Lepa Mlađenović
50 GODINA "DRUGOG POLA" SIMON DE BOVOAR
Kada Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) kaže da su žene drugi pol – šta pod time misli? Pritom za sebe u 21. godini kaže, moja strast je filozofija, u 23. godini napiše nesumnjivo je da sam žena, u 26. moj život je moj projekt. U poslednjem intervjuu pre smrti nam kaže da nikada nije bila diskriminisana kao žena, a u međuvremenu napše "Drugi pol" u kome na 800 stranica dokumentuje najokrutnije oblike diskriminacije i ropstva protiv žena.
DRUGI POL, jedan od istorijskih radova feminizma, bio je razlog pokretanja ove velike međunarodne konferencije koja je okupila oko 400 filozofkinja, sociološkinja i drugih feministkinja iz celog sveta na debatu o filozofskim i političkim tezama Simon de Bovoar. Tokom četiri dana paralelnih radionica diskutovano je, na dva jezika, oko 130 radova. Poslednjeg dana, u subotu, oko šest stotina žena napunile su, istorijski, Veliki amfiteatar Sorbone. Kroz ogromne hodnike i stepeništa prolazile su studentkinje, strankinje i starije Parižanke koje su došle da se zajedno sete Simoninih dana. Pred nama su bile aktivistkinje iz istorije feminizma u Francuskoj. Završnu sesiju otvorila je Silvi le Bon de Bovoar, filozofkinja, koju je Simon de Bovoar usvojila dok je Silvi bila na studijama. Usvojena ćerka Silvie le Bon de Bovoar uzbuđeno je pričala kako je sedela na balkonu tog istog amfiteatra kada su pedeset šeste de Bovoar i Sartr održali tribinu nakon puta po Kini. I kako je tada videla prvu filozofkinju Pariza.
Drugog dana skupa održan je najuzbudljiviji panel. Saradnice Simon de Bovoar, i inicijatorke ovog skupa, koje su početkom sedamdesetih formirale prvu akcionu grupu za legalizaciju abortusa, sećale su se zajedničkih akcija. Tako smo saznale da su njih desetak već 1971. pokrenule Kampanju 343: listu poznatih žena iz javnosti koje su se potpisale da su imale (ilegalni) abortus, i da zahtevaju legalizaciju abortusa. Ime Simon de Bovoar je bilo prvo. Od tada počinje faza, kako Simon de Bovoar kaže njenog 'radikalnog feminizma'. Grupa kasnije organizuje seriju akcija za podršku ili pojedinih žena, kao što je Đamila Bopaša iz Alžira koju su silovali i mučili francuski vojnici, ili trudna maloletna devojčica kojoj je bio potreban abortus.... podršku oslobodilačkim pokretima kao što je alžirski otpor francuskoj kolonizacijia, pokret protiv rata u Vijetnamu.... Tako smo saznale da je Simon de Bovoar delila letke, govorila na uličnim demonstracijama, u školama, potpisivala peticije, pisala feminističke tekstove za dnevne novine.... Simon je isto tako osnivačica dva najpoznatija francuska intelektualna časopisa "Moderna vremena" (Les temps moderne) zajedno sa Žan Pol Sartrom, i "Feministička pitanja", (Les questions feministes) zajedno sa Kristin Delfi (Christine Delphy). (Da podsetimo čitateljke da je Kristine Delfi autorka feminističkog eseja "Glavni neprijatelj: ekonomija politike patrijahata", jedna od organizatorki ovog skupa, zapravo i jedna od učesnica međunarodnog feminističkog skupa u Beogradu 1978. "Drug-ca žena".)
Simon de Bovoar je za 78 godina života objavila 5000 stranica dnevnika i pisama i još toliko stranica romana, filozofskih tekstova i eseja. Za ženski pokret i feminističku flozofiju knjiga DRUGI POL je istorijska prekretnica. Objavljena 1949. knjiga prethodi i najavljuje svetski ženski pokret i novi pravac feminizma dvadeset godina kasnije. Osnovna ideja knjige je njen naslov, žene su Druge one koje ne odlučuju, ne određuju, koje su izvan zakona, izvan istorije, u filozofskom smislu nebitne, imanentne. U knjizi ovu Drugost Simon de Bovoar detaljno dokumentuje analizom ženskih uloga majke, supruge, seksualnog objekta iz raznih kultura. U isto vreme, njena druga ključna ideja, ženom se ne rađa nego se postaje, je instrument kojim se ženske uloge objašnjavaju. Dakle, uloge su konstruisane, nisu nam date prirodom, zavise od društvenih, kulturnih, istorijskih uslova. I mogu se menjati. Njena osnovna poruka ženama je: Birajte svoj život. To je upravo i ona sama radila. Tako je, zapravo, Simon de Bovoar postavila temelje feminističkog konstrukcionizma, i početke radikalnog feminizma.
Drugi pol je 1949. godine objavio da su tzv. ženske uloge ponižavajuće za žene. Simon de Bovoar je u to duboko verovala, teorijski i lično. Svesno je odbila dom, kujnu, decu. Ona je od svoje rane mladosti živela u malim sobama ili hotelima, hranila se u kafeima, učila u kafeima i bibliotekama. Sa svojim partnerima nije zajedno živela. Tako je izbegla svaku poistovećenost sa privatnim prostorom kao metaforom za žensko. Tek je 1955. ušla u stan u kome je živela do kraja života. Knjiga Drugi pol je došla dok još uvek nije bilo ženskog pokreta da je odbrani. Reći da je materinstvo konstrukcija koja ponižava žene, bio je iskaz koji još uvek nisu mogle da prihvate ni žene a pogotovu muškarci 1949. Alber Kami, francuski pisac i njen pijatelj je knjigu odbacio i rekao, "To je sramota za francuskog muškarca!". Simonin životni partner i prijatelj Žan Pol Sartr je knjigu podržao, što je u tom trenutku bilo važno. Francuske komunistkinje su bile u dilemi, neke su je optuživale, neke su ćutale.
Analize konteksta nastajanja ove knjige su između ostalog pokazale u kakvoj samoći feminističkih ideja je Simon de Bovoar pisala ovo delo. Prethode joj sufražetkinje, zatim socijalistkinje kao što su Flora Tristan i Mišel Louiz ili prvi zapisi Kristine de Pizan iz srednjeg veka. Tada, posle Drugog svetskog rata ništa feminističkog u filozofiji nije bilo, ni kao naziranje drugačijeg, sem dva prva feministička 'manifesta:' Sopstvena soba Virdžinije Wulf, i Odbrana ženskih prava Meri Volstonkraft. Ne tako mnogo. Ali Simon de Bovoar je koristila muške filozofske, sociološke i antropološke teorije i obrtala ih kroz svoje prizme kako bi razumela društvenu uslovljenost pola.
Na skupu su prikazana dva filma. Jedan je romantična verzija Simoninog života: ljubav prema drugaricama, putovanjima, kafeima, razgovori sa prijateljima. Zatim ljubavna pisma Simon de Bovoar Nelsonu Algrenu, piscu iz Sjedinjenih Država, prijateljstvo sa Žan Pol Sartrom. I neprekidno knjige, Simon čita, Simon piše, Simon razgovara, putuje, radi. Drugi film je dokumentarac, poslednji intervju koji je dala jednoj norveškoj novinarki, dve godine pre smrti.
Simon de Bovoar je umrla 14. aprila 1986, naglo, od problema sa jetrom, iste dijagnoze od koje je šest godina pre toga, 15. aprila umro Žan Pol Sart. Sahranjeni su u istom grobu na groblju Monparnas koje je Simon gledala sa svog prozora. Na sharani su bile njene saradnice i feministkinje iz celog sveta, oko 5000 ljudi. Dok se kovčeg spuštao, prijateljice su tiho pevale: pesmu 'za jednu laganu smrt'.
U knjizi pripremljenoj za ovaj jedinstven događaj januara 99, Simonin Pariz, stoji citat iz knjige koju je Simon napisala povodom smrti svoje majke Jedna jako lagana smrt": "Ne umire se zbog rođenja. Ne postoji prirodna smrt: ništa što se događa čoveku nije nikada prirodno jer njegovo prisustvo dovodi svet u pitanje." – To je jedna bovoarska misao! rekla bi feministička istoričarka Klodin Montrej, čija majka je 1950. čitala Drugi pol dok je Klodine bila u njenom stomaku.
Konferencija u Parizu, 19-24 januara 1999.
____________________________________
JEDNO RAZMISLJANJE
Bolja potvrda o jednakosti polova, od suživota Simon De Bovoar i Žan Pol Sartra,nije potrebna. Dva snažna i ravnopravna mentalna sklopa, nisu ugrožavala jedan drugog, dopunjavala su se, to da. Ali! Sveti Hrizostom a da i ne trepne, piše/kaže/veli: „Od svih divljih životinja najštetnija je žena.“ Ili moj antiljubimac, peobraćenik, Sveti Avgustin, koji je tvrdnjom da se svi rađamo grešni zbog greha Evinog/ženinog, zagadio vekove. To traje i dan današnji, poslušajte čak i pravoslavne vladike.
Pametni i „umereni“ skriboman Toma Akvinski, iznosi mišljenje da „je žena biće slučajno i nepotpuno.“(!?) Ko od nas se ne seća Pitagorine teoreme, „Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbiru....? Ali poslušajte ovo: „Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svetlost i muškarca i jedan rđav princip koji je stvorio haos, mrak i ženu“(!?) To su reči istog tog Pitagore. Pa onda sve gore jedno od drugog, Ksenofon: „Muž i žena su duboko strani jedno drugom“; Tertulijan: „Ženo ti si vrata od pakla“; ni Hesiod ne želi da ostane po strani: „Onaj koji se poverava ženi, poverava se lopovu.“ LEVIT, treća knjiga Pentatuha izjednačava ženu sa tovarnom životinjom. Apolon kod Eshila negira majčinstvo, kao jeb’o te, rodio me tata! Ima i relevantne podatke, Atinu je Zevs rodio iz sopstvene glave! Š’a mi napriča Belvederski?
Obrazovana, svestrana, istraživač, Simon De Bovoar ne zaboravljajući i ne ostavljajući po strani ni jedan izvor ili ličnost, posvećeno gradi „Kulu Vavilonsku“ tiranije kojoj su žene vekovima izložene od strane muškaraca. Ne zaobilazi Hegela i njegov stav o odnosu roba i gospodara, transponuje na odnos žene i muškarca. Nalazi nedostatke u Frojdovom tumačenju da „žena samu sebe vidi/doživljava kao obogaljenog (kastriranog) muškarca.“ Citira pojedine stavove Klod Levi-Strosa koji su ponekad kontradiktorni. Odnosi se s poštovanjem prema ličnostima i činjenicama, sa poznavanjem i čak ličnim iskustvima, verodostojno nas upoznaje sa položajem žene u različitim vremenima, sredinama, zemljama, kontinentima.
Nenametljivo ali ravnopravno, iznosi i stavove apologeta „slabog pola“ iz XVII veka: „Mulier perfetur viro scilicet. Materia: „quia Adam factus est de limo terrae, Eva da costa Ade.“ Loco: „quia Adam factus est extra paradisum, Eva in paradiso.“ In conceptione: „quia mulier concepit Deum, quid homo non potuit.“ Volim kako to zvuči na Latinskom jeziku ali ću ipak prevesti. „Žena je superiornija od muškarca.“ Materijalno: „Adam je sačinjen od blata, Eva od Adamovog rebra.“ Po mestu: „Adam je stvoren izvan raja, Eva u raju.“ Po koncepciji: „Žena je saznala boga, muškarac nije.“
Pominje zahtev Erazma Roterdamskog da se ženama omogući obrazovanje, Kornelijusa Agripu koji optužuje muškarce za tiraniju nad ženama, Voltera koji često ukazuje na nepravednost ženske sudbine, Didroa koji smatra da je inferiorni položaj žena stvorilo društvo (čitaj: muškarci)....
Kako protumačiti viševekovne budalaštine u vezi žena, u čemu je crkva, može se s pravom reći, prednjačila. Možda bi sve žene trebalo da služe samo za zabavu i „rasterećenje“ muškaraca (jer zaboga oni su ipak muškarci) a da ne bi bile nečiste/prljave, morale bi da bezgrešno začnu kao Mater Božja!? Ali kako bi onda bile i ostale svojina muškaraca?
>Koknite me ako grešim ali moj čvrst i dugogodišnji stav po pitanju odnosa muškaraca i žena je, da je u osnovi svega (od Adama pa naovamo) strah od žena, od izneveravanja njihovih očekivanja, koja muškarci često preuveličavaju ne poznajući dovoljno žene. Gospođa De Bovoar na jednom mestu piše: „Žena je mnogo dublje razjedinjena u sebi samoj nego muškarac.“ Istorijski gledano a situaciju možemo smestiti i u današnjicu, veoma je mali broj muškaraca koji je uspeo da se izdigne iznad infantiliteta, da psihološki, psihički, mentalno sazri i prema ženama se odnosi s poštovanjem, ljubavlju, ulazeći s njima u odnose bilo kakve vrste, potpuno ravnopravno. Većina muškaraca svoju inferiornost spram žena, pokušavala je, pokušava i danas, da nadomesti hiljadama gluposti i imbecilnosti sve do ratova a najčešće sticanjem novca, bogaćenjem i lažnim osećanjem moći. Naravno, uvek će biti žena koje će to privlačiti ali je takav odnos lažan, proračunat i neprirodan. Ali to je sasvim druga tema. Strah, strah, strah! Muškarac će lakše podneti poraz od drugog muškarca nego nedokazivanje kod žene!
Alice Schwarzer, Simone de Beauvoir buntovnica i utiračica puteva
Intervjui Alice Schwarzer sa Simone de Beauvoir nastali su između početka 1972. i rujna 1982. godine. Tokom godina postali su predmetom rasprava u celom svetu i ključ razumevanja političkih/feminističkih nastojanja u radu i životima obe autorice. Simone de Beauvoir je reprezentativni primerak moderne, aktivne intelektualke. U posleratnim godinama, u državi blagostanja, bila je radikalni filozof egzistencijalizma i razotkrila patrijarhalnu osnovu teorija u biologiji, psihoanalitici, istorijskom materijalizmu; proučavala je rodne uloge i postavila slobodu, pravo na samoodređenje i jednakost kao osnove svih vrednosti. Njena knjiga Drugi pol obavezna je literatura feminističkoj publici 20. veka. Simon de Bovoar (1908-1986), Francuskinja, feministički filozof i književnica, prisna prijateljica Žan-Pol Sartra, stekla je svetsku slavu studijom „Drugi pol“ (1949) u kojoj razmatra ugnjetavanje žena. Ovo prvo uticajno delo feminističke filozofije postavilo je razliku između biološke polne različitosti i društveno nametnutih kategorija roda. De Bovoarova je zastupala prava žena, isticala da nikakav fizički ili biološki razlog nije dovoljan da se status žene objašnjava kao „drugo“, umesto kao „subjekt“, što se čini kada su muškarci u pitanju. Ta drugost, po njenom mišljenju, nastaje zbog jake veze koju žena ima prema svom ugnjetaču, muškarcu. Ona se zalaže za ujedinjenje žena, čime bi se potvrdile kao subjekti. Ističe da su ontološki uslovi isti i za žene i za muškarce, ali ne predlaže način kako da se to ostvari. Značajna dela su joj i „Memoari poslušne kćeri“ (1958), „Veoma slatka smrt“ (1964), „Starost“ (1970) i „Zbogom za Sartra“ (1981).
5 februar 2008
Alice Schwarzer ovom knjigom potvrđuje veliku ulogu Simon de Beauvoir u stvaranju moderne društvene teorije i prakse. Pitanja otvorena ovim razgovorima – identitet, moć, muškarci, deca i politika – su i danas vrlo aktualna.
“Zato sam danas feministkinja”Autorica eseja “Drugi spol” koji je izišao 1949. godine priključuje se feministkinjama, a tek 1972. objašnjava zašto.
Alice Schwarzer: Vaša analiza položaja žene još uvek je najradikalnija. Od objavljivanja Vaše knjige Drugi pol 1949. nijedan autor nije išao tako daleko kao Vi, a Vi ste i najviše inspirisali nove ženske pokrete. Ipak, tek ste se sad – nakon 23 godine – aktivno angažovali u konkretnoj, ali i kolektivnoj borbi žena za svoja prava. U Parizu ste s Francuskinjama izišli na ulicu i učestvovali u međunarodnim ženskim demonstracijama. Zašto?
Simone de Beauvoir: Zato što se u poslednjih dvadeset godina položaj žene ustvari nije promenio. U Francuskoj je došlo do nekih malih promena u vezi s brakom i rastavom. I kontracepcijska sredstva su nešto raširenija – ali nedovoljno, samo sedam posto Francuskinja uzima kontracepcijske pilule. U svakom slučaju, žene koje rade ograničene su na poslove sekretarice ili medicinske sestre, a jako retko su šef nekog preduzeća ili lekar. Najzanimljivije karijere su im nedostupne, a unutar pojedinih zanimanja muškarci su im opet postavili prepreke. Sve me to navelo na razmišljanje. Mislila sam da je nužno da žene koje to stvarno žele uzmu sudbinu u svoje ruke. Tako sam, kad su me žene iz francuskog ženskog pokreta pitale želim li s njima raditi na manifestu za pravo na pobačaj u kojemu bismo same sebe optužile da smo pobacile, pomislila: To je pravi put da privučemo pažnju na najveći skandal koji danas postoji, na zabranu pobačaja! Tako je to počelo. Naravno, za mene je bilo samorazumljivo da ću učestvovati u štrajku i preuzeti slogane s kojima se u potpunosti slažem: pravo na besplatan pobačaj i kontracepcija! Slobodno majčinstvo!
Schwarzer: Govorite o situaciji u Francuskoj. Međutim, posjetili ste i više socijalističkih zemalja. Je li se tamo možda položaj žena promenio iz temelja?
Beauvoir: Tamo je situacija nešto drugačija. Naime, izbliza sam vidjela situaciju žena u SSSR-u. Skoro sve Ruskinje rade, a ljudi preziru žene koje to ne čine (supruge nekih visokopozicioniranih funkcionara ili drugih važnih ljudi). Sovjetske žene vrlo su ponosne što rade. Imaju vrijedne socijalne i političke odgovornosti i osjećaj za te odgovornosti. Ipak, ako u obzir uzmemo statistiku i pogledamo koliko je žena u Centralnom komitetu i u parlamentu, to jest, koliko žena zaista ima moć – to je vrlo niska brojka u usporedbi s muškarcima. Sa zanimanjima je jednako. Najneugodniji poslovi su ženski poslovi. Skoro svi medicinari u SSSR-u su žene jer je liječenje besplatno, država liječnike loše plaća, a posao je iznimno težak i zamoran. Žene šalju u obrazovanje i medicinu, ali najvažniji poslovi kao što su znanost ili inženjerski poslovi puno su im teže dostupni, a čak i unutar teško izvojevanih poslova na hijerarhijskoj ljestvici su ispod muškaraca – upravo kao i u kapitalističkim zemljama. Kao i svugdje drugdje, i u Rusiji je prisutna sramota protiv koje se bore ženski pokreti: rad u kući, briga za djecu – i u SSSR-u su za sve to isključivo zadužene žene. Iz toga se može zaključiti da jednakost muškaraca i žena nije ostvarena niti u SSSR-u.
Schwarzer: Koji su razlozi za to?
Beauvoir: Najprije to što socijalističke zemlje nisu zaista socijalističke. Naime, nije ostvaren socijalizam koji mijenja ljude – o čemu je sanjao Marx -, nego su se promijenili proizvodni odnosi. Ali mi smo danas sve više svjesni da sama promjena proizvodnih odnosa nije dovoljna da bi se promijenilo društvo, čovjek. Dakle, u socijalističkim zemljama usprkos različitom ekonomskom sistemu muškarcima i ženama ostaju dodijeljene tradicionalne uloge. To je povezano s time što su muškarci u našim društvima usvojili ono što ja zovem kompleks nadmoćnosti, dakle predodžbu o nadmoćnosti. Oni nisu spremni da ga se odreknu. Oni trebaju podložnost žene da bi podigli sebi vrijednost. A same žene su toliko naučene na to da sebe smatraju manje vrijednima, da se vrlo rijetke usude boriti na toj razini.
Schwarzer: Postoji mnogo nesporazuma oko pojma “feminizam”. Kako ga Vi definišete?
Beauvoir: Sećam se da sam na kraju Drugog spola rekla da sam anti-feministkinja, naime, mislila sam da će se problemi žena sami od sebe riješiti razvojem socijalizma. Feministi su žene – ili čak muškarci -, koje se (možda u vezi s klasnom borbom, ali ipak izvan nje) bore za žene, a da nužno ne povezuju ciljanu promjeru sa cijelim društvom. Danas sam u tom smislu feministkinja. Naime, uvidjela sam da borba na političkoj razini ne vodi tako brzo k cilju. Moramo se, dakle, boriti za konkretan položaj žene prije nego što dođe socijalizam o kojemu sanjamo. Osim toga sam uvidjela da ravnopravnost muškaraca i žena nije nastupila niti u socijalističkim zemljama. Zato sam danas aktivna u pokretu za oslobađanje žena.K tomu dolazi i činjenica– a to je, vjerujem, za mnoge žene jedan od razloga zašto su stvorile ženski pokret -, da čak i u ljevičarskim, pa i revolucionarnim grupama i organizacijama vlada duboka nejednakost između muškaraca i žena. Žene su uvijek radile najniže, najdosadnije i najskromnije poslove, a muškarci su uvijek imali glavnu riječ, pisali su članke, radili sve zanimljive stvari i preuzimali najveću odgovornost. Čak unutar tih grupa koje su u principu tu da oslobode sve – pa i žene i mladež -, čak i tu je žena bila manje vrijedna. Dakle, apsolutno je nužno da žene same uzmu sudbinu u svoje ruke.
Schwarzer: Šta mislite o Novom feminizmu općenito? O borbenim maldim ženama koje su radikalnije nego ikad prije?
Beauvoir: Unutar ženskih pokreta postoje razna strujanja– najviše u Americi gdje su najnaprednija. Od Betty Friedan koja je prilično konzervativna, do SCUM koji je za kastraciju svih muškaraca. I u Francuskoj unutar pokreta postoji više orijentacija, a moja je ona koja pokušava povezati emancipaciju žene s klasnom borbom. Naime, ja mislim da je specifična borba žena ipak povezana s onom koju moraju voditi muškarci te zato odbijam potpuno isključivanje muškaraca. Schwarzer: Što onda - s obzirom na trenutni stadij razračunavanja – mislite o isključivanju muškaraca iz kolektivnog rada na ženskim pravima, što se dešava i u većini ženskih pokreta u Francuskoj? Beauvoir: Da, ja sam za to. Za isključivanje sam muškaraca, ali do određene točke. To je stvar stadija, kako ste upravo rekli,. Za to ima više razloga: najprije treba računati s time da se muškarci niti u takvim grupama ne bi mogli odreći muških refleksa, da bi govorili i naređivali. S druge strane, mnoge žene – što god rekle, a često to i same znaju – imaju određen osjećaj manje vrijednosti, sramežljive su. Kad bi muškarci bili prisutni, mnoge se ne bi usudile govoriti tako slobodno kako to čine kada su među sobom. Posebno je važno da žene unutar svojih grupa ne susreću svojeg muža ili partnera, nikoga za koga su jako vezane jer se moraju osloboditi upravo od njega. Trenutno ni mentalitet muškaraca ni žena ne dopušta iskrenu diskusiju u miješanoj grupi.
Schwarzer: Je li isključivanje muškaraca za Vas praktično pitanje jer bi žene bile sputanije itd.? Ili je to i političko pitanje? Naime, muškarac – tako argumentiraju feministkinje – nije stvorio samo sustav u kojem se žene iskorištava i koji ga reprezentira, nego i individualno profitira od ugnjetavanja žene te je zato u prvoj etapi neprijatelj broj 1.
Beauvoir: Da, zasigurno, ali nije to tako jednostavno. Ovdje odgovara ono što je Marx rekao za kapitaliste: I oni su žrtve. Naravno da je preapstraktno govoriti da se treba boriti protiv sistema, kao što sam ja neko vrijeme radila. Kao žena treba se, naravno, boriti protiv muškaraca. Na kraju krajeva, ne možeš nekažnjeno biti sudionik i profiter nekog sistema, čak i ako ga nisi stvorio, čak i ako ga ne stvaraju današnji muškarci. Na primjer, muškarac od trideset godina nije osnovao ovaj patrijarhalni svijet, ali on od njega na neki način profitira, čak i ako spada u one koji ne žele profitirati. On to usprkos tome čini jer je sigurno usvojio mnoge stvari. Prema tome, prvo se treba boriti protiv sistema, i, drugo, prema muškarcima treba biti barem nepovjerljiv ako ne i neprijateljski raspoložen. Žene moraju odjednom napasti i sistem i muškarce.
Kad je muškarac feminist, to nije posve jednako. Ipak treba zadržati jednu dozu nepovjerenja, čuvati se paternalizma. Žene ne žele da im se zajamči sloboda, one je žele same postići. To uopće nije isto.
Schwarzer: Smatrate li politički korektnim to što određeni broj žena ide toliko daleko da preziru muškarce?
Beauvoir: Možda. Možda nije loše da su neke žene potpuno radikalne i posve odbijaju muškarce. Te žene bi mogle za sobom povući one koje bi zbog manjkave osobne motivacije bile spremne na kompromise s muškarcima. To je vrlo moguće.
Schwarzer:U većini ženskih pokreta postoji i homoseksualna frakcija – koja, inače, uopće nije većina, kako se često čuje, nego manjina koja ipak daje važne impulse. Vjerujete li da ženska homoseksualnost – kao najradikalniji oblik isključivanja muškaraca – u trenutnom stadiju može biti političko oružje?
Beauvoir: O tome još nisam razmišljala. Mislim da je principijelno dobro da su neke žene vrlo radikalne. Ali čini mi se da radi složnosti s heteroseksualkama nije baš umjesno kad previše ističu homoseksualnost i gotovo ju propagiraju ili kad im objašnjavaju različite načine kako da se odreknu muškaraca. Ali zaista mislim da je dobro da postoje homoseksualne žene.
Schwarzer: One tvrde da isključuju seksualne veze s muškarcima jer su one u trenutnim okolnostima nužno represivne…
Beauvoir: Je li seksualna veze između muškarca i žene uvijek represivna? Ne bi li se u međuvremenu moglo raditi na tome da se te veze promjene, a ne zabranjuju? Šokiram se kad mi netko kaže da je svaki koitus zlostavljanje. To ne vjerujem, to ne osjećam. Kad netko to tvrdi, u biti opet preuzima muške mitove. To bi značilo da je muški spol mač, oružje. Mislim da bi civilizacija koja bi bila primjerena i muškarcima i ženama trebala pronaći seksualne veze koje nisu represivne.
Schwarzer:U jednom komentaru Drugog spola rekli ste da vas činjenica što ste žena nikad nije osobno doticala, da ste se našli “u poziciji iznimne nepristranosti”. Želite li time reći da žena individualno može umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Kako poslovno, tako i u vezama sa svojim bližnjima?
Beauvoir: Potpuno umaknuti svojoj spolnoj ulozi? Ne! A zašto i bi? Imam tijelo žene– no jasno je da sam imala puno sreće. Izbjegla sam ropstvo žene koliko je bilo moguće, to jest prije svega majčinstvo i poslove u kući. I poslovno, kao profesorica filozofije u vrijeme kad je mnogo manje žena studiralo nego danas, bila sam privilegirana među ženama. A budući da ih je bilo malo, muškarci su bili spremniji prijateljski priznati ženu koja je nešto postigla. Danas, kada su žene češće uspješne, muškarci se moraju bojati za svoje mjesto. Ali kad netko, kao ja, shvati da žena ne mora nužno biti majka i supruga da bi imala ispunjen i sretan život, onda postoji određeni broj žena koje neće morati trpjeti ropstvo. Naravno, moraju se roditi privilegirane ili imati određene intelektualne sposobnosti.
Schwarzer: Jednom ste rekli: “Najveći uspjeh mog života moja je veza sa Sartreom”…
Beauvoir: Da, da…
Schwarzer: … Ali čitav život Vam je bilo važno da budete neovisni. Vjerujete li – imajući na umu da su danas ravnopravne veze između muškarca i žene vrlo teške – vjerujete li da ste riješili Vaš osobni problem?
Beauvoir:
