30. 5. 2022.

Dan Brown, Da Vinčijev kod , Prolog, Poglavlje 1





Činjenice
 
Sionski priorat - euvropsko tajno društvo osnovano 1099. godine - stvarna je organizacija. Godine 1975. Nacionalna biblioteka u Parizu otkrila je spise poznate pod imenom Tajni dosijei, u kojima se navode mnogobrojni članovi Sionskog priorata, među kojima su i sir Isak Newton, Boticeli, Viktor Igo i Leonardo da Vinci.
 
Vatikanska prelatura poznata kao Opus Dei izuzetno je pobožna katolička sekta koja je nedavno bila predmet polemike povodom izveštaja o ispiranjima mozga, prinudi i opasnom ritualu znanom kao "telesno samomučenje".
 
Opus Dei je upravo priveo kraju izgradnju Nacionalnog štaba vrednog 47 milona dolara, smeštenog u Aveniji Leksington 243 u New Yorku.
 
Svi opisi umetničkih dela, arhitekture i dokumenata, kao i tajnih rituala u ovom romanu su verni.



PROLOG

 
Muzej Luvr, Pariz
22:46
 
Ugledni kustos Jacques Sonijer posrnu kroz zasvođen ulaz u Veliku galeriju Muzeja. Pohrli ka najbližoj slici koju je video, jednom Karavađu. Grabeći pozlaćeni okvir, sedamdesetšestogodišnji čovek podiže remek-delo i povuče ga ka sebi tako da se ono odvoji od zida. Sonijer se sruči na leđa, pokriven platnom.
    Kao što je i očekivao, gvozdena kapija u blizini padne uz zaglušujući tresak, zatvarajući ulaz u krilo. Parket na podu se zatrese. U daljini, oglasi se alarm.
    Kustos je ležao za trenutak, boreći se za dah, procenjujući situaciju. Još sam živ. Ispuzao je ispod platna i pogledom pretraživao prazan prostor u potrazi za skloništem. Začu se glas, toliko blizu da se zaledio: "Ne mrdaj." Na rukama i kolenima, kustos se ukipi, polako okrećući glavu.
       Svega pet metara daleko, sa vanjske strane zatvorene kapije, silueta njegovog napadača, velika poput planine, zurila je u njega kroz gvozdene rešetke. Bio je širok i visok, avetinjski blede kože i već proređene biele kose.
       Dužice su mu bile ružičaste sa tamnocrvenim zenicama. Albino je izvukao pištolj iz kaputa i proturio cev kroz rešetke, uperivši je pravo u kustosa. "Nije trebalo da bežiš." Nije bilo lako odrediti njegov akcent. "A sada mi reci gde je."
       "Već sam vam rekao", kustos promuca, klečeći bespomoćno na podu galerije. "Nemam predstavu o čemu govorite." "Lažeš." Čovek je piljio u njega, potpuno nepomičan. Jedino mu je u avetinjskim očima titrao blesak. "Ti i tvoja braća imate nešto što vam ne pripada."
       Kustos oseti nalet adrenalina. Kako je mogao da zna?
         "Večeras će to biti vraćeno pravim starateljima. Reci mi gde je sakriven, i ostaćeš živ." Čovek podiže pištolj u ravan sa Sonijerovom glavom. "Jesi li spreman da umreš za tu tajnu?"
        Sonijer je gubio dah.
           Čovek nakrivi glavu, gledajući niz cev pištolja. Sonijer podiže ruke u obrani. "Čekajte", lagano izusti. "Reći ću vam ono što želite." Reči koje su usledile kustos je izgovorio veoma pažljivo.
Tu laž je često uvežbavao... svaki put se moleći da je nikada ne upotrebi.
        Kada kustos završi, njegov napadač se samozadovoljno osmehnu. "Da. Upravo to su mi rekli i ostali."
       Sonijer ustuknu. Ostali?"
       I njih sam pronašao", krupni čovek se rugao. "Svi troje. Potvrdili su ovo što si ti sada rekao."
       To nije moguće! Kustosov pravi identitet, kao i identiteti trojice njegovih senechaux, bio je svetinja gotovo koliko i drevna tajna koju su čuvali. Sonijeru sada postade jasno da su i njegovi senechaivc, sledeći strogu proceduru, izgovorili istu laž pre no što ih je sustigla smrt. Bio je to deo protokola.
       Napadač ponovno uperi pištolj u njega. "Kada ti umreš, ja ću ostati jedini koji zna istinu."
        Istinu. U sekundi, kustos shvati svu bezizglednost situacije. Ako ja umrem, istina će biti zauvek izgubljena. Instinktivno, on pokuša da se dočepa zaklona.
       Pištolj zagrmi, i kustos oseti oštru vrelinu kad mu se metak zarije u stomak. Pao je licem prema podu... boreći se protiv bola. Polako, Sonijer se prevrnu i zagleda se kroz rešetke u svog napadača.
      Pištolj je sada bio uperen u Sonijerovu glavu.
       Sonijer zatvori oči, a misli mu bijahu vrtlog straha i žaljenja.
      Škljocaj praznog pištolja odjeknu kroz hodnik.
       Kustos naglo otvori oči. Napadač spusti pogled na oružje. Izgledalo je kao da ga sve to zabavlja.
  Posegnu za drugim šaržerom, ali tada zastade kao da se predomišlja, mirno se iscerivši pri pogledu na Sonijerovu utrobu. "Moj posao ovde je završen."
  Kustos pogleda naniže i vide rupu od metka na svojoj beloj lanenoj košulji. Bila je obrubljena malim krugom krvi možda desetak centimetara ispod grudne kosti. Moj stomak. Gotovo surovo, metak je promašio srce. Kao veteran la Guerre d'Algérie, kustos je ranije imao prilike da bude svedok ovakve užasne, spore smrti. Preživeće petnaest minuta, dok mu želučane kiseline cure u grudnu šupljinu, polako ga trujući iznutra.
  "Bol je dobra, monsinjor", reče čovek. Potom ode.
  Ostavši sam, Jacques Sonijer ponovno upravi pogled ka gvozdenoj kapiji. Bio je zarobljen, a vrata se nisu mogla ponovno otvoriti barem još dvadeset minuta. Dok neko stigne do njega, on će već biti mrtav. Ipak, strah koji ga je sada obuzimao bio je daleko veći od straha za vlastiti život.
  Moram preneti tajnu.
  Posrćući u nastojanju da se osovi na noge, on pomisli na trojicu svoje ubijene braće. Pomisli na generacije pre njih... na misiju koja im svima beše poverena.
  Neprekinut lanac znanja.
  Iznenada, sada, usprkos svoj predostrožnosti... usprkos svim sigurnosnim merama... Jacques Sonijer bio je jedina preostala karika, poslednji čuvar jedne od najmoćnijih tajni ikada čuvanih.
  Drhteći, podiže se na noge.
  Moram pronaći neki način ...
  Bio je zarobljen unutar Velike galerije, a postojala je samo jedna osoba na svetu kojoj je mogao predati baklju. Sonijer podiže pogled ka zidovima svoje raskošne tamnice. Činilo se da mu se zbirka svetski poznatih slika smeši kao starom prijatelju. Previjajući se od bola, on prikupi sve svoje moći i snagu. Očajnički zadatak koji je imao pred sobom, znao je, zahtevaće svaku preostalu sekundu njegovog života.
Robert Langdon se polako probudi.
  Telefon je zvonio u tami - slabašan, nepoznat zvuk. Posegnu ka noćnoj lampi i upali svetlo. Pogledavši oko sebe žmirkavim pogledom, on ugleda plišanu renesansnu spavaću sobu sa nameštajem iz doba Luia XVI, rukom oslikane zidove i ogroman krevet od mahagonija sa baldahinom.
  Gdje se do đavola nalazim?
  Na ogrtaču od žakarda koji je visio najednom od stupova kreveta stajao je monogram: HOTEL Ric PARIZ.
  Polako, izmaglica poče da se razilazi.
  Langdon podiže slušalicu: "Halo?"
  "Monsinjor Langdon?" reče muški glas. "Nadam se da vas nisam probudio?"
  Ošamućen, Langdon pogleda na sat pored kreveta. Bilo je 12:32 posle ponoći. Spavao je svega sat vremena, ali osećao se kao mrtav.
  "Recepcionar je ovde, monsinjor. Ispričavam se što vas uznemiravam, ali imate posetioca. Tvrdi da je hitno."
  U Langdonovoj svesti i dalje je vladala pometnja.
  Posetilac? Pogled mu se sada usredotoči na zgužvani reklamni letak na noćnom stoliću.


 
  Langdon zagunđa. Večerašnje predavanje – prezentacija poganskog simbolizma skrivenog u kamenu katedrale u Sartru - verojatno je uzburkalo neke konzervativne vode u publici.
  Najverovatnije ga je neki religiozni student pratio kući kako bi zapodenuo svađu. "Žao mi je", reče Langdon, "ali veoma sam umoran i..."
  "Mais, monsieur", navaljivao je recepcionar, snižavajući glas do hitrog šapta. "Vaš gost je važna ličnost."
  Langdon nije sumnjao u to. Njegove knjige o religioznim slikama i simbologiji kulta pretvorile su ga protiv njegove volje u slavnu ličnost u svetu umetnosti, a prošle je godine Langdonova popularnost porasla stotinu puta nakon njegove umešanosti u događaj u Vatikanu koji je privukao veliku pažnju javnosti. Od tada, bujica umišljenih istoričara i ljubitelja umetnosti koji su mu dolazili na vrata kao da nije imala kraja.
  "Ako biste bili tako ljubazni", reče Langdon, dajući sve od sebe da ostane učtiv, "da li biste mogli da uzmete ime i broj telefona tog čoveka, i da mu kažete da ću pokušati da mu se javim pre nego što odem iz Pariza u utorak? Hvala vam." Spustio je slušalicu pre nego što je recepcionar stigao da se usprotivi.
  Sada uspravljen u krevetu, Langdon se namršti u pravcu Priručnika za odnose sa gostima čija se naslovna strana hvalisala: SPAVAJTE POPUT BEBE U GRADU SVETLOSTI. NOĆITE U PARIŠKOM HOTELU RIC.
  Okrenu se i umorno baci pogled ka velikom ogledalu na drugoj strani sobe. Čovek koji mu je uzvratio pogled bio je stranac - raščupan i umoran.
  Potreban ti je odmor, Roberte.
  Prošla godina bila je teška za njega, nije mu bio potreban dokaz u ogledalu. Obično izrazito plave oči noćas su mu izgledale mutno i umorno. Tamna strnjika brade zasenčila je njegovu jaku vilicu i bradu sa jamicom. Sede oko slepoočnica bile su sve uočljivije, prodirući duboko u gustu i oštru tamnu kosu. Iako su njegove kolegice uporno tvrdile da ede samo naglašavaju njegovu privlačnost intelektualca, Langdon se nije slagao.
  Kada bi Bostonski magazin mogao sada da me vidi. Prošlog meseca, na Langdonovu sramotu, Bostonski magazin ga je uvrstio među deset najintrigantnijih ljudi tog grada – što je čast sumnjive vrednosti koja ga je učinila metom beskrajnog zadirkivanja kolega sa Harvarda. Večeras, četiri hiljade osamsto kilometara od kuće, to laskanje je ponovno izronilo na površinu kako bi ga proganjalo na predavanju koje je održao.
  "Dame i gospodo..." hostesa se obraćala punoj sali Paviljona Dofen Američkog fakulteta u Parizu. "Našeg večerašnjeg gosta ne treba predstavljati. Autor je brojnih knjiga: Sinbiologija tajnih sekti, Umetnost Iluminata, Izgubljeni jezik ideograma, a kada kažem da je napisao knjigu o Religijskoj ikonografiji, to mislim doslovno. Mnogi od vas koriste njegove udžbenike na predavanjima."
  Studenti u publici oduševljeno su potvrđivali. "Planirala sam da ga večeras predstavim kroz njegovu impresivnu biografiju. Međutim..." Vragolasto je pogledala Langdona, koji je sedeo na pozornici. "Jedna osoba iz publike mi je upravo osigurala legitimaciju mnogo, recimo, intrigantniju."
  Podigla je primerak Bostonskog magazina. Langdon se zgrči. Odakle joj do đavola to?
  Hostesa počne da čita odabrane odlomke iz priglupog članka, i Langdon oseti kako sve više i više tone u stolici. Trideset sekundi kasnije, publika se cerila a žena nije pokazivala nameru da odustane. "A odbijanje gospodina Langdona da javno govori o svojoj neuobičajenoj ulozi u prošlogodišnjoj konferenciji u Vatikanu sasvim sigurno mu garantuje dodatne poene na našem origo-metru." Hostesa je podbadala publiku. "Želite li da čujete još?"
  Neka je neko zaustavi, molio se Langdon dok je ponovno zaranjala u članak.
  "Iako se profesor Langdon ne bi mogao nazvati zgodnim komadom poput nekih naših mlađih odabranika, ovaj naučnik od svojih četrdeset-i-nešto godina ima više učenjačke privlačnosti nego što je uobičajeno. Njegova upečatljiva pojava naglašena je neobično dubokim baritonom, koji njegove studentice opisuju kao 'čokoladu za uši'."
  Smeh se prolomi salom.
  Langdon se prisili da se osmehne. Znao je što sledi - neka smešna primedba o "Harisonu Fordu u tvidu" - a budući da je baš te večeri mislio da je konačno sigurno ponovno nositi tvid i rolku, odluči da nešto preduzme.
  "Hvala, Monik", reče Langdon, prerano ustajući i izgurujući je sa podija. "Bostonski magazin očito ima dara za izmišljanje." Okrete se ka publici uz uzdah posramljenosti. "A ukoliko otkrijem ko je od vas donio taj članak, naložit ću konzulatu da ga deportira."
  Publika se nasmijala.
  "Pa, narode, kao što svi znate, večeras sam ovdje da bih pričao o moći simbola..."
 
 
 
 
  Zvonjava Langdonovog hotelskog telefona ponovno prekide tišinu.
  Gunđajući u nevjerici, on podiže slušalicu. "Da?"
  Kao što je očekivao, bio je to recepcionar. "Gospodine Langdon, ponovno se ispričavam. Zovem da vas obavestim da je vaš gost upravo na putu ka vašoj sobi. Mislio sam da treba da vas upozorim."
  Langdon je sada bio potpuno budan.
  "Poslali ste nekoga u moju sobu.
  "Ispričavam se, monsinjor, ali takav čovek... nisam mogao ni da pomislim da ga zaustavim."
  "Ko je on u stvari?"
  Ali recepcionar spusti slušalicu.
  Gotovo istog trenutka, teška pesnica zalupa po Langdonovim vratima.
  U nedoumici, Langdon skliznu sa kreveta, osećajući kako mu nožni prsti uranjaju u savonniere tepih.
  Navuče hotelski ogrtač i krenu ka vratima. "ko je?"
  "Gospodine Langdon? Moram da razgovaram sa vama." Čovek je govorio engleski sa osetnim naglaskom. "Ja sam poručnik Zerom Kole. Centralna direkcija Sudske policije." Langdon zastade. Sudska policija? CDSP bila je približni ekvivalent američkog Federalnog istražnog biroa.
  Ne sklanjajući sigurnosni lanac sa vrata, Langdon ih otvori desetak centimetara. Lice koje mu je uzvratilo pogled bilo je mršavo i ispijeno. Čovek je bio izuzetno mršav, obučen u plavu odoru koja je delovala zvanično.
  "Mogu li da uđem?" upita agent. Langdon je oklevao, osećajući se nesigurno pod pogledom bledo-žutih očiju nepoznatog. "O čemu se radi?"
  "Mom kapetanu je potrebna vaša stručnost u jednoj privatnoj stvari."
  "Sada?" Langdon procedi. "Prošla je ponoć." 
   "Da li je točno da ste imali zakazan sastanak sa kustosom Luvra za večeras?" 
   Langdon odjednom oseti kako ga preplavljuje val nelagodnosti. On i cenjeni kustos Žak Sonijer su se dogovorili da se nađu na piću posle Langdonovog večerašnjeg predavanja, ali Sonijer se nije pojavio.

     "Da. Kako ste znali?" 

     "Pronašli smo vaše ime u njegovom planeru." 
     "Nadam se da je sve u redu?" 
    Agent ozbiljno uzdahnu i proturi polaroid snimak kroz uzan otvor. Langdon pogleda fotografiju i čitavo mu se telo ukruti. 
  "Ova je fotografija snimljena pre manje od sat vremena. U Luvru." 
    Dok je Langdon netremice promatrao bizaran prizor, prvobitna mučnina i šok ustupiše mesto iznenadnom naletu gneva. "ko bi ovo napravio!" 
    "Nadali smo se da biste nam vi mogli pomoći da odgovorimo upravo na to pitanje, s obzirom na vaše poznavanje simbologije i vaše namere da se susretnete sa kustosom." Langdon je zurio u sliku, a užas se sada sjedinio sa strahom.
  Prizor je bio mučan i izuzetno čudan, i neodređeno ga je podsećao na nešto već viđeno. Pre malo više od godinu dana, Langdon beše dobio fotografiju leša i sličnu molbu za pomoć. Dvadeset četiri trena kasnije, umalo je izgubio život u Vatikanu. Ova fotografija je bila potpuno drugačija, ali mu se nešto u čitavom scenariju činilo uznemirujuće poznatim.
  Agent pogleda na sat. "Moj kapetan čeka, gospodine."
  Langdon jedva da ga je čuo. Oči su mu još uvek bile prikovane za fotografiju. "Ovaj simbol ovde, i način na koji mu je telo tako čudno..."
  "Postavljeno?" natuknu agent.
  Langdon klimnu, osećajući žmarce kad podiže pogled.
  "Ne mogu da zamislim ko bi nekome učinio tako nešto."
  Agent se smrknu. "Ne razumete, gospodine Langdon. Ovo što vidite na fotografiji..." On zastade. " ...monsinjor Sonijer je napravio sam sebi." ...

 

Нема коментара:

Постави коментар