A kako sam uopšte zaradio dovoljno novca da platim svoj dio? Jedino za što sam bio talentovan bilo je zarađivanje novca. Baš mi je to išlo, što je neobično za jednog Chippewu. To me je oduvijek razlikovalo od drugih i svi su to prihvatali. Bio sam, na primjer, jedino dijete koga su pustili u salu Udruženja veterana da lašti cipele, a jednog sam Božića išao od vrata do vrata i prodavao božićne čestitke za misiju. Opatice su mi dozvolile da zadržim dio novca za sebe. Kad sam jednom krenuo sa poslom, izgledalo je da novac dolazi sve lakše što ga je više. Svi su me ohrabrivali u tome. Kada mi je bilo petnaest godina, zapo- slio sam se kao perač posuđa u zalogajnici „Joliet“, i tu mi se dogodila prva velika životna prekretnica.
Ubrzo sam unaprijeđen da poslužujem za stolovima, a onda je kuharica koja je pravila brzu hranu dala otkaz, pa su mene zaposlili na njeno mjesto. I prije no što si rekao keks, počeo sam da vodim „Joliet“. Ostalo je istorija. Nastavio sam da budem šef. Uskoro sam postao suvlasnik, i nakon toga mi niko više nije mogao da stane na put. Nije prošlo mnogo vremena prije no što sam postao vlasnik cijelog lokala.
„Joliet“ je bio u mom vlasništvu godinu dana, a onda ga je oduvao najgori tornado koji je ikada prošao ovim krajem. Cijeli lokal raskomadan je u paramparčad. Šteta je bila total- na. Friteza je završila na drvetu, a roštilj je bio prepolovljen kao da je od papira. Bilo mi je samo šesnaest godina. Sve što sam imao vodilo se na moju majku, i to što sam imao, brzo sam i izgubio, ali sam, prije tog gubitka, večerom počastio listom sve svoje rođake, kao i njihove rođake, a takođe sam i, zajedno sa Henryjem, kupio onaj crveni oldsmobil koga sam spomenuo.
Samo kad se prisjetim onog dana smo ga prvi put vidjeli! Ispričaću vam kako je to bilo kada smo ga vidjeli po prvi put. Neko nas je povezao do Winnipega, a obojica smo imali para kod sebe. Ne pitajte zašto, jer nikad nismo spomenuli kupovinu ni auta niti bilo čega drugog, jednostavno smo nosili sa sobom sav novac koji smo imali. Ja gotovinu, veliki svežanj novca koji sam dobio od osiguranja „Jolieta“. Henry dva čeka – dodatnu sedmičnu platu koju je dobio pošto je postao tehnološki višak, kao i redovni ček od plate iz fabrike satova.
Šetali smo, tako, Portageom i gledali znamenitosti i onda smo ga ugledali. Bio je tamo, parkiran, veći od života. Kao da je zaista živ. Na pamet mi je pala riječ odmor, jer automo- bil nije samo bio zaustavljen, parkiran, ili takvo što. Taj auto se odmarao, spokojan i blistav, a na njegovom lijevom prednjem prozoru bio je znak s natpisom PRODAJE SE. I onda se, prije no što smo uopšte i razmislili, auto našao u našem vlasništvu, a džepovi su nam se ispraznili. Ostalo nam je taman toliko novca da ga napunimo benzinom za povratak kući.
Mnogo mjesta obišli smo tim autom, ja i Henry. Čitavo jedno ljeto proveli smo u vožnji. Krenuli smo ka Little Knife Riveru i Mandareeju u rezervatu Fort Berthold, a onda smo se nekako obreli u Wakpali, pa smo, zatim, odjednom prešli u Montanu u rezervat Rocky Boy, a ljeto nije bilo ni upola prošlo. Neki ljudi planiraju putovanja baš u detalje, ali mi se nismo bakćali njima nego smo samo živjeli dan po dan, od mjesta do mjesta.
Sjećam se baš onog jednog mjesta s vrbama. Sjećam se da sam ležao pod njihovim gra- nama i da mi je bilo ugodno. Tako ugodno. Grane su se savijale svuda oko mene kao da sam bio u šatoru ili staji.
A tek mir, bilo je tako mirno, iako se u neposrednoj blizini održavao pau-vau, i to tako blizu da sam mogao da pratim šta se dešava. Nije baš da nije bilo daška vjetra u vazduhu, ali nije bilo ni previše vjetrovito. Kada se prašina diže i ostaje da lebdi u zraku oko plesača na taj način, osjećam se dobro. Henry je spavao široko raširenih ruku. Nešto kasnije se pro- budio, i nastavili smo vožnju. Bili smo negdje u Montani, ili možda u rezervatu plemena Blood – mogli smo biti bilo gdje. U svakom slučaju, baš tamo smo upoznali tu djevojku.
Sva joj je kosa bila svezana oko ušiju u punđice, i to je bila prva stvar koju sam primije- tio na njoj. Stajala je pored puta, ispružene ruke, pa smo joj stali. Ta djevojka bila je niska, tako niska da je kockasta košulja na njoj izgledala smiješno, poput spavaćice. Nosila je farmerke i skupe mokasine, a u ruci koferčić.
„Upadaj,” reče Henry. I tako ona uđe u auto i sjede između nas.
„Odvešćemo te kući,” kažem joj ja. „Gdje živiš?”
„U Chickenu,” kaže ona.
„ A gdje je to, dođavola?” pitam je ja.
„Na Aljasci.”
„U redu”, kaže Henry, i tako nastavimo da se vozimo.
Došli smo do tamo i više nismo željeli da odemo otuda. Sunce ljeti tamo, zapravo, i ne zalazi, a noć više nalikuje blagom sumraku. Ponekad možeš i da zadrijemaš, ali, prije nego što toga i budeš svjestan, eto te opet budnog, poput životinje u prirodi. Nikad ne osjećaš po- trebu da dobro odspavaš ili da se skloniš od svijeta. A tamo nema šta ne raste. Jednog dana bude samo blato ili mahovina, sutradan cvijeće i duga trava. Ta se djevojka zvala Susy. Njena porodica nas je zaista prihvatila. Nahranili su nas i smjestili. Dobili smo vlastiti šator za stanovanje pored njihove kuće, pa su djeca u njega ulazila i izlazila po cijeli dan i noć. Nikako im nije ulazilo u glavu da smo Henry i ja braća, pošto nimalo nijesmo ličili. Rekli smo im da znamo da barem imamo istu majku.
Jedne večeri Susy nam dođe u posjetu. Sjedili smo u krugu u šatoru i pričali o svemu i svačemu. Godišnje doba se mijenjalo. Počelo je ranije da se smrkava, a i hladnoća je posta- jala malo jača. Rekao sam joj da je vrijeme da idemo. Ona se popela na stolicu.
„Nikad nisi vidio moju kosu,” rekla je Susy.
Bila je to istina. Stajala je na stolici, ali ipak, kada je izvadila ukosnice iz punđi, kosa joj je dosegnula sve do poda. Širom smo otvorili oči. Ne može čovjek ni da zna koliko kose ona ima kad je onako uredno počešljana. A onda je moj brat Henry uradio nešto šašavo. Pri- šao je stolici i rekao, „Skoči mi na ramena.” I tako je ona to i uradila, a kosa joj se spustila niz njegov struk, te je počeo brzo da se okreće, malo amo, malo tamo, pa je i njena kosa vijorila sa jedne na drugu stranu.
„Uvijek sam se pitao kako je to imati dugu lijepu kosu,” reče Henry. Baš smo se ismijali. Bijaše ovo šašav prizor zbog načina na koji ga je izveo. Sutradan smo ustali i oprostili se od ovih ljudi.
I uputili se, kako se ono kaže, ka boljim pašnjacima. Put je vodio dolje kroz Spokane pa preko Idahoa i, onda, Montane, dok se ubrzo nismo počeli trkati sa vremenom duž granice s Kanadom kroz Columbus, Des Lacs, sve dok nismo došli do pokrajine Botineau i ubrzo nakon toga, kući. Tog ljeta veći dio puta prešli smo a da nismo ni podigli haubu. Kući smo se vratili baš na vrijeme, barem je tako ispalo na kraju, da se vojska sjeti da se Henry prijavio u nju.
Ne čudim što je vojsci bilo toliko drago što se dokopala mog brata, pa ga je pretvorila u marinca. Ionako je bio građen poput ciglama nadograđenog dijela kuće. Voljeli smo da ga zadirkujemo da su ga, u stvari, željeli zbog njegovog indijanskog nosa. Nos mu je bio velik i oštar poput sjekire, kao nos Crvenog Tomahawka, Indijanca koji je ubio Bika Koji Sjedi, čiji se profil nalazi na znakovima duž autoputeva Sjeverne Dakote. Henry je otišao u kamp za obuku, došao kući jednom tokom Božića, i sljedeće što se desilo bilo je da smo od njega dobili pismo iz inostranstva. Bila je 1970. godina i on nam je rekao da je stacioniran u sje- vernoj brdovitoj zemlji. Tačno gdje baš i nisam znao. Nije baš previše volio da piše pisma, tako da smo ih dobili samo dva prije nego što ga je neprijatelj zarobio. Nikad nisam mogao da zapamtim tačno iz kog pravca dolaze ti dobri vijetnamski vojnici.
Otpisivao sam mu nekoliko puta, iako nisam znao da li će ta pisma stići do njega. Oba- vještavao sam ga o svemu vezanom za auto. Većinu vremena ono je bilo na klocnama u dvorištu ili napola rastavljeno, jer je zbog onog dugačkog puta trebalo srediti štošta ispod haube.
Uvijek sam imao sreće s brojevima, pa se uopšte nisam ni brinuo da će me regrutovati. Nisam čak morao ni da razmišljam koji je moj broj. Ali Henry nikada nije bio te sreće. Proš- lo je barem tri godine prije nego što se Henry vratio kući. Do tada je, pretpostavljam, sav rat već bio završen u glavama onih na vlasti, ali za Henryja rat će nastaviti da traje. Tih sam godina njegov auto doveo u gotovo savršeno stanje. Uvijek sam o njemu razmišljao kao o njegovom autu dok ga nije bilo, iako mi je rekao kada je odlazio, „Sad je tvoj,” i dobacio mi svoj ključ.
„Hvala na rezervnom ključu,” odgovorio sam. „Staviću ga u tvoju ladicu, neka je tamo
za svaki slučaj, ako mi bude zatrebao.” Nasmijao se na to.
Kad se vratio kući, ipak, Henry je bio posve drugačiji i reći ću samo ovo: ta promjena nije bila dobra. Teško da se moglo očekivati da će se promijeniti na bolje, znam to. Ali on je bio tih, tako tih, i nikad nigdje nije mogao sjediti mirno nego je uvijek bio na nogama i muvao se unaokolo. Prisjetio sam se vremena kada bismo sjedili nepomično po cijelo popodne, ni mišića pomicali nismo, nego bismo samo premještali težinu tijela po zemlji i razgovarali s onim ko je bio tu s nama, i posmatrali svijet. U to vrijeme bi on uvijek bio spreman za šalu, a sada ga niste mogli natjerati da se nasmije, a kada bi to i učinio, naliko- valo je to više zvuku čovjeka koji se guši, zvuku koji je zastajao u grlima drugih ljudi koji su se nalazili oko njega. Većinom bi ga ostavljali na miru, i ja im to nisam zamjerao. Bilo je sasvim jasno: Henry je bio živčan i zao.
Kupio sam TV u boji mami i svima nama dok je Henry bio odsutan. Do novca sam i dalje dolazio bez problema. Mada sam zbog Henryja zažalio što sam ga uopšte i kupio. Takođe mi je bilo žao što sam kupio TV u boji, jer na crno-bijelom slike izgledaju starije i udaljenije. Ali, šta da se radi? Henry bi sjedio ispred njega, gledao ga, i jedino je tada bio potpuno miran. Bila je to ona vrsta mirnoće koju možete da vidite kod zeca kada se zaledi prije nešto što će da se dâ u trk. Nije bilo lako s njim. Sjedio je na svojoj stolici i svom snagom stiskao njene naslone za ruke kao da se ona kreće velikom brzinom, pa će da on da poleti prema naprijed i možda se zabije pravo u prijemnik.
Jednom sam bio u sobi i gledao TV s Henryjem i čuo sam kako škrguće zubima zbog nečega. Pogledao sam u njegovom pravcu i vidio da se je ugrizao za usnicu. Krv mu je curila niz bradu. Da vam pravo kažem, tada sam htio da razbijem TV. Krenuo sam prema njemu, ali Henry mora da je shvatio šta namjeravam. Brzo se podigao sa stolice, odgurnuo me i pribio uza zid. Uvjeravao sam sam sebe da ne zna šta radi.
Ušla je moja mama, ugasila TV posve mirno, i rekla nam da je napravila večeru. I tako smo mi izašli iz sobe i sjeli za sto. Niz Henryjevu bradu i dalje je curila krv, ali on to nije primjećivao, i niko ništa nije rekao, mada je svaki put kada bi zagrizao kruh na njega padala krv, pa je, na kraju, on jeo sopstvenu krv pomiješanu s hranom.
Dok Henryja nije bilo, pričali bismo šta će biti s njim. U rezervatu nije bilo indijanskog doktora, a moja mama nije mogla da se natjera da vjeruje onom starcu, Mosesu Pillageru, jer joj se nekad davno udvarao i bio je ljubomoran na njene muževe. Možda bi joj se mogao osvetiti preko sina. Bojali smo se da će, ako ga odvedemo u običnu bolnicu, Henryja da zadrže u njoj.
„Oni ih ne izliječe tamo na tim mjestima,” rekla je mama, „samo ih nakljukaju lijeko- vima.”
„U svakom slučaju, ne bismo ga nikad ni vodili tamo,” složio sam se, „pa hajde da ne
pričamo više o tome.”
Onda sam se sjetio auta.
Henry nije ni pogledao auto otkako se vratio kući, iako je bio, kao što sam već rekao, u izvrsnom stanju i spreman za vožnju. Pomislio sam da bi auto, možda, nekako mogao da vrati starog Henryja. I tako sam strpljivo čekao na priliku da ga zainteresujem za vozilo.
Jedne večeri Henry je negdje otišao. Uzeo sam čekić. Otišao sam do auta i malo ga sre- dio odozdo. Razvalio ga. Savio na pola izduvnu cijev. Olabavioo lonac. Kad sam završio posao, auto je izgledao gore od tipičnog indijanskog auta koga neko vozi cijeli svoj život po putevima u rezervatu, koji su, kako se ono kaže, uvijek isti kao i vladina obećanja – puni rupa. Baš me boljelo to što sam uradio, da vam pravo kažem! Nabacao sam prljavštinu u karburator i potrgao svu izolir traku sa sjedišta. Ulubio sam ga najbolje što sam mogao. Onda sam sjeo i čekao da Henry vidi šta se desilo.
Međutim, za to mu je trebalo više od mjesec dana. Bilo je to u redu, jer je tek počelo da
otopljava; snijeg se još nije otopio, ali bilo je dovoljno toplo da se radi napolju.
„Lymane,” reče on jednog dana dok je ulazio u kuću, „onaj crveni auto ne liči ni na šta.“
„Pa, star je,” rekoh ja. „Šta si drugo očekivao?“
„Baš nije,” reče Henry. „Taj auto je klasik! A ti si ga skroz uništio, Lymane, a znaš da on to ne zaslužuje. Ja sam taj auto održavao u top stanju. Ne sjećaš se ti. Previše si mlad. No, kad sam otišao, taj je auto radio kao sat. A sada više ne znam ni mogu li da ga upalim, a kamoli dovedem blizu njegovog prijašnjeg stanja.“
„Pa, pokušaj,” rekao sam kao da počinjem da se ljutim, „ali ja ti kažem da je on komad
smeća.”
Onda sam izašao prije nego što uspije da shvati da je nanizao više od šest riječi zaredom. Nakon toga, mislio sam da će se smrznuti radeći na autu. Bio je napolju po cijeli dan, a noću bi namjestio malu lampu, provukao kabl kroz prozor i napravio si svjetlo da vidi dok radi. Bio je bolje nego ikad prije, ali i dalje nije mnogo pričao. Sada je lakše radio stvari koje smo i mi ostali radili. Jeo je sporije i nije ustajao i sjedao za vrijeme obroka da uzme ovo ili ono ili da pogleda kroz prozor. Priznajem da sam zavukao ruku iza TV-a i da sam na njemu nešto tako dobro pokvario, i to tako da je bilo gotovo nemoguće imati pošten prijem slike na njemu. Ali, u svakom slučaju, nije ga ni gledao previše često. Uvijek je bio napolju, i ili je radio na autu ili je išao negdje da kupuje dijelove za njega. Kada se snijeg napolju
već zaista otapao, on je popravio auto.
Baš nekako u ovo vrijeme bio sam zbog Henryja. Prije smo uvijek bili zajedno. Henry i Lyman. Ali on je sada postao takav samotnjak da nisam znao kako da to prihvatim. Tako da sam jedva dočekao priliku koja mi se ukazala jednog kada se Henry činio društven. Nije baš da se smiješio ili tako nešto. Samo je rekao, „Hajde da provozamo ovu staru krntiju.“ Sam način na koji je to rekao naveo me je da pomislim da dolazi sebi.
Otišli smo do auta. Bilo je proljeće. Sunce je sijalo veoma jako. Moja jedina sestra, Bo- nita, koja je tada imala samo jedanaest godina, izašla je iz kuće i natjerala nas da se zajedno slikamo.
Henry se naslonio lakatom na vjetrobransko staklo crvenog automobila, a drugu je ruku, zatim, prebacio preko mog ramena, veoma pažljivo, kao da mu je teško da je podigne i kao da nije htio da odjednom svali svu njenu težinu. „Ptičica,“ rekla je Bonita, i on se nasmiješio. Ta fotografija. Nikad više je nisam pogledao. Prije par mjeseci, ne znam zašto, izvadio sam njegovu fotografiju i zakucao je ekserčićem za zid. Tad mi je Henry bio drag, blizak. Bilo mi je drago da držim njegovu fotografiju na zidu, sve do jedne noći kad sam gledao te- leviziju. Bio sam malo pijan i napušen. Podignuo sam pogled prema zidu, a Henry je zurio u mene. Ne znam šta se desilo, ali osmijeh mu se promijenio, ili je možda i nestao. Tresao sam se. Ustao sam, zatvorio vrata, i otišao do kuhinje. Malo kasnije navratio je moj prijatelj Ray, pa smo se obojica vratili u tu sobu. Fotografiju smo stavili u papirnu kesu, koju smo čvrsto presavili nekoliko puta, i onda je vratili u ormar.
Još i sada vidim tu fotografiju, kao da me vuče, kad god prođem pored vrata tog ormara. Sliku u sebi vidim sasvim jasno. Bilo je tako sunčano tog dana da je Henry morao da škiljii zbog bljeska. A možda je i fotoaparat koji je Bonita držala davao odsjaj poput ogledala, pa ga je, prije nego što je pristisnula okidač, zaslijepio. Moje lice, veliko i okruglo, bilo je na suncu. Ali on se možda povukao unazad, jer su sijenke na njegovom licu duboke poput rupa. Vide dvije sijenke koje su, poput kukica, zakrivljene na rubovima njegovog osmijeha kao da ga uokviruju i pokušavaju da ga zadrže tamo – i baš taj prvi osmijeh koji izgleda kao da mu je povrijedio lice. Na sebi ima vojničku jaknu i izlizanu odjeću u kojoj se vratio iz rata i koju od tad nije skidao. Nakon što nas je fotografisala, Bonita je ušla u kuću, a mi smo ušli u kola. U prtljažniku se nalazio pun ručni frižider. Krenuli smo ka istoku, u pravcu Pembine i Velike crvene rijeke, jer je Henry rekao da želi da vidi visoki vodostaj.
Putovanje do tamo bilo je predivno. Kada sve počne da se mijenja, da se suši, da se ra- ščišćava, osjećaš se kao da ti cijeli život počinje. I Henry je to osjetio. Spustili smo krov, a kola su brujala kao nova. Zaista ih je sredio kako treba, čak je i trake na sjedištima veoma pažljivo izvadio i ponovo ih zalijepio u slojevima. Nije baš da se ponovo smijao ni da se šalio, ali njegovo lice mi se činilo vedro, mirnije. Izgledalo je kao da ne misli ni na šta po- sebno sem na ogoljena polja i vjetrobrane i kuće pored kojih smo prolazili.
Rijeka je bila nadošla i bila je puna zimskog smeća kada smo stigli do nje. Sunce još nije zašlo, ali je pored rijeke bilo hladnije. Tu i tamo se na obali mogla vidjeti pokoja hrpa prljavog snijega. Voda još nije prešla preko obala, ali se vidjelo da će preći. Bila je skoro na samoj granici, sva nadošla, sjajna poput nekog starog sivog ožiljka. Zapalili smo vatru, pa smo sjeli i posmatrali struju. Dok sam je posmatrao, osjetio sam da se nešto u meni stišće, i steže, i pokušava da se oslobodi, sve ovo istovremeno. Znao sam da takvo što ne osjećam samo ja; znao sam da osjećam ono kroz šta Henry prolazi u tom trenutku. Samo što ja ni- jesam mogao to da podnesem, to zatvaranje i otvaranje. Ustao sam skočivši. „Probudi se,“ kažem, „probudi se, probudi se, probudi se!“ Nisam znao šta me je spopalo. Ponovo sam sjeo pored njega.
Lice mu je bilo potpuno blijedo i bezosjećajno. A onda se razbilo, kao što kamenje pukne
odjedanput kada unutar njih prodre voda.
„Sve znam,“ reče. „Sve znam. Ne mogu si pomoći. Ne vrijedi.“
Počeli smo da razgovaramo. Rekao je da zna šta sam uradio sa autom. Bilo je očigledno da ga je neko sredio, a ne samo da se nije vodilo računa o njemu. Rekao je da mi sad želi da pokloni auto zaposve, jer ništa ne pomaže. Rekao je da ga je popravio samo zato da bi mi ga vratio i da treba da ga uzmem.
„Ne dolazi u obzir“, kažem ja, „ne želim ga.“
„Ma, u redu je,“ reče on, „samo ti njega uzmi.“
„Ali kada ga ja ne želim,“ odgovorim mu ja, i onda da naglasim, samo da naglasim,
shvaćaš, dotaknem mu rame. On mi odgurne ruku s njega.
„Ima da uzmeš taj auto,“ kaže on.
„Neću”, kažem ja. „Natjeraj me,“ kažem ja, a onda on zgrabi moju jaknu i otkine ru- kav. Ta jakna je prvoklasne izrade, od antilopa sa privjescima i rasjferšlusima. Gurnem ja Henryja prema nazad, sa brvna. On skoči i obori me. Uhvatimo se u klinč, padnemo i po- dignemo se snažno zamahujući šakama, svom snagom. Tako me jako udari u bradu da sam osjetim da se olabavila. A onda. Ja sam kod njegovog rebra i spuštam mu pošten udarac u bradu tako da mu glava odskače unazad. Zaslijepljen je. Gleda me i ja gledam njega, a onda mu se oči napune suzama i krvlju i prvo pomislim da plače. Ali ne, on se smije. „Ha! Ha!“ kaže on. „Ha! Ha! Dobro pazi na njega.“
„U redu,“ kažem ja. „Okej, nema problema; Ha! Ha!“
Ne mogu si pomoći, pa i ja počnem da se smijem. Lice mi je natečeno i čudno, i nakon
nekog vremena izvadim jedno pivo iz frižidera u prtljažniku i dodam ga Henryju, koji skida majicu i njom briše moje klice s njega. „Slinavka i šap“, kaže on. Iz nekog razloga ovo mene razgali, pa se mi tako od srca smijemo neko vrijeme, a onda pijemo preostalo pivo, jedno po jedno, i bacamo flaše u rijeku i gledamo koliko daleko i koliko brzo ih struja nosi prije nego se napune i potonu.
„Hoćeš li da se vratimo?“ upitam nakon nekog vremena. „Možda bismo mogli da poku- pimo par zgodnih djevojaka iz plemena Kashpaw?“
Ništa ne govori. Ali znam sam da mu se raspoloženje ponovo mijenja.
„Sve su one ludače, ove ovdašnje djevojke, sve do jedne.“
„I ti si lud,“ kažem ja da ga razveselim. „Mi smo ludi momci iz porodice Lamartine!“
U početku izgleda kao da ovo shvaća pogrešno. Lice mu se iskrivi, a onda razbristri, i on
ustade poskočivši. „Baš tako!“ kaže on. „Ludi do zla boga. Ludi Indijanci!“
Pomislim da je to ponovo onaj stari Henry. On skine jaknu i počne da poskakuje poput nekog slavnog plesača. Onda se nađe na zemlji i izvodi nešto između plesa na travi i ska- kutanja zeca, neki ples koji nikad ranije nisam vidio, a koji nije vidjelo niti jedno drugo biće na ovoj zelenoj plodnoj zemlji. On je divlji. Želi da vrisne juhuuuu! Na nogama je, pa ispred mene, i svuda unaokolo. Sve ovo vrijeme ja se smijem toliko jako da me boli stomak.
„Moram da se ohladim!“, poviče on iznenada. Onda trči do rijeke i uskače u nju.
Po struji plove daske i druge stvari. Tako je jaka. Iz rijeke ne dolazi nikakav zvuk nakon njegovog skoka i pljuska, pa ja otrčim do nje. Gledam unaokolo. Pada mrak. Vidim da je već prešao polovinu rijeke, i znam da nije otplivao do tamo nego ga je struja odvukla. Ipak, sasvim razgovjetno čujem njegov glas s druge strane.
„Čizme mi se pune vodom,“ kaže on.
Govori to običnim glasom kao da je to upravo primijetio i kao da ne zna šta da misli o
tome. Onda ga više nema. I prođe jedna grana. Pa druga grana. I ja ulazim u rijeku.
Kad izađem iz rijeke, i izvučem se preko debla koje je stršilo iz vode, sunce je već zašlo. Vratim se do auta, upalim duga svjetla i dovezem ga do obale. Ubacim ga u prvu brzinu, i onda skinem nogu s kvačila. Izađem, zatvorim vrata, i gledam ga kako se polako probija kroz vodu. Farovi dopiru do vode i tonu, tražeći nešto, još uvijek upaljeni čak i nakon što se voda uskovitla preko zadnjeg dijela auta. Čekam. Žice se kratko spoje. Konačno je mrak. A onda postoji samo voda, i zvuk koji prozvodi dok teče i ide sve brže i teče i ide sve brže i brže.
Prevod: Željka Babić
izvor
Нема коментара:
Постави коментар