29. 5. 2022.

Isidora Sekulić, Rilke

 


Ljubav je među teškim stvarima ovoga života najteža 
 1931 


 Deset Rilkeovih pisama jesu u poetski oblik zaodevena velika lekcija o životu čovečjem, o unutrašnjoj samostalnosti čoveka. Čovek može i mora biti utruđen i bolan od života i sveta, ali mora biti nezavistan od toga. Svaki čovek treba, a tvorac mora biti svet za sebe, nezavisan od svega spoljašnjeg, dobrog i zloga. Kroz svoj rast i razviće mora se čovek proneti samostalan i sam. Niko nikom ne može savetovati ni pomoći u najvažnijim stvarima. Među uslovima za unutrašnju samostalnost, od nekoliko poznatih Rilkeovih ideala i energije: samoća, siromaštvo, čistoća, strpljenje — samo je u ovim tekstovima dobila najviše mesta i najsnažniji izraz. 

        Uvek usamljenom i u sebe povučenom, sada već mrtvom Rilkeu, čoveku uostalom koji je još za života voleo smrt — više ne daju mira sada no dok je bio živ. Imenu povećavaju sjaj i zvuk, umnožavaju broj dela izdavanjem neizdatih radova, sakupljanjem i objavljivanjem pisama. U Vajmaru, uz arhiv Getea i Šilera, uz arhive koji su postepeno osnovali uz onaj prvi: Ničeu, Imermanu, Merikeu — osnovan je u najnovije doba i arhiv Rilkea. Rade za tu ustanovu, i u njoj, književnici, prijatelji, kći i zet Rilkeov. Odatle se upravlja zaostavštinom. Trenutno su pri pismima, kojih ima, dosada, preko šest hiljada, a objavljenih, tri zbirke. Kao sve usamljenje, ćutljive i preosetljive prirode, i Rilke je, izgleda, lako, možda i rado pisao pisma. Preko hiljadu adresanata je zabeleženo; po tom se broju može suditi da su pisma neobično raznolika, i pisana.


      Rilke se neštedice davao drugima, iako je mnogo bolovao i znao da neće biti duga veka, iako se večito lomio po putovanjima i tuđim gradovima. Zbirka o kojoj je ovde reč jedna je od vanrednih dokaza za čudo koje je Rilke bio među pesnicima, za dobrotu i širinu njegovu, za svetiteljsko strpljenje njegovo. Deset pisama, dužih i kraćih, ali uvek podugačkih, jesu odgovori na pisma mladog čoveka F. Ks. Kapusa. Pisma mladićeva nisu štampana, ali im se sadržina saznaje iz odgovora na njih. Obratio se Rilkeu potpuno nepoznat mlad čovek, izjadao mu se, i jadao dalje, na okolnosti u životu i stanje duše (na kakvo bi se možda mogao potući svaki peti čovek); mu sa pitanjima na koja, zna se oduvek, nema odgovora sem da ih nađe u sebi onaj ko ih traži; poslao sa pismom i pesme na čitanje i sud, i — još i nije bio darovan darom pesnik. Rilke će od prvog pisma reći šta misli o pesmama, ali, ozbiljno i srdačno će uzeti na dušu čoveka, ostati s njim u prepisci šest godina, slati pisma doduše razređeno i neuredno, ali ih svakid, od prvog do poslednjeg, pisati s toplinom i punom iskrenošću, s naprezanjem misli da ubedi, s trudom da reč dobije utešnu snagu od lepote umetničkog izraza. F. Ks. Kapus može biti ponosan na zlatnu knjigu Rilkeovu koja mu je poklonjena, njemu, slučajnom namerniku.
  Rilke, dakako, nije mladiću mogao dati zapis protiv muka („ne možete, kako kažete, da dovedete u sklad spoljašnjeg sveta sa svojim unutrašnjim”), ali mu je razložio da od trenutka kada neko zaista odneguje unutrašnji svoj svet, običnog i lakog sklada. između njega i spoljašnjeg sveta i ne može više biti. Ali, ne samo da se zbog toga ne huli i ne jauče, nego se čak ni odgovori ne traže na pitanja. Neguje se snaga da se živi sve što život donese, dakle da se „žive i pitanja” bez odgovora.
  
     Upadaju u oči najraznovrsnija mesta odakle su pisma datirana: Pariz, Viaređo, Vorpsvede u Severnoj Nemačkoj, Rim, Borgebi, pa Furuborg, u Švedskoj, Pariz. Teško neko osećanje da je svugde na zemlji tuđ, moralo je goniti tog bolešljivog i vrlo siromašnog čoveka iz mesta u mestu; njega koji je rekao da je srećan u sobi sa pogledom i izlazom u slobodnu prirodu, i koji je pisao, u jednom od svojih sjajnih tekstova o Rimu, gradu čija je „noć velika, zvezdana, meka od vetrova”, da je ipak. , „Rim zato lep što je svugde lepo”
  
      Deset Rilkeovih pisama jesu u poetski oblik zaodevena velika lekcija o životu čovečjem, o unutrašnjoj samostalnosti čoveka. Čovek može i mora biti utruđen i bolan od života i sveta, ali mora biti nezavistan od toga. Svaki čovek treba, a tvorac mora biti svet za sebe, nezavisan od svega spoljašnjeg, dobrog i zloga. Kroz svoj rast i razviće mora se čovek proneti samostalan i sam. Niko nikom ne može savetovati ni pomoći u najvažnijim stvarima. Među uslovima za unutrašnju samostalnost, od nekoliko poznatih Rilkeovih ideala i energije: samoća, siromaštvo, čistoća, strpljenje — samo je u ovim tekstovima dobila najviše mesta i najsnažniji izraz. Samoću čovek ne može izbeći, mada se stalno ljudi trude da je izbegnu. Ona se vraća sa svakim ozbiljnijim i težim događajem; a sve je u životu ozbiljno, a „sve ozbiljno je teško”. Samo je dispozicija da nešto primimo, ona je sredstvo da se od nečeg odbranimo. Usamljeni i pažljivi moramo biti kad nešto ulazi u nas; a da nešto izbegnemo, ne vredi nam ni preziranje ni oturivanje — time se baš učestvuje u stvari — vredi samo odlazak u samoću.
  
      Šta je samoća dublja i bolnija utoliko je više u čoveku „hrabrosti za večnost“. Ljudi su kukavice, potiskuju od sebe sve nesrodno, neshvatljivo, teško. Kad se to prima hrabro, nema sudbine spolja, nego iz nas izlazi, pošto je postalo jedno s nama, ono što je sudbina na š a. Ljudi otišu Boga, tugu, bolesti, smrt, upravo ceo život, jer se jednako žale na život i bežali bi rado od njega. Sa optimizmom jednog sveca panteiste govori Rilke gorkom mladiću da nema klopki i zamki u životu, da život uvek ima pravo, da smo stavljeni u život zato što je to element koji nam najviše odgovara, da smo potpuno sličan životu, da se ,,s jednom. malo srećnijom mimikom ne razlikujemo više ni od čega što je oko nas”.
  
      Verovatno je Rilke pisao sa stalnom primišlju: da vremenom možda ipak može probiti u mladom čoveku pravi tvorački impuls, i zato je govorio o životu u njegovom probranom obliku, i ponaosob o životu tvorca. Pesnik mora sam od sebe beskrajno mnogo tražiti, jer je stvaraše „način da se čisto živi”, die reine Art zu leben. Kroz sva pisma, samim sobom, Rilke obilno pokazuje šta to znači. On je pun ne samo ljubavi, nego poštovanja za svaku misao koja mu se javi, za svaku stvar koju pogleda. Oseća se da ga je tome naučilo veliko opštenje s prirodom, s njenim ponositim pojavama, sa malim i sirotim njenim stvarima. Ko priroda ne voli, ne zna i ne ume biti sam. Voleti treba u prirodi naročito one stvari u kojima traje večno, koje se može voleti, i samotno, u čemu se može tiho učestvovati.
  
      Mladić se, izgleda, potužio Rilkeu da je izgubio Boga. A Rilke ga pita (sa jednim sedim, dobrim osmehom, oseća se) kako se može Bog izgubiti, bilo da ga čovek nije imao, bilo da ga je imao. Retki ga imaju, ali svako mora osećati da će Bog doći. ,,Bog, to je zaključni plod na drvetu na kojem smo mi lišće.” Bog se gradi u nama i od nas. A zato što je samoća najbolje i najplodnije u čoveku, „rad, rang i poziv naš”, i Bog se gradi samoćom. Vanredna je, ako smemo reći, panteističko hrišćanska sinteza Rilkeova o neprekidnom počinjanju Boga sa svakim radom duha, o sigurnom, ali nedovršenom nastajanju Njegovu, tako da ga lično niko od nas neće dovršiti, iako ga može imati. Sa svačim što radimo sami, bez učesnika i pristalica, počinjemo Njega; „naravno, nećemo ga doživeti, kao što nas nisu doživeli naši pretci”.
  
      Ljubav je među teškim stvarima ovoga života najteža. Rilke govori o njoj i povodom teškoća u spoljnom životu. Ljudi su telesno uživanje izopačili, kao sve (jedenje, na primer, iu velikom siromaštvu, iu bogataškim presićavanjem). Pesnik naročito mora znati da je „plodnost čoveka jedna”, telesna i duhovna plodnost jedno. Spolovi nisu tako tuđi kakvima su ih ljudi načinili. Povodom te teme, spominje pesnika Demela (u vezi sa odlomkom Kapusova pisma o Demelu), priznaje mu veliku umetničku snagu, ali se slaže sa Kapusovom karakteristikom o Demelu: „brunstig leben und dichten”. U spoljnom, nije dosta čist, voli samo kao muškarac a ne i kao čovek, osećanje spolno mu je „puno divljine”. Mlad čovek mora učiti ljubav. Ljubav je rad na sebi, i to složen i dugotrajan, pod uslovom da se samoća povisi i udubi radi toga više no ikad. Sveukupno što čovek radi, samo je priprema da se doživi ljubav. Baciti se što pre u strast, to je izgubiti sebe. Nespeća je što ljudi stavljaju telesno uživanje ,,na najumornija mesta života, kad hoće da se raseju i zaborave”. Rilke, dakako, i tu unosi svoje duboko iskustvo o samoći, i kaže da su dvoje koji se vole ,,dve samoće koje se štite, graniče, pozdravljaju”.
  
      Iz neverovatnih dubina vadi Rilke beskrajni niz iskustava, kojima se trudi da mladića, postao on pesnik ili ne postao, nauči da se penje ka najvišem. On mu se, mladić Rilkeu, potužio i na nesrećno detinjstvo. Rilke, u nekoliko zbijenih kao olovo teških rečenica kaže sve o nesreći usamljene dece, koja su svemu izložena, a svemu tuđa, i opominje da se u takvim slučajevima ne osudi lako, ne kaže lako reč: porok. Sa imenima treba biti oprezan. „Često se o ime jednog prekršaja razbio ceo jedan život.”
 
      Kroz sva ta, i takva pisma, Rilke je svega na jednom mestu uzdahnuo nad svojim životom, otet sa plemenitom željom da ohrabri. „Nemojte misliti da onaj koji pokušava da vas uteši, živi bez muke ispod prostih i teških reči koje vama ponekad godine. Njegov život je pun truda i tuge, i zaostaje daleko za vaše. Ali da je drukčije, ne bi one reči nikada našao.”
  
      Čitalac se na kraju krajeva pita: kako je Rilke to blago mogao baciti u pisma, iu pisma potpuno nepoznatom i nikada neviđenom prolazniku! Ali, seti se zatim da su i sve pesme i priče Rilkeove tako pisane. Taj pesnik je doterao do onog svetlog svetačkog siromaštva, iz kojeg, Božijim čudom, teče moć darivanja, najbogatijeg i najčistijeg davanja. Ova pisma su dragocen dokument, redak i jedinstven, kako pesnik uvlači slavu u tamu i skrivenost, da bi se uzrela do ljubavi.

Нема коментара:

Постави коментар