4. 11. 2023.

Thomas Bernrdhard, Stari majstori (4 )

 


Sonata Oluja nije čak ni veliko delo, rekao je Reger, razmotrimo li je pobliže, ipak je samo jedno iz niza takozvanih manjih dela, u osnovi je kič-delo. Kvalitet tog dela počiva više u tome da se o njemu veoma dobro može raspravljati nego u njemu samom. Betoven je bio apsolutno jednoličan, grčeviti umetnik kao silovit čovek, ne obavezno nešto što bih visoko cenio. Uvek mi je prijalo u karakterisanju sonate Oluja činjenica da je ona najsudbonosnije Betovenovo delo, putem sonate Oluja da se objasniti Betoven, njegovo biće, njegov genije, pri tome biva jasan njegov kič, njegova ograničenja bivaju vidljiva. Ali, o sonati Oluja govorio sam jedino zato što sam juče hteo da vam dalekosežnije i još intenzivnije objasnim umetnost fuge, i zato je bilo nužno da se pozovem na sonatu Oluja, rekao je Reger. Mrzim, uostalom, takve nazive kao što su Oluja ili Eroica ili Nezavršena ili Na znak bubnja, odvratne su mi takve oznake. Kao kad kažemo Čarobnjak sa severa, to mi je duboko odvratno, rekao je Reger. Upravo zato što se vi stvarno čak ni ne zanimate u teorijskom pogledu za muziku, vi ste idealna žrtva za moje prepirke s muzikom, rekao je Reger. Vi slušate pažljivo i ne protivrečite, rekao je, puštate me da mirno govorim, a to mi je potrebno, svejedno da li je vredno ono što kažem, to mi samo poravnava put kroz ovu, verujte mi, užasnu muzičku egzistenciju, koja me ipak, istina retko, čini srećnim. Ono što mislim je iznurujuće, razarajuće, rekao je, s druge strane to me već odavno iznuruje, već davno razara, pa tako mi nije ni potrebno više da osećam strah pred tim. Mislio sam da ćete biti tačni i jeste tačni, rekao je, od vas ništa drugo i ne očekujem nego tačnost, a tačnost, to vam je uostalom poznato, cenim iznad svega, tamo gde ima ljudi, mora vladati tačnost i, s njom, pouzdanost, koja je najtešnje povezana s tačnošću, rekao je. Pola dvanaest, a vi nailazite, rekao je, gledam na časovnik, bilo je pola dvanaest, a vi već stojite preda mnom. Nemam nikog korisnijeg od vas, rekao je. Verovatno mi je samo zahvaljujući vama mogućno da opstajem dalje u životu. Nije trebalo da to kažem, rekao je Reger, bestidno je to reći, rekao je, neuporedivo bestidno, ali ja sam to rekao, vi ste čovek koji mi omogućava da nastavim da živim, stvarno nemam nikog drugog. A znate li uopšte da vas je moja žena veoma volela? Nikad vam to nije rekla, ali meni je rekla, i to ne jednom. Imate nesputan duh, rekao je Reger, to je najdragocenije što postoji na svetu. Vi ste usamljenik i sačuvali ste svoje usamljeništvo, čuvajte ga dokle god živite, rekao je Reger. Ja sam uronio u umetnost da bih pobegao od života, mogao bih i tako da kažem, rekao je. Zavukao sam glavu u umetnost, rekao je. Sačekao sam najpogodniji trenutak, iskoristio taj najpogodniji trenutak i izmakao iz sveta u umetnost, u muziku, rekao je. Kao što drugi izmaknu u takozvanu likovnu umetnost, u dramsku umetnost, rekao je. Ti ljudi su, poput mene, u osnovi stvarno mrzitelji sveta, beže u ovom ili onom trenutku iz omraženog sveta u umetnost, koja je u potpunosti izvan tog omraženog sveta. Pobegao sam u muziku, rekao je, u potpunoj tajnosti. Jer, imao sam priliku za to, dok većina ljudi ipak tu priliku nemaju. Oni su pobegli u filozofiju i u spisateljstvo, rekao je Reger, ali vi niste ni filozof ni pisac, i to je ono što je istovremeno zanimljivo i fatalno kod vas i u vama, jer zapravo niste filozof, a niste zapravo ni pisac, jer vam da biste bili filozof nedostaje sve što označava filozofa, i da biste bili pisac takoñe vam nedostaje sve, premda ste ipak tačno ono što nazivam filozofskim piscem, vaša filozofija nije filozofija u pravom smislu, ni vaše pisanje nije pisanje u pravom smislu, ponovio je. A pisac koji ništa ne objavljuje, u osnovi nije stvarno ni pisac. Patite verovatno od straha od objavljivanja, rekao je Reger, za to je, da ništa ne objavljujete, kriva trauma pojavljivanja. Juče, u Ambasadoru, nosili ste odlično sašivenu bundu od jagnjeće kože, koja sigurno potiče iz Poljske, rekao je odjednom, i rekao sam, da, imate pravo, nosio sam poljsku bundu od jagnjeće kože, bio sam uostalom, kao što znate, rekao sam Regeru, više puta u Poljskoj, Poljska je jedna od dve moje najomiljenije zemlje, volim Poljsku i volim Portugal, rekao sam, ali verovatno Poljsku još i više od Portugala, i prilikom svoje poslednje posete Krakovu, mada je otkako sam bio u Krakovu prošlo već osam ili devet godina, kupio sam tu bundu, putovao sam naročito do ruske granice da bih je kupio, jer takva jagnjeća bunda, tako sašivena, može se naći jedino na poljsko-ruskoj granici. Da, rekao je Reger, stvarno je zadovoljstvo videti tako dobro obučenog čoveka, dobro obučenog i odličnog izgleda, upravo kad je vreme tako tmurno, a misli manje ili više sumorne i raspoloženje uglavnom najgroznije. Ponekad, eto, vidite i u ovom oronulom Beču dobro obučenog čoveka i dobrog izgleda, silne godine ste u Beču na svim ljudima ipak viñali samo neukusnu odeću, onu deprimirajuću masovnu robu. Sada se, izgleda, opet vraća ponešto boje na odeću, rekao je, ali je tako malo lepo sazdanih ljudi. Satima hodate ovim oronulim Bečom i vidite jedino deprimirajuća lica i neukusnu odeću, kao da neprestano susrećete samo okvrgavele ljude. Neukus i jednoličnost Bečlija decenijama su me deprimirale. Uvek sam mislio da su samo u Nemačkoj jednolični i bez ukusa, ali Bečlije su podjedako jednolične i bez ukusa. Tek u najskorije vreme slika se menja, ljudi izgledaju znatno bolje, ponovo nose individualniju odeću, rekao je, kad na sebi imate tu jagnjeću bundu, izazivate temeljitiji utisak, rekao je Reger. Tako malo dobro odevenih i inteligentnih ljudi možete videti, rekao je. Niz godina sam samo s glavom uvučenom u ramena prolazio ovim oronulim Bečom, jer nisam mogao da izdržim da gledam masovnu ružnoću po ulicama, ta masa ljudi bez ukusa koju srećete naprosto je neizdržljiva. Te stotine hiljada u industrijskoj odeći već na prvim koracima na ulici oduzimale su mi dah, rekao je. I to ne samo po takozvanim proleterskim kvartovima, nego i u gradskom jezgru, baš u gradskom jezgru oduzimale su mi dah te sive ljudske mase u industrijskoj odeći, rekao je. Ali, sad izgleda da se to menja, ljudi su ponovo odvažni da se odevaju individualno, rekao je. Mladež sad izlazi na ulicu ipak veselije odevena, mada još bez ukusa, kao da su tek danas svi ti ljudi, četrdeset godina posle njegovog okončanja, prevazišli rat, ratnu traumu, rekao je Reger, koja je ljude tokom bezmalo četrdeset godina činila tako sivim i beznačajnim. Ali, naravno, vidite samo, kao što se kaže, s mene pa na uštap nekog dobro odevenog čoveka u ovom oronulom Beču. Naravno, to budi osećanje sreće, rekao je, a potom: sonatu Oluja svirao je stvarno dobro i činio je podnošljivom jedino Guld, niko drugi. Svako drugi činio mi ju je nepodnošljivom. Ipak je veoma trapava, ta sonata Oluja, rekao je Reger, kao i mnogo toga što je napisao Betoven. Ali, čak ni Mocart nije izmakao kiču, naročito u operama ima toliko kiča, zadirkivanje i predusretljivost često se nepodnošljivo nadmeću u muzici tih površnih opera. Grlica ovde, grlica onde, podignuti kažiprst ovde, podignuti kažiprst onde, rekao je Reger, to je takoñe Mocart. Mocartova muzika je takoñe puna kiča podsuknjica i podvezica, rekao je. A državni kompozitor Betoven je, kao što to prvenstveno pokazuje sonata Oluja, doslovno smešno ozbiljan. Ali, dokle bismo stigli ako bismo sve stvari podvrgnuli ovakvom samrtnom razmatranju, rekao je Reger. Predusretljivost i kič su, meñutim, dva glavna svojstva takozvanog civilizovanog čoveka, tokom stoleća i milenijuma vrhunski stilizovanog u jednu jedinu grotesknu figuru, rekao je. Sve što je ljudsko jeste kič, rekao je, u to nema nikakve sumnje. To je i visoka i vrhunska umetnost. Vratiti se iz Londona u Beč, bilo je za njega, koji se naposletku u Londonu osećao većma kod kuće, pravi šok. Ali, u Londonu nisam mogao da ostanem ni pod kojim uslovima već zbog svog krhkog zdravlja, koje je uvek bilo blizu tome da se preokrene u opasnu bolest, u neku bolest na smrt, tako je rekao Reger. U Londonu sam živeo, u Beču nikad nisam stvarno živeo, u Londonu je mom duhu bilo ugodno, u Beč se moj duh nikad nije stvarno dobro osećao, u Londonu su mi padale na pamet najbolje ideje, rekao je. Londonsko razdoblje mi je bilo najbolje razdoblje, rekao je. U Londonu sam uvek imao otvorene sve mogućnosti, koje nikad nisam imao u Beču, rekao je. Posle smrti mojih roditelja za mene se Podrazumevalo da se vratim u Beč, u taj sivi, ratom satrveni, grad bez duha, u kojem sam najpre samo užasnut obitavao niz godina, rekao je. Ali, u trenutku kad više nisam znao kuda ću dalje, upoznao sam svoju ženu, rekao je. Moja žena me je spasla, uvek se bojao ženskog pola i stvarno takoreći dušom i telom mrzeo žene, a ipak ga je njegova žena spasla. A znate li gde sam upoznao svoju ženu? rekao je, a ja sam pomislio da mi je on to već često govorio, ali to nisam rekao, i on je rekao, svoju ženu sam upoznao u Muzeju stare umetnosti. A znate li gde u Muzeju stare umetnosti? pitao je, a ja sam pomislio, naravno da znam gde u Muzeju stare umetnosti, i on je rekao, ovde, u sali Bordone, na ovoj klupi, rekao to tako kao da stvarno više nije znao da mi je to već stotinu puta govorio, da je svoju ženu upoznao na klupi u sali Bordone, a ja sam se pravio, kad je on to opet rekao, kao da to još nikad nisam čuo od njega. Bio je tmuran dan, rekao je, bio sam očajan, tada sam se veoma pomno bavio Šopenhauerom, potom mi je na Dekartu opalo zadovoljstvo, u to vreme uopšte na svim francuskim misliocima, i sedeo sam ovde, na ovoj klupi, i promišljao izvesnu Šopenhauerovu rečenicu, ne mogu više da se setim koju, rekao je. Tad je pored mene na klupu odjednom sela neka jogunasta žena i nije više ustajala. Dao sam znak Irzigleru, ali Irzigler najpre nije razumeo šta je trebalo da znači moj znak, a onda nije bio kadar da ženu koja je sedela pored mene navede da ustane i ode, žena je tu sedela i usredsreñeno posmatrala Čoveka sa sedom bradom, rekao je Reger, i verujem da je dobar sat posmatrala Čoveka sa sedom bradom. Pa dopada li vam se toliko ovaj Tintoretov Čovek sa sedom bradom? zapitao sam tu koja je sedela pored mene, rekao je Reger, i najpre nisam dobio nikakav odgovor na svoje pitanje. Tek posle dužeg vremena žena mi je rekla doista fascinantno Ne, takvo Ne do tog Ne još nisam čuo, rekao je Reger. Tintoretov Čovek sa sedom bradom vam se, dakle ne dopada? upitao sam ženu. Ne, ne dopada mi se, odgovorila mi je zena. Zapodenuli smo, kao što se kaže, razgovor o umetnosti, posebno o slikarstvu, o starim majstorima, rekao je Reger, da odjednom nisam imao nikakvu želju da ga prekinem tokom dužeg vremena, sve vreme dok smo razgovarali nije me zanimalo o čemu smo govorili nego način kako je ona to činila. Konačno, pošto sam dugo oklevao, predložio sam ženi da zajedno ručamo u Astoriji i ona je prihvatila i nedugo zatim smo se venčali. Tad se ispostavila da je, štaviše, bila veoma bogata, da je posedovala niz prodavnica u gradskom centru, te zgrade za izdavanje u Zingerovoj ulici i na Špigelgase, čak i jednu na Ugaljskoj tržnici, rekao je. Ne računajući sve ostalo. Najednom sam kao ženu imao inteligentnu i bogatu kosmopolitkinju, rekao je Reger, koja me je spasla svojom inteligencijom i svojim bogatstvom, jer moja žena me je spasla, bio sam, kao što se kaže, oboren na pod u času kad sam upoznao svoju ženu, rekao je. Vidite, ne dugujem malo ovom Muzeju stare umetnosti, rekao je. Možda je, štaviše, to zahvalnost koja me svakog drugog dana dovodi u Muzej stare umetnosti, rekao je, smešeći se, ali naravno nije tako. Znate li da je u kući moje žene, zvanoj kuća na Nebeskoj ulici, u ulici po imenu Nebeska u Grincingu, postojao sef kojem je više osoba bez ikakvih prepreka imalo pristup? rekao je: U tom sefu nalazili su se dragoceni Stradivari, Gvarneri, Madini, rekao je. Ne računajući sve ostalo. Rat je, kao i ja, moja žena provela u Londonu i najčudesnije je da je nisam upoznao već u Londonu, jer se moja žena tada, dakle u isto vreme, kretala u istom londonskom društvenom krugu kao i ja. Godinama smo prolazili jedno kraj drugog u Londonu, rekao je Reger. Uostalom, moja žena je, još pre nego što smo se venčali, poklonila nekoliko slika Muzeju stare umetnosti, rekao je Reger, medu kojima i jednu veoma vrednu, od Furinija, ne baš neuspelog, uostalom možete ga videti pored Čigolija i Empolija, naime tačno izmeñu Empolija i Čigolija, koga uostalom nimalo ne volim. Posle našeg venčanja, moja žena više nije davala slike, rekao je, objasnio sam joj da nema smisla poklanjati, poklanjanje je po sebi odvratno, rekao je. Zamislite, moja žena je pre našeg braka jednoj od svojih nećaka poklonila Pogled na Beč, u bidermajerskom duhu, verujem od Gauermana. Kad je godinu dana docnije, više slučajno nego radi zainteresovanosti, obišla Muzej grada Beča, takoreći da bi ispunila vreme izmeñu dva obeda, otkrila je u Muzeju grada Beča, koji uopšte ništa i ne vredi, po mome mišljenju, Gauermana što ga je poklonila nećaki. Ne možete zamisliti kakav je to bio šok za nju. Smesta je otišla i direkciju Muzeja i tamo saznala da je njena nećaka, posle neku nedelju, ako ne i samo nekoliko dana pošto joj je tetka, moja buduća žena, dala poklon, prodala ga Muzeju grada Beča za dvesta hiljada šilinga. Poklanjanje je jedna od najvećih besmislica, rekao je Reger. To sam svojoj ženi veoma brzo objasnio i ona više nije činila nikakvu vrstu poklona. Iz svog života otkidamo predmet koji nam je drag, koji nam je, kao što se kaže, na srcu, neko umetničko delo, a onaj kome je poklonjen, odlazi i prodaje ga za neku bestidnu, prekomernu sumu, rekao je Reger. Poklanjanje je grozan običaj, naravno upražnjavan zbog rñave savesti i često zbog rasprostranjenog straha od usamljenosti, rekao je Reger, ružno prostaštvo, pa poklon i, otuda, poklonjeno nije cenjeno, moralo bi uvek da ga bude više i sve više i, naposletku, to poraña samo mržnju, rekao je.

U svom životu nisam nikad činio poklone, rekao je, ali sam uvek i odbijao da primam poklone, da, celog života sam se bojao da budem onaj kome se oklanja. A znate li, rekao je Reger, da je i Irzigler učestvovao u tom braku? Irzigler je, kako se docnije ispostavilo, rekao mojoj ženi u sali Sebastijano, gde se ona naglo iscrpljena oslonila o zid, da bi trebalo da u sali Bordone sedne na klupu u sali Bordone, Irzigler ju je odveo iz sale Sebastijano u salu Bordone, po njegovom savetu sela je na klupu u sali Bordone, rekao je Reger. Da je Irzigler nije doveo u salu Bordone, verovatno je nikad ne bih upoznao, rekao je Reger. Vi znate da ne verujem u slučajnost, rekao je on. Tako gledano, Irzigler je naš bračni provodadžija, rekao je Reger. Prilično vremena ja i moja žena nismo mislili na to da je, u osnovi, Irzigler bio osnivač našeg braka, sve dok nismo došli do toga kad smo vršili rekonstrukciju naše veze. Irzigler je jednom rekao da je moju buduću ženu tada posmatrao duže vreme u sali Sebastijano, da mu nije bio jasan razlog za ono što mu je, od početka, izgledalo kao neobično držanje kod nje, da mu je čak padalo na pamet da ona namerava da fotografiše jednu od slika izloženih u sali Sebastijano, što je striktno zabranjeno, najpre je pomislio da u svojoj ručnoj torbi, znatne veličine, izričito zabranjenoj u Muzeju, skriva foto- aparat, i tek potom da je ona naprosto bila potpuno iscrpljena. Ljudi u muzejima, u stvari, uvek greše u preteranom naumu da bi sve hteli da vide, tako hodaju i hodaju i gledaju i gledaju i odjednom klonu, jer su se jednostavno prežderali umetnosti. To se dogodilo i mojoj budućoj ženi, koju je Irzigler uzeo za ruku i odveo u salu Bordone, kako smo to kasnije ustanovili, na najljubazniji način, tako je rekao Reger. Laik za umetnost odlazi u muzej i presedne mu od preobilja, rekao je Reger. Ali, naravno, nemogućno je dati ikakav savet u pogledu posete muzeju. Poznavalac odlazi u muzej da bi se posvetio najviše jednoj slici, jednoj statui, jednom objektu, rekao je Reger, odlazi u muzej da bi pogledao, da bi prosudio jednog Veronezea, jednog Velaskeza, rekao je Reger. Ali, svi ti poznavaoci umetnosti duboko su mi odvratni, rekao je Reger, oni prilaze pravo jednom jedinom umetničkom delu i ispituju ga na svoj bestidan, bezosećajan način, i onda odlaze iz muzeja, mrzim te ljude, rekao je Reger. I u obrnutom slučaju, prevrće mi se stomak kad vidim laika u muzeju kako sve guta nekritički, možda čak i celu zapadnu likovnu umetnost tokom jednog jedinog prepodneva, kao što to ovde vidimo svakodnevno. Dana kad sam je upoznao, moja žena je imala takozvanu krizu savesti, satima idući po centru grada nije znala da li je trebalo da kupi mantil kod firme Braun ili kostim kod firme Knice. Tako raspeta izmeñu firme Braun i firme Knice, naposletku je odlučila da ne kupi ni mantil kod firme Braun ni kostim kod firme Knice i, umesto toga, krenula je u Muzej stare umetnosti gde je, do tada, bila samo jednom u životu, kao malu vodio ju je otac koji je bio čovek izuzetno osetljiv na umetnost. Irzigler je, naravno, bio svestan svoje uloge kao bračnog provodadžije, rekao je Reger. Često mislim, šta da je Irzigler u salu Bordone doveo neku sasvim drugu ženu, rekao je Reger, neku sasvim drugu ženu, ponovio je Reger, neku Engleskinju ili neku Francuskinju, to se ne da zamisliti, rekao je. Sedimo na ovoj klupi, napušteni od svih dobrih duhova, rekao je Reger, i više ili manje smo samo beznañe, izjavio je Reger, a pored nas sedne neka žena i venčamo se s njom i spaseni smo. Milioni supružnika su se sreli na nekoj klupi, rekao je Reger, to je jedna najbudalastijih stvari koje postoje, a upravo toj smešnoj i budalastoj stvari dugujem svoju egzistenciju, jer da nisam upoznao svoju ženu ne bih mogao da dalje živim, danas mi je to jasnije nego ikad ranije. Godinama sam više ili manje sedeo na ovoj klupi u najdubljem očaju i odjednom sam spasen. Irzigleru, dakle, dugujem maltene sve što jesam,jer bez Irziglera davno me već ne bi bilo, rekao je Reger, u trenutku kad je Irzigler pogledao iz sale Sebastijano u salu Bordone. Oko podneva, Muzej stare umetnosti već prilično opusti, ni ovog dana nije ostalo mnogo sveta, a u takozvanom italijanskom odeljku nije bilo više nikog osim nas. Irzigler je zakoračio iz sale Sebastijano u salu Bordone, kao da je hteo da Regeru pruži priliku da iskaže neku želju, ali Reger nije imao nikakve želje, pa se Irzigler odmah povukao u salu Sebastijano, u stvari je otišao u salu Sebastijano leñima okrenut od sale Bordone. Irzigler je bio vezaniji za njega nego što je to ikad bio neki bliski roñak, izjavio je Reger, s tim me čovekom vezuju više stvari nego što me je ikad išta vezivalo s nekim članom moje porodice, rekao je. Uvek smo umeli da svoj odnos održavamo u idealnoj ravnoteži, rekao je Reger, decenijama već u idealnoj ravnoteži. Irzigler uvek oseća da sam njegov zaštitnik, iako ne zna tačno na koji način sam njegov zaštitnik, kao i obrnuto, i ja uvek osećam da je Irzigler moj zaštitnik, naravno, takoñe ne znajući na koji stvarno način, rekao je Reger. Povezan sam sa Irziglerom najidealnije, rekao je Reger, to je u potpunosti idealan odnos na distanci, izjavio je. Naravno, Irzigler ne zna ništa o meni, rekao je sad Reger, a i bilo bi potpuno nesuvislo saopštavati mu o meni nešto više, upravo zato što ne zna ništa o meni, naš odnos je tako idealan, upravo zato što ja ne znam podjednako ništa o njemu, rekao je Reger, jer o Irzigleru znam, uostalom, samo najbanalnije spoljašnje stvari, kao što i on mene, sa svoje strane, zna samo spolja na najbanalniji način. Ne smemo u nekog čoveka, s kojim smo u idealnom odnosu, da ulazimo dublje nego što smo već prodrli, inače uništavamo taj idealni odnos, rekao je Reger. Irzigler je taj koji ovde daje ton, i ja sam mu potpuno predan, ako Irzigler danas kaže Gospodine Reger, od danas više nećete sedeti na ovoj klupi, ja ne mogu ništa da učinim protiv toga, rekao je Reger, jer ipak je više nego ludilo dolaziti u Muzej stare umetnosti više od trideset godina i zauzimati ovu klupu u sali Bordone. Ne verujem da je Irzigler ikad upozorio svoje pretpostavljene da ja dolazim već više od trideset godina u Muzej stare umetnosti i da svakog drugog dana sedim na klupi u sali Bordone, to sigurno nije učinio koliko ga poznajem, zna on da to ne sme da čini, da direkcija o tome nište ne sme da zna. Ljudi su, u stvari, uvek spremni da čoveka poput mene pošalju u ludnicu, da ga, dakle, pošalju u Štajnhof ako bi saznali da taj čovek već više od trideset godina, svakog drugog dana, dolazi u Muzej da bi sedeo na klupi u sali Bordone. Za lekare psihijatre bio bih, u stvari, zgodan zalogaj, rekao je Reger. Da bi ga odveli u ludnicu, čoveku nije potrebno da više od trideset godina, svakog drugog dana, sedi na klupi u sali Bordone pred Tintoretovim Čovekom sa sedom bradom, bilo bi sasvim dovoljno da to uobičaji samo tokom dve ili tri nedelje, a ja imam taj običaj već više od trideset godina, rekao je Reger. I nisam se okanuo tog običaja kad sam se oženio, naprotiv, još sam sa svojom ženom intenzivirao svoj običaj da idem u Muzej stare umetnosti svakog drugog dana i sedim na klupi u sali Bordone. Za lekare psihijatre bio bih zalogaj i majdan, kao što se to kaže, ali lekari psihijatri ne dobijaju priliku da me učine svojim zalogajem i majdanom, rekao je Reger. tj psihijatrijskim bolnicama čak je na hiljade ljudi za koje se kaže da su ludi, ali koji nisu ni približno tako ludi kao ja, rekao je Reger. U psihijatrijskim bolnicama zatočeni su ljudi koji samo jednom nisu digli ruku kad je trebalo da je dignu, rekao je Reger, koji su samo jednom umesto crno rekli belo, rekao je Reger, zamislite to. Ali ja ipak nisam lud, rekao je, samo sam neuobičajeni čovek navike, koji ima neuobičajenu naviku, naime neuobičajenu naviku da više od trideset godina, svakog drugog dana, odlazi u Muzej stare umetnosti i sedi na klupi u sali Bordone. Za moju ženu je to najpre bila grozna, a onda joj je naposletku postala draga navika, poslednjih godina je, kad bih je o tome pitao, uvek govorila da joj je to draga navika, da sa mnom ide u Muzej stare umetnosti, do našeg Tintoretovog Čoveka sa sedom bradom, i sedi na klupi u sali Bordone, rekao je Reger. Stvarno mislim da je Muzej stare umetnosti jedino pribežište koje mi je ostalo, rekao je Reger, moram da odlazim do starih majstora da bih mogao da nastavim da živim, baš do tih takozvanih starih majstora, koji su mi, uostalom, odavno i već decenijama mrski, jer ništa mi, u osnovi, nije mrskije od tih takozvanih starih majstora, ovde, u Muzeju stare umetnosti, i starih majstora uopšte, svih starih majstora, kako god se zvali, kako god slikali, rekao je Reger, a ipak su oni ti koji me održavaju u životu. Idem, tako, gradom i mislim da ovaj grad više ne podnosim i da ne samo grad više ne podnosim, ne podnosim ni ceo svet i, sledstveno tome, celo čovečanstvo, jer su svet i celo čovečanstvo u meñuvremenu postali tako užasni da uskoro neće biti podnošljivi, barem ne za čoveka poput mene. Za racionalnog čoveka, kao i za emotivnog čoveka kakav sam ja, svet i čovečanstvo uskoro neće više biti podnošljivi, znate li to, Acbaheru. Na ovom svetu i meñu ovim ljudima ne nalazim ništa više što mi je vredno, rekao je, na ovom svetu je sve glupo, i u ovom čovečanstvu je podjednako sve glupo. Ovaj svet i čovečanstvo dospeli su danas do stepena gluposti koji čovek poput mene ne može više da dopusti, rekao je, s takvim svetom takav čovek ne srne više da živi, s takvim čovečanstvom takav čovek poput mene ne srne više da egzistira, rekao je Reger. Sve na ovom svetu i u ovom čovečanstvu je palo na najniži stepen, rekao je Reger, sve na ovom svetu i u ovom čovečanstvu dospelo je do stepena opšte opasnosti i gnusne brutalnosti da mi je, uostalom, bezmalo već nemogućno da se dalje održavam makar samo i jedan jedini dan na ovom svetu i u ovom čovečanstvu. Takav stepen gnusne stupidnosti čak ni najjasnovidiji mislioci u istoriji nisu smatrali za mogućan, rekao je Reger, ni Šopenhauer, ni Niče, o Montenju da i ne govorimo, rekao je Reger, a što se tiče naših pesnika čuvenih u svetu i čovečanstvu, e pa dobro, ono što su prorokovali i predviñali za svet i čovečanstvo, da, gnusobu i propadanje, ništa je prema sadašnjem stanju. Sam Dostojevski, jedan od naših najvećih jasnovidaca, opisao je budućnost samo kao smešnu idilu, baš kao što je i Didro opisao samo smešno idiličnu budućnost, užasni pakao Dostojevskog je tako bezazlen prema ovom u kojem se danas nalazimo i od kojeg nas obliva hladan znoj kad na njega pomislimo, slično je i s paklom kojeg je predviñao i prorekao Didro. Prvi je, sa svog ruskog i put istoka okrenutog gledišta, nazreo i predvideo i prorekao ovaj apsolutni pakao podjednako malo kao i njegov parnjak, Didro, sa svog put zapada okrenutog gledišta, rekao je Reger. Svet i čovečanstvo dospeli su do stanja pakla, u koje svet i čovečanstvo još nikad nisu dospeli tokom istorije, i to je istina, tako je rekao Reger. U stvari, zaista je idilično sve što su ovi veliki mislioci i pisci prorekli, rekao je Reger, svi skupa koliko god da ih je, mada su smatrali da su opisali pakao, opisali su ipak samo idilu koja je, uporedena s paklom u kome živimo danas, bila zaista idilična idila, tako je rekao Reger. Sve što je danas, ispunjeno je prostaštvom i zloćom, obmanom i izdajom, rekao je Reger, čovečanstvo nikad nije bilo ovoliko bestidno i perfidno koliko je danas. Kud god pogledali, kud god išli, vidimo jedino zloću i niskost, i izdaju i obmanu i dvoličnost, i nikad ništa drugo nego apsolutnu podlost, svejedno kuda gledali, svejedno kuda išli, suočeni smo sa zloćom i obmanom i dvoličnošću. Kad ovde iziñemo na ulicu, kad se usudimo da iziñemo na ulicu, šta inače vidimo nego obmanu i zloću, nego dvoličnost i izdaju, nego najnižu podlost, rekao je Reger. Izlazimo na ulicu i survavamo se u podlost, rekao je, u podlost i bestidnost, u dvoličnost i zloću. Kažemo da nema lažljivije, niti dvoličnije, niti zločinačkije zemlje od ove zemlje, ali ako iziñemo iz ove zemlje i osvrnemo se, vidimo da i izvan naše zemlje ton daju samo zloća i dvoličnost i laž i podlost. Imamo najodvratniju vladu koju je mogućno zamisliti, najdvoličniju, najopakiju, najprostačkiju i, u isti mah, najgluplju, kažemo, a to što mislimo je, naravno, tačno i govorimo to, uostalom, svakog trenutka, rekao je Reger, ali bacimo li pogled iz ove podle dvolične i opake i lažljive i glupe zemlje napolje, vidimo da su i ostale zemlje podjednako lažljive i dvolične i, sve u svemu, podjednako podle, rekao je Reger. Ali, malo marimo za te ostale zemlje, rekao je Reger, samo nas se naša zemlja tiče i stoga nas svakodnevno toliko tuče po glavi činjenica da smo prinuñeni da živimo ovoliko dugo istinski nemoćni u zemlji čija vlada je prostačka i glupa i dvolična i lažljiva i, pri tome, bezdano stupidna. Kad o tome mislimo, svakog dana ne osećamo ipak ništa drugo nego da nama vlada dvolična i lažljiva i prostačka vlada, koja je još i najstupidnija vlada koja se može zamisliti, rekao je Reger, i mislimo da u tome ništa nismo kadri da izmenimo, da naprosto moramo nemoćno da posmatramo kako ta vlada svakim danom biva još lažljivija i dvoličnija i prostačkija i podlija, da moramo, u manje ili više trajno poremećenom stanju, da posmatrama kako ova vlada biva sve rñavija i sve nepodnošljivija. Ali, nije samo vlada lažljiva i dvolična i prostačka i podla, takav je i parlament, rekao je Reger, a pokatkad kao da je parlament još dvoličniji i lažljiviji nego vlada, a koliko li je tek lažljivo i koliko prostačko, na kraju krajeva, pravosuñe u ovoj zemlji, i štampa u ovoj zemlji, naposletku i kultura u ovoj zemlji; decenijama već u ovoj zemlji vladaju obmana i dvoličnost i prostaštvo i podlost, rekao je Reger. Doista je ova zemlja sad spala na najnižu tačku, rekao je Reger, i uskoro će ostati bez ikakvog razloga da postoji i bez ikakvog duha. A na sve strane ovo gadno trabunjanje o demokratiji! Iziñite na ulicu, izjavio je, i prinuñeni ste da neprestano držite zatvorene oči i uši, kao i nos, da biste mogli da preživite u ovoj zemlji koja je, na koncu, postala u svemu opasna država, rekao je Reger. Svakog dana da ne verujete svojim očima i da ne verujete svojim ušima, rekao je, svakog dana ste, obuzeti sve većim užasom, svedok propadanja ove razorene zemlje i ove korumpirane države i ovog zaglupljenog naroda. A ljudi u ovoj zemlji i ovoj državi ne preduzimaju ništa protiv toga, rekao je Reger, i to čoveka poput mene muči iz dana u dan.

Ljudi vide ili osećaju, naravno, da ova država svakog dana biva sve podlija i svakog dana sve prostačkija, ali ništa ne preduzimaju protiv toga. Političari su ubice, da, masovne ubice, koja god da je zemlja u pitanju i koja god država, rekao je Reger, decenijama već političari ubijaju zemlje i države i niko ih ne sprečava u tome. A mi Austrijanci imamo najprepredenije političare i, istovremeno, najnepromišljenije, u ulozi ubica zemlje i države, rekao je Reger. Na vrhu naše države su političari kao ubice države, u našem parlamentu su političari kao ubice države, rekao je, eto istine. Svaki kancelar i svaki ministar je ubica države, a time i ubica zemlje, rekao je Reger, i ode jedan, doñe drugi, rekao je Reger, ode jedan ubica u ulozi kancelara, a već dolazi drugi kancelar kao ubica, ode jedan ministar kao ubica države, već dolazi drugi. Narod je uvek samo narod ubijen od političara, rekao je Reger, ali narod to ne uviña, doduše oseća da tako stvari stoje, ali ništa od toga ne uvida, u tome je tragedija, tako je rekao Reger. Tek što se obrañujemo da je jedan ubica države u ulozi kancelara otišao, a već je drugi tu, rekao je Reger, to je strašno. Političari su ubice države i ubice zemlje, rekao je Reger, a oni ubijaju dokle god su na vlasti, bez ikakvog suzdržavanja, a pravosuñe u državi podržava njihova prostačka i podla ubistva, njihove prostačke i podle zloupotrebe. Ali, svaki narod i svako društvo zaslužuju, naravno, državu kakvu imaju, pa zaslužuju, dakle, i njene ubice kao političare, rekao je Reger. Kako su to proste i glupe osobe koje zloupotrebljavaju državu i proste i perfidne koje zloupotrebljavaju demokratiju, uzviknuo je. Političari apsolutno vladaju austrijskom scenom, rekao je potom Reger, ubice države apsolutno vladaju austrijskom scenom. U ovom trenutku, politički uslovi u ovoj zemlji su u toj meri deprimirajući da bi morali da nam dozvole samo još besane noći, ali i svi ostali uslovi u Austriji su danas podjednako deprimirajući. Kad jedared doñete u dodir s pravosuñem, onda vidite da je u pitanju samo jedno korumpirano i prostačko i podlo pravosuñe, čak i ako zanemarimo činjenicu da se tokom poslednjih godina u užasnoj meri nagomilavaju takozvane sudske zablude, ne proñe nedelja a da se neki davno zaključeni postupak ponovo ne otvara zbog težih proceduralnih propusta i biva ukinuta prvostepena presuda, veoma visok procent, karakterističan za to perfidno pravosuñe, presuda donetih u austrijskom sudstvu poslednjih godina bile su pogrešne iz takozvanih političkih razloga, tako je rekao Reger. U Austriji nemamo danas samo propalu i demonsku državu, nego i potpuno propalo i demonsko pravosuñe, tako je rekao Reger. Godinama se već austrijskom pravosuñu više ne može verovati, deluje nedostojno politički, ne nezavisno, kako bi trebalo da bude. Govoriti o nezavisnom pravosuñu u Austriji, ne znači ništa drugo nego otvoreno prenebregavati istinu, rekao je Reger. Pravosuñe u Austriji je danas političko pravosuñe, nikako nezavisno. Današnje austrijsko pravosuñe postalo je zaista političko i opšteopasno, tako je rekao Reger, znam o čemu govorim, rekao je. Pravosuñe i politika su danas tesno povezani, rekao je Reger, dovoljno je da se samo pobliže pozabavite tim katoličko-nacionalsocijalističkim pravosuñem i da ga proučite bistre glave, tako je rekao Reger. Ne samo u Evropi, nego širom sveta, Austrija je danas oličenje zemlje s najviše takozvanih sudskih grešaka, i to je katastrofalno. Doñete li u dodir s pravosuñem, a ja sam, kao što znate, često bio u dodiru s pravosuñem, ustanovićete da je austrijsko pravosuñe opasni katoličko-nacionalsocijalistički mlin za ljude, čiji pogon ne zavisi, kako bi trebalo da očekujemo, od prava, nego od nepravde, i gde vladaju najhaotičniji uslovi, nema haotičnijeg pravosuña u Evropi od austrijskog, niti korumpiranijeg, niti opasnijeg po ljude i perfidnijeg, rekao je Reger, i to nije tek nešto slučajno, izazvano glupošću, nego je po smišljenom naumu političke zajednice kojom danas vlada katoličko- nacionalsocijalističko austrijsko pravosuñe, tako je rekao Reger. Ako ste u Austriji izvedeni pred sud, predani ste potpuno haotičnom katoličko- nacionalsocijalističkom pravosuñu, koje je istinu i realnost preokrenulo na glavu, tako je rekao Reger. Austrijsko pravosuñe nije samo proizvoljno nego je perfidna mašina za mlevenje ljudi, tako je rekao Reger, u kojoj je pravo pretvoreno u prah apsurdnim mlinskim kamenjem nepravde. A tek što se tiče kulture u ovoj zemlji, rekao je Reger, tu stomak može da vam se samo prevrće. Što se tiče takozvane stare umetnosti, ona je užegnula i isprana i likvidirana, i već davno ne zaslužuje više da privuče našu pažnju, znate to dobro koliko i ja, a što se tiče takozvane savremene umetnosti, ona ne vredi, kao što se govori, ni baruta u metku. Austrijska savremena umetnost je nikakva, takva je da ne zaslužuje ni da je se stidimo, rekao je Reger. Decenijama savremeni austrijski umetnici proizvode još samo kič smeće koje će, u stvari, zavisi li od mene, biti bačeno na smetlište. Slikari slikaju smeće, kompozitori komponuju smeće, pisci pišu smeće, rekao je on. Najveće smeće prave austrijski skulptori, rekao je Reger. Austrijski skulptori prave najveće smeće i za njega žanju najveća priznanja, tako je rekao Reger, to je karakteristično za ovo stupidno doba. Današnji austrijski kompozitori su, sve u svemu, ipak samo malograñanski tonski imbecili čije smeće u koncertnim salama smrdi do neba. A austrijski pisci, svi skupa, nemaju uopšte ništa da kažu, a to da nemaju ništa da kažu, ne umeju čak ni da napišu. Nijedan od ovih današnjih austrijskih pisaca ne ume da piše, svi zavaravaju sebe nekom odvratno sentimentalnom epigonskom književnošću u džepu, rekao je Reger, svejedno gde pisali, ispisuju samo smeće, ispisuju smeće štajersko i salcburško i koruško i burgenlandsko i donjoaustrijsko i gornjoaustrijsko i tirolsko i predalpsko smeće, i bestidno i slavohlepno guraju to smeće medu korice knjiga, tako je rekao Reger. Sede u bečkim opštinskim stanovima ili u koruškim kolibama ili u štajerskim zadnjim dvorištima i ispisuju smeće, epigonsko, smrdljivo, lišeno duha i mozga, austrijsko spisateljsko smeće, rekao je Reger, u kojem patetična glupost tih ljudi smrdi do neba, tako je rekao Reger. Njihove knjige nisu ništa drugo nego smeće dva ili čak tri naraštaja koji nikad nisu naučili da pišu, jer nikad nisu naučili da misle, totalno lišeno duha i majmunski oponašajući filozofiju i domoljublje, epigonsko smeće ispisuju svi ti pisci, rekao je Reger. Sve knjige tih pisaca, više ili manje ogavno poslušničkih prema državi, nisu ništa nego prepisane knjige, rekao je Reger, svaki red u njima je ukraden, svaka reč opljačkana. Ti ljudi već decenijama pišu samo literaturu lišenu ikakvih misli, pisanu samo iz želje da se dopadnu i objavljivanu samo iz želje da se dopadnu, tako je rekao Reger. Kucaju na mašinama svoje bezdane gluposti i pobiraju, za te beznadne i bljutave gluposti, sve mogućne nagrade, rekao je Reger. Čak je Štifter bio izuzetno velika pojava, rekao je Reger, kad ga uporedim sa ovim austrijskim glupacima koji danas pišu. Majmunsko oponašanje filozofije i domoljublja, što je u ovom času uveliko u modi, jedina je sadržina smeća koje potiče od tih ljudi, rekao je Reger, koji nisu sposobni ni za jednu jedinu sopstvenu misao. Knjige tih ljudi nisu za knjižare, nego ih treba baciti pravo na smetlište, rekao je Reger. Uostalom, i sva današnja austrijska umetnost jeste za smetlište. Šta se, naime, izvodi drugo u Operi nego smeće, a šta u Muzičkom udruženju drugo nego smeće, i šta su proizvodi tih brutalnih nasilnika s dletima, nošenih proleterskim prostaštvom, koji se prepotentno i bestidno nazivaju skulptorima, drugo nego smeće u mermeru i granitu! Strahota je da neprestano, već pola stoleća, nema ničeg osim ti deprimirajuće osrednjosti, rekao je Reger. Kad bi Austrija bila barem ludnica, ali ona je staračka ubožnica, rekao je. Stari nemaju šta da kažu, rekao je Reger, ali mladi imaju još manje, i takvo je današnje stanje. I naravno svim tim ljudima umetničkim stvaraocima ide lepo, rekao je. Svi ti ljudi su zagušeni stipendijama i nagradama, i svaki čas nekog od njih promovišu u počasnog doktora ovde, pa onda u počasnog doktora tamo, pa odlikovanje tamo i odlikovanje ovde, i svaki čas ih vidimo da sede pored nekog ministra, a ubrzo potom pored drugog ministra, evo danas ih vidimo kod kancelara i sutra kod predsednika parlamenta, i danas su u poseti socijalističkom sindikatu, a sutra u domu kulture katoličkih radnika, i proslavljaju i vode razgovore. U stvari, ti današnji umetnici nisu samo varalice u svojim takozvanim delima, takoñe su varalice u sopstvenom životu, rekao je Reger. Lažljivo delo neprestano se smenjuje s lažljivim životom, lažno je njihovo pisanje, lažan je njihov život, rekao je Reger. Zatim, ti pisci preduzimaju takozvane čitačke turneje i putuju uzduž i popreko po celoj Nemačkoj i po celoj Austriji i po celoj Švajcarskoj i ne propuštaju nijednu zabit u provinciji, koliko god ona bila stupidna, a da tamo ne pročitaju naglas ponešto iz svog smeća i pogoste se i natrpaju svoje džepove markama i šilinzima i francima, tako je rekao Reger. Nema ničeg odvratnijeg od takozvanih književnih čitanja, rekao je Reger, jedva da mi je išta mrskije, ali svim tim ljudima ništa ne smeta da svuda javno čitaju svoje smeće. U osnovi, nikoga ne zanima šta su ti ljudi mogli da napišu tokom svojih književnih pljačkaških pohoda, ali oni to čitaju naglas, nastupaju i čitaju javno i duboko se klanjaju pred svakim debilnim gradskim savetnikom i pred svakim glupim gradonačelnikom i pred svakim germanističkim blejalom, tako je rekao Reger. Čitaju javno svoje smeće, od Flensburga do Bolcana, i bestidno, bez ikakvih skrupula, upuštaju se u razgovor. Za mene nema ničeg nepodnošljivijeg od takozvanog književnog čitanja, rekao je Reger, ogavno je sedeti tamo i čitati naglas sopstveno smeće, jer ništa drugo ni ne čitaju svi ti ljudi nego smeće. Dok su još mladi, to još nekako prolazi, ali kad ostare i već zañu u pedesete, onda je da vam se zgadi. Ali, baš ti stariji pisci idu na čitanja, rekao je Reger, idu posvuda i penju se na svaki podijum i sedaju za svaki sto da bi čitali svoje pesničko smeće, svoju glupavu senilnu prozu, tako je rekao Reger. Tako, kad im čeljust nije više u stanju da njihove lažne reči zadrži u usnoj duplji, oni se penju na podijum neke od gradskih sala i čitaju svoje šarlatanske idiotluke, tako je rekao Reger. Nepodnošljiv je, uostalom, već pevač kad zapeva, ali pisac kad predstavlja sopstvene tvorevine još je znatno nepodnošljiviji, tako je rekao Reger. Pisac koji izlazi na estradu da bi javno čitao svoje oportunističko smeće, ma odigravalo se to i u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla, jadan je komedijaš, rekao je Reger. Sve vrvi od takvih oportunističkih komedijaša, rekao je Reger. U Nemačkoj i u Austriji i u Švajcarskoj sve vrvi od takvih oportunističkih komedijaša, tako je rekao Reger. Da, da, rekao je, logična posledica toga je da nas nad svim hvata totalni očaj. Ali, ja se branim od tog totalnog očaja nad svim. Sad mi je osamdeset i dve i branim se rukama i nogama od tog totalnog očaja nad svim, tako je rekao Reger. U ovom svetu i ovom vremenu, rekao je, gde je ipak sve mogućno, ubrzo ništa više neće biti mogućno. Pojavio se Irzigler i Reger mu je klimnuo glavom, kao da je hteo da kaže, ti si bolje sreće od mene, a Irzigler se okrenuo i ponovo iščezao. Reger se oslanjao o svoj štap stisnut meñu kolenima kad je rekao: pomislite, Acbaheru, šta znači imati ambiciju da komponujete najdužu simfoniju u istoriji muzike. Nikom drugom ne bi na pamet pala takva besmislica osim Maleru. Mnogi kažu da je Maler poslednji veliki austrijski kompozitor, pa to je smešno. Smešan je čovek koji, pri punoj svesti, smišlja da pedeset gudača gude, samo da bi nadmašio Vagnera. S Malerom je austrijska muzika dosegla svoju apsolutno najnižu tačku, rekao je Reger. Najčistiji kič koji proizvodi masovnu histeriju, baš kao što je slučaj i s Klimtom, rekao je. Šile je značajniji slikar. Danas, čak i slaba Klimtova kič slika košta nekoliko miliona funti, rekao je Reger, odvratno. Šile nije kič, ali nije ni neki veliki slikar. Tokom ovog stoleća bilo je, uostalom, više austrijskih slikara Šileovog kvaliteta, ali osim Kokoške ni jedan jedini doista značajan, da tako kažemo stvarno velik. S druge strane, moramo da prihvatimo da nikako ne možemo znati šta je stvarno veliko slikarstvo. Od takozvanog velikog slikarstva imamo ovde, u Muzeju stare umetnosti, na stotine primera, ali vremenom nam ono ne izgleda više kao veliko, niti više kao tako značajno, jer smo ga tačno proučili. Ono što smo tačno proučili, gubi u nama na vrednosti, rekao je Reger. Trebalo bi, dakle, da se pazimo toga da uopšte išta tačno proučimo. Ali, ne možemo drukčije nego da sve tačno proučimo, u tome je naša nesreća, i tako sve rastačemo i sve sebi poništavamo, i već smo bezmalo sve poništili. Toliko proučavamo neku Geteovu rečenicu, rekao je Reger, da nam naposletku više i ne izgleda baš veličanstvena, postupno gubi ona za nas svoju vrednost i ono što nam je u početku možda izgledalo kao najveličanstvenija rečenica uopšte, na kraju je tek elementarno razočaranje. Svime što smo pobliže proučavali na kraju smo razočarani. Mehanizam rastakanja i raspadanja, rekao je Reger, eto na šta sam se još u svojim mladalačkim danima privikao, a da nisam znao da je u tome moja nesreća. Čak se i Šekspir potpuno raspada kad ga duže vreme proučavamo, rečenice nam idu na živce, likovi se razgrañuju pre dramskog zapleta i sve se poništava, rekao je. Naposletku nemamo više nikakvog zadovoljstva u umetnosti, kao ni u životu, a to je i prirodno, jer vremenom gubimo na bezazlenosti i, s njom, na gluposti. Ali, umesto toga samo nam je pripala nesreća, rekao je Reger. Danas mi je već apsolutno nemogućno da čitam Getea, da slušam Mocarta, gledam Leonarda, ðota, sad mi za to nedostaju nužne pretpostavke.

                             Nastavci vidi :
                  Romani u nastavcima br 28

Нема коментара:

Постави коментар