14. 5. 2022.

Joseph Heller, Kvavka 22 ( 4. Doktor Daneeka)

 




      Gladni Joe jest bio lud, a to je najbolje znao Yossarian koji je činio sve što je mogao da mu pomogne. Gladni Joe ga nije naprosto hteo slušati zato što je mislio da je Yossarian lud.

 - A zašto bi te on slušao? - pitao je doktor Daneeka Yossariana ne dižući pogled. 

 - Zato što je u nevolji.
Doktor Daneeka prezirno otpuhnu:
- On misli da je u nevolji? A šta da ja onda kažem? -
Doktor Daneeka polako nastavi podsmjehujući se sumorno. - Ama, ne žalim se ja. Znam da je rat. Znam da mnogi ljudi moraju patiti da bismo pobijedili. Ali zašto ja moram biti jedan od njih? Zašto ne mobiliziraju neke od onih starih doktora kojima će jezik otpasti koliko naklapaju u javnosti o tome kakve je velike žrtve medicinski kadar spreman da podnese? Ja se ne želim žrtvovati. Ja želim mlatiti pare. Doktor Daneeka bio je vrlo uredan, čist čovjek kome je pojam dobre zabave bilo durenje. Bio je tamne puti i imao je sitno, mudro i zlovoljno lice s turobnim kesicama ispod očiju. Neprekidno je razmišljao o svom zdravlju i išao gotovo svaki dan u sanitetski šator da mu izmjeri temperaturu jedan od dvojice vojnika koji su praktički na svoju ruku obavljali njegove poslove, i to ih obavljali toliko uspješno da njemu nije preostajalo gotovo ništa drugo nego da sjedi na suncu sa začepljenim nosom i čudi se što se drugi ljudi toliko brinu. Ona su se dvojica zvali Gus i Wes i uspjeli su uzdići medicinu do stupnja egzaktne nauke. Sve ljude koji bi se prijavili za pregled i kojima bi temperatura bila iznad 39 stupnjeva, otpremili bi hitno u bolnicu. Svima onima, osim Yossarianu, koji bi se prijavili za pregled, a kojima je temperatura bila ispod 39 stupnjeva, namazali bi desni i nožne prste ljubičastom otopinom gencijana i dali im purgativ da ga bace u grmlje. Svima onima koji bi se prijavili za pregled, a kojima je temperatura iznosila točno 39 stupnjeva, rekli bi da dođu opet za jedan sat da im ponovo izmjere temperaturu. Yossarian, kome je temperatura uvijek iznosila 38,3, mogao je ići u bolnicu kad god je htio, jer ih se nije bojao.
Taj je sistem svima izvrsno odgovarao, napose doktoru Daneeki koji je imao vremena koliko mu je god trebalo da gleda starog majora -de Coverleyja kako baca potkove na svom privatnom bacalištu potkova, noseći još prozirni naočnjak koji mu je doktor Daneeka napravio od komadića celuloida ukradenog s prozora pisarnice majora Majora prije više mjeseci, kad se major -de Coverley vratio iz Rima s povrijeđenom rožnicom, pošto je ondje bio unajmio dva stana za oficire, podoficire i vojnike na dopustu. Doktor Daneeka je dolazio u sanitetski šator tek otkako je počeo svaki dan osjećati da je teško bolestan, pa je navraćao samo da ga Gus i Wes pregledaju. Oni nisu mogli nikada ništa otkriti. Temperatura mu je uvijek bila 36,5, što je, po njihovu mišljenju, bilo potpuno u redu ako je njemu bilo po volji. Ali doktoru Daneeki nije bilo po volji. Počeo je gubiti povjerenje u Gusa i Wesa i pomišljao da ih obadvojicu vrati u automehaničarsku radionicu i zamijeni nekim trećim tko će znati ustanoviti što nije u redu s njim.
Doktor je Daneeka i sam znao štošta što nije bilo nipošto u redu. Pored svog zdravlja, brinuo se i zbog Tihog oceana i letačke norme. Zdravlje je bilo nešto za što čovjek nikad nije mogao biti dovoljno siguran. Tihi ocean bio je masa vode okružena sa svih strana elefantijazom i drugim užasnim bolestima, gdje bi se on iznenada mogao naći kad bi se zamjerio pukovniku Cathcartu zbog poštede Yossariana. A letačka norma bilo je vrijeme koje je on morao svaki mjesec provesti leteći avionom da bi dobio letačku plaću. Doktoru Daneeki bilo je letenje smrt. Osjećao se zatočen u avionu. U avionu se nije moglo nikamo pod bogom otići osim u koji drugi dio aviona. Doktor Daneeka je čuo da ljudi koji uživaju da se penju u avion zapravo daju oduška podsvjesnoj želji da se vrate u majčinu utrobu. To je čuo od Yossariana koji je omogućavao Danu Daneeki da ubire svaki mjesec letačku plaću a da se nikad ne vrati u majčinu utrobu. Yossarian bi uvijek nagovorio McWatta da upiše doktora Daneeku u knjigu letenja na nastavnim letovima i putovanjima u Rim.
Znaš kako je - dodvoravao se doktor Daneeka smješkajući se lukavo, urotnički. - Zašto da se izlažem opasnosti kad ne moram?
- Jasno - potvrđivao je Yossarian.
- Zar nije svima svejedno jesam li ja u avionu ili nisam?
- Svejedno je.
- Jasno, tako sam i mislio - govorio je doktor Daneeka. - Nema ništa dok se malo ne podmaže. Ruka ruku mije. Znaš što mislim? Počeši me, pa ću i ja tebe.
Yossarian je znao što misli.
- Nisam to mislio - reče doktor Daneeka kad ga je Yossarian počeo češati. - Ja govorim o suradnji. O uslugama. Usluga za uslugu. Razumiješ?
- Učinite mi onda uslugu - zatraži Yossarian.
- Ne mogu - odgovori doktor Daneeka.
Bilo je nečega stravičnog i sitničavog na doktoru Daneeki dok je potišten sjedio, kad god je mogao, ispred svog šatora na suncu, u sivožutim ljetnim hlačama i ljetnoj košulji s kratkim rukavima, koja je bila izblijedjela do antiseptičnog sivila svakodnevnim pranjem kojem ju je podvrgavao. Bio je nalik na čovjeka koji se jednom sledio od užasa pa se nikad poslije nije dokraja otkravio. Sjedio je uvijen u samog sebe, uvukavši napola glavu u uska ramena i trijajući nježno preplanulim rukama s blistavim srebrnastim noktima gole prekrižene nadlaktice kao da mu je hladno. Zapravo je bio vrlo srdačan, sažaljiv čovjek kome je neprekidno bilo žao sama sebe.
- Zašto ja? - bijaše njegova vječita jadikovka, a to je bilo dobro pitanje.
Yossarian je znao da je dobro, jer je Yossarian bio sakupljač dobrih pitanja i služio se njima da potkopa satove političko- odgojne nastave, koje je Clevinger nekad držao po dvije večeri na sedmicu u obavještajnom šatoru kapetana Blacka s kaplarom s naočalima, za koga su svi znali da je vjerojatno diverzant. Kapetan Black je znao da je on diverzant, jer je nosio naočale i upotrebljavao riječi kao panaceja i utopija i jer je kudio Adolfa Hitlera, koji je stekao tako velike zasluge suzbijajući protuameričku djelatnost u Njemačkoj. Yossarian je dolazio na satove političko-odgojne nastave zato što je htio znati zašto mu toliki ljudi tako uporno rade o glavi. To je zanimalo još nekolicinu ljudi, pa su pitanja bila brojna i dobra kad bi Clevinger i kaplar diverzant završili i pogriješili pitajući ima li kakvih pitanja.
- Tko je Španjolska?
- Zašto je Hitler?
- Kad je pravo?
- Gdje je bio onaj pogrbljeni starac brašnaste puti koga sam ja nekad zvao tatica kad se slomio vrtuljak?
- Kako je bio adut u Münchenu?
- Ho-ho beriberi i
- Vražju mater!
Sva su ta pitanja bila ispaljena jedno za drugim, a onda se javio Yossarian s pitanjem na koje nije bilo odgovora:
- Gdje su Snowdenovi odlani?
To ih je pitanje uznemirilo, jer je Snowden poginuo nad Avignonom kad je Dobbs usred leta poludio i oteo Hupleu iz ruku palicu.
Kaplar se pravio bedast.
- Šta? - pitao je.
- Gdje su Snowdenovi odlani?
- Ne razumijem vas, na žalost.
Ou sont les Neigedens d'antan? - reče Yossarian da mu bude lakše.
- Parlez en anglais, za boga miloga - reče kaplar. - Je ne parle pas francais.
- Ne govorim ni ja - reče Yossarian koji je bio spreman da ga goni po svim riječima na svijetu ne bi li iz njega izvukao što zna, ali se upleo Clevinger, blijed, mršav i zadihan, komu je već u neishranjenim očima blistala vlažna presvlaka od suza.
Štab puka se zabrinuo, jer tko zna što sve Ijudi mogu saznati kad se jednom toliko oslobode da pitaju što im god padne na pamet. Pukovnik Cathcart poslao je potpukovnika Korna da to spriječi, u čemu je potpukovnik Korn uspio s pomoću pravila o postavljanju pitanja. Pravilo potpukovnika Korna bilo je genijalno, kao što je potpukovnik Korn objasnio u svom izvještaju pukovniku Cathcartu. Prema pravilu potpukovnika Korna, jedini ljudi koji su smjeli postavljati pitanja bili su oni koji nisu nikad ništa pitali. Ubrzo su na satove dolazili samo oni koji nisu nikad postavljali pitanja pa su satovi bili posve ukinuti, jer su se Clevinger, kaplar i potpukovnik Korn složili da se ne mogu i ne trebaju odgajati ljudi koji nikad ništa ne pitaju. Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn stanovali su i radili u zgradi štaba puka, kao i svi članovi štaba, osim kapelana. Zgrada štaba puka bila je golema, starinska građevina na vjetrometini, od trošnog crvenog kamena i s bučnim vodovodom. Iza zgrade se nalazila streljana s pokretnim metama koju je podigao pukovnik Cathcart isključivo za razonodu oficira puka, a na kojoj je svaki oficir, podoficir i vojnik morao, zahvaljujući generalu Dreedleu, provesti najmanje osam sati na mjesec.
Yossarian je gadao u pokretne mete, ali nije nikad ni jednu pogodio. Appleby je gađao i nije nikad promašio. Yossarian je gađao u pokretne mete isto tako slabo kao što se kockao. Nikad nije mogao ništa dobiti na kocki. Nije mogao dobiti čak ni kad je varao, jer su ljudi koje je varao bolje varali od njega. To su bila dva razočaranja s kojima se pomirio: nikad neće biti dobar strijelac u pokretne mete i nikad se neće obogatiti.
»Čovjek treba imati pameti da se ne obogati«, napisao je pukovnik Cargill u jednoj od svojih propovjedničkih poslanica koje je redovito sastavljao, a koje je potpisivao general Peckem. »Dan-danas se svaka budala može obogatiti, i većina ih se obogatila. Ali što je s ljudima koji imaju talenta i pameti? Imenujte mi, na primjer, bar jednog pjesnika koji se obogatio.«
- T. S. Eliot - rekao je bivši desetar Wintergreen u svojoj pregradi za razvrstavanje pošte u štabu Dvadeset i sedme eskadre i zalupio telefonom a da nije rekao tko je.
Pukovnik je Cargill u Rimu bio zatečen.
- Tko je to bio? - upitao ga je general Peckem.
- Ne znam - odgovori pukovnik Cargill.
- Šta je htio
- Ne znam.
- Pa dobro, šta je rekao?
- »T. S. Eliot« - izvijesti ga pukovnik Cargill.
- Šta je to? - »T. S. Eliot« - ponovi pukovnik Cargill.
- Samo »T. S.... «
- Jest, gospodine generale. To je sve što je rekao. Samo »T. S. Eliot«.
- Zanima me šta to znači - razmišljaše general Peckem
I pukovnik Cargill se pitao šta to znači.
- T. S. Eliot - mozgao je general Peckem.
- T. S. Eliot - ponavljao je pukovnik Cargill kao jeka, u istoj tužnoj nedoumici.
General Peckem se začas prenuo smješkajući se sladunjavo i dobrostivo. Izraz mu na licu bijaše previjan i izvještačen. Oči mu zlobno sijevale.
- Neka mi nazovu generala Dreedlea - naloži pukovniku Cargillu. - Nemojte mu reći tko ga zove.
Pukovnik Cargill doda mu slušalicu.
- T. S. EIiot - reče general Peckem i spusti slušalicu.
- Tko je to bio? - zapitao je pukovnik Moodus.
General Dreedle, na Korzici, nije ništa odgovorio. Pukovnik Moodus bio je zet generala Dreedlea i general Dreedle ga je, na navaljivanje svoje žene i unatoč svom razumu, uveo u vojnu službu. General Dreedle piljio je u pukovnika Moodusa ne krijući mržnju. Nije mogao živa vidjeti svog zeta koji mu je bio ađutant i stoga neprekidno za petama. On je bio protiv toga da mu se kćerka uda za pukovnika Moodusa, jer je nerado prisustvovao vjenčanjima. Mrk i zamišljen, general Dreedle je prišao velikom ogledalu u svojoj sobi i zagledao se u svoju zdepastu priliku. Bio je prosijed, široka čela, sa željeznosivim čupercima iznad očiju i s grubim i ratobornim čeljustima. Duboko je razmišljao o zagonetnoj poruci koju je upravo primio. Polako mu se razmekša lice pa naprći usne od pakosna užitka.
- Nazovi mi Peckema - reče pukovniku Moodusu. - Nemoj mu reći tko ga zove.
- Tko je to bio? - zapita pukovnik Cargill, opet u Rimu. - Onaj isti čovjek - odgovori general Peckem s neospornom primjesom usplahirenosti u glasu. - Sad opet mene progoni.
- Šta je htio?
- Ne znam.
- Šta je rekao?
Ono isto.
- »T. S. Eliot«?
- Jest, »T. S. Eliot«. To je sve što je rekao. - Generalu Peckemu pade na um misao koja mu je ulijevala nadu. - Možda je to nova šifra ili tako nešto, recimo parola dana. Kako bi bilo da provjerimo kod veze nije li to nova šifra, ili tako nešto, ili parola dana?
Veza je odgovorila da T. S. Eliot nije nova šifra ni parola dana.
Iduća je zamisao potekla od pukovnika Cargilla:
- Možda ne bi bilo zgorega da nazovem štab Dvadeset i sedme eskadre da vidim znaju li oni šta o tome. Oni imaju ondje nekog službenika, Wintergreena, s kojim sam prilično dobar. To je onaj isti koji mi je dojavio da nam je proza preopširna.
Bivši stariji vojnik Wintergreen rekao je pukovniku Cargillu da u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre nema nikakvih podataka o T. S. Eliotu.
- Kakva nam je proza ovih dana? - nakani se pukovnik Cargill da zapita dok je još razgovarao telefonski s bivšim starijim vojnikom Wintergreenom. - Nije li sad već mnogo bolja?
- Još je uvijek preopširna - odgovori bivši stariji vojnik Wintergreen.
- Ne bih se začudio da su u svemu tome prsti generala Dreedlea - priznade naposljetku general Peckem. - Sjećate li se šta je napravio s onom streljanom s pokretnim metama? General Dreedle je otvorio vrata osobne streljane s pokretnim metama pukovnika Cathcarta svim oficirima, podoficirima i vojnicima koji su bili na borbenoj dužnosti u puku. General Dreedle je želio da mu ljudi provode na streljani koliko god vremena mogu, s obzirom na njen kapacitet i red letenja. Osam sati gađanja u pokretne mete na mjesec bila je izvrsna vježba za njih. Izvježbali su se da gađaju u pokretne mete.
Dunbar je volio gađati u pokretne mete zato što je mrzio svaki trenutak takva gađanja, pa mu je vrijeme sporo prolazilo. Izračunao je da jedan jedini sat na toj streljani s Ijudima kao što su Havermeyer i Appleby može vrijediti koliko jedanaest puta sedamnaest godina.
- Ja mislim da si ti lud - eto kako je Clevinger odgovorio na Dunbarovo otkriće.
- Koga to zanima? - odvrati Dunbar.
- Ozbiljno ti kažem - navaljivaše Clevinger.
- Koga je to briga? - odvrati Dunbar.
- Zbilja ti ozbiljno kažem. Još ću ti priznati da se život čini dulji k ...
- ... Jest dulji k...
- ... Jest dulji... Jest dulji? Dobro, jest dulji kad je ispunjen razdobljima dosade i neudobnosti, a...
- Pogodi koliko brzo? - pripita ga iznenada Dunbar.
- Prolaze - razjasni Dunbar.
- Tko?
- Godine.
- Godine?
- Godine - reče Dunbar. - Godine, godine, godine.
- Clevingeru, zašto ne ostaviš Dunbara na miru? - umiješa se Yossarian. - Zar ne shvaćaš koliko ga ovo košta?
- Nije važno - velikodušno će Dunbar. - Imam nekoliko desetljeća slobodnog vremena. Znaš li koliko traje godina kad je na izmaku?
- A i ti zaveži - reče Yossarian Orru koji se počeo smijuljiti.
- Upravo sam se sjetio one djevojke - reče Orr. - One djevojke na Siciliji. One ćelave djevojke na Siciliji.
- Bolje će ti biti da i ti zavežeš - opomenu ga Yossarian.
- Sam si kriv - reče Dunbar Yossarianu. - Zašto ga ne pustiš da se smijulji ako želi? Bolje je to nego da govori.
- U redu. Smijulji se samo, ako želiš.
- Znaš li koliko traje godina kad je na izmaku? - ponovi Dunbar Clevingeru. - Ovoliko. - On pucnu prstima. - Koliko jučer stupao si na koledž s punim plućima svježeg zraka, a danas si star.
- Star? - priupita Clevinger u čudu. - Šta to govoriš?
- Star.
- Ja nisam star.
- Samo si koji centimetar daleko od smrti, kad god si na borbenom zadatku. Koliko možeš biti stariji u tvojim godinama? Pola minute prije toga stupao si na srednju školu, a raskopčan grudnjak bio je najbliže što si se uopće mogao nadati da ćeš doći do raja. Svega petinu sekunde prije toga bio si klinac sa dva i pol mjeseca Ijetnih ferija koje su trajale stotinu tisuća godina, pa ipak su odviše brzo prošle. Fiju! Tako brzo prolete, kao raketa. Kako ćeš drukčije, do vraga, usporiti vrijeme?
Dunbar je na kraju bio gotovo srdit.
- Pa, možda je to istina - popusti Clevinger preko volje, ponešto tiše. - Možda dug život zbilja mora biti pun neugodnih okolnosti da bi se činio dug. Ali, ako je tako, komu je stalo do života?
- Meni - reče Dunbar.
- Zašto? - pripita Clevinger.
- A što imaš drugo?



Нема коментара:

Постави коментар