https://kupdf.net/download/lovecraft-slucaj-269-arlsa-dekstera-vorda-pdf_5b0b994ee2b6f568509fbc0f_pdf
stigla do broja 4 
Glava peta
O IZVESNOJ STRAVI I O IZVESNOJ KATAKLIZMI
1
   
          
           
Glava peta
O IZVESNOJ STRAVI I O IZVESNOJ KATAKLIZMI
1
      Zatim se zbio jedan grozan događaj koji je na duši Martinusa Biknela Vileta ostavio neizbrisiv žig straha i zbog kojeg je taj već star čovek preko noći ostario za još deset godina. Doktor Vilet i gospodin Vord su došli do mnogih zajedničkih zaključaka, ali su znali da bi većinu tih zakljuĉaka lekari za duševne bolesti bez dvoumljenja izvrgli ruglu. Zakljuĉili su, između ostalog, da je u svetu oživeo neki stravični pokret u čiju se neposrednu povezanost sa vradžbinama i prizivanjem duhova starijim ĉak i od Salemskih mađijanja nije moglo sumnjati. Da su najmanje dva ţživa ĉoveka —o onome trećem se nisu usuđivali da misle —na neki tajanstven naĉin u posedu umova ili liĉnosti koje su živele i delovale oko 1690. godine a možda još i pre toga, bila je nepobitna ĉinjenica uprkos svim poznatim zakonima prirode. Šta su ta gnusna stvorenja —pa i Ĉarls Vord —uistinu radila ili pokušavala da urade moglo se dokuĉiti iz njihovih pisama i iz nepovezanih podataka, koliko starih toliko i novih, koji su, prikupljeni tu i tamo, bacili malo svetlosti na ceo sluĉaj. Ti stvorovi su pljaĉkali grobove iz svih vremena i vekova, pa i grobove najumnijih i najvećih ljudi, u nadi da će iz njihovog praha i pepela oživeti one ostatke svesti i znanja koji su ih proslavili za njihova života. 
        Ta  ĉudovišta  u  ljudskom  obliku,ta  ĉudovišta  iz  noćnih  mora,  trgovala  su  strahobno  i gnusno  kostima  nekada  slavnih  ljudi  i  razmenjivala  ih  među  sobom  sa  onom  mirnom proraĉunatošću  sa  kojom  đaci  razmenjuju  knjige;  a  ono  što  su  uspevali da izvuku iz tog viševekovnog  praha  bejahu  moć  i mudrost  kakve  u  kosmosu,  koncentrisane  u  jednom ĉoveku  ili  u  grupi  ljudi,  još  nisu  viđene.  Oni  su  pronašli  skaradne,  grozovite  naĉine  da svoj mozak saĉuvaju u jednom istom telu ili u nekoliko razliĉitih tela; i, oĉigledno, uspeli u  tome  da  prizovu  svest mrtvih ĉije su ostatke pokupili i da njihovu svest pretoĉe u svoju. Bilo  je dakle, neke istine u onome što je stari Borelus, sklon himerama, napisao: da se iz suštastvenih  soli ljudskog praha može prizvati i oživeti duh onih koji vekovima poĉivaju u  svojim  grobovima.  Postojala  je  izreka,  formula za prizivanje i oživljavanje takvog duha, ali  i  formula  da  se  on  ponovo  vrati  u  pređašnje  stanje,  u  smrt;  i taj je proces sada tako usavršen  da  se  sa  uspehom  mogao  i  primeniti. Ali, u prizivanju duhova nužna je krajnja opreznost, jer obeležja na starim grobovima nisu uvek pouzdana.
  
       Vilet  i gospodin Vord su cvokotali dok su izvlaĉili zakljuĉak po zakljuĉak. Stvari —oblici,  utvare  ili  glasovi — mogu  da  budu  prizvane  sa  mnogih  nepoznatih  mesta  i  iz mnogih  grobova, ali  se  tom  procesu  mora  pristupiti  sa  izuzetnom  opreznošću.  Džozef Karven je bez sumnje prizvao mnogo od onoga zabranjenog,  ali šta je radio Ĉarls? 
    
       Koje  su  to  sile  „izvan  sfera“ doprle  do  njega  iz  vremena  Džozefa  Karvena i njegovu svest  usmerile  na  davno zaboravljene  pojedinosti?  Njega  je  neko  usmerio  u  izvesnom pravcu,  i  on  je  to  usmerenje  iskoristio.  Razgovarao  je  sa  grozomornim  starcem  u  Pragu i mesecima  živeo  sa  gnusnim  stvorom u planinama Transilvanije. I na kraju je, mora biti, pronašao grob Džozefa Karvena. Oni ĉlanci u novinama i ono što je njegova majka ĉula u toku dugih besanih noći bili su suviše znaĉajni podaci da bi se mogli zanemariti. A onda je  prizvao  nešto  i  to  nešto  je  došlo.  Onaj  gromoviti  glas  na  Veliki  petak  i  oni neujednaĉeni,razliĉiti tonovi  što  su  dopirali  iz  zakljuĉane  laboratorije  u  potkrovlju — našta su oni liĉili tako duboki i šupljikavi? Da nisu oni bili predznak pojave užasavajućeg stranca,  doktora  Alena,  ĉiji  glas  zvuĉi  tako  sablasno?  Da,zbog  toga je  gospodin  Vord osetio neobjašnjivu  stravu  onda  kada  je  jedan  jedini  put  telefonom  razgovarao  sa  tim ĉovekom — ako je to uopšte i bio ĉovek.
      
       Koja  se  to  paklena  svest,  koji  se  to  pakleni  glas, koja se to morbidna senka aveti odazvala Ĉarlsu Vordu dok je iza zabravljenih vrata vršio tajanstvene obrede? Oni glasovi koji su se prepirali,  ona reĉenica da „sve mora biti spremno za tri meseca“, o Boţe sveti! Zar se to nije  dogodilo  baš  uoĉi  prve  pojave  vampirizma?  Skvrnavljenje  i  pljaĉkanje  groba  Ezre Vedena  i  krici  koji  su  se  posle toga ĉuli u Potakitu — a  Ezrin  je  mozak,  zar  ne,  smislio osvetu  i  otkrio  mesto  davnih  vradžbina  i  huljenja,  mesto  kojeg  su  se  svi  tako  pomno klonili?  A  potom,  bungalov  i  bradati  stranac  i  glasine  i  strah. Ojađeni otac i stari lekar nisu  bili  kadri  da  objasne  Ĉarlsovo  ludilo,  ali  su  obojica  bila uverenau to da je Džozef Karven  na  neki  naĉin  oživeo  i  da  se ponovo bavi nekadašnjim grozotama. Zar je uistinu moguće  da  postoje  takve  demonske  sile? Doktor  Alen je u te strahote upetljan do guše i detektivi moraju da išĉeprkaju nešto više o onome koji svojim postojanjem ugrožava život mladog  Ĉarlsa.  U  međuvremenu  treba  po  svaku  cenu  pronaći  podzemne  špilje  ispod bungalova,  jer  je  i  njihovo  postojanje  sada  izvan  svake  sumnje.  Gospodin  Vord  i  doktor Vilet su, imajući u vidu sumnjiĉavost lekara za duševne bolesti, odluĉili da se sami i bez njihovog  znanja  upuste  u  dalja  istraživanja  i  da  se  sledećeg  jutra  nađu  u  bungalovu  sa torbom punom  alata za iskopavanje.
      
                  Jutro 6. aprila bilo je vedro i njih dvojica su se pred bungalovom našla taĉno u deset sati.  Gospodin  Vord  je  otkljuĉao  kuću,  posle ĉega su se vrlo oprezno ušunjali unutra. Po velikom neredu koji je vladao u sobi doktora Alena zakljuĉili su da su detektivi već bili u njoj i da su, nadali su se, naišli na neki trag koji bi im mogao biti od koristi. Kako je glavni posao  trebalo, naravno, obaviti u podrumu, bez dvoumljenja su sišli dole i napravili onaj isti  krug  koji  su  zaludu  napravili  i  u  pratnji  mladog  i ludog vlasnika bungalova. Sve ih je zbunjivalo:  svaki  pedalj  zemljanog  poda  i  kamenih  zidova  delovao  je  tako  netaknuto  i neoštećeno da je Vilet poĉeo da razmišlja ovako: ako je bivši vlasnik taj podrum iskopao i ne  sluteći  da se ispod njega nalaze katakombe,  onda  je  ulaz  u  njih  morao  biti  izveden  na savremen  naĉin  a  po  zamisli  Ĉarlsa  Vorda  i  njegovog  sauĉesnika,  jer  su  jedino  oni posedovali podatke o nekadašnjim  zasvođenim podzemnim odajama. 
     
        Doktor je pokušao da iz Ĉarlsovog ugla zamisli naĉin na koji su kopaĉi pristupili poslu, ali ga taj pokušaj nije nadahnuo novim idejama. Zato je odluĉio da krene putem eliminacije i temeljno,  pedalj  po  pedalj,  pretraži  celu  donju  površinu  i u vertikalnoj i u horizontalnoj ravni. Na kraju mu je neispitan ostao samo slivnik i šaht ispred lužnica. Pošto je uz gotovo nadljudski  napor  napokon  ipak  uspeo  da  pomeri  šaht,  ustanovio  je  da  se  on  okreće  po horizontalnoj  liniji  stožera.  Ispod  njega,  naišao  je  na  uglaĉanu  betonsku  površinu  sa gvozdenim  kanalizacionim  otvorom na  koji  se gospodin Vord bacio svim svojim žarom. Poklopac  nije  bilo  teško  podiĉi  i  on  ga  je  već  bio  dopola  pomerio  kada je doktor Vilet primetio  da  se  sa  njegovim  prijateljem  dešava  nešto  veoma  ĉudno.  Gospodin  Vord  se, potpuno  ošamućen,  klatio  levo-desno   na   rubu   nesvestice   i   doktor   je   odjednom  po smrdljivom vazduhu  koji je dopirao odozdo  iz crne jame shvatio uzrok njegove muĉnine.
       
       Odmah  je  položio  prijatelja na pod i povratio ga hladnom  vodom.  Gospodin  Vord  je teškom  mukom  otvorio  oĉi,  gotovo  zatrovan talasima  smrada  iz  podzemne  prostorije. Vilet  je  izleteo  na  ulicu,  uhvatio  taksi  i  bolesnika,  koji  se  tome  protivio  jedva  ĉujnim glasom, poslao kući. Posle toga, izvadio je iz torbe elektriĉnu baklju, stavio preko nosa i preko  usta  sterilnu  gazu  i  zavirio  u  te  tek  otkrivene  dubine.  Smradni  vazduh  je  sada  bio nešto blaži i Vilet je uperio mlaz svetlosti u mraĉnu jamu nalik na pakao, crnu kao reka Stiks.  Ugledao  je  cilindriĉan  spust  od oko deset stopa, silazište sa betonskom ogradom i gvozdenim  lestvicamakoje  su  se  oslanjale  na  stare  kamene  stepenice,  a  te  stepenice  su nekada  morale voditi do mesta na juţnoj  strani sadašnjeg bungalova.
       
      Vilet otvoreno priznaje da se tog trenutka setio legende o starom Karvenu i da ga je ta misao spreĉila da odmah siđe u taj  smrdljivi bezdan. Mislio je na pisma Luka Fenera i na njegov  opis  poslednje  ĉudovišne  noći  na  Karvenovoj  farmi.  Ali,  preovladalo  je  osećanje dužnosti;  uskoĉio  je  u  jamu  sa  velikom  torbom  u  koju  je  nameravao  da  potrpa hartije i druge  stvari  ukoliko  ih  nekim  sluĉajem  pronađe.  Lagano,  koliko  su  mu  to  dopuštale godine,  silazio  je  niz  lestvice  i  posle  izvesnog  vremena  stigao  do  blatnjavih  stepenica. Zakljuĉio  je  da  se  našao u prastarim zidinama jer su vlažni zidovi bili obloženi debelim slojem mahovine koja se taložila vekovima. Stepenice su se spuštale sve niže i niže, i to ne spiralno,  nego  u  dva-tri oštra zavoja, a bile su tako uske da je njima mogao da se spušta samo  jedan  ĉovek.  Izbrojao  je  trideset  stepenika  kada  je  zaĉuo neki slabašan zvuk, posle kojeg mu više nije bilo do brojanja.
     
       Zvuk  je  bio  bezbožan;  jedan  od  onih  niskih  tonova  koji,  i  ne  hoteći,  podmuklo  vređaju prirodu.  Nazvati  ga  tihim  lelekom,  samrtniĉkim  cviljenjem  ili bespomoćnim zavijanjem hora  izmuĉenih  besvesnih  duša  znaĉilo  bi  pogrešno  opisati  srž  njegove  gnusnosti  i povremenih visokih gornjih tonova koji su budili grozu. Da li je taj zvuk osluškivao mladi Vord  onoga  dana  kada  su  ga iz kuće od drveta selili u bolnicu? Taj zvuk, najstrašniji od svih  koje  je  Vilet  ikada  ĉuo,  dopirao  jeiz nekoga neodređenog pravca u trenutku kad je doktor  stigao  u  podnožje  stepeništa  i  svetiljku  uperio  u  visoke  zidove  hodnika  sa kiklopskim svodovima i bezbrojnim crnim zasvođenim ulazima. Hodnik  u kome je stajao bio  je  visok oko ĉetrnaest a širok deset do dvanaest stopa, sa podom od kamenih ploĉa i gizdavom  tavanicom.  Dužinu  tog  hodnika  ili  predvorja  nije  mogao  da  odredi,  jer  se  u najcrnjem  mraku  pruţžao  u  nedogled.  Pojedini  zasvođeni  ulazi  imali  su  vrata  od  starih zidnih ploĉa kolonijalnog tipa, dok su neki, opet, bili bez vrata.
     
       Pošto  je  savladao  strah  koji  su  u  njemu  izazvali  smrad  i  jeĉanje,  Vilet je krenuo od jednog  do  drugog  zasvođenog  ulaza  i  iza njih otkrio odaje srednje veliĉine sa tavanicom od  kamena,  korišćene  u  ĉudne  svrhe;  u  većini  tih  odaja  stajala  su  ognjišta,  a  pravac  u kome  su  bili  usmereni  dimnjaci  bio  bi  za  savremenog  inženjera  izuzetno  zanimljiv  za prouĉavanje. Ni do tada ni od tada doktor nije imao prilike da vidi instrumente na koje je ovde  nailazio  na  svakom  koraku  i  koji  su  bili  prekriveni  debelim  naslagama  prašine  i pauĉine što su se slagale ĉitavih sto pedeset godina. Bilo je oĉigledno da kroz neke od tih prostorija nije prošla noga savremenog ĉoveka, pa je doktor zakljuĉio da je Dţozef Karven poslednji vršio u njima svoje opite.Najzad je naišao na odaju koja je delovala savremenije i ukazivala na to da je neko još nedavno boravio u njoj: police i stolovi, stolice i ormari, pisaći sto sa hrpama stare, poţutele ali i nove, tek ispisane hartije. Svećnjaci i petrolejske lampe  stajali su na sve strane i Vilet, pronašavši kutiju palidrvaca, upali sve što se upaliti moglo.
     
        Pri  jaĉem  osvetljenju  shvatio  je  da  je  ta  odaja  bila  radna  soba  ili  biblioteka  Ĉarlsa Vorda.  Mnoge  od  uredno  poređanih  knjiga  viđao  je  i  ranije,  a  veći  deo  nameštaja  neosporno  je  poticao  iz  porodiĉne  kuće.  Vilet  se  u  tom ambijentu  osetio  mnogo  prijatnije  i zbog toga je zaboravio na smrad i cviljenje, iako su oni na ovom mestu bili još jaĉi nego u podnožju  stepeništa.  Njegov  prvi  zadatak  je  prema  prethodno  utvrđenom  planu  bio  da pronađe  dokumenta, naroĉito ona koja je Ĉarls otkrio iza slike u Olni Kortu. Ali kada je krenuo  u  traganje  za  njima,  shvatio  je  da  će  taj  zadatak  biti  izuzetno težak, jer je svaka fascikla  u  toj  nepojamnoj  gomili  fascikli  bila  prepuna hartija ispisanih ĉudnim rukopisom i još ĉudnijim crtežima, što je znaĉilo da bi rad na odgonetanju trajao mesecima a možda i godinama. Na jednoj gomili pronašao je debeo svežanj pisama sa poštanskim markama iz Praga i Rakusa, i odmah  prepoznao  Orneov i Haĉinsonov rukopis.
  
       Taj  paket  je  poneo  sobom  a odmah potom u zakljuĉanom  ormaru  od  mahagonija,  koji  je nekada  ukrašavao  dom  Vordovih,  naišao  na  hrpu  papira  starog  Karvena,  na  dokumenta što  ih  je  jednom  davno  video  u  Ĉarlsovim  rukama.  Mladi  Vord  ih  je,  dakle,brižljivo ĉuvao  u  istom  svežnju  u kojem ih je i pronašao; u toj hrpi bili su svi natpisi kojih su se sećali  radnici  prisutni  otkriću,  svi  osim  pisama  upućenih  Orneu  i  Haĉinsonu  i  šifre  sa kljuĉem  za  njeno  odgonetanje.  Vilet  je  sve  to  strpao  u  torbu  i  nastavio  da  pretražuje fascikle.  Kako  je  u  ovom  trenutku  najhitnije  bilo  duševno  stanje  mladog  Vorda, usredsredio  je  svoje  traganje  na  hartije  novijeg  datuma  i  u  obilju  rukopisa  uoĉio ĉudnost koja  ga  je  veoma  zbunila:  vrlo  je  malo  dokumenata  bilo  ispisano  Ĉarlsovim  poznatim rukopisom,  sve  te  nove  hartije  poticale  su  iz  perioda  od pre dva meseca. Na drugoj strani ležali su ĉitavi risevi papira sa simbolima i formulama, istorijskim beleškama i filozofskim napomenama, ispisani istim neĉitkim, nezgrapnim rukopisom  koji je bio gotovo istovetan sa rukopisom Džozefa Karvena, uprkos tome što su poticali iz sadašnjosti a ne iz prošlosti. Doktoru Viletu je bilo jasno da je Ĉarls Vord poslednja dva meseca ulagao ogroman napor u  nastojanju  da  podražava rukopis pokojnog volšebnika i da je na kraju taj rukopis kopirao do  savršenstva.  O  nekome  trećem  rukopisu,  koji  je  mogao  da  bude  Alenov,  nije  bilo ni traga.  Ako  je,  dakle,  bradati  doktor  došao  u  Potakit  u  svojstvu  vođe,  onda  je  vrlo  brzo mladoga Vorda naterao  da dela kao njegov poslušni i pokorni pomoćnik.
    
        U  tome  novom  materijalu  pojavljivala  se  jedna  mistiĉna  formula —ili,  taĉnije,  par formula —tako  ĉesto  da  ju  je  Vilet  nauĉio  napamet  i  pre  nego  što  je  obavio  posao. Sastojala  se  iz  dva  uporedna  stupca:  iznad  levog  stupca stajao je drevni simbol „Zmajeva glava“, koji se u astrološkim almanasima upotrebljavao kao znak uzlaznog ĉvora, a iznad desnog stupca odgovarajući znak „Zmajev rep“ili silazni ĉvor. Te dve formule izgledale su otprilike ovako:
    
    
 
Doktor  je  gotovo  nesvesno  shvatio  da  je  druga  polovina  ista  kao  prva,  s  tim  što  su  u formuli  na  desnom  stupcu  slogovi  ispreturani;  jedina  razlika  bile su  jednosložne reĉi na kraju  i  istovetno  napisano  ĉudno  imeYog-Sothoth, koje je  u  raznim  oblicima  već imao prilike  da  vidi  u  vezi  sa  celim  tim  grozovitim  sluĉajem.  Vilet  se  kune  da  su  formule izgledale taĉno tako  i  da  je  prva  formula  probudila  u  njemu  neko nelagodno sećanje koje je protumaĉio kasnije kada je razmišljao o svim pojedinostima događaja koji su se odigrali na onaj strašni Veliki petak prošle godine. Te formule na koje je nailazio tako ĉesto nisu mu  izbijale  iz  glave,  pa  je  iznenada,  potpuno  nesvesno,  poĉeo  da  ih  izgovara  šapatom. Posle  izvesnog  vremena  je  zakljuĉio  da  je  pronašao  sva  važ nija  dokumenta  i  odluĉio  da ovaj  posao  nastavi  kada  i  psihijatre  uveri  u  potrebu  podrobnijeg  i  sistematiĉnijeg prouĉavanja  postojećeg  materijala. Sada  je  još  trebalo  pronaći  skrivenu  laboratoriju; ostavio  je torbu sa hartijama u osvetljenoj sobi i ponovo ušao u mraĉan smrdljivi hodnik ĉiji su svodovi i dalje odjekivali od jednoliĉnog i gnusobnog cviljenja.Sledeće odaje koje je pretražio, a one su bile ili potpuno prazne ili pune polomljenih sanduka i olovnih kovĉega zlokobnog  izgleda,  ostavile  su na njega muĉan utisak; mogao je lepo da zamisli kakve je sve ĉudovišne radnje obavljao u njima Džozef Karven. Mislio je na crne robove i mornare koji su išĉezavali bez traga i glasa, na grobove skvrnavljene u svim delovima sveta i na ono što su uĉesnici u poslednjem napadu na farmu mogli da vide u njima. Onda je odluĉio da više  ne  razmišlja  o  tome  i  popeo  se  velikim  kamenim  stepenicama,  uveren  da  se njima može  doći  do  neke  od  Karvenovih  sporednih  zgrada — možda i do ozloglašene kamene kuće sa visokim uskim prorezima, pod uslovom da je stepenište niz koje je sišao vodilo iz glavne kuće na farmi. Odjednom mu se uĉinilo da se zidovi pred njim razmiĉu i izmiĉu, smrad  i  cviljenje  postali  su  još  jaĉi.  Izbio  je  na  neki  otvoren  prostor,  tako  veliki  da  ga elektriĉnom  bakljom  nije  mogao  osvetliti;  a  kada  je  polako  i  oprezno  krenuo  preko  tog prostora,  naišao  je  na  ĉvrste  stubove,  držaĉe  krovnih  lukova. Onda  mu  se  ukazao  krug stubova,  poredanih  u  skupini  poput  preistorijskih  druidskih  spomenika,  a  u  središtu,  u podnožju  triju  stepenica,  i  veliki  izrezbaren  oltar;  rezbarije  na  tom  oltaru  behu  tako neobiĉne da se on približio i poĉeo da ih razgleda pri svetlosti baklje. Ali ĉim je video šta je pred njim, ustuknuo je sa grozom, a onda se ponovo zagledao u tamne mrlje koje su se u tankim  linijama  spuštale  niz  stranice  oltara.  Potom  je  naišao  na  zid  koji  se  protezao  u džinovskom  krugu  i  koji  su,  tu  i  tamo,  probijali  crni  portali  i  zasecale  bezbrojne  plitke ćelije  sa  gvozdenim rešetkama  i  sa  okovima  za  ruke  i  noge  na  lancima  uĉvršćenim  za kamen. Te ćelije su bile prazne, ali se i iz njih širio grozomorni smrad; jecanje je postajalo sve jaĉe, a sada su se ĉuli i neki neujednaĉeni  zvuci tupih  udara.
 
  
  
2 
 Vilet  je  svu svoju pažnju usmerio na taj užasan smrad i na te ĉudne natprirodne zvuke; i jedno i drugo bivalo je sve gnusobnije u tom ogromnom predvorju sa stubovima i dopiralo je, ĉinilo se, negde iz dalekih dubina, iz carstva mrtvih i podzemnih tajni. Pre nego što je u tim crnim zasvođenim ulazima potražio stepenice koje su, verovao je, vodile u još niže prostorije,  doktor  je  uperio  mlaz  svetlosti  u  poploĉani  kameni pod. Pod je bio poploĉan tako  traljavo  da  su  se  tek  tu  i  tamo  pojavljivale kamene ploĉe sa ĉudno izbušenim malim rupama;  na  jednoj  strani  ležale  su,  nemarno  položene,  vrlo  dugaĉke  lestvice.  I  uz  te lestvice je, zaĉudo, najviše prianjao gnusni smrad. Krećući se polako i vrlo oprezno, Vilet je  ustanovio  da  su  i  smrad  i  zvuk  najjaĉi iznad ĉudno izbušenih kamenih ploĉa, kao da su one  vešto prikriveni tajni prolazi koji vode dole, još dublje, u neku oblast strave i uţasa. Klekao  je  pored  jedne  ploĉe,  pokušao  da  je  pomeri  obema  rukama  i  shvatio  da  je  taj ogroman  napor  urodio  plodom. Na  zvuk  pomeranja  ploĉe,  jeĉanje  odozdo  postalo  je  još jaĉe  i  prešlo  u  pisak,  ali  je  prestravljeni  Vilet ipak podigao teški kamen.  Od  neopisivog smrada  koji  ga  je  zapahnuo  istog  ĉasa  zavrtelo  mu  se  u  glavi,  no  on  je  odvaţno uperio svoju baklju u pravougaoni  crni razjapljeni ponor.
  
   
  Oĉekivao  je  da  neke  stepenice  vode  u  taj  bezdan  neopisivog užasa,  ali  je  doživeo veliko  razoĉaranje, jer je sred tog smrada i tog jeĉanja opazio samo ciglom pokriven vrh cilindriĉnog  bunara  u  koji  nisu  vodile  ni  stepenice  ni  lestvice.  Pod  svetlosnim  mlazom jeĉanje  ili cviljenje prešlo je iznenada u straviĉno kevtanje uz koje se ponovo zaĉuo zvuk slepog, bespomoćnog grebanja i tupih udara. Doktor se tresao, ne želeći ĉak ni da zamisli kakva  ga  gnusoba  vreba  iz  tog  bezdana;  ipak,  prikupio je hrabrost, legao na pod, nagao se nad ivicu bunara i, ispruživši ruku koliko je god mogao, pokušao da vidi šta leži tu dole. U prvom  trenutku  razaznao  je  samo ljigave, ciglane, mahovinom obrasle zidove, koji su se u nedogled spuštali u tu potpuno nestvarnu miazmu mraka i smrada i truleži i mahnitosti; aonda je video da nešto tamno skakuće nespretno i izbezumljeno gore-dole na dnu uskog  okna  na  dubini  od dvadeset do dvadeset pet stopa ispod mesta na kome je ležao. Svetiljka mu je zadrhtala u ruci, ali je pogledao još jednom ne bi li video koja vrsta živog stvora uspeva da opstane u mraku toga čudovišnog bunara od trenutka kadaga je mladi Vord, koga su lekari izveli iz kuće još pre mesec dana, mirno ostavio  da  umire  od  gladi.  Taj  stvor  je,  bez  sumnje,  bio  samo  jedan  od  mnogih stvorova koji su bili zatvoreni u takvim istim bunarima čijim je izbušenim kamenim pločama prekriven pod ogromne zasvođene pećine. Ali kako te stvari, ili ti stvorovi, nisu mogle da se ispruže u tako skučenom prostoru, bile su primorane da puze i cvile i čekaju i, sve iznurenije, skakuću u toku svih ovih strašnih, beskonačnih nedelja otkako ih je njihov gospodar napustio bez milosti. Ali, Marinus Biknel Vilet je gorko  zažalio  zbog  toga  što  je  još jednom pogledao dole, jer taj  vrsni  hirurg  i  veteran  u obdukcionoj  sali od tog trenutka  više nikada nije bio isti ĉovek.
    
   
    
Teško  je  objasniti  kako  je  jedan  pogled  na  opipljivi  predmet  sa  merljivim  dimenzijama mogao toliko da potrese i toliko izmeni takvog ĉoveka; jedino što možemo  da kažemo je da  izvesni  obrisi  i  entiteti  imaju  moć  simbolizma  i  sugestije  koja  razarajuće  deluje  na perspektivu  osetljivog  mislioca  i  šapatom  mu  prenosi  strahotne  nagoveštaje  mraĉnih  i tajanstvenih  kosmiĉkih  odnosa  i  neimenljivih  realiteta  što  se  skrivaju iza  zaštitniĉke obmane koju nudi obiĉno viđenje. Vilet je pri tome drugom pogledu  ugledao  jedan  takav obris ili jedan takav entitet, jer je sledećih nekoliko minuta bio bez sumnje isto toliko lud koliko  su  ludi  i  pacijenti  u  privatnoj bolnici doktora Vejta. Ispustio je elektriĉnu baklju iz ruke  koja  je  odjednom izgubila snagu mišića i moć koordinacije i nije se obazirao na zvuk krckanja pod zubima koje je svedoĉilo o sudbini baklje na dnu ponora. Vrištao je i vrištao i  vrištao,  glasom  tako  neprirodnim  daga  nijedan  njegov  poznanik  ne  bi  prepoznao;  i premda  nije  mogao da stane na noge, puzio je i oĉajniĉki se valjao po vlažnim kamenim ploĉama ispod kojih je iz više od desetak adskih bunara kuljalo bolno cviljenje i kevtanje u  odzivu  na  njegove  ludaĉke  krike.  Razdirao  je  ruke  o  oštri  rapavi  kamen  i  neprestano udarao  glavom  o  stubove,  ali  je  uprkos  svim  mukama  nastavio  da  se  valja.  Onda  je,  u smradu  i  potpunom  crnilu,  polako  došao  sebi  i  odmah  zapušio uši da ne ĉuje jednoliĉni lelek u koji je prešlo sumanuto kevtanje. Bio je u goloj vodi anije mogao da stvori svetlost —poražen,  okamenjen,  rastrojenih  živaca  u  toj  dubokoj  tmini  i  nedokuĉivoj  stravi, skrhan  sećanjem  koje  više  neće  moći  da  izbriše.  A  dole,  ispod  njega,  živele  su  i  dalje desetine i desetine onih stvari, a sa jednog okna bila je dignuta ploĉa. Znao je da ono što je video  nikada  ne  bi  moglo  da  se  uzvere  uz  okomite  glatke  klizave  zidove  a ipak je drhtao na pomisao da postoji možda neko uporište, neki oslonac za noge koji nije uspeo da opazi. 
     
    
     Šta je bila ta stvar, to Vilet nikada nije rekao. Liĉila je na neke od rezbarenih slika na gnusnom  oltaru,  ali  je  bila  živa.  Priroda  je  nije  stvorila  u  tom  obliku  i  zato  je  bila nedovršena. Njeni  ostaci  bejahu  nepojamni  a  nakaznost neopisiva. Jedino što Vilet kaže je da  ta  vrsta  stvari  predstavlja  entitete  koje  je  Vord  prizvao  iz nesavršenih soli i  koje  je  u kući  držao  u  obredne  ili  neke  druge  svrhe.  A  da  taj  entitet  ima  i  određeno  znaĉenje  i određen  znaĉaj  dokazuje  ĉinjenica  da je njegova slika urezana u ogavni  kameni  oltar.  Na tom  su kamenu bile odslikane i mnogo ogavnije stvari, ali Vilet nije otvorio ostale jame. I prvo  što  mu  je  u  onome strašnom trenutku palo na pamet bio je jedan pasus iz rukopisa starog Karvena koji je davno proĉitao —reĉenica koju je Sajmon ili Džedaja Orne napisao u  zloslutnom  zaplenjenom  pismu  upućenom  pokojnom  vešcu:  „Svakojako  bejaše  eto ĉistaja Užastnost v etomu ĉto H. zazva a ot ĉesa prikupismo samo maleniju ĉasticu.“
      
     
       Onda  se na tu sliku na neki strašan naĉin nadovezala stara priĉa o izgoreloj, zgrĉenoj stvari,  pronađenoj  u  poljima  nedelju  dana posle napada na Karvenovu farmu. Ĉarls Vord mu je jednom prilikom ispriĉao šta je stari Slokam rekao: da ta stvar nije bila ni ĉovek ni životinja, bar ne od one vrste koju poznaju  ţžitelji Potakita.
   
Te reĉi su doktoru Viletu buĉale u glavi dok se kotrljao po klizavom kamenom podu. Pošto  je  bezuspešno  Oĉe našom  pokušao  da  ih  odagna,  osetio  je  kako  mu  svest  tone  u mnemoniĉku  zbrku  kao  u  modernistiĉkoj poemi Pusta  zemlja gospodina  T.S.  Eliota,a  iz te  zbrke  se  odjednom  pojavila  ona  dvostruka  formula  na  koju  je  naišao  u  Vordovoj podzemnoj biblioteci „Y’ai ’ng’ngah, Yog-Sot-hoth“i koja se završavala izdvojenom reĉju „Zhro“. Ta formula mu je na neki neshvatljiv naĉin ublažavala muke, uspeo je ĉak i da se osovi na noge, žaleći gorko što je od silnog straha ispustio elektriĉnu svetiljku i što uzalud pokušava  da  nazre  traĉak  svetlosti  u  tom  crnilu  ispunjenom  ledenim  vazduhom. Nesposoban  da  misli,  naprezao  je oĉiu  svim  pravcima  ne bi li ugledao bar neki odblesak jarkog  osvetljenja  koje  je ostavio u biblioteci.  Odjednom mu se priĉinilo da tamo negde, beskrajno  daleko,  treperi  tanušni  svetlucavi  trak;  bauljajući  oprezno,  sred  smrada  i jeĉanja,  ka  tome  svetlosnom  nagoveštaju,  sudarao  se  sa  ogromnim  stubovima  i  osećao izvesno olakšanje što se uprkos svemu ipak udaljava od straviĉne otvorene  jame.
  
  
  Jedanput je drhtavim prstima dodirnuo nešto što je po svoj prilici bilo stepenište koje vodi  ka  vražjem  oltaru,  pa  je  od  tog  mesta pobegao sa gnušanjem. Drugi put  je  napipao izbušenu  ploĉu  koju  je  prethodno  uspeo  da  podigne  i  tada  je  njegova  opreznost  postala gotovo  bolna.  Ali,  pošto  mu  je  pošlo  za  rukom  da  ponovo  dođe  do  tog  uţžasavajućeg otvora, ništa ga ne sme spreĉiti da nastavi put. Ono što je postojalo tamo dole nije od sebe davalo  ni  glasa ni pokreta, iskrckana elektriĉna svetiljka uĉinila je svoje. Vilet je nastavio da  se  kotrlja;  kad  god  bi  prstima  napipao neku od kamenih ploĉa sa izbušenim rupicama, uzdrhtao  bi  celim  telom,  a  njegovo  bauljanje,  ma  koliko  neĉujno, izazivalo je, s vremena na  vreme,  jaĉe  stenjanje  odozdo.  Odjednom  je  primetio  da  svetlosni  trak  ka  kome  puzi povremeno gasne i na sav svoj uţas shvatio da se svetiljke i sveće u biblioteci gase jedna za drugom.  Pomisao  da  će  se  ponovo  naćiu  mrklom  mraku  bez  ijednog  palidrvca  u  tome podzemnom svetu košmarnih lavirinata naterala ga je da stane na noge, pa ĉak i da potrĉi u ţelji da se što više udalji od otvorene jame. Bio je, naravno, savršeno svestan toga da mu, ukoliko  se  svetlost  potpuno ugasi,  kao  jedina  nada  u  spas  preostaje  mogućnost  da  Vord stariji,  uznemiren  njegovim  nestankom, pošalje spasioce.  U  tom  je  sa  otvorenog  prostora ušao  u  uski  hodnik  i  ustanovio  da  traĉak  svetlosti  dopire  ispod  jednih  vrata  sa  desne strane.  Naglo  ih  je  otvorio i ponovo se našao u tajnoj biblioteci mladog Vorda, drhteći od olakšanja  i  zureći  u  izumirući  svetlosni  treptaj  poslednje  petrolejke  koji  ga  je  doveo  u bezbednost.
    
   
    
    3
      
    
   
    Već  u  sledećem  trenutku  je  hitro  napunio  gasom  sve  lampe  i  kada  je  odaju  ponovo obasjala jarka svetlost, okrenuo se oko sebe i pogledom potraţio fenjer za nova istraživanja,  jer  ie  u  njemu  osećanje  dužnosti  nadvladalo  osećanje  strave.  Ĉvrsto  je  odluĉio  da ispita  svaki  kamen  i  po svakucenu  otkrije  gnusobne  uzroke  koji  su  izazvali  neobiĉno ludilo  Ĉarlsa  Vorda.  Fenjer  nije  pronašao,  ali  je  uzeo  najmanju  gasnu  svetiljku, napunio džepove  svećama  i  palidrvcima  i  poneo  kantu  sa  petrolejom  u  sluĉaju  da  iza  onog strahotnog  otvorenog  prostora  sa  sramotnim  oltarom  i  bezbrojnim  zatvorenim  bunarimaotkrije  tajnu  laboratoriju.  Prelazak  preko  tog  prostora  zahtevao  je  nadljudski  napor,  ali  je on to morao da uĉini po svaku cenu.
      
   
      Vilet   se,   dakle,   vratio   u   veliko   predvorje   sa   stubovima,   ispunjeno   smradom   i agoniĉnim  cviljenjem,  i uperio svetlost u suprotnom pravcu da mu pogled sluĉajno ne bi pao  na  gnusni  oltar  ili  na  otvorenu  jamu  pored  koje  stoji  izbušena  kamena  ploĉa. Bezbrojna  vrata  vodila  su  uglavnom  u  male  odaje;  neke  su  bile  prazne  a  neke,  opet, pretvorene  u  skladišta  ĉudnih  gomila  raznoraznih  predmeta.  Jedna  prostorija  bila  je prepuna istrulele, prašnjave, iznošene odeće koja je bez sumnje poticala iz doba od pre sto pedeset  godina.  U  drugoj  je  pronašao  raznu  savremenu  odeću  u  koliĉini  dovoljnoj  da se odene gomila ljudi. Od svega su mu, meĊutim, najodvratnije bile ogromne bakarne baĉve i  zlokobne  inkrustacije  na  njima.  Njih  se  gadio  više  nego  ĉudno  oblikovanih  olovnih pehara  koji  su,  sigurno,  sadržavali  neke  smrdljive  teĉnosti  jer  su  se  iz  njih širili gnusni zadasi.  Pošto  je  pretražio  polovinu  toga dela, Vilet je naišao na drugi hodnik sa brojnim vratima, vrlo sliĉan onome iz kojeg je došao.
       
    
        Najzad  je,  pretraţivši,  bez  ikakvih  rezultata,  tri  odaje  srednje  veliĉine,  ušao  u jednu duguljastu  prostoriju  ĉiji  su  tankovi  i  stolovi,  peći  i  moderni  instrumenti,  knjige  i beskrajno  dugaĉke  police  pune  vaza  i  boca  nedvosmisleno  ukazivali na to da je konaĉno pronašao  dugo  traženu  laboratoriju  Ĉarlsa  Vorda  i,  bez  sumnje,  nekadašnju  laboratoriju starog Džozefa Karvena.
       
     
         Pošto  je  upalio  tri  svetiljke  pune  gasa,  doktor Vilet  je  sa  velikim  interesovanjem poĉeo da razgleda prostranu odaju i po koliĉini raznih reagensa na policama zakljuĉio da se mladi Vord u svome zagonetnom poslu najviše bavio nekim granama organske hernije. Njegovo razoĉaranje je bilo veliko, jer uopšte nije mogao da dokuĉi ĉemu je mogla da služi sva ta oprema u koju je bio ukljuĉen i sto za obdukciju jezivog izgleda. Među knjigama je pronašao  i  stari  primerak  Borelusovog  dela  pisanog  goticom,  u kome je Ĉarls podvukao onaj  isti  odlomak  koji  je  toliko  bio uzbudio ĉestitog gospodina Merita u Karvenovoj kući na farmi pre sto pedeset godina. Nekadašnji, stariji primerak je sigurno  nestao  zajedno sa celokupnom  Karvenovom  okultnom  bibliotekom  one  noći kada je izvršen prepad na njegovu  farmu.  Laboratorija je imala tri luĉna otvora i doktor je ubrzo ustanovio da dva vode u mala stovarišta; brižljivo je pretražio te ĉudne magacine sa gomilom oštećenih kovĉega i ţestoko  se  stresao  kad  je  ugledao  i  odgonetnuo  dva-tri  natpisa  na  ploĉicama.  I  ove  su prostorije  bile  pune  odeće  i  novih  zakovanih  sanduka  koje  nije  otvarao.  Od  svega  su, međutim,  najzanimljiviji  bili  neobiĉni  ostaci  onoga  što je,  po  njegovom  mišljenju, predstavljalo  nekadašnju  laboratoriju  žozefa  Karvena.  Pojedine  stvari  bile  su  jako oštećene,  najverovatnije  još  prilikom  noćnog  prepada  na  farmu,  ali  je  doktor  ipak prepoznao  hemijsku opremu iz džordžijanskog perioda.
     
       
         Treći  zasvođeni  otvor  vodio  je  u  odaju  velikih  razmera  duž  ĉijih  su  zidova  visile police  a  u  samom  središtu  stajao  sto  sa  dve  svetiljke.  Vilet  je  upalio  obe  i  pri  jarkoj svetlosti poĉeo da razgleda police. One gornje bile su uglavnom prazne, ali su zato donje bile  pune  malih  olovnih  pehara  neobiĉnog  oblika  i  dveju  vrsta;  u  prvu  su  spadali  oni visoki, bez drški, nalik na grĉke vaze lekite13,  au drugu oni sa jednom drškom, u obliku grĉkih vaza zvanih faleroni. Svi su imali metalne poklopce sa ĉudnim simbolima. Doktor je odmah uoĉio da su ti pehari ili te vaze strogo razvrstani: lekiti na onoj strani sobe gde je stajala  velika  drvena tabla sa oznakom Custodes,a faleroni na drugoj strani, pored table sa oznakom Materia.Sve  vaze,  osim  onih  na  gornjim  polupraznim  policama,  imale  su  ploĉicu  sa  natpisom  i  brojem  koji  su  oĉigledno bili u vezi sa nekim katalogom, pa je Vilet odluĉio  da  kasnije potraţi i taj katalog. U ovom trenutku više ga je interesovao raspored posuda;  zato  je  nasumice  otvorio  nekoliko  lekita  i  nekoliko  falerona.  I  jedne  i druge vaze sadržavale su malu koliĉinu istovetne materije: sitan prah neznatne težine i raznih nijansi jednoliĉne, neutralne boje. A kad je bolje zagledao njihovu sadržinu, ustanovio je da se i u jednoj  i  u  drugoj  vrsti  vaza  nalazi  prah  u  dve  boje:  plavkasto-sivi  pored  ružiĉasto-belog; njihovo  jedino  uoĉljivo  svojstvo bila je neprijemĉivost: kada je Vilet i jedan i  drugi  prah sasuo  na  dlan  a  potom  ih  vratio  u  odgovarajući  sud,  na  njegovom  dlanu  nije  ostao  ni najmanji  trag.
       
       _________________________ 
 13Lekiti—vrsta  vaza  koje  su  Grci  upotrebljavali  u  sepulkralnom  kultu  i  ritualu,  pa  je takva  namena  odredila  sadrţaj  i  motive  njihove  umetniĉke,  obiĉno  figuralne  dekoracije. —Prim. prev.
       
     
-----------------------
     
       
       Zbunjen znaĉenjem dveju oznaka, pitao se zašto su te hemikalije tako strogo odeljene jedne  od  drugih.Custodes i Materiasu latinski izrazi sa znaĉenjem „Straţžari“ i „Materija“, pomislio  je  Vilet  i  tog  trenutka  mu  sinu  gde  je  u  vezi  sa  celom  ovom  nepojamnom zagonetkom već video reĉ „straţžari“.  Video  ju je, naravno, u pismu koje je na ime doktora Alena  stiglo  od  navodnog  Edvarda  Haĉinsona,  a  cela  reĉenica  je  glasila:  „Ibo  ne  bejaše nuždno deržati Onije stražare v oblike .—a jošte i bolše jedut no vrednost ĉto im jeste.“Šta je to moglo da znaĉi? I zar se nije još na jednom mestu pominjala reĉ „stražari“, iako je on  to  potpuno  smetnuo  s  uma  dok  je  ĉitao  Haĉinsonovo  pismo?  U  onim  nekadašnjim danima  kada  još  ništa  nije  krio  od  njega,  mladi  Vord  mu je priĉao o dnevniku Eliejzera Smita  u  kome  je  ovaj  opisivao  kako on i Veden iz prikrajka motre na Karvenovu farmu; u toj  užasnoj  hronici  pomenuo  je  i  razgovore  koje  su  prisluškivali  pre  nego  što  je  stari volšebnik  zauvek  nestao  pod  zemljom.  Smit  i  Veden  su  tvrdili  da  su  u  tim  strahotnim razgovorima,  kojima  je  uvek  prisustvovao  Džozef  Karven,  uĉestvovali  zatvorenici  i stražari  tih  zatvorenika. A  stražari  su,  prema  reĉima  Edvarda  Haĉinsona,  ili  njegovog duha, „jeli više nego što su vredeli“, pa sada doktor Alen ne može da ih održi „u obliku“. Ali  ako  oni  više  nisu  u obliku,  koliko  su  bezbedne  bile  „soli“ kojima  se,  izgleda,  banda toga vešca služila pretvarajući u te soli veliki broj ljudskih tela ili ljudskih kostura koji su im stajali na raspolaganju?
    
      
       
       To su,  znaĉi,  sadržavali  ti  lekiti!  Ĉudovišne  plodove  bezbožniĉkih  obreda  i  rabota, naterane  na  pokornost  zato  da  bi,  prizvani  nekim  Đavolskim  bajanjem, pritekli u pomoć svome  bogohulnom  gospodaru  da  ga  odbrane  ili  da  stražare  dok  on  ispituje  one  manje pokorne.  Vilet  je  uzdrhtao od pomisli na ono što je tako mirno presipao iz suda na dlan i sa  dlana  u  sud,  i  u  trenutku  poţeleo  da  glavom  bezobzirce  pobegne  iz  te  špilje  sa gnusobnim  policama  i  njihovim  nemim  a  moţda  i  budnim  stražarima.  Onda  se  prisetio „Materije“u bezbrojnim faleronima na drugoj strani sobe: i u njima su bile soli! Ali, ako to nisu  bile  soli „stražara“, ĉije su mogle biti? Sveti Bože! Da li je moguće da tu pred njim leže ostaci nekih  gorostasnih  mislilaca koji su živeli u raznim vekovima, njihov prah koji su  ĉudovišta  u  ljudskom  obliku  izvukla  iz  grobnica,  dok  je  ĉitav  svet  slepo  verovao  da mirno i bezbedno poĉivaju u zemlji? A onda ih je, u pokušaju da iz njih iscedi sva znanja u još  sumnjivije  svrhe  koje će, kako je siroti Ĉarls i nagovestio u svom oĉajniĉkom pismu, „ugroziti  celu  civilizaciju,  sve  prirodne  zakone,  možda ĉak i sudbinu sunĉevog  sistema  i celokupnog  univerzuma“,  prizvao  jedan  ludak?!  A  Marinus Biknel Vilet je prah tih davnih pokojnika  mirno presipao u svoje ruke!
     
         Pokušavajući da savlada užas koji ga je bio obuzeo, doktor se približio malim vratima i  poĉeo  da  razgleda  grubo  isklesan  znak  iznad  njih.  To  je  bio  simbol,  i  taj  simbol  ga  je ispunio  novom  stravom,jer  ga  je  nekada  davno  jedan  njegov  morbidni  prijatelj,  veliki zanesenjak,  nacrtao  na  hartiji  i  objasnio  mu  šta  on  oznaĉava  u  mraĉnim  bezdanima  sna. Taj  takozvani  Kotov  znak  se  snevaĉima,  u  snu,  ukazivao  iznad zasvođenog ulaza u neku crnu tvrđavu koja se, usamljena i izdvojena, uzdiţe u sutonu — a Viletu se ni tada nimalo nije  dopalo  ono  što  je  njegov  prijatelj  Rendolf  Karter  rekao  o  moćima  koje  taj  znak poseduje.  Ali, zaboravio je sve već u sledećem trenutku, jer je u tom već ionako kužnom vazduhu  osetio novi, opor i oštar zadah. Taj pre hemijski nego životinjski smrad dopirao je  iz  prostorije  iza  vrata  i  neosporno  bio  onaj  isti  smrad  kojim  je  bila  natopljena odeća Ĉarlsa  Vorda  onoga  dana kada su ga lekari odveli u ludnicu. Tu se, dakle, nalazio mladi ĉovek  kada  su došli po njega! Ĉarls je bio mudriji od starog žžozefa Karvena, on se nije opirao uljezima. Obodren smelom odlukom da pronikne u sva ĉudesa i u sve košmare toga podzemnog  carstva,  Vilet  je  zgrabio  malu  svetiljku  i  prešao  preko  praga.  S  onu  stranu zapahnuo  ga  je  talas  neiskazivog  užasa,  ali  doktor  nije  ustuknuo  ni  pred  nepoznatom stravom ni pred svojom intuicijom. Ovde, oĉigledno, nije postojalo ništa živo što je moglo  da ga povredi i ugrozi, pa zato i neće dozvoliti da ga osećanje užasa zaustavi u prodoru ka tome jezivom oblaku koji je obavijao njegovog pacijenta.
   
        Odaja iza vrata bila je srednje veliĉine i od sveg nameštaja imala samo jedan sto, jednu stolicu  i  dve  grupe  neobiĉnih mašina sa utegama i toĉkićima —srednjovekovne sprave za muĉenje!  Na  jednoj  strani  vrata  stajala  je  gomila  gnusobnih  biĉeva,  a  iznad  njih,  na policama,  bili  su  poredani  plitki  olovni  pehari  sa  postoljem,  nalik  na  grĉke  kilikse.  Na drugoj  strani  vrata  stajao  je  sto  sa  velikom  i  jakom  lampom  sa  valjkastim  fitiljem, beležnicom  i  olovkom  i  dva  likita  sa  police  iz  susedne  prostorije,  stavljena  na  neuobi-ĉajeno mesto, privremeno ili u žurbi. Vilet je upalio lampu i zagledao se u beležnicu da bi video  šta  je  to  mladi  Vord  beleţio  u  trenutku  kada  su  ga  u  radu prekinuli neoĉekivani posetioci;  video  je,  međutim,  samo  sledeće  nepovezane  odlomke  ispisane  neĉitkim  i nezgrapnim  Karvenovim rukopisom:
     
   
     
     ,,B. nije um’ro, Pobeg’o u zidine i pronaš’o mesto ispod.“
     
   
       
       „Starog  V.  Mudraca  Sabaotha  videh  i  Put  spoznah.“„Zaz’vah  trirazYog-Sothothai sutradan  osvobožden bih.“,
         
   
         
         ,F.  nastojaše  da  poništi  vsa  soznanija  ob  etom  kako  se  zaz’vaju  Oni  iz  Spoljnjega Sveta.“
             
       
         
             Jaka svetlost lampe sa valjkastim fitiljom osvetlila je celu odaju i doktor je video da je zid  naspram  vrata,  onaj  između  dve  vrste, dve  grupe  sprava  za  muĉenje,  prekriven kukama  na  kojima  visi  hrpa  bezobliĉnih  odora  sumorne  žućkastobele  boje.  Mnogo zanimljivija su, međutim, bila druga dva prazna zida sa mistiĉnim simbolima i grubo urezanim izrekama. I na vlažnom podu ocrtavali su se tragovi rezbarija i Vilet je, gotovo bez napora,  odgonetnuo  ogroman  pentagram  u  samom  središtu  prostorije,  u  jasno  ocrtanom krugu  koji  je  bio  širok  oko  tri  stope;  na  pola puta između ovog ugla i ostalih uglova, u jednom od ta ĉetiri kruga, nedaleko od žućkaste odore, stajao je plitki kiliks od one vrste koju je Vilet opazio na policama iznad biĉeva;  a  na  samom  rubu  tog  kruga,  jedan faleron sa  ploĉicom  na  kojoj  je  bio  urezan  broj  118.  .Ovaj  sud  nije bio poklopljen,  pa  je  doktor ustanovio  da  je  potpuno  prazan, što se, na njegov najveći užas, nije moglo reći i za kiliks: u  njegovom  udubljenju  leţžala  je  gomila  sasušenog,  bledozelenog  praha  koji  je  nekada sigurno  stajao  u  vazi.  Vilet  se  teturao  dok  je  malo-pomalo  povezivao  elemente  ovog prizora. Biĉevi i sprave za muĉenje, prah ili soli iz vaze sa oznakom Materija,dva likita sa police Custodes, odore,  formule  na  zidovima,  beleške  u  notesu,  nagoveštaji  iz  pisama  i legendi,  hiljade  pogleda,  slutnji  i  pretpostavki  koji  su  muĉili  roditelje  i prijatelja Ĉarlsa Vorda —sve je to talasom neopisive strave obavilo doktora Vileta dok je zurio u taj zelen-kasti prah koji je ležao u olovnom kiliksu sa postoljem.
         
      
                 Pošto  se  kako-tako  pribrao,  poĉeo  je  da  prouĉava  formule  urezane  u  zidove.  Po umrljanim  i  nagorelim  slovima,  zakljuĉio  je  da  su  urezane  u  doba  Džozefa  Karvena,  a njihovo  znaĉenje  je  bez  napora  mogao  da  odgonetne  svako  ko  je  bio  upoznat  sa  većim 
delom materijala o Karvenu ili ko se bavio istorijom magije. U jednoj od formula doktorje prepoznao  ono  što  je  gospođa  Vord  ĉula  na  Veliki  petak  prethodne  godine  dok  je  iza zatvorenih  vrata  osluškivala  bajanje  i  recitovanje  svoga  sina,  a  što  je,  kako  je  doktoru objasnio  jedan  poznati  struĉnjak,  bilo  užasavajuće  prizivanje  tajanstvenih  bogova  izvan normalnih  sfera.  Doduše, ove formule nisu u potpunosti odgovarale onome što je gospođa Vord  zabeležila  po  seĉanju,  a  ni  onome  što  mu  je  priznati  struĉnjak  pokazao  u zabranjenim  stranicama „Elifasa Levija“, ali je, uprkos tome, sliĉnost bila nesumnjiva: reĉi kao  Što  su Sabaoth, Metraton,  Almonsini Zariatnatmiknagnale  su  starog  doktora  da uzdrhti  od  uđasa,  iako  je pre kratkog  vremena,  u  neposrednoj  blizini,  i  video  i  osetio nepojamne  kosmiĉke grozote.
      
     Ta  formula  bila  je  urezana  u  zid  levo  od  ulaza  u  prostoriju,  dok  su  na  desnom  zidu, gusto  ispisane,  stajale  dve  formule  koje  su  se  tako  ĉesto  pojavljivale  u  beleškama  iz biblioteke. One su, u stvari, bile istovetne i obe su imale drevne simbole „Zmajevu glavu“i  „Zmajev  rep“,  poznate  iz  Vordovih  ţvrljotina.  Međutim, pravopis  se  znatno  razlikovao od savremenog pravopisa, kao da je stari Karven zvuk reĉi beležio na neki drugi naĉin ili kao  da  su  se  u  kasnijim  izuĉavanjima  pojavile  savršenije  varijante  toga  bajanja.  Doktor Vilet  je  pokušao  da  u  zid  urezanu verziju usaglasi sa onom  koja  mu  se  i  u  tom  trenutku uporno  vrzmala  po  glavi,  ali  nikako  nije  bio  zadovoljan  rezultatom.  Dok je izreka koju je zapamtio  poĉinjala,,Y’ai ’ng’ngah,  Yog-Sothoth“, ovaj epigraf je zapoĉinjao ovako: „Aye, engengah, Yogge-Sothotha“, a to se, po njegovom mišljenju, ozbiljno kosilo sa podelom na slogove druge reĉi.
       
     Budući  da  mu  je  drugi  tekst  bio  gotovo  urezan  u  pamćenje,  bunila  ga  je neusaglašenost  prvoga  sa  drugim,  pa  je  odjednom  izgovorio  glasno  prvu  formulu  u nastojanju  da  zvuk  kojeg  se  sećao  usaglasi  sa  slovima  urezanim  u  zid.  Njegov  glas  je natprirodno  i  preteće  zazvonio u tom ponoru  starodrevnog  bogohuljenja,  a  naglasci  su  se stapali sa jednoliĉnom popevkom ili sa ĉarolijom prošlog i nepoznatog ili sa bezbožniĉkim lelekom  iz  jama  iz  kojih  se,  izdaleka,  kroz  smrad  i  tminu,  ritmiĉki  penjala  i  spuštala neljudska  hladnoća.
       
     
         „Y’ AI ’NG’NGAHYOG —SOTHOTHH’EE—L’GEB F’AI’THRODOGUAAH!“
       
     
         Ali,  odakle  se  digao  taj  ledeni  vetar  ĉiji  se  nalet  osetio  na  samom  poĉetku pojanja? Plamen  u  svetiljkama  jetuţno zatreperio a tama odjednom postala tako gusta da su slova na  zidu  skoro  nestala  iz  vidokruga.  Odnekud  se  pojavio  i  dim,  a  neki opor, oštar zadah unekoliko  je  potisnuo  smrad  iz  dalekih  bunara,  zadah  nalik  na  onaj  koji  je  Vilet  već 
osetio, ali još jaĉi i još ogavniji. Okrenuo je leĊa natpisima na zidu i suoĉio se sa odajom i njenom  neobiĉnom  sadržinom.  I  u  tom  ĉasu  video  kako  se  iz  kiliksa,  u  kome  je  ležao zloslutni  prah  sa  beliĉastom  prevlakom,  diže  oblak  guste,  potpuno  neprovidne zelenkastocrne  pare —pare  ili  dima.  O,  bože  sveti,  šta  je  taj  prah  sa  police  koja  nosi oznaku Materiai  šta  to  on  sad  pokreće?  Da  ta  formula  koju  izgovara — prva  od  dve formule, formula Zmajeve glave, uzlazni ĉvor —Blagosloveni Svevišnji Spasitelju naš — nije možda ...
        
    
         
         Doktor   Vilet   se   zateturao   a   kroz   glavu   su   mu   mahnitom   brzinom   prohujali nepovezani delići svega što je video, ĉuo i proĉitao o strašnom sluĉaju Dţžozefa Karvena i Ĉarlsa Dekstera Vorda. „I preţžde zborih Ti da ne zaziv’š Ono ĉto Ti nije v možnosti ubiti ...  celj postići možno jest jesli Pravu Reĉ najdemo ... I nikogda ne budi sovsem izvestan ... I takţe 3 raza razgovara’saOnijemĉto vnutri pokopano beše ...“Smiluj se Bože, kakav to oblik izvire iz ovog dima?
     
        
          
          
          4
       
       
   
       Marinus  Biknel  Vilet  se  i  nije  nadao  da  će, sem  nekolicine  blagonaklonih  prijatelja, iko živi poverovati u bilo koji deo njegove priĉe, pa zato nije ni pokušao da je ispriĉa izvan svoga najužeg kruga. A oni koji su o svemu tome sluĉajno nešto naĉuli, smeškaju se i tvrde da  siroti  doktor  naglo  stari. I  kolege  mu  savetuju  da  ode  na  duži  odmor i da se zauvek okane  sluĉajeva  koji  su  povezani  sa  mentalnim poremećajima. Jedino gospodin Vord zna da  doktor  govori  ĉistu  i  straviĉnu  istinu.  Ta  zar  nije  i  on  svojim  oĉima  video  otvor  u podrumu  bungalova iz kojeg su dopirali nepojamni zvuci? Zar ga Vilet nije otpremio kući, bolesnog i jedva povraćenog iz nesvesti u jedanaest sati toga kobnog prepodneva? Zar nije on liĉno zaludu telefonom zvao starog doktora te iste veĉeri i celoga sledećeg jutra, zar se nije  liĉno  odvezao  do  bungalova sutradan u podne i pronašao prijatelja, onesvešćenog ali na sreću nepovređenog, na jednom od kreveta u kući od drveta? Vilet je disao, pa i hrkao, a oĉi je polako otvorio tek kada mu je svojom rukom ulio u usta malo rakije koju je doneo iz kola. Onda se stresao i kriknuo:Ta brada ... te oĉi... Bože, ko si ti?!A valja priznati da je ĉudno,  ĉak  veoma  ĉudno,  bilo  to  što je tako nešto rekao jednom plavookom, doteranom, sveţe obrijanom, otmenom gospodinu koga poznaje iz najranije mladosti.
  
    
  
  Obasjan  podnevnim  suncem,  bungalov  je  izgledao  isto  kao  i  prethodnog  jutra.  Na Viletovoj  odeći  nije  bilo  znakova  neurednosti,  osim  nekih  jedva  vidljivih  mrlja  na kolenima; jedino je slab ali opor miris podsetio gospodina Vorda na smrad kojim je odisao njegov sin onoga dana kad je odveden u bolnicu. Doktor više nije imao elektriĉnu baklju, ali  je  njegova  torba  stajala pored njega, isto toliko prazna koliko je bila i kada je ušao u bungalov.  Pre  nego  što  je  prijatelju  bilo  šta  objasnio,  Vilet  je  sa  ogromnim  naporom, posrćući,  sišao  u podrum i pokušao da pomeri ogavni šaht ispred lužnica, ali ovoga puta pokušaj nije uspeo. Onda je iz torbe sa alatom izvadio dleto i poĉeo, jednu za drugom, da diže  jogunaste daske. Ispod njih je ponovo ugledao beton, ali od  nekog  otvora  ili  proreza nije bilo ni traga. Ovoga puta se nije pojavilo nešto što bi ošamutilo sluđenog oca koji je krenuo  u  podrum  za  doktorom;  ispod  dasaka  nalazio  se  beton  i  samo  beton —nigde zvuka ni jeĉanja, nigde traga od podzemnog sveta i njegovih užasa, nigde tajne biblioteke, nigde  Karvenovih  hartija,  nigde  košmarnih  jama  iz  kojih  dopiru  lelek i smradovi, nigde laboratorije,   nigde   polica,   nigde   formula   urezanih   u  zidove,  ni  ...  Doktor  Vilet  je prebledeo, oslonio se na svoga mlađeg prijatelja i upitao ga: „Da li si juĉe ... video ono ... osetio  ono?“ A  kada  je  gospodin  Vord,  i  sam  zapanjen  od  ĉuda,  smogao  snage  da  mu potvrdno  odgovori  klimanjem glave, lekar je ispustio zvuk koji je bio mešavina uzdaha i dahtanja,  pa  je  i  on  nekoliko  puta  klimnuo  glavom: ,,U tom sluĉaju, sve ću ti ispriĉati“, rekao je.
  
    
  I tako je ĉitav sat, u najsunĉanijoj sobi na spratu, Vilet šapatom priĉao svoju straviĉnu priĉu  zaprepašćenom  ocu.  Priĉa  se  završavala  trenutkom  kada  je  u  zelenkastocrnom oblaku  pare  ili  dima, koji  je  izlazio  iz  kiliksa,  ugledao  neki  oblik;  Vilet  je  bio  suviše umoran  da  bi  se upitao šta se dogodilo posle toga. Dva prijatelja su u dubokom oĉajanju užasnuto odmahivala glavom, a gospodin Vord je samo jednom jedva ĉujno upitao: „Misliš da ima smisla kopati?“Doktor je ćutao, jer ljudski mozak nije kadar da pruži odgovor kada je  reĉo  tajanstvenim  silama nepoznatih  sfera  koje  tako  kobno  prodiru  na  ovu  stranu Velikog  Bezdana. Na to je gospodin Vord upitao: „Ali, kuda je to otišlo? Prvo je tebe, znašisam, prenelo ovamo na krevet a onda je na neki naĉin zapeĉatilo otvor i išĉezlo?“A Vilet mu je opet odgovorio ćutanjem.
  
  
    
  Ali,  stvar  time  nije  bila  okonĉana.  Pred  odlazak  iz  bungalova, doktor Vilet je, tražeći maramicu,  sveće  i  palidrvca,  stavio  ruku  u  dţep  i  napipao  neku cedulju. Bilo je to obiĉno parĉe   hartije,   oĉigledno   otcepljeno   iz   jevtine   beležnice   koju   je   zatekao  na  stolu  u ĉudnovatoj  sobi  strave  tu negde dole ispod zemlje; reĉi su bile ispisane obiĉnom olovkom, najverovatnije  onom  koja  je  stajala  pored  notesa.  Cedulja  je  bila  presavijena  krajnje nemarno i osim slabog oporog mirisa nije imala nijedno obeležje nekoga drugog sveta. Ali, sadržina je predstavljala istinsko ĉudo: rukopis nije bio normalan i savremen; sastojao se iz poteza pera koji su poticali iz srednjovekovnog mraka i bio neĉitijiv za svetovnjake koji su se  u  tom ĉasu  naprezali  pokušavajući  da  ga  protumaĉe; uprkos tome, taj splet simbola bio je odnekud  poznat  i Viletu i gospodinu Vordu
    
Tako  je,  dakle,  izgledala  ta  na  brzinu  nažvrljana  poruka  a  tajna  koju  je  krila  dala  je novi podstrek poraženim ljudima, pa su oni istog ĉasa ĉvrstim korakom izašli iz kuće, ušli u  Vordova  kola  i  vozaĉu  naredili  da  ih  odveze  prvo  u  neku  tihu  kafanicu  na  ruĉak  a potom u biblioteku Dţona Heja na brdu.
  
    
  U  toj  biblioteci  su,  posle  ruĉka,  lako  pronašli dobre priruĉnike iz paleografije i u njih uronili  sve  dok  iz  velikih  svećnjaka  nije  zasijala  veĉernja  svetlost.  Na  kraju  su  i  pronašli ono što  su  tražili.  Slova  na  cedulji  nisu  bila  nikakav  fantastiĉni  pronalazak,  radilo  se  o pismu   iz   jednog   veoma   mraĉnog   razdoblja — o   majušnim   i   drevnim  saksonskim pismenima  iz  osmog  ili  devetog  veka,  tragu  onih nemimihvremena  u  kojima  su  se, potisnuti  pojavom  hrišćanstva,  drevna verovanja i drevni obredi obavljali krišom, dok je bledi  mesec  Britanije  zagledao,  s  vremena  na  vreme,  u  ĉudne  radnje  što  su  se  vršile  u rimskim  razvalinama  Kerleona  i Hadrijanovih zidina. Reĉi su poticale iz onog latinskog jezika  po  kome  se  to  varvarsko  doba  i  pamti: —„Corwinus necandus est. Cadaver aq(ua) forti  dissolvendum,  nec  aliq(ui)d  retinendum.  Tace  ut  potes.“ —a  što  bi,  u  grubom prpvodu, moglo da znaĉi: „Karven mora biti ubijen. Leš mora biti rastvoren uaqua fortis,od tela ništa ne sme ostati. O tome nikome ni reĉi ...“
  
    
  
  Doktor  Vilet  i  gospodin Vord su sedeli i ćutali, potpuno zbunjeni. Ponovo su se sreli sa nepoznatim pojavama i bili svesni toga da su iscrpli sve svoje emocije, naroĉito Vilet koji više nije bio u stanju da prima nove utiske užasa. Sedeli su, dakle, tako nepomiĉno i bespomoćno  sve  dok  se  bibliotcka  nije  zatvorila.  A  onda  su  se,  mrtvi  umorni,  odvezli  u Vordov  dom,  gde  su  do  u poznu noć razgovarali ne izvlaĉeći nikakve zaktjuĉke. Doktor se tek pred zoru malo odmorio, ali nije otišao svojoj kući. I još je kod Vorda bio u nedelju u podne kada su se telefonom javili detektivi zaduţženi  za traganje za doktorom Alenom.
  
    
  
  Gospodin Vord, koji je celo jutro nervozno šetao po sobi u kućnom haljetku, javio se liĉno i, ĉim je ĉuo da su završili izveštaj, rekao ljudima da sutradan rano ujutro dođu kod njega. I Vorda i Vileta obradovalo je to što se bar jedna faza nemilog sluĉaja privodi kraju jer su, mada nisu znali odakle potiĉe ĉudna poruka ispisana majušnim i drevnim latinskim pismenima, bili ubeđeni da „Karven“ koga treba uništiti nije niko drugi do bradati stranac sa tamnim naoĉarima. Ĉarls se bojao; tog ĉoveka i rekao je u svom oĉajniĉkom pismu da doktor Alen mora biti ubijen a njegov leš rastvoren u kiselini. Povrh toga, Alen je dobijao pisma  od  zagonetnih  ĉarobnjaka  iz  Evrope  upućena  na  Karvenovo  ime,  a  sebe  je, oĉigledno,  smatrao  duhom  pokojnog  volšebnika.  A sada je iz novog i nepoznatog izvora prispela  poruka  da  „Karven  mora  biti  ubijen  i  rastvoren  u  kiselini“. Lanĉani spoj bio je suviše oĉigiedan da bi bio nestvaran. Uostalom, zar Alen nije nameravao da ubije mladog Vorda  po  nalogu  onoga  nepojamnog  stvora  koji  se  zove  Haĉinson?  Pismo  koje  su  oni videli nije, naravno, nikada došlo u ruke bradatom strancu, ali su iz teksta lepo mogli da shvate  da  Alen  kuje  plan  i  da  zna  kako  treba  da  postupi ako  „deĉko“postane  suviše 
„gadljiv“.  Tog  Alena  treba,  dakle,  odmah  uhapsiti  a  ako  to  iz  bilo  kojih razlogane  bude moguće,  smestiti  ga  na  neko  mesto  odakle  ni  na  koji  naĉin  neće  moći  da  naudi  Ĉarlsu Vordu.
  
    
  
  Sa  poslednjim  ostacima  nade  da  će  od  jedinog  bića kadrog  da  im  pruži  pravo objašnjenje  uspeti  da  izmame  bar  neki  podatak  koji  bi  rasvetlio  te  najskrivenije zagonetke,  otac  i  doktor  su  toga  popodneva  obišli  zaliv  i  svratili  u  bolnicu  da  posete mladog  pacijenta.  Vilet  mu  je  neposredno  i  krajnje  ozbiljno  ispriĉao  šta  je  sve otkrio u bungalovu i primetio da mladić postaje sve bleđi. Lekar je nastojao da njegova priĉa bude što  dramatiĉnija  i  pomno  je  posmatrao  Ĉarlsovo lice kada je pomenuo pokrivene jame i nepojamne hibride u njima. Ali kako Ĉarls na to nije ni trepnuo, Vilet je gnevnim glasom nastavio  da  govori  o  tome  da  ta jadna stvorenja-stvari umiru od gladi. A kada je mladoga pacijenta optužio za najĉudovišniju neĉoveĉnost, sav se naježio jer su se u odgovoru na tu optuţbu  usne  sagovornika  iskrivile  u  podrugljiv  osmeh.  Ĉinilo  se  da  Ĉarls,  pošto  je odustao  od  beskorisnog  tvrđenja  da  podzemne  odaje  ne  postoje,  celu  tu  straviĉnu  priĉu prihvatio  kao  jezivu  šalu,  jer  je  onim  svojim  hrapavim  šupljikavim  glasom poĉeo da se kikoće  zbog  neĉega  što  ga  je  u  doktorovoj priĉi  oĉigledno  silno  zabavljalo.  A  onda  je, neoĉekivano,  strašnim  napuklim  glasom,  naglašavajući  reĉi  na  neki  veoma  ĉudan naĉin, prošaputao: „Nek’ su prokleti, oni jedu,  a da jedu potrebno im nije!Prava retkost, uistinu. Mesec dana bez hrane, kaţete? Boţe blagi, uvaženi, koje li umerenosti! Nek’ znate, bejaše ono  dobra šala sa sirotim starim Viplom i njegovom svemoćnom pištaljkom! I kako ono reĉe, sve bi on potamanio, aha? Pa, nek’ proklet je, ogluve on od buke Spolja, a nikad niti vide  niti  ĉu  ma  ĉto  iz bunara.  Ni  sanj’o  nije  da  su oni tamo!  Nek’ih  Đavo  nosi, te prokletinje  urlikaše  tamo  dole  još  odonda  kad  Karvena  smaknuše,  ima  otad’sto  pedeset sedam godina!“
  
  To je bilo sve što je Vilet uspeo da izvuĉe od mladog Vorda. Užasnut onim što je ĉuo od  njega  ali  i  protiv  svoje  volje  ubeđen  u  taĉnost  njegovih  reĉi,  nastavio  je  sa  svojom priĉom  u  nadi da bi neki događaj mogao pacijenta da izvuĉe iz ludaĉke mirnoće koja ga nije napuštala. Posmatrajući mladićevo lice, doktor je osećao pravu stravu zbog promena kojesu  se  poslednjih  meseci  pojavile  na  njemu.  Taj  mladi  ĉovek  je uistinu privukao na sebe  sve  neiskazive  uţase  iz  nebesa.  Kada  je  doktor  pomenuo  odaju  sa  formulama  i zelenkastim  prahom,  Ĉarls  je  pokazao  prvi  znak  uzbuđenja;  na  licu  mu  se  ocrtao  izraz zbunjenosti  i  neverice  ĉim je ĉuo šta je Vilet proĉitao na listu beležnice i zato  ponudio neuverljiv  odgovor  da  su  posredi  stare  beleške  bez  ikakvog  znaĉaja  za  one  koji  nisu duboko uronili u istoriju magije. I dodao: ,,A da zna doste reĉi što zazva’ mogle su ono ĉto imađah  u  vrĉu,  vi  ovde  bili  nebiste  da  priĉate  mi  ĉto  priĉate.  Bejaše  to  broj  118,  i  ja mislim  jako  vas  bi  potreslo  da  gvirnuste  u  moj  spisak  u drugoj sobi. Ne zazva’ broj taj nikad, ali spreman bejah uĉinit’to dana onog kad dođoste da smestite mene ovde.“
  
    
  
Tada  mu  je  Vilet  pomenuo  formulu  koju  je  odrecitovao  i  zelenkasto-crni  dim  koji  se iznenada pojavio; i u tom trenutku je prvi put ugledao istinski strah na licu Ĉarlsa Vorda. „Ono dođe,a vi ovde živi ste! “Vord je ove reĉi izgovorio kreštavim glasom, i taj glas kao da  se  odjednom  oslobodio  okova i potonuo u ponore sa tajanstvenim odjekom. Viletu se u iznenadnom  nadahnuću  uĉinilo  da  je  shvatio  situaciju  i  u  svoj  odgovor  je  utkao upozorenje  iz  pisma  koje  je  zapamtio:  „Broj  118,  skačeš? Nadgrobnije  Ploĉi sade  jesu izmenjete  na  devet  od  10  grobljija.  Vavek  podozrenije  imaj  dok  na  svoj  vopros  otvet  ne poluĉiš!“  I bez  upozorenja  izvukao  iz  džepa  poruku  ispisanu  majušnim  i  drevnim latinskim pismenima i poturio je pacijentu pred oĉi. Bolji rezultat nije mogao poželeti — Ĉarls Vord se istog ĉasa onesvestio.
  
    
  
  Ceo  ovaj  razgovor  je,  naravno,  bio  vođen  u  najvećoj  tajnosti,  jer  bi  svi  lekari  u duševnoj  bolnici  optuţili  i  pacijentovog  oca  i  svog  kolegu  da  jednog  ludaka  bodre  u njegovim samo-obmanama. Doktor Vilet i gospodin Vord su podigli onesvešćenog mladića i položili ga na kauĉ. Dok je polako dolazio sebi, pacijent je mrmljao nešto o tome kako mora smesta otići Orneu i Haĉinsonu, pa kada se potpuno osvestio, doktor mu reĉe da je od ta dva ĉudna stvora bar jedan njegov ljuti  neprijatelj  i  da  je  doktoru Alenu naredio da ga  ubije.  Ta  izjava  nije,  međutim,  izazvala  nikakvu  vidljivu  reakciju,  mada  su  još i pre toga posetioci opazili izraz progonjenog ĉoveka na mladićevom licu. Tada je Ĉarls odbio svaki dalji razgovor i njegovi gosti se digoše upozorivši ga još jednom na opasnost koja mu preti  od  bradatog  Alena;  na  to  im  je  Ĉarls  suvo  i  kratko  odvratio  da  se  na  tog  ĉoveka budno pazi i da on nikome ne može naneti zlo ĉak i ako to želi. Te reĉi su bile propraćene nekim  gadnim  kikotom  koji  je  na  posetioce  ostavio  strahovito  muĉan  utisak.  Njih  nije brinula  mogućnost  da  Ĉarls  uputi pismenu poruku onome ĉudovišnom paru u Evropi — znali  su  da  uprava  bolnice  pažljivo ĉitai  pregleda  svu  poštu  i  da  neće  dozvoliti  da  iz zgrade izađe nijedna  sumnjiva  poruka.
  
  Postoji, međutim, još jedna ĉudna epizoda vezana za Ornea i Haĉinsona, ukoliko su to zaista  bila  dva  volšebnika  izgnana  iz  otadžbine.  Podstaknut  nekim  neodređenim predosećanjem  usred  svih  uţasa  koji  su  ispunjavali  taj  period,  Vilet  sedogovorio  sa jednim  međunarodnim  biroom  koji  je  prikupljao  iseĉke  iz  svetske  štampe  da  mu  šalju izveštaje  o  zloĉinima  i  nesrećnim  sluĉajevima  u  Pragu  i  u  istoĉnoj  Transilvaniji.  Posle punih šest meseci, uĉinilo mu se da je u gomili papira koje je dobijao i prevodio pronašao dve  stvari  od  važnosti.  Prva  je  bila  vest  o  tome  da  je  u najstarijoj praškoj ĉetvrti usred noći  do  temelja  uništena  jedna  kuća  i  sa  njom  nestao  neki  zli  starac  po  imenu  Jozef Nadeh, koji je od davnih vremena živeo u njoj potpuno sam. U drugoj vesti, govorilo se o strašnoj  eksploziji  u  transilvanskim  planinama  istoĉno  od  Rakusa  u  kojoj  je  do  temelja izgoreo  zloglasni  zamak  Ferenci,  zajedno  sa  svim  njegovim  stanovnicima;  o  tom  su zamku,  među  seljacima  i  meĊu vojnicima, kolale tako strašne glasine da bi baš tih dana njegovog  vlasnika  doveli  u  Bukurešt  na  saslušanje  da  neobjašnjiva  nesreća  nije  zauvek oduzela život ĉoveku ĉiji je neobiĉno dug život izazivao opšte zaprepašćenje i strah žitelja u celom kraju. Doktor Vilet je ubeĊen da je ruka koja je ispisala majušna i drevna latinska pismena  bila  kadra  da  se  posluži  i  mnogo  jaĉim  oružjem;  i  da  je,  dok  je  Karven  bio prepušten sebi, pisac poruke pronašao Ornea i Haĉinsona i obraĉunao se sa njima. O tome kakva je sudbina zadesila ta dva ĉudovišta doktor se svojski trudio da ne razmišlja.
  
    
  
  5
  
    
  
  Sledećeg  jutra  je  doktor  Vilet  pohitao  kod  Vorda  da  prisustvuje  sastanku  sa detektivima. Po njegovom mišljenju, trebalo je po svaku cenu uništiti ili uhapsiti doktora Alena  ili,  ako  je  ĉovek  kadar  da  poveruje  u reinkarnaciju,  Džozefa  Karvena.  O  tome je upravo  govorio  gospodinu  Vordu  sa kojim je sedeo u prizemlju kuće; obojica su, naime, izbegavala gornje spratove zbog one ĉudne muĉnine koju su osećali u njihovim odajama i koju su sluge pripisivale prokletstvu što ga je za sobom ostavio išĉezli Karvenov portret.
  
    
  
  U  devet  sati  pojavila  su  se  tri  detektiva  i odmah podnela  izveštaj:  nisu,  na  žalost, uspeli  da  uđu  u  trag  Toniju  Gomezu,  a  ni  da  otkriju  nekadašnje  ili  sadašnje  boravište doktora Alena, ali im je pošlo za rukom da prikupe sijaset podataka u vezi sa zagonetnim strancem.  Doktor  Alen  je,  po  mišljenju  žitelja  Potakita, bio jedno neprirodno biće, i svi susedi  su  tvrdili  da  je  njegova  gusta  riđa  brada  lažna  ili  bar  farbana  što  je,  uostalom, potvrdivala  i  ĉinjenica  da  je  u  njegovoj  sobi  u  bungalovu  pronađena  ista  takva  brada, zajedno  sa  parom  tamnih  naoĉara.  Alenov  glas,  a  to  je  na  osnovu  onoga  jednog telefonskog razgovora sa njim, mogao da posvedoĉi i gospodin Vord, bio je tako dubok i šupljikav da se nije mogao zaboraviti, a pogled, ĉak i kroz zatamnjene naoĉare sa roţnim okvirima veoma opak. Trgovac, koji je imao prilike da vidi njegov rukopis, izjavio je da je to  jedan  vrlo  ĉudan,  neĉitak  i  nezgrapan  rukopis,  a  tu  izjavu  su  potvrdile  i  olovkom pisane beleške pronađene  u njegovoj sobi.
  
    
  
  U  vezi  sa  pojavama  vampirizma  u  toku  prethodnog  leta,  ljudi su uglavnom mislili da je  vampir  Alen  a ne mladi Vord. Izjave su dali i predstavnici vlasti koji su, posle nemilog događaja  vezanog za pljaĉku kamiona, bili u bungalovu. Oni  o  doktoru  Alenu  nisu  imali tako  strašno  mišljenje,  ali  su  tvrdili  da  je  on  a  ne  Vord  pravi  gospodar  u  tome tajanstvenom  bungalovu.  Kuća  je,  prilikom  njihove  posete,  bila  potpuno  zamraĉena,  a ipak  bi  uvek  lako  prepoznali  zlokobnog  stranca:  nosio  je  ĉudnu bradu  i,  ĉini  se,  imao jedan  bledi  ožiljak  iznad  desnog  oka  zaklonjenog  tamnim  staklom.  Prilikom  pretresa Alenove  sobe  nisu  pronašli  ništa  posebno  sem  brade,  naoĉara  i  beleţaka  naţvrljanih obiĉnom olovkom. Doktor Vilet je bacio pogled na te beleške i odmah video da je rukopis istovetan  sa  rukopisom  dokumenata  starog  Džozefa  Karvena,  ali  i  sa  rukopisom mnogobrojnih beležaka mladog Vorda koje je pronašao u nestalim katakombama strave i užasa.
  
  
    
Doktora  Vileta  i  gospodina  Vorda  je  obuzeo  neki  dubok,  tanan  i  potmuli  kosmiĉki strah  od  dobijenih  podataka  koji  su  se  postepeno uklapali u jasniju i celovitiju sliku celog sluĉaja, i obojica su uzdrhtala od ludaĉke misli koja im se nametnula u istom ĉasu. Lažna brada  i  naoĉare,  nezgrapan  Karvenov  rukopis  i  naĉin  izražavanja,  stari  portret  i  bledi ožiljak iznad desnog oka, potpuno izmenjen mladi ĉovek u bolnici sa tim istim ožiljkom, duboki,  promukli,  šupljikav  glas preko telefona — zar  se  svega  toga  gospodin  Vord  nije prisetio  u  trenutku  kada  je  njegov  sin  ispuštao  one  jedva  ĉujne  zvuke  na  koje  se  sada svodio njegov  govor? Ko je ikada video Ĉarlsa i Alena zajedno? Da, jednom su ih zajedno videli  predstavnici  vlasti,  ali  ko  ih  je  video  posle  toga?  Zar  se  posle  Alenovog  odlaska Ĉarls  nije  odjednom  oslobodio  svoga  nepodnošljivog  straha  i  od  tada  živeo iskljuĉivo u bungalovu?  Karven —Alen —Vord?  U  kakav  su  se  bogohulni  i  gnusni  spoj  preplela  dva stoleća  i  dve  liĉnosti!?  A  šta  reći  o prokletoj sliĉnosti Karvenovog portreta sa Ĉarlsom? Zar  nisu oĉi sa platna neprekidno zurile u mladića i pratile ga svuda po sobi? I zašto su Alen i Ĉarls do savršenstva podražavali rukopis Džozefa Karvena, ĉak i onda kad su bili sami, kada nisu bili na oprezu? Kojim su se to straviĉnim poslom bavili? Išĉezla podzemna grobnica  strave  zbog  koje  je  doktor  ostario preko noći; ĉudovišta koja umiru od gladi u kuţnim  jamama;  užasavajuće  formule  iz  kojih  su  potekle  nepojamne  posledice;  poruka pisana  majušnim  i  drevnim  latinskim  pismenima,  pronadena  u  Viletovom  džepu; dokumenta,  pisma  i  sve  one  priĉe  o  grobovima,  o  „solima“  i  otkrićima — kakav  se zakljuĉak može izvesti iz svega toga? Gospodin Vord je na kraju razgovora postupio vrlo razumno; i ne trudeći se da shvati zašto to ĉini, dao je detektivima nešto što je trebalo da pokažu onim trgovcima u Potakitu koji su imali prilike da vide zlokobnog doktora Alena. To  nešto  bila  je  fotografija  njegovog  nesrećnog  sina  na  kojoj  je  otac  svojom  rukom, mastilom,  pažljivo  docrtao  naoĉare  sa  debelim  okvirima i gustu šiljatu bradu poput one koju su ljudi doneli iz Alenove  sobe.
  
    
  
  Puna  dva  sata  ĉekao  je sa doktorom Viletom povratak detektiva u toj kući kroz koju su  sve  jaĉe  provejavali  strah  i  neko  zarazno  isparenje  a  sa  praznog  zida  u  biblioteci na gornjem spratu iz prikrajka vrebalo zlo. Detektivi su se vratili i saopštili: da,fotografija sa docrtanim naoĉarima i bradom ima dosta sliĉnosti sa doktorom Alenom!Gospodin  Vord je  prebledeo,  a  Vilet  maramicom  obrisao  ĉelo  naglo  orošeno  znojem.  Alen —Vord—Karven —ta misao bila je suviše gnusobna da bi mogla ostati povezana. Šta jeto mladić dozvao iz ništavila i šta mu je to nešto uĉinilo? Šta se uistinu dogodilo od poĉetka strašne priĉe  do  ovoga  trenutka?  Ko je bio taj Alen kome je naloženo da bije Ĉarlsa Vorda zato što  postaje  suviše  „gadljiv“?  Zašto je njegova buduća žrtva u svom oĉajniĉkom pismu na kraju dodala i to da Alen mora biti uništen u kiselini? Kakva je to užasna promena nastala kod Ĉarlsa i kada je nastupila poslednja faza njegovog ludila? I zašto je u poruci ispisanoj majušnim i drevnim latinskim pismenima, o ĉijem poreklu niko nije smeo ni da razmišlja, pisalo  da  „Karvena“  treba  uništiti  na  taj  isti  naĉin?  Onoga  dana  kada  je  doktor  Vilet primio  njegovo  oĉajniĉko  pismo,  mladi  Vord  je  oelog  jutra  bio  strahovito  nervozan  i uznemiren,  a onda je iznenada došlo do velike promene u njegovom raspoloženju. Iskrao se iz kuće neopaţen i odvažno prošao pored onih koji su dobili zadatak da ga ĉuvaju. Ali, zar  nije  užasnuto  kriknuo  u  trenutku  kada  se  vratio  i  ušao  u  svoju  radnu  sobu?  Šta  je zatekao  u  njoj?  Ili —šta  se  okomilo  na  njega? Da  li  je  ta  utvara,  koja  je  tako  smelo  i neopaženo ušla u kuću, bila utvara iz drugog sveta, utvara strave koja se bacila na mladića dok je on vrištao od užasa? Da li je toga dana Ĉarls Vord uopšte izašao iz kuće? Zar sobar nije pominjao neke ĉudne  zvuke?
  
    
  
  Vilet  je  zazvonio  i  tihim  glasom  postavio  sobaru  nekoliko  pitanja.  Da,  toga  dana  se sigurno  dogodilo  nešto  strašno:  ĉovek  je  ĉuo  buku,  razne  zvuke, krik, dahtanje, gušanje, pa  zveckanje,  pucketanje,  tupi  pad  nekog  tela  ili  predmeta,  ili sve to zajedno. A gospodin Ĉarls nije liĉio na sebe kada je bez reĉi izašao iz biblioteke. Jadni sobar se tresao dok je priĉao  o  tome  i  neprekidno  šmrktao  zbog  zagušljivog  vazduha  koji  je  dopirao  iz nekog otvorenog  prozora  na gornjem spratu. Užas se konaĉno nastanio u kući, tako da su ĉak i detektivi, koji ga jedini nisu osećali, bili uznemireni zbog celog ovog neprijatnog sluĉaja. Doktor  Vilet  je  razmišljao  brzo  i  pomno,  a  njegove misli su bile strašne. S vremena na vreme  bi  promrmljao  nekoliko  nerazgovetnih  reĉi  dok  jeu   glavi   sastavljao  novi, poražavajući  lanac  zakljuĉaka  u  vezi  sa  događajima  koji  se  dešavaju  samo  u  noćnim morama.
  
  
    
  Onda je gospodin Vord dao znak da je sastanak završen i svi su, osim njega i doktora, izašli iz sobe. Bilo je tek podne, ali su, ĉinilo se, noćne senke veĉ gutale zdanje u kojem se, kao da je ukleto, pojavljuju utvare. Tada se Vilet obratio svom domaćinu i zamolio ga da dalje  istraživanje  prepusti  njemu  jer  će  se,  kako  predviđa,  pojaviti  neki  novi,  još straviĉniji elementi, koje će lakše podneti prijatelj a mnogo teže rođeni otac. Zato on kao lekar  porodice  Vord  mora  da  ima  odrešene  ruke.  Kao  prvo,  zatraţio  je  da  ga  izvesno vreme ostave samog i na miru gore u napuštenoj biblioteci, gde drevni ram kamina i zid iznad  njega  imaju  auru  grozomorne  strave,  veće  i  od  one  koja  je  vejala  iz lica Dţozefa Karvena  i iz njegovog podmuklog  pogleda.
  
    
  
  Ošamućen  talasima  grotesknih  morbidnosti i  nepojamnih  nagoveštaja  koji  su  vodili pravo u ludilo i koji su ga zapljuskivali sa svih strana, gospodin Vord je —a štaje drugo i mogao! —pristao na sve postavljene zahteve i doktor Vilet se odmah popeo u napuštenu sobu  sa  delom  kamina  i  drvenom  zidnom  oplatom  prenetim  iz  Olni  Korta  i  zakljuĉao vrata.  Osluškujući  pomno,  gospodin  Vord  je  ĉuo  kako  se  njegov  prijatelj  kreće po biblioteci, kako pretura knjige i stvari, a onda je odjednom zaĉuo zvuk izvlaĉenja, cimanja i škripe, kao da Vilet sa najveĉim naporom otvara vrata teškog ormana. Zaĉuo je prigušen krik  praćen  dahtanjem,  pa  brzo  zatvaranje  onoga  što  se  maloĉas  otvorilo.  Gotovo  istog trenutka  su  se  vrata  biblioteke  otvorila  i  zakljuĉala  a  u  holu se, unezveren i samrtniĉki bled, pojavio doktor i zatražio drva za potpalu pravog kamina koji je bio ugrađen u zid biblioteke. Peć nedovoljno greje, rekao je Vordu, a lažni elektriĉni kamin je od slabe vajde. Ne usuđujući se da išta pita, gospodin Vord je izdao naređenje i sluga je, cepteći od glave  do  pete,  uneo  u  sobu  ispunjenu  kućnim  vazduhom  naramak  borovih  panjeva  i naslagao  ih  u ložište. A Vilet je u međuvremenu doneo iz napuštene laboratorije gomilu raznih  predmeta  koje  Ĉarls  nije  preselio  u  bungalov.  Te  predmete  gospodin  Vord  nije video, jer ih je njegov  prijatelj preneo  u korpi prekrivenoj  krpom.
  
    
  
  Vilet se ponovo zatvorio u biblioteku, a njegov domaćin je po oblacima dima koji su se iz dimnjaka spuštali niz prozore zakljuĉio da je zapalio vatru u kaminu. Kasnije su se, posle dužeg šuštanja novina, ponovo zaĉuli ĉudni zvuci vuĉenja, cimanja i škripe, praćeni tupim  udarima  od  kojih  su  se  najeţili  svi  ukućani  zateĉeni  u  prisluškivanju.  Potom  su odjeknula dva prigušena Viletova krika a za njima je usledio šišteći, nepojamno grozovit i gnusoban  zvuk.  Onda  je  dim,  koji  je  vetar  valjao  iz  dimnjaka  i  nosio  nadole,  postao sasvim taman i oporog zadaha, pa su svi ukućani zažalili što ih vreme nije poštedelo tih zagušljivih, otrovnih talasa neobiĉnog dima. Gospodinu Vordu se zavrtelo u glavi a sluge su,  hvatajući  grĉevito  jedan  drugog,  ne trepćuĉi piljili u taj ĉudnovatni, strašni crni dim koji se u oblacima spuštao odozgo. Pošto je, kako se njima ĉinilo, protekla ĉitava veĉnost, ti  su  se  dimni  oblaci  postepeno  rasvetljavali  dok  su  iza  zakljuĉanih  vrata  dopirali bezobliĉni  šumovi  struganja,  grebanja,  ĉišćenja  i  drugih  radnji.  A  onda se, pošto je jako zalupio  vrata  ormana  u  sobi,  pojavio  doktor  Vilet,  tužan  i bled, noseći u rukama korpu prekrivenu  krpom  koju  je  doneo  iz  laboratorije  u potkrovlju.U  biblioteci  je  ostavio otvoren prozor, pa je u tu ukletu sobu sada prodirao ĉist, svež, zdrav vazduh, pomešan sa novim mirisima sredstava za dezinfekciju. Drevni kamin i zid iznad njega stajali su i dalje na  istom  mestu  ali  nisu  više,  ĉinilo  se,  širili  zlo;  oiviĉeni  belim  okvirom,  delovali  su postojano i spokojno, kao da na tome zidu nikada nije visila velika slika Džozefa Karvena. Polako  se  spuštala noć, ali ovoga puta njene senke nisu unosile potajnu stravu nego samo blagu setu. Doktor Vilet nikada nije priĉao o tome šta je uradio u biblioteci, a gospodinu Vordu je rekao samo ovo: „Ne mogu da odgovorim ni na jedno tvoje pitanje, znam jedino to da postoje razne vrste magije. Izvršio sam oĉišćenje i od sada će se u ovoj kući mirnije spavati.“
  
    
  
  6
  
    
  
  Da  je  „oĉišćenje“  doktora  Vileta  bilo  na  svoj  naĉin  isto  toliko  strašno  i  teško  iskušenje koliko i njegovo užasavajuće lutanje po išĉezlim podzemnim špiljama bungalova dokazuje ĉinjenica  da  je  stari  lekar  doživeo potpuni nervni slom ĉim se te veĉeri vratio kući. Tri puna dana ležao je u svojoj sobi, premda su, kasnije, njegove sluge šapatom tvrdile da su ga  u  sredu  posle  ponoći  ĉule  kako  gotovo  neĉujno  otvara  ulazna  vrata  i  kako  ih  još neĉujnije  zatvara.  Uobrazilja  posluge  je,  na  svu  sreću, ograniĉena jer bi se, da nije tako, 
raspirile  glasine  u  vezi  sa  ĉlankom  objavljenim  sutradan,  dakle  u  ĉetvrtak, u veĉernjem listu Evening  Bulletin:
  
    
  Pljaĉkaši grobova ponovo u akciji Posle desetomeseĉnog zatišja, koliko je proteklo od podlog  divljaštva  i  pljaĉke  grobnice  Veden  na  Severnom  groblju,  danas je. u rano jutro, noćni  ĉuvar  Robert  Hart  ponovo  opazio  jednog  pljaĉkaša  na  istom  groblju.  Kada  je  u jednom  trenutku,  oko  dva  sata  po  ponoći,  sasvim  sluĉajno,  bacio  pogled  kroz  prozor, primetio  je  svetlost  fenjera  ili  elektriĉne  baklje  na  severnom  delu  groblja  i,  otvorivši vrata,  ugledao  neku  Ijudsku  priliku  sa  ašovom,  koja  se jasno ocrtavala naspram obližnje elektriĉne svetiljke.  Odmah  je  krenuo  u poteru za tom prilikom koja je hitala ka glavnom ulazu;  ĉovek  je  izleteo  na  ulicu  i  izgubio  se  u  senkama  pre  nego  što  je  ĉuvar uspeo da stigne  i  da  ga uhvati. I  ovaj  uljez,  kao  prvi  pljaĉkaši  koji  su  prošle  godine  skvrnavili grobove,  nije  priĉinio  nikakvu  stvarnu  štetu.  Na  praznom  delu  grobnice  porodice  Vord primećeni su tragovi površinskog iskopavanja, ali ta mala rupa nije imala razmere rake a svi ostali grobovi bili su netaknuti.
  
    
  Hart, koji nije kadar da da taĉan opis ovog pljaĉkaša grobova, kaţe da je nepoznati bio ĉovek niskog rasta i da je, ĉini mu se, imao gustu bradu; smatra, takode, da sva tri sluĉaja iskopavanja  potiĉu  iz  istog  izvora.  Policajci  iz  Druge  stanice  imaju,  međutim,  drukĉije mišljenje: po njima, postoji bitna razlika između ta tri sluĉaja; prvi i treći su sliĉni, samo je druga pljaĉka groba izvršena sa istinskim divljaštvom — ukraden je kovĉeg sa ostacima davno pokojnog Ezre Vedena  a nadgrobna  ploĉa razbijena u paramparĉad.
  
    
  Prvi  sluĉaj,  u  kome  je  osujećen  pokušaj  da  se  nešto  zakopa,  dogodio  se  pre  godinu dana,  prošlog  marta,  i  bio  je  pripisan  krijumĉarima  alkoholnih  pića  koji  su,  smatra  se, traţili  bezbedno  skrovište  za  zabranjenu  robu.  Po  mišljenju  narednika  Rajlija,  ovaj treći sluĉaj  sliĉan  je  prvom.  Nadležni  u Drugoj  policijskoj  stanici  ulaţu  velike  napore  da pohvataju  bandu  zloĉinaca koji su odgovorni za ova uĉestala nasilja nad mrtvima.
  
    
  U ĉetvrtak se doktor Vilet odmarao celog dana kao da prikuplja snagu posle onoga što je prošlo ili za ono što tek treba da doĊe. Uveĉe je napisao pismo koje je gospodin Vord primio  u  petak  ujutro  i  koje  je  tog  potpuno  ošamućenog  i  duboko  nesrećnog  roditelja nateralo  na  ozbiljno  razmišljanje.  On  nije  išao  na  posao  posle  šoka  koji  je  doživeo  u ponedeljak  kada  su  mu  detektivi  podneli  izveštaj i kada je njegov prijatelj obavio jezivo „oĉišćenje“, a Viletovo pismo ga je na izvestan naĉin umirilo i pored sveg oĉajanja kojim je bilo prožeto, i pored svih novih zagonetki koje je u njemu  nazreo. A pismo je glasilo:
    
10, 
  
    
  Ulica Barnes Providens
  
    
  12. april 1928.
  
    
  
  Dragi Teodore, 
  
    
  
  Dužan sam da ti kažem neke stvari pre nego što sutra uĉinim ono što se uĉiniti mora. Time će se okonĉati straviĉna događanja kroz koja smo obojica prošla. lako sam ubeđen u to  da  niko  nikada  nijednom  lopatom  na svetu neće uspeti da prodre do onoga ĉudovišnog mesta koje je poznato samo tebi i meni, bojim se da se nećeš smiriti sve dok te ne uverim u to da je sluĉaj okonĉan. 
  
    
  
  Kako  me  poznaješ  od  detinjstva,  mislim  du  ĉeš  mi  poverovati  kada  kažem  da  neke stvari  moraju  zauvek  da  ostanu  neizvesne  i  neispitane.  Zato  te  molim  da  više  ništa  ne preduzimaš u vezi sa Ĉarlsovim sluĉajem i da, što je najvažnije, njegovoj majci ne govoriš više od onoga što i sama sluti. Kada ti se sutra budem javio, saznaĉeš da je Ĉarls pobegao iz bolnice. i to je sve što bi trebalo da ostane u sećanju svih nas — Ĉarls je bio lud i na kraju  je  pobegao.  Njegovoj  majci  ćeš,  nežno  i  postepeno,  moći  da  ispriĉaš  deo  priĉe  o teškoj  bolesti  tek  onda  kada  prestaneš  da  joj  u  Ĉarlsovo  ime  šalješ  mašinom  otkucana pisamca.  Savetujem  ti da joj se pridružiš u Atlantik Sitiju, da se i ti malo odmoriš. Sam Bog zna koliko je posle svih šokova takav odmor potreban i tebi i meni. Ja ću na izvesno vreme otići na jug da bih se pribrao i prikupio novu snagu.
  
    
  
  Još jednom te molim da mi sutra, kada ti se javim, ne postavljaš nikakva pitanja. Može se  dogoditi  da  stvari  krenu  naopako;  u  tom  sluĉaju  ću  te  o  tome  i  obavestiti,  mada  ne verujem  u  neuspeh.  Najbitnije  je  ovo:  više  nećeš  morati  da  brineš,  jer  će  Ĉarls  biti potpuno, potpuno bezbedan. On je već i sada ... bezbedniji nego što misliš. Više ne treba da strahuješ od Alena, više ne treba da se pitaš ko je on ili šta je on. I Alen je, kao slika Džozefa Karvena, deo prošlosti i kada ti sutra budem zazvonio na vratima, znaj da takva osoba više ne postoji i da ono što je napisalo poruku onim majušnim i drevnim latinskim pismenima nikada više neće uznemiriti ni tebe ni ikoga tvog.
  
    
  Bitno je da se izvuĉeš iz sete i pomogneš sebi i svojoj ženi. Moram otvoreno du kaţžem da  ti  Ĉarlsovo  bekstvo  neće  vratiti  sina.  Ĉarls  je  oboleo  od  jedne  ĉudne  bolesti,  što  si, uostalom, i sam mogao da zakljuĉiš po neobiĉnim fiziĉkim i mentalnim promenama koje su  nastale  kod  njega  i  zato  ne  gaji  nadu  da  ćeš  ga  ikada više videti. Neka ti ostane bar jedna uteha —tvoj Ĉarls nikada nije bio neprijatelj, pa ni ludak u pravom smislu ove reĉi; on je bio samo jedan plahovit, marljiv i ĉudan deĉak i, kasnije, mladi ĉovek ž eljan znanja, mladić  ĉiji  je  jedini  zloĉin  bila  Ijubav  prema  zagonetkama  i  tajanstvenim  pojavama, prema  prošlosti.  I  tako  je,  neoĉekivano, otkrio stvari koje smrtnik ne sme da zna, uspeo da  se  vrati  u  daleku  prošlost  i dosegnedo  davnh  vremena  do  kojih  niko  ne  sme  da dosegne; a iz tih prohujalih dana iskrslo je nešto što ga je progutalo.
    
A  sad prelazim na onu stvar zbog koje treba da imaš neograniĉeno poverenje u mene, jer  Ĉarlsova  sudbina  neće  biti  obavijena  neizvesnošću.  Kroz  godinu  dana  ćeš,  ako  to budeš želeo, moći da smisliš pogodnu priću o tome kako je tvoj sin završio život, budući da Ĉarlsa više neće biti. Ti možeš da mu postaviš i nadgrobnu ploĉu na vašoj porodiĉnoj grobnici na Severnom groblju, taĉno deset stopa zapadno od groba tvoga oca, da bi njome obeležio  pravi  grob  našega  mladog  Ĉarlsa.  I  ne  boj  se,  ta  nadgrobna  ploĉa  neće obeleţžavati nikakvu nakaznost, nikakav izazov. U tom će grobu ležati prah i pepeo tvoga neizmenjenog sina rođenog od krvi i mesa —prah i pepeo pravog Carlsa Dekstera Vorda sa  maslinastim belegom na bedru i bez crnog veštiĉjeg znaka na grudima, bez jamice na ĉelu iznad desnog oka —onoga Carlsa koji nikada nije uĉinio nikakvo stvarno zlo i koji je svojim životom platio svoje osećanje „gadljivosti“.
  
    
  
  To je sve. Ĉarls će pobeći iz bolnice i ti ćeš mu kroz godinu dana postaviti nadgrobnu ploĉu.  Ali  me  sutra,  molim  te,ništa  ne  pitaj.  I  veruj  da ĉast tvoje stare porodice ostaje neokaljana,  kao što je neokaljana  bila u svim prošlim vremenima.Bodreći  te  na  duhovnu  snagu,  spokojstvo  i  pomirenost  sa  sudbinom,  ostajem  sa dubokim sauĉešćem zauvek 
  
    
  
  tvoj iskren i odan 
  
    
  
  prijatelj 
  
    
  
  Marinus B. Vile
    
U  petak.  ujutro,  13.  aprila  1928.  godine,  Marinus  Biknel  Vilet  je  posetio  Ĉarlsa Dekstera  Vorda  u  privatnoj  bolnici  doktora  Vejta  na  Konenikat  Ajlendu.  Mada  nije pokušao  da  izbegne  posetioca,  mladić  je  bio  u  sumornom  raspoloženju  i  nimalo  sklon tome  da  se  upusti  u  razgovor  do  kojeg  je  doktoru  bilo  toliko  stalo.  Viletovo  otkriće podzemne  špilje  i  njegov  ĉudovišan  doživljaj  u  njoj  stvorili  su,  naravno,  novi  izvor nelagodnosti,  pa  su  ta  dva ĉoveka razmenila nekolike nategnute fraze uĉtivosti  a  potom, jednostavno, zamukla. A onda se u bolniĉku sobu ušunjala nova napetost, jer je Vord, ĉini se, pronikao u jezoviti cilj posete koji se krio iza doktorovog lica nalik na masku. Pacijent je  iznenada  osetio  strah,  svestan  toga  da  je  između  prošle  i sadašnje  posete  nastupila velika   promena   i   da   je   nekada brižni  porodiĉni  lekar  ustupio  mesto  okorelom  i neumoljivom  osvetniku.
  
    
  
  Vord  preblede,  a  doktor  reĉe: — Otkrivene  su  mnoge  stvari,  pa  te  zato  upozoravam da  je  kucnuo  ĉas  obraĉuna. — Opet  kopaste  i  opet pronađoste  nove  jadniĉke,  sirote domaće životinjke ĉto umirut od golodi? —glasio je podrugljiv odgovor mladog ĉoveka koji se i dalje pravio neustrašiv. 
  
    
  
  —Ne, ovoga puta nisam morao da kopam —lagano je odvratio Vilet. —Ljudi koji su tragali za doktorom Alenom pronašli su u bungalovu lažnu bradu i naoĉare.
   
- K’ o bog —reĉe naglo uznemireni pacijent, trudeći se da na duhovit naĉin povredi posetioca.—Veru imam da stvari što pronađoste u mojem bungalovu mnogo prikladnije jesu od brade i naoĉara koje nosite vi sada!
  
   
  
  —Tebi bi one vrlo dobro pristajale —glasio je ravan, duboko promišljen odgovor. —Kao što su ti uistinu  dobro i pristajale!
  
   
  
  Viletu  se  uĉinilo da je posle ovih reĉi neki oblak zaklonio sunce, iako u senkama na podu  nije bilo promena.  Ali Vord se smelo izložio opasnosti:
  
   
  
  —Ĉto,  zar  zbog  toga  žurno  kuca  ĉas  obraĉuna?  Pretpostavimo  da  se  ĉeloveku  s vremena na vreme mož’  korisnim uĉinit’  da bude dvostruka persona?
  
  
   
  —Ni  ovoga  puta  nisi  u  pravu.  Mene ne interesuje ĉovekova težnja ka dvojstvu, pod uslovom da jedan takav ĉovek ima prava da postoji i pod uslovom da ne uništava ono što ga je prizvalo iz svemira!
  
   
  
  Vord je na to dreknuo: —Daklem, uvažaemi, ĉto pronađoste  vi i ĉto vi iskate ot mne?
  
   
  
  —Pronašao sam nešto u ormanu iza starog kamina iznad kojeg je nekada stajala jedna slika —odgovorio je Vilet polako kao da bira svaku svoju reĉ. —I to što sam pronašao spalio sam a pepeo zakopao na mestu koje bi trebalo da bude grob Ĉarlsa Dekstera Vorda.
  
   
  
  Ludak se zagrcnuo i skoĉio sa stolice.
  
   
  
  —Nek’ ste prokleti, kome rekoste to? I ko poverovati će da bejaše to on kad ja, eto, živ jesam dva meseca već? Što nameravati hoćete?
  
   
  
  Iako  niskog  rasta,  Vilet  je  odjednom  zauzeo  dostojanstveni  stav  neumoljivog  sudije  i pokretom  ruke  umirio pacijenta.
  
   
  
  —Nikome  ništa  nisam  rekao. Ovo  nije  obiĉan sluĉaj, ovo je ludilo izvan vremena i strava  s  onu  stranu  sfera  koju  niko  ne  bi  mogao  da  shvati  niti  da  se  sa  njom uhvatiu koštac —ni policija, ni advokati, ni sudije, ni lekari za duševne bolesti. Bogu hvala što je u meni, nekim sluĉajem, ostala iskra imaginacije i što nisam skrenuo sa pravog puta dok sam razmišljao o svemu.Mene ti ne možeš da prevariš, Džozefe Karvene, jer ja znam da je tvoja prokleta magija delotvorna!
  
  
   
  —Znam  kako  si  pleo  ĉini izvan godina i vremena i kako si u te mreže hvatao  svog dvojnika  i  potomka:  znam  kako  si  ga  odvukao  u  prošlost  i  naterao  ga  da  te  prizove  iz ogavnog groba; znam kako te je krio u svojoj laboratoriji dok si ti prouĉavao sve ono što ti je  bilo  nepoznato  iz  savremenosti  a  noću  lutao  unaokolo  kao  vampir;  znam  kako  si  se kasnije  pojavio  u  javnosti  sa  bradom  i  naoĉarima  pomoću  kojih  si  krio  svoju  bezbožnu sliĉnost  sa  njim;  znam  šta  si  odluĉio  da  uradiš  kada  je  on  pokušao  da  osujeti  tvoje ĉudovišno  skvrnavljenje  i  pljaĉkanje  grobova  i  grobnica  u  vascelom  svetu, znam  šta  si smislio kasnije i na koji si naĉin tu zamisao ostvario.
  
   
  
  —Skinuo  si  bradu  i  naoĉare  i  prevario  ĉuvare  pred  kućom.  Jadnici  su  mislili da je Ĉarls ušao u kuću i da je onizašao iz nje; ni sanjali nisu da si ga ti pre toga udavio i njegov leš  sakrio.  Ali,  nisi  raĉunao  sa  razliĉitim  prenosima  dveju  svesti.  Bio  si  velika  budala, Karvene,  kad  si  zamišljao  da  ćeš  sve  uspeti  da  razrešiš  pukom  fiziĉkom,  vizuelnom sliĉnošću, istovetnom spoljašnjošću! Zašto nisi mislio na govor, na glas, na rukopis? Zato se,  kao  što  vidiš,  tvoj  veliki  poduhvat  na  kraju  ipak  pretvorio  u poraz. Ti znaš bolje od mene  ko  je  napisao  ili  šta  je  napisalo  onu  poruku  majušnim  i  drevnim  latinskim pismenima, ali budi ubeđen da ona nije uzalud bila napisana. Postoje gnusnosti i huljenja koji  moraju  biti  iskorenjeni. Zbog toga verujem da će se pisac poruke pridružiti Orneu i Haĉinsonu.  Jedan  od  njih  napisao  je  nekom  prilikom:  ,,Ne  zaz’vaj  One  što  i’  ne  mo’š ubit’“. A ti si već jednom ubijen, možda na taj isti naĉin, pa će te tvoja zlamagija ubiti i po drugi put. Morao si da znaš, Karvene, da i u delanju protiv Prirode postoje granice. A kako si ti prešao tu granicu, svi užasi i sva strava koje si tako dugo pleo biće prizvani da bi te zauvek uništili.
  
   
  
  Doktorovo  izlaganje  prekinuo  je  grĉeviti  vrisak  stvorenja  koje  je  stajalo  pred  njim. Beznadžno zatvoren u samici, bez oružja i oruđa, svestan toga da će na najmanji šum ili znak  fiziĉkog  nasilja  ĉeta  bolniĉara  priteći  Viletu  u  pomoć,  Džozef  Karven  je  pribegao svome  jedinom  starom  savezniku:  poĉeo  je  jednim  i  drugim  kažiprstom  da pravi niz ĉudnih  kabalistiĉkih  pokreta  i  dubokim  gromkim  glasom,  koji  više  nije  bio  prikriven lažnom promuklošću, zagrmeo uvodne  reĉi straviĉne formule:ž
  
   
  ,,PER ADONAI ELOIM, ADONAI JEHOVA, ADONAI SABAOTH, METRATON ...“
  
  
   
  Ali,  Vilet  je  bio  brži  od  njega.  Iako  su  psi  u  dvorištu  poĉeli  da  zavijaju,  iako  se odjednom iz zaliva podigao ledeni vetar, doktor je sveĉanim glasom, u određenom ritmu, poĉeo da recituje ono što je sve vreme i nameravao da izgovori. Oko za oko — mađija za maĊđiju ... svestan toga da će tek krajnji ishod pokazati da li je tu lekciju o ponoru nauĉio i dovoljno dobro i dovoljno taĉno. Jasno i glasno, Marinus Biknel Vilet je izgovorio drugu formulu  iz  onog  para  formula  od  kojih  je  prva prizvala pisca majušnih i drevnih latinskih pismena —zagonetnu  bajalicu u znaku  Zmajevog repa, silaznog ĉvora:
  
   
  
  „OGTHROD AI’F GEB’L —EE’HYOG-SOTHOTH’NGAH’NG AI’Y ZHRO!“
  
   
  
  Na  prvu  reĉ  koju  je  izgovorio  doktor  Vilet,  pacijent  je  izgubio  glas  i  zamukao,  ne nastavljajući  darecituje  već  zapoĉetu  formulu.  Lišeno  moći  govora,  ĉudovište  je  divlje zamahalo  rukama  i  mahalo  njima  sve  dok  mu  se  i  te  ruke  nisu  oduzele.  Ali  kad  je  Vilet izgovorio  užasavajuće  ime Yog-Sothoth,nastupila je prava, jezovita promena. Ono što je 
Vilet  ugledao  nije  bilo raspadanje nego probražavanje ili preoblikovanje,i zato je zatvorio oĉi iz straha da se ne onesvesti pre nego što završi bajalicu.
  
   
  Doktor  se  nije  onesvestio,  a  ĉovek  od  grešnih  trajanja  i  od  zabranjenih  tajni  više nikada  nije  ugrozio  svet.  Smirilo se vanvremeno ludilo. Sluĉaj Ĉarlsa Dekstera Vorda bio je  okonĉan.  Kada  je,  pre  nego  što  je  posrćući  izašao  iz  sobe strave i užasa, doktor Vilet otvorio oĉi, shvatio je da je izgovorenu formulu i dobro i taĉno zapamtio. Kao što je bio i predvideo,  kiseline  nisu  bile  potrebne.  Džozef  Karven  je,  baš  kao  pre  godinu  dana  i njegova  ukleta  slika,  leţžao  na  podu  zdrobljen  pa  pretvoren  u  tanki  sloj  sitne,  fine, plaviĉasto- sive prašine-
Lavkraft Hauard,Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda, ( vidi:roman u nastavcima )
Lavkraft Hauard,Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda, ( vidi:roman u nastavcima )


Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.