22. 5. 2022.

J.R.R.Tolkien, Gospodar prstenova, Knjiga 1, II poglavlje

 


trenba završiti ima još punoooo 

Knjiga Prva 

II. poglavlje 

 SENKA PROŠLOSTI 

      Govorkanja nisu prestala za devet, pa ni za devedeset devet dana. O drugom nestanku gospodina Bilba Bagginsa raspredalo se u Hobbitonu, pa i po svom Shireu, zapravo godinu i jedan dan, a pamtio se taj nestanak još i mnogo duže. To je postala priča koja se pričala mladim hobitima uz ognjište, pa je na kraju Ludi Baggins, koji iščezava uz tresak i blesak a vraća se s torbama punim dragulja i zlata, postao omiljeni junak legendi i živeo još dugo pošto su svi istiniti događaji bili pali u zaborav.  

     Ali dotle je u okolici prevladavalo mišljenje da je Bilbo, koji je oduvek bio pomalo ćaknut, na kraju dokraja poludeo i netragom nestao. Zasigurno je negde daleko pao u neki ribnjak ili reku i završio tragično, iako ne i prerano. Obično su krivnju za to svaljivali na Gandalfa. "

    Samo kad bi taj prokleti čarobnjak ostavio mladog Froda na miru, možda bi se taj mladac još sredio i došao k malo hobitske pameti" govorili su. Po svemu sudeći, čarobnjak je zaista ostavio Froda na miru, i on se doista sredio, samo što se ne bi reklo da je došao k hobitskoj pameti. Naprotiv, moglo bi se reći da je nasledio i Bilbovu reputaciju čudaka. Odbio je nositi crninu za njim, a sledeće je godine priredio proslavu Bilbova sto dvanaestog rođendana, koji je prozvao centnim jubilejom. Ali to nije bilo sasvim tačno jer je pozvano svega dvadesetero gostiju, i bilo svega nekoliko obroka na kojima je snežilo jelo i kišilo piće, kako se hobiti izražavaju. Iako su neke osobe bile prilično ogorčene, Frodo je priređivao proslave Bilbova rođendana iz godine u godinu sve dok se nisu svi na to navikli. Tvrdio je da on ne veruje da je Bilbo mrtav. A kad bi ga pitali: “Pa gde je onda?” slegao bi ramenima. Živeo je sam, kao i Bilbo; ali imao je podosta prijatelja, pogotovo među mlađim hobitima (mahom potomcima Staroga Tooka), koji su u detinjstvu voleli Bilba i često svraćali u Vrećasti venac. Takvi su bili, recimo, Folco Boffin i Fredegar Bolger, ali su mu najbolji prijatelji bili Peregrin Took (poznat pod nadimkom Pippin) i Merry Brandybuck (pravo mu je ime bilo Meriadoc, ali je to ime malo ko pamtio). Frodo je landrao s njima po Shireu, ali je češće švrljao sam i, na veliko čudo razborita sveta, ponekad su ga viđali daleko od kuće kako se šeta po brdima i šumama na mesečini. Merry i Pippin predmnevali su da pokatkad obilazi vilenjake, kao što ih je i Bilbo nekad obilazio. 

       Kako je vreme prolazilo svet je malo-pomalo zapažao da se i Frodo neobično dobro “drži” – sačuvao je izgled snažnog i delatnog hobita koji je tek prevalio tridesetu. “Nekima zbilja ništa ne fali”, govorili su, ali tek kad se približio zrelijoj dobi od pedeset godina, činilo im se da je to ipak malo čudno. 

    Nakon prvotne zgranutosti, sam je Frodo otkrio da je prilično ugodno biti sam svoj gospodar i gospodin Baggins iz Vrećastog venca. Nekoliko je godina bio potpuno zadovoljan i nije se mnogo brinuo za budućnost. Ali, napola nesvesno, žaljenje što nije otišao s Bilbom neprestano je raslo. Ponekad je, posebno s jeseni, hvatao sam sebe kako razmišlja o divljim krajevima, a na san su mu dolazila čudna priviđenja gorja koja nikad nije video. Počeo je govoriti sam sebi: “Možda ću i ja jednog dana preći preko reke.” Na što bi mu druga polovina svesti svagda odvraćala: “Još ne!”
  I tako je to išlo sve dok nije dogurao do kraja četrdesetih godina, dok mu se nije približio pedeseti rođendan: pedeset je bio broj za koji je slutio da je nekako znakovit (ili zlokoban): bilo kako mu drago, upravo se u toj dobi i Bilbo bio iznenada upustio u pustolovinu. Froda je obuzeo nekakav nemir, a stare staze učinile su mu se odviše dobro utabane. Gledao je u kartu i pitao se što li leži izvan njihovih rubova: na karti izrađenim u Shireu belio se izvan granica prazan prostor. Odlazio je Frodo sve dalje u svojim lutanjima, i to sve češće sam; Merry i ostali prijatelji teskobno su ga motrili. Često su ga viđali kako hoda i razgovara sa stranim putnicima koji su se u to vreme počeli pojavljivati u Shireu.
     
       Kružile su glasine o čudnim zbivanjima u vanjskom svetu, a kako od Gandalfa nije bilo ni traga ni glasa već nekoliko godina, Frodo je prikupljao sve novosti do kojih je mogao doći. Vilenjaci, koji su malokad prolazili kroz Shire, viđali su se sad kako uveče prolaze kroz šume i odlaze na zapad, odlaze i ne vraćaju se: napuštali su Međuzemlje i nisu više marili za njegove nevolje. Međutim, bilo je i neuobičajeno mnogo patuljaka na cestama. Prastara Cesta istok-zapad prolazila je kroz Shire sve do svoga kraja u Sivim lukama, a patuljci su oduviek putovali njome do svojih rudnika u Modrom gorju. Patuljci su bili glavni hobitski izvori novosti iz dalekih krajeva – ako je hobitima uopšte bilo do novosti: obično su patuljci malo govorili, a hobiti ih još manje pitali. Ali sad je Frodo često susretao nepoznate patuljke iz dalekih zemalja koji traže utočište na zapadu. Bili su zabrinuti, a neki su od njih šaptom govorili o neprijatelju i o zemlji Mordor.

       To su ime hobiti poznavali samo iz legendi o mračnoj prošlosti, kao senku u dnu svojih sećanja, ali im je to ime ostalo zloslutno i zlokobno. Činilo se da je Belo veće proteralo zlu silu iz Mrkodola, ali da se ona ponovo pojavila još snažnija, u starim utvrdama Mordora. Pričalo se da je ponovo izgrađena Crna kula. Odatle se zla sila širila nadaleko i naširoko, pa su se daleko na istoku i jugu vodili ratovi i rastao strah. U gorju su se opet razmnožavali orci. Pojavili su se i trolovi, ali ne više priglupi nego lukavi i naoružani jezovitim oružjem. A šaputalo se krišom i o nekim još groznijim stvorenjima, ali bez imena.
     Dakako da je malo što od svega ovoga dopiralo do ušiju običnih hobita. Ali čak su i oni najtvrđi na ušima i oni koji su najviše sedeli u zapećku malo-pomalo čuli te čudnovate priče, a oni koje je posao vodio do granica, bili su svedoci čudnih zbivanja. Razgovor što se jedne večeri vodio u Zelenom zmaju u Uzvođu, u proleće o Frodovoj pedesetoj godini, pokazao je da su glasine doprle i do udobnog središta Shirea, iako im se većina hobita još podsmehivala.
  Sam Gamgee sedeo je u uglu blizu vatre, nasuprot njemu sedeo je vodeničarov sin Ted Sandyman, a kojekakvi drugi hobiti sa sela slušali su njihov razgovor.
  "E, bogme, svašta se priča ovih dana" reče Sam,
  "Pa možeš svašta čuti ako slušaš" odvrati Ted. "Ali ja bapske i dečije priče mogu čuti i kod kuće, ako baš hoću."
  "Dabome da možeš" odbrusi mu Sam "a sve bi reko da u nekima od njih ima više istine nego što ti misliš. Ko je uopšte izmislio te priče? Uzmimo samo priče o zmajevima."
  "Neka, hvala ti" otpovrne Ted. "Ne bi rađe. Ja sam slušo o njima dok sam bio klinjo, al nema razloga da sad u njih verujem. U Uzvođu ima samo jedan zmaj, a taj je zelen" reče, na što se svi ostali nasmeju.
  "Pa dobro" reče Sam smejući se s ostalima. "Al što veliš na one ljude-stabla, na one orijaše da ih tako nazovem? Kažu da su nedavno videli jednoga od njih tamo neđe iza Severnih vriština."
  "Ko ga je to video?"
  "Pa eto, recimo moj bratić Hal. On radi kod gospodina Boffina u Prekobrđu i odlazi u Sjevernu četvrt u lov. On je video jednog od njih."
  "Ne kažem, možda on i tvrdi da ga je video. Taj tvoj Hal uvek priča da je nešto video, al možda on vidi i ono čega nema."
  "Al ovaj je bio velik ko brest, i hodao je... ako mu korak nije bio od tri hvata, nije bio ni od palca."
  "Onda bih se kladio da nije bio ni od palca. Jednostavno je video brest i ništa više."
  "Samo što je taj brest hodao, velim ti; osim toga, u Severnim vrištinama i nema brestova."
  "Onda Hal nije ni mogo videti brest" odvrati Ted. Nekolicina se nasmejala i zapljeskala: činilo se da su slušaoci procenili da je Ted osvojio bod.
  "Pa ipak" nastavi Sam "ne možeš zanekati da su i drugi, a ne samo naš Halfast, videli čudnu čeljad kako prolaze kroz Shire – pazi šta ti velim, prolaze, jer ih još više ima koje ne puštaju preko granice. Graničari nisu nikad imali toliko posla. Čuo sam da vilenjaci odlaze na zapad. Kažu da odlaze do luka, tamo daleko iza Belih kula." Sam je mahnuo rukom u neodređenom smeru: ni on ni iko od njih nije tačno znao koliko je daleko do mora, iza starih kula na zapadnim granicama Shirea. Ali, prema staroj predaji, tamo negde daleko bile su Sive luke iz kojih su vilenjaci isplovljavali gdekad svojim jedrenjacima a da se nikad više nisu vraćali. "Oni jedre, jedre, jedre preko mora, odlaze nazapad i napuštaju nas" reče Sam upola skandirajući reči i vrteći glavom tužno i svečano. Ali Ted se samo nasmeje.
  "Pa sad, to nije ništa novo ako veruješ starim pričama. Al ja ne vidim kakve to veze ima sa mnom il s tobom. Neka samo jedre! Siguran sam da ih ti nisi video kako jedre, niti da ih je video iko drugi u Shireu."
  "Pa, ne znam" zamišljeno će Sam. On je verovao da je jednom video jednog vilenjaka u šumi, i još se nadao da će ih videti. Od svih legendi što ih je slušao u detinjstvu, oduvek su ga se najsnažnije doimali upravo ulomci priča i napola zapamćenih bajki o vilenjacima što su ih hobiti pričali. "Ima ih čak i u ovim našim krajevima koji poznaju vilinski svet i dobijaju vesti o njima" prosledi on. "Eto, recimo, gospodin Baggins, kod koga ja radim. On mi je pričo kako vilenjaci jedre, a on štošta zna o vilenjacima. Stari gospodin Bilbo znao je još više: s njim sam često pričo dok sam bio malac."
  "Ma oni su obadvojica ćaknuti" reče Ted. "Barem je stari Bilbo bio ćaknut, a Frodo ide njegovim stopama. Ako ti te svoje novosti skupljaš kod tih mesečara, onda ti neće nikada usfalit mesečine. E pa, pajdaši, odoh ja kući. Živeli!"
  Pa iskapi svoj vrč i bučno izađe. Sam je ćutke sedeo i nije više ni reči izustio. Imao je o čemu razmišljati. Kao prvo, čekalo ga je mnogo posla u vrtu u Vrećastu vencu, pa će sutradan imati pune ruke posla ako se vreme popravi. Trava brzo raste. Ali Sam je imao na pameti još nešto osim rada u vrtu. Nakon nekog vremena uzdahne, ustane i izađe.
  Bijaše to na početku meseca travnja, nebo se razvedrilo posle obilne kiše. Sunce je bilo zašlo a prohladno bledo predvečere pretapalo se neprimetno u noć. Vraćao se kući pod prvim zvezdama kroz Hobbiton i penjao se uz Brijeg zviždučući tiho i zamišljeno.
  Upravo nekako u to vrijeme Gandalf se opet pojavio nakon duljeg izbivanja. Nije ga bilo pune tri godine od one proslave rođendana. Tada je nakratko posetio Froda i, pošto ga je dobro promotrio, iznova je otišao. U idućih godinu-dve pojavljivao se prilično često, dolazio neočekivano posle sumraka i bez pozdrava odlazio prie nego što bi sunce izašlo. Nije govorio o svojim poslovima i putovanjima, a činilo se da ga ponajviše zanimaju sitne novosti o tome kako se Frodo oseća i čime se bavi.
  Onda je iznenada prestao dolaziti. Prošlo je više od devet godina kako ga je Frodo video ili čuo nešto o njemu, pa je već mislio da se čarobnjak neće više ni vraćati i da ga hobiti više ne zanimaju. Ali te večeri kad se Sam vraćao kući, a sumrak sve više osvajao, odjeknulo je nekoć poznato kucanje o prozor kabineta.
  Frodo je dočekao starog prijatelja iznenađeno i oduševljeno. Zagledali se jedan u drugog.
  "Sve je u redu, ha?" prozbori Gandalf. "Uopće se nisi promenio, Frodo!"
  "Ni vi se niste promienili" odvrati Frodo. Ipak, u sebi pomisli da se Gandalf postarao i oronuo. Saletio ga je da mu ispriča novosti o sebi i o belom svetu, pa su se uskoro zaneli razgovorom i ostali sediti do kasno u noć.
  Sutradan je, nakon kasnog doručka, čarobnjak sedeo s Frodom uz otvoren prozor u kabinetu. Na ognjištu je veselo gorela vatra, iako je sunce bilo već toplo i vetar duvao s juga. Sve je odisalo svežinom, a mlado proletno zelenilo leskalo se u poljima i na vrhovima grančica na drveću.
  Gandalf se sećao proleća od pre gotovo osamdeset godina, kad je Bilbo izjurio iz Vrećastog venca bez rupčića. Čarobnjaku je kosa možda sada bila belja nego onda, brada i obrve behu mu možda nešto duže a lice naboranije od briga i mudrosti, ali su mu se oči isto onako kresile, pušio je i ispuštao kolutove dima isto onako snažno i zanosno.
  Pušio je bez reči jer je Frodo mirno sedeo, zadubljen u misli. Frodo je čak i na ovom jutarnjem svetlu osećao kako se nad njega nadvila tamna sena vesti koje mu je donio Gandalf. Napokon je prekinuo ćutnju.
  "Sinoć ste mi, Gandalfe, počeli pričati čudne stvari o mom prstenu" reče. "A onda ste ućutali i rekli da je bolje takve priče ostaviti za danje svetlo. Ne mislite li da bi bilo najbolje da mi sad sve do kraja kažete? Rekli ste da je taj prsten opasan, mnogo opasniji nego što ja mislim. Na koji je to način opasan?"
  "Na više načina" odgovori čarobnjak. "Mnogo je moćniji nego što sam se u početku usudio i pomisliti, toliko je moćan da na kraju nadvlada svakog smrtnika koji ga poseduje. Prsten na kraju poseduje njega. U Eregionu su nekoć davno izrađeni mnogi vilin-prstenovi, čarobni prstenovi, kako ih vi zovete, a dakako da su bili različitih vrsta: neki su bili moćniji od drugih. Prstenovi nižeg reda bili su samo posledica iskušavanja veštine pre nego što se ona potpuno razvila, i vilenjačkim zlatarima bili su puke tričarije; pa ipak, po mom mišljenju, bili su već opasni za smrtnike. Ali najpogubniji su bili Veliki Prstenovi, Prstenovi moći. Smrtnik koji poseduje jedan od tih Velikih Prstenova ne umire, moj Frodo, ali se ne razvija niti stiče više života, on samo životari dok mu na kraju svaki trenutak ne postane prava muka. A ako se često služi Prstenom da postane nevidljiv, sve više nestaje: na kraju postane zauvek nevidljiv i kreće se u polumraku pod okom mračne sile koja vlada Prstenovima. Da, pre ili kasnije; nešto kasnije ako je u početku snažan ili dobronameran, ali ni snaga ni dobra namera ne traju dugo: pre ili kasnije proždreće ga ta mračna sila."
  "Kako je to užasno!" reče Frodo. Iznova zavlada duga šutnja. Iz vrta dopre zvuk škara kojom je Sam Gamgee uređivao tratinu.
  "A otkad vi sve to znate?" priupita napokon Frodo. "I koliko je od toga Bilbo znao?"
  "Uveren sam da Bilbo nije znao više od onoga što je tebi rekao" odgovori Gandalf. "Sigurno ti nikad ne bi ostavio nešto što bi smatrao opasnim, iako sam mu obećao da ću paziti na tebe. On je mislio da je taj prsten vrlo lep, i vrlo koristan kad zatreba; a ako postoji što loše ili čudno, da je to onda on sâm. Rekao mi je da mu je taj prsten “neprestano na pameti” i da večito brine za njega, ali nije mislio da je prsten tomu kriv. Otkrio je doduše da se za prsten treba brinuti, i da ne izgleda uvek jednako velik ni težak, da se skuplja ili širi na neki čudan način, i da može iznenada kliznuti s prsta na kojem je do tada čvrsto stajao."
  "Da, upozorio me je na to u svom poslednjem pismu" reče Frodo "pa zato stalno i nosim prsten na lančiću."
  "To ti je pametno" reče Gandalf. "A što se Bilbove dugovečnosti tiče, on je nikad nije povezao s tim prstenom. Sve zasluge za to pripisivao je samo sebi i ponosio se sobom, iako je sve više osećao neku nelagodu i nemir. Govorio je da se oseća nekako tanak i razmazan. A to je bio znak da je sve više u vlasti prstena."
  "Otkad vi sve to znate?" iznova ga upita Frodo. "Znadem?" ponovi Gandalf. "Ja znadem mnogo toga što znaju samo Mudri, Frodo. Ali, ako misliš otkad znadem “sve o ovom prstenu”, e pa, moglo bi se reći da još ne znam. Treba izvršiti i poslednju proveru. Ali više ne sumnjam u svoju pretpostavku. Kad mi je pala na um ta pretpostavka?" zamisli se on kopkajući po pamćenju. "Da vidimo... bilo je to one godine kad je Belo veće proteralo mračnu sili iz Mrkodola, uoči Bitke pet vojski, upravo kad je Bilbo našao taj Prsten. Tada mi je neka sena pala na srce, iako još nisam znao čega se bojim. Često sam se pitao kako se Golum domogao Velikog Prstena, jer je to očito bio jedan od Velikih Prstenova; to je bar bilo jasno već na prvi pogled. Tad sam čuo Bilbovu čudnu priču o tome kako ga je “dobio na dar”, priču u koju nisam mogao poverovati. Kad sam napokon izvukao istinu od njega, uvideo sam da on nastoji osigurati pravo na njega. Baš kao što je i Golum pokušao sa svojim “rođendanskim darom”. Te su laži bile odviše slične da bih se lako mogao smiriti. Bilo je očito da prsten ima neku nezdravu moć koja bi odmah počela delovati na njegova vlasnika. To mi je bilo prvo stvarno upozorenje da tu nije sve u redu. Više puta sam govorio Bilbu da je najbolje ne služiti se takvim prstenovima, ali mi je on to zamerio i uskoro se čak i naljutio na mene. Više od toga nisam mogao učiniti. Nisam mu ga mogao oduzeti a da ne učinim još veće zlo, a nisam imao ni prava na takvo što. Mogao sam samo gledati i čekati. Možda sam se mogao posavetovati sa Sarumanom Belim, ali me uvek nešto prečilo u tome."
  "A ko vam je to?" priupita ga Frodo. "Nikad nisam čuo za njega."
  "Nije čudo što nisi čuo" odgovori Gandalf. "Njega hobiti nisu zanimali niti gazanimaju. Ipak je on jedan od velikih mudraca, poglavar moga reda i predsednik Veća. Ima veliko znanje, ali mu je sa znanjem porasla i oholost, pa teško podnosi bilo kakvo upletanje. Njegova je specijalnost poznavanje vilinskih Prstenova, Većih i Manjih. Dugo ih je proučavao tragajući za izgubljenim tajnama njihove izrade, ali kad se na Veću raspravljalo o Prstenovima, sve što nam je hteo otkriti od svog znanja govorilo je protiv mojih strahovanja. Stoga je moja sumnja spavala; ali nemirno. I dalje sam samo gledao i čekao. I s Bilbom je sve naoko bilo u redu. I tako su godine prolazile. Da, godine su prolazile, ali se činilo da Bilba ne dotiču. Na njemu se nisu opažali znaci starenja. Opet je ona sena pala na mene, ali sam rekao sam sebi: “Uostalom, on potieče od dugovečne porodice s majčine strane. Ima još vremena. Čekaj samo!” I čekao sam. Sve do one noći kad je otišao od kuće. Tada je rekao i učinio stvari što su me ispunile strahom koji nisu mogle odagnati Sarumanove rieči. Napokon sam shvatio da je nešto mračno i kobno posredi. I sve ove godine nakon toga uglavnom sam tragao za istinom o tome."
  "Ali nije valjda nastala nikakva trajna šteta?" priupita ga Frodo teskobnim glasom. "Bilbo će se s vremenom ipak srediti? Mislim, moći će valjda uživati u miru?"
  "Njemu je ubrzo bilo bolje" reče Gandalf. "Ali na ovom svijetu ima samo jedna Sila koja sve zna o tim Prstenovima i njihovu uticaju, a koliko ja znam, nema Sile koja bi sve znala o hobitima. Jedino se ja među mudracima bavim proučavanjem hobita – to je opskurna grana nauke ali puna iznenađenja. Hobiti mogu biti meki kao maslac, ali su ponekad i žilavi kao korenje starog drveća. Ja verujem da će neki od njih odolevati Prstenovima kudikamo duže nego što većina mudraca misli. Smatram da ne moraš brinuti za Bilba. Dakako da je on mnogo godina posedovao taj Prsten, i služio se njime, pa će trebati podosta vremena da u njega oslabi njegov uticaj – pre nego što ga mogne ponovo videti bez opasnosti, na primer. Inače bi mogao još godinama sretno poživeti: ostati isti onakav kakav je bio kad se rastao s njim. Jer na kraju ga se on odrekao od svoje volje: što je neobično važno. Ne, ja nisam više bio zabrinut za dragog Bilba, čim se jednom rastao od Prstena. Nego, ja se sad za tebe osećam odgovoran. Otkako je Bilbo otišao, neprestano sam bio ozbiljno zabrinut za tebe, i za sve ove dražesne lude, nemoćne hobite. Svet bi snašao težak udarac kad bi Mračni Moćnik zavladao Shireom, kad bi porobio sve te vaše dobre, vesele, glupave Bolgere, Hornblowere, Boffine, Bracegirdle i sve ostale, a da i ne govorimo o smešnim Bagginsovima."
  Frodo uzdrhti.
  "Ali zašto bi nas porobio?" priupita ga. "I što će mu ovakvi robovi?"
  "Da ti pravo kažem" otpovrne Gandalf "ja mislim da on do sada (pazi, do sada)nije ni primetio da hobiti postoje. Morali biste biti sretni zbog toga. Ali sad više niste sigurni. On ne treba vas – ima svu silu korisnijih slugu – ali neće više zaboraviti na vas. A hobiti kao bedni robovi bili bi mu kudikamo draži od sretnih i slobodnih hobita. Postoji i tako nešto kao što je zloba i osveta!"
  "Osveta?" priupita ga Frodo. "Osveta za što? Meni još uvek nije jasno kakve veze ima to sve skupa s Bilbom i sa mnom, i s našim prstenom."
  "Ima to i te kakve veze s vama" odgovori Gandalf. "Ti još ne poznaješ pravu opasnost, ali ćeš je upoznati. Ni ja nisam bio u to siguran kad sam prošli put bio ovde, ali došlo je vreme da se jasno progovori. Daj mi načas taj prsten!"
  Frodo izvadi prsten iz džepa na hlačama gde je bio vezan za lančić što mu je visio o pojasu. Odveže ga i polako pruži čarobnjaku. Odjednom prsten silno oteža, baš kao da se on ili sam Frodo na neki način opiru da ga Gandalf dotakne.
  Gandalf podigne prsten uvis. Činilo se da je izrađen od čistog i masivnog zlata.
  "Jesi li otkrio na njemu kakve znakove?" upita ga.
  "Nisam" odgovori Frodo. "Nema nikakvih znakova. Potpuno je gladak, i nema na njemu ni ogrebotina ni tragova od nošenja."
  "E pa, gledaj sad ovo!"
  Na Frodovo veliko čudo i jad, čarobnjak iznenada hitne prsten usred žara u kutu. Frodo krikne i maši se za mašice, ali ga Gandalf zadrži. "Čekaj malo!" reče mu zapovedničkim glasom i ispod nakostrešenih obrva baci hitar pogled na Froda.
  Prsten se nije nimalo promenio. Nakon nekog vremena Gandalf ustane, zatvori vanjske kapke na prozoru i navuče zastore. U sobi zavlada mrak i muk, iako su zvuci Samovih vrtlarskih škara, sad već bliže prozoru, još jedva čujno dopirali iz vrta. Čarobnjak je časkom stajao gledajući u vatru, a onda se sagnuo, mašicama izvukao prsten iz vatre i odmah ga uzeo u ruku. Frodo je zinuo.
  "Potpuno je hladan" reče Gandalf. "Evo ti ga!" Frodo ga prihvati na skupljeni dlan – učinilo mu se da je deblji i teži nego ikad.
  "Podigni ga uvis!" reče mu Gandalf. "Pogledaj ga izbliza!"
  Kad ga je Frodo poslušao, opazi tanke crte na prstenu, tanje od najtanjih poteza perom, kako idu po njemu izvana i iznutra: plamene crte koje kanda tvore slova zamašitog rukopisa. Blistale su prodornim sjajem, a opet bile nekako daleke, kao da dopiru iz velike dubine.

 
  "Ne mogu pročitati ova plamena slova" reče Frodo drhtavim glasom
 
  "Ti ne možeš" potvrdi Gandalf "ali ja mogu. To su ti vilenjačka slova, starinske vrste, ali jezik je onaj koji se govori u Mordoru, samo što ga ja neću ovde sad naglas izgovoriti. Nego, evo što ovo otprilike znači na običnom jeziku.
  Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
  Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
  To su samo dva stiha pesme odavno znane iz vilinskih predaja:
  Prstena tri za vilin-kralje za koje zvezde siju,
  I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
  I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
  Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prestolju noći
  U zemlji Mordor gdje sene se kriju.
  Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
  Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
  U zemlji Mordor gdje sene se kriju.
  Ovo je Prsten Vladar, jedini Prsten koji svima njima vlada. To je onaj Jedinstveni Prsten koji je Neprijatelj izgubio prije mnogo vekova, što mu je uvelike umanjilo moć. On silno žudi za njim, ali ga se ne sme domoći."
  Frodo je sjedio nijem i nepomičan. Reklo bi se da je Strah ispružio golemu šaku, kao da se tmasti oblak digao na istoku i okomio na njega da ga proguta.
  "Ovaj prsten!" promuca. "Kako... kako je, tako mi svega, došao do mene?"
  "Ah!" izusti Gandalf. "To ti je duga priča. Početak joj seže do dalekih crnih godina koje dan-danas pamte još samo gospodari drevnih znanja. Kad bih ti morao ispričati celu priču, sedili bismo ovde još onda kad se proleće pretvori u zimu. Ali sinoć sam ti spomenuo Saurona Velikog, Gospodara tame. Istina je ono što si čuo: on se doista opet digao, napustio svoje skrovište u Mrkodolu i vratio u svoju staru tvrđavu, Crnu kulu u Mordoru. Za to ste ime čak i vi hobiti čuli, kao za kakvu senku na rubovima starih priča. Uvek nakon poraza i predaha, ta Sena poprimi neki drugi oblik i iznova naraste."
  "Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!" uzdahne Frodo.
  "To i ja kažem" reče Gandalf "i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano. A naše je vreme, Frodo, već poprilično crno. Neprijatelj je svakim danom sve jači. Planovi su mu još daleko od zrelosti, ali mislim da sazrevaju. Neprijatelju nedostaje još samo nešto da stekne snagu i znanje kojima će skršiti sav otpor, razbiti poslednju obranu i sve zemlje obaviti drugom tamom. Nedostaje mu samo ovaj Prsten-Vladar. Ona Tri, najlepša od svih, sakrili su od njega vilin-gospodari, pa ih njegova ruka nikad nije dotaknula ni okaljala. Sedam je prstenova bilo u posedu kraljeva patuljaka, ali se tri od njih on dočepao, a ostale su zmajevi uništili. Devet ih je dao smrtnim ljudima, ponositim i velikim, i tako ih ulovio u svoje mreže. Odavno su oni potpali pod vlast onoga Jedinoga i postali sjene od Prstenova, senke u njegovoj velikoj seni, njegove najstrašnije sluge. Davno je to bilo. Mnogo je godina proteklo otkako su njih devetorica svetom hodili. Pa ipak, ko zna? Kao što neka senka iznova izraste, možda će i oni opet prohodati? Nego, manimo se toga! Nećemo govoriti o takvim stvarima čak ni upol bela dana u Shireu. Eto kako je sada: Devet ih je sakupio kod sebe; pa i onih Sedam, ili ih je bar uništio. Ona su Tri još skrivena. Ali to ga više ne muči. Potreban mu je još samo ovaj Jedini, zato što ga je on sam izradio, on je njegov i dopustio je da dobar deo njegove nekadašnje moći pređe na njega da bi mogao vladati svima ostalima. Ako ga se ponovo dokopa, opet će svima njima gospodariti, ma gde bili, čak i s ona Tri, i sve ono što je učinjeno s njihovom pomoću propasće, pa će biti još jači nego ikad. To je ta užasna mogućnost, Frodo. On je verovao da je ovaj Jedinstveni Prsten propao, da su ga vilenjaci uništili, kao što je i trebalo biti. Ali sad zna da nije propao, da je pronađen. I zato ga traži, traži i sve su mu misli usredotočene na njega. U tom Prstenu leži njegova velika nada a naš veliki strah."
  "A zašto, zašto nije uništen?" uzvikne Frodo. "I kako ga je neprijatelj uopšte izgubio kad je bio tako jak i kad mu je bio tako dragocen?"
  Grčevito je stezao Prsten u šaci, kao da već vidi crne prste kako se pružaju prema njemu.
  "Oduzet mu je" odgovori Gandalf. "Nekoć je davno snaga vilenjaka da mu se odupru bila mnogo veća, a ni ljudi nisu bili otuđeni od njih. Ljudi sa zapadnih strana pritekli su im u pomoć. To je poglavlje iz drevne istorije kojeg bi se valjalo prisetiti, jer i onda je bilo jada i nevolje, i tame koja se nad sve nadvila, ali i velike hrabrosti i velikih dela koja nisu bila sasvim uzaludna. Možda ću ti jednog dana ispričati svu tu priču, ili ćeš je čuti od onoga koji je najbolje poznaje. Ali zasad, budući da ti je sad najbolje da saznaš kako je ovaj Prsten došao do tebe, što je takođe prilično duga priča, reći ću ti samo ovo. Gil-galad, vilin-kralj, i Elendil sa Zapadnih strana, zbacili su bili Saurona, ali su i sami pri tome stradali; Elendilov sin Isildur odsekao je Prsten sa Sauronove ruke i prisvojio ga. Tako je Sauron poražen i duh mu je pobjegao i skrivao se mnogo godina sve dok mu se sjena nije iznova uobličila u Mrkodolu. Ali Prsten se izgubio. Pao je u veliku reku Anduin i nestao. Jer Isildur je napredovao na sever uz istočnu obalu rieke, ali je blizu Gladdenskih polja pao u zasedu gorskih orka pa su mu gotovo svi vojnici izginuli. On je skočio u vodu, ali dok je plivao Prsten mu je skliznuo s prsta, te su ga orci spazili i ubili strielama."
  Gandalf zastane u kazivanju, pa nastavi:
 
  "I tamo, u mračnim dubinama usred Gladdenskih polja, Prsten je iščeznuo iz svesti i legende, pa čak i ovo malo o njemu znaju samo malobrojni, ni Veće mudraca nije moglo otkriti ništa više. Ali sad mislim da napokon mogu nastaviti priču."
  "Mnogo kasnije ali još uvek vrlo davno, živelo je na obalama Velike reke na rubu Pustošije jedno malo pleme veštih ruku i tihih nogu. Mislim da su bili hobitskog soja, u rodu s praocima Šturova jer su voleli reku i često plivali u njoj ili gradili male čamce od trske. Među njima je bila jedna vrlo ugledna porodica, velika i bogatija od većine ostalih, a na njenu je čelu stajala baka toga plemena, stroga i dobra poznavateljica starih predaja kakve su se prenosile s koljena na koljeno. Najradoznaliji i najbitniji pojedinac u toj porodici bijaše neki Sméagol. On se zanimao za korene i prapočetke, ronio na najdubljim mestima u reci, kopao pod drvećem i biljkama, prokopavao rovove kroz zelene brežuljke i prestao dizati pogled na vrhove brda, na krošnje drveća, na cveće kako se otvara na zraku: glava i oči bijahu mu večito oboreni.
 
  Imao je prijatelja koji se zvao Déagol, slične naravi, oštrijeg oka ali ne tako hitrog i snažnog. Jednom su uzeli čamac i spustili se do Gladdensklh polja, gde su rasle brojne perunike i cvala trska. Tu je Sméagol izašao da pronjuška malo po obalama, a Déagol je ostao u čamcu i pecao. Odjednom mu je neka velika riba zagrizla udicu i pre nego što se snašao odvukla ga za sobom u vodu, do samog dna. Tada je ispustio pecaljku jer mu se učinilo da vidi nešto sjajno u rečnom koritu, pa je suzdržana daha posegnuo za tim.
  Kad je izronio iz vode brboreći, s travom u kosi i sa šakom mulja u ruci, isplivao je na obalu. I gle! Čim je isprao mulj, u šaci mu je ostao lep, zlatan prsten, koji se ljeskao i prelevao na suncu tako te mu se srce razgalilo. Ali Sméagol ga je gledao iza jednog stabla i prišao mu dok je Déagol napasao oči na prstenu.
 
  “Daj nam to, Déagole, dušo” reče Sméagol svome prijatelju preko njegova ramena.
  “Zašto?” upita ga Déagol.
  “Zato što mi je danas rođendan, dušo, i što ga ja hoćem” odgovori Sméagol.
  “Baš me briga!” odbrusi mu Déagol. “Ja sam tebi već dao dar čak i više nego što sam mogao sebi priuštiti. A ovo sam ja našao i zadržaću.” “O, ma nemoj, što ne kažeš, dušo!” reče Sméagol pa ščepa Déagola za vrat i zadavi ga zato što je zlato onako divno sjalo. Zatim natakne prsten na prst.
 
  Niko nikad nije otkrio što je bilo s Déagolom; umoren je daleko od kuće a telo mu je vešto skriveno. Sméagol se vratio sam i ustanovio da ga niko od njegovih ne vidi kad god nosi prsten na ruci. Bio je vrlo zadovoljan tim otkrićem pa je držao prsten sakriven, i služio se njime da dozna tuđe tajne i koristio se svojim znanjem u opake i nečasne svrhe. Izoštrio je vid i sluh za sve što nanosi bol drugima. Prsten mu je dao moć koja je odgovarala njegovu zlu glasu. Nije čudo što je postao vrlo omražen i što su od njega zazirali (kad su ga mogli videti) svi njegovi rođaci. Udarali su ga nogama a on je njih grizao za stopala. Počeo je krasti i lutati neprestano gunđajući nešto za se i grgljajući iz dubine grla. Zato su ga i prozvali Golum, proklinjali ga i terali od sebe, a njegova baka, željna mira, izgnala ga je iz porodice i isterala iz svoje rupe.
  On je osamljen lunjao, plačući pomalo zbog okrutnosti sveta, i otputio se uz reku dok nije stigao do potoka što je tekao iz gorja, pa je pošao uza nj. Lovio je ribu nevidljivim rukama na dubljim mestima i jeo je presnu. Jednog je dana bilo vruće pa, kad se zagledao u dubinu reke, osetio je žarenje na potiljku, a od jarkog odbljeska vode zabolele su ga mokre oči. Začudio se tome jer je već bio malne zaboravio na sunce. Tad je poslednji put digao pogled i zapretio suncu šakom.
  Ali kad je spustio pogled, ugledao je u daljini vrhunce Maglenog gorja u kojem je izvirao taj potok. Iznenada pomisli: “U tom gorju bilo bi mi sveže i hladovito. Tamo me sunce ne bi moglo motriti. Korenje toga gorja mora da je stvarno duboko; biće da su tamo pohranjene velike tajne koje odiskona nisu otkrivene.
 
  Stoga se noću zaputio u brda i naišao na malu spilju iz koje je tekao taman potok; i zavukao se kao crv u središte gorja i izgubio se svima iz vida. I Prsten je nestao s njim u tako da ni njegov tvorac, kad mu je iznova porasla moć, nije mogao ništa više saznati o njemu."
  "Golum!" uzvikne Frodo. "Golum? Hoćete reći da je to ono isto biće Golum koje je Bilbo sreo? Ono odurno biće!"
  "Ja mislim da je to tužna priča" reče čarobnjak "a mogla se dogoditi i drugima, čak i nekim hobitima koje poznajem."
  "Ja ne verujem da je Golum u rodu s hobitima, čak ni u daljnjem rodu" reče Frodo poprilično žestoko. "Kakva odvratna ideja!"
  "Ipak je to istina" odvrati Gandalf. "O porijeklu hobita barem ja znam više od samih hobita. Pa čak i Bilbova priča upućuje na to srodstvo. U dnu njihovih svesti i pamćenja bilo je mnogo toga slično. Njih su se dvojica izvanredno dobro razumela mnogo bolje nego što bi hobit recimo razumio patuljka ili orka, pa čak i vilenjaka. Ako ništa drugo, seti se samo zagonetaka koje su obojica znali!"
  "Da" potvrdi Frodo. "Doduše, i druga stvorenja osim hobita zadaju zagonetke, i to uglavnom iste vrste. Ali hobiti ne varaju u gonetanju, a Golum je neprestance želeo varati.On je samo hteo oslabiti pažnju sirotog Bilba. I rekao bih da je njega u njegovoj pokvarenosti zabavljalo da predloži igru kojom će na kraju lako doći do žrtve, a ako slučajno izgubi, nije mu se moglo ništa dogoditi."
  "Bojim se da je to živa istina" reče Gandalf. "Ali mislim da je u tome bilo još nečega što vama nije jasno. Čak ni Golum nije bio dokraja propao. Dokazao je da je žilaviji nego što bi čak i koji od Mudrih mislio. Ostao mu je bio kutak svesti koji je još bio njegov i kroz koji je dopiralo svetlo kao što dopire kroz pukotinu u tamu: svetlo iz prošlosti. Mislim da mu je doista godilo kad je ponovo čuo prijazan glas koji mu donosi uspomene na vetar, i na drveće, i na sunce u travi, i na slične zaboravljene stvari. Ali dakako da je sve to na kraju još više razgnevilo onaj opaki deo u njemu, ako se nije mogao svladati. Ako se nije mogao izlečiti." Gandalf uzdahne. "Na žalost za to već nema mnogo nade. Ali nije ni sasvim beznadno. Nije, premda je Prsten bio toliko dugo u njegovu posedu, gotovo otkako zna za sebe. Jer davno je bilo prošlo vreme kad ga je često nosio: u onom mrklom mraku bio mu je malokad potreban. Sigurno je da Golum nije nikad “iščeznuo”. Još je mršav i žilav. Ali mu je ta stvar, naravno, izjedala um i ta mu je muka postala gotovo nepodnošljiva. Pokazalo se da su sve one “velike tajne” u gorju tek pusta noć: tu se nije više imalo što otkriti, nije se imalo što raditi, ostalo mu je samo ružno potajno žderanje i kivno prisećanje. Bio je jadan i čemeran. Mrzio je mrak, a još je više mrzio svetlo: sve je mrzio, a najviše sam Prsten."
  "Kako to mislite?" upita ga Frodo. "Pa valjda je Prsten bio njegovo “zlato”, jedina stvar do koje mu je bilo stalo? A ako ga je mrzio, zašto ga se nije oslobodio, ili ga negde ostavio i otišao?"
  "Morao bi, Frodo, već pomalo shvatiti, nakon svega ovoga što si čuo" reče Gandalf. "On je mrzio Prsten i voleo ga kao što je i sam sebe mrzeo i voleo. Nije ga se mogao osloboditi. U tome više nije imao svoje volje. Moćni Prsten brine se sam o sebi.
 
  Frodo. On može izdajnički skliznuti s prsta, ali ga njegov čuvar nikad ne može napustiti. U najboljem se slučaju poigrava mišlju da ga preda nekome na čuvanje, pa i to samo negde na početku, dok Prsten još nije potpuno ovladao njime. Ali, koliko ja znam, jedini je Bilbo dosad pošao dalje od poigravanja tom mišlju i zaista ga nekome predao. U tome sam mu i ja svojski pomogao. Pa čak ni u tom slučaju ne bi ga se nikad naprosto odrekao ni bacio. Nije Golum, Frodo, odlučivao o svemu tomu, nego sam Prsten. Prsten je njega ostavio."
 
  "Što, baš u pravi čas da ga nađe Bilbo?" priupita ga Frodo. "Zar mu ne bi bolje odgovarao neki ork?"
 
  "Nije tu ništa čudno" reče Gandalf. "Ne smeš se tome rugati. To je bio najčudniji događaj u svoj dosadašnjoj istoriji toga Prstena: to što je Bilbo naišao baš u taj čas i napipao ga, slučajno, u mraku. Bilo je tu više od jedne sile na delu, Frodo. Prsten se pokušao vratiti svom gospodaru. Skliznuo je bio Isilduru s ruke i izdao ga; a onda, kad mu se pružila prilika domogao se sirotog Déagola, koji je zbog toga izgubio glavu, a nakon toga Goluma, i njega je proždro. On mu više nije mogao biti od koristi: bio je odviše sitan i biedan, i dok je god bio s njim, nije mogao napustiti njegovo duboko jezerce. I tako, kad mu se gospodar ponovo probudio i uputio do njega svoje mračne misli iz Mrkodola, ostavio je Goluma. A onda ga je pokupila osoba kojoj bi se čovek najmanje nadao na tom mestu: Bilbo iz Shirea. Iza svega toga je bilo nešto drugo na delu, što nije bilo u planu njegova tvorca. Ne mogu ti to izraziti jasnije nego da kažem da je Bilbu bilo suđeno da nađe taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca. Ako je tako, onda je i tebi bilo suđeno da dođeš do tog Prstena. Ta te pomisao može samo ohrabriti."
 
  "Ništa mene ta pomisao ne ohrabruje" odbrusi Frodo. "Doduše, nisam siguran da vas razumem. Ali kako ste vi doznali sve to o Prstenu i o Golumu? Da li vi to zbilja sve znate, ili još uvek samo nagađate?"
 
  Gandalf pogleda Froda a oči mu se zakrese.
 
  "Mnogo sam znao, a mnogo sam i naknadno doznao" odgovori mu. "Ali neću sad tebi podnositi izveštaj o tome što sam sve radio. Priča o Elendilu i Isilduru i Prstenu Vladaru poznata je svim Mudrima. Tvoj je Prsten dokazao da je upravo taj Jedinstveni Prsten i samim natpisom što se pojavio u vatri, bez obzira na sve druge dokaze."
 
  "A kad ste vi to otkrili?" presiječe ga Frodo u reči.
 
  "Pa naravno, upravo malopre u ovoj sobi" oštro odgovori čarobnjak. "Ali očekivao sam da ću ugledati taj natpis. Vratio sam se sa sumornih putovanja i dugog traganja da izvršim ovu poslednju proveru. To je poslednji dokaz i sad je sve belodano jasno. Trebalo je malo razmišljanja da se ustanovi koja je bila prava Golumova uloga i da se njome popuni praznina u priči. Možda sam ja doista počeo od nagađanja o Golumu, ali sad više ništa ne nagađam. Sad znam. Video sam ga."
 
  "Vidjeli ste Goluma?"
 
  "Da. Bilo je jasno da ga treba pronaći, ako se ikako može. Pokušavao sam to nekad davno, ali tek sam sad napokon uspeo."
 
  "Što se zapravo dogodilo kad mu je Bilbo umaknuo? Znate li možda?"
 
  "Nije mi posve jasno. Ovo što sam ti ispričao, to je ono što mi je sam Golum bio voljan kazati; iako, naravno, ne ovako kako sam ja tebi iznio. Golum je lažljivac pa mu moraš prosijavati reči. Tako je, na primer, za Prsten rekao da ga je dobio na dar za rođendan i ostao je pri tome. Rekao je da ga je dobio od svoje bake koja je imala mnogo takvih lepih stvari. Smiešna priča! Nimalo ne sumnjam da je Sméagolova baka bila matrijarh, velika ličnost na svoj način, ali je besmislena priča o tome kako je posedovala mnogo vilenjačkih prstenova pa ih je poklanjala, to je laž. Ali laž u kojoj je bilo i zrnce istine. Goluma je progonilo umorstvo Déagola pa je izmislio tu svoju obranu koju je ponavljao svome “zlatu” nebrojeno puta dok je glabao kosti u mraku i dok nije gotovo i sam poverovao u tu svoju laž. Njemu je doista toga dana bio rođendan, pa mu je Déagol morao pokloniti taj prsten. Očito se prsten pojavio upravo zato da bude njegov dar. I zato je to bio njegov rođendanski dar, i tako dalje, i tako dalje. Imao sam s njim strpljenja koliko sam mogao, ali mi je istina bila strahovito važna pa sam na kraju morao biti i grub. Zaplašio sam ga vatrom i izvukao od njega pravu istinu, malo-pomalo, uz mnogo šmrcanja i cviljenja. Mislio je da je neshvaćen i da se s njim loše postupalo. Ali kad mi je napokon ispričao svoju priču, kad je došao do kraja igre zagonetaka i Bilbova bega, nije mi hteo ništa više reći osim u obliku nekakvih mutnih nagoveštaja. Bio je prožet nekim drugim, još većim strahom. Mrmljao je nešto o tome kako će se ponovo domoći svoga vlasništva. Videće još svet hoće li on trpeti da ga mlate nogama i teraju u rupu, a onda još i opljačkaju! On sad ima dobrih prijatelja, dobrih i vrlo moćnih prijatelja koji će mu pomoći. Baggins će mu to skupo platiti. To mu je bila misao vodilja. Mrzeo je Bilba i proklinjao ga. Štaviše, znao je odakle je Bilbo došao."
  "Pa kako je to doznao?" upita ga Frodo.
  "Što se tiče imena, Bilbo je bio toliko bedast da mu je sam rekao kako se zove, a nakon toga Golumu, kad je izašao iz svoga skrovišta, nije bilo teško otkriti iz koje je zemlje. O da, izašao je iz skrovišta. Pokazalo se da više žudi za svojim Prstenom nego što se boji orkova, pa čak i svetla. Nakon godinu-dve izvukao se iz gorja. Vidiš, iako je još patio od žudnje za njim, Prsten ga nije više proždirao, Golum je opet živnuo. Osećao se star, dozlaboga star, ali nije više bio onako plašljiv i bio je strahovito gladan. Još se bojao svetla i mrzeo ga, posebno svetlost sunca i meseca, i doveka će ih se bojati, mislim; ali bio je lukav. Otkrio je da se može sakrivati od danjeg svetla i mesečine, da se može hitro i nečujno kretati u gluho doba noći zahvaljujući svojim bledim i hladnim očima i da može loviti mala prestrašena i neoprezna stvorenja. Zahvaljujući svežoj hrani i svežem zraku postao je jači i odvažniji. I našao je put do Mrkodola, kao što se moglo i očekivati."
  "Jeste li ga onde našli?" upita ga Frodo.
  "Onde sam ga video" odgovori Gandalf "ali je pre toga nadaleko lutao idući za Bilbovim tragom. Od njega je bilo teško išta pouzdano doznati jer mu je govor prošaran kletvama i pretnjama. “A što je ono imalo u džempovima?” rekao je. “To nije htelo reći, nije, zlato moje. Mala varalica! To nije bilo pošteno pitanje. Ono je prvo varalo, prvo. Prekršilo pravila. Trebalo je da ga zgnječimo, da, zlato moje! I zgnječićemo ga, zlato moje!” Tako je neprestano govorio. Ne treba valjda navoditi daljnje primere? Meni je dojadio taj njegov govor. Ali iz nekih njegovih rieči ubačenih između režanja uspeo sam razabrati da su ga njegovi dobro podstavljeni tabani odneli na kraju do Esgarotha, pa čak i do ulica Dôlja, gde je potajno prisluškivao i zavirivao. E pa, vesti o velikim događajima bile su se proširile nadaleko i naširoko po Pustošiji, te su mnogi čuli za Bilba i znali odakle je. Mi nismo ništa tajili o našem putovanju do njegove kuće na zapadu. Golum je svojim dobrim sluhom uskoro doznao sve što ga je zanimalo."
  "Pa zašto onda nije pošao dalje za Bilbom?" priupita ga Frodo. "Zašto nije došao u Shire?"
  "E, sad smo do toga došli" prosliedi Gandalf. "On je krenuo na ovu stranu i vratio se na zapad, sve do Velike rijeke. Ali onda je skrenuo sa svog puta. Uveren sam da se nije uplašio udaljenosti. Ne, nešto ga je drugo odvuklo na drugu stranu. Tako bar misle moji prijatelji, oni koji su tragali za njim za moj račun. Prvi su mu ušli u trag šumski vilenjaci zato što mu je trag bio još svež. Vodio ih je kroz Mrkodol pa opet natrag, ali ga nikad nisu ulovili. U šumi se uvelike pričalo o njemu, pričale su se užasne priče čak i među zverima i pticama. Šumljaci su govorili da se vani proširio strah i trepet, da se pojavio neki duh što pije krv, da se penje na drveće i traži gnezda, da se zavlači u rupe i traži mladunčad, da se uvlači kroz prozore i traži kolevke. Ali na zapadnom rubu Mrkodola trag je opet skrenuo nekud na jug, izgubio se s područja šumskih vilenjaka i nestao. Tada sam ja ozbiljno pogrešio. Da, Frodo, pogrešio sam, i to ne prvi put, iako se bojim da mi je to bila dosad najveća pogreška. Ostavio sam tu stvar na miru. Pustio sam ga da ode, jer sam u to vreme imao mnogo drugih briga na pameti, a još sam se uzdao u Sarumanovo znanje. Eto, to je bilo pre više godina. Platio sam odonda tu svoju pogrešku mnogim sumornim i opasnim danima. Trag se bio odavno ohladio kad sam ga iznova potražio, nakon Bilbova odlaska. I sve bi moje traganje bilo uzaludno da mi nije priskočio u pomoć prijatelj: Aragorn, najveći svetski putnik i tragač našega doba. Zajedno smo tragali za Golumom uzduž i poprijeko po Pustošiji, bez nade, pa i bez uspeha. Ali napokon kad sam već odustao od traganja i krenuo na drugu stranu, pronađen je Golum. Moj se prijatelj izvukao iz velikih pogibli i doveo mi sa sobom toga gnusnog skota. Golum mi nije hteo reći što je radio. Samo je slinio i govorio da smo okrutni, gutajući svaki čas golum niz grlo; a kad smo ga pritegnuli, cvili je i previjao se, trljao svoje dugačke šake, oblizivao prste kao da ga bole, kao da se priseća nekog davnog mučenja. Ali bojim se da nema mesta sumnji da je prevalio na svoj spori, gmizavi način, korak po korak, milju po milju, put na jug, sve do daleke zemlje Mordor.
  Teška je tišina pritisnula sobu. Frodo je čuo svoje srce kako mu lupa. Činilo se da čak i vani sve miruje. Nije više bilo ni zvuka Samovih vrtlarskih škara.
  "Da, sve do Mordora" ponovi Gandalf. "Na žalost, Mordor privlači sva zla stvorenja, a Mračni moćnik upinje se iz petnih žila da ih tamo sve okupi. Neprijateljev Prsten zacelo je ostavio tragove i na Golumu tako te nije mogao odoleti pozivima. Svi su tada šaputali o novoj senci na jugu i o tome kako ona mrzi zapad. Onde su bili Golumovi krasni novi prijatelji koji će mu pomoći da se osveti! Jadna budala! U toj će zemlji naučiti mnogo više nego što će mu biti po volji. I kad-tad, dok se bude vrzmao i njuškao oko granice, uhvatiće ga i privesti – na saslušanje. Sve se bojim da je tako nekako i bilo. Kad je pronađen, već je dugo bio onde i upravo se vraćao. Po nekom zlom poslu. Ali to sad više nije važno. Ono je najgore već bio počinio. Da, na žalost! Neprijatelj je od njega saznao da je Jedinstveni Prsten ponovo pronađen. On zna gde je Isildur pao. Zna gde je Golum našao Prsten. Zna da je to jedan od Velikih Prstenova jer mu je podario dug život. Zna da nije jedan od ona Tri, jer se oni nisu bili ni izgubili niti podnose kakvu štetu. Zna da nije ni jedan od onih Sedam pa ni jedan od onih Devet, jer je o njima sve poznato. Zna da je to onaj Jedan Prsten. Napokon je Neprijatelj, mislim, čuo za hobite i Shire. Shire; možda ga upravo traži ako već nije otkrio gde je. Zbilja, Frodo, bojim se da Neprijatelj možda čak misli kako je dugo nezapaženo prezime Baggins odjednom postalo važno."
 
  "Ali to je užasno!" uzvikne Frodo. "Kudikamo gore nego što sam mogao i zamisliti na temelju vaših nagoveštaja i upozorenja. O Gandalfe, najbolji moj prijatelju, što mi je činiti? Sad se već stvarno bojim. Što mi je činiti? Baš mi je žao što Bilbo nije proburazio toga gnusnog skota kad mu se pružila prilika!"
 
  "Žao? Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome. Sažaljenje i milosrđe: da ne ubija bez potrebe. I za to je bio dolično nagrađen, Frodo. Veruj mi da mu je zlo toliko malo naškodilo i da se na kraju spasio upravo zato što je na taj način postao vlasnik toga Prstena. Uz pomoć sažaljenja."
 
  "Oprostite" reče Frodo. "Ali prestravljen sam i ne osećam sažaljenje prema Golumu."
 
  "Ti ga još nisi video" upadne mu Gandalf u reč. "Nisam, niti ga želim vidjeti" odvrati Frodo. "Ja vas zbilja ne razumem. Hoćete li možda reći da ste ga vi, i vilenjaci, ostavili navlaš da živi nakon svih onih njegovih jezovitih nedela? Pa on je sad u najmanju ruku isto tako zao kao i kakav ork, naprosto nam je neprijatelj. Zaslužio je smrt."
 
  "Zaslužio je! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve. Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti pre nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga, vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, pre kraja, dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu – pa i tebi, među ostalima. Vilenjaci ga drže u zatvoru, ali u postupanju s njim iskazuju svu dobrotu koju nose u svojim mudrim srcima."
 
  "Pa ipak" opet će Frodo "kad već Bilbo nije mogao ubiti Goluma, radije bih da nije zadržao Prsten. Radije bih da ga nije ni našao, i da Prsten nije došao do mene! Zašto ste me nagovorili da ga zadržim? Zašto me niste natjerali da ga bacim ili da ga uništim?"
 
  "Nagovorio? Natjerao?" ponovi čarobnjak. "Zar nisi slušao sve ovo što sam ti govorio? Uopšte ne misliš što govoriš. Očito bi pogrešio da si ga bacio. Ovi Prstenovi imaju sposobnost da ih drugi pronađu. U zlim je rukama mogao počiniti veliko zlo. Što je najgore, mogao je pasti u ruke Neprijatelju. Zapravo bi se to jamačno i dogodilo jer je ovo Jedinstveni Prsten, Vladar, a Neprijatelj se trudi svim silama da ga pronađe ili da ga privuče sebi. Dakako, dragi moj Frodo, da je Prsten bio opasan za tebe i da me je to ozbiljno brinulo. Ali toliko je toga bilo na kocki da sam morao ponešto i riskirati – premda čak i onda kad sam bio daleko odavde nije bilo dana a da Shire nisu motrile budne oči. Dok god se nisi služio njime, mislio sam da Prsten neće trajno uticati na tebe, bar ne zadugo. Ne smeš zaboraviti da sam ja pre devet godina, kad smo se poslednji put videli, još malo što pouzdano znao.
  "Ali zašto da ga ne uništimo, kao što kažete da je trebalo odavno učiniti?" ponovo uzvikne Frodo. "Da ste me upozorili ili da ste mi bar javili, ja bih ga se već bio oslobodio."
  "Misliš da bi? A kako bi to izveo? Jesi li ikad pokušao?"
  "Nisam. Pa valjda bih ga mogao razbiti čekićem, ili ga istopiti?"
  "Pokušaj!" reče mu Gandalf. "Pokušaj sad odmah."
 
  Frodo ponovo izvadi Prsten iz džepa i pogleda ga. Sad je Prsten bio ravan i gladak, bez znaka ili šava koji bi se mogao na njemu raspoznati. Zlato je bilo sjajno i čisto, a Frodo pomisli kako mu je boja jarka i krasna, i kako je savršeno okrugao. Beše to divna i vrlo skupocena stvarca. Kad ga je izvadio, kanio ga je baciti u najveći žar u vatri, ali je sad uvideo da to ne može učiniti bez velike borbe u sebi. Neodlučno je odvagnuo Prsten u ruci sileći se da se priseti svega onoga što mu je Gandalf rekao, a onda snagom volje učini pokret kao da će ga baciti – ali ustanovi da ga je umesto toga strpao u džep.
  Gandalf se sumorno nasmeje.
  "Vidiš li? Ni ti ga, Frodo, ne možeš više tako lako pustiti, niti si voljan da ga oštetiš. Ni ja te ne bih mogao na to “naterati” – osim silom, kad bih ti slomio volju. Ali sila je beskorisna ako želiš slomiti Prsten. Čak i kad bi ga udario teškim maljem, ne bi mu ništa naudio. Ništa mu ti ne možeš svojim rukama, ni ja svojima. Dakako da se na ovoj tvojoj maloj vatri ne bi moglo rastaliti ni obično zlato. Ovaj je Prsten već prošao kroz nju neoštećen, čak se nije ni zagrijao. Ali nema u Shireu te kovačnice u kojoj bi se mogao i najmanje izmeniti. Čak ni nakovnji i peći patuljaka ne bi mu ništa mogli. Rečeno je da bi zmajev oganj mogao rastaliti i satrti Prstenove moći, ali nema više na svetu zmaja čiji bi stari oganj bio dovoljno snažan za tako nešto. Nije nikad ni bilo takvog zmaja, čak ni Ancalagon Crni, koji bi mogao nauditi Jedinstvenom Prstenu, Prstenu-Vladaru, zato što je njega izradio sam Sauron. Postoji tek jedan način: pronaći Napukline Kobi u dubinama Orodruina, Vatrene gore, i baciti Prsten u njih ako ga doista želiš uništiti, spremiti zauviek izvan domašaja Neprijatelja."
  "Ja ga zaista želim uništiti!" uzvikne Frodo. "Ili da ga ko drugi uništi! Ja nisam stvoren za opasne pothvate. Najradije bih da nisam nikad ni video ovaj Prsten! Zašto sam uopše došao do njega? Zašto sam baš ja izabran?"
  "Na takva pitanja nema odgovora" pripomene Gandalf. "Možeš biti siguran da to nije bilo zbog neke vrline koje drugi nemaju: u najmanju ruku nije zbog tvoje moći ni mudrosti. Ipak, izabran si i stoga se moraš poslužiti snagom, srcem i umom kakve poseduješ."
  "Ali ja imam vrlo malo od svega toga! Vi ste mudri i snažni. Ne biste li vi radije preuzeli Prsten?"
  "Ne bih!" uzvikne Gandalf i skoči na noge. "S tom moći, moja bi moć bila odviše velika i strašna. A Prsten bi stekao još veću i kobniju moć nada mnom." On sevne očima a lice mu se ozari nekakvom nutarnjom vatrom. "Nemoj me iskušavati! Jer ja ne želim postati drugi Gospodar tame. A put Prstena do mog srca vodi preko samilosti, samilosti spram slabosti i želje za snagom da činim dobro. Nemoj me iskušavati! Ne bih se usudio uzeti ga, čak ni na čuvanje, da ga i ne koristim. Želja da se njime služim bila bi prevelika za moju snagu. A snaga će mi biti i te kako potrebna. Preda mnom su velike opasnosti."
  On priđe prozoru, odgrne zastore i otvori kapke. U sobu iznova nahrupi svetlo. Sam je prolazio stazom zviždučući.
  "A sad" nastavi čarobnjak okrećući se opet Frodu "na tebi je da se odlučiš. Ja ću ti uvekpomagati." Položi ruku Frodu na rame. "Pomagaću ti nositi to breme dok ga god budeš morao nositi. Ali uskoro moramo nešto preduzeti. Neprijatelj napreduje."
  Zavladala je duga šutnja. Gandalf je opet seo potežući dim iz lule. Reklo bi se da je duboko zamišljen. Oči su mu na prvi pogled bile zatvorene, ali je ispod vjeđa pomno motrio Froda. Frodo je pak netremice gledao u crveni žar na ognjištu sve dok mu nije ispunio celo vidno polje, reklo bi se da zuri u duboke vatrene bunare. Mislio je na po zlu čuvene Napukline Kobi i na užas Vatrene gore.
  "No!" napokon će Gandalf. "O čemu razmišljaš? Jesi li odlučio što ćeš?"
  "Nisam!" odgovori Frodo dolazeći k sebi iz tame i zapažajući, na svoje veliko čudo, da oko njega nije mrak i da kroz prozor vidi suncem obasjani vrt. "A možda i jesam? Koliko sam razumeo ono što ste mi rekli, morao bih valjda zadržati i čuvati Prsten, bar za sada, što god mi on učinio."
  "Ma što on učinio, biće to sporo, trebat će mu vremena da ti nanese zlo, ako ga zadržiš s tom namjerom" reče Gandalf.
 
  "Nadajmo se da će biti tako" otpovrne Frodo. "Ali nadam se da ćete uskoro naći nekog boljeg čuvara. Čini mi se da ću dotle ja predstavljati opasnost za sve koji žive u mojoj blizini. Ne mogu nikako zadržati Prsten i ostati ovde. Morao bih napustiti Vrećasti venac, napustiti Shire, sve napustiti i otići." Uzdahne. "Hteo bih spasiti Shire ako mogu... iako sam ponekad mislio da su stanovnici Shirea neizrecivo glupi i dosadni, i da bi im potres ili najezda zmajeva možda dobro došli. Ali sad više ne mislim tako. Mislim da će mi lutanje biti podnošljivije dok god Shire bude iza mene, siguran i bezbrižan, jer ću znati da negde imam čvrst oslonac, premda se više neću moći vratiti. Dakako da sam katkad pomišljao da odem odavde, ali sam mislio da bi to bila neka vrsta odmora, niz pustolovina sličnih Bilbovim, ili još nešto bolje, što bi se završilo mirom. Ali ovo bi značilo progonstvo, bežanje iz jedne opasnosti u drugu koje bi me pratile na putu. A morao bih valjda poći sam ako želim to učiniti i spasiti Shire. Osećam se tako sitan i iščupan iz korena, i tako... očajan. Neprijatelj je tako jak i strašan."
  Iako nije više ništa rekao Gandalfu, dok je govorio u srcu mu se upalila silna želja da pođe za Bilbom – da pođe za Bilbom, da ga možda čak i pronađe. Ta je želja bila toliko snažna da je nadvladala u njemu strah: gotovo da je bio spreman istog časa istrčati bez klobuka na cestu, kao što je Bilbo učinio ovakvog jednog jutra pre mnogo mnogo godina.
  "Dragi moj Frodo!" usklikne Gandalf. "Hobiti su zaista neobična stvorenja, kako već rekoh. Za mesec dana čovek može naučiti sve što se zna o njihovu ponašanju, a opet će ga iznenaditi u kritičnom trenutku i za sto godina. Ne mogu reći da sam očekivao takav odgovor, čak ni od tebe. Ali Bilbo nije pogrešio kad te je izabrao za svoga naslednika, iako nije tada možda ni slutio koliko je to važno. Bojim se da imaš pravo. Prsten neće moći dugo ostati skriven u Shireu, pa ćeš radi sama sebe, ali i radi drugih, morati otići i odreći se prezimena Baggins. Pod tim prezimenom ne bi bio siguran izvan Shirea, ni u Pustošiji. Ja ću ti sada dati jedno drugo prezime za put. Putovaćeš kao gospodin Podgorski. Ali mislim da ne moraš putovati sam. Ne moraš ako poznaješ nekog u koga se možeš pouzdati i tko bi bio voljan putovati s tobom – i koga bi ti bio voljan povesti u nepoznate opasnosti. Ali, budeš li tražio suputnika, budi oprezan u biranju! I pazi što govoriš, čak i najboljim prijateljima! Neprijatelj ima mnogo uhoda i mnogo načina da čuje što se priča."
  Iznenada ućuta kao da nešto osluškuje. Frodo primeti da je i unutra i vani posve tiho. Gandalf se prikrade prozoru. Zatim naglo skoči do podboja i zagrabi dugačkom rukom pod prozor. Razlegne se jauk i pojavi se kovrčava glava Sama Gamgeeja potegnuta za uho.
  "Gle, gle, tako mi brade!" uzvikne Gandalf. "Nije li ovo Sam Gamgee? A što ti radiš ovde?"
  "Blagoslovljeni da ste, gospodin Gandalfe!" odvrati Sam. "Ništa! Samo što sam doterivo rub travnjaka ispod prozora, ako me razumete."
  Pa dohvati svoje makaze i pokaže ih kao dokazni materijal.
  "Ne razumem" mrko će Gandalf. "Već prilično dugo ne čujem zvuk tih tvojih makaza. Koliko si nas dugo tu prisluškivao?"
  "Prisluškinjo, gospodine? Oprostite, al ne razumem vas pravo. Nema u Vrećastom vencu nikakih sluškinja, bar koliko ja znam."
  "Ne budali! Što si sve čuo, i zašto si nas slušao?"
  Gandalf sijevne očima i nakostreši obrve poput čekinja.
  "Gospodine Frodo, molim vas!" uzvikne Sam tresući se kao riba na vodi. "Ne dajte mu, gospodine, da me iznakazi. Ne dajte mu da me pretvori u neku neman! Moj bi se ćaća ozbiljno zabrinuo. Nisam mislio ništa zlo, poštenja mi, gospodine!"
  "Neće ti on ništa" reče Frodo i samo što ne prasne u smeh, iako je bio i sam iznenađen i prilično zbunjen. "Zna Gandalf isto kao i ja da nisi mislio ništa zlo. Samo se saberi i odgovaraj na njegova pitanja!"
  "Pa ovaj, gospodine" reče Sam podrhtavajući i dalje "čuo sam koješta što nisam baš dobro razumeo, o nekom neprijatelju, o prstenovima, i o gospodinu Bilbu, gospodine, i o zmajevima, i o nekoj vatrenoj gori i... i o vilenjacima, gospodine. Slušo sam vas zato što nisam mogo da ne slušam, ako razumete šta oću da kažem. Blagoslovljeni bili, gospodine, al ja zbilja volim slušat takve priče. I verujem u njih, ma šta o njima Ted govorio. O vilenjacima, gospodine! O, kako bi njih voleo da vidim! Ne biste li me hteli povest sa sobom da vidim te vilenjake gospodine, kad budete išli na put?"
  Iznenada se Gandalf nasmeje.
  "Hodi unutra!" vikne, pa ispruži obe ruke i podigne zapanjenog Sama, skupa s njegovim makazama i ostrišcima trave, te ga spusti na pod u sobi. "Da te povede da vidiš vilenjake, a?" reče pozorno motreći Sama, ali mu na licu titraše osmeh. "Čuo si dakle da gospodin Frodo odlazi na put?
  "Jesam, gospodine. Zato sam se i zagrcnuo, valjda ste me onda i čuli. Nisam hteo, gospodine, al mi je izletielo, bio sam toliko uzbuđen."
  "Tu ti ne mogu pomoći, Sam" tužno će Frodo. Iznenada je pojmio da će zbog bega iz Shirea biti više bolnih rastanaka nego što je puko kazivanje zbogom uobičajenim udobnostima u Vrećastom vencu. "Ja ću doista morati na put. Ali" tu oštro pogleda Sama "ako ti je zbilja stalo do mene, moraš sve ovo zadržati u najvećoj tajnosti. Razumeš? Ako ne zadržiš, ako samo pisneš nekome o ovome što si ovde čuo, onda se nadam da će te Gandalf doista pretvoriti u pegavu žabu a vrt napuniti belouškama."
  Sam padne na kolena dršćući.
  "Ustaj, Sam!" zapovedi mu Gandalf. "Ja sam nešto bolje smislio. Nešto čime ću ti začepiti usta i ujedno te dolično kazniti zbog prisluškivanja. Poći ćeš na put s gospodinom Frodom."
  "Ja, gospodine?" usklikne Sam i skoči na noge kao pas koga su pozvali u šetnju. "Ipak ću vidit vilenjake i sve drugo! Huuura!" uzvikne i brizne u plač.

                            

Нема коментара:

Постави коментар