spolja, a mogućno je, rekao je Reger, kažem mogućno je, dakle ne baš izvesno, popravlja on sebe, da su Bečlije unutra još prljavije nego spolja. Sve govori u prilog tome da su unutra znatno prljavije nego spolja. Ali, ne osećam nikakvo zadovoljstvo u razmišljanju o tome, dodao je, pre bi to bio zadatak takozvanih sociologa da o tome napisu studiju. U toj studiji bi Bečlije ipak morale da budu, verovatno, opisane kao najprljaviji ljudi Evrope, izjavio je Reger. Radostan sam da je u Ambasadoru sagrañen novi toalet, u Muzeju stare umetnosti još je stari. Pošto bivam sve stariji a ne mlañi, u poslednje vreme moram i u Muzeju stare umetnosti da odlazim češće u kabinu, rekao je Reger, a u okolnostima koje ovde još vladaju, to je za mene neprijatnost koja mi svakodnevno ide na živce, jer klozetska kabina u Muzeju stare umetnosti je ispod svake kritike. Kao što je i kabina u Muzičkom udruženju ispod svake kritike. Jedared sam sebi čak dozvolio šalu da u jednom od svojih kritičkih članaka u Tajmsu nagovestim da u Muzičkom udruženju, dakle u najuzvišenijem od svih najuzvišenijih bečkih hramova muza, toalet izmiče svakom opisu, i da me to svaki put, iz navedenog razloga, iz navedenog skandaloznog toaletnog razloga, košta posete Muzičkom udruženju, rekao je Reger, i da se često kod kuće pitam da li da idem u Muzičko udruženje ili ne, jer s obzirom na svoju starost i svoje bubrege moram barem dvaput tokom večeri u Muzičkom udruženju da idem u toalet. Ali, ipak sam uvek išao u Muzičko udruženje zbog Mocarta i Betovena, zbog Berga i Šenberga, zbog Bartoka i Veberna, i prevazišao sam svoju bojazan od toaleta. Kako mora da bude izvanredna muzika koja se svira u Muzičkom udruženju, rekao je Reger, kad ipak tamo odlazim, premda barem dvaput tokom večeri moram da idem u toalet Muzičkog udruženja. Umetnost ne zna za milost, kažem sebi svaki put kad odlazim u toalet Muzičkog udruženja i ulazim u njega, rekao je Reger. Zatvorenih očiju i, po mogućstvu, zapušenog nosa, mokrim u toaletu Muzičkog udruženja, rekao je, a to je već veština po sebi, ali kojom ja vladam već duže vreme. Zanemarimo li i činjenicu da su bečki toaleti i bečke klozetske kabine, svi skupa, najprljaviji na svetu, izuzimajući takozvane zemlje u razvoju, u njima takoñe ništa ne funkcioniše od onoga što se tiče sanitarija, niti voda dotiče niti voda otiče, niti dolazi niti odlazi, i tako je mesecima tokom kojih se niko ne zanima da utvrdi da li toaleti i kabine funkcionišu, rekao je Reger. Ovakvo grozno stanje bečkih toaleta i uopšte svih bečkih klozetskih kabina mogućno je, verovatno, popraviti samo ako grad ili država, svejedno već koja instancija, donese najoštrije zakone o toaletima i klozetskim kabinama, do te mere oštre i stroge da hotelijeri i gostioničari i vlasnici kafana budu primorani da stvarno dovedu u red svoje toalete i klozetske kabine. Hotelijeri i gostioničari i kafedžije ne menjaju stanje, čitavu ovu svinjariju s toaletima i klozetima produžavaće doveka, ako ih grad ili država ne prisile da toalete i kabine dovedu u red. Beč je grad muzike, napisao sam jednom u Tajmsu, ali i grad najodvratnijih toaleta i klozetskih kabina. Otad je to poznato u Londonu, naravno ne u Beču, jer Bečlije ne čitaju Tajms, zadovoljavaju se s najprimitivnijim i najogavnijim listovima koji se u svetu štampaju jedino radi zaglupljivanja, dakle listovima koji upravo idealno odgovaraju perverznom emotivnom i duhovnom stanju Beča. Ruska grupa je otišla, klupa u sali Bordone je bila prazna. Reger je, to sam još mogao da vidim, pošto mu je Irzigler nešto šapnuo na uho, ustao i izišao s crnim šeširom na glavi, koji on sve vreme nije ni skidao. Sad je bilo dva minuta do pola dvanaest. Ruska grupa nalazila se u takozvanoj sali Veroneze, ukrajinska devojka tumač govorila je sad o Veronezeu, ali ono što je govorila o Veronezeu, ranije je već govorila o Bordoneu i Tintoretu, iste beznačajnosti, iste brbljarije, u istom tonu, istim neprijatnim glasom, ne samo onako neprijatno žensko- ruski, što u osnovi uvek ide na živce, nego je govorila neprekidno onom meni bezmalo nepodnošljivom intonacijom, za koju se može reći da je odsečna i visoka, tako da sam stvarno sve vreme morao da trpim probadajući bol u svojim slušnim kanalima. Sluh poput mojeg osetljiv je i jedva izdržava prvenstveno mrske ženske glasove u odreñenoj odsečnoj i visokoj intonaciji. Nisam znao ni zašto se sad ni Irzigler već izvesno vreme nije više video, iako bi on inače morao u svakom trenutku, prema propisima, da gleda u salu Bordone, i izgledalo mi je ipak veoma neobično da su on i Reger zajedno napustili salu Bordone i već duže vreme se nisu vraćali. Ali, pošto sam imao za pola dvanaest zakazan sastanak s Regerom baš u sali Bordone, a kako je Reger od svih koje poznajem bio najtačniji i najpouzdaniji čovek, Reger će se vratiti tačno u pola dvanaest u salu Bordone, mislio sam, i jedva da sam to pomislio, a Reger se već vratio u salu Bordone, ne propustivši da se, pre nego što će ponovo konačno sesti na klupu u sali Bordone, osvrne svuda oko sebe, pri čemu sam se ja, predvidevši to od trena kad sam ga čuo da se vraća u salu Bordone, povukao u salu Sebastijano, ponovo se smestio u ugao u koji me je bila odgurnula pomamljena ruska grupa, ali odakle sam dobro mogao da vidim Regera koji se vratio u salu Bordone, tog nepoverljivog Regera, kako sam mislio, koji se uvek svuda osvrtao, da bi bio sigurniji, i koji je, uostalom, celog života patio od upravo smrtonosne manije gonjenja, koja mu je, naravno, uvek bila od koristi, a da istinski nije bivala opasna ni za njega ni za druge. Reger je sad opet sedeo na klupi u sali Bordone, Posmatrajući Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom. Tačno u pola dvanaest munjevito je izvadio iz jakne džepni časovnik i pogledao na njega, u istom trenutku ja sam izišao iz sale Sebastijano, ušao u salu Bordone i stao pred Regera. Kakav užas, ove ruske grupe, rekao je Reger, kakav užas. Mrzim te ruske grupe, ponovio je. U najučtivijoj formi zamolio me je da sednem na klupu u sali Bordone, smestite se pored mene, rekao je. Svako koje tačan, pričinjava mi zadovoljstvo, rekao je. Većina ljudi je netačna, i to je strašno. Ali, vi ste uvek bili tačni, rekao je, to je jedna od vaših prednosti. Ah, rekao je zatim, kad biste znali kakvu sam groznu noć proveo, progutao sam dvaput više tableta nego obično i tako sam loše spavao. Neprestano sam sanjao svoju ženu, ne izlazim iz tih košmara u kojima sanjam svoju ženu. I mislio sam o vama, o tome kako ste se razvijali poslednjih godina. Neobično je kako ste se razvijali, rekao je. U osnovi, vaša egzistencija je od retke vrste, više ili manje totalno nezavisna, uzmem li, prirodno, u obzir da na svetu uopšte ne postoji niti jedan nezavisan čovek, a svakako ne totalno nezavisan. Ako ja ne bih imao Ambasador, rekao je, ne bih preživeo popodne. U poslednje vreme tamo dolaze mnogi Arapi, gotovo da je to postao arapski hotel, dok je on zapravo uvek bio jevrejski hotel, hotel Jevreja i Mañara, pre svega mañarskih Jevreja, i to je ono što mi taj hotel već decenijama čini prijatnim, rekao je, čak mi ne smetaju ni persijski trgovci tepisima koji u Ambasadoru prodaju svoje tepihe. Ali, ne mislite li i da je sedeti u Ambasadoru na duže opasno, ne bi li svakog trena u Ambasadoru mogla da eksplodira neka bomba, kad samo zamislite da je kuća neprestano puna izraelskih Jevreja i egipatskih Arapa.

Bože moj, rekao je, pa i nije tako značajno ako odletim u vazduh, samo da se to desi trenutačno. Prepodne u Muzeju stare umetnosti, popodne u Ambasadoru, a u podne dobro jesti u Astoriji ili Bristolu, rekao je, eto šta cenim. Samo od Tajmsa, naravno, ne bih uspeo da tako živim, pretvarao se, Tajms mi u Austriju šalje samo više ili manje moj džeparac. Ali, akcije ne stoje dobro, tržnica akcija je katastrofa. A živeti u Austriji je iz dana u dan sve skuplje. S druge strane, izračunao sam da bih nesumnjivo, ako ne izbije takozvani Treći svetski rat, mogao mirno da živim još dve decenije sa onim što imam. To deluje umirujuće, mada sve, ipak, svakodnevno pada. Vi ste tipičan nezavisni istraživač, Acbaheru, rekao mi je, da, vi ste sušti nezavisni istraživač, vi ste po svemu sušto oličenje privatne ličnosti, u potpunosti izuzetak u ovom vremenu, rekao je Reger. O tome sam danas mislio dok sam se, po ko zna koji put ponovo, mučno uspinjao ovim groznim stepeništem do sale Bordone, mislio sam da ste prava i tipična privatna ličnost, verovatno jedina koju poznajem, a poznajem mnogo ljudi, koji su svi privatne ličnosti, ali vi ste tipična, prava. Da izdržite, decenijama, da radite na jednom jedinom delu i da iz njega ne objavite ni najmanji deo. Ja to ne bih mogao. Moram barem jednom mesečno da uživam da mi je rad objavljen, rekao je, ta navika mi je neophodna potreba i zato sam zahvalan Tajmsu da mi u toj navici redovno izlazi u susret i još mi za to i plaća. Pisanje mi bez ikakve sumnje pričinjava zadovoljstvo, rekao je, ti kratki članci o umetnosti, koji ponekad nisu duži od dve stranice, što je u Tajmsu uvek tri i po stupca, rekao je. Niste li bar jednom pomislili da iz svog rada objavite makar manji odeljak, rekao je, neki komadić, sve što mi nagoveštavate o svom radu izgleda mi tako izuzetno, s druge strane veliko je zadovoljstvo ništa ne objaviti, baš ništa, rekao je. Ali, pre ili kasnije, ipak ćete poželeti da upoznate kakvo dejstvo proizvodi vaš rad, rekao je, i objavićete makar jedan njegov deo. S jedne strane, veličanstveno je celog svog života zadržavati rad na kojem se radi takoreći celog života i ne objavljivati ga, s druge strane je podjednako veličanstveno da on bude objavljen. Ja sam roñeni objavljivač, dok ste vi roñeni neobjavljivač. Verovatno je da ste vaš rad i vi, i dakle vaš rad u odnosu na vas i vi u odnosu vaš rad, kako god hoćete, osuñeni na neobjavljivanje, jer vi svakako morate patiti zbog toga što radite na svom radu, ali taj rad ne objavljujete, u tome je istina, mislim, samo vi to ne priznajete, čak ni sebi, da patite zbog te takozvane obaveze da ne objavljujete. Ja bih patio da ne objavljujem svoj spisateljski rad. Ali, naravno, vaš se rad ne da porediti s mojim radom. U svakom slučaju, ne poznajem nijednog pisca, ili barem nijednog čoveka koji piše, koji je uopšte izdržao duže vreme da ono što je napisao ne objavi, koji ne bi hteo da sazna šta javnost kaže o onome što je napisao, ja uvek gorim da to saznam, rekao je Reger, iako uvek kažem da ne gorim da to saznam, da me to ne zanima, da me u pogledu mišljenja javnosti ne vuče radoznalost, gorim da to saznam, naravno lažem kad kažem da ne gorim da to saznam, dok zapravo neprekidno gorim da to saznam, priznajem to, uvek gorim da to saznam, neprekidno, rekao je. Hoću da znam šta ljudi kažu o onome što sam napisao, rekao je, hoću da to saznam u svakom trenutku i od svih, dok neprestano ipak govorim da me ne zanima šta o tome kažu ljudi, kažem da me to ne zanima, da me ostavlja hladnim, meñutim gorim sve vreme da to saznam i ništa ne čekam s većom napetošću, rekao je. Lažem ako kažem da me javno mišljenje ne zanima, da me ne zanimaju moji čitaoci, lažem ako kažem da čak neću ni da znam šta misle o onome što pišem, da ne čitam šta je o tome pisano, u tome lažem, lažem u tome najgrublje, rekao je, jer neprekidno gorim da saznam šta ljudi kažu o tome što sam napisao, hoću da to uvek i u svakom trenutku znam i pogaña me šta god ljudi rekli o onome što sam napisao, eto istine. Čujem, naravno, samo ono što ljudi iz Tajmsa kažu o tome, a oni ne govore uvek samo ugodne stvari, rekao je Reger, ali što se vas tiče, da tako kažem kao filozofskog pisca, ipak bi moralo da vas podjednako goruće zanima šta ljudi kažu o vašem filozofskom pisanju, šta o tome misle, ne razumem da ne objavljujete ono što pišete, barem u izvodima, da biste makar jedared saznali šta javnost, takozvana kompetentna javnost o tome misli, mada istovremeno kažem da takva kompetentna javnost ne postoji, kompetentnost naprosto ne postoji, nikad nije ni postojala, niti će ikad postojati; ali, ne pritiska li vas to da pišete i pišete, da mislite i mislite, i pišete ono što ste mislili, i neprestano pišete, i sve to bez ikakvog odjeka? rekao je on. Svakako vam izmiče mnogo zbog tvrdoglave odluke da ne objavljujete, rekao je, a možda čak i ono najpresudnije. Decenije su sad već da pišete svoj rad samo za sebe, baš strašno, niko ne piše neki spis za sebe, obmanjuje ako neko kaže da svoj spis piše samo za sebe, ali vi znate podjednako dobro kao i ja da niko nije veća varalica od onoga koji piše, svet otkako postoji ne zna za većeg varalicu od onoga koji piše, ni za taštije biće i ni za većeg varalicu, rekao je Reger. Kad biste znali kako je to grozna noć bila, još jedna, neprestano sam ustajao sa strašnim grčevima od nožnih palčeva preko listova sve do prsa, i to zbog diuretičkih tableta koje sam morao da uzmem radi srca. Upao sam u pakleni krug, rekao je. Svaka mi je noć upropašćena, svaki put kad pomislim sad mogu da zaspim, dobijem te grčeve i moram da ustanem i šetam po sobi. Tokom cele noći više ili manje šetam tamo-amo i ne mogu da zaspim, odmah se budim usled tih košmara koje sam vam maločas spominjao. U tim košmarima sanjam o svojoj ženi, to je grozno. Otkako je umrla, imam te košmare, stalno, imam ih svake noći. Verujete li mi, bezmalo stalno se pitam nije li bolje bilo, kad mi je žena umrla, da sam okončao sa sobom. Ne mogu da oprostim sebi taj kukavičluk. Nepodnošljivo mi je to neprestano jadikovanje nad sobom koje, da, već biva bolesno, ali ne izlazim iz njega, rekao je. Kad bi barem bilo nekog pristojnog koncerta u Muzičkom udruženju, rekao je, ali zimski program je grozan, daje se samo nešto bljutavo, izandalo, stalno ti koncerti Mocartovih dela i Bramsovih, i Betovenovih, idu mi već na živce, svi ti Mocartovi i Bramsovi i Betovenovi ciklusi, da, nemogućno ih je više izdržati. A u Operi vlada diletantizam. Kad bi Opera barem bila zanimljiva, ali u ovom času je ona potpuno neinteresantna, slabi komadi, slabi pevači i, uz to, jadan orkestar. Kakva je samo tek bila Filharmonija do pre dve ili tri godine! rekao je, a šta je danas, svetski orkestar. Zamislite, prošle nedelje sam išao da slušam Zimsko putovanje, neki bas iz Lajpciga, da mu čak ni ime ne kažem, jer vam u osnovi ništa neće reći, vi se uopšte ne zanimate za muzičku teoriju, zbog toga ste srećni, rekao je, taj bas bio je katastrofa. Stalno i stalno Vrana, rekao je, to se više ne da izdržati. Takav koncert ne vredi ni muke da se čovek obuče, bilo mi je žao što sam menjao košulju. O takvom smeću ipak ne pišem u Tajmsu, rekao je. Maler, Maler, Maler, rekao je, i to ide već na nerve. Ali, moda Malera je već prošla svoj zenit, bogu hvala, rekao je, Maler je ipak najprecenjeniji kompozitor stoleća. Maler je bio odličan dirigent, ali osrednji kompozitor, kao i svi dobri dirigenti, recimo kao Hindemit, kao Klemperer. Moda Malera mi je zagorčala celu godinu, ceo svet je bio obuzet pravom manijom za Malerom, bilo je to već nepodnošljivo. Znate li uopšte da se grob moje žene, u koji ću i ja biti sahranjen, rekao je, nalazi tačno pored Malerovog? Eh, eto, na groblju vam doista može biti svejedno pored koga ležite, čak i da ležite pored Malera, ne uzbuñuje me. Pesma o zemlji, s Ketlin Ferije, možda, rekao je Reger, odbacujem sve ostalo od Malera, bezvredno, ne može da izdrži strožiju probu. Tu je Vebern, naprotiv, stvarno genije, a da i ne govorimo o Šenbergu i Bergu. Ne, Maler je zabuna. Maler je tipični modni kompozitor jugendstila, naravno još slabiji od Bruknera, koji s Malerom, uostalom, ima prilično zajedničkih tačaka po kiču. Ove sezone Beč ne nudi ništa duhovno zainteresovanom čoveku, a zainteresovanom za muziku, nažalost, jedva nešto, rekao je. Ali, naravno, stranci koji dolaze u ovaj grad veoma brzo su zadovoljni, u svakom slučaju odlaze u Operu, šta god da se tamo daje, bilo to i najveće ñubre, i odlaze na najsvirepije koncerte, i pljeskaju da sve prašti, pa čak, kao što vidite, slivaju se u Pirodnjački muzej i u Muzej stare umetnosti. Kulturna glad civilizovanog čovečanstva je silna, perverznost koja se u tome skriva, vaseljenska. Beč je kulturni pojam, rekao je Reger, čak i ako u Beču odavno već maltene da više nema kulture, a ako jednog dana u Beču stvarno neće biti nikakve kulture, i to će još biti kulturni pojam. Beč će uvek biti kulturni pojam, biće kulturni pojam utoliko istrajnije što će u njemu kulture biti manje. I gotovo da stvarno više i nema kulture u ovom gradu, rekao je. Vlade koje imamo ovde, u Austriji, bivaju sve gluplje, i vremenom će se pobrinuti da u Austriji uskoro više ne bude ikakve kulture, samo još duhovne uskovidosti, rekao je Reger. Ovde, u Austriji, atmosfera je sve više neprijateljska prema kulturi i sve govori u prilog tome da neće biti potrebno još dugo da Austrija bude zemlja potpuno lišena kulture. Ali, taj deprimirajući završetak ja neću doživeti, vi možda, rekao je Reger, vi možda, ali ja neću, tako sam već star da konačno oburvavanje i istinsko odsustvo kulture u Austriji neću doživeti. Svetlost kulture se gasi u Austriji, kažem vam to, gluposti koja već toliko vremena vlada u ovoj zemlji nije potrebno još mnogo da utrne svetlost kulture. Onda će biti mračno u Austriji, rekao je Reger. Možete o tome govoriti šta god hoćete, neće vas slušati, a ako vas ne slušaju, smatraju vas za budalu. Kakvog ima smisla kad u Tajmsu pišem šta mislim o Austriji i šta će se pre ili kasnije, ali svakako u dogledno vreme zbiti u Austriji? Nikakvog, rekao je Reger, ni najmanjeg. Šteta da to neću više doživeti, naime tapkanje Austrijanaca u mraku, jer im je svetlost kulture ugašena. Šteta što u tome neću moći da sudelujem, rekao je Reger. Morate da se pitate zašto sam vas danas pozvao ovamo, zašto sam vas zamolio da i danas ponovo doñete ovamo. Postoji razlog za to. Ali, taj razlog ću vam reći kasnije. Ne znam kako kako bi trebalo da vam izneseni taj razlog. Ne znam. Sve vreme razmišljam o tome i ne znam. Satima sam već ovde i razmišljam o tome i ne znam. Irzigler mi je svedok, rekao je Reger, satima već sedim ovde na klupi i mislim o tome kako bi trebalo da vam iznesem zašto sam vas zamolio da i danas doñete u Muzej stare umetnosti. Kasnije, kasnije, rekao je Reger, dajte mi vremena. Činimo zločin, a nismo u stanju da ga jednostavno ispričamo, rekao je Reger. Dajte mi vremena dok se ne smirim, rekao je, Irzigleru sam već rekao, ali vama još ne mogu, rekao je, čovek da se doista postidi. Uostalom, ono što sam vam juče govorio o sonati zvanoj Oluja sigurno je zanimljivije i, štaviše, siguran sam da je to što sam vam govorio o toj sonati zvanoj Oluja tačno, ali da je to ipak, za mene, verovatno zanimljivije nego za vas. Uvek je tako, govorite o nečemu zato što vas to fascinira, ali to vas fascinira više nego onoga kome, na kraju krajeva, to namećete sa svom mogućnom grčevitom bezobzirnošću za koju smo sposobni. Činjenica je da sam vam juče nametnuo te poglede o sonati zvanoj Oluja. Povodom svog izlaganja o umetnosti fuge, rekao je, smatrao sam da je neophodno da se pozabavim i sonatom Oluja, i baš juče sam bio u idealnom stanju da to sagledam i vas učinim žrtvom svoje muzikološke strasti, kao što ja inače često vašu ličnost činim žrtvom svoje muzikološke strasti, jer za to nemam nijednu drugu pravu osobu. Često pomišljam, došli ste mi u pravi čas, šta bih inače bez vas! rekao je. Juče sam vam dodijavao sa sonatom Oluja, ko zna s kojim ću vam muzičkim delom preksutra dodijavati, rekao je, toliko je muzikoloških tema u mojoj glavi koje žudim da objašnjavam; ali, potreban mi je slušalac, potrebna mi je žrtva u neku ruku za moju muzikološku logoreju, rekao je, jer stvarno je moje neprekidno govorenje o muzikološkim temama svojevrsna muzikološka logoreja. Svako ima svoju sopstvenu, svoju prasopstvenu logoreju, a moja je muzikološka. Ta muzikološka logoreja prati me, evo već tokom celog mog muzikološkog života, budući da moj život nesumnjivo nije ništa drugo nego muzikološki život, kao što je vaš u filozofiranju, valjda je to jasno. Naravno, i danas mogu da kažem da sve što sam rekao o sonati Oluja juče, danas je besmislica, kao što je besmislica, uostalom, sve što je rečeno, ali mi te besmislice kazujemo ipak ubedljivo, rekao je Reger. Pre ili kasnije se sve što je rečeno pokazuje kao besmisleno, ali ako to kazujemo ubedljivo, s najneverovatnijom žestinom za koju smo kadri, onda to nije nikakav zločin, rekao je. Ono što mislimo, hteli bismo i da kažemo, rekao je Reger, a u osnovi ne možemo da se smirimo dokle god to nije rečeno, ako ćutimo o tome, to nas guši. Čovečanstvo bi davno bilo ugušeno da je tokom svoje istorije prećutkivalo sve besmislice koje je mislilo, svako, pojedinačno, ko suviše ćuti, guši se, tako i čovečanstvo ne može suviše dugo da ćuti, jer se onda guši, čak i ako je ono što pojedinac misli i ono što čovečanstvo misli uvek samo besmislica, kao što je uvek samo besmislica ono što je nekad mislio pojedinac i ono što je nekad mislilo čovečanstvo. Jedared smo umetnici govorenja, jedared smo umetnici ćutanja, i tu umetnost usavršavamo do najviše tačke, rekao je, naš život je zanimljiv upravo u meri u kojoj smo uspeli da razvijemo svoju umetnost govorenja, kao i svoju umetnost ćutanja.

                         Nastavci vidi :
               Romani u nastavcima br 28

Нема коментара:

Постави коментар