3. 5. 2022.

Stefan Hertmans, Obraćenica nastavak ( Jupiterova planina 2,3 )

 



 2.

       Zapravo je rabin iz sela, Jošua Obadija, taj koji iz sinagoge vidi izbeglice kako se u rano jutro spuštaju niz breg, tada u proleće godine 1091. O njihovom dolasku sigurno ga je obavestio glasnik na konju već nekoliko dana ranije. Zabrinut je za te mlade ljude - ne samo zato što im je potrebna zaštita zbog mešanog braka, nego i zato što zna da će žena tih dana roditi, a može potrajati još nedeljama prije nego što im pronađe stan. On će im pružiti krov nad glavom sve dok je potrebno. Može samo nagađati zašto ovamo nisu došli konjem. Možda su ih napali drumski razbojnici ili kradljivci konja. Možda su se prerušili u skroman par kako ne bi privukli pažnju svojih progonitelja. Nestrpljivo čeka da uđu među seoske zidine pa pošalje svoju ženu da ih dočeka kod južnih vrata, danas još uvek poznatih kao Portail Meunier. Došepesali su do njegove kuće - tik do mesta gde sam, hiljadu godina posle, letima čitao ništa ne sluteći i bio sretniji nego bilo gde drugdje na ovom svetu. 
    Hamutal ima duboku ogrebotinu na desnom stopalu; zglob je tako teško uganula da su joj ligamenti pokidani. Stopalo je crveno i natečeno, krv se nagomilala u crnim mrljama ispod kože, a zglob samo što se ne upali. Rabinova ga žena maže mešavinom ulja lavande, koprive i mlake vode. Hamutalin muž, David Todros iz Narbonne, izveštava Jošuu Obadiju o najnovijim događajima. 

     Rabin zamišljeno kima glavom i cupka bradu; njegova žena tupka osetljivo, ozleđeno stopalo mlade žene.
„Kako ti je pravo ime?“ upita rabin.
Ona okleva; pita li on to za njeno prijašnje hrišćansko ime? David je preduhitri.
„Sara“, kaže on. „Ime moje žene je Sara.“ “Hamutal je ime od milja koje sam joj dao.“
Položi svoju ruku na njenu.
Okupljeni ćutke sede

                                               ****

      Vremena su burna. Verski mir, koji je svojevremeno uspostavio Karlo Veliki, polako se urušio zbog političke nestabilnosti. Feudalni gospodari rata posvuda su preuzeli vlast i autonomno vladaju svojim područjima; centralistički poredak gubi svoju moć, spominju se neredi, primena zakona sve je proizvoljnija. Dok su Židovi i hrišćani tokom nekoliko vekova zajedno živeli u relativnom miru, sad se sve češće spominju grubi napadi na židovske zajednice. Proteklih meseci mnogo je Židova prebeglo iz Španije - pre svega u Narbonne, gradić pored mora koji su preplavili beskućnici u potrazi za srećom ili sigurnim utočištem. Davidov otac, veliki rabin Narbonne, kojega su svi zvali Roi aux Juifs zato što je njegova loza navodno poticala izravno od kralja Davida, ostario je. Jedva je još obavljao posao, iscrpljen je i pati od nesanice; osim toga zabrinut je za sudbinu svog najstarijeg sina i snahe.
        To dvoje izbeglica on je poslao u ovo zabačeno mesto u Vaucluseu u nadi da će pobeći pred hrišćanskim vitezovima koje je normanski otac devojke poslao iz Rouena kako bi je doveli natrag. Bežati prema Španiji bilo je previše opasno; sve vrvi od hrišćanskih hodočasnika na putu za Santiago de Compostelu. Područje oko Toulousea i Albija bilo je previše nemirno zbog borbe s manihejcima i pojave heretičkih pokreta. Svako malo dolazilo je do borbi i smaknuća. Nisu mogli pobeći ni u velike gradove: posvuda se novačilo u pohode na Bliski istok, znale su se pojaviti divlje trupe koje su ugrožavale putove i putnicima u prolazu zagorčavale putovanje.
        Rabin Todros poslao je netom venčani par u smeru kojega se Hamutalin besni otac nikad ne bi setio: severoistočno kroz nizinu mimo Arlesa, duž reke Rhône, mimo garnizonskog mestašca Avignona - gde još nije postojao ni poznati most - dalje u smeru Carpentrasa, zatim u brda najvećim delom nenaseljenih Predalpa, još dalje u smeru Sisterona, prema jugoistočnoj strani Mons Ventosusa, gde je znao da živi mala židovska zajednica: u zabačenom brdskom selu Moniouu - iskrivljeno od Mons Jovis. Njegov kolega Obadija sigurno će ponuditi zaštitu i smeštaj mladom bračnom paru. Jošua Obadija, poreklom iz španskog Burgosa, bio mu je prijatelj iz mladosti još dok su u Židovskoj školi u Narbonnei proučavali Toru. Napušteno planinsko područje Monioua od 1032. bilo je delom Svetog Rimskog Carstva, dakle inostranstvo za galske vitezove koji su tražili mladu ženu. Planinsko područje bilo je nadalje poznato po uglavnom miroljubivom suživotu Židova i hrišćana. Obadija je s odobravanjem kimnuo mladom Todrosu i rekao da je njegov otac doneo razumnu odluku.

                                                     ****
     Poslepodne lunjam kroz srednjovekovne ruine nekadašnjeg sela. Sadašnji načelnik nedavno je ruševine srednjovekovne četvrti nazvao „Le Jardin de Saint-André“, prema ruševnoj kapeli koja stoji visoko iznad sela na krajnjem rubu klanca. Ovde-onde iz divlje trave strši deo romaničkog luka. Uspinjem se strmim putem. Bilo je pokušaja da se stari zidovi restauriraju, romantičnih nastojanja da se izvede rekonstrukcija, najčešće bi ih složila na hrpu grupica dobrovoljaca, mladih ljudi koji ovamo dolaze provesti leto i danju se ovuda vrzmaju s kamenjem i pijucima pre nego što se vrate u svoj letni kamp. Podižu građevine varljivog starinskog izgleda, nasumično ravnaju teren ispod kojeg se još nalaze ruševine, na kojem rastu mladi brestovi i hrastovi. Niko živ se ne brine za istorijsku osetljivost ovog mesta. Ono danas izgleda poput zelene oaze, terase pune divljeg cveća, vrt sa zidićima koji stoje jedan iznad drugog, podignutih od srednjovjekovnih spolija. Sve ovde stoji kao da je tu već vekovima. Ali ovaj mirni vrt svojevremeno je bio najnaseljeniji deo sela, s uskim uličicama i visokim sumornim kućama stisnutim jednim uz druge. Ovde su vladali buka, smrad i svakodnevna živost srednjo-vekovne zajednice, čvrsto i blisko povezane, vrveći od života. Ovde se živelo i umiralo, spavalo, radilo i psovalo, vodila se ljubav, a deca su dolazila na svet u najprimitivnijim uslovima. Šarena belica pred mojim koracima brzo odvijuga pod krhke grane. Nekoliko koza koje su se probile iz svog trošnog obora hoda iznad mene po steni, skaču i brste, gledaju me svojim žutim vražjim očima kao da su u ekstazi te nestaju prema nebu iza grebena. Iznad visoke stene sporo kruži škanjac. Tišina se čini pretećom. Kao da duboko ispod zemlje mogu čuti brujanje vremena.
Sinagoga i kuća Davida Todrosa verojatno su bile blizu jedna drugoj - udaljene najviše dvesto metara od mesta na kojem se nalazi stara kuća u kojoj ovo pišem. Dalje nisu mogle biti jer onda se već izlazi izvan zidina. Parcele kuća na južnoj strani bile su upadljivo male. Što upućuje na to da se ovde nalazila židovska četvrt; Židovima su uvek dodeljivali mala građevna zemljišta kako bi se ograničio njihov uticaj i bogatstvo. Parcele šiljatih završetaka na kakvoj i sam stanujem prepoznatljive su na napoleonskim kopijama srednjovekovnih karata, po čemu znam da su na ovom mestu svojevremeno već postojale takve građevine. Zasigurno je dvoje izbeglica često prolazilo ovom uličicom. Njihova blizina još se može osetiti u veličanstvenoj tišini koja ovde vlada. Opet se spuštam prema današnjem selu - kao da se iz nekog davno izgubljenog vremena tek tako može stupiti u današnje.
       Sedam za radni stol i opet listam naučni članak koji mi je pre desetak leta nabavio postariji komšija iz južne Nemačke koji ovde već desetinu godina boravi u staroj, idiličnoj kući. Ovo moraš pročitati jednom kad ćeš imati vremena, rekao je. Kopirao sam članak i ostavio ga u ladici starog pisaćeg stola moga deda, pored beležnica koje mi je poklonio. Članak se jednostavno zove, kako sam kasnije video, „Monieux“. Objavljenje 1969., a napisao ga je Norman Golb, renomirani specijalist za staru hebrejsku istoriju. 

         3.

     Tek sad kad mlada žena sedi s uganutom nogom uronjenom u posudu s lavandinim uljem, njen muž shvata koliko je iscrpljena. Otečenost stopala ne splašnjava, izgleda loše s tim crno-žutim mrljama nastalim zbog podleva krvi. Dete se žestoko rita u njenom trbuhu, rabin se boji da će se svaki čas poroditi. Položili su je na kratak krevet od hrastovine. Budući da se nije prestala tresti, naložena je vatra. Čim je osetila prvu toplinu ognjišta, zaspala je. Sunčeve mrlje pomiču se starim podnim pločicama.

     Dan je tih, topao. Škanjac kruži iznad strme litice, onde iznad tornja u izgradnji odakle se čuje prigušeno udaranje čekića po kamenu. Rabin se pita kako da sumnjičavog sveštenika male crkve Saint-Pierre na drugom kraju Monioua uveri da je tek pristigla žena svetle plave kose i plavih očiju sefardska Židovka.

     Oko šest sati sunce potone iza visoke stene. Svetlo iz trenutka u trenutak postaje plavičasto i slabije dok na drugom kraju doline sve crveniji žar podrhtava u šumama. Nalet vetra prolazi nizinom. Nekoliko trenutaka grmovi i stabla uz obalu reke snažno zašume. Onda opet zavlada beskrajna tišina ovog napuštenog visočja.


     Mlada žena prene se iz sna kad se već smračilo. Nema pojma gde se nalazi, na tren je uhvati panika. Potom polako razabire obrise ormara, tamne škrinje, stolca. Oseti kako je probada snažan bol u slabinama koji joj oduzima dah. Ispusti prigušeni krik. Odmah potom vrata se otvore. Bledo svetlo drhturavog plamena zasvetli na zidovima. Ulazi stara žena, donosi posudu vode i naramak ručnika. Ćutke, pognute glave i spletenih ruku bdije uz krevet u kojem se žena znoji i prevrće. Mumlja stare, nerazumljive molitve. Nakon sat vremena sve jačih trudova, mlada žena opet zaspi dubokim snom; probudi se usred noći uz lupanje srca i gotovo povraća od bola. Čuvarica je nestala. Neverovatno velik mesec uzdiže se iznad istočnog brda. Kroz mali prozorski otvor mesečina sjaji i poput živog bića treperi unutra. Oseća da se smesta mora pomokriti; napola u snu izvuče se iz kreveta, potraži izgažene cipele pored ležaja, otetura van. Trud joj preseče telo. Izbezumljena i uspuhana stoji u uličici koju ne prepoznaje. Nastavi nesigurnim korakom i dospe među kamenje i nisko grmlje. Onde čučne, ošamućena bolom. Misli da mokri, ali pukne joj vodenjak. Budući da čuči, porod odjednom počne svom silinom. Omamljena bolom oseća kidanje odozdo. Zajauče poput umiruće životinje, cvili i jeca, pada na leđa između dva kamena i povredi krsta. Između nogu pojavljuje se glavica. Dašće kao da je opsednuta, stišće i stenje, kopa rukama po suvoj zemlji, bespomoćno pritišće trbuh, grabi između nogu, oseća kako krv teče, drhti od straha i bola. Mesec kao da još žešće sjaji; noćna hladnoća zahvati njen promočeni donji deo tela. Na trenutak gubi svest kad nešto nepomično između njenih nogu klizne na prašinu i šljunak. Onda se u uskoj uličici iznenada začuju dozivanja i koraci, lupanje vrata. Pridižu je, zajedno s posteljicom iz nje šikne veliki mlaz krvi. Nemilosrdni mesec blešti joj u oči. Ona plače i kriči, doziva majku. Stara žena grubim nožem preseče pupčanu vrpcu, polije vodom donji deo tela ženi koja odmahuje glavom, bledo novorođenče uhvati za nožice, protrese ga, pljeska sve dok ne ispusti slabašan krik, jecaj koji se pretvori u plač i kričanje. Dok tri žene nose onesveštenu mladu ženu u kuću, babica pokazuje ono pored čega je tek rođeno dete ležalo: veliku zmiju, zbog noćne hladnoće jedva pokretnu, koja krajnje sporo i kao u snu klizne među stene. Mrmljajući pored kreveta svoje žene na prvom jutarnjem svetlu, mladi David izgovara stare rieči: Baruch ata Adonay Elohanu Melech Haolam

                                                 ****
Prvih dana nakon poroda strah je još uvek dubok. Sećaju se sene konjanika u jednoj uličici u Narbonnei i svakodnevno osećaju pretnju. Kako se ništa ne zbiva, postojana brda pružaju im mir, a svakodnevni život u tom zabačenom selu daje im osećaj zaštite, polako postaju smireniji. David Todros navečer sedi pored kreveta svoje žene. Danju pomaže rabinu Obadiji u maloj školi unutar sinagoge.
Osmoga dana po rođenju dete bude obrezano. Dobilo je prema predaji ime Yaakov. Hamutal ostaje u krevetu, ali odozdo čuje dete kako se dere i jeca između mumljanja molitvi. Potom razgovor i smeh i piče. Zaspi osećajući bol u svojim mladim prsima.
Prvorođeni sin se prema tradiciji mora otkupiti. Dojenče je doneseno u činiji, češnji češnjaka nalaze se pored deteta. Muškarci u sobi uzimaju po jedan i zagrizu; to tera zle demone. David svoga sina pruža rabinu Obadiji, koji vodi ceremoniju. On mu predaje ritualnu otkupninu i uzima svoje dete natrag u ruke. Sedaju za stol na kojem je jednostavan obrok. Dan je topao, sunce sja iznad doline, rečno korito gotovo je suho. Gušteri jure između bršljana i divlje loze preko starog kamenja kuće. Divlji pir i makovi njišu se na toplom vetru. U prohladnoj dubini klanca kilometar dalje pored crkvice ispod nadvijene stene pustinjak se moli kršćanskom Gospodu kad ga napadne medved koji mu nehajnom kretnjom leve šape slomi vrat.
U predvečerje kroz travu pored reke prolazi grupa vitezova, predvođena zloglasnim Raymondom van Toulouseom, častohlepnim plemićem blizu pedesete koji je bacio pogled na selo, okrenuo se na drapiranom belcu i viknuo prema jednom od svojih ljudi: „Kako se zove ono selo na litici?“ Vitez kojem se obratio slegne ramenima. Putuju prema istoku, na hodočašću koje će potrajati godinu dana, s kojeg će se rabijatni Raymond van Toulouse, budući slavni križar, vratiti izbijenog oka. Obavešten je o potrazi za begunicom iz ugledne porodice, poznata mu je čak i visina nagrade koju je ponudio otac; normandijski vitezovi na putu prema područjima osvojenim na Siciliji često su svraćali do Provanse i boravili kod visokopozicioniranih vlastelina. Nije se dosetio da bi je trebao potražiti u tom selu. Žena koja je netom rodila u tom trenutku ima dvadeset godina, nema nikakvu predodžbu o tome koliko je opasnost blizu. No David je vitezove itekako video, onde u nizini. Srce mu divlje lupa u grlu, spopadne ga mračna slutnja. Ušavši u kuću krajnje uznemiren, zatekne svoju ženu kako kleči ispred kreveta. „Šta to činiš?“ Upita je preplašeno. „Nisi li obećala da više nećeš izgovarati hrišćanske molitve?“ Ona s mukom i svesna krivice ustane, podbočivši se jednom rukom o bok. „Više ne znam“, reče.
Ponovo legne i zatvori oči. U svom sećanju vidi tamjan kako vijuga iza prozora crkve pored mora.

                                             

Нема коментара:

Постави коментар