13. 11. 2023.

Franc Kafka, Dvorac ( glava šesta)

 



Pred gostionicom ga je čekao gostioničar. On se ne bi usudio govoriti kad mu se ne bi postavilo pitanje i zato ga K. upita šta hoće. »Jesi li već našao nov stan?«, upita gostioničar, gledajući u zemlju. »To ti pitaš po nalogu svoje žene«, reče K., »ti si potpuno zavisan o njoj?« »Ne«, uzvrati gostioničar, »ne pitam to po njezinom nalogu. Ali ona je zbog tebe vrlo uzbuđena i nesretna, ne može raditi, leži u krevetu, uzdiše i neprestano jadikuje.« »Trebam li otići do nje ?«, upita K. »Ja bih te molio«, reče gostioničar, »htio sam te još od načelnika zvati, osluškivao sam na vratima, ali vi ste razgovarali, pa nisam htio smetati, a i brinuo sam se zbog žene, pa sam se brzo vratio, ali ona me nije htjela pustiti k sebi, tako mi ništa drugo nije preostalo nego da te čekam.« »Požuri onda«, reče K., »ja ću je brzo umiriti.« »Kad bi to mogao«, reče gostioničar.
Prođoše kroz svetlu kuhinju, u kojoj se tri ili četiri služavke, svaka pri svom trenutnom poslu, daleko jedna od druge, naprosto ukočiše kad ugledaše K. Uzdisanje gostioničarke čulo se već u kuhinji. Ležala je u sobičku bez prozora, odeljena od kuhinje tankom pregradom od dasaka. U njemu je bilo mesta samo za jedan veliki bračni krevet i ormar. Krevet je bio postavljen tako da se s njega mogla vifeti cela kuhinja i pratiti rad u njoj. Međutim, iz kuhinje jedva da se išta moglo videti u sobičku. U njemu je sve bilo potpuno mračno, samo je nešto svetliji bio kpokrivac sa belim i crvenim kockama. Tek nakon što se uđe i oči se priviknu, mogle su se razlikovati pojedinosti. »Napokon ste došli«, reče gostioničarka slabim glasom. Ležala je na leđima, imala je očigledno teškoće s disanjem, a perinu bješe odgurnula od sebe. U postelji je izgledala znatno mlađa nego u haljinama, ali noćna kapica od nežnog veziva koju je nosila, iako joj je bila premala te je stajala nakrivo na njenoj kosi, isticala je oronulost lica i ono je pobuđivalo sućut. »Kako sam mogao doći?«, reče K. blago. »Uopste me niste zvali.« »Niste me trebali p5ustiti da vas čekam tako dugo«, reče gostioničarka s tvrdoglavošću bolesnika. »Sedite«, reče ona i pokaza rukom na rub kreveta, »a vi drugi idite!« Osim pomoćnika, u međuvremenu su se ugurale i služavke. »I ja ću otići, Gardena«, reče gostioničar. To je bilo prvi put da je K. čuo gostioničarkino ime. »Naravno«, reče ona polako, a zatim doda rastreseno, kao da je obuzeta drugim mislima: »Zašto bi morao baš ti ostati?« Ali kad se svi povukoše u kuhinju — ovaj put i pomoćnici odmah poslušaše, istina bacili su bili oko na jednu služavku — Gardena je bila dovoljno obazriva da uvidi kako se iz kuhinje može čuti sve što se ovdje govori, jer odaja nije imala vrata, i zato naredi svima da i kuhinju napuste. To odmah bi i učinjeno.

Molim vas, gospodine geometre«, reče zatim Gardena, »tu u ormaru, odmah spreda, visi jedan šal, dodajte mi ga, hoću se pokriti, ne podnosim perinu, dišem teško.« I kad joj K. doda šal, ona reče: »Vidite, lep šal, zar ne?« K. se činilo da je to samo običan vuneni šal, opipa ga još jednom, iz pristojnosti, ali ne reče ništa. »Da, lep je to šal«, reče gostioničarka i omota se njime. Sada je ležala zadovoljna; sve što ju je bolelo kao da je rukom bilo odneseno, seti se čak i svoje kose koja je zbog ležanja bila u neredu, podiže se za trenutak i uredi je malo oko kapice. Imala je gustu kosu.

K. postade nestrpljiv i reče: »Vi ste, gazdarice, rekli da me pitaju jesam li već našao drugi stan.« »Ja rekla da vas to pitaju?«, začudi se gostioničarka. »Ne, to nije tačno.« »Vaš muž me je to baš sad pitao.« »Verujem to«, reče gostioničarka, »on mi je podvalio. Kad nisam htela da vi ostanete ovde, on vas je zadržavao; sad kad sam sretna što ovde stanujete, tera vas. Takav je uvek.« »Znači, dakle, da ste svoje mišljenje o meni mnogo promenili? Za sat, dva?« »Nisam promenila mišljenje«, uzvrati gostioničarka, opet slabijim glasom, »pružite mi ruku. Tako. A sada mi obećajte da ćete biti potpuno iskreni, a i ja ću biti iskrena prema vama.« »Dobro«, reče K., »ali ko će početi?«
Ja«, odgovori gostioničarka. Nije se činilo da mu time želi izaći u susret, nego je to učinila zato što prva želi govoriti.
Ispod jastuka izvuče fotografiju i pruži je K. »Pogledajte ovu sliku«, reče molećivo. Kako bi bolje video, K. kroči korak u kuhinju, ali ni tamo nije bilo lako raspoznati sta je na slici jer je bila izbledela od starosti, izlomljena na više mesta, izgužvana i zamrljana. »Nije baš u dobrom stanju«, reče K. »Na žalost«, reče gostioničarka, »tako je to kad se nešto godinama stalno sa sobom vuče. Ali ako pažljivo gledate, sve ćete moći videti, uverena sam. Mogu vam, uostalom, pomoći, recite mi samo što vidite, vrlo mi je ugodno slušati o slici. Dakle, šta?« »Jednog mladića«, reče K. »Tačno je«, potvrdi gostioničarka. »A što on radi?« »Leži, rekao bih, na nekoj dasci, raširio je ruke i zeva«. Gostioničarka se nasmrja. »To je sasvim pogrešno«, reče ona. »Ali, evo; ovde je daska i ovde leži on«, ostade K. uporno pri svom gledištu. »Ipak zagledajte bolje«, reče gostioničarka ljutito, »leži li zaista?« »Ne«, priznade sad K., »ne leži, nego lebdi, a evo sada vidim, to uopste nije daska, nego verovatno razapet konopac i mladić ga preskače.« »Naravno«, reče gostioničarka obradovana, »on skače, tako se vežbaju službeni raznosači poruka. Znala sam da ćete videti. Pogledajte njegovo lice.« »Od lica jedva da se nešto vidi«, reče K., »on se, čini se, jako napreže. Usta su mu otvorena, oči stisnute, a kosa mu leprša.« »Vrlo dobro«, reče gostioničarka; odajući priznanje. »Neko ko ga nije poznavao i ne može videti više. Ali bio je to lep mladić, ja sam ga samo jednom letimice videla i nikad ga neću zaboraviti.« »KO je to?«, upita K. »On je bio poslužitelj preko kojeg me je Klamm prvi put pozvao sebi«, reče gostioničarka.

K. nije mogao dobro čuti jer mu je paznju odvraćalo zveckanje stakla. Odmah je video šta je uzrok smetnji. Pomoćnici su stajali u dvorištu i cupkali s noge na nogu. Pravili su se kao da su sretni što opet vide K., od sreće ga pokazivali jedan drugome i pritom neprestano lupkali o kuhinjski prozor. Na jedan njegov preteći mig, odmah prestadoše, počeše se odguravati, ali uveek bi jedan umaknuo drugom i već bi opet bili kod prozora. K. se brzo vrati u sobičak, gde ga pomoćnici izvana nisu mogli videti, a ni on njih nije morao gledati. Međutim, tiho, kao molećivo lupanje o prozorsko okno još dugo ga je i tamo progonilo.

Opet ti pomoćnici«, reče on, ispričavajući se gostioničarki, i pokaza rukom prema dvorištu. Ali ona nije obraćala paznju na njega, uzela mu je fotografiju, gledala je, pogladila i opet gurnula pod jastuk. Njeni pokreti postali su sporiji, ali ne od zamora, nego pod teretom sećanja. Zvala je K. da mu priča, a zbog priče je zaboravila na njega. Igrala se resama svog šala. Tek nakon nekog vremena ona podiže pogled, pređe rukom preko očiju i reče: »I ovaj šal je od Klamma. Kapica isto tako. Slika, šal i noćna kapica, to su tri uspomene koje imam od njega. Nisam tako mlada kao Frieda, nisam ni tašta kao ona, ni tako osetljiva, ona je vrlo osetljiva; ukratko, znam se snaći u životu, ali moram priznati: bez te tri stvari ne bih ovde dugo izdržala... Da, ne bih valjda izdržala ni jedan dan. Vama ove tri uspomene možda izgledaju sitne, ali vidite: Frieda, koja je toliko dugo bila s Klammom, nema nikakvu uspomenu, pitala sam je, ona je prevelika sanjalica i teško se zadovoljava; ja, naprotiv, ja koja sam samo triput bila kod Klamma — posle me više nije zvao, ne znam zašto — ja sam, kao sluteći kratkoću svog vremena, donela ove darove. Istina, mora se čovek sam potruditi, Klamm sam od sebe ništa ne daje, ali ako se tamo vidi nešto prigodno, onda se to može izmoliti.«
K. se osećao nelagodno zbog tih priča, koliko god su se i njega ticale. »Pre koliko je vremena sve to bilo?«, upita on s uzdahom.
»Pre više od dvadeset godina«, reče gostioničarka. »Mnogo više od dvadeset godina.«
»Tako dugo traje vernost prema Klammu«, reče K. »Ali je li vama jasno, gazdarice, da vi meni ovakvim svojim priznanjima zadajete teške brige kad mislim na svoj budući brak?«
Gostioničarka nađe kako je neumesno da K. meša u to svoje stvari i pogleda ga osorno sa strane.
»Ne ljutite se, gazdarice«, reče K. »Ništa ne kažem protiv Klamma, ali ja sam sticajem prilika doveden u izvjesnu vezu s njim; to ne može poreći ni najveći Klammov obožavatelj. Eto, zbog toga kad god se spomene Klamm, moram i na sebe misliti, drukčije ne ide. Uostalom, gazdarice«, ovdje on uhvati njenu sramežljivu ruku, »mislite na to kako se loše završio naš prethodni razgovor i kako se ovaj put želimo rastati u miru.«
Imate pravo«, reče gostioničarka i pognu glavu. »Ali imajte obzira prema meni. Ja nisam osetljivija od drugih, naprotiv, svako ima osetljiva mesta, moje je samo ovo. «
»Na žalost«, reče K., »ono je istovremeno i moje, ali znaću se svladati. A sada mi objasnite, gazdarice, kako ću ja u braku podnositi tu jezivu vernost prema Klammu ako pretpostavim da je Frieda slična vama?«
»Jezivu vernost?«, ponovi gostioničarka mrgodno, »je li to baš vernost? Verna sam svom mužu, ali Klammu? Klamm me je jednom učinio svojom ljubavnicom, mogu li taj ugled ikada izgubiti? I kako ćete vi to podneti kod Friede? Ah, gospodine geometre, ko ste uopste vi da se usuđujete takvo šta da pitate?«
»Gazdarice!«, opomenu je K.
»Znam«, reče ona, pokoravajući se, »ali moj muž nije postavljao takva pitanja. Ne znam koga bi trebalo smatrati nesretnim, mene onda ili Friedu sada; Friedu koja je samovoljno napustila Klamma, ili mene koju on više nije hteo zvati. Možda ipak Friedu, premda i ona, čini se, nije toga još potpuno svesna. Ali ipak, moja nesreća je onda bila potpuno ovladala mojim mislima, jer sam se stalno morala pitati i u biti još ni danas nisam prestala pitati se: zašto se to dogodilo? Triput me je Klamm zvao, a četvrti put nije, i nikad više četvrti put! Sto me tada još moglo zanimati? O čemu sam drugom mogla razgovarati sa svojim mužem, za kojeg sam se ubrzo nakon toga udala? Danju nismo imali vremena, gostionicu smo preuzeli u žalosnom stanju i morali smo se potruditi da je podignemo, ali noću? Godinama, naši noćni razgovori odnosili su se samo na Klamma i na razloge promene njegove ćudi. A kad bi moj vmuž zaspao pri tim razgovorima, ja bih ga budila i razgovarali smo dalje.«
»Ja bih sada«, reče K., »ako mi dopustite, postavio jedno vrlo grubo pitanje!«
Gostioničarka je cutala.
»Dakle, ne smem da pitam «, primeti K., »i to mi je dovoljno.«
»Naravno«, reče gostioničarka, »da vam je dovoljno i još kako. Vi sve krivo tumačite, čak i cutanjeu. Drukčije i ne možete. Dopuštam vam da pitate.«
»Ako sve krivo tumačim«, reče K., »možda sam onda krivo protumačio i svoje pitanje, možda ono uopste nije grubo. Hteo sam samo znati kako ste upoznali svog muža i kako je ova gostionica došla u vaše vlasništvo?«
Gostioničarka se namršti, ali reče ravnodušno:
»To je vrlo obična priča. Otac mi je bio kovač, a Hans, moj sadašnji muž, koji je bio konjušar kod jednog bogatog seljaka, dolazio je često mom ocu. To je bilo posle mog poslednjeg sastanka s Klammom, bila sam vrlo nesretna, iako nisam trebala biti, jer sve se odigravalo korektno, i Klammu više nisam smela ići zato što je on tako odlučio; dakle bilo je korektno, samo su razlozi bili mutni, po njima sam smela čeprkati, ali biti nesretna, to nisam smela. Ali, eto, ipak sam bila nesretna i nisam mogla raditi. Seddla sam u našem vrtiću pred kućom po celi dan. Tu me je viđao Hans, seo bi koji put pokraj mene, nisam mu se žalila, ali on je znao o čemu se radi i kako je on dobar momak, događalo se da je zajedno sa mnom plakao. A kad je tadašnji gostioničar, kojem je umrla žena pa je morao napustiti posao — bio je već star čovek — prošao jednom pokraj našeg vrtića i video nas kako tamo sedimo, zastao je i bez okolišanja nam ponudio da unajmimo gostionicu. Nije tražio novac unapred jer je imao poverenja u nas, a odredio je i nisku najamninu. Nisam htela ocu biti na teretu, sve drugo mi je bilo svejedno, i tako, u mislima na gostionicu i na novi posao koji će verojatno doneti malo zaborava, dala sam Hansu ruku. To je cela priča."
Na trenutak je zavladala tišina, a onda K. reče:
»Gostioničarevo postupanje bilo je lepo, ali neoprezno, ili je imao posebne razloge da veruje vama dvoma.«
»On je dobro poznavao Hansa«, reče gostioničarka, »bio mu je ujak.«
»Onda, svakako«, reče K., »Hansovoj porodici je očigledno bilo jako stalo do te veze. «
»Verovatno«, uzvrati gostioničarka, »ne znam, nisam o tome nikad vodila računa.« »Pa ipak, sigurno je bilo tako«, reče K., »kad je porodica bila spremna podneti takvu žrtvu i naprosto vam, bez garancije, predati gostionicu u ruke.«
»Nije baš bilo neoprezno, kao što se kasnije pokazalo«, reče gostioničarka. »Bacila sam se na posao, bila sam snažna, ja, kovačeva kći; nisu mi bili potrebni ni služavka ni sluga; bila sam svuda, u gostionici, u kuhinji, u staji, u dvorištu, kuhala sam tako da sam privukla čak i goste iz Gospodske kavane. Vi još niste jeli u gostionici, ne poznajete goste koji kod nas jedu, onda ih je bilo još više, otad su se već mnogi razišli. A rezultat je bilo to da smo mogli ne samo na vreme platiti najamninu nego i sve otkupiti nekoliko godina kasnije, i danas je sve gotovo bez duga. Rezultat toga je nadalje, istina, da sam pritom propala, dobila srčanu bolest i, eto, postala stara žena. Vi sigurno mislite da sam puno starija od Hansa, a ustvari on je samo dve ili tri godine mlađi i zasigurno nikad neće ostariti jer od njegova rada — pušiti lulu, slušati šta pričaju gosti, onda isprazniti lulu i koji put doneti pivo — od takvog rada se ne stari.« »To što ste vi postigli zaslužuje divljenje«, reče K., »u to nema sumnje, ali mi smo govorili o vremenu pre vaše udaje, a tada je ipak bilo čudno da je Hansova porodica, žrtvujući novac ili barem prihvaćanjem velikog rizika poput ustupanja gostionice, navaljivala da se venčate i pritom nikakvu drugu nadu nije imala osim nadu u vašu radnu sposobnost, koja tada uopste još nije bila poznata, i u Hansovu radnu sposobnost, za koju se ipak moralo znati da ne postoji.«
»Pa dobro«, reče gostioničarka umorno, ja znam na što vi ciljate i kako pritom grešite. U ovim stvarima nema ni traga od Klamma. Zašto je on o meni trebao brinuti ili bolje rečeno: kako bi on uopste mogao o meni brinuti? Pa on više nije ni znao za mene. To što me više nije zvao, bio je znak da me je zaboravio. Kad on nekog prestane zvati, zaboravi ga potpuno. O tome nisam htela govoriti pred Friedom. Ali to nije samo zaborav nego i nešto više. Jer ako nekoga zaboravite, možete ga opet poznavati. Kod Klamma to nije moguće. Koga više ne zove, toga je on potpuno zaboravio, ne samo za prošlost, nego, doslovce, i za celu budućnost. Ako se silno potrudim, mogu se uživeti u vaše misli, u misli koje su besmislene ovde, ali su možda ispravne tamo, u tuđini iz koje dolazite. Možda vas one teraju na suludo uverenje da mi je Klamm dao Hansa za muža baš zato da ne bih imala mnogo smetnje da mu dođem ako me jednom u budućnosti pozove. Ali ni suludost ne može ići dalje. Gde je taj čovek koji bi me mogao sprečiti da ne otrčim Klammu kad bi mi on dao samo jedan znak? Besmislica, potpuna besmislica; sami postajemo smeteni kad se tom besmislicom bavimo.«
»Ne«, reče K., »nećemo postati smušeni, jer nisam u svojim mislima išao tako daleko kao što ste vi pretpostavili, premda sam, istinu govoreći, bio na tom putu. Mene je najpre začudilo samo to što se rodbina toliko uzdala u taj brak i što su se ta uzdanja ustvari i ispunila, istina, po cenu vašeg srca, vašeg zdravlja. Meni se, istina, nametala misao o tim činjenicama s Klammom, ali ipak ne, ili bar još ne onako grubo kao što ste vi to predstavljali, očigledno s ciljem da mi opet predbacite, jer vam to čini zadovoljstvo. Neka vam bude! Ali moja misao bila je ovo: očigledno je da je prvotni poticaj za udaju bio Klamm. Bez Klamma vi ne biste bili nesretni i utučeno sedeli u vrtiću, bez Klamma ne bi vas Hans tamo video, bez vaše utučenosti stidljivi se Hans nikad ne bi usudio osloviti vas, bez Klamma ne biste se nikad našli rasplakani s Hansom, bez Klamma stari dobri ujak gostioničar nikad ne bi vidio Hansa i vas kako tamo smireno sedite jedno uz drugo, bez Klamma vi ne biste bili tako ravnodušni prema životu, ne biste se, dakle, udali za Hansa. Lepo; rekao bih, u svemu tome ima dovoljno Klamma. Ali ima i više. Da niste pokušavali sve to zaboraviti, ne biste radili s tolikom bezobzirnošću prema sebi i toliko razradili posao. Dakle, i tu je Klamm. Ali nezavisno o tome, Klamm je takođe uzrok i vašoj bolesti, jer još pre udaje vaše srce je bilo iscrpljeno zbog nesretne strasti. Ostaje još pitanje zašto je Hansovoj rodbini brak bio tako primamljiv. Vi ste sami jednom spomenuli da biti Klammova ljubavnica predstavlja uzdizanje ugleda koji se više ne gubi; dakle, možda ih je to primamljivalo. A osim toga, mislim, i nada da dobra zvezda koja vas je odvela Klammu — pod pretpostavkom da je to bila dobra zvezda, ali vi tako tvrdite — pripada vama, da, dakle, mora s vama ostati, a ne onako vas iznenada i brzo napustiti, kao što je to Klamm učinio.« »Mislite li sve to ozbiljno«, upita gostioničarka.
»Ozbiljno«, odgovori K. brzo, »samo verujem da Hansova rodbina nije bila sasvim u pravu sa svojim nadama i čini mi se da vidim grešku koju je učinila. Izvana izgleda da je sve kako treba. Hans je dobro zbrinut, ima dobru ženu, uvažavanje, gazdinstvo je bez dugova. Ali, uistinu, sve nije kako bi trebalo biti, on bi sigurno bio mnogo sretniji s jednom običnom devojkom kojoj bi bio prva velika ljubav; kad on, kao što mu vi predbacujete, stoji u gostionici kao izgubljen, to je zato što se oseća izgubljen — iako se, barem koliko ga ja dosad poznajem, zbog toga svakako ne oseća i nesretan — ali je isto tako sigurno da bi s nekom drugom ženom taj lepuškasti, razumni čovek bio sretniji, pod čim ja podrazumevam samostalniji, marljiviji i muževniji. Ali svakako ni vi sami niste sretni i, kako sami rekoste, bez one tri uspomene uopyte ne biste više živeli, a imate uz to još i bolesno srce. Dakle, je li se rodbina preračunala u svojim nadama? Ja ne mislim tako. Blagoslov je bio nad vama, trebalo ga je samo znati skinuti.«
»Ali što se propustilo učiniti?«, upita gostioničarka. Ležala je sada ispružena na leđima i gledala u tavanicu.
»Pitati Klamma«, reče K.
»Sad smo opet došli do vas«, reče gostioničarka. »Ili do vas«, reče K. »naši se slučajevi dodiruju.«
»Šta hoćete, dakle, od Klamma?«, upita gostioničarka. Ona se uspravila, protresla uzglavnike da bi se na njih mogla nasloniti sedeći i gledala je K. ravno u oči. »Ja sam vam otvoreno ispričala svoj slučaj, iz kojeg ste mogli nešto naučiti. Recite mi sad jednako tako otvoreno šta želite pitati Klamma. S mukom sam nagovorila Friedu da se popne u svoju sobu i ostane tamo; bojala sam se da u njezinoj prisutnosti nećete hteti dovoljno otvoreno govoriti.«
»Nemam što kriti«, reče K., »ali najpre bih vam htdo na nešto skrenuti paznju. Klamm odmah zaboravi, rekoste. Prvo, to mi izgleda sasvim neuverljivo, drugo, to je nedokazivo, očigledno je samo legenda koju je izmislio mozak onih devojaka koje su baš sada u milosti kod Klamma. Mene čudi da vi verujete u jednu banalnu izmišljotinu.«
»To nije legenda«, reče gostioničarka, »naprotiv, to je proizašlo iz opst iskustva.«
»Ali i da bi bilo opovrgnuto, novim iskustvima«, reče K. »Zatim, postoji izvesna razlika između vašeg i Friedina slučaja. Nije se dogodilo u izvesnom smislu da Klamm nije više zvao k sebi Friedu, šta više, zvao ju je, ali ona mu se nije odazvala. Moguče je čak da je on još čeka.«
Gostioničarka je ćutala i pogledom premeravala K. Onda reče: »Sve što imate reći, mirno ću saslušati. Bolje je da govorite otvoreno nego mene da štedite. Imam samo jednu molbu. Ne upotrebljavajte Klammovo ime. Zovite ga on ili tako nekako, ali ne imenom.«
»Dobro«, reče K., »ali teško je reći što od njega hoću. Najpre, želim ga videti izbliza, onda želim čuti njegov glas, onda želim znati šta on misli o našem venčanju. Šta ću ga, možda, još moliti, zavisi od toku razgovora. Mnogo toga može postati predmetom razgovora, ali za mene je najvažnije da se nađem s njim licem u lice. Naime, ja nisam još neposredno razgovarao ni s jednim činovnikom. Izgleda da je postići to teže nego što sam verovao. Ali moja je dužnost razgovarati s njim kao s privatnim čovekom, a to je, prema mom mišljenju, mnogo lakše postići. S njim, kao s činovnikom, mogao bih razgovarati samo u njegovoj, verovatno nepristupačnoj kancelarijiu dvorcu ili, što je već upitno, u Gospodskoj kafani. Međutim, kao s privatnim čovekom, mogu to svuda, u kući, na ulici, gde ga god uspem sresti. Da ću pri tom imati prema sebi i činovnika, rado ću primiti na znanje, ali to nije moj primarni cilj.«
»Dobro«, reče gostioničarka i zabaci lice u jastuke kao da govori nešto bestidno. »Ako ja svojim vezama uspem preneti Klammu vašu molbu za razgovor s njim, obećavate li mi da nećete ništa preduzimati na svoju ruku dok odozgo ne stigne odgovor?«
»To vam ne mogu obećati«, reče K., »ma koliko bih voleo ispuniti vašu molbu, odnosno, vašu ćudljivu želju. Naime, stvar je hitna, posebno nakon nepovoljnog ishoda mog razgovora s načelnikom.«
»Taj prigovor otpada«, reče gostioničarka, »načelnik je potpuno nevažna osoba. Zar to niste primetili? On ne bi mogao ostati ni jedan dan na svom položaju da nije njegove žene koja sve vidi.«
»Mizzi?«, upita K. gostioničarku. Gostioničarka potvrdi glavom.
»I ona je bila tamo«, doda K.
»Je li iznela svoje mišljenje?«, upita gostioničarka.
»Nije«, odgovori K., »ali nisam ni stekao utisak da je to u stanju.«
»Dabome«, reče gostioničarka, »tako pogrešno vi vidite sve ovde. U svakom slučaju: kako je načelnik postupio s vama, nema nikakva značenja, a sa ženom ću dobiti priliku za razgovor. I ako vam sad još obećam da će Klammov odgovor stići najkasnije u roku nedelju dana, imate li možda još kakav razlog da ne popustite?«
»Sve to nije presudno«, reče K. »Moja odluka je nepokolebljiva i da budem primljen. Ono što bi bez molbe ostalo samo možda smion, ali dobronameran pokušaj, u slučaju negativnog odgovora bilo bi otvoreno protivljenje. A to bi, naravno, bilo mnogo gore.«
»Gore?«, reče gostioničarka. »Protivljenje je to u svakom slučaju. Uostalom, radite kako hoćete. Dajte mi haljinu.« Ne obazirući se na K., ona odene haljinu i požuri u kuhinju. Već duže vreme iz gostionice se čulo komešanje i kucanje na kuhinjski prozorčić. Pomoćnici su ga odjednom otvorili i viknuli kroza nj da su gladni. Na prozorčiću su se pojavila tada i druga lica. Čulo se čak i pevanje, tiho, ali u više glasova.
U svakom slučaju, razgovor K. s gostioničarkom znatno je usporio kuvanje ručka; on još nije bio gotov, a gosti su se već bili okupili. Ipak niko se nije usudio ući u kuhinju i tako prekršiti gostioničarkinu zabranu. Međutim, kad promatrači s kuhinjskog prozorčića javiše da gostioničarka dolazi, služavke pojuriše u kuhinju, i kada K. uđe u gostionicu, jedno neobično brojno društvo — više od dvadeset muškaraca i žena, provincijski, ali ne seljački odevenih — žurilo je od kuhinjskog prozorčića, gde se bilo okupilo, prema stolovima kako bi zauzelo mesta. Samo u jednom uglu, za jednim malim stolom, već je sedeo bračni par s nekoliko dece; muž, ugodan plavooki gospodin, raščupane sede kose i s bradom, stajao je nagnut prema deci i nožem udarao takt njihovoj pjesmi, trudeći se stalno da pevanje bude tiše; svakako je hteo pesmom im zavarati glad. Gostioničarka se ispriča društvu s nekoliko ravnodušno izgovorenih reči; niko ne prigovori. Ona potraži gostioničara, koji je, međutim, našavši se pred teškom situacijom, već odavno pobegao. Onda polako ode u kuhinju. Više i ne pogleda K., koji se požuri u svoju sobu da nađe Friedu.

                                             Nastavak: Romani u nastavcima

Нема коментара:

Постави коментар