2. 5. 2022.

Dejvid Selindžer, Lovac u žitu ( 15, 16, 17 )


 

15 

     Nisam spavao baš dugo jer mislim da je, kad sam se probudio, bilo tek negde oko deset sati. Čim sam popušio cigaretu, osetio sam glad, priličnu. Zadnje što sam pojeo bila su ona dva hamburgera kad sam sa Brossardom i Ackleyjem išao u Agerstown u bioskop. A to je bilo jako davno. Pre pedeset godina, činilo mi se. Telefon mi je bio odmah tu, pri ruci, i već sam hteo da nazovem  kuhinju i da naručim da mi pošalju nešto za doručak, ali nekako sam se pribojavao da bi ga mogli poslati po starom Mauriceu. Ako mislite da sam umirao od čežnje da ga ponovno vidim, ludi ste. Tako sam naprosto ostao izležavati se u krevetu još neko vreme i popušio još jednu cigaretu. Pomišljao sam na to da nazovem staru Jane, da vidim je li se već vratila kući, i sve, ali nekako nisam bio raspoložen za to. 
       Šta sam učinio, nazvao sam staru Sally Hayes. Ona je išla u koledž Mary A. Woodruff i znao sam da je već kod kuće jer sam nekoliko nedelja ranije bio dobio ono pismo od nje. Nisam bio baš lud za njom, ali poznavao sam je već godinama. U svojoj gluposti nekad sam smatrao da je sasvim inteligentna. Razlog zašto sam bio tog uverenja ležao je u činjenici što je znala prilično toga o pozorištu  predstavama, literaturi i o svim tim stvarima. Ako neko zna dosta toga o takvim stvarima, onda je čoveku potrebno prilično mnogo vremena da ustanovi je li dotična osoba doista glupa ili nije.

    Meni su u slučaju stare Sally Hayes za to bile potrebne godine. Mislim da bih to ustanovio mnogo ranije da se nismo tako vraški mnogo hvatali. Moja je velika nesreća što uvek nekako mislim da su sve devojke s kojima se hvatam vrlo inteligentne osobe. To nema ama baš nikakve veze jedno s drugim, ali svejedno to uvek mislim.
     Bilo kako bilo, nazvao sam je. Najpre se javila njihova kućna pomoćnica. Zatim njezin otac. Zatim konačno ona.
- Sally? - rekao sam.
- Da... ko me treba? - rekla je. Bila je to poprilično usiljena cura. Već sam njenom ocu bio rekao ko sam.
- Holden Caulfield. Kako si mi?
- Holden! Ja sam odlično. Kako si ti?
- Odlično. Slušaj. Kako si, sve u svemu? Hoću reći, kako škola?
- Fino - rekla je. - Mislim... već znaš.
- Odlično. Dobro, slušaj. Hteo sam te pitati  da li si zauzeta danas. Nedelja je, a nedeljom se uvek nađe neka matineja. Dobrotvorna, i takve stvari. Jesi li za to da pođemo?
- Volela bih. Moćno.
  Moćno. 
      Ako postoji reč koju mrzim, onda je to moćno. Kako lažno zvuči! Sekundu-dve bio sam u iskušenju da joj kažem neka zaboravi na matineju. Ipak smo neko vreme onako naklapali o raznim glupostima. To jest, ona je naklapala o glupostima. Nisam mogao doći do reči. Najpre mi je pričala o nekom tipu iz Harvarda - bio je to verovatno neki brucoš, ali ona mi to, naravno, nije rekla - koji je u pravom smislu reči opseda. Telefonira joj noću i danju. Čuj, noću i danju - to me oborilo. Zatim mi je pričala o tamo nekom drugom momku, nekom kadetu iz West Pointa, koji također gine za njom. Velike stvari. Predložio sam joj da se nađemo pod satom kod Biltmorea, u dva sata, i dodao da ne zakasni jer predstava verovatno počinje u pola tri. Ona je uvek kasnila. Onda sam spustio slušalicu. Od njezinih priča čovek bi mogao dobiti proliv, ali bila je zaista vrlo zgodna cura. 

       Nakon što sam zakazao sastanak sa starom Sally, izvukao sam se iz kreveta, obukao se i spakovao kofer. Pre nego što sam izašao iz sobe, bacio sam, međutim, još jedan pogled kroz prozor da vidim kako napreduju svi oni perverzni tipovi, ali svi su bili spustili zavese. Jutrom su bili pravo utelovljenje čednosti. Zatim sam se spustio liftom i odjavio. Starog Mauricea nije bilo nigde u blizini. Nisam se, naravno, satirao da ga nađem, hulju prokletu! 
     Ispred hotela seo sam u taksi a da nisam imao ni pojma gde da krenem. Nisam imao gde. Bila je tek nedelja, a kući nisam mogao do srede - ili utorka, najranije. A zaista nisam bio raspoložen da se prebacujem u drugi hotel i poludim tamo u njemu. Sta sam učinio, rekao sam šoferu da me vozi do Velike centralne stanice . Centralna stanica nije daleko od Biltmorea, gde sam se trebao kasnije sastati sa Sally, pa sam odlučio ostaviti prtljagu u jednom od onih sefova od kojih vam onda daju ključ, a zatim otići negde na doručak. Bio sam pregladneo. Dok sam sedeo u autu, izvadio sam novčanik i prebrojao novac. Ne sećam se tačno koliko mi je bilo ostalo, znam samo da nije bilo baš bogzna kakvo bogatstvo. Potrošio sam brdo love u sam o dve bedne nedelje. Zaista jesam. Zapravo sam bedan rasipnik. Sto ne potrošim, izgubim. Vrlo često mi se događa da čak i sitniš zaboravim, u restoranima i noćnim klubovima, i slično. To moje roditelje dovodi do ludila. Ne može mi čovek ni zameriti. Moj otac je, međutim, prilično bogat. Ne znam koliko love mlati - o tome nije nikad govorio sa mnom - ali, mislim, prilično mnogo. On je pravnik u nekoj velikoj korporaciji. Takvi zaista propisno zgrću lovu. Druga stvar po kojoj znam da prilično dobro stoji jeste to što večito investira novac u neke brodwayske revije. Te revije, međutim, redovno propadaju i majka uvek pošizi kad on učini tako nešto. Od smrti mog brata Allija ona baš i nije posebno zdrava. Strašno je nervozna. To je još jedan razlog zašto mi je strahovito krivo što će saznati kako su mi ponovno dali nogu.

     Kad sam ostavio kofere u jednom od onih sefova na stanici, otišao sam u mali sendvič-bar i doručkovao. Doručkovao sam prilično obilno, za svoje navike - sok od narandže, jaja sa slaninom, tost i kavu. Obično samo popijem čašu narandžinog soka. Malo jedem. Zaista malo. Zato i jesam tako prokleto mršav. Trebao sam držati onu dijetu koja nalaže da se jede mnogo škroba i slično kako bi se dobilo na težini, ali nikad o tome nisam vodio računa. Kad nekamo izađem, obično pojedem sendvič sa švajcarskim sirom i popijem laktomalt. To nije mnogo, ali u laktomaltu ima dosta vitamina. H. V Caulfield. Holden Vitamin Caulfield.
     Dok sam jeo jaja, neke dve redovnice s koferima u rukama - pretpostavljao sam da se sele iz jednog samostana u drugi ili tako nešto, pa čekaju na voz - ušle su i sele pokraj mene za šank. Nisu, izgleda, znale šta, dođavola, da rade sa svojim koferima, pa sam im pomogao. Bili su to koferi onako prilično jeftinog izgleda, bez trunke prave kože i ičega To nije važno, znam, ali mrzim kad netko ima jeftine kofere. To zvuči užasno kad se izgovori, ali ja sam zaista u stanju zamrziti nekoga, tek tako gledajući ga, ako nosi svoje stvari u jeftinim koferima. Jednom se u vezi s tim nešto dogodilo. Za mog kratkotrajnog boravka u Elkton Hillsu stanovao sam u sobi s nekim Dickom Slagleom, koji je imao takve veoma jeftine kofere. Umesto na polici, uvek ih je držao pod krevetom, tako da ih niko ne vidi kako stoje pokraj mojih.  To me deprimiralo kao samog đavola, tako da mi je dolazilo da svoje kofere izbacim kroz prozor ili tako nešto, ili da ih zamenim za njegove. Moji su bili od Mark Crossa, prava goveđa koža i svi ti štosevi, pretpostavljam da su stajali lepu lovu. Ali bila je to smešna stvar. Evo šta se dogodilo. Sta sam napravio, konačno sam i ja svoje kofere gurnuo pod svoj krevet, umesto da ih ostavim na polici, tako da stari Slagle ne dobije zbog njih neki prokleti kompleks manje vrednosti. A evo šta je on učinio, Odmah sutradan, nakon što sam i ja sakrio kofere pod krevet, on ih je izvukao i vratio ih natrag na stalažu. Razlog zašto je to učinio, trebalo mi je dosta vremena da to otkrijem, bio je taj što je želeo da ljudi misle kako su ti moji koferi njegovi. Zaista jest. Bio je veoma čudan momak, u tom pogledu. Uvek je nabacivao razne pakosne primedbe u vezi s njima, s tim mojim koferima, na primer. Stalno je govorio kako su previše novi i izgledaju buržujski. To je bila njegova omiljena reč. Negde ju je pročitao ili čuo. Sve što sam posedovao bilo je buržujsko kao sam šavo. Čak je i moje nalivpero bilo buržujsko. Čitavo vreme ga je posuđivao od mene, ali je svejedno bilo buržujsko. Stanovali smo u istoj sobi samo oko dva meseca, a onda smo obojica zatražili da nas prebace u druge sobe. I smešno je bilo to što mi je nedostajao kad smo se razišli, jer je imao izvanredan, fantastičan smisao za humor i ponekad smo se zaista odlično zabavljali. Ne bi me iznenadilo da čujem kako sam i ja njemu nedostajao. U početku se uvek samo šalio kad je nazivao moje stvari buržujskim, a mene to nije ni najmanje uzrujavalo - i to je bilo nekako smešno, ustvari. A onda je, nakon određenog vremena, postalo očito da se više ne šali. Stvar je takva, zaista je teško stanovati u istoj sobi s nekim ako imaš kofere koji su mnogo bolji od njegovih - ako su tvoji doista prvoklasni, a njegovi nisu. Pomislićete možda da će toj drugoj osobi, ako je inteligentna, i te stvari, i poseduje određen smisao za humor, biti ravno do mora čiji su koferi bolji, ali nije tako. Ustanovićete da joj je i te kako stalo do toga. To je jedan od razloga zašto sam stanovao u sobi s onakvom glupom huljom kao što je Stradlater. Ako ništa drugo, njegovi su koferi bili bar isto toliko dobri koliko i moji. 
      Bilo kako bilo, nije važno, te dve redovnice sele su tu do mene i nekako smo se upustili u konverzaciju. Ona odmah do mene nosila je jednu od onih pletenih košara kakve možete videti kod časnih sestara i onih curica iz Armije spasa kad oko Božića skupljaju naokolo priloge. Možete ih videti na svim uglovima, pogotovo na Petoj aveniji, ispred velikih robnih kuća i na takvim mestima. Sad, što je bilo,ona do mene ispustila je tu svoju košaru na pod, a ja sam se sagnuo i podigao je. Upitao sam je da li je izašla skupljati novac u dobrotvorne svrhe, i te stvari. Rekla je da nije. Rekla je da za nju nije imala mesta u koferu kad se pakirala i da je tek tako nosi. Imala je lep osmeh kad bi pogledala u čoveka. Imala je povelik nos i naočale s onim ne baš lepim tankim  okvirom, ali lice joj je svejedno izgledalo ljubazno. 
- Mislio sam da bih, ako sakupljate priloge, mogao i ja dati neki mali doprinos - rekao sam joj. - Možete sačuvati novac dok ne preduzmete kakvo skupljanje priloga. 
- Oh, to je  ljubazno od vas - rekla je, a ona druga,jena prijateljica, pogledala je u mene. Ta druga je, dok je pila kafu, čitala neku malu crnu knjigu. Izgledala je kao Biblija, ali nekako mi se činilo da je pretanka. Bila je to neka knjiga biblijskog tipa, ipak. Njihov doručak sastojao se samo od tosta i kafe. To me deprimiralo. Ne volim kad neko jede samo tost s kafom dok ja jedem jaja sa slaninom, i takve stvari.
        Dopustile su da im kao prilog dam deset dolara. Stalno su me pitale jesam li siguran da to mogu sebi priuštiti. Rekao sam im da imam dovoljno love, ali činilo se da mi baš ne veruju. Konačno su, ipak, uzele novac. Obe su mi bez prestanka toliko zahvaljivale da mi je to već postalo neugodno. Skrenuo sam razgovor na opšte teme i upitao ih gde putuju. Rekle su mi da su učiteljice, da su upravo doputovale iz Chicaga i da će držati nastavu u nekoj samostanskoj školi u 168. ili 186. ili takvoj nekoj ulici, tamo negde bestraga na periferiji. Ona pokraj mene, ona sa  naočalama, rekla je da predaje engleski, a njezina prijateljica istoriju i američko državno uređenje. Tada sam se počeo kao pravi skot pitati šta li ona koja je sedela pokraj mene,ona koja je predavala engleski, misli - s obzirom na to da je redovnica, i sve - kad čita određene knjige koje spadaju u obaveznu literaturu za taj predmet. Knjige koje ne moraju nužno biti baš pune seksa, ali u kojima ipak ima ljubavnika i takvih stvari. Uzmimo, na primer, onu Eustaciju Vye u romanu Povratak domoroca Thomasa Hardyja. To baš nije bila neka posebno senzualna žena niti bilo što slično, ali opet čovek ne može a da se ne pita šta otprilike takva časna sestra misli kad čita o staroj Eustaciji. Nisam, ipak, rekao ništa, naravno. Sve što sam rekao bilo je da je engleski predmet iz kojeg imam najbolju ocenu.
      - Oh, zaista? Oh, kako mi je drago - rekla je ona s naočalama, ona koja je predavala engleski. - Sto ste čitali ove godine? Veoma bi me zanimalo da čujem. - Bila je doista ugodna. 
     - Pa sad, uglavnom smo čitali stare Anglosaksonce. Beowulfa i starog Grendela, Lord Randala i sve takve stvari. S vremena na vreme trebao sam, međutim, pročitati poneku knjigu i izvan tog programa. Ja sam pročitao Povratak domoroca Thomasa Hardyja, zatim Romea i Juliju i Julija.  /div>
    - Oh, Romea i Juliju! Divno! Recite, zar nije divno? -Nije govorila baš kao časna sestra. 
     - Jeste. Zaista jeste. Jako mi se svidelo. Bilo je nekoliko stvari koje mi se baš nisu svidele, ali stvar je prilično dirljiva, sve u svemu. 
      - Sta vam se nije svidelo? Možete li se setiti?
       Da vam iskreno kažem, bilo je to nekako nezgodno, na određen način, razgovarati o Romeu i Juliji s njom. Hoću reći, ta drama je na nekim mestima sam goli seks, a ona je bila redovnica, i sve, ali pitala me i zato sam diskutova s njom o tome neko vreme. - Pa sad, nisam baš posebno lud za samim Romeom i Julijom - rekao sam. - Hoću reći, simpatični su mi, ali... ne znam. Ponekad mi prilično idu na živce. Hoću reći, bio sam daleko više dirnut kad stari Merkucio gine nego kad Romeo i Julija umiru. Stvar je u tome što za Romea nisam više osećao nikakvih posebnih simpatija nakon onoga kad stari Merkucio pogine proboden od nog drugog momka... Julijina rođaka... kako se ono zvao? 
- Tibalt. 
-Tako je. Tibalt - rekao sam. Stalno zaboravljam ime tog tipa. o - Bilo je to Romeovom krivicom. Hoću reći, od svih osoba u komadu najviše mi se svideo on, taj stari Merkucio.Ne znam. Svi ti Montecchi i Capuletti, svi su kako treba - posebno Julija - ali Merkucio, on je bio ... teško je to objasniti. Bio je pametan i duhovit, i sve. Stvar je takva, strašnomi je teško kad neko pogine... pogotovo neko pametan i duhovit, i sve... i to još tuđom pogreškom. Romeo i Julija...na kraju krajeva, bila je to njihova vlastita pogreška.
     - U koju školu idete? - upitala me. Verojatno je htela nekako pobeći od te diskusije o Romeu i Juliji.  
    Rekao sam joj da idem u Pencey, a ona je rekla da je čula za nju. Rekla je da je to vrlo dobra škola. Prešao sam, međutim, preko toga. Zatim je ona druga, ona što je predavala  istoriju i državno uređenje, rekla da će biti bolje ako požure. Uzeo sam njihov račun, a one nisu htele dopustiti da platim za njih. Ona s naočalama me prisilila da im ga vratim.  
     - Bili ste više nego darežljivi - rekla je. - Vi ste zaista zlatan dečko. - Bila je  ugodna. Podsećala me pomalo na majku onog Ernesta Morrowa, onu damu s kojom sam se upoznao u vozu. Najviše kad se osmehivala. - Bilo nam je tako ugodno razgovarati s vama - rekla je. 

     Rekao sam da je i meni bilo veoma ugodno razgovarati s njima. I zaista sam tako mislio. Uživao bih u tome, mislim,još daleko više da se za čitavo vreme razgovora nisam nekako plašio da će iznenada pokušati ustanoviti jesam li katolik. Svi katolici uvek tako pokušavaju saznati jeste li katolik. Znam jer mi se to često događa, delomično zato što imam irsko prezime, a većina ljudi irskog porekla su katolici. U stvari, moj je otac i bio katolik, nekad. Istupio je, međutim, iz crkve kad se oženio mojom majkom.
Ali katolici uvek pokušavaju saznati jeste li katolik, čak ako vam i ne znaju prezime. Poznavao sam jednog dečaka, katolika,nekog Louisa Shaneyja, kad sam bio u školi u Whootonu.Bio je to prvi dečak s kojim sam se tamo upoznao. Sedeli smo jedan pokraj drugog na prve dve stolice pred onom prokletom ambulantom, prvog dana škole, čekajući na lekarski pregled, i nekako smo se upustili u razgovor o tenisu.Bio je vrlo zainteresovan za tenis, kao i ja. Rekao mi je dasvakog leta odlazi na prvenstvo u Forest Hills, a ja sam mu rekao da također idem, zatim smo prilično dugo razgovarali o tamo nekim glavnim teniserkama. Znao je dosta toga o tenisu, za klinca njegovih godina.  Zato me, nakon određenog vremena, usred tog prokletog razgovora, onako iz neba pa u rebra, upitao: »Jesi li slučajno primetio gde je u ovom gradu katolička crkva?« Stvar je bila takva da je bilo očigledno - prema načinu na koji me je upitao - da pokušava ustanoviti jesam li katolik. Dakako da jeste. Nije patio od tamo nekih verskih predrasuda ili tako nečega, hto je naprosto znati. Uživao je u našem razgovoru o tenisu i svemu tome, ali je bilo očito da bi u njemu uživao još više da sam katolik, i te stvari. Tako nešto može me dovesti do ludila.Ne kažem da je to pokvarilo razgovor niti bilo šta - nije -ali je sigurno kao sam đavo da mu nije ništa ni pridonelo.Eto zašto mi je bilo drago što me te dve časne sestre nisu upitale jesam li katolik. Da su me upitale, to ne bi upropastilo konverzaciju ali bi ona, verovatno, tekla drukčije. Ne želim reći da imam nešto protiv katolika. Nemam ništa. Bilo bi po svoj prilici sasvim jednako da sam i sam katolik. To je, na neki način, slično onome s koferima o čemu sam vam već pričao. Sve što želim reći jest da takve stvari nimalo pozitivno ne utiču na razgovor. To je sve što želim reći. 
     Kad su ustale da pođu, te dve redovnice, učinio sam nešto veoma glupo, nešto zbog čega sam se osetio veoma neugodno. Pušio sam cigaretu i, kad sam ustao da se s njima pozdravim, nepažnjom sam im puhnuo dim u lice. Nisam hteo, ali, eto, dogodilo se. Ispričavao sam se kao izbezumljen, one su bile veoma fine i ljubazne, ali bilo je to, svejedno, veoma neugodno. 

     Kad su otišle, počeo sam žaliti što sam im kao prilog dao svega deset dolara. Stvar je, međutim, bila takva da sam bio zakazao onaj sastanak sa Sally Hayes, da je vodim na onu matineju, pa mi je bila potrebna lova za karte, i te stvari.Bilo mi je, međutim, žao, svejedno. Prokleti novac! Uvek nekako ispadne da zbog njega na kraju ostaneš potišten kao sam đavo. 


  16 

       
     Kad sam doručkovao, bilo je tek negde oko podne, a sa Sali je trebalo da se nađem čak u dva, pa sam krenuo u dugačku šetnju. Nikako nisam prestajao da mislim na one časne sestre. Stalno sam mislio na tu staru korpu od pruća s kojom su išle naokolo i skupljale priloge kad nisu predavale u školi. Pokušavao sam da zamislim moju majku ili nekoga, na primer tetku, ili onu suludu majku Sali Hejs, kako stoji pred robnom kućom i skuplja priloge za sirotinju u neku staru korpu. Teško je to bilo zamisliti. Ne tolikomoju majku koliko one druge dve. Moja tetka je poprilično sklona dobrotvornim akcijama - radi dosta toga za Crveni krst i ostalo - ali ona se vrlo elegantno oblači i, kad radi nešto u dobrotvorne svrhe, uvek je krajnje doterana i nakarminisana i sve. Nisam mogao da je zamislim kako išta radi u dobrotvorne svrhe ako bi pritom morala da bude odevena u crno i bez karmina na ustima. A tek majka Sali Hejs. Isuse Hriste. Ta bi išla naokolo s korpom i skupljala priloge samo pod uslovom da je svako poljubi u dupe pre nego što priloži nešto. Ako bi samo ubacivali pare u korpu i onda se udaljavali bez reči, ignorišući je i sve, odustala bi za sat vremena. Dosadilo bi joj. Vratila bi korpu i otišla pravo u neki izvikani lokal na ručak. To je ono što mi se dopalo kod tih časnih sestara. Videlo se, pre svega, da one nikada ne ručaju na izvikanim mestima. Baš me rastužilo kad sam pomislio da one nikada ne ručaju na izvikanim mestima ili negde. Znao sam da to nije toliko važno, ali svejedno me rastužilo.

 
     Uputio sam se ka Brodveju, tek onako, jer godinama nisam bio tamo. Osim toga, hteo sam da nađem neku prodavnicu ploča koja radi nedeljom. Bila je jedna ploča koju sam hteo da kupim Febi, "Mala Širli Bins". Tu ploču je bilo veoma teško naći. Pesma je bila o nekoj devojčici koja neće da izađe iz kuće jer su joj ispala dva prednja zuba, pa se stidi zbog toga. Čuo sam je u Pensiju. Imao je jedan dečak sa gornjeg sprata, pa sam pokušao da je kupim od njega, jer sam znao da bi oborila Febu, ali nije hteo da je proda. To je vrlo stara, fenomenalna ploča koju je snimila ona crnačka pevačica, Estel Flečer, pre nekih dvadeset godina. Peva je u diksilend stilu, vrlo kuplerajski, pa ne zvuči ni najmanje otužno ili sentimentalno. Da je pevala neka bela pevačica, to bi zvučalo stravično ljupko, ali je stara Estel Flečer odlično znala svoj posao i to je bila jedna od najboljih ploča koju sam ikad čuo. Mislio sam da je kupim u nekoj radnji koja radi nedeljom i ponesem je u park. Bila je nedelja, a Feba često ide nedeljom u park, da se vozi na rolšuama. Znao sam gde najčešće odlazi.
       Nije bilo tako hladno kao prethodnog dana, ali sunce se još nije probilo pa nije bilo naročito prijatno za šetnju. Ali bilo je nešto lepo. Baš ispred mene išla je neka porodica koja kao da je tek izašla iz crkve - otac, majka i dečkić od oko šest godina. Izgledali su nekako siromašno. Otac je na glavi imao jedan od onih šešira bisernosive boje kakve često nose siromašni ljudi kad žele da deluju elegantno. On i njegova žena samo su išli napred i razgovarali, ne obraćajući pažnju na dečaka. Mali je bio prva liga. Hodao je ulicom, umesto po trotoaru, ali uz sam ivičnjak. Pravio se kao da hoda po vrlo ravnoj liniji, kako to klinci rade, i sve vreme je samo pevušio nešto. Prišao sam mu bliže da čujem šta peva. Pevao je onu pesmu "Ulovi li neko nekog dok kroz žito ide". Imao je i lep glasić. Pevao je tek onako, za sebe, lepo se videlo. Automobili su jurili ulicom, kočnice škripale na sve strane, roditelji nisu obraćali pažnju na njega, a on samo išao uz ivičnjak i pevao "Ulovi li neko nekog dok kroz žito ide". To mi je popravilo raspoloženje. Nisam se više osećao tako potišten.
       Brodvej je bio prljav i zakrčen svetom. Bila je nedelja i tek oko podne, ali je svejedno bila gužva. Svi su žurili u bioskope - u Paramunt ili Astor ili Strend ili Kapitol ili neko drugo suludo mesto. Svi su bili lepo doterani, jer je bila nedelja, i zato je sve to bilo još gore. Ali najgore od svega je što se lepo videlo da svi oni žele da idu u bioskop. Nisam bio u stanju da ih gledam. Mogu da shvatim kad neko ide u bioskop zato što nema šta drugo da radi, ali kad neko zaista želi da ide i čak žuri da tamo što pre stigne, onda me to užasno deprimira. Pogotovo ako vidim milione ljudi kako stoje u jednom od onih dugih, stravičnih redova duž čitavog bloka, čekajući s tim neviđenim strpljenjem na karte i sve. Ljudi moji, jedva sam čekao da se sklonim s prokletog Brodveja. Imao sam sreće. U prvoj prodavnici ploča u koju sam ušao imali su "Malu Širli Bins". Naplatili su mi pet dolara za nju, jer je tako retka, ali nije mi bilo važno. Ljudi moji, to me odjednom tako usrećilo. Jedva sam čekao da stignem u park i potražim Febu da bih joj dao ploču ako je tamo.
       Kad sam izašao iz prodavnice ploča, prolazio sam pored nekog dragstora i pomislio da možda okrenem Džejn i vidim da li je stigla kući zaraspust. I tako sam ušao u govornicu i pozvao je. Jedini je problem bio što se javila njena majka pa sam morao da prekinem. Nisam bio raspoložen da se upuštam u neki razgovor sa njom. Ionako ne ludujem da pričam s majkama devojaka preko telefona. Ipak, trebalo je bar da je pitam da li je Džejn stigla kući. Ne bih umro. Ali nisam imao volje za to. Čovek stvarno treba da bude posebno raspoložen za takve stvari.
Ostalo mi je samo još da nabavim proklete karte za matine, pa sam kupio novine da vidim koje se predstave daju. Pošto je bila nedelja, davale su se samo tri predstave. I tako, šta sam uradio - otišao sam i kupio dve karte u parteru za Znam svoju ljubav. To je bila dobrotvorna predstava ili nešto. Nisam bio preterano raspoložen da je gledam, ali znao sam da će Sali, kraljica folirantkinja, zabalaviti od sreće kad joj budem rekao da imam karte za to, jer su glumili Lantovi i sve. Obožavala je predstave koje su važile za vrlo ozbiljne i intelektualne, s Lantovima ili nekim. Za razliku od mene. Nisam ljubitelj bilo kakvih predstava, ako baš hoćete da znate. Nisu tako loše kao filmovi, ali svakako nisu nešto za čim bi se ludovalo. Pre svega, mrzim glumce. Nikada se ne ponašaju kao ljudi. Oni samo misle da se tako ponašaju. Neki od boljih glumaca uspevaju u tome, vrlo slabašno, ali to nije nimalo zabavno za gledanje. A kad je neki glumac stvarno dobar, uvek se lepo vidi kako on zna da je dobar, i to sve pokvari. Uzmite, na primer, ser Lorensa Olivijea. Gledao sam ga u Hamletu. D.B. je vodio Febu i mene da ga vidimo, prošle godine. Prvo nas je odveo na ručak, a onda u bioskop. On je to već gledao i, po onom kako je pričao o filmu za vreme ručka, jedva sam čekao da ga i ja vidim. Ali nije mi se mnogo dopao. Jednostavno ne vidim šta je toliko čudesno u ser Lorensu Olivijeu, to je sve. On ima neviđen glas i stravično dobro izgleda i lepo je gledati ga kada hoda ili se mačuje ili nešto, ali uopšte nije bio onakav kako je D.B. opisao Hamleta. Pre je bio kao neki prokleti general, umesto neki tužan, izmučen tip. Najbolje u celom filmu bilo je kada Ofelijin brat - onaj što na kraju vodi dvoboj sa Hamletom - odlazi na put, a otac mu deli gomilu saveta. Dok mu otac tako deli savete, Ofelija se kao ludira sa bratom, vadi njegov bodež iz korica i zadirkuje ga, dok se on kao trudi da izgleda zainteresovan za pridike svoga oca. To je bilo lepo. Baš mi se dopalo. Ali retko se vide takve stvari. Jedino što se Febi dopalo bilo je kada Hamlet tapše svog psa po glavi. To joj je bilo komično i lepo, a i bilo je. Moraću da pročitam tu dramu. Problem je sa mnom što te stvari moram uvek sam da pročitam. Kad to neko glumi, jedva ga i slušam. Stalno brinem da li će već u sledećem trenutku uraditi nešto lažno i izveštačeno.
        Kad sam kupio karte za tu predstavu s Lantovima, uzeo sam taksi do parka. Mogao sam da odem podzemnom ili nečim, jer sam malo utanjio s kintom, ali hteo sam da se što pre sklonim sa prokletog Brodveja. U parku je bilo bezvezno. Nije bilo mnogo hladno, ali sunce se još nije probilo i činilo se da u parku nema ničeg osim pasjeg izmeta, staračkih ispljuvaka i opušaka od cigara, a sve su klupe izgledale vlažne za sedenje. To je baš deprimiralo i, s vremena na vreme, bez ikakvog razloga, čovek bise naježio u hodu. Ni najmanje nije izgledalo da će uskoro Božić. Nije izgledalo da će bilo šta uskoro da bude. Ali svejedno sam produžio do Mala, jer Feba obično ide tamo kada je u parku. Ona voli da se rolšua kod podijuma za orkestar. Čudna stvar. To je isto mesto na kojem sam i ja voleo da se rolšuam kao dete.
      Međutim, kad sam stigao tamo, nisam je video nigde u blizini. Bilo je neke dece na rolšuama, a dva klinca su igrala badminton s mekanom loptom, ali Febe nije bilo. Video sam, ipak, jednu devojčicu njenih godina kako sedi sasvim sama na klupi i priteže rolšue. Pomislio sam da možda poznaje Febu i da bi mogla da mi kaže gde je ili nešto, pa sam prišao, seo pored nje i pitao je: "Da ne poznaješ slučajno Febu Kolfild?"
"Koga?" rekla je. Na sebi je imala farmerke i jedno dvadeset džempera.
Videlo se da ih njena majka plete ili nešto, jer su bili stravično grubo urađeni.
"Feba Kolfild. Stanuje na Sedamdeset prvoj ulici. Ide u četvrti razred, tamo u..."
"Ti znaš Febu?"
"Aha, ja sam joj brat. Znaš li možda gde je?"
"Ona je u razredu gospođice Kelon, je P da?" rekla je mala.
"Ne znam. Da, mislim da jeste."
"Onda je verovatno u muzeju. Mi smo išli prošle subote", rekla je.
"U koji to muzej?"
Slegla je ramenima. "Ne znam", rekla je. "Muzej".
"Znam, ali koji - onaj sa slikama ili onaj gde su Indijanci?"
"Onaj gde su Indijanci." "Mnogo ti hvala", rekoh.
       Ustao sam i pošao, ali onda sam se iznenada setio da je nedelja. "Danas je nedelja", rekao sam maloj. Pogledala je naviše u mene. "Oh. Onda nije tamo."
Muku je mučila da pritegne rolšue. Nije imala rukavice i ruke su joj bile skroz crvene i hladne. Pomogao sam joj malo. Ljudi moji, godinama nisam držao ključ od rolšua u ruci. Nije mi, ipak, bilo ništa neobično. Možete da mi date ključ od rolšua i za pedeset godina, u mrklom mraku, i opet ću znati šta je. Zahvalila mi je i sve kad sam joj pritegao rolšue. Bila je veoma dobra, učtiva devojčica. Isuse, volim kad je neko dete tako dobro i učtivo kad mu pritegneš rolšue ili nešto. Deca su uglavnom takva. Najozbiljnije. Pitao sam je nije li možda raspoložena da popije sa mnom vruću čokoladu ili nešto, ali rekla je ne, hvala. Rekla je kako mora da se nađe sa drugaricom. Devojčice uvek moraju da se nađu s nekom drugaricom. To me obara.
       Iako je bila nedelja, pa Feba nije bila tamo sa svojim razredom, i mada je bilo tako vlažno i odvratno napolju, prošao sam pešice kroz čitav park, sve do Prirodnjačkog muzeja. Znao sam da je to muzej na koji je mislila ona mala s ključem od rolšua. Znao sam ceo taj muzej kao sopstveni džep. Feba je išla u istu školu u koju sam ja išao kao dete, i stalno smo visili tamo. Imali smo tu učiteljicu, gđicu Ejgltinger, koja nas je vodila gotovo svake božje subote. Ponekad smo gledali životinje, a ponekad one stvari koje su pravili Indijanci, u stara vremena. Lonce i korpe od pruća i druge stvari u tom stilu. Uvek me obuzme neka sreća kad se toga setim. Čak i sad. Sećam se da smo, kad odgledamo sve te indijanske stvari, obično išli da gledamo neki film u onoj velikoj sali. Kolumba. Uvek su prikazivali kako Kolumbo otkriva Ameriku, grdno se mučeći da nagovori starog Ferdinanda i Izabelu da mu pozajme novac s kojim bi kupio brodove, i kako onda mornari dižu protiv njega pobunu i sve. Nikome nije bilo preterano stalo do starog Kolumba, ali uvek si imao dosta bombona i žvaka i svačega, a u toj sali je tako lepo mirisalo. Uvek je mirisalo kao da napolju pada kiša, čak i kad nije padala, i bio si u jedinom lepom, suvom i toplom mestu na čitavom svetu. Voleo sam taj prokleti muzej. Sećam se da je moralo da se prođe kroz Indijansku odaju kako bi se stiglo do te sale. Bila je to duga, veoma duga prostorija i trebalo je samo da se šapuće kad se prolazi kroz nju. Učiteljica je išla prva, a za njom je išao razred. Išlo se po dvoje, i svakoje imao svog para. Moj par je najčešće bila jedna devojčica koja se zvala Gertruda Levin. Uvek je htela da se držimo za ruke, a ruka joj je večito bila lepljiva ili znojava ili nešto. Pod je bio od mermera i, ako bi imao neke klikere u ruci i ispustio ih, odskakali bi kao ludi po čitavom podu i napravili stravičnu buku, pa bi učiteljica zaustavljala razred i vraćala se da vidi šta se, kog đavola, dešava. Ali nikad se nije ljutila, ta gđica Ejgltinger. Onda se prolazilo pored onog dugačkog, dugačkog indijanskog ratničkog kanua, dugačkog kao tri prokleta 'kadilaka', s jedno dvadeset Indijanaca u njemu. Neki od njih su veslali, a neki samo stajali, surovog izgleda, i svima su lica bila išarana ratničkim bojama. U zadnjem delu kanua bio je neki sablastan tip, s maskom na licu. To je bio vrač. Uvek me hvatala jeza od njega, ali svejedno sam ga voleo. Ako biste u prolazu dodirnuli neko veslo ili nešto, neki od čuvara bi vam rekao: "Nemojte ništa da dirate, deco", ali uvek bi to rekao ljubaznim glasom, ne kao prokleti pandur ili neko. Zatim se prolazilo pored one velike staklene vitrine u kojoj Indijanci trljaju drvo o drvo da naprave vatru, dok jedna Indijanka veze neki pokrivač. Indijanka koja veze taj pokrivač bila je kao pognuta nad njim i mogle su da joj se vide grudi. Svi smo je uvek krišom zagledali, čak i devojčice, jer su bile još samo deca i nisu imale ništa veće grudi od nas dečaka. A onda, pred samim ulazom u veliku salu, prolazilo se pored onog Eskima. Sedeo je nad rupom u tom zaleđenom jezeru i pecao kroz nju. Pored same rupe ležale su neke dve ribe koje je već ulovio. Ljudi moji, taj muzej je bio pun staklenih vitrina. Bilo ih je čak i više, gore na spratu, s jelenima koji unutra piju vodu iz barica i pticama koje lete na jug da prezime. One najbliže ptice bile su punjene i okačene na žicama, a one pozadi samo naslikane na zidu, ali sve su izgledale kao da stvarno lete na jug i, ako biste sagli glavu i pogledali ih naopačke, izgledale su kao da još više žure da odlete na jug. Najbolje u tom muzeju bilo je, ipak, što je sve uvek ostajalo na istom mestu. Ništa se nije kretalo. Mogao si da odeš sto hiljada puta tamo, a onaj Eskim bi i dalje tek upecao one dve ribe, ptice bi i dalje letele ka jugu, jeleni bi i dalje pili vodu iz onih barica, lepih rogova i lepih tankih nogu, a ona Indijanka golih grudi i dalje bi vezla isti pokrivač. Ništ se ne bi promenilo. Jedino što bi se promenilo bili ste vi. Nije da biste bili mnogo stariji ili nešto. Nije baš to, u suštini. Jednostavno biste bili drukčiji, to je sve. Bili biste, recimo, u kaputu. Ili bi devojčica koja vam je poslednji put bila par dobila šarlah, pa biste imali novog para. Ili bi razred vodila neka zamena umesto gđice Ejgltinger. Ili biste prethodno čuli kako se otac i majka užasno svađaju u kupatilu. Ili biste samo prošli pored jedne od onih lokvi na ulici, po kojima se šire benzinske duge. Mislim, bili biste na neki načindrukčiji - ne umem da objasnim na šta mislim. A čak i kad bih umeo, nisam siguran da bih bio raspoložen za to.
        Dok sam tako išao, izvadio sam onu staru lovačku kapu iz džepa i stavio je na glavu. Znao sam da neću sresti nikoga ko me poznaje, a bilo je iprilično vlažno napolju. Samo sam hodao i hodao i stalno mislio kako Feba ide u taj muzej subotom, kao i ja nekad. Mislio sam kako ona gleda iste one stvari koje sam i ja gledao, i kako će ona biti drukčija svaki put kad i ponovo vidi. Nije da me deprimiralo dok sam mislio o tome, ali nisam baš skakao od radosti. Neke stvari treba da ostanu takve kakve jesu. Lepo bi bilo kad biste mogli da ih strpate u jednu od tih velikih staklenih vitrina i jednostavno ih ostavite tamo. Znam da je to nemoguće, ali je svejedno šteta. Sve u svemu, to je ono o čemu sam razmišljao dok sam tako išao.
        Prolazio sam pored jednog vrtića i zastao, posmatrajući dvoje vrlo male dece na klackalici. Jedno od njih bilo je onako debeljuškasto, pa sam stavio ruku na kraj gde je sedelo ono drugo dete, da kao napravim ravnotežu, ali lepo se videlo da im smetam, pa sam ih ostavio na miru.
       Onda se nešto čudno desilo. Kad sam došao do muzeja, najednom mi se nije ulazilo u njega, ni za milion dolara. Jednostavno me ništa nije vuklo unutra - a prepešačio sam čitav prokleti park, jedva čekajući da stignem tamo i sve. Da je Feba bila unutra, verovatno bih ušao, ali nije. I tako, samo sam uzeo taksi ispred muzeja i odvezao se do Biltmora. Uopšte mi se nije išlo. Ali imao sam taj prokleti sudar sa Sali. 

17. 

      Bilo je još suviše rano kad sam stigao tamo, pa sam samo seo na jednu od onih kožnih sofa, odmah ispod sata u foajeu, i posmatrao devojke. U mnogim školama raspust je već počeo i bilo je mali milion devojaka koje su sedele i stajale naokolo, čekajući da se pojave njihovi mladići. Devojke sa prekrštenim nogama, devojke sa neprekrštenim nogama, devojke sa neviđenim nogama, devojke sa nikakvim nogama, devojke koje su privlačno izgledale, devojke koje su izgledale kao da bi, kad ih upoznaš, bile prave veštice. Bio je to zaista lep prizor, ako znate na šta mislim. Istovremeno je nekako i deprimirao, jer se čovek stalno pitao šta će se kog đavola desiti sa svim tim devojkama. Kad izađu iz škole i koledža, mislim. Moglo se pretpostaviti da će većina njih verovatno da se poudaje za neke mamlaze. Za likove koji večito pričaju koliko milja prelazi njihov prokleti auto sagalonom benzina. Likove koji se ljute i besne kao deca kad ih pobediš u golfu ili čak u nekoj glupavoj igri kao što je ping-pong. Likove koji su jednostavno bezlični. Likove koji nikad ne čitaju knjige. Likove koji su užasno dosadni - ali tu bi trebalo da budem oprezan. Mislim, kad kažem za neke ljude da su dosadni. Ne shvatam baš takve likove. Ozbiljno. Kad sam bio u Elkton Hilsu, jedno dva meseca sam delio sobu s nekim Harisom Meklinom. Bio je vrlo inteligentan i sve, ali je bio jedan od najvećih daveža koje sam ikad upoznao. Imao je neki izrazito hrapav glas i bukvalno nikada nije prestajao da govori. Nikada nije prestajao da govori i, što je najgore, nikada nije govorio nešto što si hteo da čuješ. Ali umeo je jednu stvar. Taj skot je zviždao najbolje na svetu. Nameštao bi krevet ili kačio stvari u plakar- večito je nešto kačio u plakar, što me izluđivalo - i usput zviždao, ako nije nešto pričao tim hrapavim glasom. Umeo je da zviždi čak i klasične stvari, ali najčešće je zviždao džez. Pokupio bi nešto vrlo džezično, kao "Bluz limenog krova" i zviždao tako lepo i lako - baš dok bi kačio stvari u plakar - da je to bukvalno obaralo čoveka. Naravno, nikad mu nisam rekao kako mislim da fenomenalno zviždi. Mislim, ne možeš tek tako da priđeš nekom i kažeš mu: "Ti fenomenalno zviždiš". Ali delio sam sobu možda puna dva meseca s njim, iako me toliko gušio da sam već bio na ivici ludila, samo zato što je tako fenomenalno zviždao, najbolje od svih koje sam ikad čuo. Zato ne znam šta da mislim o dosadnim likovima. Možda čoveku i ne treba da bude preterano krivo kad vidi kako se neka izuzetna devojka udaje za tako nekog. Oni, većinom, nikome ne čine nažao, a možda svi u potaji fenomenalno zvižde ili nešto. Ko bi to, dođavola, znao? Ja ne.
        Najzad sam ugledao Sali kako se penje uz stepenice, pa sam joj pošao u susret. Neviđeno je izgledala. Najozbiljnije. Bila je u nekom crnom kaputu, s nekom kao crnom beretkom na glavi. Gotovo nikad nije nosila šešir ili nešto, ali ta beretka je mnogo lepo izgledala. Najčudnije u svemu tome bilo je što mi je došlo da se oženim njom istog trenutka kad sam je ugledao. Ja sam lud.Nije mi se čak ni sviđala toliko, pa ipak mi se iznenada učinilo da sam zaljubljen u nju i da bih se oženio njom. Stvarno sam lud, kunem se.
      "Holdene!" rekla je. "Baš divno što te vidim! Prošla je čitava večnost"
Imala je neki jak, prodoran glas, koji te dovodio u nepriliku kad god izađeš s njom. To je još i moglo da joj prođe - jer je bila tako prokleto zgodna - ali uvek me nerviralo.
"I meni je drago što tebe vidim", rekoh. Tako sam stvarno i mislio.
"Kako si, inače?"
"Apsolutno čarobno. Jesam li zakasnila?"
       Rekao sam joj da nije, ali kasnila je oko deset minuta, u suštini. Bilo mi je, uostalom, svejedno. Sve one glupe karikature koje štampaju po časopisima i svuda, gde tipovi besne po uličnim ćoškovima zato što im devojke kasne - sve su to nebuloze. Ako devojka lepo izgleda kada dolazi na sudar, koga je briga što kasni? Nikoga. "Bolje da požurimo", rekoh.
"Predstava počinje u dvadeset do tri." Pošli smo niz stepenice prema taksi stanici.
"Šta ćemo gledati?" rekla je.
"Ne znam. Lantove. Samo sam za to našao karte."
"Lantove! O, pa to je čarobno!"
         Rekao sam vam da će da zabalavi kada čuje za Lantove. Povatali smo se malo u taksiju, na putu do pozorišta. Prvo nije htela, jer je bila nakarminisana i sve, ali nastupio sam maksimalno zavodnički pa nije imala kud. Dvaput, kad je prokleti taksi naglo prikočio, malo je falilo da padnem sa sedišta. Ti prokleti taksisti nikada ne gledaju kuda voze, kunem se. A onda, tek da vam predstavim koliko sam lud, kad smo izlazili iz klinča, rekao sam joj da je volim i sve. Bila je to laž, naravno, ali stvar je u tome što sam tako i mislio kad sam joj to rekao. Lud sam. Stvarno sam lud.
"O, dragi, i ja tebe volim", rekla je. A onda je, u istom dahu, dodala: "Obećaj mi da ćeš da pustiš kosu. Kratke frizure izlaze iz mode. A imaš tako divnu kosu."
Divnu, kad bi se zezali.
       Predstava nije bila tako loša kao neke koje sam gledao. Ali svejedno je bila glupa. Nešto o petsto hiljada godina u životu nekog starog bračnog para. Počinje kad su oboje mladi i sve, a roditelji te devojke ne žele da se ona uda za tog mladića, ali ona se ipak udaje za njega. Onda postaju sve stariji i stariji. Muž odlazi u rat, a žena ima brata koji je pijanac. Nisam baš mogao da se zainteresujem za sve to. Mislim, nisam se preterano uzbuđivao kad bi neko u toj porodici umro ili nešto. Svi su bili samo gomila glumaca. Muž i žena su bili sasvim pristojan stari par - vrlo duhoviti i sve - ali nisam mogao preterano da se zainteresujem za njih. Pre svega, stalno su pili čaj ili nešto, tokom čitave proklete predstave. Kad god bi se pojavili, neki batler je postavljao pred njih čaj ili ga je žena sipala nekom. I svi su neprestano ulazili i izlazili - da ti se zavrti u glavi dok ih gledaš kako stalno sedaju i ustaju. Alfred Lant i Lin Fonten su igrali stari par i bili su veoma dobri, ali nisu mi se mnogo dopali. Ipak, bili su drukčiji, moram da priznam. Nisu se ponašali kao obični ljudi, a nisu se ponašali ni kao glumci. Teško je to objasniti. Ponašali su se više kao da znaju da su neke veličine. Mislim, dobri su bili, ali previše dobri. Kad bi jedno od njih izgovorilo svoj tekst, ono drugo bi odmah nešto reklo. To je trebalo da izgleda kao kad ljudi stvarno razgovaraju i upadaju jedno drugom u reč i sve. Problem je što su previše ličili na ljude koji razgovaraju i upadaju jedno drugom u reč. Ponašali su se, donekle, kao što stari Erni, tamo u Vilidžu, svira klavir. Kada nešto previše dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv. A onda već nisi tako dobar. Ali, sve u svemu, oni su bili jedini u predstavi - Lantovi, mislim - koji su delovali kao da imaju nešto u glavi. To moram da priznam.
        Posle prvog čina izašli smo sa svim ostalim mamlazima da popušimo cigaretu. Kakav je to prizor bio. U životu niste videli toliko foliranata, svi su pušili da im uši otpadnu i laparali o predstavi tako da svako može da ih čuje i ukapira koliko su oštroumni. Neki glupi filmski glumac stajao je pored nas i pušio. Ne znam mu ime, ali večito glumi u ratnim filmovima, tipa koji ispadne kukavica baš kad zagusti ili nešto. Bio je sa nekom zanosnom plavušom i oboje su se trudili da budu maksimalno blazirani i sve, kao da on pojma nema da ga ljudi gledaju. Neviđeno skroman lik, nema šta. Baš me razgalio. Sali nije mnogo pričala, osim nekih izliva ushićenja namenjenih Lantovima, jer je uglavnom krivila vrat naokolo i trudila se da izgleda šarmantno. Onda je, najednom, na drugoj strani foajea ugledala nekog mamlaza kojeg je poznavala. Nekog tipa u jednom od onih tamnosivih flanelskih odela s kariranim prslukom. Strogo u stilu ekskluzivnih koledža. Jaka stvar. Stajao je uza zid i pušio kao sumanut, delujući kao da umire od dosade. Sali je samo ponavljala: "Taj mladić mi je odnekud poznat." Uvek je nekog znala, kud god da odeš s njom, ili je bar mislila da zna. Ponavljala je to, sve dok me nije totalno ugušila pa sam joj rekao: "Što ne odeš i poljubiš ga onako od srca, ako ti je poznat? Oduševiće se." Naljutila se kad sam to rekao. Na kraju, mamlaz je ipak uočio, pa je prišao i pozdravio je. Trebalo je videti kako se njih dvoje pozdravljaju. Čovek bi pomislio da se dvadeset godina nisu videli. Pomislio bi da su se kupali u istoj kadi ili nešto kad su bili deca. Stare drugarčine. Muka da ti pripadne. Najsmešnije u svemu tome bilo je što su se verovatno sreli samo jednom, na nekom folirantskom žuru. Na kraju, kad su prestali da afektiraju, Sali nas je upoznala. Zvao se Džordž nešto - čak se i ne sećam - i studirao je u Endoveru. Jaka, neviđeno jaka stvar. Trebalo je videti tog tipa kad ga je Sali pitala kako mu se dopao komad. Bio je od onih foliranata kojima je izgleda potreban prostor kada odgovaraju na nečije pitanje. Zakoračio je unazad i zgazio pravo na nogu neke dame iza sebe. Verovatno joj je svaki prst polomio. Rekao je da komad sam po sebi nije remek-delo, ali da su Lantovi, naravno, apsolutni anđeli. Anđeli. Isuse. Anđeli. To me dotuklo. Onda su Sali i on počeli da pričaju o masi ljudi koje su oboje poznavali. To je bio najisfoliraniji razgovor koji ste ikad čuli. Oboje su se utrkivali da se sete što više raznih mesta, a onda bi se setili nekog ko tamo živi i pominjali njegovo ime. Malo je falilo da povratim pre nego što smo se vratili u salu. Najozbiljnije. A onda, kad se završio i drugi čin, nastavili su svoj ubistveno dosadni razgovor. I dalje su se prisećali novih mesta i novih imena ljudi koji su tamo živeli. Što je najgore, taj klipan je govorio krajnje isfoliranim glasom, baš kao likovi iz takvih koledža, nekim vrlo umornim, snobovskim glasom. Zvučao je baš kao neka devojka. Ni najmanje nije oklevao da se nabacuje mojoj ribi, strvina. Na trenutak sam pomislio da će čak i da uđe u naš taksi kad se predstava završila, jer je išao čitava dva bloka s nama, ali trebalo je da ode s gomilom nekih foliranata na koktel ili negde. Lepo sam mogao da ih vidim kako sede u nekom baru, u tim prokletim kariranim prslucima, i kritikuju predstave, knjige i žene tim umornim, snobovskim glasovima. U stanju su da me dotuku, takvi likovi.
        Do ulaska u taksi već sam kao zamrzeo staru Sali, posle deset sati slušanja tog isfoliranog endoverskog skota. Bio sam spreman da je odvedem kući i sve - najozbiljnije - ali rekla je: "Imam čarobnu ideju!" Ona je večito imala neke čarobne ideje.
"Slušaj", rekla je. "Kada treba da ideš kući na večeru? Mislim, da li strašno žuriš ili nešto? Moraš li da budeš kod kuće u neko određeno vreme?"
"Ja? Ne. Ni u kakvo određeno vreme", rekao sam. Ljudi moji, nikad veća istina nije izgovorena. "Zašto?"
"Hajdemo na klizanje u Radio Siti!" Takve su uvek bile njene čarobne ideje. "Na klizanje u Radio Siti? Misliš odmah?"
"Samo na sat vremena. Zar ne želiš? Ako ne želiš...
"Nisam rekao da ne želim", rekoh. "Zašto da ne. Ako se tebi ide."
"Stvarno tako misliš? Nemoj da govoriš ako tako i ne misliš. Mislim, meni je sasvim svejedno, kako god ti hoćeš."
Svejedno, kad bi se zezali.
"Tamo mogu da se iznajme one slatke male suknjice za klizanje", rekla je. "Žinet Kale je to uradila prošle nedelje."
Zato je toliko navalila da ide. Htela je da vidi sebe u jednoj od tih suknjica koje jedva pokrivaju dupence i ostalo.
         I tako smo otišli, pa su nam tamo dali klizaljke, a onda je Sali dobila tu malu plavu vrcoguzu haljinicu. Stvarno je neviđeno izgledala u njoj, moram da priznam. I nemojte misliti da to nije znala. Stalno je išla ispred mene, tako da mogu da vidim kakvo zgodno dupence ima. I jeste bilo zgodno, priznajem.

      Smešno je bilo, međutim, što smo bili najgori klizači na čitavom prokletom klizalištu. Mislim, stvarno najgori. A bilo je i mahera, nema šta. Gležnjevi stare Sali toliko su se povijali, sve dok bukvalno nisu polegli po ledu. Ne samo što su stravično glupo izgledali, već su verovatno i stravično boleli. Znam da su moji boleli. Ubijali su me. Mora da smo čarobno izgledali. A da bude još gore, bilo je bar nekoliko stotina pacijenata koji nisu imali druga posla osim da stoje naokolo i gledaju svo to lomatanje.
    "Hoćeš da sednemo malo unutra i popijemo neko piće ili nešto?" najzad sam joj rekao.
"To je najdivnija ideja koju si danas smislio", rekla je. Bukvalno je izdisala. Bilo je brutalno. Stvarno mi je bilo žao.
       Skinuli smo proklete klizaljke i ušli u taj bar gde si mogao da uzmeš piće i posmatraš klizače, sedeći samo u čarapama. Čim smo seli, Sali je skinula rukavice, a ja joj dao cigaretu. Nije presrećno izgledala. Prišao je kelner pa sam naručio koka-kolu za nju - jer nije pila - a viski sa sodom za sebe, ali skot je odbio da mi ga donese, pa sam i ja uzeo koka-kolu. Onda sam kao počeo da palim šibice. Radim to prilično često kad sam u određenom raspoloženju. Pustim ih kao da gore dokle god mogu da ih držim, a onda ih bacam u pepeljaru. Neka nervozna navika, šta li.
Najednom, Sali je rekla: "Slušaj. Moram da znam. Dolaziš li ili ne dolaziš da mi pomogneš da okitim jelku za Božić? Moram da znam." Još je bila nadrndana zbog svojih gležnjeva na klizanju i svega.
    "Pisao sam ti da hoću. Pitala si me to već dvadeset puta. Naravno da hoću."
"Mislim, moram da znam", rekla je. Počela je da gleda naokolo po čitavoj prokletoj prostoriji.
         Iznenada sam prestao da palim šibice i kao nagnuo se ka njoj preko stola. Motalo mi sve i svašta po glavi. "Ej, Sali", rekoh.
"Šta?" rekla je. Gledala je neku devojku na drugoj strani prostorije.
"Da li se ikad zasitiš svega?" rekoh. "Mislim, da li si se ikad uplašila da će sve da ode dođavola ako ne preduzmeš nešto? Mislim, voliš li ti školu i sve te stvari?"
"Užasno je dosadna."
"Mislim, da li je mrziš? Znam da je užasno dosadna, ali da li je mrziš, to sam mislio."
"Pa sad, nije baš da je mrzim. Ti večito moraš da nešto..."
"E pa ja je mrzim. Ljudi moji, kako je mrzim", rekoh. "Ali nije samo to. Nego sve.       Mrzim život u Njujorku i sve. Taksije i autobuse sa Medison avenije, s vozačima koji se večito deru da je izlaz na zadnja vrata, i upoznavanja s nekim folirantima koji za Lantove kažu da su anđeli, i vožnje gore-dole liftovima kada samo želiš da si napolju, i tipove koji ti stalno uzimaju meru za pantalone kod 'Bruksa', i ljude koji večito..."
"Ne viči, molim te", rekla je Sali.
       Što je zaista bilo smešno, jer uopšte nisam vikao.
     "Uzmi samo kola", rekoh. Rekao sam to veoma tihim glasom. "Uzmi većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate se ako ih malo ogrebu negde i večito pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija. Ja ne volim čak ni stara kola. Mislim, uopšte me ne interesuju. Radije bih imao nekog konja. Konj je bar human. Konja bar možeš..."
"Ne znam o čemu ti uopšte govoriš", rekla je Sali. "Samo skačeš s jedne..."
"Znaš šta?" rekoh. "Ti si verovatno jedini razlog što sam sada u Njujorku. Da ti nisi ovde, verovatno bih bio negde bestraga daleko. Negde u šumama ili ne znam gde. Ti si bukvalno jedini razlog što sam ovde."
    "Sladak si", rekla je. Ali videlo se kako bi volela da promenim prokletu temu.
     "Trebalo bi da odeš u neku mušku školu. Probaj jednom", rekoh. "Prepune su licemera i samo učiš ne bi li naučio da budeš dovoljno bistar kako bi jednog lepog dana bio u stanju da kupiš prokleti 'kadilak', i stalno moraš da se praviš kako ti je teško ako je ragbi-tim izgubio, i po ceo dan pričaš samo o devojkama, piću i seksu, i svi su izdeljeni u te odvratne male klike. Likovi koji igraju košarku drže se za sebe, katolici se drže za sebe, prokleti intelektualci se drže za sebe, likovi koji igraju bridž drže se za sebe. Čak se i likovi koji pripadaju prokletom klubu Knjige meseca drže za sebe. Ako pokušaš da vodiš neki iole inteligentan ray..."
"Slušaj sad", rekla je Sali. "Mnogim mladićima škola pruža mnogo više od toga."
"Slažem se! Slažem se da im pruža, nekima od njih! Ali to je sve što meni pruža. Shvataš li? U tome je poenta. Baš u tome je prokleta poenta", rekoh. "Meni teško da se bilo šta pruža. U lošem sam stanju. U očajnom sam stanju."
"Vidi se."
         A onda, najednom, sinula mi je ideja.
"Slušaj", rekoh. "Evo šta sam smislio. Da li bi volela da odeš bestraga odavde? Evo šta sam smislio. Znam jednog tipa u Grinič Vilidžu od koga možemo da uzmemo auto na nekoliko nedelja. Išli smo u istu školu i još mi duguje deset dolara. Šta bismo mogli da uradimo - da se sutra ujutro odvezemo gore do Masačusetsa i Vermonta i svuda naokolo, znaš. Tamo gore je užasno lepo. Najozbiljnije." Počeo sam stravično da se uzbuđujem, što sam više mislio o tome, i pružio sam kao ruku i uhvatio Sali za ruku. Kakva sam budala bio. "Bez zezanja", rekoh. "Imam oko sto osamdeset dolara u banci. Mogu da ih podignem kad ujutro otvore, a onda mogu da odem po taj auto. Bez zezanja. Smestićemo se u neki bungalov tamo u nekom kampu ili negde, dok nam traju pare. A onda, kad nam nestane para, mogu da nađem neki posao, pa bismo mogli da živimo uz neki potok ili negde, a kasnije bismo mogli da se venčamo ili nešto. Zimi bih mogao da nacepam koliko god nam treba drva i svega. Fantastično bi nam bilo, kunem se! Šta kažeš na to? Hajde, reci! Šta kažeš na to? Hoćeš li da pođeš sa mnom? Molim te!"
     "Ne možeš tek tako da uradiš takvu stvar", rekla je Sali, kao da se užasno iznervirala.
"Zašto? Zašto, dođavola, ne možeš?"
"Nemoj da urlaš na mene, molim te", rekla je. Što je bila glupost, jer uopšte nisam urlao.
"Zašto ne možeš? Zašto?"
"Zato što ne možeš, i gotovo. Pre svega, oboje smo bukvalno još deca. I da li ti je ikad palo na pamet šta bi radio ako ne bi našao posao kad ti nestane novca? Umrli bismo od gladi. Čitava stvar je takva fantazija da nije čak ni..."
"Nije fantazija. Naći ću posao. Ne brini za to. Nemoj da brineš za to. U čemu je stvar? Zar ne želiš da ideš sa mnom? Reci ako ne želiš."
"Nije to. Uopšte nije to", rekla je Sali. Počinjao sam već da je mrzim, šta li. "Imaćemo koliko god hoćeš vremena za takve stvari - za sve te stvari. Mislim, kad završiš koledž, i ako se venčamo i sve. Biće bezbroj čarobni mesta kuda može da se ode. Ti si samo..."
"Ne, neće biti. Uopšte neće biti bezbroj mesta kuda može da se ode.Sve će biti potpuno drukčije", rekoh. Ponovo sam postajao užasno potišten.
"Šta?" rekla je. "Ne čujem te. Prvo urlaš na mene, a onda..."
"Rekao sam ne, neće biti čarobnih mesta kuda može da se ode kad završim koledž i sve. Aktiviraj malo uši. Sve će biti totalno drukčije. Moraćemo da se spuštamo liftovima, sa koferima i ostalim glupostima. Moraćemo da telefoniramo svima živima i da se ispozdravljamo s njima i šaljemo im razglednice iz hotela i sve. A ja ću raditi u nekoj kancelariji, pravicu gomilu para i voziću se na posao taksijem i autobusima s Me-dison avenije i čita'u novine i redovno ću igrati bridž i odlaziću u bioskop i gledaću masu glupih dokumentaraca i najava za buduće filmove i žurnale. Žurnale. Isuse svemogući. Uvek neka glupa konjska trka, i neka dama koja razbija flašu o brod, i neki šimpanza u pantalonama koji vozi prokleti bicikl. Uopšte neće biti isto. Ti uopšte ne shvataš na šta mislim."
"Možda i ne shvatam! Možda ni ti ne shvataš", rekla je Sali. Oboje smo do tada već zamrzeli jedno drugo. Videlo se da nema nikakvog smisla pokušavati da vodiš neki inteligentan razgovor. Bilo mi je stravično krivo što sam uopšte započeo sve to.
"Hajde, idemo odavde", rekoh. "Dosadna si kao stenica, ako baš hoćeš da znaš." Ljudi moji, kako je pogodilo kad sam to rekao. Znam da to nije trebalo da kažem, i verovatmo joj ne bih ni rekao da me nije toliko deprimirala. Obično nikad ne govorim tako grube stvari devojkama. Ljudi moji, kako je to pogodilo. Izvinjavao sam se kao sumanut, ali nije prihvatala moja izvinjenja. Čak je i plakala. Što me malo uplašilo, jer sam se pribojavao da će da ode kući i kaže svome ocu kako sam joj rekao da je dosadna kao stenica. Njen otac je bio jedan od onih velikih ćutljivih skotova, a ionako nije bio preterano lud za mnom. Jednom joj je rekao da previše galamim.
"Najozbiljnije. Žao mi je", govorio sam joj.
"Žao ti je. Tebi je žao. To je jako smešno", rekla je. I dalje je kao plakala, i najednom mi je zaista bilo nekako žao što sam to rekao.
"Hajde, otpratiću te kući. Ozbiljno."
"Mogu i sama da odem kući, hvala ti. Ako misliš da bih tebi dozvolila da me pratiš kući, onda si stvarno lud. Nijedan mladić mi nikad u životu nije rekao tako nešto."
         Čitava je stvar, na neki način, bila pomalo komična, kad se bolje razmisli, pa sam najednom uradio nešto što nije trebalo. Nasmejao sam se. A ja se smejem baš onako glasno, nekim glupavim smehom. Mislim, kad bih nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovamo bih se nagnuo napred i rekao sebi da umuknem već jednom. To ju je izludelo više nego išta.
       Muvao sam se još neko vreme oko nje, izvinjavajući se i pokušavajući da je navedem da mi oprosti, ali nije htela. Samo mi je govorila da odem i ostavim je na miru. Što sam na kraju i uradio. Otišao sam u garderobu, uzeo cipele i ostalo i otišao bez nje. To nije trebalo da uradim, ali sam do tada bio već prokleto sit svega.
Ako baš hoćete da znate, ne znam čak ni zašto sam pokrenuo čitavu tu stvar s njom. Mislim, to da odemo negde, u Masačusets i Vermont i sve. Verovatno je ne bih ni vodio, čak i da je htela da pođe sa mnom. Ona stvarno nije bila neko s kim bi trebalo otići. Međutim, najstrašnije u svemu tome bilo je što sam ozbiljno mislio kad sam je pitao. To je ono najstrašnije. Stvarno sam lud, kunem se. 
                                                     

                                     nastavci: Romani u nastavcima

Нема коментара:

Постави коментар