2. 5. 2022.

Mark Twen, Doživljaji Toma Sojera ( XXXII, XXXIII, XXXIV, XXXV)




Trideset drugo poglavlje 

       Dođe i utorak posle podne, a potom i posliepodne stade prelaziti u sumrak. Selo St. Petersburg još je uvek bilo u tuzi. Izgubljena se deca nisu našla. Javno su se za njih čitale molitve, a i mnoge su molitve pojedini molitelji izmolili potiho i iz sveg srca, no iz špilje još uvek nisu stizale dobre vesti. Tragači su većinom bili odustali od potrage i vratili se svakodnevnim poslovima rekavši kako je jasno da se deca više neće moći pronaći. Gospa se Thatcher teško razbolela i ležala u bunilu gotovo celo vreme. Govorilo se kako se čoveku srce para kada je čuje gde doziva kćer i vidi gde povremeno podiže glavu pa celu minutu osluškuje, a potom je opet s jaukom spušta. Tetku je Polly zahvatila neka smirena beživotnost, a seda joj je kosa bila gotovo posve pobeljela. U utorak je uvečerselo, tužno i bespomoćno, pošlo na počinak. 
      Oko ponoći pomamom se zvonjavom oglasiše seoska zvona i ulicama u času povrve napola odeven i izbezumljen svet vičući: »Probudite se! Probudite se! Našli su ih! Našli su ih!« Buci se pridružiše limene tave i rogovi, a seljani se zbiše u gomilu i krenuše prema reci. Onde naiđoše na decu u otvorenoj kočiji što su je vukli razdragani meštani, skupiše se oko njih i ispratiše ih putem u selo, veličanstveno ispunjajući glavnu ulicu uz gromoglasne povike »hura« što su se razlegali jedan za drugim. 

      U selu se zapališe sva svjetla: nitko se više ne vrati u postelju. Bila je to najveća noć što ju je ovo mestance ikada doživelo. Tokom je prvih pola sata kroz kuću suca Thatchera prošla cela povorka meštana, pa su svi čvrsto stezali i ljubili spašenu decu, stiskali ruku gospođi Thatcher, pokušavali nešto reći dok su im reči zastajale u grlu te izlazili iz kuće zalevajući pravom kišom suza sve oko sebe.
Sreća je tetke Polly bila potpuna, a gotovo je isto tolika bila i sreća gospođe Thatcher. Tek kada glasnik koji je s velikom vešću krenuo u špilju, preda poruku njezinu mužu, moći će se i ona osetiti potpuno sretnom. Tom je ležao na sofi okružen znatiželjnim slušateljstvom i pripovedao priču o čudesnoj pustolovini, usput u nju uplećući mnoštvo izvanrednih dopuna i kiteći je njima. Zaključio je opisujući kako je ostavio Becky i krenuo u istraživački pothvat. Kroz dva je hodnika dopro onoliko daleko koliko mu je to dopuštala zmajeva uzica, a trećim je išao dok se uzica nije posve napela i već se nameravao vratiti, kadli je u daljini nazro neku točkicu koja mu se učinila nalik na danje svetlo. Ispustio je uzicu i otpuzao onamo, provukao glavu i ramena kroz maleni otvor i ugledao široki Mississippi kako se valja ispod njega! Da je slučajno bila noć, ne bi bio video tu točkicu danjega svetla i ne bi više nikada pretraživao taj prolaz! Ispriča im kako se vratio po Becky i saopštio joj radosnu vest a ona mu je rekla da je ne muči takvim izmišljotinama jer je umorna i zna da će uskoro umreti, a i to i želi. Opisa kako se mučio da je uveri, kako je gotovo umrla od radosti kada je dopuzala do mesta s kojega je doista ugledala plavu tačkicu danjega svetla te kako se on najpre sam provukao kroz rupu, a onda i njoj pomogao da se izvuče. Onda su seli i zaplakali od sreće. Onuda su čamcem plovili neki ljudi pa ih je Tom zazvao, ispričao im u kakvu se stanju njih dvoje nalaze i koliko su izgladneli. Isprva ljudi ne poverovaše u tu sumanutu bajku »zato što je«, kako rekoše, »ovo mesto pet milja nizvodno od doline u kojoj se nalazi špilja«, a zatim ih ukrcaše i povezoše sa sobom do neke kuće, dadoše im večeru i pustiše ih da otpočinu do dva-tri sata nakon sumraka, a onda ih odvedoše kući.
     Još pre zore, prateći uzicu što su je tragači za sobom odmatali, nađoše glasnici u špilji suca Thatchera i šačicu ljudi koji su bili ostali s njim te im doneše veliku novost.
    Tri dana i noći provedenih u patnji i gladovanju nisu se mogli samo tako izbrisati, kao što Tom i Becky ubrzo otkriše. Celu sredu i četvrtak ostadoše vezani za postelju, a činilo se da svakim časkom postaju sve umorniji i iscrpljeniji. Tom se u četvrtak malo pridiže, u petak pođe u mesto, a u subotu je bio maltene zdrav kao i ranije, no Becky sve do nedelje ne izađe iz sobe, a nakon toga se doimala kao da je prebolela tešku bolest.
       Tom doznade da je Huck bolestan i pođe u petak da ga poseti, ali ga ne pustiše u prijateljevu sobu, baš kao ni u subotu ni u nedelju. Nakon toga ga počeše svaki dan puštati k Hucku, ali ga upozoriše da o svojoj pustolovini ništa ne govori i ne načinje uzbudljive predmete razgovora. Udovica Douglas stalno je bila u blizini pazeći da se on toga i pridržava. Kod kuće pak Tom doznade za događaj na Cardiff Hillu, kao i da je »odrpančevo« telo na kraju pronađeno u reci blizu pristaništa za skelu: verojatno se bio utopio pri pokušaju bega.
       Otprilike dvae nedelje nakon spasa iz špilje krenu Tom da obiđe Hucka koji je sada već bio dovoljno ojačao da može slušati i uzbudljive priče, a on mu je pak, kako je mislio, imao štošta zanimljiva ispričati. Put ga je vodio pored kuće suca Thatchera pa svrati da posjeti Becky. Sudac i neki njegovi prijatelji u svoj razgovor uključiše i Toma pa ga jedan od njih podrugljivo zapita bi li se rado opet spustio u špilju. Tom reče kako najverojatnije ne bi imao ništa protiv toga, a sudac će na to:
»Eh, Tome, ima još takvih kao ti, uopćšte u to ne sumnjam, ali smo se za to pobrinuli. Više se u toj špilji niko neće izgubiti.«
»Kako to?«
»Zato što sam pre dve nedelje dao velika ulazna vrata obložiti debelim gvođžem i zatvoriti ih trostrukom bravom, a ključeve ja čuvam.«
Tom problede kao krpa.
»Šta ti je, dečko? Hej, brzo ovamo! Dajte čašu vode!
Donesoše vode i poliše njome Toma po licu.
»Ah, sad ti je bolje. Štoa ti je bilo, Tome?«
»Oh, suče, u špilji je ostao Crvenokožac Joe!«

Trideset i treće poglavlje 

     U nekoliko se minuta ova vest proširi pa tucet čamaca krcatih ljudima krenu put McDougalove špilje, a za njima se otisnu i parna skela puna putnika. Tom se vozio u čamcu zajedno sa sucem Thatcherom.
     Kada otključaše vrata na ulazu u špilju, u nejasnom se polumraku što je unutra vladao pred njima ukaza žalostan prizor. Crvenokožac Joe ležao je ispružen na tlu, mrtav, lica priljubljena uz pukotinu ispod vrata, kao da mu je čeznutljivi pogled sve do poslednjeg trenutka bio uprt u svetlost i radost što su vladale u vanjskom svetu.
       Toma ovo potrese jer je iz vlastitoga iskustva znao koliko je ovaj nesretnik morao patiti. U njemu se bila probudila samilost, no svejedno ga prože i silan osećaj olakšanja i sigurnosti koji mu, u meri u kojoj to ranije nije u potpunosti cenio, otkri koliko se golem teret straha bio navalio na nj od dana kada je ono bio podigao glas optužujući ovoga krvoločnog otpadnika od društva.
      Lovački nož koji je pripadao Crvenokošcu Joeu, ležao je kraj njega, a sečivo mu je bilo slomljeno nadvoje. Veliku gredu na koju se naslanjao donji deo vrata, polutan je bio izdubao i prorezao mukotrpnim, a ujedno i uzaludnim trudom jer je s vanjske strane stanac kamen tvorio svojevrstan prag, a tu otpornu tvar nož nije uspieo ni načeti: oštetio se pri tome jedino nož. No, da i nije bilo te kamene prepreke, trud bi mu svejedno bio uzaludan jer se Crvenokožac Joe, čak i da je potpuno izrezao gredu, ne bi, onako ogroman, mogao provući ispod vrata, a to je i sam znao. Znači da je rupu dubio samo zato da nešto radi, samo zato da mu nekako prođe tegobno vreme, samo zato da nečim zabavi izmučenu dušu. U ovom prostoru na ulazu u pećinu obično se po pukotinama u stenju moglo naći i do pola tuceta nagorelih sveća što su ih tu ostavljali izletnici, no sada onde nije bilo nijedne. Zatočenik ih je bio pronašao i pojeo. Isto je tako uspeo uhvatiti i nekoliko šišmiša pa je i njih pojeo, ostavivši samo kandže. Jadni je nevoljnik bio na smrt izgladneo. Na jednom je mestu malo dalje odatle vekovima iz tla polako izrastao jedan stalagmit što su ga izgradile kapljice vode padajući sa stalaktita iznad njega. Zarobljenik je bio slomio stalagmit i na krnjadak stavio kamen u kojem je izdubao plitko udubljenje i hvatao dragocene kapi što su svake tri minute jedna po jedna padale u nj s jednoličnom tačnošću nalik na kucanje sata – kašika vode za dvadeset i četiri sata. Te su kapi kapale još i onda kada su egipatske piramide bile tek izgrađene, u doba kada je Troja pala, u času kada su udarani temelji Rima, u trenutku Hristova raspeća, u vreme kada je Osvajač osnivao Britansko carstvo, kada je Kolumbo plovio morem i kada je pokolj u Lexingtonu još bio »novost«. I sada kapaju, a kapaće još i onda kada sva ova zbivanja utonu u suton istorije i sumrak predaje i kada ih proguta mrkla noć zaborava. Ima li sve neki cilj i svrhu? Jesu li ove kapi pet hiljada godina strpljivo kapale zato da jednom mogu zadovoljiti potrebe ovoga kratkoekog ljudskog crva. I čeka li ih za idućih deset hiljada godina izvršenje još kakva važnog zadatka? Nije važno. Mnogo je, mnogo godina prošlo otkako je nesretni polutan izdubao taj kamen da u nj uhvati neprocenjive kapi, no do dana današnjega posetilac, kada krene u razgledavanje čuda u McDougalovoj špilji, najduže ostaje zagledan u taj dirljivi kamen i spore vodene kapi. Čaša Crvenokošca Joea prva je na popisu pećinskih znamenitosti pa joj po važnosti čak ni »Aladinov dvorac« nije ravan.
       Crvenokožac Joe pokopan je u blizini ulaza u špilju pa ljudi nagrnuše onamo čamcima i kolima, i to iz svih mesta, sa svih imanja i iz svih zaselaka u krugu od sedam milja, povedoše sa sobom decu i ponesoše svakojake hrane te priznadoše kako su se na pogrebu isto tako dobro zabavili kao i da su promatrali vešanje.
Zahvaljujući pogrebu, prekinu se daljnji postupak u vezi s nečim drugim – s molbom za pomilovanje Crvenokošca Joea upućenom guverneru. Molba se naveliko potpisivala, održano je mnogo plačljivih i leporečivih skupova, a izabran je i odbor sastavljen od budalastih ženskinja koje su se spremale da u dubokoj crnini vape pred guvernerom, preklinjući ga da postupi kao milosrdan magarac i baci pod noge dužnost Za Crvenokošca se Joea verovalo da je ubio petoricu meštana, ali šta s tim? Da je bio i sam sotona, svejedno bi se našlo dovoljno mlakonja spremnih da svoje ime nažvrljaju pod molbu za pomilovanje i da na nju još i proliju koju suzu iz večito pokvarenog i prošupljenog očnog vodovoda.
Sutradan ujutro nakon pogreba Tom povede Hucka na mirno mesto da o nečemu važnom porazgovaraju. Huck je do tada od Velšanina i udovice Douglas već bio doznao sve o Tomovoj pustolovini, ali mu Tom reče kako misli da ima još nešto što mu njih dvoje nisu ispričali, a on upravo o tome želi s njim razgovarati. Huckovo se lice rastuži i on reče:
       »Znam o čemu se radi. Uša’ si u broj dva i tamo nisi naša’ ništa osim viskija. Niko mi nije rekao da si to bio ti, al’ sam ja pogodio da si mora bit’ ti čim sam čuo za tu priču o viskiju. A zna’ sam i da nisi naša’ lovu jer bi mi inače na neki način javio, čak ako pred drugim nisi reka’ ni reči. Tom, nekako san oduvek zna’ da se tog plena nikad nećemo dočepat’.«
      »Pa, Huck, gostioničara nisam prijavio ja. I sam znaš da se u njegovoj gostionici ništa nije događalo one subote kad sam ja otišao na izlet. Sećaš se da si te noći ti trebao stražariti?«
     »Jes’, bome! Čini mi se ka’ da je to bilo pre god’nu dana. Bilo je to baš one noći kad sam Crvenokošca Joea sledio do udov’čine kuće.«
   »Sledio si ga?«
    »Da, al’ nikon ni reči o tome. Reka’ bi’ da okolo još ima Crvenokoščevi’ prijana, a ne bi’ hteo da se okome na mene pa da izvučem svoje. Da nije bilo mene, on bi sad već bio u Teksasu.«
      I Huck celu svoju pustolovinu u poverenju ispriča Tomu koji je do tada bio čuo samo o Velšaninovu učestvovavanju u njoj.
»E, pa«, reče Huck, odmah se vraćajući na glavno pitanje, »ko god da je drpio viski iz broja dva, drpio je i lovu. ‘Vako il’ ‘nako, izgleda mi da se s tim parama možemo oprostiti.«
»Huck, taj novac nikad nije ni bio u sobi broj dva!«
»Šta kažeš?« Huck je pažljivo promatrao Tomovo lice. »Tome, opet si ti parama uša’ u trag?«
»Huck, novac je u špilji!«
Hucku blesnuše oči.
»Tome, reci to još jedared!«
»Novac je u špilji!«
»Tome… majke ti… je l’ ti to meni ozbiljno il’ se šališ?«
»Najozbiljnije, Huck – nikad u životu nisam bio ozbiljniji. Ideš li sa mnom u špilju po taj novac? I pomoći ćeš mi da ga iznesemo?«
»Jašta da oću! Jasno, ako možemo doć’ do njeg’, a da usput ne zalutamo.«
»Možemo, Huck, i to bez trunčice opasnosti.«
»Ta ti valja! A zašto misliš da su pare…«
»Samo čekaj dok ne dođemo onamo, Huck. Ako ne nađemo novac, evo, daću ti svoj bubanj i sve što god imam na svetu. Ti bogha, sve ću ti dati.«
»U redu, vredi! Kad ćemo ‘namo?«
»Ovaj čas, ako se slažeš. Hoćeš li moći hodati?«
»Je l’ to daleko unutra u špilji? Ima neka tri-četri dana da ‘odam okolo, al’ me noge neće držat’ više od milje, Tome – bar mislim da neće.«
»Otprilike pet milja, ali tim putem bi pošao svako drugi osim mene, Huck, a postoji i daleko kraća prečica za koju samo ja znam. Čamcem ću te odvesti ravno onamo,Huck. Veslaću sam do onamo, a posle i natrag. Nećeš morati ni prstom mrdnuti.«
»’Ajmo onda odma’, Tome.«
»Može. Treba nam malo kruha i mesa, a ponećemo i lule, jednu-dve vrećice i dve-tri uzice za zmaja. I još nekoliko onih novih stvarčica koje zovu sumporače. Da samo znaš koliko sam puta tamo u špilji požalio što nemam bar jednu ili dve sa sobom.«
         Malo iza podneva dečaci posudiše čamčić nekoga meštanina kojega nije bilo u blizini i smesta se dadoše na put. Kada se nađoše na nekoliko milja ispod Pećinskog dola, Tom reče:
»Vidiš ovu strmu obalu, svugde je jednaka, celim putem od Pećinskog dola – nema kuća, nema drvenika, sve samo grmlje. A vidiš ono belo mesto, tamo gde se zemlja odronila? E, po tome sam zapamtio kamo treba ići. Tu ćemo se iskrcati.«
I pristadoše.
»A sad, Huck, odavde gde stojimo mogao bi štapom za pecanje dosegnuti do rupe kroz koju sam se izvukao iz špilje. Hajde, pokušaj je naći.«
Huck pretraži sve unaokolo, no ne nađe ništa. Tom ponosno zañđe u gustu rujevinu i reče:
»Evo, tu ti je to! Pogledaj, Huck: ovo ti je najskrovitija rupa u našem kraju. Samo nemoj nikom ni zucnuti o tome. Oduvek sam hteo postati razbojnik, ali sam znao da mi treba ovakvo skrovište i mučilo me pitanje gde da ga nađem. Sad ga imamo i držaćemo ga u tajnosti, a u tajnu ćemo uputiti samo Joea Harpera i Bena Rogersa zato što, naravno, moramo osnovati družinu ili u svemu tome neće biti nikakvog smisla. Družina Toma Sawyera – Huck, je li da sjajno zvuči?«
»Da, Tome, zbiljam sjajno. A koga ćemo mi na priliku pljačkat’?«
»Oh, koga stignemo. Iz zasede ćemo vrebati na ljude – to se uglavnom tako radi.«
»I ubijat’ i’?«
»Ne – ne uvek. Strpaćemo ih u špilju i tamo držati sve dok ne skupe otkupninu.«
»Šta je to?«
»Novac. Nateraš ih da skupe sve što mogu, i to od prijatelja, a onda ih držiš kod sebe godinu dana, pa ako se za to vreme otkupnina ne skupi, onda ih ubiješ. Tako se to radi. Samo se žene ne ubijaju. Žene možeš zatvoriti, ali ih ne smeš ubijati, a one su ti uvek krasne i bogate i strašno se boje. Onda im oduzmeš satove i sve ostalo, ali uvek moraš skinuti šešir i uljudno im se obraćati. Niko se ne ponaša tako pristojno kao razbojnici – to ima u svakoj knjizi. Pa se te žene zaljube u tebe i nakon nedelju-dva koje provedu u špilji, prestanu plakati, a onda ih se više nikako ne možeš rešiti. Izbaciš ih van, a one se okrenu na peti i vrate natrag. Tako ti je u svim knjigama.«
»Ma, Tome, to mu dođe zbilja lepo. Čak i bolje nego bit’ gusar.«
»Da, a donekle je i bolje jer je blizu kuće i cirkusa i svega ostalog.«
Dotle je već sve bilo spremno i dečaci se provukoše kroz rupu, pri čemu je Tom išao napred. Probiše se do suprotnoga kraja prokopa, a onda svezaše zmajeve uzice jednu za drugu, negde ih učvrstiše i pođoše dalje. Koraci ih uskoro dovedoše do poznatoga vrutka i Tom oseti kako mu celim telom prolaze hladni srsi. Pokaza Hucku ostatak dogorele sveće, grudicom ilovače pričvršćen o stenu, te mu opisa kako su on i Becky promatrali plamen gde treperi i izdiše.
         Dječaci su govorili sve tiše pa se na kraju stadoše došaptavati jer su im tišina i tmina tištale srce. Idući dalje, doskora uđoše u onu drugu galeriju kojom je svojevremeno bio prošao Tom pa krenuše njome sve dok ne stigoše do »skoka« U svetlu se sveća otkri da zapravo nije reč o ponoru, već samo o strmom brežuljku od ilovače, visokom nekih dvadeset-trideset stopa. Tom prošapta:
»A sad ću ti nešto pokazati, Huck.«
Podiže sveću uvis i reče:
»Pogledaj iza ugla što dalje možeš. Vidiš… tamo na onoj velikoj steni… nacrtano čađavim plamenom sveće.«
»Vidim krst, Tome!«
»E, pa to ti je onaj broj dva! ‘Ispod krsta’, sećaš se? A baš tamo sam vidieo Crvenokošca Joea kad je podigao sveću uvis, Huck!«
Huck se na tren zagleda u tajanstveni znak, a onda reče drhtavim glasom:
»Tome, ‘ajmo mi odavde!«
»Šta! A blago ćemo ostaviti?«
»Bome, pust’mo mi sve to! Oko njeg’ ti se mota Crvenokoščev duh, to ti je sasma sigurno!«
»Ma, ne, Huck, neće biti tako. Njegov duh obilazi mesto gde je Crvenokožac Joe umro – tamo kraj ulaza u špilju, pet milja daleko odavde.«
»Ne, Tome, nije t’ on tamo. Mota t’ se on oko para. Znaden ja kako se dusi ponašaju, a znadeš i ti.«
       Toma poče hvatati strah da je Huck u pravu. Zle mu slutnje obuzeše srce. No, čas zatim pade mu na um jedna misao:
»Čekaj malo, Huck, e, jesmo bedasti! Pa duh Crvenokošca Joea neće prići ni blizu mestu gdje ima neki krst!«
Bio je to jak dokaz, a i pokazao se uspešnim.
»Nisam na to ni mislie, Tome. Pravo kažeš. Prava je sreća za nas taj krst. Ajmo mi sić’ dole i potražit tu škrinju!«
       Tom pođe napred, pri silasku urezujući u ilovači nekakve grube stepenice. Huck pođe za njim. Iz malene su dvorane u kojoj je stajala velika stena vodila četiri hodnika od kojih dečaci tri bezuspešno pretražiše. U onome pak koji je bio najbliži podnožju stene nađoše maleno skrovište i u njemu ležaj načinjen od pokrivača, pa jednu staru naramenicu, nešto kožice od slanine i dobro oglodane kosti od dva-tri pileta. Sanduka s novcem, međutim, nije bilo. Dečaci pretražiše celo mesto uzduž i popreko, no uzalud. Tom reče:
»Rekao je ispod krsta. E, pa ovo je najbliže što može biti ispod krsta. Ispod same stene ne može biti jer je ona čvrsto usađena u tlo.«
Još jednom sve pretražiše, a onda obeshrabreno sedoše. Huck nije imao nikakav predloga, no Tom domalo reče:
»Čekaj malo, Huck, s jedne strane ove stene u ilovači se vide otisci nogu i loj od sveće, a s drugih strana toga nema. Kako to? Kladim se da je novac ipak ispod stene. Raskopaću ilovaču.«
»Tome, nisi se to tako lošoe setio!« reče Huck živnuvši.
       Tom smesta izvuče svoj pravi Barlow, ali ne iskopa ni četiri palca, kadli naleti na nešto drveno.
»Ej, Huck! Čuješ ti ovo?«
       Sada se i Huck prihvati kopanja i struganja. Uskoro otkopaše neke daske i ukloniše ih. Daske su skrivale prirodni procep što je vodio pod stenu. Tom virnu unutra i gurnu sveću što je dublje mogao ispod stene, no reče da ne vidi kraja pukotini te predloži da je istraže. Saže se i zavuče pod stenu: uzani se puteljak postupno spuštao. Tom je sledio njegovo vijuganje, najpre nadesno, pa potom nalevo, a Huck mu za petama.
        Prošavši jedan kratak zavoj, Tom povika:
»Nebesa, Huck, gle ti ovo!«
       Bila je to bome škrinja s blagom, spremljena u skrovitoj maloj udubini, zajedno s praznom bačvicom za barut, dva revolvera u kožnatim koricama, dva-tri para starih mokasina, kožnatim pojasom i još nešto odbačenih koještarija, sve već dobrano namočeno od vodenih kapi.
»Napokon smo ga našli!« reče Huck zaronivši rukom u potamnjele zlatnike. »Ajoj, Tome, pa mi smo bogati!«
»Huck, uvek sam bio uveren da ćemo ga naći. Ovo je naprosto prelepo da bi bilo istinito, ali bome smo ga našli! Čuj – nemojmo se ovde puno motati. Daj da ga izvučemo odavde. Čekaj da vidim mogu li podići sanduk.«
       Škrinja je težila oko pedeset funti. Tom ju je uspio podići, i to nakon mnogo naprezanja, ali je nikako ne bi bio mogao nositi.
»To sam i mislio«, reče on. »I ona dvojica su ga teško nosila onaj dan u ‘ukletoj kući’, primetio sam. Izgleda mi da sam dobro napravio što sam ponio one vrećice.«
Novac je uskoro bio u vrećicama pa ga dečaci odnesoše do stene s krstom.
»’Ajde da sad uzmemo i revorlvere i ostalo«, reče Huck.
»Ne, Huck, ostavit ćemo ih ovde. Ionako ćemo sve to trebati kad se dadnemo u razbojnike. Stalno ćemo ih ovdje držati, a tu ćemo prireñđivati i orgije. Ovo je skrovište pravo mesto za orgije.«
»A šta mu to dođu orgije?«
»Nemam pojma, ali razbojnici uvek priređuju orgije pa ćemo to morati i mi. Dođi, Huck, već smo dugo ovde unutra. Prilično je kasno, rekao bih. A ja sam i gladan. U čamcu ćemo nešto pojesti i popušiti koju.«
       Brzo se proveraše do grmlja rujevine, oprezno izviriše, videše da je zrak čist pa su doskora večerali i pušili u čamcu. Kada se sunce stalo kloniti prema obzoru, gurnuše čamac u vodu i dadoše se na put. Tom zavesla uz obalu, usput veselo čavrljajući s Huckom: sumrak se spuštao sporo pa se u gradiću iskrcaše malo iza mraka.
»A sada, Huck«, reče Tom, »sakrićemo novac u potkrovlju udovičine drvarnice, pa ću ja ujutro doći do tebe da izbrojimo novac i podelimo ga, a onda ćemo u šumi naći nekakvo mesto gdje ćemo ga spremiti na sigurno. Ti samo mirno lezi ovde u čamcu i pazi na lovu, a ja jurim po kolica Bennyja Taylora da ih dovučem ovamo. Začas sam natrag.«
       Nestade i brzo se vrati s kolicima, natovari obe vrećice na njih, preko vreća prebaci nekoliko starih krpa pa krenu vukući taj teret za sobom. Stigavši do Velšaninove kuće, dečaci stadoše da se odmore.
       Baš kada su se spremali da pođu dalje, Velšanin izađe pred njih i reče:
»Hej, ko je tamo?«
»Huck i Tom Sawyer.«
»Izvrsno! Dođite sa mnom, momci, čekali smo još samo na vas. Hajde, brže malo, potrčite – ja ću vam dovući ta kolica. E, pa, i nisu tako lagana kako izgledaju. Štoa to vozite? Cigle ili staro gvožđe?«
»Staro gvožđe«, reče Tom.
»I mislio sam tako. Momci u našem mestu radije će se izmučiti i potratiti svu silu vremena na skupljanje starog gvožđa za koje će u talionici dobiti tri četvrt dolara nego da poštenim poslom zarade dvaput toliko novaca. Ma, ljudi su takvi – hajde, brže,brže!«
      Dečake je zanimalo zašto moraju toliko žuriti.
»Pustite sad to. Videćete kad stignemo do udovice Douglas.«
Pomalo bojažljivo, jer je već odavno bio navikao da ga optužuju ni kriva ni dužna, Huck reče:
»Gospodine Jones, mi ama baš ništo nismo učin’li.«
Velšanin se nasmija. »E, ja ti o tome ništa ne znam, dragi moj Huck. Ama baš ništa. Pa zar se ti i udovica dobro ne slažete?«
»Da. Pa, u svakom slučaju ona dobro postupa sa mnom.«
»Onda je to u redu. Čega se bojiš?«
      Još i pre no što je u njegovu sporom umu to pitanje dobilo potpun odgovor, Huck se zajedno s Tomom nađe usred salona udovice Douglas. Gospodin Jones ostavi kolica pred vratima i uđe za njima. Prostorija je bila blistavo osvetljena, a onde se bilo okupilo sve što je u mestu išta značilo. Bili su ondje Thatcherovi, Harperovi, Rogersovi, tetka Polly, Sid, Mary, sveštenik, novinski urednik i još mnogi, mnogi drugi, a svi odeveni u svoje najbolje ruho. Udovica dočeka dvojicu dečaka onoliko srdačno koliko neko uopšte može srdačno dočekati dva ovakva stvora – potpuno umrljana ilovačom i lojem od sveće.
       Tetku Polly od stida obli grimizno rumenilo te se ona namršti i odmahnu glavom pri pogledu na Toma. Nikome, meñđutim, nije bilo tako neugodno kao dvojici dečaka.
      Gospodin Jones reče:
»Toma još nije bilo kod kuće pa sam od njega bio već i odustao, ali sam onda naleteo na njega i na Hucka ravno pred svojim vratima, a onda ih brže-bolje doveo ovamo.«
»I dobro ste učinili«, reče udovica. »Dođite sa mnom, dečaci .«
Odvede ih u jednu od spavaonica i reče im:
»Sada se operite i presvucite. Ovde su vam nova odela – košulje, čarape i sve ostalo.
Oba su Huckova – ne, ne trebaš mi zahvaljivati, Huck – gospodin Jones je kupio jedno, a ja drugo, ali će vam obojici pristajati. Obucite se. Čekaćemo vas, a vi siđite kada se pristojno uredite.«
Pa izađe.

Trideset i četvrto poglavlje 

Huck reče: »Tome, mogli bi mi kidnut’ da nañđemo kakav konop. Prozor i nije baš visoko od zemlje.«
»Koješta, zašto bismo trebali kidnuti?«
»Pa, nisanm ti ja naučio na ovol’ko sveta. Ne merem ti ja to podnet’. Tome, ne iđen ja dole.«
»Daj ne gnjavi! Nije to ništa. Meni to nimalo ne smeta. Samo se ti na mene osloni.«
Uto se pojavi Sid.
»Tome«, reče on, »tetica te čeka već celo poslepodne. Mary ti je pripremila nedeljno odelo i svi se pitaju šta je s tobom. Čuj, imaš li ti to loja i ilovače po odeći?«
»Vi, gospodine Siddy, gledajte svoja posla. Nego, kakva je to proslava?«
»To udovica priređuje jednu od onih svojih zabava. Ovaj put u čast Velšanina i njegovih sinova zbog toga što su joj one noći pomogli u nevolji. A čuj – ako te zanima, ima još nešto.«
»Šta to?«
»Pa, stari gospodin Jones namerava večeras ljudima tamo prirediti neko iznenađenje, ali je to tajna, tako sam danas čuo da je rekao tetici, ali mi izgleda da to sada više i nije baš tako velika tajna. Svi već znaju za to – pa i udovica, koliko god se pravi da ne zna. Gospodin Jones pošto-poto hoće da i Huck bude tamo – jer bez Hucka ne može otkriti tu svoju veliku tajnu, tako da znate!«
»Kakvu tajnu, Side?«
»O tome kako je Huck sledio razbojnike do udovičine kuće. Izgleda mi da je gospodin Jones nameravao sve zblenuti tim svojim velikim iznenađenjem, ali se kladim da će mu to pasti u vodu.«
Sid se sretno i zadovoljno zasmijucka.
»Side, jesi li se to ti izbrbljao?«
»Ma, nema veze ko se izbrbljao. Neko jest, šta ćeš više!«
»Side, u našem mestu postoji samo jedan stvor koji je dovoljno pokvaren da to napravi, a to si ti. Da si ti bio na Huckovom mestu, zbrisao bi niz brdo i nikom nikad ne bi ništa ni zucnuo o razbojnicima. Sposoban si samo za pokvarenost i ne možeš podneti kad se nekog hvali zato što je nešto napravio kako treba. Evo ti zato… i ne trebaš mi zahvaljivati, kako kaže udovica«, pri ovim rečima Tom opali Sidu jednu - dve za uho i s nekoliko ga udaraca nogom isprati do vrata. »A sad idi i tuži me tetici ako se usuđuješ pa ćeš sutra dobiti svoje!«
       Nekoliko su časaka kasnije, prilikom večere, udovičini gosti sedeli za velikim stolom, a tuce se dece, po običaju koji je u ono doba vladao u tom kraju, posadilo za manje pomoćne stolove u istoj prostoriji. U danom trenutku gospodin Jones održa svoj govorčić u kojem zahvali udovici na časti što ju je ukazala njemu i njegovim sinovima, ali reče i da tu ima još neko čija skromnost…
       I tako redom, i tako redom. Tajnu o Huckovu udelu u celoj pustolovini otkri na najlepši i najuzbudljiviji način kojemu je bio i inače vičan, no iznenađenje koje je time izazvao uglavnom je bilo hinjeno te ni izdaleka onako bučno i neobuzdano kakvo je moglo biti u sretnijim okolnostima. Udovica, međutim, prilično dobro odglumi zaprepaštenje te obasu Hucka tolikim pohvalama i tolikom zahvalnošću da on, zbog potpuno nepodnošljive nelagode što je postao metom svih pogleda i svačijih hvalospeva, gotovo i zaboravi na maltene nepodnošljivu nelagodu koju mu je pričinjalo novo odelo.
       Udovica reče kako joj je namera da Hucka primi pod svoj krov i dadne ga u školu, a ako se za to nađe novaca, pomoći će mu da pokrene kakav skroman posao. Sada je kucnuo Tomov čas. On reče:
»Hucku to nije potrebno! Huck je bogat!«
        Samo je zahvaljujući snažnom osloncu što ga je našlo u svojem dobrom odgoju prisutno društvo uspelo zatomiti opravdan i umestan smeh kojim bi inače dočekalo ovu zabavnu šalu. No, ćutnja je bila pomalo neugodna. Tom je prekinu:
»Huck ima novaca. Vi možda ne verujete u to, ali Huck ima gomilu para. Oh, nemojte se smeškati – sad ću vam pokazati. Samo časak pričekajte.«
       Tom izjuri kroz vrata. Uzvanici se sa smetenom znatiželjom zagledaše jedan u drugoga, a potom ispitivački u Hucka koji je ćutiao kao zaliven.
»Šta je Tomu, Side?« reče tetka Polly. »Taj dečko… ma, s njim nikad ne znaš na čemu si. No, tako nešto…
       Uto uđe Tom tegleći teške vreće pa tetka Polly ne dovrši rečenicu. Dečak istrese na sto gomilu žutih kovanica i reče:
»Eto, šta sam vam govorio? Pola je od ovoga Huckovo, a pola moje!«
       Od ovoga prizora svim prisutnima zastade dah. Svi se zabezeknuše i na tren niko i ne zucnu, a onda svi kao jedan zatražiše razjašnjenje. Tom reče da će im ga dati pa tako i učini. Priča je bila duga, no više nego zanimljiva. Jedva da je iko prekidao njezinu čaroliju. Kada Tom završi, reče gospodin Jones:
»Mislio sam da ću vas ovom prilikom uspeti malčice iznenaditi, ali se moje iznenađenje ne može ni usporediti s ovim. Rado priznajem da ga je ovo novo iznenađenje posve zasenilo.«
      Izbrojaše novac. Svota je nešto malo prelazila dvanaest hiljada dolara. Bilo je to više novaca no što ga je iko od prisutnih ikada video na hrpi, premda su neki od njih u nekretninama imali znatno veći imetak.

Trideset i peto poglavlje 


     Čitalac i sam može zamisliti kako je dobitak koji je Tomu i Hucku ovako pao s neba, podigao popriličnu prašinu u jadnom i bednom seocetu St. Petersburg. Da može postojati tako velika svota, i to u čistoj gotovini, bilo je teško i poverovati. O tome se govorilo, naklapalo i hvalilo na sva usta, sve dok se mnogima nije i pamet pomutila od nezdrava uzbuđenja. Svaka je »ukleta« kuća u St. Petersburgu i obližnjim selima rastavljena na delove, dasku po dasku, a temelji joj prekopani i isprevrtani u potrazi za skrivenim blagom – i nisu to učinili dečaci, već odrasli muškarci, među kojima je bilo i podosta ozbiljnih, neromantičnih muževa. Gde god bi se Tom i Huck pojavili, svi su im laskali, divili im se i zurili u njih. Dečaci nisu pamtili da su njihove primedbe ranije imale kakvu težinu, no sada im je svaka reč bila na visokoj ceni i dalje se ponavljala. Šta god bi učinili, na to se nekako gledalo kao na nešto značajno: očevidno su bili izgubili sposobnost da naprave i kažu sasvim obične stvari. Štaviše, nakon prekapanja po njihovoj prošlosti, otkriše se onde mnoga obiležja izrazite nadarenosti. U vezi s obojicom dečaka, seoske novine objaviše prikaze njihove biografije.
     Udovica Douglas uloži Huckov novac uz kamatu od šest posto, a na molbu tetke Polly sudac Thatcher isto tako postupi s Tomovim novcem. Svaki je od dvojice dečaka sada raspolagao prihodom koji je bio naprosto raskošan – po jedan dolar tokom cele godine za svaki radni dan, a pola dolara po nedelji. Tačno je toliko dobivao i svećštenik – ne, toliko mu je bilo obećano, ali nikada nije uspeo toliko i uterati. U ta je pak stara i skromna vremena dolar i četvrt nedeljno svakom dečaku bilo dovoljno za stan, hranu i školovanje, a od toga se još mogao i oblačiti i plaćati pranje veša.
      Sudac je Thatcher stekao o Tomu visoko mišljenje. Govorio je da neki običan dečako nikada ne bi uspeo njegovu kćer izbaviti iz špilje. Kada je Becky ocu, u strogom poverenju, ispričala kako je Tom u školi na sebe primio batine namenjene njoj, suca je to vidljivo ganulo, a kada se zauzela za to da se Tomu oprosti ta krupna laž zahvaljujući kojoj je Tom šibe s njezinih pleća prebacio na svoja, sudac u pravoj provali krasnorečivosti izjavi kako je to bila plemenita, velikodušna, širokogrudna laž – laž koja zavređuje da kroz istoriju korača uzdignute glave i rame uz rame s Georgeom Washingtonom i njegovom toliko hvaljenom istinom o sekiri. Becky se učini da joj otac još nikad nije delovao tako veličanstveno i uzvišeno kao u času dok je, hodajući po sobi i udarajući nogom, izgovarao ove reči. Odmah pođe do Toma i sve mu ispriča.
      Sudac se Thatcher nadao da će jednoga dana Toma videti kao velikog advokata ili slavnog vojskovođu. Rekao je da će se zauzeti za to da Toma prime u Državnu vojnu akademiju te da kasnije pohađa najbolje pravničke škole u zemlji tako da bude spreman za jedno ili drugo od ta dva zvanja odnosno za oba.
Hucka Finna njegovo bogatstvo i činjenica da je sada živeo pod krovom udovice Douglas uvedoše u društvo – ne, uvukoše ga, gurnuše ga u nj – a muke mu postadoše veće no što je mogao podneti.
       Udovičina ga je služinčad umivala i uređivala, češljala i četkala, a uveče ga otpremala u postelju, među odbojne plahte koje na sebi nisu imale ni jedne jedine mrljice ili traga nečistoće što bi ga mogao privinuti na srce i nazvati prijateljem. Morao je jesti viljuškom i nožem, morao se služiti ubrusom, čašom i tanjuirom, morao učiti molitve i ići u crkvu, morao govoriti tako ispravno da su mu reči postajale bljutave u ustima. Kamo go da se okrenuo, posvuda su ga rešetke i okovi civilizacije zasužnjivali i sputavali mu ruke i noge.
      Tri je nedelje hrabro podnosio svoj jad, a onda jednoga dana nestade. Četrdeset ga je osam sati udovica, u silnom očaju, posvuda tražila. I svi su se meštani duboko zabrinuli: tražili su ga uzduž i popreko, pretražili čak i dno reke. Trećega dana rano ujutro Tom Sawyer promućurno pronjuška među praznim starim bačvama kraj napuštene klaonice i onde pronađe begunca. Huck beše ovde prespavao i upravo je bio završio s doručkom koji se sastojao od nekih ukradenih ostataka hrane pa se sada udobno izvalio s lulom u ruci. Bio je neuredan i nepočešljan, obučen u iste stare dronjke u kojima se doimao tako slikovito u danima dok je još bio slobodan i sretan.
       Tom ga izvuče iz bačve, objasni mu kakvu je zbrku izazvao i uze ga nagovarati da se vrati kući. Huckovo lice izgubi smirenost i dobi utučen izraz. On reče:
»Nemoj mi to ni spominjat’, Tome. Pokuša’ sanm i ne iñde pa ne iñde. Nije to za me, Tome, nisam ja na to naučio. Udov’ca lepo postupa sa mnon, sušta dobrota, al’ ja ti ne mogu to podnet’. Ujutru me ćera da ustanen svaki dan u isto vreme, ćera me da se umivanm, a onda me još i češljaju sve u šesnaes’. Ne da mi spavat’ u šupi i moran nosit’ ono đavolje odelo koje mi samo smeta. Tome, kroz njeg kan’da ni mrva zraka ne mere proć’ i tako, a prokletinja je tako krasna da mereš u njoj ni sest’, ni leć’, a bome se ni negde izvalit’. Nisam se već spušć’o po podrumskin’ vratinm’ – ma, ka’ da su otad’ godine prošle, al’ zato moran ić’ u crkvu đe se samo znojim i preznojavanm, a one nesnosne propovedi ti ja ne podnosim! Ne smem vatat’ muve ni žvakat’ duvan i celu nedelju moranm u postolan’ ‘odat’. Udov’ca ti ide jist’ sve po zvonu, po zvonu ide u postelju i ustaje kad zvono zazvoni – sve ti je kod nje tako stra’otno po propisu da to živ čovek podnet’ ne mere.«
»Ali, Huck, svi tako rade.«
»Tome, mene ti to ni mrvu ne dira. Nisan ja svako i ne moren to podnet’. Stra’otno mi je bit’ tako vezan. A za klopu ne moraš brinut’ pa meni onda više i nije do njupe. Kad bi’ da oden na pecanje, moram je pitat’, kad bi da odenm na kupanje, moranm je pitat’ – đavo ga izija, za sve je moram pitat’. A moram još i govorit’ tako pristojno da je to grozno – ja ti svaki dan odenm na tavan i malo se onde izvičen, tek tol’ko, Tome, da osetim kako je od tog u ustim’, inače bi krepa’. Udov’ca mi ne da pušit’, ne da mi vikat’, ne da mi zevat’, ne da mi se protezat’ ni češat’ se pred drugim…«
       A onda iz njega provališe ogorčenost i jad: »I Bog te maz’o, celo vreme se moli! Take ženskinje ja ti nikad nisanm video! Morao sanm da kidnem Tome, naprosto san mora’. A sad će počet’ i škola pa ću još i to morat’ – e, pa, Tome, to neću podnet’. Vid’ ‘vamo, Tome, bit’bogat nije baš tako sjajno kako se priča. Samo ti se valja brinit’ i brinit’, patit’ i poatit’, a cielo vreme bi voleo da umrem’. U ovoj robi je meni lepo ‘odat’, u ovomu buretu je meni lepo spavat’i više i’ neću napuštat’. Tome, ništa se od tog ne bi dogod’lo da nisan ima’ onaj novac. Evo, uzmi ti moj deo skupa s tvojin pa mi moreš samo tu i tamo dat desetaka – ne prečesto jer se meni živo fućka za ono za što se ne treba ni mrvu pomučit’, a ti samo nagovori udov’cu da me pusti.«
»Oh, Huck, pa znaš da to ne mogu napraviti. Ne bi bilo pošteno, a osim toga, ako još malo pokušaš, s vremenom će ti se takav život i svideti.«
»Svideti! Da, isto kako mi se sviđa predugo sedeti na užaritoj peći. Ne, Tome, ne želinm bit’ bogat i ne želim živet’ u onim vražjin zagušljivin kućam’. Meni se sviđaju šuma, reka i bačve pa ću se nji’ i držat’. Đavo ti sreću odneo! Baš kad smo sve pripravili da možemo poć’ robit’, dođe ti ovaka prokleta glupost i sve ti pokvari!«
Tom uhvati zgodu…
»Pazi ovamo, Huck, to što sam bogat, meni ništa neće smetati da odem u razbojnike.«
»Ma nemoj mi reć’! Oh, kamo lepe sreće… ti to zbiljam i ozbiljno govoriš, Tome?«
»Ozbiljno kao što ovde sedim. Ali, Huck, znaš, ne možemo te primiti u družinu ako ne budeš pristojan i ugledan.«
Huckova radost splasnu.
»Ne morete me primit’ u druž’nu, Tome? A u gusare si me primio?«
»Da, ali to nije isto. Razbojnik ti je nešto mnogo više od gusara – onako gledano. U većini zemalja razbojnici pripadaju strašno visokom plemstvu –vojvodama i njima sličnim.«
»Tome, pa uvek smo bili prijateji? Ne’š me valjda isključit’, a, Tome? Pa ne’š mi to uradit’, Tome, je l’ da ne’š?«
»Huck, ne bih želeo i ne želim to učiniti, ali što će ljudi reći? Pa svi će reći: ‘Hm! Razbojnička družina Toma Sawyera! Svakakvih mamlaza ima u njoj!’ A misliće na tebe Huck. Tebi to ne bi bilo drago, a bome ni meni.«
Huck je neko vreme ćutao boreći se sam sa sobom. Napokon reče:
»U redu stvar, Tome, vrat’t ću se udov’ci na mesec i primiti se posla da vidim ‘oćul’ to moć’ podnet’ – samo ako mi ti dopustiš da uđem u družinu.«
»Dobro, Huck, važi! Hajde sa mnom, stari, pa ću ja zamoliti udovicu da malo popusti.«
»Zbilja ‘oćeš, Tome, zbilja? Baš krasno. Ako ‘oće samo mrvu popustit’ u najgori stra’otan’, ja ću pušit’ i psovat’ di me ni’ko ne vidi i ne čuje pa ću već to nekako progurat’ il’ ću svisnut’. Kad ćeš ti počet’ sazivat’ druž’nu i dat’ se u razbojnike?«
»Oh, smesta. Možda ćemo još noćas skupiti dečake i obaviti posvećenje.«
»Šta ć’mo to obavit’?«
»Posvećenje.«
»A šta ti je to na priliku?«
»To ti je kad se zakuneš da ćemo se držati jedan uz drugog i da nikad nećemo odati tajne naše družine, pa da nas seckaju na sitne komadiće, a ako ko naudi nekom iz družine, ubićemo i njega i celu njegovu porodicu.«
»Predivno – ma, baš predivno, Tome, šta da t’ pričam.«
»Bome jest. A zakletvu moramo obaviti u ponoć, na najusamljenijem i najstrašnijem mestu što ga igde možeš naći – najbolje u nekoj ‘ukletoj’ kući, ali su one sada sve porušene.«
»Pa, ponoć svejedno vredi, Tome.«
»E, to da. A moraš se i zakleti i krvlju se potpisati.«
»Ma, to t’ je prava stvar! Mil’oun puta bolje neg’ bit’ gusar. Od udov’ce neću ni mrdnit’ pa makar i crk’o, a ako jedared ispanen razbojnik nad razbojnic’ma pa izađenm na glas, izgleda mi da će se i ona ponosit’ što me sad izvukla iz blata.«


Zaključak 



     Ovako se završava ova priča. Kako je to samo priča o dečaku, ovde se i mora zaustaviti: pripovedanje se ne bi moglo nastaviti, a da ne pređe u priču o odraslom čoveku. Kada neko piše roman o odraslim ljudima, tačno zna gde mora prekinuti – to jest, kada dođe do venčanja, no kada piše o mladeži, mora stati tamo gde mu se to učini najbolje.
     Likovi koji se u ovoj knjizi pojavljuju, većinom i danas žive, i to kao uspešni i sretni ljudi. Jednoga će se dana možda pokazati kako bi se isplatilo opet prihvatiti pripoedanja o tim dečacima i devojčicama te pokazati u kakve su muškarce i žene izrasli: najmudrije će, prema tome, biti da za sada ne odajemo ništa o tom razdoblju u njihovom životu.

- KRAJ -

Нема коментара:

Постави коментар