23. 6. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Četvrti deo, Crna kuća i ono iza, 28, 29, Epilog )

 


28.

Ali isprva nema ničega.

Njih četvorica izlaze i staju ispred Dejlovog automobila, za sav svet slični ljudima koji poziraju za grupnu fotografiju koja će možda da završi na zidu nečije dnevne sobe. S tim što bi fotograf morao da stoji na tremu Crne kuće - prema kojoj su okrenuti - a tamo je samo drugi znak ZABRANJEN PROLAZ, naslonjen na središnji nosač sa koga se ljušti boja. Neko je 'medžik markerom' ili mastiljavom olovkom na njemu nacrtao lobanju. Berni? Neki neustrašivi tinejdžer koji je iz opklade prišao do same kuće? Dejl je sa sedamnaest godina izvodio svakojake ludosti, i više puta je rizikovao život sa limenkom spreja, ali u ovo mu je teško da poveruje.

Vazduh je mračan i težak kao pred oluju. Uz to i zaudara, ali se čini da med otklanja veći deo toga. U šumi se nešto oglašava, dubokim zvukom kakav Dejl nikada pre nije čuo. Gru-uuuu.

"Šta je to?" pita Džeka.

"Ne znam", odgovara ovaj.

Dok kaže: "Čuo sam zov mužjaka aligatora. Ovako zvuče kada su napaljeni."

"Ovo nije Everglejd", kaže Dejl.

Dok mu uzvraća tankim osmejkom. "Nije ni Viskonsin, Toto. Ili možda nisi primetio."

Dejl je itekako primetio, mnogo toga. Na primer, to kako kuća menja oblik - pa je nekad ogromna, kao da se sastoji od više kuća odjednom. Grad veliki otprilike kao London smešten pod jednim jedinim suludim krovom. Pa ono drveće. Ima starih hrastova i borova, vrba nalik na mršave duhove, crvenih javora - sve vrste karakteristične za oblast - ali vidi i iskrivljeno, korenasto rastinje koje liči na mutirana stabla banjana. Koje se uz to još i kreće? Od sveg srca se nada da nije tako. Ali bez obzira na to da li se kreće ili ne, sigurno je da šapuće. Gotovo je sasvim siguran u to. Čuje reči kako se provlače kroz zujanje u glavi, i to reči koje nisu ama baš nimalo ohrabrujuće.

Ubićemote... poješćemote... mrzimote...

A gde je pseto?" pita Nosonja. U jednoj ruci drži svoju devetku. "Dođi, kuco! Evo nečeg ukusnog za tebe! Navali dok ima!"

Ono režanje duboko iz grudi ponovo se valja iz šume, ovaj put bliže: GRUU- UUUU. A drveće šapuće. Dejl gleda napred prema kući, posmatra kako najednom slaže spratove do neba koje je postalo belo i hladno, i glavu mu poput talasa toplog mašinskog ulja zapljuskuje vrtoglavica. Maglovito oseća da ga je Džek uhvatio za lakat da ga pridrži. Ovo donekle pomaže, ali ne dovoljno: šef policije Frenč Lendinga okreće se na levu stranu i počinje da povraća.

"Dobro je", kaže Džek. "Izbaci to iz sebe. Očisti se. Kako si ti, Dok? Nosonjo?"

Gromovita Dvojica mu saopštavaju da su dobro. Za sad je tako, ali Nosonja ne zna koliko će još ravnoteža da traje. U želucu mu kuva, tiho i sporo. Pa šta ako ovde bacim peglu? razmišlja. Džek kaže da je Bernsajd mrtav, što znači da neće zameriti.

Džek ih predvodi uz stepenice trema, zastavši da preturi zarđali znak ZABRANJEN PROLAZ sa grafitom mrtvačke glave u žbun korova koji se odmah zatvara za njim, kao pohlepna šaka. Dejl se priseća kako je Džek pljunuo na gavrana. Prijatelj mu se sada čini nekako drugačiji, mlađi i snažniji. "Ali mi 'oćemo da prođemo. I ima da prođemo, k'o bele lale."

Isprva se, međutim, čini da neće. Ulazna vrata Crne kuće nisu samo zaključana. Između ivice vrata i dovratka ne postoji zazor. U stvari, ovako izbliza, vrata izgledaju kao da su naslikana, trompe l'oeil.

Iza njih, u šumi, nešto vrišti. Dejl se trza. Vrisak se uzdiže u nepodnošljivo visoku notu, prelazi u manijački smeh i odjednom prestaje.

"Domaći su jebeno nervozni", primećuje Dok. "Da probamo sa prozorom?" Nosonja pita Džeka. "Jok. Ulazimo na glavni ulaz."

Dok je ovo govorio, Džek je dizao palicu Ričija Seksona. Sada je spušta, sa začuđenim izrazom na licu. Iza njega se čuje zujanje, koje se ubrzano pojačava. A svetlost dana, već slaba na ovoj neobičnoj šumskoj čistini, kao da postaje još slabija.

"Šta je sad?" pita Nosonja, okrenuvši se prema stazi i parkiranom policijskom automobilu. Devetku drži podignutu pored desnog uva. "Koji moj..." I zavezuje. Pištolj pada napred i naniže. Istovremeno mu pada i vilica.

"Svetog mu sranja", tiho se javlja Dok.

A Dejl, još tiše, pita: "Da li ti to radiš, Džek? Ako sam u pravu, onda si stvarno skrivao adute." Svetlost se pomračila zato što je čistina ispred Crne kuće dobila nadstrešnicu od pčela. Još pristižu sa staze, kao smeđe-zlatni rep komete. Prati ih lenjo, dobroćudno zujanje koje potpuno poništava oštro, vatrogasno pištanje kuće. Promukla aligatorska stvar u šumi je utihnula, a treperava obličja među stablima nestala su.

Džekov um je odjednom ispunjen mislima i slikama njegove majke: Lili kako pleše, Lili kako se šeta iza jedne od kamera pre važne scene, sa cigaretom zaglavljenom među zubima, Lili kako sedi pored prozora dnevne sobe i gleda napolje dok Petsi Klajn peva 'Te ruke lude'.

U drugom svetu, naravno, bila je nešto poput kraljice, a šta je kraljica bez kraljevske svite?

Džek Sojer posmatra ogromni oblak pčela - ima ih na milione, možda i milijarde; sve košnice Srednjeg Zapada mora da su opustele ovog popodneva - i osmehuje se. Ovo mu menja oblik očiju, i suze koje su se tamo skupljale počinju da teku niz obraze. Zdravo, razmišlja. Zdravo da ste, deco.

Meko, prijatno zujanje pčela se neznatno menja, kao da odgovara. Možda to samo njemu radi mašta.

"Šta će one ovde, Džek?" pita Nosonja. Glas mu treperi od strahopoštovanja. "Ne znam tačno", kaže Džek. Okreće se prema vratima, diže palicu i kuca njom, jednom, oštro, po drvetu. "Otvori se!" uzvikuje. "Naređujem ti, u ime Kraljice Lore DeLesijan! U ime moje majke!"

Čuje se praštavo pucanje, tako glasno i prodorno da Dejl i Nosonja uzmiču, mršteći se. Nosonja pokriva uši. Na vrhu vrata pojavljuje se pukotina, i proširuje se levo i desno. U gornjem desnom uglu pukotina se ustremljuje pravo naniže, vukući liniju kroz koju duva prašnjava promaja. Džek oseća miris nečeg istovremeno uskislog i poznatog: miris smrti koji su prvo zatekli u Edovom lokalu. Džek poseže za kvakom i oprobava je. Ova mu se bez otpora okreće u ruci. Otvara ulaz u Crnu kuću.

Ali pre nego što uspeva da pozove ostale unutra, Dok Emberson počinje da vrišti.

Neko - možda Ebi, možda Ti Džej, možda budalasti Roni Mecger - vuče Taja za mišicu. To boli kao sam đavo, ali nije najgora stvar. Cimač takođe stvara onu čudnu pevušeću buku koja kao da mu vibrira duboko u glavi. Čuje se i metalno treskanje

(Velika Kombinacija, to je Velika Kombinacija)

ali to pevušenje...! Čoveče, to pevušenje boli.

"Prestani", mrmlja Taj. "Prestani, Ebi, ili ću..."

Kroz taj električni bruj provlače se daleki krici, i Taj Maršal otvara oči. Nema onog milosrdnog trenutka u kome bi bio nesiguran gde je i šta mu se dogodilo. Sve se vraća sa žestinom nekakve užasne slike - saobraćajne nesreće sa mrtvima koji leže okolo, recimo - koju ti podmetnu pre nego što uspeš da skreneš pogled.

Držao se dok starac nije konačno umro; poslušao je majčin glas i sačuvao prisebnost. Ali onog trenutka kada je počeo da zove u pomoć, panika se vratila i progutala ga. Ili je to bio šok. Ili oboje. U svakom slučaju, onesvestio se dok je još vrištao, preklinjući za pomoć. Koliko dugo je visio na okovanoj levoj ruci, obeznanjen? Svetlost koja se sliva kroz vrata šupe ne pomaže mu da to odredi; čini mu se neizmenjena. Isto važi za raznovrsno klopotanje i stenjanje džinovske mašine, i Taj shvata da ono nikada i ne prestaje, kao ni krici dece i pucanje bičeva dok se strašni stražari staraju da rad ne prestane. Velika Kombinacija se nikada ne zaustavlja. Hrani se krvlju i užasom i nikada ne uzima slobodan dan.

Ali ono zujanje - ono napadno električno zujanje, nalik na najveći električni brijač na svetu - šta bi to, dođavola, moglo da bude?

Gospodin Manšan je otišao po jednošinac. Čuje Bernijev glas u glavi. Opak šapat. Jednošinac Krajnjeg Sveta.

U Tajevo srce uvlači se teška zebnja. Nimalo ne sumnja da je ono što čuje taj isti jednošinac, koji se upravo zaustavlja pod nadstrešnicom Staničnog Puta. Gospodin Manšan će uskoro doći po svojeg dečaka, zvojeg bozebnog dedžaga, i ako ga ne zatekne (kao ni Bern-Berna), neće li poći da ga potraži?

"Naravno da hoće", škripi Taj. "O, čoveče. Posisao sam vilenjaku."

Diže pogled da osmotri levu šaku. Ne bi trebalo da bude teško istrgnuti je kroz preširoku alku, ako ne i kroz narukvicu lisica. Nekoliko puta cima naniže, ali narukvica samo udara u alku. Druga narukvica, ona za kojom je Berni posegnuo kada ga je Taj zgrabio za jaja, ljulja se i poskakuje, navodeći dečaka da pomisli na vešala na bližem kraju Staničnog Puta.

Ono zujanje od koga suze oči i podrhtavaju zubi odjednom prestaje.

Isključio ga je. Sada me traži po stanici, proverava da li sam tamo. Kada se uveri da nisam, šta će biti? Zna li za ovo mesto? Naravno da zna.

Tajeva zebnja pojačava se u ledeni užas. Berni to ne bi priznao. Berni bi rekao da je šupa u ovoj suvoj vododerini njegova tajna, njegovo specijalno mesto. U svojoj ludačkoj uobraženosti nikada ne bi pomislio koliko bi dobro ova zabluda mogla da posluži planovima njegovog navodnog prijatelja.

Taj ponovo čuje majku, i ovaj put je prilično siguran da je to zaista ona. Ne smeš da računaš na druge. Možda će stići na vreme, a možda i neće. Moraš da pretpostaviš da neće. Iz ovoga moraš sam da se izbaviš.

Ali kako?

Taj spušta pogled na starčevo iskrivljeno telo u krvavoj prašini, sa glavom gotovo na vratima. U glavu pokušava da mu se prikrade pomisao na gospodina Manšana, Bernijevog prijatelja, kako žuri niz Stanični Put (ili čak vozi njegov E-Z- Go), da ga pokupi i odvede abalahu. Taj odbacuje ovu sliku. Samo će ga ponovo gurnuti u paniku, a to sebi više nema kada da priušti. Vreme je isteklo.

"Ne mogu da ga dohvatim", kaže. "Ako mu je ključ u džepu, gotov sam. Slučaj završen, kraj utakmice, zakopčaj..."

Pogled mu se zaustavlja na nečemu što leži na podu. To je starčeva ranac. Ona u kojoj je bila kapa. I lisice.

Ako su lisice bile u njoj, možda je i ključ.

Taj pruža levu nogu napred, istegnuvši je koliko god može. Nije dovoljno. Ne uspeva da dosegne vreću. Nedostaje desetak centimetara. Desetak centimetara, a gospodin Manšan dolazi.

Taj gotovo može da ga nanjuši.

Dok vrišti i vrišti, maglovito svestan da drugi viču na njega da prestane, da je sve u redu, da nema čega da se plaši, maglovito svestan da ozleđuje grlo, možda i do krvi. Ove stvari nisu važne. Važno je to da je Holivud, otvorivši vrata Crne kuće, otkrio osobu za doček.

A osoba za doček je Dejzi Temperli, Dokova devojka smeđih očiju. Na sebi ima lepu ružičastu haljinu. Koža joj je bleda poput hartije, izuzev na desnoj strani čela, gde komad kože visi, zacepljen, i ispod se vidi crvena lobanja.

"Uđi, Dok", govori Dejzi. "Možemo da popričamo o tome kako si me ubio. A posle možeš da pevaš. Da pevaš za mene." Osmehuje se. Osmeh postaje kez. Kez otkriva usta puna isturenih vampirskih zuba. "Da pevaš zauvek."

Dok slepo uzmiče, okreće se da pobegne, i Džek ga u tom trenutku hvata za mišice i počinje da trese. Dok Emberson je krupan momak - sto dvadeset pet kila kad izađe ispod tuša, i desetak više u punoj opremi drumskog ratnika koja je sada na njemu - ali ga Džek sa lakoćom trese, tako da mu se glava ljulja napred-nazad. Dugačka kosa mu leprša oko glava.

"To su sve pričine", kaže Džek. "Projekcije smišljene da oteraju neželjene goste kao što smo mi. Ne znam šta si video, Dok, ali to nije tamo."

Dok oprezno viri preko Džekovog ramena. Vidi ružičasto, zamućeno komešanje - kao dolazak paklenog psa, ali obrnut - koje sledećeg trenutka iščezava. Skreće pogled prema Džeku. Niz suncem opaljeno lice polako mu klize suze.

"Nisam hteo da je ubijem", kaže. "Voleo sam je. Ali te noći sam bio umoran. Jako umora. Znaš li šta znači biti umoran, Holivude?"

"Da", kaže Džek. "I ako se izvučemo iz ovoga, nameravam da prespavam nedelju dana. Ali za sada..." Baca pogled prema Nosonji. Zatim prema Dejlu. "Videćemo još stvari. Kuća će upotrebiti vaša najgora sećanja protiv vas: greške koje ste napravili, ljude koje ste povredili. Ali nije tako strašno kao što sam očekivao. Mislim da je dosta otrova isteklo iz ovog mesta kada je Berni umro. Potrebno je samo da nađemo put do druge strane."

"Džek", javlja se Dejl. Stoji u dovratku, na istom mestu gde je Dejzi dočekala svojeg lekara. Oči su mu širom otvorene.

"Šta je?"

"To nalaženje puta... može da se pokaže prilično zaguljeno."

Okupljaju se oko njega. Iza vrata se širi gigantsko kružno predvorje, mesto toliko prostrano da Džek načas pomišlja na baziliku Svetog Petra. Pod je prekriven jutrom otrovno zelenog tepiha, izvezenog scenama mučenja i svetogrđa. Iz ove prostorije na sve strane se otvaraju vrata. Džek pored ovoga uspeva da izbroji četiri izukrštana stepeništa. Treptaj kasnije već ih ima šest. Sledeći treptaj čini da ih bude desetak, zbunjujućih za oko poput Ešerovog crteža.

Čuje onaj idiotski bruj koji je glas Crne kuće. I još nešto: smeh.

Uđite, poručuje Crna kuća. Uđite, i zauvek lutajte ovim odajama.

Džek trepće i vidi hiljadu stepeništa, od kojih se neka pokreću, isturaju i uvlače. Vrata vode do galerija sa slikama, galerija sa skulpturama, vrtoglavih kovitlaca, ništavila.

"Šta sada?" pita Dejl šuplje. "Šta sada, dođavola?"

Taj nikada nije video Bernijevog prijatelja, ali dok visi, okovan, otkriva da lako može da ga zamisli. U ovom svetu, gospodin Manšan je stvarno biće... ali ne i ljudsko. Taj vidi užurbanu figuru u crnom odelu sa širokom crvenom kravatom kako odmiče Staničnim Putem. Stvorenje ima ogromno belo lice sa crvenim ustima i samo jednim, mutnim okom. Abalahov izaslanik i glavni zamenik izgleda, u Tajevoj viziji, kao izopačena verzija Hamtija Damtija23. Nosi prsluk zakopčan kostima.

Moram da se izvučem odavde. Da dohvatim tu vreću... ali kako?

Ponovo se okreće Berniju. Jezivom klupku Bernijevih prosutih creva. Odjednom mu pada na pamet šta treba da radi. Ponovo isteže nogu, ali ovaj put ne prema vreći. Zavlači vrh patike ispod prašinom ulepljenog koluta Bernijevih iznutrica. Diže ga, balansira, a onda ga lagano odbacuje. Namotaj creva poleće sa vrha patike.

I pada preko kožne vreće.

Za sad je dobro. Sad još samo da je privuče dovoljno blizu da stane na nju.

Nastojeći da ne misli na zdepastu, užurbanu figuru sa groteskno dugačkim licem, Taj ponovo lovi nogom. Zavlači je ispod prljavog remena creva i počinje da vuče, polako i beskrajno pažljivo.

"Nemoguće", ravnim glasom kaže Nosonja. "Ništa ne može da bude toliko veliko. Znaš to, zar ne?"

Džek duboko udiše, ispušta vazduh, ponovo udiše, i tihim, čvrstim glasom izgovara reč.

"De-jamber?" sumnjičavo pita Nosonja. "Šta ti je, bre, taj de-jamber?"

Džek se ne udostojava da odgovori. Iz velikog, mračnog oblaka pčela koji lebdi, brujeći, iznad čistine (Dejlov automobil je sada samo čupava crno-zlatna silueta ispred trema), izdvaja se jedna pčela. Ona - jer to je sasvim sigurno matica - proleće između Dejla i Doka, načas se zaustavlja ispred Nosonje kao da želi da ga odmeri (njega ili med kojim se obilno namazao), pa nastavlja i ostaje da lebdi ispred Džeka. Sva je okrugla i nimalo aerodinamična i smešna i nekako potpuno divna. Džek diže prst kao profesor koji se sprema da nešto naglasi ili vođa orkestra koji najavljuje tuš. Pčela se spušta na sam vrh.

"Ona te šalje?" Džek postavlja ovo pitanje tihim glasom - pretihim da bi ga čuli ostali, pa čak i Nosonja, koji stoji odmah pored njega. Nije sasvim siguran na koga misli. Na svoju majku? Loru DeLesijan? Džudi? Sofi? Ili postoji još neka Ona, sila koja je u protivteži Grimiznom Kralju? Ovo mu se zbog nečega čini verovatno, ali pretpostavlja da to nikada neće pouzdano znati.

Bilo kako bilo, pčela ga samo posmatra širokim crnim očima, zamućenih krila, i njemu postaje jasno da postoje pitanja koja ne traže odgovor. Jeste, bio je spavalica, ali sada je budan, i na nogama. Ova kuća je ogromna i duboka, mesto krcato zlom i bremenito tajnama, ali zašto bi ga to plašilo? Tu je Tajeva trofejna palica, tu su mu prijatelji, tu je Matica svih pčela. To je dovoljno. Spreman je da pođe dalje. I što je još bolje - možda i najbolje od svega - jedva čeka da pođe dalje.

Džek diže vrh prsta do usta i nežno oduvava pčelu u predvorje Crne kuće. Ova na trenutak besciljno kruži, a onda poleće levo, kroz vrata neobično naduvenog, mesnatog izgleda.

"Dođite", kaže Džek. "Počelo je."

Ostala trojica nespokojno se zgledaju pa polaze za njim, prema onome što im je očito bilo odvajkada pisano.

Nemoguće je odrediti koliko je vremena Sojerova banda provela u Crnoj kući, toj rupi koja je Frenč Lending i okolna mesta zalila klizavom tvari. Podjednako je teško tačno opisati ono što tamo vide. Obilazak Crne kuće najviše liči na šetnju kroz um poremećenog bezumnika, i u takvom mentalnom okruženju ne možemo da očekujemo da ćemo pronaći bilo kakav plan za budućnost ili sećanje na prošlost. U umu bezumnika postoji samo zapenjena stvarnost, sa neprekidnom bukom potreba, paranoidnim zaključcima i grandioznim zabludama. Zbog svega toga nije nikakvo čudo što će stvari koje vide u Crnoj kući da im ispare iz glava čim se uklone sa vidika, i da ostave samo nejasni šapat nespokojstva koji bi mogao da bude daleki zov opopanaksa. Ova amnezija je blagoslov.

Matica ih predvodi, a ostale pčele slede u roju koji pomračuje vazduh i treperi kroz sobe u kojima je vekovima vladao muk (jer sada bi već trebalo da nam je jasno - zahvaljujući intuiciji ako ne logici - da je Crna kuća postojala mnogo pre nego što je Berni sagradio ovo njeno krilo u Frenč Lendingu.) U jednom trenutku četvorka silazi niz stepenište od zelenog stakla. Usput vide kako u ponoru ispod stepeništa kruže ptice slične lešinarima, sa belim, vrištećim licima izgubljenih beba. U sobi dugačkoj i uskoj kao Pulmanov vagon, živi crteži - dva zeca, lisica i žaba drogiranog lika sa belim rukavicama - sede za stolom, loveći i trpajući u usta nešto što liči na buve. To su likovi iz crtaća, crno-belih crtaća iz četrdesetih godina prošlog veka, i Džeka bole oči kada ih gleda jer su ujedno stvarni. U trenutku kada Sojerova banda prolazi pored njega zec mu zaverenički namiguje, a u oku koje ostaje otvoreno Džek prepoznaje izraz bezumnog nasilja. Nešto kasnije ulaze u pust salon, ispunjen glasovima koji viču na nekom nepoznatom jeziku koji podseća na francuski, ali nije. Jedna od sledećih odaja zarasla je u džunglu boje žuči i osvetljena vrelim tropskim sunce. Sa jedne od grana visi ogromna čaura sa nečim što liči na bebu zmaja, još umotanu u sopstvena krila. "To ne može biti zmaj", kaže Dok Emberson uvrnuto mirnim, podučavajućim glasom. "Oni se izležu iz jaja ili iz zuba drugih zmajeva. Ili oboje." Idu kroz dugački hodnik koji se polako odmotava, postaje tunel a onda ih spušta niz dugačku i klizavu ravan dok iz nevidljivih zvučnika tuku ludačke udaraljke. Džeka taj solo podseća na Kozija Kola, ili možda Džina Krupu. Zidovi se obaraju, i na trenutak klize preko ambisa koji doslovno nema dna. "Upravljajte šakama i stopalima", dovikuje Nosonja. "Ako nećete da padnete preko ivice, UPRAVLJAJTE!" Na kraju spusta bivaju izbačeni u sobu koju Dejl odmah krsti kao Sobu Smrada. Veru se preko ogromnih gomila smrdljive zemlje ispod zarđale limene tavanice, prošarane golim sijalicama. Po tlu trčkaraju čete sićušnih zelenkasto-belih paukova. Konačno stižu na drugu stranu, bez daha, blatnjavi i prljavi. Iz odaje vodi troje vrata. Njihov vodič zuji i izvodi 'imelman' premete ispred onih u sredini. "Nema šanse", kaže Dejl. "'Oću prvo da znam šta je iza zavese."

Džek mu saopštava da je rođen za komičara, pa otvara vrata koja im je pčela pokazala. Iza leži ogroman automatizovani vešeraj, koji Nosonja spremno naziva Sobom Čistoće. Zbijeni u gomilu, prate pčelu sparnim prolazom između zapenjenih mašina za pranje i brujavih, uzdrhtalih sušilica. Vazduh miriše na hleb koji se peče. Mašine za pranje - svaka sa po jednim okruglim, buljavim okom - naslagane su petnaest i više metara u visinu. Iznad njih, u okeanu prašnjavog vazduha, lete jata golubova. Svako malo prolaze pored gomilica kostiju ili nekog drugog traga da su ovuda prošla (ili bila provedena) ljudska bića. U prolazu nailaze na moped, obrastao paučinom. Nešto dalje, par ženskih klizaljki, debelo obloženih prašinom. U ogromnoj biblioteci, na stolu od mahagonija ljudskim kostima je ispisano SMEJ SE. U bogato nameštenom (i očigledno zapuštenom) salonu za prijeme kroz koji ih pčela vodi u strogo pravoj liniji, Dejl i Dok primećuju da jedan od zidova ukrašavaju ljudska lica, zguljena, preparirana i razapeta na drvene ploče. U praznim dupljama naslikane su krupne, izbezumljene oči. Dejl misli da prepoznaje bar jedno od lica: Miltona Vonderlija, učitelja koji je nestao tri ili četiri godine ranije. Svi su bili uvereni da je mlađi brat Dona Vonderlija jednostavno otišao iz varoši. Pa, razmišlja Dejl, i jeste otišao. Na polovini kamenom popločanog hodnika sa nizom ćelija, pčela uleće u prljavi sobičak i kruži oko ofucane strunjače. Isprva niko od njih ne progovara. Nema potrebe. Taj je nedavno bio ovde. Gotovo da mogu da mu osete miris - miris njegovog straha. Nosonja se okreće prema Džeku. Plave oči iznad raskošne riđkaste brade stisnute su od gneva.

"Matoro kopile ga je nečim opržilo. Ili ošinulo strujom."

Džek klima glavom. I sam to oseća, iako ne zna, niti mari, da li oseća nosom ili umom. "Bernsajd više nikoga neće da prži", kaže.

Matica zviždi oko njih i nestrpljivo kruži po hodniku. Sa leve strane, u pravcu iz koga sa došli, hodnik se crni od pčela. Oni nastavljaju desno, i pčela ih uskoro vodi niz druge, naizgled beskonačne stepenice. U jednom trenutku prolaze kroz kratku, kapavu kišu - negde unutar nezamislive utrobe Crne kuće, verovatno je pukla neka cev. Pet ili šest nogostupa su mokri, i na njima se vide tragovi. Suviše su razmazani da bi forenzičarima bili od bog zna kakve koristi (ova misao dolazi i Džeku i Dejlu), ali je Sojerova banda ohrabrena: očigledno je da se radi o tragovima velikih i malih stopala, i da su oba relativno sveža. Konačno je jasno da ne lutaju bez cilja, hvala Bogu! Ubrzavaju korak, a iza njih se, kao neka pošast iz Starog Zaveta, u ogromnom zujavom oblaku spuštaju pčele.

Za Sojerovu bandu je vreme možda stalo, ali je za Taja Maršala postalo neizdrživa muka. Ne zna da li je osećaj da se gospodin Manšan približava plod uobrazilje ili predosećaj, ali se užasno plaši da je ovo drugo. Mora što pre da izađe iz šupe, što pre, ali mu prokleta vreća uvek iznova beži iz dohvata. Uspeo je da je uz pomoć koluta creva dovuče do sebe, ali je ironija u tome što je to bio lakši deo posla. Teži deo je da podigne prokletinju nadohvat ruke.

Nikako ne uspeva da je dosegne; bez obzira koliko se isteže i koliko nemilosrdno iskušava levo rame i okovano zglob šake, i dalje je oko pola metra kratak. Niz obraze mu teku suze bola. Ovaj gubitak vlage brzo nadomešta jedak znoj koji mu se sliva u oči sa masnog čela.

"Odigni je nogom", govori. "Kao u fudbalu." Gleda u rasporeno obličje na vratima - u svojeg doskorašnjeg mučitelja. "Baš kao u fudbalu, zar ne, Bern-Bern?"

Pritiska vreću ivicom stopala, gura je da zida i počinje da je vuče uz okrvavljeno drvo. U isto vreme poseže naniže... još četrdeset centimetara... sada još samo trideset... još samo...i kožna vreća sledećeg trenutka spada sa vrha njegove patike u prašinu. Plop.

"Motriš na njega, je l' da, Berni?" stenje Taj. "Moraš, znaš, pošto sam ja okrenut leđima. Ti si moj izviđač, zar ne? Ti si - jebi ga!" Vreća mu ovaj put spada pre nego što je počeo da je pridiže. Taj treska slobodnom rukom po zidu.

Zašto to radiš? čuje hladan glas kako ga pita. Onaj što zvuči kao njegova majka ali nije ona. Hoće li ti to pomoći?

"Ne", kaže Taj prkosno, "ali prija."

Više će ti prijati da se oslobodiš. Pokušaj ponovo.

Taj još jednom pritiska vreću uz zid. Pritiska je nogom, pokušavajući da oseti šta je u njoj - ključ, na primer - ali ne može da odredi. Smeta mu patika. Počinje da sulja vreću uz zid. Polako... ne prebrzo... kao kad vodiš loptu prema golu...

"Ne puštaj ga unutra, Berni, važi?" stenjući govori mrtvacu iza sebe. "Duguješ mi to. Neću u jednošinac. Neću u Krajnji Svet. Neću da budem Rušitelj. Neću, šta god to bilo. Želim da budem istraživač... možda podvodni, kao Žak Kusto... ili pilot u Vazduhoplovnim snagama... ili možda... JEBI GA!" Reakcija na to što mu je vreća spala sa vrha patike nije uzrujanost, već bes i strah koji se bliži panici.

Gospodin Manšan, žuri i juri. I sve je bliže. Dolazi da ga odvede. U Din-tah. Abalah-dunu. Za veki vekov.

"Prokleti ključ verovatno ionako nije unutra." Glas mu podrhtava, na ivici plača. "Zar ne, Berni?"

'Cakani' Bernsajd se ne izjašnjava.

"Kladim sa da unutra nema ničega. Osim, možda... ne znam... pakovanja 'tamsa'. Ljudsko meso mora da je teško za varenje."

Uprkos svemu, Taj ponovo pritiska vreću nogom, i ponovo započinje pipavi zadatak suljanja uz zid do visine dovoljne da je dosegne ispruženim prstima.

Dejl Gilbertson je proveo ceo život u oblasti Kuli, i navikao je na zelenilo. Drveće i travnjaci i polja koja se prostiru sve do obzorja za njega su sasvim normalna stvar. Možda je to razlog što sa takvim negodovanjem i zgražanjem reaguje na prizor ugljenisanog i zadimljenog zemljišta koje okružuje Jeguljin Put.

"Kakvo je ovo mesto?" pita Džeka. Zvuči zaduvano. Sojerova banda nema terensko vozilo za golf i mora da putuje pešice. U stvari, Džek je zadao tempo koji je nešto brži nego što je Taj vozio E-Z-Go.

"Nisam siguran", kaže Džek. "Nekada davno video sam slično mesto. Zvalo se Spaljene Zemlje. Bilo je..."

Iza rasute grupe stena na njih iznenada skače zelenkasti čovek oklopljene kože. U jednoj ruci drži kratak bič - za koji Džek veruje da se zove kvirt. "Bahhrrr!" njače prikaza, apsurdno slično Ričardu Sloutu kada se smeje.

Džek diže Tajevu palicu i upitno se zagleda u prikazu - Da ne bi malo od ovoga? Prikaza, reklo bi se, ipak ne bi. Na trenutak stoji gde se zatekla, a onda se okreće i beži. Pre nego što će ponovo nestati u lavirintu stenja, Džek opaža da joj povrh obe Ahilove tetive u nepravilnoj liniji raste iskrivljeno trnje.

Ne sviđa im se Čudesni", kaže Nosonja, sa poštovanjem gledajući u palicu. Koja je i dalje palica, isto kao što su devetka i 'rugeri' i dalje pištolji, a oni su i dalje oni: Džek, Dejl, Nosonja i Dok. Džek otkriva da nije naročito iznenađen. Parkus mu je rekao da se ne radi o Parnjacima, rekao mu je to dok su vodili besedu blizu bolničkog šatora. Ovo mesto se možda graniči sa Teritorijama, ali nisu Teritorije. Zaboravio je tu činjenicu.

U redu, jesam - ali nije da nisam imao drugih stvari na umu.

"Ne znam da li ste osmotrili zid sa druge strane ovog ljupkog seoskog putića", kaže Dok, "al' ono krupno belo kamenje mnogo liči na lobanje."

Nosonja baca kratak pogled na zid od lobanja, pa se ponovo zagleda napred. "Više me brine ono tamo", kaže. Iznad krnjavih zuba obzorja diže se komplikovano ustrojstvo od čelika, stakla i mašinerije. Diže se i gubi među oblacima. Vide sićušne prilike kako trčkaraju i naprežu se na njemu, čuju praskanje bičeva. Sa ove razdaljine podseća na pucnje iz malokalibarskih pušaka. "Šta je to, Džek?"

Džek isprva misli da vidi Rušitelje Grimiznog Kralja, ali to nisu oni - ima ih previše. Ta građevina je nekakva fabrika ili elektrana, koju pokreće rad robova. U srcu mu raste beskrajni gnev. Kao da to oseća, zujanje pčela iza njega se pojačava.

Spidijev glas mu šapuće u glavi: Prištedi gnev, Džek - sada je najvažniji onaj mališa. A vreme samo što nije isteklo.

"O, Gospode", javlja se Dejl, i pokazuje prstom. "Je li to ono što mislim da jeste?"

Vešala vise kao skelet iznad nagnutog puta.

Dok kaže: "Ako misliš na vešala, verujem da si osvojio komplet posuđa od rostfraja, i prolaziš u naredni krug."

"Vidi kol'ko cipela", kaže Dejl. "Što li su ih nabacali tamo?"

"Bog će ga znati", kaže Nosonja. "Lokalni običaj, pretpostavljam. Koliko smo blizu, Džek? Imaš li bar neku predstavu?"

Džek gleda prvo u put pred njima, pa u onaj što se odvaja levo, onaj sa drevnim vešalima na ušću. "Blizu", kaže. "Mislim da smo..."

Tada negde ispred njih počinje vrištanje. To su vapaji deteta koje je gurnuto na sam rub ludila. Ili možda preko njega.

Taj Maršal čuje zujanje pčela koje se približava ali veruje da ono postoji samo u njegovoj glavi, da nije ništa drugo do zvuk njegove sve veće strepnje. Ne zna više koliko je puta pokušao da podigne Bernijevu kožnu vreću uz zid šupe; izgubio je račun. Ne pada mu na pamet da bi bez one čudne kape - one što liči na štof, a pod prstima je kao metal - verovatno imao bolju koordinaciju. Potpuno je zaboravio na nju. Zna samo da je umoran i znojav i da se trese, verovatno od šoka, i da će, ako ovaj put ne uspe da dohvati vreću, verovatno odustati.

Verujem da bih pošao sa gospodinom Manšanom za čašu vode, razmišlja. Ali u njemu ipak ima Džudine čvrstine, kao i ponešto od Sofine kraljevske nepokolebljivosti. Zato zaboravlja na bol u bedru i počinje ponovo da sulja vreću uz zid, istovremeno posegnuvši desnom rukom naniže.

Trideset centimetara... dvadeset i pet... to je najbliže do sad...

Vreća kliza na levu stranu. Spašće. Ponovo.

"Ne", tiho moli Taj. "Ne opet."

Čvršće pritiska patiku uz drvo, i nastavlja da diže.

Petnaest centimetara... deset... pet i vreća još više klizi u levo, sada će stvarno da spadne...

"Ne!" viče Taj, i naginje se napred u napregnutom luku. Leđa mu krckaju. Isto čini i izmučeno levo rame. Ali prsti dodiruju vreću... a onda je grabe. Privlači je sebi i pritom malo nedostaje da je ipak ispusti!

"Nema šanse, Berni", dahće, prvo žonglirajući vrećom a zatim je pritisnuvši na grudi. "Ne možeš da me pređeš na tu bajatu foru, nema teorije da me pređeš na nju." Zariva zube u rub vreće. Smrad je odvratan, truo - eau de Bernsajd. Ignoriše ga i otvara vreću. Isprva mu se čini da je prazna, i ispušta prigušen, jecav uzvik. Onda primećuje srebrni sjaj. Plačući kroz stisnute zube, poseže u vreću koja mu visi iz usta i vadi ključ.

Ne smem da ga ispustim, razmišlja. Ako ga ispustim, poludeću, stvarno hoću.

Ne ispušta ga. Diže ga iznad glave, gura u rupicu sa strane narukvice na levom zglobu, i okreće. Narukvica se otvara.

Polako, sasvim polako, Taj izvlači ruku. Lisice padaju na zemljani pod šupe. Dok tako stoji, dolazi mu neobično ubedljiva pomisao: zapravo je i dalje u Crnoj kući, spava na ofucanoj strunjači, u ćeliji sa kofom u jednom uglu i posudom odmrznutog 'dinti mur' goveđeg gulaša u drugom. Ovo je samo pričin kojim iscrpljeni um želi da mu da malo nade. Poslednji predah pre nego što sam završi u loncu.

Spolja dopiru treskanje Velike Kombinacije i krici dece koja marširaju, marširaju, marširaju na krvavim nožicama, pokrećući je. Tamo negde je i gospodin Manšan, koji želi da ga odvede na neko mesto koje je još gore od ovoga.

I to nije san. Taj ne zna kuda da pođe odavde i da li će se ikada vratiti u svoj svet, ali prvi korak vodi napolje iz šupe i njene neposredne okoline. Pokrećući drhtave noge, kao žrtva saobraćajne nesreće koja po prvi put posle dužeg vremena ustaje iz postelje, Taj Maršal stupa preko Bernijevog ispruženog tela i izlazi iz šupe. Nebo je oblačno, krajolik sterilan, a onaj skrpljeni oblakoder muka i bola i ovde dominira vidikom, ali Taj ipak oseća neizmerno zadovoljstvo što je ponovo na svetlu. Što je slobodan. Tek pošto je okrenuo leđa šupi shvata koliko je bio siguran da će umreti u njoj. Na trenutak sklapa oči i okreće lice prema sivom nebu. To ga sprečava da primeti priliku koja je stajala pored zida šupe, strpljivo čekajući da se uveri da Taj i dalje nosi kapu kada bude izašao. Uverivši se da je tako - lord Malšan - ovo je najbliže njegovom pravom imenu što možemo da ga nazovemo - stupa napred. Njegovo groteskno lice neprirodno se nadima. Crvene usne se keze. Osetivši ruku koja mu se ovila oko struka, Taj počinje da vrišti - ne samo od straha i prepasti, već i ozlojeđenosti. Posle tolikih muka koje je pretrpeo da se oslobodi, tolikih strašnih muka...

"Pssst", šapuće lord Malšan, i pošto Taj nastavlja izbezumljeno da vrišti (na višim spratovima Velike Kombinacije, nekoliko mališana okreće se i gleda u pravcu ovih vapaja, ali ih zverski nadzornici bičevima teraju da nastave da rade), abalahov lord ponovo progovara, jednu jedinu reč na Mračnom Govoru. "Pnang."

Taj obamire. Da ga lord Malšan nije grlio otpozadi, srušio bi se. Iz dečakovih zabalavljenih, omlitavelih usta nastavlja da dopire grleno ječanje protesta, ali je vrištanje prestalo. Lord Malšan naginje dugačko, kašikasto lice prema Velikoj Kombinaciji i razvlači usta u kez. Život je tako dobar! Onda baca pogled u šupu - samo na kratko, ali sa velikim zanimanjem.

"Zapržio mu čorbu", kaže lord Malšan. "I to sa kapom na glavi. Čudo od dečaka! Kralj želi lično da te upozna pre nego što odeš u Din-tah, znaš. Možda čak dobiješ kolače i kafu. Zamisli, mladi Tajleru! Kolači i kafa sa abalahom! Kolači i kafa sa Kraljem!"

"... neću idem... oću kući... mojoj maaaa..." Reči se cede kao krv iz smrtonosne rane.

Lord Malšan vuče prstom preko Tajevih usana, i ove se spajaju za njegovim dodirom. "Ćut'", kaže abalahov lovac na talente. "U životu je malo toga gore od bučnog saputnika. A još je dug put pred nama. Putovaćeš daleko od kuće i prijatelja i porodice... ah, ali ne plači." Malšan je opazio suze koje su potekle iz uglova očiju onemoćalog dečaka i klize mu niz obraze. "Ne plači, mali Taje. Steći ćeš nove drugare. Glavnog Rušitelja, na primer. I druge dečake kao što je on. Zove se gospodin Bratigan. Možda će ti pričati priče o svim svojim bekstvima. Kako su smešne! Da umreš! A sad moramo da krenemo! Kolači i kafa sa Kraljem! Misli na to!"

Lord Malšan je zdepast i izrazito krivonog (noge su mu zapravo znatno kraće od groteskno dugačkog lica), ali je snažan. Diže Taja i smešta ga ispod mišice kao da ovaj nije teži od dva ili tri složena čaršava. Osvrće da poslednji put pogleda Bernija, ali bez naročitog žaljenja - gore u Njujorku postoji momak koji mnogo obećava, a Berni je ionako bio prilično istrošen.

Lord Malšan naginje glavu u stranu i oglašava se svojim gotovo bezvučnim, šištavim smehom. Polazi na put, ali ne propušta da snažno cimne dečakovu kapu naniže. Dečak ne samo da je Rušitelj, već je možda najmoćniji koji se ikada pojavio. Sva je sreća što još nije svestan svojih moći. Verovatno se ništa ne bi dogodilo kada bi kapa spala, ali je bolje ništa ne prepuštati slučaju.

Poletno koračajući - a pritom čak i malo pevušeći za sebe - lord Malšan stiže do kraja vododerine, skreće levo na Jeguljin Put i staje kao ukopan. Na putu mu stoje četvorica iz sveta kome u glavi pripisuje naziv Ter-tah. Pojam je ulični, i nije nimalo laskav. U Knjizi dobrog farmerstva, Ter je period Pune Zemlje u kome se obnavlja stočni fond. Lord Malšan svet sa one strane glavnog ulaza Crne kuće vidi kao svojevrsni caldo largo, kazan žive supe koji je tu da u njega umače kutlaču - uvek u ime abalaha, naravno! - kad god mu se ushte.

Četvorica iz Tera? Malšun prezrivo izvija gornju usnu i time pokreće poremećaje čitavom dužinom lica. Šta traže ovde? Šta misle da postignu?

Osmeh počinje da bledi, jer je opazio palicu koju nosi jedan od njih. Palica gori svetlošću koja se preliva i višebojna je ali se nekako uvek čini bela u svojem jezgru. I zaslepljujuća. Lord Malšan zna samo jednu stvar koja je gorela takvom svetlošću, Kuglu Večnosti, koju je jedan mali, lutajući dečak poznavao kao Talisman. Taj dečak ju je jednom dodirnuo, a kao što mu je Lora DeLesijan možda rekla - kao što Džek sada i sam zna - dodir Talismana uvek u nekoj meri ostaje.

Osmeh lorda Malšana potpuno iščezava, pošto je shvatio da čovek sa palicom jeste bio taj dečak. Sada se vratio da im pravi glavobolje, ali ako misli da će mu oduzeti plen, grdno se vara. To je, na kraju krajeva, ipak samo palica, a ne sama Kugla; u tom čoveku možda i dalje živi nešto od njene moći, ali toga svakako nije ostalo mnogo. Posle toliko godina teško da je ostalo nešto više od prašine.

Ali ni moj život neće biti vredniji od prašine ako im dozvolim da mi otmu dečaka, razmišlja lord Malšan. Moram da...

Pogled njegovog kiklopskog oka skreće na crni olujni oblak koji lebdi iza ljudi iz Tera. Iz njega dopire duboko, lenjo zujanje. Pčele? Pčele sa žaokama? Pčele sa žaokama između njega i Staničnog Puta?

Pa, i za njih će da se postara. U svoje vreme. Pošto se obračuna sa ovim gnjavatorima.

"Dobar dan, gospodo", kaže lord Malšan svojim naljubaznijim glasom. Lažni nemački akcent je nestao; sada zvuči kao lažni engleski aristokrata u pozorišnoj komediji iz pedesetih godina sa Vest Enda. Ili kao nacistički propagandista iz Drugog svetskog rata, lord Ho-ho. "Očaran sam što ste svratili da nas posetite, apsolutno sam očaran, i to na ovako truo dan. Ali bojim se da je većina dana ovde trula, Krajnji Svet je naprosto stvoren kao patetična obmana, znate, a ja - đavo njegov ga odneo - ne mogu više da vam pravim društvo. Ovo ovde vam je, bojim se, kvarljiva roba."

Lord Malšan diže Taja i trese ga. Iako su mu oči otvorene i svestan je, Tajeve ruke i noge klate se kao da je krpena ruka.

"Spusti ga, Manšane", kaže onaj sa palicom, i lord Malšan sa rastućim nespokojstvom spoznaje da bi sa ovim mogao da ima muke. Stvarno bi mogao. Ali osmeh mu svejedno postaje širi, i otkriva pun, zverski polukrug zuba. Oštri su i zakošeni prema unutra. Ono što oni zagrizu iskidalo bi se na rezance pokušavajući da se oslobodi iz te koštane klopke.

"Manšan? Manšan? Ovde nema nikoga ko se tako zove. Niti gospodina Mandeja, kad smo već kod toga. Nijedan od njih više nije tu, otišli pa-pa, doviđence i srećan put. A što se tiče spuštanja malca, bojim se da to ne mogu, momče staro, jednostavno ne mogu. Osim toga, društvo, trebalo bi da se smatrate srećnicima. Vladavina straha u vašem kraju je okončana! U-raaa! Ribar je mrtav - sredio ga je upravo ovaj ovde dečkić, ovo apsolutno čudo od dečkića." Još jednom protresa Taja, pazeći da mu glava ostane uspravna. Ne bismo hteli da mu ta kapa spade, to nikako ne.

Brinu ga one pčele.
Ko je poslao pčele?

"Dečakova majka je u ludnici", kaže čovek sa palicom. Lord Malšan sa strahom primećuje da palica sve jače svetli. Sada se oseća veoma uplašeno, a sa strahom dolazi i bes. Mogu li ipak da mu pokvare posao? Da oduzmu dečaka? "U ludnici je, i želi svog sina natrag."

Ako je tako, sve što će dobiti biće njegov leš.

Uprkos strahu, kez lorda Malšana još se više širi. (Dejlu se odjednom javlja košmarna vizija: Vilijem. F. Bakli Mlađi, sa jednim okom i metar i po dugačkim licem.) Diže Tajevo mlitavo telo bliže ustima i rafalno škljoca zubima na par centimetara od izloženog vrata.

"Neka joj muži turi miška i napravi drugog, druže stari - siguran sam da je u stanju. Ionako žive u Ter-tahu. U Ter-tahu žene ostaju trudne čim prošetaju ulicom."

Jedan od bradonja kaže: "Njoj treba taj tu."

"Al' i meni, mladiću moj dragi, i meni." Lord Malšan ovaj put zaista načinje Tajevu kožu i pušta krv, kao iz posekotine prilikom brijanja. Iza njih, Velika Kombinacija melje dalje, ali su krici utihnuli, kao da su deca koja je pokreću shvatila da se nešto promenilo ili bi moglo da se promeni, da je svet stigao do prekretnice.

Čovek sa blistavom palicom stupa napred. Lord Malšan i protiv svoje volje uzmiče. Pogrešno je pokazati slabost i strah, zna da jeste, ali ne može drugačije. To je zato što ovo nije obični tah. Ovo je neko poput onih starih revolveraša, Visokih Ratnika.

"Napraviš li još jedan korak, otvoriću mu grlo, dečko dragi. Teško bi mi palo da to uradim, vraški bi mi teško palo, ali nemoj da misliš da ne bih."

"Dve sekunde posle toga i sam bi bio mrtav", kaže čovek sa palicom. Izgleda kao da se uopšte ne boji, ni za sebe ni za Taja. "Da li to hoćeš?"

U stvari, kada bi morao da bira između umiranja i vraćanja Grimiznom Kralju praznih ruku, lord Malšan bi svakako izabrao smrt. Ali možda neće ni doći do toga. Utišavajuća reč delovala je na dečaka, i delovaće makar na trojicu ostalih - trojicu običnih. Kada oni budu ležali otvorenih očiju i umrtvljeni, Lord Malšan će se lako obračunati sa četvrtim. Koji je, naravno, Sojer. To mu je ime. Što se pčela tiče, siguran je da zna dovoljno odbrambenih reči da bezbedno stigne Staničnim Putem do jednošinca. Šta mari ako ga neka i ubode?

"Da li to hoćeš?" Sojer ponavlja pitanje.

Lord Malšan se osmehuje. "Pnang!" uzvikuje, i iza Džeka Sojera, Dejl, Nosonja i Dok staju kao ukopani.

Osmeh lorda Malšana se širi. "Šta ćemo sada, moj nedokazani prijatelju? Šta ćemo sada kada nam prijatelji nisu tu da nam čuvaju..."

Arman 'Nosonja' Sen Pjer stupa napred. Prvi korak mu predstavlja napor, ali je posle lako. Hladan osmeh mu otkriva zube skrivene u bradi. "Odgovoran si za smrt moje male", kaže. "Možda to nisi lično uradio, ali si nahuškao Bernsajda na to. Jesam li u pravu? Ja sam joj otac, šupčino. Misliš da možeš da me zaustaviš običnom reči?"

Dok ukočeno prilazi i staje pored prijatelja.

"Sjebao si moj grad", reži Dejl Gilbertson. I sam pristupa ostalima.

Lord Malšan sa nevericom zuri u njih. Mračni Govor ih nije zaustavio. Nijednog od njih. I dalje mu stoje na putu! Drznuli su se da mu stanu na put!

"Ubiću ga!" reži na Džeka. "Ubiću ga. Šta kažeš na to, sunašce? Šta ćemo da radimo?"

I eto ga, naposletku, obračuna. Ne možemo da ga posmatramo odozgo, nažalost, jer je vrana koju smo toliko puta koristili da se provozamo (uvek bez Gorgovog znanja, naravno) mrtva, ali čak i odavde sa strane prepoznajemo ovu arhetipsku scenu iz deset hiljada filmova - i bar desetak sa Lili Kavano.

Džek podiže palicu, onu koju je Nosonja prepoznao kao Čudesnog Dečaka. Drži je tako da je kraj drške uprt u unutrašnju stranu njegove podlaktice, a vrh uperen pravo u glavu lorda Malšana.

"Spusti ga", kaže. "Poslednja prilika, prijatelju."

Lord Malšan podiže dečaka još više. "Hajde!" viče. "Gađaj me energetskim zrakom iz te stvari! Znam da možeš! Ali ćeš pogoditi i dečaka! Pogodićeš dečaka..."

Iz vrh palice Ričija Seksona pruža se linija čiste bele vatre, tanka kao grafit u olovci. Pogađa lorda Malšana u oko i spaljuje ga u duplji. Stvor vrišti - nije očekivao da će Džek pročitati njegov blef, ne od jednog bića sa tera, bez obzira koliko je privremeno prosvetljeno - i trza se napred, otvarajući vilice da ugrize, iako je već mrtvo.

Pre nego što uspeva u tome, još jedan zrak bele svetlosti, ovaj put iz vereničkog prstena od kovanog srebra na levoj ruci Armana Sen Pjera, pogađa abalahovog izaslanika pravo u usta. Crveni pliš usana lorda Malšana zahvata plamen... ali on i dalje posrće po putu, sa kosturnim oblakoderom Velike Kombinacije u pozadini, pokušavajući da ujede, da okonča život nadarenog sina Džudi Maršal.

Dejl priskače, obuhvata dečaka oko struka i ramena i preotima ga, zateturavši se prema ivici puta. Njegovo pošteno lice bledo je i ozbiljno. "Dovrši ga, Džek!" viče. "Dokrajči kučkinog sina!"

Džek prilazi mestu gde se oslepljena, zavijajuća, oprljena stvar ljulja napred- nazad na Jeguljinom Putu, dok mu se kostima prikopčan prsluk dimi, a dugačke bele ruke grabe okolo. Džek oslanja palicu na desno rame i pomera zahvat do samog kraja drške. Danas nema uzdržavanja; danas u rukama ima palicu koja blešti belim plamenom, i bio bi budala da ne lansira jednu preko ograde.

"Čuvaj, dušo", kaže, i zamahuje na način dostojan i samog Ričija Seksona. Ili Big Meka. Čuje se sočan, mesnat zvuk kada se palica, još na sredini putanje, bočno susreće sa ogromnom glavom Lord Maršala. Ova se urušava kao kora trule lubenice, i iz nje prska grimizni mlaz. Trenutak kasnije glava doslovno eksplodira i sve ih zaliva sadržajem.

"Izgleda da će Kralj morati da pronađe novog potrčka", tiho kaže Nosonja. Briše lice, gleda krv i tkivo koje se naočigled raspada na dlanu, i spokojno ga otire o izbledele farmerke. "Čist pogodak, Džek. I slepac bi to video."

A Dejl, sa Tajlerom u naručju, dodaje: "Kraj utakmice, slučaj rešen, zakopčaj šlic."

Šef policije Frenč Lendinga pažljivo spušta Taja na noge. Dečak se zagleda prvo u njega, pa u Džeka. U očima mu se pojavljuje tračak svetlosti. To može biti olakšanje, a možda i svest o tome šta se dogodilo.

"Palica", kaže. Glas mu je promukao, i jedva ga razumeju. Pročišćava grlo i pokušava ponovo.

"Palica. Sanjao sam je."

"Stvarno?" Džek se spušta na koleno ispred dečaka i pruža mu palicu. Taj ne pokazuje nikakvu želju da uzme u ruke čarobnu palicu Ričija Seksona, već je dodiruje prstima. Prelazi njima preko umrljane površine. Ne skida pogled sa Džeka.

Čini se da nastoji da ga dokuči. Činjenicu njegovog prisustva. Da shvati da je, na kraju krajeva, zaista izbavljen.

"Džordž", kaže. "Džordž. Redban. Slep je."

"Jeste", kaže Džek. "Ali slepilo ponekad ne znači da čovek ne vidi. Znaš li to, Tajlere?"

Dečak klima glavom. Džek nikada u životu nije video nekoga ko je toliko fundamentalno iscrpljen, toliko potresen i izgubljen, toliko potpuno izmožden.

"Molim", kaže dečak. Oblizuje usne i ponovo pročišćava grlo. "Molim... vode. Vode. Majka. Da vidim majku."

"Dobar plan, rekao bih", kaže Dok. Baca nespokojan pogled na razasute ostatke stvorenja o kome i dalje razmišlja kao o gospodinu Manšanu. "'Ajde da odvedemo ovog momka nazad u Viskonsin pre nego što se pojavi neki od prijatelja starog Jednookog."

"Tako je", kaže Nosonja. "Moj plan takođe obuhvata spaljivanje Crne kuće do temelja. Lično ću da bacim prvu šibicu. Ili, ako budem mogao, ponovo da pošaljem zrak iz prstena. To bih baš voleo. Al' pre svega da 'vatamo maglu odavde."

"Potpuno se slažem", kaže Dejl. "Ne verujem da će Taj moći da hoda ni dugo ni brzo, ali možemo na smenu da ga nosimo na kr..."

"Ne", kaže Džek.

Gledaju ga sa različitim dozama čuđenja i prepasti.

"Džek", kaže Nosonja. Govori sa neobičnom blagošću. "Nije pametno da iskušavamo sreću, čoveče."

"Nismo završili", odgovara Džek. Onda odmahuje glavom i popravlja se. "Taj još nije završio."

Džek kleči na Jeguljinom Putu, razmišljajući: Nisam bio mnogo stariji od ovog klinca kada sam pošao na put preko Amerike - i Teritorija - da spasim majčin život. Zna da je ovo istina ali mu se u isto vreme ne da da poveruje u to. Ne seća se kakav je to bio osećaj imati dvanaest godina i ništa više, biti mali i preplašen, beznačajan za svet i tek za korak ispred njegovih senki. Trebalo bi da je gotovo; Taj je prošao kroz devet krugova pakla, i zaslužuje da se vrati kući. Da, ali posao, nažalost, nije završen. Potrebno je uraditi još jednu stvar. "Taje."

"Oću. Kući."

Ako je maločas u dečakovim očima bilo svetlosti, više je nema. Ima od šoka otupelo lice izbeglica na graničnim prelazima i kapijama logora smrti. To je izraz nekoga ko je predugo boravio u klizavom opopanaškom krajoliku iskliznuća. Osim toga, to je dete, bogamu, obično dete. Zaslužuje nešto bolje od onoga što se Džek Sojer sprema da mu priredi. Ali i Džek Sojer je zasluživao bolje od onoga što ga je snašlo, pa je ipak preživeo da o tome priča. Ovo nije nikakvo opravdanje, naravno, ali mu daje snagu da bude gad.

"Taje." Hvata dečaka za rame. "Vode. Majku. Kući."

"Ne", kaže Džek. "Ne još." Okreće dečaka. Kapi krvi lorda Malšana na njegovom licu veoma su upadljive. Džek oseća kako ljudi sa kojima je došao - ljudi koji su stavili život i razum na kocku za njega - počinju da se mršte. Nije važno. Ima svoj zadatak. Kopicajac je, a ovde je i dalje u toku zločin.

"Taje."

Ništa. Dečak mlitavo stoji. Pokušava da se pretvori u meso koje ne radi ništa drugo osim što diše.

Džek pokazuje prema ružnoj skalameriji od greda i kaiša i podupirača i dimnjaka iz kojih se dimi. Pokazuje prema mravima koji mile po njoj. Velika Kombinacija se gubi u oblacima i zaranja u mrtvo tlo. Koliko visoko i duboko? Milju? Dve? Ima li dece i iznad oblaka, drhte li pod maskama sa kiseonikom dok pokreću trake i vuku poluge i okreću točkove? Ima li dece dole, koja se peku u vrelini podzemih lomača? Dole u lisičjim jazbinama i pacovskim rupama gde nikada nije zasjalo sunce?

"Šta je to?" pita ga Džek. "Kako zoveš tu stvar? Šta je Berni rekao za nju?" Taj ne odgovara.

Džek ga trese. Nimalo nežno. "Kako je zoveš?"

"'Ej, čoveče", kaže Dok. Glas mu je pun prekora. "Nema potrebe za tim."

"Umukni", kaže Džek, i ne pogledavši ga. Gleda u Taja. Pokušava da u tim plavim očima prepozna još nešto osim praznine. Želi da Taj vidi gigantsku, ječeću mašinu u pozadini. Da je zaista vidi. Jer kako će da je omrzne ako je ne vidi? "Šta je to?"

Posle dugog ćutanja, Taj kaže: "Velika. Velika. Velika Kombinacija." Reči se nižu sporo i sanjivo, kao da govori u snu.

"Tako je, Velika Kombinacija", kaže Džek. "A sad je zaustavi."

Nosonja otvara usta od čuda. Dejl kaže: "Džek, preterao si..." ali ne dovršava.

"Ja. Ne mogu." Taj ga ranjeno gleda, kao da želi da kaže da bi Džek trebalo to da zna.

"Možeš", kaže Džek. "Možeš, i hoćeš. Šta si mislio, Taje? Da ćemo samo da okrenemo leđa i odvedemo te majci, da ti spremi 'ovaltin' i ušuška te u krevet, i da svi zauvek žive u sreći i veselju?" Glas mu se pojačava, ali ne pokušava da ga utiša iako vidi da Taj plače. Ponovo trese dečaka. Taj se grči, ali ne pokušava da se odmakne. "Misliš da će iko da živi u sreći i veselju sve dok ona deca budu nastavila da se muče dok se ne sruše i na njihovo mesto dođu druga? Videćeš im lica u snu, Tajlere. Videćeš njihova lica i prljave ručice i krvave nožice u jebenim snovima."

"Prestani!" oštro se javlja Nosonja. "Smesta prestani, ili ću da te razbijem."

Džek se okreće, i Nosonja uzmiče pred divljim sjajem u njegovim očima. Gledati u Džeka Sojera u ovom trenutku isto je kao gledati u sam din-tah.

"Tajlere."

Tajleru drhte usta. Niz musave, krvave obraze teku suze. "Prestanite. 'Oću da idem kući!"

"Čim zaustaviš Veliku Kombinaciju. Tek tada ćeš kući. Ne pre."

Ne mogu!"

"Da, Tajlere. Možeš!"

Tajler gleda u Veliku Kombinaciju, i Džek oseća kako dečak pravi slabačak, oklevajući napor. Ništa se ne događa. Kaiši nastavljaju da se kreću; bičevi i dalje praskaju; povremeno se vrišteća tačkica ruši (ili skače) sa zarđale južne strane konstrukcije.

Tajler se ponovo okreće prema njemu, i Džeku je muka od tupog, praznog izraza u detetovim očima, prezire ga. "Ne mooguu", cvili Tajler, i Džek se pita kako je takav slabić uopšte uspeo da preživi ovde. Da li je potrošio svu svoju moć u jednom mahnitom, impulsivnom naporu da pobegne? Da li je tako bilo? Ne prihvata to. U njemu se rasplamsava gnev i šamara Tajlera. Oštro. Dejl stenje. Tajeva glava odleće u stranu, a oči mu se iznenađeno šire.

I pritom mu kapa spada s glave.

Džek je dotle klečao ispred dečaka. Sada je odbačen unazad, i sedi na stražnjici nasred Jeguljinog Puta. Dečak je... šta?

Odgurnuo me. Odgurnuo me je svojim umom.

Tako je. Džek je odjednom svestan nove, blistave sile na ovom tmurnom mestu, zaslepljujućeg grumena svetlosti ravne onom koja je osvetljavala palicu Ričija Seksona.

"Sunce ti, šta se to dogodilo?" viče Dok.

I pčele to osećaju, možda više nego ljudi. Njihovo pospano zujanje pretvara se u oštri pisak, i oblak postaje mračniji pošto se sada roje bliže jedna drugoj. Sada liči na gigantsku tamnu pesnicu ispod teških, olovnih oblaka.

"Zašto ste me udarili?" viče Taj na Džeka, i Džek je odjednom svestan da bi dečak mogao da ga ubije kao muvu, samo ako bi hteo. U Viskonsinu je ova moć bila skrivena (osim za izvežbane oči). Ovde, međutim... ovde...

"Da bih te probudio!" uzvraća Džek vikom. Ustaje. "Je l' to bilo zbog ovoga?" pokazuje na kapu.

Taj spušta pogled na nju, pa klima glavom. Jeste. Zbog kape. Ali to nisi znao, nisi mogao da znaš koliko ti kapa oduzima dok je ne skineš. Ili dok ti je neko ne smakne sa te zaboravne glave. Ponovo gleda u Džeka. Oči su mu širom otvorene i trezne. U njima više nema šoka, niti tuposti. Nije da baš doslovno sija, već je ozaren unutrašnjom svetlošću koju svi osećaju – silom u poređenju sa kojom lord Malšan izgleda kao patuljak.

"Šta želite da uradim?" pita. Tajler Maršal: lavičino mladunče.

Džek još jednom pokazuje prema Velikoj Kombinaciji. "Sve se zapravo vrtelo oko tebe, Taje. Zato što si Rušitelj." Duboko udiše, i šapuće u ružičastu školjku dečakovog uva.

"Sruši je."

Tajler Maršal okreće glavu i zagleda se duboko u Džekove oči. Ponavlja: "Da je srušim?"

Džek klima glavom, i Tajler se ponovo okreće Velikoj Kombinaciji.

Važi", kaže, više za sebe nego Džeku. Trepće, čvršće ukopava stopala i sklapa ruke ispred pojasa. Među obrvama mu se pojavljuje sićušna bora, a uglovi usana se podižu u nagoveštaju osmeha. "Važi", šapuće.

Na trenutak se ne događa ništa.

A onda iz utrobe Velike Kombinacije dopire tutnjava. Njeni viši delovi poigravaju kao na pripeci. Stražari zastaju, a vazduh cepa vrištanje napregnutog metala. Vidno pometena, izmučena deca se osvrću oko sebe. Mehaničko vrištanje se pojačava, a zatim se delu u stotnu različitih verzija muka. Točkovi počinju da se okreću u suprotnom smeru. Zupčanici se zaglavljuju, dimeći se; zupčanici ubrzavaju i ostaju bez zuba. Čitava Velika Kombinacija podrhtava i ljulja se. Duboko u zemlji eksplodiraju kotlovi i dižu se stubovi plamena i pare, usput povremeno kidajući trake koje se hiljadama godina nisu zaustavljale, pokretane milijardama krvavih nožica.

Efekat je kao da je ogromni metalni krčag počeo istovremeno da propušta na stotinu mesta. Džek posmatra kako deca skaču sa nižih nivoa i spuštaju se spoljnom stranom konstrukcije u dugačkim, neprekidnim linijama. Deca se slivaju sa uzdrhtale građevine u desetinama postojanih potoka.

Pre nego što zelenokoži bičevaoci uspevaju da naprave organizovan pokušaj da zaustave bekstvo svojih sužanja, pčele počinju da se roje oko velike kovačnice. U trenutku kada čuvari kreću na decu, pčele se obrušavaju na njih u pomamnoj bujici plima i žaoka. Nešto od Tajeve sile prešlo je i na njih, i ubodi su im smrtonosni. Čuvari padaju sa zaustavljenih traka i uzdrhtalih ograda. Drugi se, izbezumljeni, okreću protiv svojih, bičujući i primajući udarce bičem dok na kraju ne polete kroz pomračeni vazduh.

Sojerova banda se ne zadržava da vidi kraj pokolja. Matica izleće iz uskomešanog haosa i leti prema njima, na trenutak zastaje iznad njihovih uvis okrenutih glava a onda poleće ispred njih nazad prema Crnoj kući.

U svetovima poređanim jedan do drugog u mnogobrojnim dimenzijama koje se nižu u beskraj, zlo vene i rastače se: despoti se dave pilećim kostima; tirani padaju od metaka atentatora, od otrovane hrane koju im služe izdajničke ljubavnice; maskirani mučitelji ruše se u samrtnom ropcu na krvave kamene podove tamnica. Tajevo delo odjekuje kroz nebrojene vaseljene, na svom putu kažnjavajući zlo. Tri sveta dalje od našeg, u velikom gradu poznatom kao Londinorum, Tarner Tophem, dve decenije cenjeni član Parlamenta a tri sadistički pedofil, iznenada počinje da gori dok šeta prometnom avenijom Pikaderi. Dva sveta dalje, simpatični mladi varilac po imenu Fredi Garver sa ostrva Ajerz, manje prekaljeni pripadnik Tophemovog klana, okreće acetilensku baklju prema svojoj levoj ruci i sagoreva svaku česticu mesa na kostima.

Visoko u svojoj nedostupnoj tamnici, Grimizni Kralj oseća oštar bol duboko u utrobi i ruši se na stolicu, iskrivljenog lica. Svestan je da se u njegovom jednoličnom feudu dogodila neka suštinska promena.

Prateći maticu, Tajler Maršal, blistavih očiju i lica oslobođenog straha, jaše na Džekovim ramenima kao mlađani kralj. Iza Džeka i njegovih prijatelja, stotine i stotine dece koja beže od raspadajuće strukture Velike Kombinacije slivaju se na Jeguljin Put i pusta polja oko njega. Neka od ove dece su sa našeg sveta; mnoga nisu.

Deca se roje preko mračnih, pustih polja u odrpanim bataljonima, krećući se prema prolazima u svetove iz kojih su dovedena. Šepave povorke dece teturaju se kao kolone pijanih mrava.

Deca koja slede Sojerovu bandu nisu ništa manje odrpana od druge dece. Polovina njih je naga, ili gotovo naga. Ova deca imaju lica koja smo viđali na tetrapaku mleka i lecima sa naslovom NESTAO i na sajtovima posvećenim traženju nestalih, lica iz snova ojađenih majki i zgromljenih očeva. Neka od njih se smeju, neka plaču a neka rade i jedno i drugo. Jača deca pomažu slabijoj u hodu. Ne znaju kuda idu i ne mare za to. Dovoljno im je to što idu. Sve što znaju jeste da su slobodna. Velika mašina koja im je ukrala snagu i radost i nadu ostala je iza njih, a nad njima je svilena, zaštitnička nadstrešnica od pčela, i sada su slobodna.

Tačno u četiri i šesnaest minuta posle ponoći, Sojerova banda izlazi iz Crne kuće. Tajler sada jaše na Nosonjinim mesnatim ramenima. Silaze niz stepenice i zastaju ispred patrolnih kola Dejla Gilbertsona ( poklopac motora i u ležišta brisača prekriveni su mrtvim pčelama).

"Pogledaj kuću, Holivude", mrmlja Dok.

Džek se okreće. To je sada samo kuća - dvospratno zdanje koje je nekada moglo da bude dom uglednog rančera ali je tokom godina postalo zapušteno. Da bi stvar bila gora, neko ju je od temelja do krova i od pročelja do začelja obojio u crno - čak su i prozori zamazani bojom. Ukupni efekat je tužan i ekscentričan, ali nije ni malo zlokoban. Nepostojani oblik kuće se umirio, i bez abalahovog sjaja, ono što je preostalo jeste napušteni dom jednog prilično ludog i izuzetno opasnog starca. Starca koji bi mogao da stane uz rame takvim monstrumima kao što su bili Damer, Harman i Albert Fiš. Iskeženo, razuzdano zlo koje je stanovalo u ovoj zgradi se razišlo, razvejalo se, i ono što je preostalo prozaično je koliko i starac koji mumla sebi u bradu u ćeliji osuđenika na smrt. Ostala je jedna stvar koju Džek mora da uradi sa ovim čemernim mestom - nešto što ga je umirući Miš naterao da obeća da će učiniti.

"Dok", kaže Nosonja. "Gle' tamo."

Krupan pas - veliki ali ne i čudovišan - polako se tetura stazom koja vodi prema putu broj 35. Liči na mešanca boksera i danske doge. Jedna strana glave i zadnja šapa su mu razneseni.

"To je tvoj pakleni pas", kaže Nosonja.

Dok zija od prepasti. "Šta, to?"

"To", potvrđuje Nosonja. Izvlači svoju devetku, sa namerom da toj stvari prekrati muke, ali se ova sama svaljuje na bok, još jednom duboko i drhtavo uvlači vazduh i ostaje nepomično da leži. Nosonja se okreće Džeku i Dejlu. "Izgleda znatno manji sad kada je mašina isključena, zar ne?" "Hoću da vidim moju mamu", tiho se javlja Taj. "Mogu li, molim vas?"

"Možeš", kaže Džek. "Kako bi bilo da svratimo do vaše kuće i pokupimo tvojeg oca? Mislim da bi i on voleo da pođe."

Tajler širi usta u umoran osmeh. "Da", kaže. "Hajde da to uradimo."

"Dogovoreno", kaže mu Džek.

Dejl pažljivo okreće kola u dvorištu i stiže do početka staze kada Taj uzvikuje: "Gledajte! Gledajte, ljudi! Evo ih!

Dejl koči, gleda u retrovizor i šapuće: "O, Džek. Sveta majko Božja." Izbacuje menjač iz brzine i izlazi. Svi izlaze i okreću se prema Crnoj kući. Oblik joj je i dalje običan, ali se čini da ipak nije potpuno ostala bez magije. Negde su neka vrata - možda u podrumu ili spavaćoj sobi ili prljavoj i zapuštenoj ali inače sasvim normalnoj kuhinji - ostala otvorena. Sa ove strane vrata je oblast Kuli, a sa druge Jeguljin Put, zadimljena i tek zaustavljena grdosija Velike Kombinacije, i Din-tah.

Na tremu Crne kuće pojavljuju se pčele. Pčele, i deca koju predvode. Naviru u beskrajnoj reci, smejući se i plačući i držeći se za ruke. Džeku se javlja kratkotrajna, blistava vizija životinja koje napuštaju Nojevu barku posle potopa.

"Sveta Marijo, majko Božja", šapuće Dejl ponovo. Dvorište se puni decom koja se smeju, jecaju, žagore.

Džek prilazi Nosonji, koji se okreće prema njemu sa blistavim osmehom.

"Kada sva deca prođu, moramo da zatvorimo vrata", kaže Džek. "Zauvek."

"Znam da moramo", kaže Nosonja.

"Imaš neku genijalnu ideju?"

"Pa", kaže Nosonja, "reći ću ti samo ovo: ako mi obećaš, zaista obećaš, da nećeš postavljati nezgodna pitanja i da ovo posle nećeš pominjati, svi su izgledi da još pre ponoći mogu da nabavim priličnu količinu nečeg vraški delotvornog."

"Čega? Dinamita?"

"Molim te", kaže Nosonja. "Zar nisam rekao delotvornog?"

"Misliš na...?"

Nosonja se osmehuje, i oči mu se pretvaraju u proreze.

"Drago mi je što si na mojoj strani", kaže Džek. "Znači da se pre ponoći se ponovo vidimo na putu. Moraćemo da se ušunjamo, ali ne verujem da ćemo imati problema."

"U povratku sigurno nećemo", kaže Nosonja.

Dok pljeska Dejla po ramenu. "Nadam se da znaš neke organizacije za brigu o deci u ovom delu sveta, šefe. Ima utisak da će ti zatrebati."

"Svetog mu..." Dejl se zabrinuto okreće Džeku. "Šta da radim?"

Džek se kezi. "Mislim da bi bilo najbolje da pozoveš... kako ih Sara zove? Kolor Patrolu?"

U očima Dejla Gilbertsona pojavljuje se tračak nade, ili začetak likovanja. Džon P. Reding iz FBI-a, detektivi Peri Braun i Džefri Blek iz državne policije Viskonsina. Zamišlja ovu trojku dupeglavaca suočenu sa srednjevekovnim dečjim krstaškim pohodom u zapadnom Viskonsinu. Zamišlja dikensovske gomile hartije koje će ovakav nečuveni događaj neizostavno da generiše. Godinama neće moći da dignu glavu od posla. Možda ih to čak dovede do sloma živaca. U svakom slučaju, nateraće ih da misle na druge stvari umesto na šefa Dejla Gilbertsona iz Frenč Lendinga.

"Džek", progovara. "Šta zapravo predlažeš?"

Ukratko rečeno", kaže Džek, "predlažem da im uvališ sav posao i pobereš sve zasluge. Kako ti to zvuči?"

Dejl razmišlja o ovome. "Pošteno", kaže. "Šta kažeš na to da sad odvezemo ovog mališu njegovom tati, a zatim obojicu do Ardena, da vidi mamu?"

"Dobro zvuči", kaže Džek. "Voleo bih samo da je i Henri ovde."

"Isto mislimo", kaže Dejl, i ponovo seda za volan. Trenutak kasnije već se voze stazom.

"Šta će biti sa svom onom decom?" pita Taj, gledajući kroz zadnji prozor. "Nećemo valjda samo tako da ih ostavimo?"

"Čim se nađemo na putu pozvaću VDP", kaže Dejl. "Mislim da bi trebalo odmah time da se pozabave, zar ne, momci? Kao i oni iz Savezne, naravno."

"Tako je", kaže Nosonja.

"Jebeno tačno", kaže Dok.

"Izvrstan administrativni potez", kaže Džek, i smešta Tajlera sebi u krilo. "U međuvremenu će im biti dobro", kaže dečaku na uvo. "Videli su mnogo gore stvari od Viskonsina."

Hajde sada da se provučemo kroz prozor sa vozačeve strane kao promaja što i jesmo i ispratimo ih pogledom - četvoricu hrabrih ljudi i jedno hrabro dete koje više nikada neće biti mlado (ili nevino) kao pre ovoga. Iza njih, sada bezopasno i magije lišeno dvorište Crne kuće vrvi od dece, prljavih lica i očiju razrogačenih od čuda. Engleski je ovde manjinski jezik, i neki od jezika koji se čuju zbunjivaće u narednim godinama najbolje lingviste sveta. Ovo je početak svetske senzacije (naslovna priča u sledećem broju Tajmsa imaće naslov 'Deca koja su se stvorila niotkuda'), i kao što je Dejl već predvideo, košmara za birokrate.

Ali najvažnije je da su bezbedna. Kao i naši prijatelji. Svi su se vratili u jednom komadu sa druge strane, što svakako nismo očekivali; pohodi ovakve vrste obično uzimaju bar jednu žrtvu (relativno sporedan lik kao što je Dok, na primer). Ali sve je dobro što se dobro svrši. A ovo može da bude kraj, ako tako želite; nijedno od piskarala koja su vas dovela dovde ne bi vam to uskratilo. Ali ako odlučite da čitate dalje, ne žalite se posle da niste bili upozoreni: ono što sledi neće vam se svideti.

XXXXX PAKLENE MUKE NADLEŽNIH XXXXX

ŠP FRENČ LENDINGA ODBIJA DA ODLOŽI KONFERENCIJU ZA ŠTAMPU, NAVODI PODRŠKU GRADSKIH ČELNIKA; IZVORI POTVRĐUJU UČEŠĆE POZNATOG POLIC. DETEKTIVA IZ L.A.; FBI, DP VISK. IZRAŽAVAJU SNAŽNO PROTIVLJENJE

**Ekskluzivno**

Jedno od dece, Tajler Maršal, potiče iz Frenč Lendinda. Džozela Rejkin je iz Batinga, mestašceta na jugu Engleske. Jedno od dece je iz Bagdada. Sve u svemu, nedelju dana pošto su otkrivena kako idu u koloni ivicom lokalnog puta (broj 35) u zapadnom Viskonsinu, identifikovano je sedamnaestoro od takozvane Nebeske Dece.

Ali ovo sedamnaestoro su samo vrh ledenog brega.

Izvori bliski združenoj istrazi FBI-a i VDP-a (sada i CIA-e?) tvrde da je dece najmanje 750, daleko više nego što je objavljeno u zvaničnim izvorima. Ko su ta deca? Ko ih je oteo, i kuda ih je odveo? Kako su se našla na teritoriji Frenč Lendinga, varošice koju je poslednji nedelja opsedao serijski ubica (za koga se tvrdi da je mrtav)? Kakvu je ulogu u svemu tome imao Džek Sojer, detektiv iz Los Anđelesa koji se munjevito proslavio da bi u trideset prvoj godini otišao u penziju? I ko je odgovoran za snažnu eksploziju koja je uništila tajanstvenu kuću u šumi, za koju se priča da je bila u središtu slučaja Ribara?

Na neka od ovih pitanja možda će biti odgovoreno sutra, u parku La Folet u Frenč Lendingu, gde Š.P. Dejl Gilbertson treba da održi konferenciju za štampu. Njegov dugogodišnji prijatelj Džek Sojer - za koga se priča da je sam rešio slučaj Ribara - stajaće pored njega kada bude izašao na govornicu. Očekuje se da će biti prisutna i dva civilna pomoćnika, Arman Sen Pjer i Redžinald Emberson, koji su učestvovali u prošlonedeljnoj spasilačkoj misiji.

Konferencija za štampu će biti održana uprkos snažnom - gotovo histeričnom - protivljenju združenog FBI/VDP tima na čijem su čelu agent FBI-a Džon P. Reding i detektiv Državne policije Viskonsina Džefri Blek. "Oni (vođe tima) veruju da ovo nije ništa drugo do Gilbertsonov poslednji pokušaj da sačuva položaj", kaže izvor. "Ništa nije uradio kako treba, ali na sreću ima prijatelja koji dosta zna o odnosima sa javnošću."

Gradski čelnici Frenč Lendinga pevaju drugu pesmu. "Ovo leto je bilo noćna mora za žitelje Frenč Lendinga", kaže opštinski sekretar Bet Voren. "Šef Gilbertson želi da uveri ljude da joj je došao kraj. Ako pritom bude mogao da nam saopšti nešto više o deci, utoliko bolje."

U središtu pažnje je Džek 'Holivud' Sojer, koji je upoznao šefa Gilbertsona i Frenč Lending za vreme rada na slučaju Tornberga Kinderlinga, takozvanog Ubice Prostitutki. Sojer je uzeo aktivno učešće u slučaju Ribara na molbu Gilbertsona, i čini se da je odigrao važnu ulogu u događajima koji su usledili.

A šta se uistinu događalo? To je ono što svet očekuje da sazna. Prve odgovore mogao bi da dobije sutra, u parku La Folet, na obali moćnog Misisipija.

Nastavak sledi...

29.

Jeste li spremni?" pita Dejl.

"Joj, čoveče, nisam siguran", kaže Dok. Nije ni peti, ali ni petnaesti put kako ovo govori. Bled je i preznojava se. Njih četvorica sede u 'vinebagu' - nekoj vrsti pokretne konferencijske sale - na obodu parka La Folet. U blizini je podijum na kome će stajati (ako Doka uopšte budu držale noge) i davati unapred i detaljno razrađene odgovore. Na padini koja vodi do široke reke sakupilo se barem četiri stotine predstavnika medija, ne računajući ekipe snimatelja šest američkih televizijskih mreža i sam Bog zna koliko stranih. Gospoda novinari nisu u najboljem raspoloženju, pošto je prostor ispred same govornice rezervirsan za (izvlačenjem) odabrane predstavnike zajednice Frenč Lendinga. Ovo je bio Dejlov neopozivi zahtev uoči konferencije za štampu.

Ideja o konferenciji za štampu potekla je od Džeka Sojera.

"O'ladi, Dok", kaže Nosonja. Izgleda krupniji nego ikad u svojim sivim lanenim pantalonama i beloj košulji sa otkopčanim okovratnikom - gotovo kao medved u fraku. Pokušao je čak da očešlja onu silnu kosurinu. "Ako stvarno misliš da ćeš da uradiš jedan od tri samoglasnika - da se upišaš, ispovraćaš ili onesvestiš - bolje da ostaneš ovde."

"Nah", kaže Dok ojađeno. "Kad sam već uz'o da jedem govna, ješću ih do kraja. Ako smo već rešili da to uradimo, hajde da to uradimo."

Dejl, sav gizdav u svečanoj uniformi, gleda u Džeka. Ovaj izgleda u najmanju ruku još blistavije u sivom letnjem odelu i sa tamnoplavom svilenom kravatom. Iz džepa na grudima sakoa viri ista takva maramica. "Siguran si da je to prava stvar?"

Dejl je potpuno siguran. Ne radi se tome da se Kolor Patroli Sare Gilbertson uskrati prilika da preuzme svu slavu, već o tome da se postara da njegov stari prijatelj bude obezbeđen od napada. Ovo može da postigne tako što će ispričati vrlo jednostavnu priču, koju će ostala trojica da podrže. Ubeđen je da će Taj učiniti isto. Priča je sledeća: Džekov drugi stari prijatelj, pokojni Henri Lejden, otkrio je Ribarev identitet sa snimka poziva na 911. Traku je dobio od svojeg sestrića Dejla. Ribar je ubio Henrija, ali tek pošto ga je herojski gospodin Lejden smrtno ranio i saopštio njegovo ime policiji. (Drugi razlog što Džek želi konferenciju za štampu, uz Dejlovo potpuno razumevanje i slaganje, jeste taj da se postara da Henriju bude odato zasluženo priznanje.) Provera vlasničkih knjiga Frenč Lendinga otkrila je činjenicu da je Čarls Bernsajd posedovao kuću na putu broj 35, nedaleko od varoši. Dejl je regrutovao kao pomoćnike Džeka i još dvojicu krupajlija koji su se zatekli u blizini (ovo se odnosi na gospodu Embersona i Sen Pjera), i sa njima otišao tamo.

"U pogledu toga šta je dalje bilo", Džek je ovo u danima uoči konferencije više puta ponavljao prijateljima, "važno je da zapamtite tri slatke reči koje na suđenjima za zločine najčešće vode do oslobođenja krivice. Koje su to reči?"

"'Ne sećam se'", rekao je Dejl.

Džek je klimnuo glavom. "Tako je. Ako ne budete imali čega da se setite, kopilad neće moći da vas uhvati u laži. U vazduhu na tom mestu bilo je nečega..."

"Ma šta mi reče", zabrundao je Nosonja, i iskrivio lice.

"... od čega nam se sve smešalo u glavi. Ono čega se sećamo jeste ovo: Taj Maršal je bio u dvorištu iza kuće, vezan lisicama za stub konopca za veš." Pre nego što su se Nosonja Sen Pjer i Džek Sojer provukli kroz policijske barikade i dematerijalizovali Crnu kuću plastičnim eksplozivom, jedan reporter je uspeo da stigne tamo i snimi veliki broj fotografija. Znamo, naravno, ko je bio taj reporter: Vendel Grin je konačno ostvario svoje snove o slavi i bogatstvu.

"A Bernsajd je ležao mrtav kraj njegovih nogu", rekao je Nosonja.

"Tako je. Sa ključem lisica u džepu. Koji si ti pronašao, Dejle, i oslobodio dečaka. U dvorištu je bilo još nekoliko dece, ali koliko ih je tačno bilo..."

"Ne sećamo se", kaže Dok.

"Što se tiče kog su bila pola..."

"Bilo je i dečaka i devojčica", kaže Dejl. "Ne sećamo se tačno koliko kojeg."

"A što se tiče Taja, kako je otet, šta mu se dogodilo..."

"Rekao je da se ne seća", rekao je Dejl, smešeći se.

"Potom smo otišli. Čini nam se da smo pozvali drugu decu..."

"Ali se ne sećamo tačno", dodao je Nosonja.

"Tako je, ali nam se u svakom slučaju činilo da su privremeno dovoljno bezbedna tu gde jesu. Videli smo ih kako izlaze iz kuće u trenutku kada smo smeštali Taja u kola."

"I odmah smo pozvali državnu policiju", rekao je Dejl. "Toga se sećam." "Naravno da se sećaš", dobroćudno je rekao Džek.

"Ali nemamo pojma kako je prokleto mesto otišlo u majčinu, niti ko je to učinio."

"Ima dosta onih", kaže Džek, "koje svrbe prsti da uzmu pravdu u svoje ruke."

"Sva sreća što nisu i sami odleteli u vazduh", rekao je Dejl.

"U redu", kaže im Džek sada. Stoje na vratima. Dok je odnekud izvadio džoint, i četiri brza, duboka udisaja vidno su ga smirila. "Ne zaboravite zašto ovo radimo. Poruka je da smo prvi stigli tamo, pronašli Taja, videli samo nekoliko dece, i zaključili da je situacija dovoljno bezbedna s obzirom na to da je Čarls Bernsajd, takođe poznat kao Karl Birsajd, Monstrum sa Južne strane, i kao Ribar, bio mrtav. Poruka je da je Dejl postupio ispravno - kao i svi mi - i da je potom predao istragu FBI-u i VDP-u, koji sada ljuljaju bebu. U ovom slučaju bebe. Poruka je da je Frenč Lending ponovo bezbedan. A poslednja, ali ne i najmanje važna poruka glasi da je u svemu ovome prava zvezda bio Henri Lejden. Herojski slepac koji je identifikovao Čarlsa Bernsajda i rešio slučaj Ribara, smrtno ranio monstruma i pritom izgubio život."

"Amin", kaže Dejl. "Dragi stari ujka Henri."

Sa one strane vrata 'vinebaga' čuje talasima sličan žagor stotina ljudi. Možda čak i hiljada. Razmišlja: Ovako se osećaju rok grupe pre nego što izađu na pozornicu. U grlu mu se iznenada diže knedla, i napreže se da je ponovo proguta. Računa da će se, ako prestane da misli na ujka-Henrija, osećati bolje.

"Za sve drugo", kaže Džek, "ako pitanja postanu suviše određena..."

"Ne sećamo se", kaže Nosonja.

"Zato što je vazduh bio zatrovan", slaže se Dok. "Mirisao je na hloroform, ili tako nešto."

Džek ih odmerava, klima glavom, osmehuje se. Ovo će, sve u svemu, biti radostan događaj, razmišlja. Svečanost. Ne pada mu na pamet da bi za nekoliko minuta mogao da umre.

"Dobro", kaže, "idemo da to obavimo. Ovog popodneva smo političari, političari koji drže konferenciju za štampu, a znamo da političari prvi saznaju ko je izabran."

Otvara vrata vozila. Huka svetine se sa iščekivanjem pojačava.

Prelaze do stepenaste platforme u sledećem poretku: Nosonja, Dejl, Džek i dobri Doktor. Kreću se kroz zaslepljujuće sevanje bliceva i sjaj moćnih televizijskih reflektora. Džek nema predstavu zašto su im potrebne te stvari - dan je topao i blistav, tipičan šarmer oblasti Kuli - ali zbog nečga izgleda da jesu. Da uvek jesu. Glasovi sa raznih strana dovikuju "Ovamo!". Dobacuju im i pitanja, na koja ne obraćaju pažnju. Učiniće to kada dođe vreme za odgovaranje na pitanja - što budu mogli bolje - ali su trenutno ošamućeni čitavom halabukom.

A ovu započinje otprilike dve stotine građana Frenč Lendinga koji sede na izletničkim stolicama u ograđenom prostoru ispred podijuma. Skaču na noge, neki tapšući, neki mašući stisnutim pesnicama iznad glave kao bokseri koji su dobili meč. Novinari to preuzimaju od njih, i dok se naši prijatelji penju na podijum, rika se pretvara u grmljavinu. Sa njima smo, gore na podijumu sa njima, i Bože, koliko poznatih lica gleda odozdo u nas! Tu je Moris Rozen, koji je našeg prvog dana u varoši uvalio Henriju CD Štrokosperme. Iza njega je grupa stanara sada zatvorenog Makstonovog staračkog doma: oko slatke AliseVeders sede Elmer Džesperson, Ejda Mejerhof (u invalidskim kolicima), Flora Flostad i braća Bočer, Hermi i Tom Tom. Tanzi Freno, naizgled pomalo u oblacima ali ne više potpuno izgubljena, stoji pored Lestera Muna, koji ju je obgrlio rukom. Arnold 'Baterijski' Hrabovski, Tom Lund, Bobi Dilak i ostale Dejlove kolege su na nogama, igraju i oduševljeno kliču. Gle' tamo - eno Inid Pervis, susetke koja je pozvala Freda na posao onog dana kada je Džudi konačno odlepila. Tu je i Rebeka Vilas, koja izgleda gotovo kao opatica u haljini sa visokim okovratnikom (ali ne plači za njom, Argentino; Beki je, hvala na pažnji, na vreme sklonila lepu svotu za sebe). Kraj nje je Bač Jergza. U pozadini, postiđeno se krijući ali nemoćni da ne uzmu učešća u trijumfu svojih prijatelja, stoje Vilijem Strasner i Hjubert Kantinaro, poznatiji kao Kajzer Bil i Soni. Pogledajte tamo! Herb Roper, kod koga se Džek šiša, stoji pored Baka Ivica, poštara. Tu je još toliko ljudi koje poznajemo, i sa kojima moramo da se oprostimo pod manje srećnim okolnostima. U prvom redu, Vendel Grin skače kao kokoška na rešetki roštilja (samo Bog zna kako je dospeo u ograđeni deo, budući da je iz La Rivijera, ali je tamo), škljocajući fotoaparatom. Pritom je već dva puta munuo Elvina Morton, Henrijevu kućepaziteljicu. Treći put pošteno dobija od nje po glavi, ali to jedva primećuje. Glava mu je dok još slučaj nije bio rešen izdržala mnogo jače pogotke. Sasvim po strani vidimo nekoga koga možda poznajemo, a možda i ne. Sredovečnog gospodina tamne puti sa naočarima za sunce. Pomalo liči na nekog starog pevača bluza. Takođe pomalo podseća na filmskog glumca po imenu Vudi Strod.

Aplauz nastavlja da grmi. Ljudi kliču. Šeširi lete u vazduh i jedre na letnjem povetarcu. Njihova dobrodošlica postaje čudo za sebe, potvrda, možda čak i znak prihvatanja dece, za koju se veruje da su bila držana u nekakom bizarnom seksualnom ropstvu povezanom sa Internetom. (Zar nije sve što je uvrnuto na neki način povezano sa Internetom?) Pozdravljaju, naravno, i to što je noćna mora završena. Bauk je umro u sopstvenom dvorištu, ispod prozaičnog, sada raznesenog, aluminijumskog stuba konopca za veš, i ponovo su bezbedni.

O kako ovo klicanje odjekuje u Džekovim poslednjim trenucima na planeti Zemlji! Toliko da plaši ptice sa obala reke, tera ih da uzlete u nebo i potraže tiše susedstvo. Na samoj reci, teretni brod odgovara na klicanje - a možda mu se i pridružuje - trubeći sirenom. Ostala plovila slede primer i daju prilog kakofoniji.

Ne razmišljajući o tome šta radi, Džek levom rukom hvata Doka za desnu a desnom Dejla za levu. Dejla hvata za ruku Nosonju, i Sojerova banda zajedno diže ruke, okrenuta prema publici.

Koja, naravno, šizi. Ako ne zbog onoga što će se sledeće dogoditi, biće to slika decenije, a možda i veka. Stoje tamo u trijumfu, živi simboli pobede sa rukama spojenim u vazduhu, publika kliče, videokamere snimaju, 'nikoni' sevaju, i to je trenutak kada žena u trećem redu stupa u akciju. Nju takođe poznajemo, ali nam treba sekunda ili dve da je prepoznamo, jer nije imala nikakve veze sa slučajem koji smo pratili. Samo je... bila tu. Dve stotine sedišta u prvim redovima bilo je dodeljeno nasumičnim izvlačenjem iz glasačkih kutija u Frenč Lendingu, a srećne dobitnike su obavestili Debi Anderson, Pem Stivens i Dit Džesperson. Ova žena bila je dobitnik broj 199. Nekoliko ljudi se odmiče od nje dok prolazi, iako u radosnoj pomami jedva da su svesni toga; ova bleda žena sa pramenovima kose boje slame zalepljenim za obraze miriše na znoj, nesanicu i votku. U ruci nosi tašnicu. Tašnica je otvorena. Poseže u nju, i mi koji smo proživeli drugu polovinu dvadesetog veka i zahvaljujući čudu televizije bili svedoci desetak uspelih i zamalo uspelih atentata, tačno znamo za čime poseže. Želimo da vrisnemo upozorenje četvorici muškaraca koji stoje držeći se za ruke podignute prema nebu, ali možemo samo da posmatramo.

Samo još crni gospodin sa naočarima za sunce vidi šta se događa. Okreće se i polazi, svestan da ga je verovatno preduhitrila, da je verovatno zakasnio.

Ne, razmišlja Spidi Parker. Nije pošteno da se ovako završi, nije.

"Lezi, Džek!" dovikuje, ali ga niko ne čuje od pljeskanja, zviždanja, divljeg klicanja. Svetina kao da mu namerno ometa prolazak, talasajući se ispred njega bez obzira kojim putem pokuša da prođe. Vendel Grin, i dalje poskakujući kao da ga trese epilepcija, u jednom trenutku preprečuje ženi put. Ova ga odbacuje u stranu snagom ludakinje. Zašto ne? Ona i jeste ludakinja.

"Narode..." Dejl je praktično priljubio usta uz mikrofon, i trube javnog ozvučenja postavljene na okolno drveće ječe od distorzije. I dalje drži Džekovu ruku sa leve i Nosonjinu sa desne strane. Na licu mu je ošamućen osmejak. "Ljudi, hvala vam, cenimo vašu podršku, ali kada biste se samo malo stišali..."

Džek tada primećuje ženu.

Prošlo je dosta vremena, čitave godine, ali je smesta prepoznaje. Trebalo bi; onog dana kada je izašao iz sudnice u Los Anđelesu pljunula mu je u lice. Pljunula ga je i nazvala lažljivim kopiletom. Smršala je bar dvadesetpet kila, razmišlja Džek. Možda i više. Onda opaža ruku u tašnici, i pre nego što će se pojaviti odatle zna šta se događa.

Najgore je što ne može ništa da preduzme u vezi toga. Dok i Dejl mu drže ruke u čeličnom stisku. Duboko uvlači vazduh i viče kao što su ga učili da radi u ovakvim situacijama - "Pazi, oružje!" - i Dejl Gilbertson na to klima glavom kao da hoće da kaže: Jeste, ludo je. Iza nje, u kroz gomili koja tapše i kliče, vidi Spidija Parkera, ali ako Spidi nema neki dobar mađioničarski trik u rukavu...

Izgleda da nema. Spidi Parker, u Teritorijama poznat kao Parkus, tek uspeva da se probije do prolaza u trenutku kada žena ispod platforme vadi pištolj. To je ružna stvarčica, zdepasta tridesetdvojka sa drškom omotanom crnom lepljivom trakom, ali Džek ima jedva pola sekunde da pomisli da bi mogla da joj eksplodira u ruci.

"Oružje!" viče ponovo, i Dok Emberson je taj koji ga ovaj put čuje i vidi iskeženu ženu neposredno ispod njih.

"Ejebiga", kaže.

"Vonda, nemoj!" viče Džek. Dok mu je oslobodio levu ruku (Dejl mu i dalje drži levu podignutu u topli letnji vazduh) i Džek je ispruža ispred sebe kao saobraćajac. Vondin prvi metak prolazi mu kroz dlan, biva donekle zadržan i skrenut, i pogađa ga u udubljenje levog ramena.

Vonda mu se obraća. Previše je bučno da bi je čuo, ali zna šta mu govori: Evo ti, lažljivi kučkin sine - pozdrav od Tornija.

I ispaljuje preostalih pet metaka u grudi i grlo Džeka Sojera.

U gromoglasnom pljeskanju i klicanju niko ne čuje nejako praskanje Vondinog buldoga kalibra 32, ali Vendel Grin drži podignut fotoaparat, i u trenutku kada se detektiv trza unazad, naš omiljeni reporter refleksno pritiska okidač 'nikona'. Aparat snima osam snimaka. Treći je ta slika, slika koja će jednom postati poznata kao snimak marinaca koji pobijaju zastavu na Ivo Džimi, ili Harvija Osvalda kako se drži za stomak u garaži policijske stanice u Dalasu. Na Vendelovoj fotografiji, Džek Sojer mirno gleda naniže u ubicu (koja je samo mrlja u dnu kadra). Izraz na njegovom licu mogao bi se protumačiti kao praštanje. Kroz rupu na dlanu njegove ispružene ruke jasno se vidi svetlost dana. Kapljice krvi, crvene kao rubini, lebde zamrznute u vazduhu oko njegovog grla, koje je iskidano.

Klicanje i pljeskanje prestaje kao amputirano. Nastaje trenutak strašne, neshvatanjem ispunjene tišine. Pogođen dvaput u pluća i jednom u srce osim u ruku i u grlo, Džek Sojer stoji gde se zatekao, zagledan u rupu ispod raširenih prstiju i iznad zgloba šake. Vonda Kinderling zuri u njega iskeženih pocrnelih zuba. Spidi Parker gleda u Džeka sa izrazom čistog užasa koji njegove široke naočari za sunce ne mogu da sakriju. Levo od njega, na jednoj od četiri televizijske skele oko platforme, mladi kamerman gubi svest i pada na zemlju.

Onda, odjednom, oko zamrznutog kadra koga je Vendel i ne znajući uhvatio prska led i sve je ponovo u pokretu.

Vonda Kinderling vrišti: "Vidimo se u paklu, Holivude" – ovo će kasnije potvrditi nekoliko ljudi – i prislanja cev tridesetdvojke na slepoočnicu. Izraz zlobnog zadovoljstva na njenom licu ustupa mesto tipičnijem izrazu ošamućenog neshvatanja kada je grč prsta proizveo samo suv škljocaj. Buldog je prazan.

Trenutak kasnije praktično je zbrisana – slomljen vrat, slomljeno levo rame, četiri slomljena rebra – jer se Dok baca sa podijuma na nju i obara je na zemlju. Njena leva cipela pogađa glavu Vendela Grina, ali Vendel ovaj prolazi samo sa krvavim uvom. Pa, bilo je i vreme da ga posluži sreća, zar ne?

Gore na platformi, Džek Sojer sa nevericom gleda u Dejla, pokušava da progovori, ali ne može. Posrće, još trenutak ostaje da na nogama, a onda se ruši.

Razdragani zanos na Dejlovom licu prešao je u otkucaju srca u najdublju pometnju i užas. Grabi mikrofon i vrišti: "POGOĐEN JE! TREBA NAM LEKAR!" Razglas ponovo cvili od fidbeka. Nema lekara. Mnoge u publici hvata panika i počinju da beže. Panika se širi.

Nosonja kleči na kolenu i prevrće Džeka na leđa. Džek ga gleda odozdo, i dalje pokušavajući da govori. Iz uglova usta navire mu krv.

"Ah, jebi ga, ne valja, Dejle, ništa ne valja", ječi Nosonja, a onda neko i njega baca na podijum. Niko ne bi rekao da mršavi stari crnac koji se prebacio na platformu može da obori ljudinu kao što je Nosonja, ali ovo nije običan stari crnac. Što nam je dobro poznato. Okružuje ga tanka, ali savršeno vidljiva korona svetlosti. Nosonja to primećuje. Oči mu se šire od čuda.

Svetina, u međuvremenu, beži na sve četiri strane sveta. Panika zahvata i deo dama i gospode izveštača. Ali ne i Vendela Grina; ovaj herojski drži položaj, škljocajući aparatom sve dok 'nikon' ne ostaje prazan kao revolver Vonde Kinderling. Slika crnca dok stoji sa Džekom Sojerom na rukama; Dejla Gilbertsona kako spušta ruku na crnčevo rame; crnca kako se okreće i nešto govori Dejlu. Kada Vendel kasnije pita šefa policije Frenč Lendinga šta mu je stari rekao, Dejl odgovara da se ne seća – u onom haosu, razume se, teško da je i mogao išta da razabere. Čisto foliranje, naravno, ali da je Džek Sojer mogao da čuje Dejlov odgovor, sigurni smo da bi bio ponosan. Kad god si u nedoumici, reci im da se ne sećaš.

Vendelov poslednji snimak prikazuje Dejla i Nosonju kako sa istovetnim ošamućenim izrazom posmatraju starog kako se penje u 'vinebago' sa Džekom Sojerom u naručju. Vendel ne shvata kako tako star čovek može da nosi tako krupnog čoveka – Sojer ima preko stodevedeset i najmanje devedeset kilograma – ali prtpostavlja da je to isti slučaj kao kad izbezumljena majka podigne automobil ili kamion pod kojim leži njeno dete. Uostalom, nije ni važno. Sve je to sića u odnosu na ono što sledi. Naime, kada grupa ljudi koje predvode Dejl, Noske i Dok utrčava u 'vinebago' (Vendel je na začelju ove grupe), ne zatiče ništa osim prevrnute stolice i nekoliko barica Sojerove krvi u kuhinjici u kojoj je Džek svojoj malj bandi davao poslednja uputstva. Trag krvi vodi prema zadnjem delu, gde se nalaze krevet na sklapanje i kabina toaleta. Tu barice i kapi jednostavno prestaju.

Džek i starac koji ga je nosio su nestali.

Dok i Nosonja nešto govore, gotovo u histeriji. Skaču od pitanja kuda je Džek mogao da nestane do smušenog prisećanja na poslednjih nekoliko trenutaka na platformi pre nego što je počela pucnjava. Čini se da nikako ne mogu da ih izbiju iz glave, a Dejlu se čini da ni sam to dugo neće moći. Tek sada počinje da shvata da je Džek video ženu kako prilazi, da je pokušao da oslobodi ruku da bi mogao da reaguje.

Dejl razmišlja da je možda ipak vreme da napusti mesto šefa policije, i potraži neko drugo zanimanje. Ali ne odmah. Sada mora da skloni Nosonju i Doka od Kolor Patrole, da ih natera da se smire. Ima nešto da im saopšti što bi moglo da pomogne u tome.

Pridružuju mu se Tom Lund i Bobi Dilak, i njih trojica zajedno odvode Nosonju i Doka od 'vinebaga', gde specijalni agent Reding i detektiv VDP Blek već ograđuju PMZ (perimetar mesta zločina). Kada su se našli iza platforme, Dejl se zagleda u ošamućena lica dva stasita motordžije.

"Slušajte me", kaže.

"Trebalo je da se postavim ispred njega", govori Dok. "Vid'o sam je kako prilazi, i zašto nisam stao ispred..."

"Umukni i slušaj!"

Dok prestaje da govori. Tom i Bobi takođe slušaju, širom otvorenih očiju.

"Onaj crnac mi je nešto rekao."

"Šta?" pita Nosonja.

"Rekao je: 'Pusti da ga odnesem – možda još ima nade.'"

Dok, koji je već imao prilike da vida rane nanesene vatrenim oružjem, oglašava se neveselim kikotom. "I ti si mu poverovao?"

"U tom trenutku nisam", kaže Dok. "Ali kad smo ušli tamo i videli da nema nikoga..."

"Iako nije postojao sporedni izlaz", dodaje Nosonja.

Dokov skepticizam malo popušta. "Stvarno misliš...?"

"Da", kaže Dejl Gilbertson, i briše oči. "Moram da se nadam. A vi momci morate da mi pomognete u tome."

"U redu", kaže Nosonja. "Ako je tako, 'oćemo."

A nama se čini da je ovo trenutak kada treba da ih napustimo, dok stoje pod plavim nebom leta u blizini Oca svih voda, pored platforme sa krvi na daskama. Život će ih uskoro dostići i povući nazad u svoju pomamnu struju, ali će sledećih nekoliko trenutaka ostati zajedno, udruženi u nadi za zajedničkog prijatelja.

Ostavimo ih tako, važi?

Ostavimo ih u nadi.

NEKADA DAVNO NA TERITORIJAMA...

Nekada davno (kako su počinjale najbolje stare priče dok smo još svi živeli u šumi i niko nije živeo nigde drugo), ožiljcima obeleženi kapetan Spoljne straže po imenu Faren proveo je preplašenog dečačića po imenu Džek Sojer kroz kraljičin šator. Taj dečačić, međutim, nije video kraljičin dvor. Ne, bio je proveden kroz lavirint sporednih hodnika, tajnih i retko posećenih mesta gde su u najvišim uglovima pauci pleli mreže a tople promaje bile zasićene mirisima iz kuhinje.

Faren je tada poduhvatio dečaka ispod mišica i podigao ga. Ispred tebe je pločica, šapnuo je – sećaš li se. Mislim da si bio tamo. Mislim da smo obojica bili tamo, iako smo bili mlađi, zar ne? Pomeri je u levo.

Džek je učinio kao što mu je rečeno, i našao se kako viri u kraljičine odaje; bila je to soba u kojoj su gotovi svi očekivali da će umreti... baš kao što je Džek očekivao da će njegova majka da umre u sobi u Alhambra Svratištu i Vrtovima u Nju Hemširu. Bila je to svetla, provetrena soba puna užurbanih bolničarki koje su se ponašale zaposleno i važno zato što nisu znale kako stvarno da pomognu svojoj pacijentkinji. Dečak je gledao kroz špijunku, gledao u ženu za koju je isprva pomislio da je njegova majka, na neki magičan način prebačena na ovo mesto, a mi smo gledali sa njim, i niko od nas nije slutio da će godinama kasnije, kao odrastao čovek, Džek Sojer ležati u istoj postelji u kojoj smo prvo videli Parnjakinju njegove majke.

Parkus, koji ga je preneo iz Frenč Lendinga u Unutrašnje Baronije, sada stoji pored istog prozorčića kroz koga je Džek, dok ga je kapetan Faren držao podignutog, gledao u sobu. Pored njega je Sofi od Kane, sada širom Teritorija poznata kao Mlada Kraljica i Sofi Dobrodušna. U spavaćoj sobi danas nema bolničarki; Džek tiho leži ispod ventilatora koji se sporo okreće. Tamo gde nije umotan u zavoje, koža mu je bleda. Zatvoreni očni kapci imaju finu ljubičastu senku modrice. Podizanje i spuštanje finog lanenog čaršava navučenog do brade jedva je primetno... ali postoji. On diše.

Bar za sada je, dakle, živ.

Sofija progovara, tihim glasom: "Da onda nije dodirnuo Talisman..."

"Da onda nije dodirnuo Talisman, zapravo ga držao u rukama, bio bi mrtav tamo na platformi, pre nego što bih stigao do njega", kaže Parkus. "Ali, naravno, da nije bilo Talismana, ne bi ni bio tamo."

"Kakvi su mu izgledi?" Gleda u njega. Negde, u nekom drugom svetu, Džudi Maršal je već počela da se vraća u svakodnevni život u provinciji. Za njenu Parnjakinju, međutim, neće biti takvog života – u ovaj deo vaseljene stigla su teška vremena – i oči joj sjaje kraljevskim autoritetom. "Recite mi istinu, ser; neću trpeti laž."

"Od mene je ne biste ni dobili, moja gospo", kaže joj on. "Verujem da će se, zahvaljujući tragovima Talismanove zaštite, oporaviti. Jednog jutra ili večeri, dok budete sedeli pored njega, oči će mu se otvoriti. Ne danas, i verovatno ne ove nedelje, ali uskoro."

"A što se tiče povratka u njegov svet? Svet njegovih prijatelja?"

Parkus ju je doveo ovamo jer ovde još luta duh dečaka Džeka, tanan i detinje sladak. Bio je ovde pre nego što se pred njim otvorio put iskušenja i na neki način ga otvrdnuo. Bio je ovde sa svom svojom nevinošću. Ono što da je iznenadilo kod odraslog Džeka – i dirnulo na način na koji Parkus nije očekivao da će ikada više biti dirnut – jeste to koliko se te nevinosti očuvalo u čoveku u koga je dečak izrastao.

Ali i to je Talismanovo delo, naravno.

"Parkuse? Misli su ti odlutale."

"Ne daleko, moja gospo, ne daleko. Pitaš me da li će moći da se vrati u svoj svet pošto je zadobio tri, možda četiri smrtne rane – u stvari, pošto mu je bilo prostreljeno srce. Doneo sam ga ovamo zato što je ona magija koja je dodirnula i izmenila njegov život ovde i dalje jača; u dobru i u zlu, Teritorije su još od detinjstva bile Džekov izvor snage. Doneo sam ga, i uspelo je. Živ je. Ali će se probuditi drugačiji. Biće kao..."

Parkus prestaje da govori, duboko zamišljen. Sofi bez reči čeka pored njega. U daljini, iz kuhinje, dopire vika kuvarice koja grdi jednog od pomoćnika.

"Postoje životinje koje žive u moru, i dišu na škrge", konačno progovara Parkus. "Tokom vremena, kod nekih su se razvila pluća. Takve životinje mogu da žive i pod vodom i na suvom. Je li tako?"

"Tako su me učili kad sam bila mala", Sofi strpljivo potvrđuje.

"Ali neka od ovih stvorenja kasnije su izgubila škrge i sada žive samo na kopnu. Mislim da je Džek Sojer sada jedno od takvih stvorenja. Ti i ja možemo da zaronimo u vodu i neko vreme plivamo ispod površine, a on će možda moći da odlazi i na kratko vreme posećuje svoj svet... posle nekog vremena, naravno. Ali ako bismo ti ili ja pokušali da živimo ispod vode..."

"Udavili bismo se."

"Tako je. A kada bi Džek pokušao da ponovo živi u svojem svetu, da se vrati u svoju kućicu u Norveškoj dolini, na primer, u toku nekoliko dana ili nedelja rane bi mu se ponovo pojavile. Možda u drugačijim oblicima – u smrtovnici bi možda bio naveden prestanak rada srca, recimo – ali bi metak Vonde Kinderling svejedno bio to što ga je ubilo. Metak Vonde Kinderling koji ga je pogodio u srce." Parkus kezi zube. "Mrska žena! Verujem da abalah nije bio svesniji njenog postojanja nego ja, a vidi koliko je zla nanela!"

Sofi ga ne sluša. Zagledana je u čoveka koji tiho spava u drugoj sobi.

"Osuđen da živi na tako prijatnom mestu kao što je ovo..." Okreće se prema njemu. "Ovo jeste prijatno mesto, zar ne, gospodine? Još je prijatno umesto, uprkos svemu?"

Parkus se osmehuje i klanja. Na tankom zlatnom lancu oko vrata ljulja se ajkulin zub. "O, jeste."

Ona žustro klima glavom. "Znači da život ovde ne mora da bude tako strašan."

On ćuti. Trenutak ili dva kasnije, polet je napušta, i ramena joj se opuštaju.

"Teško bi mi palo", kaže tiho. "Da budem odvojena od svojeg sveta, osim povremenih kratkih poseta... odsustava... da moram da ga napustim čim se nakašljem ili me nešto žacne u grudima... ne, teško bi mi palo."

Parkus sleže ramenima. "Moraće da prihvati ono što jeste. Dopadalo mu se to ili ne, nema više škrge. Sada je stvorenje Teritorija. A sam Bog Drvodelja zna da za njega ovde ima posla. Posao sa Kulom približava se konačnoj odluci. Verujem da bi Džek Sojer mogao da ima ulogu u tome, iako nisam siguran da li će zaista biti tako. U svakom slučaju, kada se zaleči, neće mu nedostajati posla. On je kopicajac, a za takve uvek ima posla."

Ona gleda kroz prorez u zidu, i lepo lice joj je zabrinuto.

"Moraćeš da mu pomogneš, dušo", kaže Parkus.

"Volim ga", kaže ona, jedva čujno.

"I on voli tebe. Ali predstoje teške stvari."

Zašto mora tako da bude, Parkuse? Zašto život uvek toliko traži a tako malo daje za uzvrat?"

On je uzima u naručje i ona to prihvata, i pritiska lice na njegove grudi.

U tami iza sobe u kojoj spava Džek Sojer, Parkus odgovara na njenom pitanje jednom rečju:

Ka. 


  EPILOG 


U prvoj noći Meseca Pune Zemlje, deset dana posle razgovora sa Parkusom u tajnom prolazu, ona sedi pored njegove postelje. Čuje kako ispred šatora deca pevaju 'Mlad kukuruz sva-ki dan'. Na krilu joj leži vez. Još je leto, i vazduh je sladak od njegove tajne.

U sobi lepršavih zidova, gde je jednom ležala Parnjakinja njegove majke, Džek Sojer konačno otvara oči.

Sofi odlaže vez u stranu, naginje se napred, i blago pritiska usne uz školjku njegovog uva.

"Dobro došao", kaže. "Srce moje, živote moj, ljubavi moja: dobro mi došao."

                                                                         K R A  J
 
nastavci : Romani u nastavcima 


Нема коментара:

Постави коментар