3. 5. 2022.

Stefan Hertmans, Obraćenica (II.Rouen, 1,2,3,4,5,6,7 )

 


II.

ROUEN

1. 


       Jednog vedrog jesenjeg dana godine 1070. u normandijskom lučkom gradu Rouenu rođena je devojčica. Ulice su toga dana ispunjene povicima vojnika koji se bičuju, jednoličnim inkarnacijama i molitvama, pljeskanjem bičeva po golim leđima, brujanjem psalama, dozivanjem ženskih glasova, zveckanjem i struganjem lanaca po kaldrmi, potmulim odjekivanjem velikog bubnja, otegnutom tužaljkom na lončanom basu pokajnika koji posrću. Ovu turobnu procesiju koja izaziva sažaljenje tvore nekoć nemilosrdni ratnici Vilima Normandijskog, zloglasni potomci Vikinga koje su biskupi prisilili da se pokaju zbog barbarskih zločina koje su počinili četiri godine pre tokom bitke kod Hastingsa. Otac devojčice i sam je potomak Normana koji su pre vek i po zauzeli to područje pljačkaškim pohodima, otimačinom i paležom, a na kraju su se smestili na obalama Seine u gustim šumama kraj vijugave reke. 

       Iako su prisvojili zemlju i kuće, nakon prvih godina okrutnosti žive u relativnom miru. Doseljenici donose životni stil koji uključuje ličnu higijenu i tokom nekoliko generacija prilagođavaju se svojoj okolini. Dojmili su se lokalnog stanovništva: prva generacija muškaraca brije obrve, oči ističe ugljenom, a kosu veže u rep. To kao da protureči njihovoj brutalnosti i ratobornosti. Bojali su se njihove moći i uglavnom joj sebespogovorno podvrgavali. Mnogi Normani otimaju i siluju domaće žene. Ali nastajui emocionalne veze. Materijalni interesi celih porodica isprepliću se. Traži se način da se uspostavi stari Božji mir. Kad se činilo da su osvajači kojima niko nije bio dorastao spremni obratiti se na hrišćansku veru, dobili su pravo nasledstva nad svojim posedima. Nazvali su ih Normanima. Neki od praunuka prvih Normana nakon jednog veka postali su ugledni građani, integrirsani u život grada koji snažno raste. Jedan od njih je Gudbrandr, otac devojčice. Majka je poreklom iz imućne porodice iz Arrasa, daleki su rođaci flandrijskih grofova koji su svojevremeno vladali gradom.

     Dete koje je tog jesenskog dana došlo na svet u patricijskoj kući, nazvano je Vigdis, starim nordijskim imenom koje znači “boginja borbe“. Budući da se to pagansko ime ne pojavljuje u hrišćanskom svetačkom kalendaru, sveštenik na njenom krštenju pita bi li se moglo promeniti. Otac kaže ne; preobraćeni Norman ipak ima svoj ponos. Kao kompromis, tokom krštenja u lokalnoj crkvi dobiva drugo ime, svoje flamanske bake s majčine strane: Adelaïs. Njen deda s majčine strane bio je franačkog porekla. Anđeo čuvar Vigdis Adelaïs biće mešane krvi. U Normandiji su franačke i norveške ptice grabežljivice proletele tik jedna do druge na pretećem nebu, svaka s jednim krvavim krilom, kako je neki redovnik iz tog vremena opisao svoj ružni san.

                                                       * * * 

       Vigdis Adelaïs, plave kose i pomalo škiljavih plavih očiju, odrasta u zaštićenom okruženju tog prosperitetnog grada u kojem cvate trgovina, u kojem se pored smrdljivih ribljih čamaca sidre veliki brodovi s trgovačkom robom kao što su tkanine, začini, drvo i proizvodi od bakra. Na obalama Seine, gde se igra s drugom decom, voda se peni od vitkih normanskih brodova, snekova.

     Čak i teži brodovi koji dolaze iz Engleske, na pramcu još ponekad nose glavu zmaja.U prvoj polovici jedanaestog veka poljoprivreda se osetno poboljšala. Klima je povoljnija, a žetve su izdašnije; stoka je zdravija i teža, kronična glad pripada prošlosti, hrana je raznolikija. Nakon desetljeća milenijskog straha i invazija, pljačkanja postepeno prestaju, društvo kao da je opet došlo u ravnotežu. Žene su tokom veka prosečno za nekoliko centimetara više. Rahitis se pojavljuje bitno ređe, a prosečna životna dob raste od jedva trideset na trideset i šest godina. Vigdis se može nadati nešto dužem životu od svojih prethodnica. Katastrofe koje će obeležiti kraj veka ni po čemu se ne daju naslutiti.

                                                    * * *
      Od šeste godine Vigdis Adelaïs dobiva poduku kod kuće. Njeni su roditelji imućni i kultivisani. Ništa joj ne nedostaje, okružena je svom mogućom brigom. Sveštenik dolazi da je nauči čitati i pisati. Njenom ocu nije bilo stalo samo do pobožnosti: poduka devojčica bila je pre svega statusni simbol ondašnjih patricija. Što je elegantnije, elokventnije i pristojnije bila odgojena, to je poželjnija bila visokorangiranim ženidbenim kandidatima. Stoga je njena sloboda bila ograničena. Nakon svoje desete godine mogla se igrati samo unutar kuće tokom nekoliko slobodnih poslepodnevnih sati pre nego što započne večernica. Mora naučiti da ćuti kad je se ništa ne pita i ne sme govoriti prva. Oči mora oboriti dok hoda ulicom i ne sme nikoga pogledati. Mora naučiti hodati malim, elegantnim koracima. Njeno propupalo telo zategnuto je otmenom odjećom od dragocenih tkanina.


      Jedne večeri čuje roditelje kako nakon večere raspravljaju za stolom. Ušulja se u sobu i neprimetno seda na klupu pored zida.

       Njen otac upravo je izneo oštru kritiku zbog načina na koji se papa Grgur VII. uključio u sramotnu borbu za moć protiv nemačkog cara Henrika. Zagrmeo je protiv crkvenih vođa i oštrim rečima osudio potkupljivost nekih biskupa, koji su sistematski postavljali svoje rođake na uticajne pozicije.

Majka podigne glas i brani crkvu i sveštenike žestinom koje se Vigdis prepala. Predbacuje svome mužu da ima heretičke ideje.

Otac frkne, zabije nož u stol i reče da sveštenici potpiruju sve veću mržnju svetine prema Židovima te da se njemu to ne sviđa zato što uzrokuje nesigurnost i izgrede u gradu.

Majka se prekrsti i sikne da su Židovi na kraju pribili Isusa na krst, te da njen muž kao potomak Normana inače dobro zna šta je nasilje, sa svim tim ratobornim stričevima i bratićima, ili možda ne?

Otac joj odbrusi da Židovi, baš kao i Normani, žele živeti u miru, ali da sveštenici i zeloti često potajice potpiruju nemire.

Njena majka uvređeno promrmlja da Židovi u svakom slučaju snose krivicu zbog uništenja crkve Svetog groba u Jeruzalemu jer su u grad pustili muslimane.

Otac oštro reče da je sit te histerije oko hodočašća u Jeruzalem i odmazdi na Istoku.

Majka odreže da se Jeruzalem treba osloboditi tih vražjih Saracena te da je uništavanje crkve Svetoga groba koje je izveo onaj demon Al-Hakim sedamdeset godina ranije, sramota za celi hrišćanski svet.

Našto je otac ljutito uzdahnuo da je Sveti Wulfram Normandiju nazvao zemljom u kojoj će se stopiti razne nacije.

Izišao je iz kuće i otresito zatražio konjušara da mu dovede konja.

Kad se majka okrenula, videla je svoju kćer kako sedi širom otvorenih očiju. Dođi ovamo, reče, uzme devojčicu u krilo i pomiluje ju po kosi. Vigdis malo razume od svega toga, ali mnogo godina posle će se razgovori pojaviti u njenom sećanju jasnoćom koja će je zapanjiti. Sad se još sa svojim bratom Arvidom na unutrašnjem dvorištu igra sa zečjim šapama, kamenim pikulama i svinjskim koščicama, plesucka u seni stražnjeg dela kuće pre nego što je pozovu na poduku iz pevanja i molitve.

2.

     Petnaest joj je godina kada jednoga dana s majkom izlazi iz velike crkve i prolazi pored sinagoge u Rue aux Juifs. Za nekim momkom njenih godina trči trgovac kojemu je očito ukrao torbu. Čovek otpuhujući i psujući trči za brzim lopovom i ubrzo mora odustati. Mladić upravo želi zamaći za ugao ulice kadli kroz neka vrata iziđe mladi vitez. Uhvati ga za okovratnik i upita što se zbiva. Mladić se otima u čeličnom stisku, ispusti torbu i počne udarati nogama svog napadača. Ovaj ga tako snažno udari u glavu da se sruši poput krpene lutke. Odmah se stvori nekoliko promatrača koji počnu psovati. Neko zamahne i svom snagom udari mladića nogom u lice. Glava mu tresne o pod kao da mu se slomio vrat. Debeli trgovac dotrči uspuhan, dohvati kamen i tresne njime o krvavu glavu. Neki mršavko udari mladića nogom u trbuh i pri tom poludi; prljavi Židove, poviče, prljavi, pokvareni kurvin sine smrdljivog Židova. Nastavi ga psovati i udarati. Vitez razgrne okupljenu gomilicu i reče im da prestanu. Podigne mladić a. Unakažena glava mlitavo padne unazad, a krv brzo i obilno curi na pod. U tom trenutku nailaze Vigdis i njena majka. Devojka pogleda dokrajčeno lice, krvavi grumen koji je ostao od njega, sluz što curi iz jednog oka, jezik koji natečen viri između usana, krv koja kroz od grubog lana izbija na trbuhu. Vitez ih ugleda, nakloni se pred majkom i njenom mladom kćeri uz pogled isprike i nestane s mrtvim mladićem iza vrata. Vigdis je posve preneražena. Spopadne je napadaj plača, trese se celim telom i samo što se ne onesvesti; prvi je put nasilje doživela iz takve blizine. Majka je umiruje, pridržava je i teši, ali kao da je ne čuje. Klizne na tlo, majka je pokušava pridići, devojka viče nešto nerazumljivo i snažno odmahuje glavom. Zatim se ispovraća po svojoj brokatnoj haljini.


3.

    Dve godine nakon tog događaja glavni rabin Narbonne, uticajni Rex Judaeorum Richard Todros, šalje svog sina Davida u grad Rouen da onde studira kod nekolicine najistaknutijih učenjaka.

     Doba Davidova studiranja poklapa se s velikom raspravom toga doba. Nekoliko decenija pre rabin Geršom ben Juda izdao je edikt kojim je odredio da je za Židove iz severne Europe, Aškenaze, poligamija otada zabranjena. Ta je zabrana proizašla iz strogog, doslovnog tumačenja Tore. Sefardi, Židovi iz južne Evrope i španskog islamskog sveta, slobodnije su tumačili verske tekstove, bili su k tome profanije usmereni. Držali su se prava na ograničenu poligamiju. Rasprava je na nekim mestima uzbunjivala duhove.

     U ješivi ili rabinskoj školi Rodoma, kako se Rouen tada zvao, kasnije su podučavali veliki učenjaci poput slavnog Rashbama i kasnije Menahema Vardimasa - ljudi čiji su komentari Tore do danas ostali uticajni. Učenjaci su dolazili sa svih strana svieta da slušaju predavanja ili da predaju, poput Abrahama Ibn Ezre iz Andaluzije. Ješiva u Rouenu bila je još razmerno nova; sagrađena je oko 1080. Židovska zajednica koja se ovde naselila u rimsko doba u međuvremenu je postala prilično velika.

     Kad je mladi David Todros došao u grad, u njemu je bilo pet hiljada židovskih stanovnika, otprilike petina ukupnog stanovništva. Zajedno s Narbonneom, Rouen je postao najvažnija „terra judaeorum“ toga doba. Pored talmudske škole u koju je mladi Todros došao studirati i raspravljati nalazile su se sinagoga i ritualna klaonica. Cela židovska četvrt smestila se između današnje Rue du Gros Horloge i Rue aux Juifs. Mogu se čak pronaći i tragovi Davidova boravka onde; ime Todros pojavljuje se u židovskim arhivima Rouena.

     Vigdis Adelaïs za svojih je šetnji kroz središte grada često viđala prestižnu građevinu ješive; hrišćanska četvrt bila je odmah do nje. Židovski sitni lopov pretučen je na smrt u blizini škole. Povremeno bi razmenila dve-tri reči s nekoliko studenata. Neki je pozdravljaju iako to ne odobravaju mentor ni dama u njenoj pratnji, makar se radilo tek o kimanju glavom ili nekoliko usputnih reči. Možda se onde, okrutnom smrću mladića, pobudilo njeno zanimanje za tu grupu stanovništva o kojoj malo zna i s kojom uopšte nema dodira. No budući da hrišćanske četvrti neposredno graniče sa židovskom, bilo je neizbežno da Vigdis Adelaïs u nekom trenutku ugleda mlađanog Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne.


                                                     * * *

     Stari je rabin upozorio sina na opasnosti tog studijskog putovanja. Hrišćani su svake godine sve nesnošljiviji prema Židovima. No budući da Židovi plaćaju prilično velika davanja kako bi mogli obavljati svoje bogoslužje, uglavnom ih se pušta na miru i najčešće sve ostaje na agresivnim rečima. Židovski učenjaci uzvraćaju: kako to, njihova krivnja? Zar Isusova smrt na krstu nisu bili vlastita volja i plan Božji, nije li Ga Bog poslao baš na zemlju da ispašta za grehe ljudi? Zar to ne piše u njihovoj hrišćanskoj Bibliji? Dakle, ako su Židovi bili upleteni u Njegovu smrt, nisu li zapravo izveli Božju volju? Što bi im se onda moglo predbaciti?

      U ješivi David čuje za potresno svedočanstvo židovskog učenjaka Jacoba Jequthiela, nekoliko generacija pre. Godine 1007. normanski ratni vođa Robert predložio je Židovima da svojevoljno pređu na hrišćanstvo. Predloženi slobodan odabir govori o izvesnom osećaju za cinizam: ako se ne preobrate, biće probodeni mačem. Nakon većanja, Židovi su odlučili ostati verni Tori, nakon čega je velik broj doista ubijen ili su se s članovima porodica utopili u Seinei.

     Budi oprezan, rekao je stari Todros svome sinu, kad je u proleće 1087. zajedno s nekoliko drugih studenata krenuo na dalek put prema severu. Nije mogao ni slutiti s kojim će se posve drugim problemom njegov sin vratiti u Narbonne.

4.

Galebovi lebde iznad Seine, jutarnje sunce sja iznad krovova Rouena. U međuvremenu je došlo proleće 1088. Davidu je otprilike dvadeset godina, Vigdis Adelaïs sedamnaest.

    Zapadni je svet sve nemirniji. Zloguki proroci, prosjaci i heretici putuju zemljom, obznanjuju poruke koje huškaju lakoveran narod i dovode ga u zabludu. Osuđuju sveštenike i govore da se prava vera ne treba više tražiti u Rimu. Ponegde neko bude linčovan, neki seljak pretučen, imanje zapaljeno, računi izravnati tupim nožem ili sekirom. Viteški stalež na selu ima odrešene ruke, a puk koji je vekovima mogao da žii relativno slobodno, drže strogo pod čizmom. Plemići se goste onime što su oduzeli seljacima. Normani budnim okom prate situaciju kad zaprete neredi. Održavanjem reda stiču ugled i kod puka i kod plemstva.

      Brojiti latice, brojati sate, brojiati dane, brojiati mesece. Vigdis Adelaïs, pupoljak skandinavsko-flamanske lepotice, vraća se sa svojom guvernantom s tržnice. Njena kosa, namazana maslacem i visoko začešljana pre nego što je savijena u punđu u koju su umetnuti biseri, dubokog je sjaja. Ima šiljato lice predaka svoje majke. Tanak ravan nos, lagano uvučenu bradu, glatke obraze, visoko čelo. Izgled produhovljenog tipa, žena koja bi u današnje vreme imala intelektualno zanimanje ili bi bila diva alternativnog filma. Njene su plave obrve prema modi onog vremena gotovo posve epilirane kao što nam je poznato sa slika flamanskih primitivaca ili slavne Madone Jeana Fouqueta; a ko je želi zamisliti u prirodnom izdanju, valja se setiti nježnih Eva Lucasa Cranacha. Na ulici svoje svetloplave oči gotovo celo vreme drži uprte u pod. Dok korača naizmence se vidi da nosi elegantne, fino zašiljene natikače od crvenosmeđe kože, koje su u diskretnom kontrastu sa smaragdnom bojom njene haljine i tamnoplavom bojom njenog kaputića. Starija pratiteljica odevena je u crno; ona je udovica koju je Vigdisin otac zaposlio da se brine za devojku sad kad postaje punoletna. Sluga s magarcem hoda ispred njih s kupljenom robom. Hladno je za to doba godine.
Ispred ulaza u talmudsku školu nekoliko mladića prigušeno razgovara. Ućute dok mlada žena prolazi sa svojom pratnjom. Vigdis na tren podigne pogled. Naiđe na dva svetlucava oka, ugleda mladića južnjačkog izgleda koji je besramno promatra. Na glavi nosi, kao što su Židovi onoga doba često bili obavezni, mali žuti šiljati šešir. Usta mu se rašire u osmeh. Pre nego što se snašla, uzvratila je osmeh i pocrvenela sve do vrata. Židovski mladić, židovski mladić koji mi se smeši. Kroz glavu joj projuri sećanje na čudovišno izobličenu, krvavu glavu malog lopova. Oseća se glupo i nelagodno, ćeli je dan razdražljiva i ćutljiva.

                                                            * * *
     Roditelji su sigurno planirali njenu udaju. I njena braća sigurno su je pazila; ako se dobro uda, uzmirazje će biti poprilično, a bogatstvo i ugled cele porodice će se povećati. Vigdis je govorila kultivirano i odmereno. Učila je latinski, dobivala poduku iz pevanja, svirala na za ono vreme modernoj fiduli s pet žica, volela se šaliti s mladim vitezovima koji su stalno imali posla po štalama i bila luda za divnim konjima - iako joj je jahanje formalno bilo zabranjeno, ipak ga je svladala uz nekoliko konjušara. Prestala je jahati kad je jedan od njih postao previše nasrtljiv. Uči presti, tkati, kuvati; voli brbljati s običnim svetom u stražnjem delu kuće iako to majka neodobrava. Oca ispituje o skandinavskim bogovima, paganskoj veri svojih dalekih predaka.

       U pratnji guvernante ide na čas pevanja. Ona se održava u obližnjoj crkvi, nekoliko ulica dalje. Ali umesto da se vrate kući kroz Decumanus, koji će se kasnije zvati Rue du Gros Horloge, zamoli guvernantu da malo zakrenu pa ponovo prođu kroz Rue aux Juifs.

      Jedne rane večeri dogodi se ono čemu se nada: pored talmudske škole mladić opet razgovara sa svojim prijateljima. Oseća kako ne može doći do zraka od uzbuđenja.Približava se, udaljena je samo još nekoliko koraka od grupice. Mora podići pogled, mora tako, mora. Učini to i pogleda ga ravno u oči. On se prepadne više od nje, zbog mešavine oklevanja i otvorenosti u njenom pogledu. Kao da se zadubila u njegove oči, oseća da mu pogledom nanosi bol. Neobična naslada te spoznaje na trenutak je učine moćnom i okrutnom, dok joj srce divlja ispod lepo izvezene odeće. Mladići ne samo da ućute, pomalo iznenađeni pogledaju mladog Davida Todrosa, koji zastane usred priče, proguta slinu i zatrepće očima. Vigdis Adelaïs tad je već nestala iza ugla.

      Sledećih nedelja tokom dnevnih šetnji uvek prolazi Decumanusom. Ne zna šta će sa sobom. Na kraju, jedne večeri, priznaje svojoj guvernanti da je bolesna od čežnje da ponovo vidi mladića. Uz setno sećanje na svoj izgubljeni brak, guvernanta ima dovoljno životne mudrosti da ne izneveri devojčino poverenje. Upozorava je da je čežnja za židovskim mladićem tabu, da o tome ne može biti ni govora. Budući da Vigdis zaplače, te od bola i frustracije počne čupati kosu i bude posve izvan sebe, guvernanta je odvodi u krevet. I razmišlja, te noći, sama rastrgana, ne znajući šta da čini.

5.

    Rizik u koji ta devojka ulazi posve je neodgovoran u ono vreme. Ona nema pravo odlučivati o vlastitoj sudbini. David je također ne može službeno zaprositi. Mladi vitezovi ponekad bi se odlučili na otmicu devojke iz snova kako bi obavezali roditelje da im daju pristanak; ako bi bili bogati i ugledni, velikim bi uz mirazjem otkupili pristanak. Venčanje protiv volje roditelja bilo je gotovo nezamislivo i u pravilu je vodilo do nasilja i ubijanja.

      Brak hrišćanske devojke i židovskog mladića bio je stoga izvan umnog dosega viših slojeva. Pa ipak, zabranjena je ljubav sveprisutna u duhu - kao što je to oduvek i bila. Te blagoslovljene 1088. budući ljubavnik najpoznatije zabranjene afere, Pierre Abelard, devetogodišnji je dečak koji se igra na ulicama Nantesa. Njegova lepa Heloise u tom se trenutku nije još ni rodila. Njih će dvoje predstavljati jedan od najslavnijih i najtragičnijih ljubavnih parova visokog srednjeg veka. Magister Abelardus neko je vreme držao u tajnosti svoju ljubav prema predstojnici samostana: teolog i njegova voljena imali su za ljubavne susrete skrovište u kući njenoga ujaka. Vigdis Adelaïs sa svojom zabranjenom ljubavi doslovno je na ulici.

                                                            * * *

    Kako i gde su napokon započeli razgovor, nemoguće je istražiti. Načini ophođenja nisu to olakšavali. No tajni susreti nisu bili ni isključeni. Svetom još nisu vladali otkucaji sata kao danas, bilo je moguće izmigoljiti u ukradenim trenucima. Kako središte grada zapravo nije bilo tako veliko, a crkva i sinagoga nalazile su se u neposrednom susedstvu, na prepunim ulicama moglo se lako započeti razgovor a da te odmah ne nadziru.Nakon što je nedeljama izbegavala sinagogu i ješivu, na nagovor guvernante koja više nije znala šta bi s njom, Vigdis ponovo prođe starom Rue aux Juifs. Prolazi pored škole, vidi uske prozore ješive i misli na Davida koji onde sedi nagnut nad manuskriptima. Boji se da će se na licu mesta onesvestiti.

      Mlada je, čezne za slobodom, drugačijim svetom od skućenosti građanskog života i udaje koja je čeka. Odeva se svesnije nego pre. Tokom svojih svakodnevnih šetnji pored sinagoge i ješive brzo spuštajući i podižući pogled pokušava uočiti Davida. Na kraju, nije zabranjeno pozdravljati Židove, iako se zapravo ne pristoji.

    Njihov prvi razgovor nije prošao naročito glatko. Njen prvi pravi pozdrav služben je i ukočen-, njegov južnjački i nešto živahniji. Njegov dijalekt langue d’oc u srazu je s njenim severnjačkim langue d’oil. Teško se sporazumevaju, jako su zbunjeni. Zamuckivanje i hihotanje te niz nespretnih polurečenica, mahanje rukama, osećaj beskrajne smušenosti, čeznutljive muke mladosti. U tome ima nečeg komičnog i neugodnog, ali oni su smrtno ozbiljni.

     Umetnost zavođenja onog doba bila je komplikovana; udvaranje je obavijeno velom jezičnih slika i zavodljivih stranputica. Time ono ne postaje puritanskijim ni dosadnijim, upravo suprotno: kulturna napetost stvara pojačanu privlačnost. Ipak, Vigdis Adelaïs i David žive bvek pre nego što će dvorska kultura prodreti u kultivisane krugove.

     David također ne odgovara slici borbenog viteza kakva je vladala hrišćanskim zapadom. Židovski mladići doslovce žive na drugom planetu: onom starih spisa, velikih učenjaka, introvertne mnauke. Tradicija u kojoj on odrasta ne pokazuje proturečje između borbenosti i pobožnosti; njegova slika sveta je mirnija i bezvremenija. Njegov način zavođenja ne pripada kulturi hrišćanske plemkinje. Mora se poslužiti vekovnim ritualima: O moja židovska mladenko, dopusti mi da Te odvedem do oltara kao što je Mojsije vodio naše pretke iz Egipta. Morao joj je obećati sreću Sukotha - ostvarenje Blagdana senica, ubiranje plodova godine. David Todros ne zna šta da kaže. Devojka ne razume pola toga što on govori. Ali smatra da je to egzotično i pomalo ludo. Iako je ironična kategorija „pomalo ludo“ kulturno nezamisliva i nepostojeća. Pipamo u zavodljivom mraku.

                                                     * * *
     Shvata li ta devojka u što se upušta? Naravno da ne, ona to ne može pojmiti. Ona je ta koja mora promeniti svoj planet, čak i kalendar. Skočila je u neizvesno, slepa i uzbuđena, smiona i nesvesna. Čini to zbog onih očiju i one bradice, zbog onog osmeha i neobičnog ugođaja, zbog žutog šeširića na njegovoj glavi, zbog nepoznate i fatalno privlačne avanture, zbog oblaka zaslepljujućeg svetlucanja u svojoj zbrkanoj glavi. Videla je belog jednoroga i žuri kroz šumu starih zabrana.
Davidovi su roditelji daleko, on stanuje u studentskom domu koji pripada ješivi i može si dopustiti određene slobode. Naravno da ga se pazi, za to se brinu veze glavnog rabina Narbonne. Ali postoji i slobodno vreme tokom kojeg se može smejati, piti, odlaziti na izlete za slobodnih dana, sve je zapravo moguće. U gradu postoje bordeli i mračne gostionice. Čak i dobrostojeći građani diskretno drže takozvane ženske kuće, zatvorene kuće za devojke koje su posrnule te su stoga postale kurtizane. Onde nalaze smeštaj, a kasnije ih se šalje u samostane ili ostaju lakog morala. Zašto mladići ne bi posećivali te zatvorene kuće, sve dok se javno ne prikazuju kao Židovi? Jedine osobe koje su sa sigurnošću mogle utvrditi njihov identitet bile su same devojke, kojima su se takvi obrezani mladići sviđali. A one su naučile da ćute. O devojkama mladi studenti naravno sanjaju, govore o njima i šale se. Sve dok David Todros ne izgubi smisao za šalu, ne postane turoban, rastresen tokom razgovora, ne želi više odlaziti u gostionice, opscene šale počne smatrati neprimerenima, misli mu lutaju dok proučava Toru, u čitaonici na prvom spratu pilji kroz uske prozore, gubi apetit, a na jutarnju molitvu dolazi neispavan.


                                                         * * *
     Na koji način im polazi za rukom da započnu vezu ostaje zagonetkom, no to se dogodi. Jednoga dana u jesen dogovore se na glavnom trgu. Neprimetno se upute u kuću jednog Davidovog prijatelja i mucaju jedno pred drugim. Budući da joj zbog razgovora srce toliko tuče da jedva išta uspeva izgovoriti, ona pobegne. U suzama se vrati svojoj zabrinutoj guvernanti. Tri dana kasnije dogovore se drugi put. Obećava joj da će sledećega dana u podne neprimetno sesti do nje u praznoj crkvi, sa svim znacima svog židovskog identiteta dobro skrivenim pred znatiželjnim pogledima.

       U hladnoj seni crkve ona mu uzbuđeno šapće da bi htela naučiti hebrejski. On je osupnuto pogleda. Želi uhvatiti njenu bledu ruku s finim prstenjem; ona je povuče ispod skupocene tkanine koja prekriva njen mladi stas. Njena zbunjenost je tolika da oseća vrtoglavicu. Blasfemija pred licem Majke Božje, dok plamičak Svetog Duha treperi ispred tabernakula, što joj pada na pamet; Bože, oprosti mi grehe, ali ne mogu drugačije. Židovski mladić je zbunjen onime što je rekla, ali i dirnut. Odavna je privržen toj mladoj ženi koja gotovo rizikuje život kako bi razgovarala s njim. Obećava joj mucajući da može primati njegovo učenje.

                                                         * * *
      Sledećih meseci u sumrak koji rano nastupa uspevaju se neopaženo nalaziti. David je s jednim od rabina razgovarao o devojci te je predstavio kao prozelitkinju. To je delovalo; obraćenici su bili dobrodošli u židovskom svetu, granica između Židova ine-Židova bila je manje stroga nego danas. Onoga ko se hteo obratiti u potpunosti bi smatrali Židovom i ne bi celi život ostao goj. Stoga Vigdis, svaki put kada bi izvela pothvat da prekrivena velom šmugne u židovsku kuću gde su se nalazili, može prilično slobodno govoriti. Zahvaljujući Davidu dolazi u kontakt s drugim židovskim studentima. Gledaju je u čudu, ali je pozdravljaju. Svi ubrzo znaju da ta mlada prozelitkinja u najvećoj tajnosti studira kod sina glavnog rabina Narbonne i pod njegovom je zaštitom. Ali i da se zbiva više od toga. 

      Jednoga dana dok sede za svitkom, a on je uči hebrejska slova, dogodi se što se mora dogoditi. Njihove se ruke dotaknu, licima se okrenu jedno prema drugom, svitak padne na pod, u sobi nema dovoljno zraka za ono što bez daha žele. David prestrašeno podigne svitak, mora ga odmah poljubiti jer se u dodiru s tlom oskvrnuo, ali Vigdis mu se približi ustima i zatvori oči. Na Seinei se zibaju brodovi u jesenskoj oluji, kraj je studenog, ribari izvlače brodice na obalu, lastavice su već odavna na jugu, nebo se opet oblači, ljudi se žure da stignu kući pre mraka. Vigdis Adelaïs tetura crvenih obraza kroz Rue aux Juifs natrag kući gde je dočeka ljutita majka koja pita gde je dotad, posve sama. U crkvi, majko, odgovara ona, samo u crkvi, a sumnjičave poglede otrpi strpljivo dok se iznutra trese.


      Razgovori s mladim židovskim intelektualcem postepeno je dovode do spoznaje da postoji religijska alternativa nemiru i nasilju kršćanskog svijeta. Ta ogromna promjena perspektive izbacuje ju iz ravnoteže i fascinira. Pred sobom vidi jedan drugačiji svijet, drugačiju povijest također - takvu koja ne počinje mučeničkom smrću i raspećem. Poimanje vremena koje nije ukleto tlapnjama poput Apokalipse i milenijskog straha, povratkom strašne Zvijeri, paklom i vragom, mukom i istočnim grijehom, nego je određeno mnogo starijim računanjem vremena koje započinje kreativnim činom, početkom života samog: trenutkom u kojem je Jahve stvorio svijet. Ta joj pomisao daje mir, povijest više nije raskoljena. Istovremeno, noću leži budna u uskom alkovenu, razmišljajući o riječima iz Tore koje uspoređuje s onim čemu su je svećenici učili. Osjeća strah pred svim onim što potajice misli; jedva se usuđuje suočiti s izmijenjenom slikom svijeta koja zapravo znači najveću herezu. Svojoj guvernanti ne govori ništa o sve većoj zbrci i sumnjama, roditeljima još manje. U crkvi, za latinskog bogoslužja, ponizno sagiba glavu, pjeva s ostalima kršćanske molitve, još uvijek osjeća utješno djelovanje zajedničkog pjevanja i monotonog mrmljanja. Kosa joj je strogo skupljena. Ispod slobodno prebačenog šala kosa blista od mirisnog ulja kojim ju je namazala komorkinja. Njena svijetlozelena haljina od fine tkanine zategnuta je i prekrivena malim staklenim perlicama. Lisičje krzno elegantno joj pada preko ramena i diskretno prekriva mlade grudi. Umiruje se tijekom bogoslužja, osjeća se prihvaćenom u sigurnom okruženju koje poznaje, koje joj je blisko od najranijih sjećanja. Preklinje Majku Božju za potporu, moli za oprost zbog onog što misli. Osjeća se beznadno, a onda opet osnaženo jednoličnim mirom molitvi i litanija. Njene oči sjaje i prodorno gledaju dok s drugima pjeva stare crkvene pjesme. Kao da se njena svijest, a time i njen razvoj, ubrzavaju. Zbog iznenadnih osjećaja otuđenja ona nehotice postaje mladom intelektualkom; probija se iz samorazumljivosti svog poznatog svijeta. U međuvremenu je stekla dovoljno duhovne prtljage da bi samostalno mogla razmišljati o svojim dvojbama. Latinski je učila tijekom svog kršćanskog obrazovanja i putem bogoslužja na crkvenom latinskom; franački je govorila kod kuće, ali ni flamanski joj nije bio stran. Tko zna je li govorila i koju riječ danskog ili norveškog kojima ju je kroz igru učio otac. Družeći se s Davidom ubrzo upoznaje langue d’oca, osim toga uči je hebrejski. Kasnije, u Narbonnei, u obitelji prvenstveno sefardskih Židova, brzo će naučiti i nešto španjolskog. Ali prije sve ono što je muči i zbunjuje mora naučiti držati u strogoj tajnosti - što je ogroman napor za njen mladi duh.

7. 
    Proteklih je nedelja uzastopce odbijala nositi lepu građansku odeću koja bi je ujutro dočekala. Umesto toga na svoje jednostavno rublje želi nositi tamnu haljinu. Čak je guvernantu pitala može li joj se sašiti crna haljina bez ikakvih ukrasa i pripadajući ogrtač s kapuljačom. Pitanje je samo po sebi krajnje sumnjivo. Kao kad bi u današnje vreme kći neke hrišćanske porodice rekla da će odsad nositi hidžab. Kad majka čuje za njenu molbu, nahrupi u devojačku sobu i povišenim tonom zatraži objašnjenje. Vigdis pogne glavu, ćuti, otrpi tiradu, polako podigne glavu, netremice gleda majku, ćuti.

      Taj ukočeni, prazni pogled i tvrdoglava ćutnja razlog su da majka naveče o tome razgovara s ocem. On je sledećega dana pozove u središnju sobu na razgovor u prisutnosti sveštenika. Devojka govori nepovezano: ni po koju cenu ne može odati svoju tajnu i samo nešto promrmlja. Sveštenik joj naloži da se prekrsti; ona to učini, ali pri tom deluje toliko bojažljivo da sveštenik počne držati prodike o opasnostima za spas duše mladih plemkinja. Počne joj opisivati vizije pakla i đavola; ona okrene glavu i zatvori oči. Očeva intuicija ne da se prevariti. On frkne, baci lovačku rukavicu na stol, osorno joj priopšti da sledeći mjesec ne sme izlaziti iz kuće te da će je na pola godine poslati u samostan ako se njeno ponašanje ne popravi. Ona na to udari nogama o pod, zatrese glavom od očaja, krši ruke, ali svejedno ne izusti ni reči. Ode u vrt i onde zaplače dugim jecajima; roditelji još iste večeri razgovaraju o tome. Vigdis bude grubo odvedena u svoju sobu. Uvređeno boravi u dodeljenim prostorijama i gleda kako se rubovi oblaka žare u suton.

      Čim se smrači, kroz kuhinju i stražnja vrata beži u vrt i van iz kuće, uz guvernantino znanje. Dok joj srce lupa, ide prema župi Saint-Lo, mimo kuće Bonnevie, zatim pokraj sinagoge, pokraj židovskog kupališta i klaonice, prema ješivi. Na uličnoj strani samo je mali prozorski otvor, ništa se ne vidi. Prva od dvoje teških vrata još su otvorena. Spusti se stepenicama prema drugim vratima i pokuca. Nema odgovora. U potpunoj tišini čuje se samo mijaukanje neke mačke. Na trenutak izbezumljeno pilji oko sebe u mrak na stepenicama. Polumesec jedva osvetljava ulice; srce joj luđački tuče. Nije joj jasno da je ženama strogo zabranjeno kročiti u ješivu. Neobavljena posla vraća se kući, seda na staru klupu u vrtu da joj se srce i misli smire, vlažnih trepavica šmugne u kuću, budna sedi u alkovenu, a u telu oseća nešto da gori, kida se i lupa.
Mesec dana ostaje u dodeljenim prostorijama, pokušava moliti, celo vrijeme razmišlja o nepomirljivosti tih dvaju svetova, pokušava odgonetnuti nekoliko malih svitaka koje joj je David poverio, zatim s guvernantom ponovo počne šetati do crkve i natrag, do tržnice, na obale Seine, ne videći ništa, tek potajice virkajući ne bi li na tren ugledala svog volenog stranca.
Kralj Vilim Osvajač umro je, njegov je naslednik usijana glava kako čuje od oca koji je uznemiren zbog budućnosti zemlje. Kakve bi to, zaboga, imalo veze s njom?
* * * Njihova tajna veza uskoro se počne otkrivati. Počinju se širiti priče i glasine, sakristan ih je video kako se drže za ruke. Vigdis je opet u kućnom pritvoru. Sad je zaista na pola godine poslana u obližnji samostan. Kada u sumrak David bude primećen u blizini samostana, diže se uzbuna. Na zahtev sveštenika, rabin naloži, protiv svoje volje doduše, da se pretraži ješiva. Pronađen je komadić pergamenta koji je ispisala krasopisom, pesmica o zlatnim leptirima u vrtu. Nalazio se na stalku za svitke Tore, ispod Davidovih stvari. Govore joj da će ostati u svojoj samostanskoj ćeliji dok joj otac ne pronađe odgovarajućeg kandidata za udaju. Davidu rabin održi prodiku, zapreti mu da će ga poslati natrag u Narbonne zbog nepromišljenog ponašanja. Obećava da će se popraviti, biti razborit, pokazuje kajanje. Ali u rano jutro sledećega dana opet je viđen u blizini samostana, s komadom dragocene tkanine ispod ruke. Rabin piše pismo starom Todrosu u Narbonne i moli ga da svog sina privremeno pozove natrag.
To je presudan trenutak u njihovom životu. No za nju je to sve mnogo dramatičnije nego za njega. Kad devojka iz dobrostojeće porodice navrši devetnaest godina, njena je sudbina uglavnom već odavna odlučena, ili je sama odlučila o njoj prihvativši jednog od bračnih kandidata. Vigdis se u međuvremenu morala obraniti već od trojice kandidata; njena je braćasumnjičavo gledaju, najstariji joj dolazi u samostan reći da će otac ubrzo jednog od vitezova iz najbližih redova proglasiti njenim budućim mužem. Uslede rasprave, pretnje, svađe. Pokušava obmanuti roditelje govoreći da će postati redovnicom ako joj nametnu supruga. U samostanskoj crkvi leži na hladnom kamenu i nastoji ne razmišljati o židovskim molitvama koje ju je David naučio. Isposništvo, pokora, nema katarze. Glad, nesanica, trenuci mističnog zanosa i panike, mučnina i grčevi, menstruacija i samoozleđivanje. Moliti se, ali kome.
Nakon nekoliko nedelja događa se malo čudo: poruku Davida Todrosa prokrijumčario je vrtlar koji je celo vreme gleda požudno se osmehujući. On ne zna čitati, nada se da će donošenjem poruke biti u njenoj milosti. Poruka je kratka i jasna: mesto i vreme, straga u samostanskom vrtu. Bez imena. Ali ona prepoznaje rukopis, slova s neobičnim zavijutkom.
Jedanaest je sati naveče kada se kroz stražnja vrata prostrane samostanske kuhinje drhteći u tankoj odeći uputi van. Prolazi pored štale, dolazi u ograđeno dvorište, natuče levo stopalo na grubom kamenju oko vrta sa začinskim biljem. Pipajući traži vrata koja izlaze na livade. Zaključana su. Tišina. Sovin huk; u daljini pas. Nema meseca, nema svetla. Teško disanje i cvokotanje. Potom začuje svoje ime s druge strane. U bravu ulazi nož, nakon kratkog škripanja i trešnje vrata se otvore. Pred sobom vidi tamnu priliku. Čuje svoje ime. To nije Davidov glas. Spotakne se preko malog kamenog praga, spodoba je uhvati, hvata zrak. Čovek je odlučno primi za ruku i osorno reče: idemo. Trava pod njihovim nogama miriše sveže, mahovina i jagušac, ugažene koprive. Ćutljivi čovek vodi je do obližnje kuće pored vode. Onde se otvore stražnja vrata, ntko im osvetli put malom bakljom. Odvedu je u sobu, niko ne kaže ni reč. Onde je ostave samu. Vrata zaključaju. Budna leži na uskom ležaju i osluškuje zvukove u nepoznatoj kući. Ako sad bude izdana, čeka je najstroža kazna, možda saslušanje i mučenje. Pre jutrenja mora otići odavde jer onda će se otkriti da je njena ćelija prazna. Vrata prema slobodi otvorena su, ali to je klopka.
Nema povratka
                               


Нема коментара:

Постави коментар

Новији пост Старији пост Почетна