20. 5. 2022.

Džerom Dejvid Selindžer, Lovac u žitu ( 20, 21, 22 )

 

 


20

 Ostao sam da sedim i napijam se, čekajući da se pojave stara Tina i Žanina i izvedu svoju tačku, ali nije ih bilo. Izašao je neki tip pederskog izgleda s talasastom kosom i zasvirao na klaviru, a onda se pojavila ta nova damica, Valensija, i zapevala. Pojma nije imala, ali ipak je bila bolja od stare Tine i Žanine i, ako ništa drugo, pevala je dobre stvari. Klavir je bio odmah pored šanka gde sam sedeo i sve, a stara Valensija je stajala bukvalno pored mene. Počeo sam kao da je merkam, ali pravila se da me uopšte ne primećuje. Verovatno to ne bih radio da već nisam bio kardinalno pijan. Kad je završila, izgubila se takvom brzinom da nisam stigao čak ni da je pozovem na piće, pa sam pozvao šefa sale. Rekao sam mu da pita staru Valensiju da li je raspoložena da popije sa mnom nešto. Rekao je da hoće, ali verovatno joj nije čak ni preneo moju poruku. Ljudi nikad nikome ne prenose vaše poruke.
  Sve u svemu, sedeo sam u tom prokletom baru sve do oko jedan sat inapio se kao skot. Jedva sam gledao na oči. Ipak, pazio sam da ne postanem bučan ili nešto. Nisam hteo da me neko zapazi, ili da me pita koliko mi je godina. Ali, ljudi moji, jedva sam gledao na oči. Kada sam se stvarno napio, ponovo sam počeo da izvodim onaj idiotluk s metkom u utrobi. Bio sam jedini lik u baru s metkom u utrobi. Samo sam zavlačio ruku ispod sakoa, preko stomaka i svega, da zadržim krv kako se ne bi razlila na sve strane.Nisam hteo da iko sazna da sam uopšte ranjen. Prikrivao sam činjenicu da sam ranjeni skot. Šta mi je na kraju došlo - došlo mi je da okrenem Džejn i vidim da li je stigla kući. I tako sam platio i sve. Onda sam ustao od šanka i otišao do telefonske govornice. Sve vreme sam zavlačio ruku ispod sakoa, da zadržim krv. Ljudi moji, kako sam bio pijan.
  Međutim, kad sam ušao u govornicu, nisam više bio raspoložen daokrenem Džejn. Bio sam verovatno previše pijan. I tako, šta sam uradio - okrenuo sam Sali.
  Okrenuo sam jedno dvadeset brojeva dok nisam pogodio onaj pravi. Ljudi moji, kako sam oslepeo.
  "Zdravo", rekao sam kad se neko javio na prokleti telefon. Dreknuo sam, izgleda, toliko sam bio pijan.
  "Ko je to?" rekao je neki vrlo hladan ženski glas.
  "Ja sam. Holden Kolfild. Dajte mi Sali".
  "Sali spava. Ovde njena baka. Zašto zoveš u ovo doba, Holdene? Znaš li koliko je sati?"
  "Aha. 'Oću Sali. Važno je. Dajte je."
  "Sali spava, mladiću. Zovi je sutra. A sad, laku noć."
  "Probudite je! Probudite je, ej! Bravo."
  Onda se javio neki drugi glas. "Holdene, ja sam." Bila je to Sali. "U čemu je problem?"
  "Sali? Ti si?"
  "Da - prestani da urlaš. Šta si, pijan?"
  "Aha. Slušaj, Slušaj, ej. Dolazim na Badnje veče. Važi? Da ti kitim jelku. Važi? Je l' važi, ej, Sali?"
  "Da. Pijan si. Idi sad u krevet. Gde si? Ko je s tobom?"
  "Sali? Dolazim da kitim jelku, važi? Je l' važi, ej?"
  "Da. Idi sad u krevet. Gde si? Ko je tamo s tobom?"
  "Niko. Sa mnom sam." Ljudi moji, kako sam bio pijan! Čak sam se i dalje držao za stomak. "Sredili su me. Rokijeva banda me sredila. Je l' znaš? Sali, je l' znaš?"
  "Ne čujem te. Idi sad u krevet. Moram da idem. Zovi me sutra."
  "Ej, Sali! 'Oćeš da ti kitim jelku? 'Oćeš li, ej?"
  "Da. Laku noć. Idi sad kući i lezi."
  Spustila je slušalicu.
  "Laku noć. Laku noć, Sališka. Sali moja slatka", rekao sam. Možete li da zamislite koliko sam bio pijan? Onda sam i ja okačio slušalicu. Zaključio sam da se verovatno tek vratila kući s nekog sastanka. Zamislio sam je negde napolju sa Lantovima i onim endoverskim klipanom. Svi plivaju naokolo u prokletom loncu punom čaja i odvajaju neke visoko intelektualne razgovore, krajnje šarmantni i isfolirani. Stravično sam zažalio što sam joj telefonirao. Kad sam pijan, potpuno sam lud.
  Ostao sam prilično dugo u prokletoj govornici. Držao sam se kao za telefon, da ne izgubim svest. Nisam se baš čarobno osećao, moram da priznam. Na kraju sam ipak izašao iz te govornice i otišao u muški toalet,teturajući se naokolo kao moron, i napunio jedan od lavaboa hladnom vodom. Onda sam zagnjurio glavu, skroz do ušiju. Nisam se ni trudio da je osušim ili nešto. Pustio sam neka se cedi, gadura. Onda sam prešao do nekog radijatora kraj prozora i seo na njega. Bio je lep i topao. Stvarno je prijao, jer sam se tresao kao skot. Smešno je to, uvek se tresem kao sumanut kad se napijem.
  Nisam imao šta drugo da radim, pa sam samo sedeo na radijatoru i brojao one male bele kockice na podu. Sav sam bio mokar. Jedno galon vode curio mi je niz vrat, preko kragne i kravate i svega, ali nisam mario za to. Bio sam suviše pijan da bih mario za to. A onda je, posle nekog vremena, lik koji je pratio staru Valensiju na klaviru, onaj lik pederskog izgleda i talasaste kose, ušao da očešlja svoje zlatne uvojke. Odvojili smo kao neki razgovor dok se češljao, samo što on nije bio preterano ljubazan.
  "Ej, 'oćete li videti onu malu, onu Valensiju, kad se vratite u bar?"upitao sam ga.
  "Postoji velika mogućnost za to", rekao je. Vickast neki tip. Stalno nalećem na neke vickaste tipove u životu.
  "Čujte. Prenesite joj moje komplimente. Pitajte je da li joj je kelner preneo moju poruku?"
  "Zašto ne odeš kući, šefe? Koliko uopšte imaš godina?"
  "Osamdeset šest. Čujte. Prenesite joj moje komplimente. Važi?"
  "Zašto ne odeš kući, šefe?"
  "Ne ja. Nego, odlično svirate onaj klavir", rekoh. Samo sam mu laskao.
  Odvratno je svirao, ako baš hoćete da znate. "Trebalo bi da odete na radio", rekoh. "Takav lepotan kao vi. Sa svim tim zlaćanim loknama. Treba li vam menadžer?"
  "Idi kući, šefe. Budi dobar dečko. Idi kući i pravo u krevet."
  "Nemam nikakvu kuću. Bez zezanja - treba li vam menadžer?"
  Nije mi odgovorio. Samo je izašao. Konačno je završio češljanje i lickanje pa je otišao. Kao Stredleter. Svi su ti lepotani isti. Kad završe s lickanjem proklete frizure, samo ti okrenu leđa.
  Kad sam najzad sišao sa radijatora i pošao ka garderobi, plakao sam i sve. Ne znam zašto, ali plakao sam. Možda zato što sam se osećao tako odvratno potišten i usamljen. A onda, kad sam došao do garderobe, nisam mogao da nađem prokleti broj. Devojka koja je tu radila bila je, ipak, veoma ljubazna. Dala mi je kaput i bez broja. I moju ploču "Mala Širli Bins" - još sam je nosio i sve. Dao sam joj dolar što je tako dobra, ali nije htela da uzme. Samo mi je govorila da odem kući i legnem. Pokušao sam da joj kao zakažem sudar kad završi s poslom, ali nije htela. Rekla je da je dovoljno stara da mi bude majka i sve. Pokazao sam joj onaj moj sedi pramen u kosi i rekao joj da sam napunio četrdeset dve. Pokazao sam joj i onu crvenu lovačku kapu i dopala joj se. Naterala me da je stavim pre izlaska jer mi je kosa bila još prilično mokra. Stvarno je bila ljubazna.
  Nisam se više osećao tako pijan kad sam izašao, ali napolju je opet postalo veoma hladno i zubi su mi cvokotali kao ludi. Nisam mogao da ih obuzdam. Otišao sam do Medison avenije i stao da sačekam autobus, jer mi nije ostalo gotovo ništa od svih onih para, pa sam morao da počnem da štedim na taksiju i svemu. Ali nije mi se ulazilo u prokleti autobus. Osim toga, uopšte nisam znao kuda bi trebalo da idem. I tako, šta sam uradio - krenuo sam prema parku. Smislio sam da odem do onog jezerceta i vidim šta, kog đavola, rade patke, da vidim ima li ih tamo ili ih nema. Park nije bio daleko, a ja nisam znao neko drugo mesto kuda bih pošao - nisam znao čak ni gde ću da spavam - pa sam pošao tamo. Nisam bio umoran ili nešto. Samo sam bio stravično potišten.
  Onda se nešto užasno desilo, baš kad sam ušao u park. Ispustio sam Febinu ploču. Razbila se u jedno pedeset komada. Bila je u velikom omotu i sve, ali ipak se razbila. Samo što nisam zaplakao, toliko mi je bilo žao zbog toga, ali samo sam izvadio komadiće iz omota i strpao ih u džep kaputa. Nisu više bili ni za šta, ali nije mi se dalo da ih bacim. Onda sam zašao u park. Ljudi moji, kako je bilo mračno.
  Proživeo sam ceo svoj život u Njujorku i poznajem Central-park kao sopstveni dlan, jer sam se kao dete stalno vozio na rolšuama ili biciklom po njemu, ali stravično sam se namučio da nađem ono jezerce te noći. Tačno sam znao gde je - baš na južnom delu parka i sve - ali ipak nisam mogao da ga nađem. Mora da sam bio pijaniji nego što sam mislio. Hodao sam i hodao, a oko mene je postajalo sve mračnije i mračnije, sve sablasnije i sablasnije. Nisam video ni žive duše oko sebe, za sve vreme" otkako sam ušao u park. A i bolje. Verovatno bih odskočio na kilometar da sam video nekog. Onda sam ga najzad pronašao. Na jednom delu bilo je zaleđeno, a na drugom nije. Ali nisam video nikakve patke. Obišao sam oko čitavog prokletog jezera - jednom sam zamalo upao, u suštini - ali nisam video ni jednu jedinu patku. Mislio sam, ako ih tu uopšte ima, da možda spavaju ili nešto, uz samu obalu, negde blizu trave i sve. Tako sam zamalo upao u vodu. Ali nijednu nisam našao.
  Na kraju sam seo na neku klupu, gde nije bilo tako prokleto mračno. Ljudi moji, i dalje sam se tresao kao skot, a kosa na potiljku, iako sam imao onu lovačku kapu na glavi, bila mi je puna malih ledenica. To me zabrinulo. Pomislio sam da ću verovatno dobiti zapaljenje pluća i umreti. Zamišljao sam kako mali milion mamlaza dolazi na moj pogreb i sve. Moj deda iz Detroita, koji izvikuje nazive ulica kad se voziš s njim u prokletom autobusu, i moje tetke - imam jedno pedeset tetaka - i svi ostali imbecilni rođaci. Kakva bi se banda skupila. Svi su oni došli kad je Eli umro, čitava idiotska gomila njih. Imam neku glupu tetku što pati od zadaha iz usta, kojaje stalno ponavljala kako on spokojno izgleda na odru. To mi je D.B. pričao.
  Nisam bio tamo. Još sam bio u bolnici. Morao sam u bolnicu kad sam povredio ruku. Sve u svemu, zabrinuo sam se da me čeka zapaljenje pluća, sa svim onim ledenicima u kosi, i da ću umreti. Strašno mi je bilo žao majke i oca. Posebno majke, jer još nije prežalila mog brata Elija. Zamišljao sam kako neće znati šta da uradi sa svom mojom odećom, sportskim rekvizitima i ostalim glupostima. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je što sam znao da ne bi pustila Febu na moj prokleti pogreb, jer je još uvek dete. To je bila jedina dobra strana toga. Onda sam pomislio na svu tu gomilu kako me trpa u prokleto groblje, s mojim imenom na nadgrobnoj ploči i sve. Okružen mrtvim likovima. Ljudi moji, baš te srede kada umreš. Iz dna duše se nadam da će neko, kada stvarao umrem, imati toliko mozga da me jednostavno baci u reku ili negde. Sve drugo, samo da me ne trpaju u prokleto groblje. Ljudi dolaze i stavljaju ti bukete cveća na stomak nedeljom, uz sve ostale gluposti. Kome treba cveće kada umreš? Nikome.
  Kad je vreme lepo, moji često odlaze s buketima cveća na Elijev grob. Išao sam s njima nekoliko puta, ali prestao sam. Kao prvo, sigurno je da ne uživam da ga vidim na tom idiotskom groblju. Okruženog mrtvim ljudima i nadgrobnim spomenicima i sve. Nije bilo tako loše kada ima sunca, ali dvaput - dvaput - je počela kiša kad smo bili tamo. Bilo je odvratno. Kiša je padala na njegovu idiotsku nadgrobnu ploču, padala je na travu nad njegovim stomakom. Padala je na sve strane. Svi koji su došli na groblje počeli su da trče kao sumanuti prema svojim kolima. To je ono od čega sam gotovo poludeo. Svi koji su došli na groblje mogli su da uđu u svoja kola i uključe radio i sve, a zatim odu da ručaju na neko lepo mesto - svi osim Elija. Nisam to mogao da podnesem. Znam da je na groblju samo njegovo telo i da mu je duša na nebu i ostale gluposti, ali svejedno nisam to mogao da podnesem. Voleo bih da nije tamo, to je sve. Niste ga poznavali. Da ste ga poznavali, znali biste o čemu govorim. Nije tako loše kada sija sunce, ali sunce sija samo kad se njemu sija.
  Posle nekog vremena, tek da bih skrenuo misli sa zapaljenja pluća i ostalog, izvadio sam preostali novac i pokušao da ga prebrojim pod bednim svetlom fenjera u parku. Ostalo mi je samo tri novčanice od po jedan dolar, pet novčića od dvadeset pet centi i jedan od deset centi - ljudi moji, spiskao sam čitavo bogatstvo otkako sam napustio Pensi. Šta sam onda uradio - spustio sam se do samog jezerca i šibnuo sve te novčiće da onako odskakuju po površini, tamo gde nije bilo zaleđeno. Ne znam zašto sam to uradio, ali uradio sam. Valjda sam mislio da će mi to skrenuti misli sa zapaljenja pluća i umiranja. Ali nije.
  Počeo sam da razmišljam kako bi se Feba osećala kad bih dobio zapaljenje pluća i umro. Detinjasto je razmišljati na taj način, ali nisam mogao drukčije. Bilo bi joj prilično teško kad bi se tako nešto desilo. Prilično sam joj drag. Mislim, mnogo me voli. Najozbiljnije. Sve u svemu, nisam mogao da ne mislim o tome, pa sam na kraju smislio šta da uradim - smislio sam kako je najbolje da se ušunjam u kuću i vidim je, za slučaj da umrem i sve. Imao sam ključ od ulaznih vrata, pa sam smislio šta da uradim - da se maksimalno tiho ušunjam u stan, a onda samo popričam malo s njom. Jedino što me brinulo bila su ulazna vrata. Jezivo škripe. To je prilično stara zgrada, a nastojnik je užasno lenj, pa sve škripi i cijuče. Plašio sam se da me moji ne čuju kad se ušunjam. Ali ipak sam rešio da probam. I tako sam se najzad maknuo iz parka i krenuo kući. Hodao sam čitavim putem. Nije bilo mnogo daleko, a ja nisam bio umoran. Nisam više bio čak ni pijan. Bilo je samo veoma hladno i nigde nikog u blizini.

21

    Godinama nisam imao takvu sreću - kad sam stigao do kuće, stari noćni liftboj, Pit, nije bio u kabini. Kod lifta je bio neki novi lik, koga nikad nisam video, pa sam smislio da ću, ako ne naletim pravo na roditelje ili nešto, moći da se pozdravim sa Febom i onda zbrišem, tako da niko čak i ne sazna da sam dolazio. Bila je to stvarno neviđena sreća. Da bude još bolje, taj novi liftboj je bio malo priglup, šta li. Rekao sam mu, nekim krajnje nehajnim glasom, da me digne do Dikstejnovih. Dikstejnovi su stanovali u onom drugom stanu na našem spratu. Skinuo sam bio onu lovačku kapu, da ne bih izgledao sumnjivo ili nešto. Ušao sam u lift kao da strahovito žurim. Zatvorio je vrata lifta i sve, spreman da me digne gore, a onda se okrenuo i rekao: "Oni nisu tu. Otišli su na zabavu, na četrnaesti sprat."
  "Nema problema", rekoh. "Treba da ih pričekam. Ja sam im nećak.
  Pogledao me onako priglupo, kao podozrivo. "Bolje da pričekaš u holu, druškane", rekao je.
  "Voleo bih - najozbiljnije", rekoh. "Ali muči me noga. Moram da je držim u određenom položaju. Mislim da je bolje ako sednem na onu stolicu pred njihovim vratima."
  Nije znao o kom đavolu pričam pa je samo rekao: "A", i digao me gore. Divota. Smešno je to. Treba samo da kažeš nešto što niko ne razume i ljudi bukvalno rade šta god hoćeš od njih.
  Izašao sam na našem spratu - ćopajući kao skot - i krenuo ka onoj strani gde su Dikstejnovi. Zatim, kad sam čuo da se vrata lifta zatvaraju, okrenuo sam se ka našoj strani. Dobro mi je išlo. Čak se nisam više osećao pijan. Izvadio sam ključ i otvorio vrata, maksimalno tiho. Onda sam, krajnje oprezno, ušao i zatvorio vrata. Trebalo bi da odem u lopove, kunem se.
  U predsoblju je bilo strahovito mračno, naravno, a podrazumeva se da nisam mogao da palim svetlo. Morao sam da pazim da ne lupini u nešto i ne napravim bilo kakvu buku. U svakom slučaju, dobro sam znao da sam kod kuće. Naše predsoblje ima neki čudan miris, kako nigde drugde ne miriše. Ne znam šta je to. Nije karfiol a nije ni parfem - ne znam šta je - ali uvek znaš da si kod kuće. Već sam hteo da skinem kaput i okačim ga u plakar, tu u predsoblju, ali je taj plakar pun vešalica koje klepeću kao sumanute kad ga otvoriš, pa nisam ni skinuo kaput. Onda sam veoma, veoma polako krenuo ka Febinoj sobi. Znao sam da me naša devojka neće čuti, jer ima samo jednu bubnu opnu. Imala je tog brata koji joj je gurnuo slamku u uvo kad je bila mala, tako mi je pričala. Bila je poprilično gluva i sve. Ali ne i moji roditelji. Posebno majka, ona ima uši kao prokleti pas tragač. Zato sam bio maksimalno nečujan kad sam prolazio kraj njihovih vrata. Čak sam i prestao da dišem, Isuse. Moga oca možeš i stolicom po glavi - taj se neće probuditi, ali majka - dovoljno je da se nakašlješ negde u Sibiru i ona će te čuti. Užasno je nervozna. Često sedi budna i puši, po čitavu noć.
  Najzad, posle jedno sat vremena, stigao sam do Febine sobe. Međutim, nije bila tu. Zaboravio sam na to. Zaboravio sam da uvek spava u D.B.-ovoj sobi kad je on u Holivudu ili negde. Ona je voli, jer je to najveća soba u kući. Takođe i zbog tog velikog starog pisaćeg stola koji je D.B. kupio od neke alkoholisane dame u Filadelfiji, i tog ogromnog, gigantskog kreveta, koji ima jedno deset milja u širinu i deset milja u dužinu. Ne znam gde je kupio taj krevet. Sve u svemu, Feba voli da spava u D.B.-ovoj sobi kada on nije tu, i on joj dozvoljava. Trebalo bi da je vidite kada radi domaći zadatak ili nešto za tim suludim stolom. Velik je gotovo kao krevet. Jedva je i vidite kad radi domaći. Ali takve ona stvari voli. Ne voli svoju sobu jer je, kaže, suviše mala. Kaže da voli da se širi. To me stvarno obara. Šta Feba uopšte ima da širi? Ništa.
  I tako sam, krajnje nečujno, ušao u D.B.-ovu sobu i upalio lampu na stolu. Feba se nije čak ni probudila. Kad je svetlo već bilo upaljeno i sve, neko vreme sam je kao gledao. Ležala je i spavala, lice joj je bilo negde na ivici jastuka. Usta su joj bila širom otvorena. Čudno je to. Uzmite odrasle, oni bezvezno izgledaju kada spavaju tako otvorenih usta, ali ne i deca. Deca izgledaju kako treba. Mogu čak i da izbalave čitav jastuk pa da opet izgledaju kako treba.
  Prošetao sam po sobi, maksimalno nečujno, razgledajući stvari. Solidno sam se osećao, za promenu. Nije mi se više činilo da me čeka zapaljenje pluća ili nešto. Jednostavno mi je bilo dobro, za promenu. Fe-bina odeća je bila složena na stolici pored kreveta. Ona je veoma uredna, za jedno dete. Mislim, ne razbacuje stvari naokolo, kao neka deca. Nije aljkava. Preko naslona stolice bio je prebačen žaketić njenog drap kompleta koji joj je majka kupila u Kanadi. Njena bluza i ostalo bilo je složeno na sedištu. Cipelice i čarape bile su na podu, ispod stolice, jedna pored druge. Te njene cipelice nisam ranije video. Bile su nove. Neke tamnosmeđe mokasine, slične jednima koje ja imam, i lepo su se slagale sa tim kompletom iz Kanade. Majka je lepo oblači. Ona stvarno ima neviđen ukus za neke stvari. Nije talentovana za kupovanje klizaljki ili nečega, ali savršena je kad je reč o odeći. Mislim, Feba uvek ima neku haljinicu da se onesvestiš. Uzmite većinu devojčica, čak i kad su im roditelji bogati i sve, one obično nose neke grozne haljinice. Voleo bih kad biste mogli da vidite Febu u tom kompletu koji joj je majka kupila u Kanadi. Najozbiljnije.
  Seo sam na stari D.B.-ov pisaći sto i razgledao stvari na njemu. Bile su to uglavnom Febine stvari, za školu i sve. Većinom knjige. Ona na vrhu zvala se Aritmetika je zabava! Okrenuo sam kao prvu stranu i pogledao je. Evo šta je stara Feba napisala na njoj:
  FEBA VEDERFILD KOLFILD
  4B-1
  To me oborilo. Njeno srednje ime je Džozefina, a ne Vederfild. Ali ona ga ne voli. Kad god je vidim, ima novo srednje ime za sebe.
  Knjiga ispod aritmetike bila je geografija, a ispod geografije gramatika. Odlično joj ide gramatika. Sve joj odlično ide, ali najbolje gramatika. Zatim, ispod gramatike, bile su sveske. Ona ima jedno pet hiljada svesaka. Nikad niste videli dete sa toliko svesaka. Otvorio sam onu na vrhu i pogledao prvu stranu. Na njoj je pisalo: Bemis videćemo se na odmoru
  imam nešto veoma veoma važno da ti kažem.
  To je bilo sve na toj strani. Na sledećoj je pisalo:
  Zašto jugoistočna Aljaska ima toliko fabrika konzervi?
  Zato što je tamo toliko lososa
  Zašto ima bogate šume?
  zato što ima pogodnu klimu.
  Šta je učinila naša vlada
  da poboljša život eskima na Aljasci?
  to pogledaj za sutra!!!
  Feba Vederfild Kolfild
  Feba Vederfild Kolfild
  Feba Vederfild Kolfild
  Feba V. Kolfild
  gđica Feba Vederfild Kolfild lično
  Molim te dodaj ovo Širli!!!! Širli rekla si da si strelac ali ti si samo bik,ponesi rolšue kad ideš kod mene.
  Sedeo sam tako na D.B.-ovom pisaćem stolu i pročitao celu svesku. Nije mi dugo trebalo, a ja mogu da čitam takve stvari, neku dečju svesku, Febinu ili bilo čiju, po čitav dan i noć. Dečje sveske me obaraju. Onda sam zapalio cigaretu - bila mi je poslednja. Mora da sam popušio bar tri pakle toga dana. A onda sam je najzad probudio. Mislim, nisam mogao da sedimna tom stolu do kraja života. Osim toga, plašio sam se da ne banu iznenada roditelji i hteo sam bar da je pozdravim pre toga. I tako sam je probudio.
  Ona se vrlo lako budi. Mislim, čovek ne mora da viče ili nešto. Treba samo da sedne na krevet i kaže: "Probudi se, Febo", i paf! - ona je već budna.
  "Holdene!" odmah je rekla. Zagrlila me i sve. Jako je osećajna. Mislim, prilično je osećajna za jedno dete. Ponekad je čak previše osećajna. Poljubio sam je, a ona je rekla: "Kad si stigao kući?" Bilo joj je strašno drago što me vidi. Lepo se videlo.
  "Ne tako glasno. Malopre. Kako si inače?"
  "Fino. Jesi li dobio moje pismo? Napisala sam ti pet stranica..."
  "Aha - ne tako glasno. Hvala ti."
  Napisala mi je to pismo, ali nisam stigao da joj odgovorim. Čitavo je pismo bilo o toj školskoj predstavi u kojoj je trebalo da igra. Rekla mi je da se ništa ne dogovaram za petak, kako bih mogao da je gledam.
  "Kako predstava?" upitah je. "Kako si ono rekla da se zove?"
  "'Božična svečanost za Amerikance'. Glupa je, ali ja sam Benedikt Arnold. Imam u suštini glavnu ulogu", rekla je. Ljudi moji, bila je totalno budna. Jako se uzbudi kad priča o takvim stvarima. "Počinje kad umirem. Duh dolazi na Badnje veče i pita me da li se stidim i sve. Znaš već. Zbog izdaje domovine i svega. Hoćeš li doći da gledaš?" Sedela je već sasvim uspravno na krevetu. "O tome sam ti pisala. Hoćeš li?"
  "Naravno da ću doći. Sigurno dolazim."
  "Tata ne može da dođe. Mora da leti za Kaliforniju", rekla je. Ljudi moji, stvarno je bila totalno budna. Treba joj najviše dve sekunde da se totalno razbudi. Sedela je - više kao klečala - sasvim uspravno na krevetu držala me za ruku. "Slušaj. Mama je rekla da dolaziš kući u sredu. Rekla je u sredu."
  "Otišao sam ranije. Ne tako glasno. Probudićeš sve živo."
  "Koliko je sati? Vratiće se veoma kasno, rekla je mama. Otišli su na neku zabavu u Norvok, u Konektikatu", rekla je Feba. "Pogodi šta sam radila popodne! Koji sam film gledala. Pogodi!"
  "Ne znam... Slušaj. Zar nisu rekli u koliko će se..."
  "Doktor", rekla je Feba. "Specijalno su ga davali, tamo u Listerovoj fondaciji. Davali su ga samo danas - danas je bio jedini dan. O nekom doktoru iz Kentakija koji stavi ćebe preko lica tog deteta koje je bogalj i ne može da hoda. Onda ga šalju u zatvor. Odličan je bio."
  "Stani malo. Zar nisu rekli u koliko se..."
  "On je nju žalio, taj doktor. Zato je stavio ćebe preko njenog lica i svega, da bi se ugušila. Onda ga šalju u zatvor, na doživotnu robiju, ali to dete kome je stavio ćebe preko glave stalno ga obilazi i zahvaljuje mu za ono što je uradio. On je bio ubica iz milosrđa. Samo, on zna da zaslužuje zatvor zato što doktor ne bi smeo da oduzima ono što je božje. Vodila nas majka jedne devojčice iz mog razreda, Alise Holmborg. Ona mi je najbolja prijateljica. Ona je jedina devojčica u čitavom..."
  "Stani malo, hoćeš li?" rekoh. "Pitao sam te nešto. Jesu li rekli u koliko se vraćaju ili nisu?"
  "Nisu, ali vratiće se veoma kasno. Tata je uzeo auto i sve, tako da ne moraju da brinu za vozove. Sada imamo radio u njemu! Osim što mama kaže da niko ne treba da ga uključuje u toku vožnje." Počeo sam kao da se opuštam. Mislim, konačno sam prestao da brinemhoće li da me nađu u kući ili neće. Dođavola s tim, rešio sam. Ako će da me nađu, našli su me.
  Trebalo je videti Febu. Na sebi je imala plavu pidžamu sa crvenim slonovima na kragnici. Ona obožava slonove.
  "Znači, dobar je bio film, a?" rekoh.
  "Odličan, osim što je Alisa bila prehlađena pa je njena majka stalno pitala da li se gripozno oseća. I to usred filma. Kad god se dešavalo nešto važno, njena majka bi se nagnula preko mene i pitala Alisu da li se gripoznooseća. To me baš nerviralo."
  Onda sam joj rekao za ploču. "Slušaj, kupio sam ti ploču", rekoh. "Samo, razbila mi se usput." Izvadio sam parčiće iz džepa na kaputu i pokazao joj. "Bio sam malo pijan", rekoh.
  "Daj mi te parčiće", rekla je. "Sačuvaću ih." Uzela mi ih je pravo iz ruke i stavila ih u fioku noćnog ormarića. Ona me stvarno obara.
  "Dolazi li D.B. kući za Božić?" upitao sam je.
  "Možda, a možda i neće, rekla je mama. Sve zavisi. Možda će morati da ostane u Holivudu i piše film o Anapolisu, tamo gde je pomorska akademija."
  "O Anapolisu, Isuse!"
  "To je ljubavna priča i ostalo. Pogodi ko će da igra! Koja filmska zvezda. Pogodi!"
  "Ne zanima me. Anapolis, Isuse. Šta zna D.B. o Anapolisu, Isuse? Kakve to ima veze sa pričama kakve on piše?" rekoh. Ljudi moji, izluđuju me takve stvari. Taj prokleti Holivud. "Šta si to uradila s rukom?" upitah je.Primetio sam da na laktu ima veliki flaster. Na sebi je imala neku pidžamu bez rukava.
  "Jedan dečak, Kertis Vajntraub, što ide sa mnom u razred, gurnuo me dok sam silazila niz stepenice u park", rekla je. "Hoćeš da vidiš?" Počela je da skida taj suludi flaster sa ruke.
  "Pusti to. Zašto te gurnuo niz stepenice?"
  "Ne znam. Mislim da me mrzi", rekla je Feba. "Ta druga devojčica i ja, Selma Aterberi, prosule smo mastilo i svašta po njegovoj jakni.
  "To baš nije lepo. Šta si ti - neko dete?"
  "Ne, ali kad god sam u parku, on me svuda prati. Stalno me prati. Ide mi na nerve."
  "Verovatno mu se sviđaš. To nije razlog da se prosipa mastilo po..."
  "Ja neću da mu se sviđam", rekla je. Onda je počela čudno da me gleda.
  "Holdene", rekla je, "kako to da ne dolaziš kući u sredu?"
  "Šta?"
  Ljudi moji, neprestano si morao da budeš na oprezu s njom. Ako ne mislite da je bistra, stvarno niste čitavi.
  "Kako to da ne dolaziš kući u sredu?" pitala me. "Nisu te valjda izbacili ili nešto?"
  "Rekao sam ti. Pustili su nas ranije. Pustili su čitavu..."
  "Izbacili su te! Jesu!" rekla je Feba. Onda me udarila pesnicom u nogu. Stvarno ume da upotrebi pesnicu kad joj dođe. "Jesu! Jao, Holdene! Prekrila je šakom usta i sve. Stvarno ume da se uzbudi, kunem se.
  "Ko kaže da su me izbacili? Niko nije rekao da..."
  "Jesu. Jesu", rekla je i ponovo me lupila pesnicom. Ako mislite da to ne boli, stvarno niste čitavi. "Tata će te ubiti!" rekla je. Onda se bacila potrbuške na krevet i nabila prokleti jastuk preko glave. Ona to prilično često radi. Totalna je šizika ponekad.
  "Prekini sad s tim", rekoh. "Niko me neće ubiti. Niko neće čak ni da... Hajde, Feb, skloni taj glupi jastuk s glave. Niko me neće ubiti."
  Međutim, nije htela da ga skloni. Ne možete je naterati da uradi nešto ako ona neće. Samo je ponavljala: "Tata će te ubiti." Teško je bilo i razumeti je s tim prokletim jastukom preko glave.
  "Niko me neće ubiti. Mućni malo glavom. Pre svega, odlazim odavde. Šta bih mogao da uradim - mogao bih da nađem posao, na nekom ranču ili negde. Znam jednog tipa čiji deda ima ranč u Koloradu. Možda ću tamo da se zaposlim", rekoh. "Javljaću ti se i sve kad odem, ako odem. Hajde. Skloni to s glave. Hajde, ej, Feb. Molim te. Molim te, hoćeš?"
  Međutim, nije ga sklonila. Pokušao sam da ga sklonim, ali ona jeužasno jaka. Čovek se zamori boreći se s njom. Ljudi moji, ako ona reši da zadrži jastuk preko glave, onda ga stvarno zadrži. "Febo, molim te pojavi seodatle", govorio sam. "Hajde, ej... Ej, Vederfild. Pojavi se."
  Ali nije htela. Ponekad ne možeš čak ni da se ubeđuješ s njom. Na kraju sam ustao, otišao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta iz kutije na stolu i gurnuo ih u džep. Popušio sam već sve što sam imao.

  22.

  Kad sam se vratio, bila je sklonila jastuk s glave - znao sam da hoće - ali i dalje nije htela da me pogleda, iako je sad ležala na leđima i sve. Kad sam prišao krevetu i ponovo seo, okrenula je svoje šašavo lice na drugu stranu. Totalno me ignorisala. Baš kao mačevalačka ekipa u Pensiju kad sam ostavio sve one proklete mačeve u podzemnoj.
  "Kako je stara Hejzel Vederfild?" rekoh. "Pišeš li neke nove priče o njoj? Onu koju si mi poslala imam u koferu. Dole je na stanici. Baš je dobra."
  "Tata će te ubiti."
  Ljudi moji, kad ona nešto uvrti u glavu, onda to stvarno uvrti u glavu.
  "Ne, neće. U najgorem slučaju će opet gadno da me izgrdi i onda će da me pošalje u prokletu vojnu školu. To je sve što će da mi uradi. Ali, kao prvo, neću čak ni da budem tu. Biću daleko odavde. Biću - ve-rovatno ću biti na tom ranču u Koloradu."
  "Ne zasmejavaj me. Ti ne znaš čak ni konja da jašeš.
  "Ko ne zna? Naravno da znam. To te nauče za dva minuta", rekoh. "Prestani da čupkaš to." Čupkala je onaj flaster na ruci. "Ko te tako podšišao?" upitah je.
  Tek tada sam primetio kako su je glupo podšišali. Bilo je suviše kratko. "Šta te se tiče", rekla je. Ona ume da bude vrlo arogantna ponekad. Ume da bude poprilično arogantna. "Sigurno si opet pao iz svih mogućih predmeta", rekla je - vrlo arogantno. Bilo je, na neki način, pomalo i smešno. Ponekad govori kao neka učiteljica, iako je još dete. Ne, nisam", rekoh. "Prošao sam iz engleskog." A onda sam je, tek onako, uštinuo za dupe. Bilo je nekako istrćeno, jer je ležala na boku. Ona jedva da uopšte ima dupe. Nisam je jako uštinuo, ali je svejedno pokušala da me udari po ruci. Promašila je.
  A onda je najednom rekla: "Oh, zašto si to učinio?" Mislila je na to što sam ponovo izbačen. Baš me nekako rastužilo, način na koji je to rekla. "Ma ne pitaj me, Febo. Smučilo mi se već od takvih pitanja", rekoh. "Ima milion razloga. To je jedna od najgorih škola u koju sam ikad išao. Prepuna je licemera. I podlaca. Nikad u životu nisi videla toliko podlaca. Na primer, ako bi se u nečijoj sobi skupilo društvo i neko hteo da uđe, nikad ga nisu puštali ako je neki priglup, bubuljičav tip. Svi su uvek zaključavali vrata kad bi neko hteo da uđe. A imali su i to prokleto tajno bratstvo. Pridružio sam se jer sam bio kukavica da to ne učinim. Tamo ima jedan bubuljičav, dosadan lik, Robert Ekli, koji je hteo da ga prime. Stalno je pokušavao da se pridruži, ali nisu hteli da ga prime. Samo zato što je dosadan i bubuljičav. Čak mi se i ne priča o tome. Odvratna škola. Kunem ti se."
  Feba je ćutala, ali slušala je. Po njenom potiljku sam mogao da pogodim da sluša. Ona uvek sluša kad joj nešto pričaš. A smešno je što uvek zna o čemu pričaš. Najozbiljnije.
  Nastavio sam da pričam o starom Pensiju. Tako mi je kao došlo.
  "Čak su i ona dva-tri dobra profesora u školi bili dvolični", rekoh. "Na primer, tamo ima neki matori lik, stari Spenser. Njegova žena je svakoga uvek služila vrućom čokoladom i sve, i bili su stvarno dobri. Ali trebalo je videti ga kada je direktor, stari Tarmer, došao na čas istorije i seo skroz pozadi. Večito je dolazio i sedeo po jedno pola sata u zadnjoj klupi. Pravio se kao da je inkognito ili nešto. Posle nekog vremena javljao se otpozadi i prekidao predavanje starog Spensera nekim imbecilnim šalama. Stari Spenser je bukvalno umirao od cerekanja i smeškanja, kao da je Tarmer prokleti princ ili nešto."
  "Nemoj toliko da psuješ."
  "Ti bi povratila od svega toga, kunem se", rekoh. "A onda, tu je i Dan veterana. Imaju taj Dan veterana, kada svi mamlazi koji su od 1776. maturirali na Pensiju, dolaze i muvaju se naokolo sa svojim ženama i decom i svima. Trebalo je da vidiš tog matorog od jedno pedeset godina. Šta je radio - ušao je kod nas u sobu i kucao na vrata i pitao nas može li da ode u toalet. Toalet je bio na kraju hodnika - pojma nemam zašto je nas pitao. Znaš li šta je rekao? Rekao je kako hoće da vidi da li su njegovi inicijali još uvek na jednim vratima klozeta. Šta je taj uradio - urezao je svoje glupe žalosne matore inicijale na neka vrata od klozeta, pre jedno devedeset godina, i sada je hteo da vidi da li su još tamo. I tako smo moj cimer i ja otišli s njim i morali da stojimo tamo dok je on tražio svoje inicijale po svim vratima klozeta. Sve vreme nam je nešto pričao, govorio nam da su dani koje je proveo u Pensiju bili najsrećnije doba u njegovom životu i delio nam gomilu saveta za budućnost i sve. Ljudi moji, kako me taj deprimirao! Neću da kažem da je bio loš - nije. Ali ne moraš da budeš loš da bi nekog deprimirao - možeš da budeš i dobar, svejedno je. Sve što treba da učiniš kako bi nekog deprimirao je da mu podeliš gomilu šupljih saveta dok tražiš svoje inicijale po nekim vratima klozeta - to je sve što treba da učiniš. Ne znam. Možda sve to i ne bi bilo tako depresivno da nije toliko gubio dah. Potpuno je ostao bez daha već od samog penjanja uz stepenice, i sve vreme dok je tražio svoje inicijale teško je disao, tim komičnim i žalosnim nozdrvama, dok je govorio Stredleteru i meni da izvučemo sve što god možemo iz Pensija. Isuse! Ne umem to da objasnim. Jednostavno nisamvoleo ništa što se dešavalo u Pensiju. Ne umem to da objasnim."
  Feba je nešto rekla, ali nisam je čuo. Usta su joj bila jednom stranom priljubljena o jastuk, pa je nisam čuo.
  "Šta?" rekoh. "Odmakni usta. Ništa te ne čujem šta govoriš."
  "Ti ne voliš ništa što se dešava.
  Baš me deprimiralo kad mi je to rekla.
  "Volim. Baš volim. Naravno da volim. Ne govori tako. Zašto si sad to rekla?"
  "Zato što ne voliš. Ne voliš nijednu školu. Ne voliš milion stvari. Ne voliš."
  "Volim! Tu grešiš - baš tu grešiš! Kako, dođavola, možeš da kažeš tako nešto?" rekao sam. Ljudi moji, baš me deprimirala.
  "Zato što ne voliš", rekla je. "Navedi bar jednu stvar."
  "Jednu stvar? Jednu stvar koju volim?" rekoh. "Važi."
  Problem je bio što nisam mogao da se koncentrišem. Ponekad je čoveku teško da se koncentriše.
  "Jednu stvar koju mnogo volim, misliš?" upitao sam je.
  Ali nije mi odgovorila. Bila je u nekom komičnom iskrivljenom položaju skroz na drugoj strani kreveta. Bila je jedno hiljadu milja daleko.
  "Hajde, odgovori mi", rekoh. "Jednu stvar koju mnogo volim ili jednu stvar koju samo volim?"
  "Koju mnogo voliš."
  "U redu", rekoh. Ali problem je bio što nisam mogao da se koncentrišein. Sve što mi je palo na pamet bile su one dve časne sestre koje idu naokolo i prikupljaju novac u tu staru korpu. Posebno ona s naočarima gvozdenog okvira. I taj dečak koga sam poznavao u Elkton Hilsu. Tamo je bio taj dečak, zvao se Džems Kasti, koji nije hteo da porekne nešto što je rekao o tom krajnje nadobudnom liku, Filu Stebilu. Džems Kasti je rekao za njega da je nadobudan, a neki od Stebilovih ulizica je otišao i otkucao gaStebilu. I tako je Stebil, sa još šestoricom nekih gadova, otišao do Kastlove sobe, ušao i zaključao prokleta vrata i pokušao da ga natera da porekne ono što je rekao, ali on nije hteo. I tako su se bacili na njega. Neću čak ni da vam kažem šta su mu radili - suviše je gadno - ali on i dalje nije hteo da porekne, stari Džems Kasti. A trebalo je videti ga. Bio je mršav omalen lik slabašnog izgleda, s ručicama kao olovke. Na kraju, šta je uradio - umesto da porekne to što je rekao, bacio se kroz prozor. Bio sam pod tušem i sve, ali čak sam i ja čuo kada je pao napolju. Pomislio sam, međutim, da je nešto ispalo kroz prozor - radio ili pisaći sto, a ne dečak i sve. Onda sam čuo kako svi trče kroz hodnik i niz stepenice, pa sam navukao bade-mantil i strčao dole, a tamo je ležao stari Džems Kasti, nasred onih kamenih stepenica. Bio je mrtav, na sve strane bili su njegovi zubi i krv, i niko nije hteo čak ni da mu priđe. Na sebi je imao džemper sa rol-kragnom koji sam mu pozajmio. Gadovima koji su mu ušli u sobu ništa se nije desilo, samo su isključeni iz škole. Nisu ih čak ni strpali u zatvor.
  To je bilo otprilike sve što mi je palo na pamet. One dve časne sestre koje sam video za doručkom i taj dečak Džems Kasti koga sam upoznao u Elkton Hilsu. U svemu tome, najčudnije je što sam jedva i poznavao Džemsa Kastla, ako baš hoćete da znate. Bio je vrlo tih i povučen lik. Bili smo u istoj grupi na časovima matematike, ali on je bio skroz na drugoj strani učionice i gotovo nikada nije ustajao da odgovara, niti je izlazio na tablu ili nešto. Neki učenici gotovo nikada ne ustaju da odgovaraju, niti izlaze na tablu. U suštini, samo sam jednom razgovarao s njim, kad me pitao da mu pozajmim taj moj džemper sa rol-kragnom. Samo što se nisam srušio kad me to pitao, toliko sam bio iznenađen i sve. Sećam se da sam prao zube u kupatilu kad me pitao. Rekao je kako mu dolazi neki rođak da ga malo provoza ili nešto. Pojma nisam imao da on uopšte zna kako ja imam džemper sa rol-kragnom.Sve što sam o njemu znao svodilo se na to da je njegovo ime uvek ispred mog prilikom prozivanja. Kabel R., Kabel V., Kasti, Kolfild - i sad se sećam. Malo je falilo da mu ne pozajmim taj džemper, ako baš hoćete da znate. Samo zato što ga nisam dovoljno poznavao.
  "Šta?" rekao sam Febi. Nešto mi je rekla, ali nisam je čuo.
  "Ne možeš čak ni jedne jedine stvari da se setiš." "E baš mogu. Baš mogu."
  "Pa hajde onda."
  "Volim Elija", rekoh. "I volim da radim to što sad radim. Da sedim ovde s tobom, da pričamo i razmišljamo o stvarima, i..."
  "Eli je mrtav - ti uvek tako pričaš! Ako je neko već mrtav i na nebu, onda to nije stvarno..."
  "Znam da je mrtav! Zar misliš da ne znam? Ali mogu ipak i dalje da ga volim. To što je neko mrtav ne znači kako treba da prestaneš da ga voliš, Isuse - pogotovo ako je bio jedno hiljadu puta bolji od svih živih ljudi koje poznaješ i svega."
  Feba ništa nije rekla. Kad ne može da smisli šta bi rekla, uopšte ne progovara.
  "Eto, volim ovo sada", rekoh. "Mislim, baš sada. Da sedim ovde s tobom i da samo pričamo i zezamo se..."
  "To nije ništa stvarno!"
  "To je itekako stvarno . Nego šta je! Po čemu nije? Ljudi nikad ne misle da je nešto stvarno. Prokleto mi se smučilo od toga."
  "Prestani da psuješ. U redu, reci nešto drugo. Reci nešto što bi voleo da budeš. Kao, na primer, naučnik. Ili advokat ili nešto."
  "Ne bih mogao da budem naučnik. Slabo mi ide nauka."
  "Dobro, onda advokat - kao tata i sve."
  "To i nije tako loše, mislim - ali ne privlači me", rekoh. "Mislim, nije loše kad bi samo išao naokolo i stalno spašavao živote nevinih ljudi i takve stvari, ali ne radiš tako nešto kad si advokat. U suštini, samo mlatiš pare, igraš golf, igraš bridž, kupuješ kola, piješ martinije i izigravaš glavnog dasu. I ostalo. Čak i kad bi išao naokolo i spašavao nečije živote i sve, kako bi znao da li to radiš zato što stvarno želiš da spašavaš nečije živote, ili samo zato što ustvari želiš da ispadneš neviđen advokat, da te svi tapšu po ramenu i čestitaju ti u sudnici kada se prokleti proces završi, reporteri i svi, kao u idiotskim filmovima? Kako bi znao da nisi dvoličan? U tome i jeste problem, što ne bi znao."
  Nisam baš sasvim siguran da je Feba znala o čemu uopšte govorim. Mislim, ona je ipak bila samo još dete i sve. Ali bar je slušala. Ako te neko sluša, to već nije tako loše.
  "Tata će te ubiti. Ubiće te", rekla je.
  Ali nisam je slušao. Mislio sam na nešto drugo - nešto suludo. "Znaš li šta bih voleo da budem?" rekoh. "Znaš li šta bih voleo da budem? Mislim kad bih imao neki prokleti izbor?"
  "Šta? Prestani da psuješ."
  "Znaš onu pesmu 'Ulovi li neko nekog dok kroz žito ide'? Voleo bih..."
  "To je 'Sretne li neko nekog dok kroz žito ide'!" rekla je Feba. "To je pesma. Od Roberta Bernsa."
  "Znam da je to pesma Roberta Bernsa."
  Ali bila je u pravu. To i jeste "Sretne li neko nekog dok kroz žito ide". Samo, tada to nisam znao.
  "Mislio sam da ide 'Ulovi li neko nekog' ", rekoh. "Svejedno, evo šta zamišljam - zamišljam neku decu koja se igraju na nekom velikom polju žita i sve. Na hiljade male dece, a nikog u blizini - nikog odraslog, mislim - osim mene. A ja stojim na rubu neke sulude litice. Šta treba da radim - treba da ulovim svakog ko se zaleti da padne sa te litice u provaliju - mislim, ako trče i ne gledaju kuda idu, treba da se pojavim odnekud i ulovim ih. To je sve što bih radio, po ceo dan. Bio bih samo lovac u žitu. Znam da je suludo, ali to je jedino što bih stvarno voleo da budem. Znam da je suludo."
  Feba je dugo ćutala. A onda, kad je progovorila, sve što je rekla bilo je:
  "Tata će te ubiti."
  "Šta me briga ako to i učini", rekoh. Ustao sam sa kreveta jer sam hteo da uradim nešto - hteo sam da telefoniram tom tipu koji mi je bio nastavnik engleskog u Elkton Hilsu, g. Antoliniju. Znao sam da je prešao u Njujork. Napustio je Elkton Hils. Prihvatio je da predaje na njujorškom univerzitetu. "Moram da telefoniram", rekao sam Febi. "Odmah se vraćam. Nemoj da zaspiš." Nisam hteo da zaspi dok sam u dnevnoj sobi. Znao sam da neće, aliipak sam to rekao, za svaki slučaj. Dok sam išao ka vratima, Feba je rekla:"Holdene!" i ja se okrenuh.
  Sedela je sasvim uspravno u krevetu. Tako je lepo izgledala. "Uzimam časove iz podrigivanja od jedne devojčice, Filis Margilis", rekla je. "Slušaj."
  Slušao sam i čuo nešto, ali nije bilo bogzna šta. "Dobro je", rekoh. Onda sam otišao u dnevnu sobu i pozvao tog nastavnika, g. Antolinija.
                                   


 

Нема коментара:

Постави коментар