11. 11. 2023.

Franc Kafka, Dvorac ( Glava treća)





GLAVA TRECA

 

U krčmi, jednoj velikoj sobi, potpuno praznoj u sredini, sedelo je nekoliko seljaka pokraj zidova, uz bačve i na njima. Ali ti seljaci su izgledali drukčije nego oni iz gostionice u kojoj je K. odseo. Bili su čistiji i delovali skladnije, odeveni u sivožućkasto grubo sukno, kaputići su bili debeli, hlače pripijene uz telo. To su bili mali, na prvi pogled međusobno vrlo slični ljudi, s plosnatim, koščatim, a ipak punašnim licima. Svi su bili mirni i gotovo se nisu micali, samo su pogledima pratili pridošle, polako i ravnodušno. Pa ipak, zato što ih je bilo toliko i što je sve bilo tako mirno, oni ostaviše izvestan utisak na K. On opet uze Olgu pod ruku da bi ljudima objasnio svoju prisutnost. Iz jednog ugla se podiže neki čovek, jedan Olgin poznanik, i htede joj prići, ali je K. rukom kojom ju je držao okrene na drugu stranu. Osim nje, niko to nije mogao primetiti, a ona to primi s prikrivenim pogledom i osmehom.

Pivo je točila mlada devojka po imenu Frieda; neugledna, sitna, plava devojka s tužnim očima i mršavim obrazima, ali koja je privlačila svojim pogledom koji je odavao izuzetnu promišljenost. Kad se njezin pogled zaustavi na K., njemu se učini da je taj pogled već raspravio stvari koje se njega tiču, o čijem postojanju on sam dotle ništa nije znao, ali u što ga je uverio taj pogled. K. je neprestano i sa strane promatrao Friedu, čak i kad je ona počela govoriti s Olgom. Prijateljice, reklo bi se, Olga i Frieda nisu bile; one izmeniše jedva nekoliko hladnih reči. K. im htede pomoći, i zato upita iznenada: »Poznajete li gospodina Klamma?« Olga se nasmema. »Zašto se smeješ?«, upita K. ljutito. »Pa ja se ne smejem«, reče ona i nastavi se smejati. »Olga je još sasvim detinjasta devojka«, reče K. i nagne se preko šanka da bi još jednom čvrsto privukao Friedin pogled. Ona je, međutim, imala spušten pogled, i reče tiho: »Biste li hteli videti gospodina Klamma?« K. je zamoli za to. Ona pokaza rukom na jedna vrata odmah levo do nje. »Ovde je jedna mala rupa na vratima kroz koju možete gledati unutra.« »Ali ovi ljudi ovde?«, upita K. Ona napući donju usnu i svojom neobično mekom rukom privuče K. vratima. Kroz malu rupu, koja je očigledno bila probušena zato da bi služila za virenje, on sagleda gotovo celu susednu sobu. Za jednim pisaćim stolom u sredini sobe, na udobnoj okrugloj stolici s naslonom, sedeo je, blistavo osvetljen električnom sijalicom koja je visila ispred njega, gospodin Klamm. Debeli, tromi gospodin srednjeg rasta. Njegovo lice još nije imalo bora, ali obrazi su bili malo opušteni pod težinom starosti. Crni brkovi dugi i ušiljeni. Oči pokrivene nakrivljenim naočalama čija su stakla bljeskala. Da je gospodin Klamm potpuno sedeo za stolom, K. bi mogao videti samo njegov profil. Ali kako je bio gotovo okrenut prema njemu, K. ga je gledao ravno u lice. Klammov levi lakat ležao je na stolu, a desna ruka, u kojoj je držao cigaru, počivala je na kolenima. Na stolu je stajala pivska čaša. Kako je rub susednog stola bio visok, K. nije mogao videti leže li na stolu spisi i kakvi su, ali mu se činilo da je sto prazan. Da bi to proverio, zamoli Frieđu da i ona pogleda kroz rupu i kaže mu šta vidi. Međutim, s obzirom na to da je ona bila u sobi kratko vreme pre toga, mogla je odmah potvrditi da onde ne leže nikakvi spisi. K. je upita je li vreme da se skloni, ali mu ona reče da može viriti kroz rupu dokle ga je volja. K. je sad bio sam s Friedom, jer Olga je, kako je on letimičnim pogledom mogao utvrditi, ipak našla put do svojih poznanika, i sedela na jednoj visokoj bačvi, mašući nogama. »Friedo«, upita K. šapatom, »poznajete li vi gospodina Klamma dobro?« »O da«, reče ona, »vrlo dobro.« Ona se nasloni na K. vragolasto, kao što on tek sad primeti, dovede u red svoju tanku, izrezanu sivkastu bluzu, koja je visila na njezinom mršavom telu kao da mu ne pripada. Onda reče: »Ne sećate li se Olgina smeha?« »Da, djavolak«, reče K. »Ah«, reče Frieda pomirljivo, »ona je imala i razloga da se smeje.

Vi ste pitali poznajem li Klamma, pa zaboga«, tu se ona nehotice malo uspravi, i opet na K. pohrli njezin pobedonosni pogled koji nije bio ni u kakvoj vezi s onim što se govorilo, »pa ja sam Klammova ljubavnica.« »Klammova ljubavnica?« reče K. Ona kimnu glavom. »Onda ste vi za mene jedna uvažena osoba«, reče K., smešeći se da razgovor među njima ne bi izgledao previše ozbiljan. »Ne samo za vas«, reče Frieda ljubazno, ali ne prihvati njegovo smeškanje. On je imao sredstvo protiv njezine ponesenosti i upotrebi ga, upitavši: »Jeste li već bili u dvorcu?« Ali to nije upalilo, jer ona odgovori: »Nisam, ali zar nije dovoljno da sam ovde, u krčmi?« Ona je, očigledno, bila ludo ponosna i htela je, izgleda, to pokazati, posebno u odnosu prema K. »Zaista«, reče K., »ovde u krčmi. Pa vi se razumete u gostioničarski posao.« »Svakako«, reče ona. »A počela sam u gostionici Kod mosta, kao devojka za staju.« »S tim nežnim rukama«, reče K. upola pitajući i ni sam ne znajući laska li on to samo ili gaje ona doista osvojila. Njezine ruke su bile uistinu male i nežne, ali isto tako bi se moglo reći i slabašne i neupadljive. »O tome onda niko nije vodio računa«, reče ona, »pa čak ni sad.« K. je pogleda upitno. Ona zavrti glavom i ne htede dalje govoriti. »Vi, naravno«, reče K., »imate svoje tajne i ne želite o njima razgovarati s nekim koga poznajete tek od pre pola sata i koji još nije imao priliku da vam kaže ko je i kakav je.« Ali, kao što se pokaza, to je bila neumesna primedba, jer je izgledalo kao da je Friedu probudio iz sanjarenja koje je njemu bilo ugodno. Iz kožne torbice, koja je visila o njenom pojasu, ona izvadi jedno drvce, začepi njime rupu na vratima i reče, očigledno prisiljavajući se da K. ne primeti proemenu u njenok raspoloženju: »sto se vas tiče, ja ipak znam sve, vi ste geometar.« A onda dodade: »Ali sad moram na posao«, i ode na svoje mesto za stolom, dok se tu i tamo podiže podigne neko od gostiju da mu ona natoči praznu čašu. K. je hteo još jednom neupadljivo govoriti s njom, i zato uze sa stola jednu praznu čašu i priđe joj. »Samo još nešto, gospođice Friedo«, reče on, »izvanredan je slučaj i zaista je potrebna izuzetna snaga uzdići se od devojke za staju do krčmarice, ali je li time dostignut krajnji cilj za jedno takvo ljudsko stvorenje? Besmisleno pitanje. Nemojte mi se smejati, gospođice Friedo, ali iz vaših očiju više govori borba koja vas čeka u budućnosti nego ona koja je već prošla. Međutim, u svetu su prepreke velike, one su sve veće ako su veći ciljevi, i zato nije sramota osigurati pomoć jednog malog, beznačajnog, ali isto tako borbenog čoveka. Možda bismo mogli jednom nasamo i u miru razgovarati, bez tih mnogih očiju koje bulje u nas.« »Ne znam šta hoćete«, reče ona, ali je izgledalo da ovaj put i protiv njene volje u njenom glasu ne odjekuju pobede njena života, već pre beskrajna razočaranja. »Hoćete me, valjda, odvojiti od Klanima? Gospode Bože!« i ona sklopi ruke. »Vi ste me prozreli«, reče K. kao zamoren tolikim nepoverenjem, »baš to bila je moja potajna namera. Vi trebate ostaviti Klamma i postati moja ljubavnica. Ali, naravno, sad mogu ići. Olga!« vikne K. »Hajdemo kući.« Olga poslušno siđe s bačve, ali se nije mogla odmah osloboditi svojih prijatelja koji bijahu napravili krug oko nje. Tada Frieda reče tiho, gledajući ga pretećim pogledom: »Kad mogu razgovarati s vama?« »Mogu li ovde prenoćiti?« upita K. »Da«, odgovori Frieda. »Mogu li odmah ostati?« »Iziđite s Olgom da bih mogla ispratiti ove ljude. Onda se malo posle možete vratiti.« »Dobro«, reče K. i čekaše nestrpljivo Olgu. Ali seljaci je nisu puštali. Oni su izmislili jednu igru čiji je centar bila Olga. Uhvaćeni u kolo, plesali su oko nje i uvek, na zajednički usklik, jedan bi priskočio Olgi, obuhvatio je jednom rukom oko bokova i obrnuo je nekoliko puta. Kolo je bivalo sve brže, usklici pohlepni, promukli, slevali su se postupno gotovo u jedan jedini. Olga, koja je malopre bez muke mogla probiti krug, sada je još samo razbarušene kose teturala od jednog do drugog. »Evo kakve mi ljude šalju ovamo«, reče Frieda i od ljutnje ugrize svoje tanke usne. »Ko su oni?« upita K. »Klammova posluga«, reče Frieda. »Stalno mi dovodi taj svEt čija me prisutnost uznemirava. Ne znam šta sam danas s vama govorila, gospodine. Da nisam možda rekla nešto ružno? Oprostite mi, ali tome je kriva prisutnost tih ljudi. Oni su najgori i najodvratniji za koje znam. I njima ja moram točiti pivo u čaše! Koliko sam puta već molila Klamma da ih ne dovodi; ako već moram podnositi sluge druge gospode, bar on bi mogao imati obzira prema meni, ali sve su molbe uzalud, i celi sat pre nego što će on stići, oni navale ovamo kao stoka u staju. Ali sada zaista neka idu u staju, gde im je i mesto. Da niste vi tu, ja bih razvalila ova vrata i Klamm bi ih sam morao isterati.« »Zar ih on ne čuje?« upita K. »Ne«, reče Frieda, »on spava.« »Kako!« uzviknu K. »Spava? Kad sam gledao kroz rupu u sobu, on je još bio budan i sedio za stolom.« »Tako on sedi i dalje«, objasni Frieda, »ali i onda, kad ste ga vi gledali, on je već spavao. Zar bih vas ja inače pustila da gledate kroz rupu? To je njegov način spavanja, gospoda spavaju vrlo mnogo, upravo neshvatljivo. Uostalom, da ne spava toliko, kako bi mogao podnositi ove ljude? Ali sada ću ih sama isterati. «Ona uze iz ugla bič i priskoči plesačima jednim jedinim visokim, ne baš sigurnim skokom kao, na primer, kad janje skače. Oni je najpre dočekaše kao kakvu novu plesačicu i za trenutak je zaista izgledalo kao da će Frieda ispustiti bič, ali onda ga ona opet podiže. »U ime Klanima«, uzviknu ona, »u staju! Svi u staju!« Sada su videli da nema šale. Obuzeti jednim za K. nerazumljivim strahom, oni krenuse rema zadnjem delj lu krčme, gde se, pod pritiskom prvog koji je navaljivao, otvoriše jedna vrata, svez noćni vazduh prodre unutra i oni svi iščeznuše iz krčme, zajedno s Friedom, koja ih je očito terala kroz dvorište u staju.

U tišini koja iznenada nastade, K. ču korake u hodniku. Da bi se nekako sklonio, on skoči iza stola s pićem, gde se jedino mogao skriti. Istina, zadržavanje u krčmi nije mu bilo zabranjeno, ali kako je hteo prenoćiti ovde, bilo je dobro izbeći svaki neželjeni susret. I zato, kad se vrata otvoriše, on se zavuče pod sto. Biti tu pronađen nije naravno bilo sasvim bezopasno, ali ipak u tom slučaju ne bi bio neuverljiv ni izgovor da se skrio od seljaka koji su bili podivljali. To je bio gostioničar. »Friedo!« vikao je i neko­pliko puta prošao kroz sobu.

Srećom, ubrzo dođe Frieda, koja i ne spomenu K., nego se samo požali na seljake i onda ode za sto, u želji da nađe K. Tu je K. mogao dodirivati njezinu nogu, i odsad se osećao sigurnim. Kako Frieda nije spomenula K., morao je to na kraju učiniti gostioničar. »A gde je geometar«? upita on. To je bio pristojan čovek, lepo odgojen stalnim i u izvesnoj meri slobodnim ophođenjem s daleko višima od sebe, ali je s Friedom govorio s posebno mnogo uvažavanja, što je upadalo u oči najviše zbog toga što se on u razgovoru neprestano ponašao kao poslodavac prema nameštenici, uz to jednoj ne baš smernoj nameštenici. »Sasvim sam zaboravila geometra«, reče Frieda i stavi svoju malu nogu K. na grudi. »Sigurno je već odavno otišao.« »Ali ja ga nisam video«, reče gostioničar, »a gotovo celo vreme bio sam u hodniku.« »Ovde svakako nije«, reče Frieda hladno. »Možda se skrio«, reče gostioničar. »Sudeći po utisku koji sam o njemu stekao, može se za njega mnogo što poverovati.« »Ali tu smjelost on zacijelo nema«, reče Frieda i pritisnu K. jače nogom. Bilo je nečeg ugodnog i neusiljenog u njenu biću, što K. pre uopste nije zapazio, a što se posebno pokaza kad se ona odjednom nasmeja i s rečima: »Možda se ovdje skrio«, sagne se prema njemu, letimice ga poljubi, a onda opet uspravi i kao razočarana reče: »Ne, nije ovde.« Ali sad i gostioničar dade povod za čuđenje, kad reče: »Vrlo mi je neugodno što ne znam sigurno je li otišao. Nije to samo zbog gospodina Klamma, nego i zbog propisa. Ali propis vredi za vas, gospođice Friedo, kao i za mene. Za krčmu odgovarate vi, a sve ostalo u kući ja ću još pretražiti. Laku noć. Ugodan san!« On još pošteno nije ni napustio sobu, a Frieda već ugasi električnu svetiljku i nađe se pokraj K. ispod stola. »Dragi moj, mili moj!« šaputala je ona, ali uopste ne dodirnu K., već je kao opijena ljubavlju ležala na leđima, raširenih ruku; za njihovu sretnu ljubav vreme je bilo beskrajno i ona je više uzdisala nego pevala neku pesmicu. Onda se prestraši što je K. ostao miran i predan mislima, i poče ga vući kao dete. »Dođi, pa mi ćemo se ugušiti ovde dole!« Oni se zagrliše, njeno malo telo gorilo je u njegovim rukama, i oni se kao u besvesti — iz koje se K. neprestano, ali uzalud pokušavao spasiti — otkotrljaše nekoliko koraka dalje, lupiše tupo o Klammova vrata, a onda se nađoše ležeći u jednoj lokvici piva i smeću koje je pokrivalo pod. Tu prođoše sati, sati u kojima je K. stalno imao osećaj da luta ili da je već toliko daleko u tuđini kao nijedan čovek pre njega, u tuđini u kojoj čak ni vazduh nije kao vazduh u zavičaju, u kojoj se od tuđinštine čovek mora ugušiti, i protiv čijih se bezumnih omamljivanja ne može učiniti ništa drugo nego ići dalje, dalje lutati. I zato, barem u prvom trenutku, njega ne preplaši, nego je pre delovalo kao utešno buđenje, kad Friedu iz Klammove sobe pozva dubok, zapovednički i ujedno ravnodušan glas. »Friedo«, reče joj K. na uho, i tako prenese poziv iz sobe. S potpuno urođenom poslušnošću Frieda htede skočiti, ali onda se priseti gde je, opruži se, tiho se nasmeja i reče: »Neću valjda, nikad više neću mu otići.« K. joj je hteo proturečiti, nagovarati da ide Klammu; poče već skupljati krajeve njene bluze, ali nije mogao ništa reći, bio je previše sretan što drži Friedu u svojim rukama, ali previše prestrašeno sretan, jer mu se činilo, ako ga Frieda napusti, napustiće ga sve što ima. I Frieda, kao da je ojačala njegovim pristankom, stisnutom šakom zalupa na vrata i viknu: »Ja sam kod geometra! Ja sam kod geometra!« Zaista, Klamm ucuti na to. Ali onda se podiže K., kleknu pokraj Friede, zagleda se u tmurnu svetlost praskozorja. Sta se dogodilo? Gde su bile njegove nade? Šta je mogao očekivati od Friede sada kad je sve bilo izgubljeno? Umesto da najopreznije ide napred, s obzirom na veličinu neprijatelja i cilja, on se ovde celu noć valjao u lokvama piva čiji ga je zadah sada ošamućivao. »Šta si učinila?«, reče on kao da govori za sebe. »Sad smo oboje propali.« »Ne«, reče Frieda, »samo sam ja propala, ali sam ipak dobila tebe. Budi miran, gledaj samo kako se ona dvojica smeju.« »Ko?« upita K. i okrene se. Na stolu su sedela oba njegova pomoćnika, malo neispavani, ali veseli; to je bilo veselje koje je proizlazilo iz odanog ispunjavanja dužnosti. »Šta ćete ovde?« dreknu K., kao da su oni za sve krivi. On potraži bič koji je Frieda sinoć imala. »Morali smo te tražiti«, rekoše pomoćnici, »jer nisi došao nama u gostionicu. Onda smo te tražili kod Barnabasa i na kraju našli ovde. Sedimo ovde celu noć. Služba zaista nije laka.« »Vi ste meni potrebni danju, ne noću«, reče K. »Gonite se odavde!« »Sada je dan«, rekoše oni, ne pomaknuvši se. Bio je zaista dan, vrata koja vode u dvorište otvoriše se i unutra pohrliše seljaci s Olgom koju K. beše potpuno zaboravio. Olga je bila živahna kao i sinoć, iako su joj haljina i kosa bile u strašnom neredu, i ona s vrata potraži K. pogledom. »Zašto nisi sa mnom išao kući?«, upita ona gotovo u suzama. »Zbog jedne takve ženetine!«, reče zatim i ponovi to nekoliko puta. Frieda, koja je za trenutak bila iščezla, vrati se s jednim malim zavežljajem rublja. Olga se povuče u stranu, žalosna. «Sada možemo otići«, reče Frieda. Bilo je po sebi razumljivo da je mislila na gostionicu Kod mosta u koju su trebali otići. K. s Friedom, iza njih pomoćnici — to je bila povorka. Seljaci pokazaše veliki prezir prema Friedi, što je bilo po sebi razumljivo, jer ona je s njima dosad strogo postupala. Jedan seljak čak uze svoj štap i namesti ga tako kao da je nije hteo pustiti da prođe dok ne preskoči štap, ali jedan njen pogled bio je dovoljan da ga otera. Vani, u snegu, K. malo odahnu. Sreća što je vani, u prirodi, bila je tako velika da je ovom prilikom činila podnošljivim teškoće puta; da je bio sam, pešačio bi još bolje. U gostionici on odmah ode u sobu i leže u krevet, dok Frieda napravi ležaj na podu pokraj kreveta. Pomoćnici su se također uvukli u sobu, bili izbačeni, ali se onda opet vratili kroz prozor. K. je bio previše umoran da ih još jednom izbaci. Gostioničarka sama dođe gore da pozdravi Friedu, koja je nazva »mamice«. Počeše se pozdravljati, neshvatljivo srdačno, s ljubljenjem i dugotrajnim grljenjem. U sobici je uopste bilo malo mira, često su ulazile i sluškinje, lupajući muškim cokulama koje su imale na nogama, da bi nešto unele ili iznele. Ako im je trebalo bilo što od raznih stvari koje su služile kao posteljina u krevetu, one su to bezobzirno izvlačile ispod K. Friedu su pozdravile kao sebi ravnu. Ali usprkos ovom uznemiravanju, K. ostade u postelji celi dan i celu noć. Za sitne potrebe pobrinula se Frieda. Kad je, napokon, iduće jutro ustao, sasvim osvežen, to je bio već četvrti dan njegovog boravka u selu.


Нема коментара:

Постави коментар