12. 6. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Treći deo, Dobro došli u oblast Kuli, 23,24)

 


23.

"Dede još jedno 'vamo!" kaže čovek iz ESPN-a.

Ovo više zvuči kao naređenje nego kao učtiv zahtev, i iako Henri ne vidi tipa, zna da se rođak nikada nije bavio sportom, profesionalnim ili bilo kakvim drugim. Širi oko sebe masnu, pomalo uljastu aromu nekoga ko je gotovo od rođenja imao višak kilograma. Sport mu je možda kompenzacija, način da potisne uspomene na odeću kupljenu na odelenju za gospodu krupne građe u Sirsu, i one dečje pesmice- rugalice tipa 'Debeo nam bata, ne može kroz vrata'.

Preziva se Penimen. "Isto kao Litl Ričard!" rekao je Henriju kada su se rukovali u studiju. "Čuveni roker iz pedesetih? Možda ga se sećaš."

"Maglovito", kaže Henri, kao da u svoje vreme nije posedovao svaki singl koji je Litl Ričard ikada izdao. "Zar to nije bio jedan od očeva nacije?" Penimen se gromoglasno nasmejao, i Henri je u tom smehu prepoznao moguću budućnost za sebe. No da li je to budućnost koju želi? Ljudi su se smejali i Hauardu Sternu, a Hauard Stern je bio dileja.

"Još jedno piće!" ponavlja Penimen. Sede za šankom Svratišta kod hrasta, gde je Penimen častio barmena sa pet dolara da promeni kanal na televizoru sa ABC-a na ESPN, iako u ovaj sat na programu nema ničega osim saveta za igranje golfa i pecanje pastrmki. "Još jedno piće, da zapečatimo dogovor!"

Da, kad bi imali dogovor, a Henri nije siguran da želi da ga sklopi. Prelazak sa Džordžom Redbanom na nacionalni nivo u okviru ESPN-ovog radio paketa trebalo bi da bude privlačan, i ne bi mu naročito smetalo da ime emisije promeni iz Pljuvačkog Plotuna u, recimo, ESPN-ov Sportski Plotun - pošto bi se i dalje uglavnom bavila središnjim i severnim delom države - ali...

Ali šta?

Pre nego što će uopšte stići da se pozabavi pitanjem, ponovo oseća miris: 'Moj greh', parfem koji je njegova žena stavljala u izvesne večeri, kada je htela da pošalje određeni signal. U tim večerima, kada je soba bila u mraku i kada su oboje bili slepi za sve drugo osim za mirise i teksture i međusobnu blizinu, zvao ju je jarebicom.

Jarebica.

"Znate, mislim da ću da preskočim to piće", kaže Henri. "Imam nekog posla kod kuće. Ali ću ozbiljno da razmislim o vašoj ponudi. Najozbiljnije."

"A-a-a", kaže Penimen, i Henri po jedva primetnim poremećajima strujanja vazduha prepoznaje da mu čovek maše prstom ispod nosa. Pita se kako bi Penimen reagovao kada bi iznenada sunuo glavom napred i ujeo ga za nepristojni prst. Kada bi mu demonstrirao malo lokalne gostoljubivosti u Ribarevom stilu. Koliko bi glasno Penimen zajaukao? Jednako glasno kao Litl Ričard pre instrumentala u 'Tutti Frutti', možda? Ili ipak malo tiše?

"Nema polaska dok ja ne budem spreman da vas odbacim", kaže mu gospodin 'Jesam debeo ali to više nije važno'. "Kao što znaš, večeras sam ja tvoj prevoz." Pije već četvrti 'vadičep', i govor mu je pomalo zamućen. Druškane moj, razmišlja Henri, pre bih sebi pustio lasicu u dupe nego što bih seo u kola koja ćeš ti da voziš.

"Pa, u stvari, ima", odgovara Henri ljubaznim tonom. Nik Ejveri, barmen, ima uspešno popodne: debeljko mu je tutnuo petaka da promeni TV kanal, a slepac isto toliko da pozove Skiterov Taksi dok je debeljko bio u klonji.

"A?"

"Rekoh da ga, u stvari, ima. Gos'in' Barmene?"

"Već je napolju, gospodine", kaže mu Ejveri. "Stig'o je pre dva minuta."

Čuje se krckanje kada se Penimen okrenuo na svojoj barskoj stolici. Henri ne vidi čovekov iznenađen izraz lica dok konstatuje taksi koji čeka, upaljenog motora, na okretnici hotela, ali može da ga oseti.

"Čuj, Henri", kaže Penimen. "Mislim da ne sagledavaš najbolje svoj trenutni položaj. Na nebu sportskog radija postoje prave pravcate zvezde - ljudi kao Fabulozno Sportsko Luče i Toni Kornhajzer zarađuju šestocifren iznos godišnje, k'o od šale - al' ti još nisi tamo. Ta vrata su ti još zatvorena. Na sreću, druškane moj, ja sam vratar koji ti treba. Zaključak je, ako ja kažem da popijemo još jedno piće..."

"Barmene", kaže Henri tiho, pa odmahuje glavom. "Ne mogu da vas zovem barmene; Henri Bogart je možda mogao, ali ja ne. Kako se zovete?"

"Nik Ejveri, gospodine." Poslednju reč dodaje automatski, ali je Ejveri nikada ne bi upotrebio da oslovi onog drugog, ni u milion godina. Obojica su ga častili petaka, ali je ovaj sa tamnim naočarima gospodin. To nema nikakve veze sa tim što je slep, naprosto je takav.

"Nik, koga još ima za šankom?"

Ejveri se osvrće. U jednom od separea u dnu sale, dvojica piju pivo. U hodniku portir razgovara na telefonu. Na samom šanku nema nikog osim ove dvojice - gde je jedan vitak, smiren i slep a drugi debeo, znojav i počinje da pizdi.

"Nikoga, gospodine."

"Nema... dama?" Zamalo da kaže jarebica. Nema jarebica?

"Ne."

"Slušaj ovamo", kaže Penimen, i Henri razmišlja da nikada nije čuo nekoga ko manje podseća na Litl Ričarda. Ovaj tip je beo kao Mobi Dik... i verovatno približnih dimenzija. "Imamo još dosta toga da raspravimo." Ono što se čuje je došta toga d'rašpravimo. "Tojest, ako..." - To'št - "ne pokušavaš da mi daš do znanja da nisi zainteresovan." Malo sutra, Penimenov glas poručuje izvežbanom uhu Henrija Lejdena. Govorimo o tome da ti postavimo bankomat u dnevnu sobu, dušo draga, tvoj lični ATM, a tako nešto ćeš malo sutra da odbiješ.

"Nik, da li i ti osećaš miris parfema? Nešto lako i staromodno? 'Moj greh', možda?"

Mlitava ruka pada na Henrijevo rame kao boca sa toplom vodom. "Bio bi greh, prijatelju stari, da odbiješ da popiješ još jedno piće sa mnom. Čak i slepac može da vidi d..."

"Savetujem vam da skinete ruku sa gospodina", kaže Ejveri, i Penimenove uši možda i nisu sasvim gluve za nijanse, pošto se ruka istog trenutka sklanja sa Henrijevog ramena.

Tada je zamenjuje druga ruka, malo više. Dodiruje mu potiljak, hladno milovanje koje traje trenutak i prestaje. Henri uvlači vazduh. Sa njim ide i miris parfema. Mirisi posle nekog vremena slabe, pošto receptori koji su ih uhvatili bivaju umrtvljeni. Ne i ovaj put. Ovaj miris ne.

"Ne osećaš parfem?" gotovo preklinje Henri. Dodir njene ruke na vratu još i može da otpiše kao taktilni privid, ali ga nos nikada ne vara.

Bar do sada nije.

"Žao mi je", kaže Ejveri. "Osećam pivo... kikiriki... džin i losion ovog čoveka..."

Henri klima glavom. Svetla iznad šanka klize mu preko tamnih stakala naočara dok se skladno spušta sa stolice.

"Mislim da ti treba još jedno piće, druškane", kaže mu Peniman tonom za koji bez sumnje veruje da sadrži učtivu pretnju. "Jedno piće, da proslavimo, i onda te vozim kući mojim 'leksusom'."

Henri oseća parfem svoje žene. Siguran je u to. Takođe mu se čini da oseća dodir njene ruke na potiljku. Uprkos tome, odjednom misli na mršavog, sitnog Morisa Rozena - Morisa, koji ga je molio da čuje 'Kud ode naša ljubav' u obradi Štrokosperme. I da je, naravno, pusti u svojoj ulozi Viskonsinskog Pacova. Morisa Rozena, koji ima više karaktera u prstićima izgriženih noktiju nego ovaj klovn u čitavom telu.

Spušta šaku na Penimenovu podlakticu. Smeši se u Penimenovo nevidljivo lice, i oseća kako se mišići pod njegovim dlanom opuštaju. Penimen je zaključio da će biti kako on kaže. Ponovo.

"Uzmi to moje piće", kaže Henri ljubazno, "dodaj ga svojem, i turi oba u to debelo i bubuljičavo dupe. Ako ti treba nešto da ih tamo zadrži, možeš odmah za njima da gurneš i taj posao o kome govoriš."

Henri se okreće i žustro polazi prema vratima, orijentišući se u prostoru sa uobičajenom tačnošću i tek za svaki slučaj držeći jednu ruku ispred sebe. Nik Ejveri ga ispraća spontanim aplauzom, ali Henri to jedva čuje, a Penimena je već izbacio iz glave. Zaokuplja ga miris parfema. Miris malo slabo pošto je izašao na popodnevnu žegu... ali zar to što sad čuje pored uva nije zaljubljeni uzdah? Uzdah koji bi njegova žena ponekad ispusta.

Alo, taksi!" doziva sa ivice pločnika.

"Ovde, šefe - jesi slep, ili šta?"

"K'o krtica", priznaje Henri, i polazi u pravcu glasa. Otići će kući, raskomotiti se, popiti šolju čaja, a onda će da sasluša snimak jebenog poziva na 911. Taj još neodrađeni posao možda je uzrok ovih trenutnih ala i bauka što ga opsedaju, svest da će sedeti u mraku i slušati glas ljudoždera decoubice. Mora da je to, jer nema razloga da se boji svoje Jarebice, zar ne? Ako bi se i vratila - da ga opseda - to bi svakako bilo iz ljubavi.

Zar ne?

Naravno, razmišlja, i spušta se na zagušljivo zadnje sedište taksija.

"Kuda, šefe?"

"Norveška dolina", kaže Henri. "Bela kuća sa plavim fugama, malo povučena od puta. Videćete je ubrzo pošto pređete potok."

Henri se zavaljuje u sedište i okreće zabrinuto lice prema otvorenom prozoru. Frenč Lending mu se danas čini nekako čudan... napet. Kao da je nešto klizilo sve dok se nije našlo na rubu stola i preti da padne i razbije se na komadiće na podu.

Recimo da se jeste vratila. Recimo da jeste. Ako se vratila iz ljubavi, zašto me miris njenog parfema čini tako nespokojnim? Toliko da mi je od njega gotovo muka? I zašto je njen dodir (njen zamišljeni dodir, uverava sebe) bio tako neprijatan?

Zašto je njen dodir bio tako hladan?

Posle bleštavila dana, dnevna soba Nosonjinog kućerka toliko je mračna da Džek isprva ništa ne razabire. Potom, pošto su mu se oči malo privikle, vidi i zašto je tako: na prozorima dnevne sobe vise - i to dvostruko presavijena, čini se - ćebad, a vrata druge prostorije u prizemlju, gotovo sigurno kuhinje, zatvorena su.

"Smeta mu svetlost", kaže Nosonja. Govori tiho da se ne bi čulo na drugom kraju sobe, gde neko leži na kauču. Neko drugi kleči pored njega.

"Možda je pas koji ga je ujeo bio besan", kaže Džek. Mada ne veruje u to.

Nosonja odlučno odmahuje glavom. "To nije fobična reakcija. Dok kaže da je fiziološka. Gde svetlost padne na njega, koža počinje da mu se topi. 'Si ikad čuo za tako nešto?"

"Ne." Džek takođe nikada nije osetio miris kakav se sada oseća u sobi. Čuje se zujanje ne jednog već dva stona ventilatora, i oseća ukrštene struje vazduha, ali je zadah suviše lepljiv da bi bio rasteran. Zaudara na pokvareno meso - gangrenu u rani - ali je Džek tako nešto već imao prilike da oseti. Tu je onaj drugi miris, nešto što asocira istovremeno na krv i pogrebno cveće i fekalije. Otima mu se zvuk gađenja, i Nosonja mu upućuje pogled nestrpljivog saosećanja.

"Jeste, znam, gadno je. Ali to je kao u majmunari u zoo-vrtu, čoveče - posle nekog vremena se navikneš."

Vrata prema drugoj prostoriji se otvaraju, i ulazi vitka ženica sa plavom kosom do ramena. Nosi činiju. Svetlost pada na priliku na kauču, i Miš vrišti. Zvuk je zastrašujuće krkljav, kao da mu se pluća pretvaraju u tečnost. Nešto - dim, možda, ili para - počinje da se diže sa kože njegovog čela.

Drži se, Mišu", kaže čovek koji kleči. To je Dok. Pre nego što su se kuhinjska vrata zatvorila, Džek je uspeo da pročita natpis na njegovoj ofucanoj crnoj vreći. Negde u Americi možda postoji još jedan medicinar koji na lekarskoj torbi ima nalepnicu za kola na kojoj piše STEPENVOLF RASTURA, ali u Viskonsinu verovatno ne.

Džek polazi napred, ubeđujući sebe da će se navići na miris, naravno da hoće. To je možda čak i istina. U međuvremenu žali što nema malo onog Viksovog 'vejporaba' koji većina detektiva u LAPD-u uvek imaju u kolima. Bilo bi jako dobro kada bi mogao da nanese malo toga ispod obe nozdrve.

U sobi postoji zvučni sistem (starijeg datuma) i dva zvučnika (ogromna) u uglovima, ali nema televizora. Na svim zidovima su naslagane drvene kutije pune knjiga, koje čine da prostor izgleda još tesniji nego što jeste, gotovo kao grobnica. Džeku deluje pomalo klaustrofobično, a sada se to strujno kolo još više zagreva, i pojačava nelagodnost. Većina knjiga izgleda da se bavi religijom i filozofijom - vidi Dekarta, K. S. Luisa, Bagavad-Gitu, Načela postojanja Stivena Ejverija - ali ima i puno proze, knjiga o pivarstvu, i (na jednom od džinovskih zvučnika) primerak ogovaračke knjige Alberta Goldmana o Elvisu Prisliju. Na drugom zvučniku je fotografija devojčice sa prelepim osmehom, pegama i okeanom riđkasto-zlatne kose. Lik deteta koje je nacrtalo mrežu za skočice ispred kuće čini da se Džek oseća bolesno od gneva i žalosti. Možda su u ovo uključena onostrana bića i motivi, ali i bolesno matoro kopile koje vršlja okolo i koje treba zaustaviti. Ne sme to da zaboravi.

Medvedica pravi prostor za Džeka ispred kauča, krećući se skladno iako je na kolenima i još drži činiju. Džek vidi da su u njoj ostale još dve mokre krše i gomila kocki leda koje se tope. Videvši ih, Džek se oseća još žedniji. Uzima jednu i ubacuje je u usta, pa se okreće Mišu.

Pokriven je pletenim ćebetom, navučenim do grla. Čelo i jagodice - mesta koja nisu pokrivena bradom - su mu sivi. Oči su mu zatvorene. Usne su povučene i otkrivaju zube šokantne beline.

"Da li je..." počinje Džek, i Miš otvara oči. Pitanje, kakvo god da je bilo, potpuno mu isparava iz glave. Miševe oči, oko kestenjastih mrežnjača, imaju nepostojanu, promenljivu skerletnu boju. Efekt je kao da gledate zastrašujući, radioaktivni zalazak sunca. Iz suznih žlezda cedi mu se nekakva crna tečnost.

"Knjiga o filozofskoj transformaciji razmatra savremenu dijalektiku", kaže Miš, blagim i lucidnim tonom, "a o ovim pitanjima govori i Makijaveli." Džek gotovo može da ga zamisli u amfiteatru. Bar do trenutka kada zubi počinju da mu cvokoću.

"Mišu, to sam ja, Džek Sojer." U onim jezivim crvenim i kestenjastim očima nema prepoznavanja. Crna sluz koja se cedi iz njih, međutim, kao da se grči, kao da je nešto svesno. Nešto što ga sluša.

"To je Holivud", mrmlja Nosonja. "Onaj pajkan, znaš?"

Jedna Miševa ruka počiva na pletenom ćebetu. Džek je uzima, i guši iznenađeni uzvik kada ga ova zapanjujuće snažno steže. Osim toga, jako je vrela. Kao keks tek ispečen u pećnici. Miš ispušta otegnut, soptav uzdah, i smrad koji nastaje užasan je -bazdi na pokvareno meso, trulo cveće. Raspada se, razmišlja Džek. Truli iznutra. Bože, pomozi mi da ovo izdržim.

Isus možda neće, ali bi sećanje na Sofi moglo. Džek pokušava da se usredredi na njene oči, onaj opčinjavajući, otvoreni pogled najbistrijeg plavetnila.

"Slušaj", kaže Miš.

"Slušam."

Miš kao da se pribira. Ispod ćebeta, telo mu se trese na nekontrolisan način koji Džeku liči na epileptični napad. Negde se čuje kako kuca sat. Negde laje pas. Na Misisipiju se oglašava brodska sirena. Osim ovih zvukova, sve je tiho. Džek se seća samo jedne prilike kada se činilo da je svet stao, a to je bilo u bolnici na Beverli Hilsu, dok je čekao da njegova majka okonča mukotrpni posao umiranja. Tamo ngde, Tajler Maršal čeka da ga izbave. Čeka, ili se bar nada da će biti izbavljen. Tamo negde, Rušitelji naprežu snage, nastojeći da unište osovinu oko koje se obrće celokupno postojanje. Ovde je samo ova bezvremena soba sa nejakim ventilatorima i zagušljivim isparenjima.

Miševe oči se zatvaraju i opet otvaraju. Zaustavljaju se na pridošlici, i Džek je odjednom siguran da će mu biti prenesena nekakva suštinska istina. Kocka leda je nestala; pretpostavlja da ju je skrckao i progutao a da toga nije bio svestan, ali se ne usuđuje da uzme još jednu.

"Hajde, brate", kaže Dok. "Izbaci to iz sebe, a onda ću da ti koknem još jedan špric narkotika. Dobra stvar. Možda ćeš čak i da zaspiš."

Miš ga ne sluša. Njegove mutirajuće oči fiksiraju Džekove. Steže Džeka za ruku, sve jače i jače. Džek gotovo da oseća kako mu se kosti šake taru jedna od drugu.

"Nemoj... nikada da kupuješ najasavremeniju opremu", kaže Miš, i izdiše još jedan nepodnošljivo kužni dah iz pluća koja se raspadaju.

"Da ne kupujem...?"

"Većina digne ruke od varenja piva već... za godinu ili dve. Čak i najzagriženiji... najzagriženiji hobisti. Pravljenje piva nije... nije za mekušce."

Džek se osvrće prema Nosonji, koji mu neodgonetljivo uzvraća pogled. "Gubi se i vraća. Budi strpljiv. Sačekaj ga."

Mišev stisak se još pojačava, a onda popušta baš kada je Džek pomislio da ne može više da izdrži.

"Uzmi veliki sud", savetuje mu Miš. Oči su mu iskolačene. Crvenkaste senke izbijaju i nestaju, izbijaju i nestaju, prelećući zaobljenim pejsažem njegovih rožnjača, i Džek pomišlja: To je njegova senka. Senka Grimiznog Kralja. Miš je već jednom nogom na njegovom dvoru. "Najmanje... pet galona. Najbolje ćeš naći... u prodavnicama morske hrane. A za fermentacioni sud... dobre su plastične boce rashlađivača vode... lakše su od stakla, i... Izgoreh. Isuse, Nosonjo, izgoreh ti!"

"Zajebi ovo, dajem mu injekciju", kaže Dok, i otvara torbu.

Nosonja ga hvata za mišicu. "Još ne."

Iz Miševih očiju počinju da klize krvave suze. Crna tvar kao da obrazuje sićušne pipke. Ovi se pohlepno pružaju naniže, kao da nastoje da pokupe tečnost i popiju je.

Poklopac i ventil suda za fermentaciju", šapuće Miš. "'Tomas Merton' je govno, ko god ti kaže drugačije laže. Tu nema šta da se misli. Moraš da pustiš gasove da se oslobađaju, a prašinu zadržiš napolju. Džeri Garsija nije bio Bog. Kurt Kobejn nije bio Bog. Parfem koji oseća nije njegove pokojne žene. Privukao je Kraljevu pažnju. Gorg-ten-abbalah, ee-lee-lee. Opopanaks je mrtav, živeo opopanaks."

Džek se naginje dublje u Mišev miris. "Ko oseća parfem? Ko je privukao Kraljevu pažnju."

"Ludi Kralj, opaki Kralj, tužni Kralj. Valja se, valja, da slavimo Kralja."

"Mišu, ko je privukao Kraljevu pažnju?"

Dok kaže: "Mislio sam da te je zanimalo..."

"Ko?" Džek ne zna zašto mu se ovo čini važno, ali je tako. Da li zbog nečega što mu je neko nedavno rekao? Dejl? Tanzi? Ili, Bože sačuvaj, Vendel Grin?

"Štap za pretakanje i crevo", kaže Miš poverljivim tonom. "To će ti trebati kada se završi fermentacija! I pivo nikako ne smeš da držiš u bocama sa navrtnim poklopcem! Ti..."

Miš okreće glavu od Džeka, udobno je naslanja na rame, otvara usta i počinje da povraća. Medvedica vrišti. Bljuvotina je gnojno žuta i puna pokretnih crnih čestica nalik na tvar u uglovima Miševih očiju. Te stvari su žive.

Nosonja žurno, mada ne trkom, izlazi iz sobe, i Džek koliko može zaklanja Miša od kratkotrajnog bleska sunčeve svetlosti iz kuhinje. Šaka koja ga steže malo popušta stisak.

Džek se okreće Doku. "Misliš da umire?"

Dok odmahuje glavom. "Ponovo se onesvestio. Sirotom starom Mišu nije dato da ode na lak način." Upućuje Džeku mračan, opsednut pogled. "Bolje bi ti bilo da ovo vodi nečemu, gospodine policajče. Jer ako ne bude, lično ću da ti razmontiram cevovod."

Nosonja se vraća sa velikom gomilom krpa, a na rukama su mu zelene kuhinjske rukavice. Bez reči počinje da skuplja bljuvotinu koja se sakupila između Miševog ramena i naslona kauča. Crne tačkice su prestale da se kreću, i to je dobro. Bilo bi još bolje da ih nije ni video kako se kreću. Onda na svoj užas primećuje da je bljuvotina izjela izlizani materijal kauča kao kiselina.

"Na kratko ću da smaknem ćebe", kaže Dok, i Medvedica smesta ustaje, i dalje držeći činiju sa ledom koji se topi. Odlazi do jedne od policama sa knjigama i ostaje tamo, okrenuta leđima, drhteći.

"Dok, je li to sigurno nešto što treba da vidim?"

"Mislim da jeste. Mislim da još nisi svestan sa čim imaš posla." Dok uzima ivicu ćebeta i izvlači ga ispod Miševe omlitavele ruke. Džek vidi da ispod noktiju samrtnika curi još one crne tvari. "Seti se da se ovo dogodilo pre samo nekoliko sati, gospodine policajče."

Vuče ćebe naniže. Stojeći okrenuta leđima, Suzana 'Medvedica' Ozgud zuri u najveća dela zapadne filozofije i počinje tiho da plače. Džek pokušava da proguta vrisak, ali ne uspeva.

Henri plaća takstisti, ulazi u kuću i duboko udiše rashlađenu i umirujuću svežinu. Oseća se slab miris - sladak - i on podseća sebe da je to sveže ubrano cveće, jedna od navika gospođe Morton. Zna da nije tako, ali u ovom trenutku ne želi da se bavi duhovima. Zapravo se oseća bolje, i pretpostavlja da zna i zašto: zahvaljujući tome što je rekao onom tipu iz ESPN-a gde da nabije svoj posao. Ništa ne može bolje čoveku da ulepša dan, naročito kada dotični uz to ima sasvim pristojan posao, dve kreditne kartice koje još ni izdaleka nisu dostigle limit, i bokal ledenog čaja u frižideru.

Henri polazi prema kuhinji, krećući se kroz hodnik sa rukom ispruženom ispred sebe, ispitujući vazduh ne bi li osetio prepreke ili predmete koji nisu tamo gde bi trebalo da budu. Čuje se samo šapat klime, brujanje frižidera, kuckanje njegovih peta na parketu... ... i uzdah.

Zaljubljen uzdah.

Henri na trenutak zastaje u mestu, a onda se oprezno okreće. Da li je onaj slatkasti miris postao jači, naročito sad kada je okrenut u pravcu dnevne sobe i ulaznih vrata? Čini mu se da jeste. I to nikako nije cveće; nema svrhe da obmanjuje sebe. Njegov nos, kao i uvek, zna bolje. To miriše 'Moj greh'.

"Roda?" kaže, pa dodaje, tiše: "Jarebice?"

Nema odgovora. Naravno. Opet ga hvataju lutke; sluša šuškanje i šumove a čuje šušumige i šišmiše, pa šta ako i jeste tako?

"Pa to, deco, što je čika šeik", kaže Henri. "Vaš voljeni šik šeik Šejk."

Nema mirisa. Nema seksi uzdaha. Ali iako zna da je tako, opseda ga pomisao da njegova žena stoji tamo u dnevnoj sobi, u namirisanoj pogrebnoj odeći, nemo ga posmatrajući kako ulazi i slepo prolazi pored nje. Njegova Jarebica, skoknula sa groblja Nogin Maund da ga obiđe. I da čuje, može biti, najnoviji CD Sloberbona.

"Prekini", kaže tiho. "Prekini, budalo."

Ulazi u svoju prostranu, dobro organizovanu kuhinju. U prolazu kroz dovratak i ne misleći o tome pritiska dugme na ploči koja se tamo nalazi. Iz zvučnika na tavanici, razleže se glas gospođe Morton, tako kvalitetan kao da je ona tu u prostoriji.

"Svraćao je Džek Sojer, i ostavio još jednu traku da je čujete. Rekao je od... znate, onog čoveka. Onog nevaljalca."

"Baš je nevaljalac", gunđa Henri, pa otvara frižider i uživa u dahu hladnog vazduha. Ruka mu nepogrešivo pronalazi jednu od limenki 'kingslenda' u vratima. Ko šiša ledeni čaj.

"Obe trake su u vašem studiju, pored miksete. Džek je takođe zamolio da ga pozovete na mobilni." Glas gospođe Morton poprima poučan ton. "Ako se čujete sa njim, nadam se da ćete mu reći da bude oprezan. A to važi i za vas." Pauza. "Takođe vas podsećam da pojedete večeru. Već je pripremljena. Druga polica u frižideru, pa levo."

"Žvanj, žvanj, žvanj", kaže Henri, ali se smeši dok otvara pivo. Odlazi do telefona i okreće Džekov broj.

Na sedištu 'dodža rama' parkiranog ispred kuće u Gvožđarskom Sokačetu broj jedan, Džekov mobilni telefon počinje da zvoni. U kabini ovaj put nema nikoga koga bi nerviralo njegovo tanušno, ali prodorno pištanje.

"Mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan. Molimo vas da pokušajte kasnije."

Henri spušta slušalicu, vraća se do vrata i pritiska drugo dugme na ploči. Glasovi koji obaveštavaju o vremenu i temperaturi verzije su njegovog glasa, ali je uređaj programirao na nasumično biranje, tako da nikada ne zna koji će da se javi. Ovaj put je to Viskonsinski Pacov; vrišti kao ludak u sunčanoj, klimatizovanoj tišini kuće, koja se nikada nije činila toliko daleko od varoši kao danas:

"Sad ti je čet'ri i dvajes' dva popodne! Spoljna temperatura dvajes' osam! Temperatura u kući je dvajes' dva! K'o da ti to nešto menja! K'o da to ikome išta menja! Sažvaći ga, progutaj, zalij da sklizne, sve..."

... na kraju izađe na isto mesto. Tako je. Henri ponovo pritiska dugme i ućutkava Pacovov prepoznatljivi poklič. Kad pre prođe vreme? Bože, pa zar još malopre nije bilo podne? Što se toga tiče, zar još malopre nije bio mlad, imao dvadeset godina i bio toliko drčan da mu je izlazilo iz ušiju? Šta...

Uzdah se ponovo čuje, i prekida njegov ironični tok misli? Uzdah? Zaista? Pre će biti zvuk isključivanja kompresora klime. Tako bar može da zavarava sebe.

Mogao bi, kada bi hteo.

"Ima li nekoga?" pita. U glasu mu se oseća podrhtavanje koje mu je mrsko, staračko, paralitično poigravanje. "Ima li u kući još nekoga osim mene?"

Na jedan beskrajan, jeziv trenutak sa strepnjom očekuje da će mu nešto odgovoriti. To se, međutim, ne događa - naravno da se ne događa - i on u tri duga gutljaja ispija polovinu sadržine limenke. Odlučuje da se vrati u dnevnu sobu i uzme malo da čita. Možda će se javiti Džek. Možda će uspeti donekle da se sredi kada unese malo svežeg alkohola u sistem.

A možda će u sledećih pet minuta biti propast sveta, razmišlja. Tako nećeš morati da slušaš glas sa onih prokletih traka koje čekaju u studiju. Onih prokletih traka što leže na mikseti kao neaktivirane bombe.

Henri polako polazi niz hodnik prema dnevnoj sobi, sa jednom rukom ispruženom ispred sebe, ubeđujući sebe da se ne plaši, da se nimalo ne plaši da će dodirnuti lice svoje pokojne žene.

Džek Sojer je u životu video svašta, i putovao na mesta gde se ne može unajmiti vozilo od Avisa i gde voda ima ukus kao vino, ali nikada nije video tako nešto kao što je noga Miša Baumana. Ili, tačnije, kužni, apokaliptični užas koji je jednom bio noga Miša Baumana. Džekov prvi poriv, pošto se kobajagi malo sabrao, jeste da izgrdi Doka što je Mišu skinuo pantalone. Neprestano mu se javlja pomisao na kobasice, na to kako ih sapinjuće crevo prisiljava da zadrže oblik čak i kada tiganj počne da cvrči na usijanoj ploči štednjaka. Ovo poređenje je bez sumnje glupavo, primo stupido, ali ljudski um pod pritiskom ume da ispolji prilično blesave ćudi i tikove.

Ta stvar i dalje ima oblik noge - otprilike - ali se tkivo razlilo sa kosti. Kože gotovo da uopšte više nema, istopila se u polutečnu supstancu koja liči na mešavinu mleka i belih delova slanine. Isprepletani sloj mišića ispod onoga što je preostalo od kože takođe je razliven, i prolazi kroz istu kataklizmičnu metamorfozu. Inficirana noga je sada zapravo neka vrsta nekontrolisanog komešanja u kome čvrsto postaje tečno a tečno nezadrživo nagriza i prodire u kauč na kome Miš leži. Pored gotovo neizdrživog smrada raspadanja, Džek oseća i miris nagorelog pamuka i izjedenog mebla.

Iz ovog haosa, koji tek maglovito podseća na nogu i širi se, štrči stopalo koje na neki volšeban način izgleda neoštećeno. Mogao bih da ga otkinem... kao zrno iz grozda. Ova misao utiče na njega tako kako prizor strahotno ozleđene noge nije sasvim uspeo, i na trenutak samo stoji oborene glave, nastojeći da se ne ispovraća po košulji.

Ono što ga verovatno spašava jeste ruka koja mu se spušta na rame. To je Nosonja, pokušava da ga uteši koliko može. Lice mu više nije nimalo rumeno. Podseća na motociklistu iz neke od urbanih legendi koji je ustao iz groba.

"'Ti sad jasno?" pita Dok, glasom koji kao da dolazi iz velike daljine. "Ovo nisu ovčje boginje, iako je ličilo na to dok je još hvatalo zamah. Već mu se pojavljuju crvene tačke na levoj nozi, stomaku i jajima. Tako mu je otprilike izgledala koža oko ujeda kada smo ga doveli ovamo, lako pocrvenela i otečena. Pomislio sam: 'Ma ovo nije ništa, imam dovoljno 'citromaksa' da pre večeri sve bude pod kontrolom.' I sam si video koliko je 'citro' pomogao. Koliko je sve što smo preduzeli pomoglo. Ta stvar progriza kauč, a kada završi sa kaučem, cenim da će nastaviti da jede pod. Ta stvar je gladna. Zato te pitam da li zaista misliš da je vredelo, Holivude? Reklo bi se da samo ti i Miš znate odgovor na to."

"On barem i dalje zna gde je kuća", kaže Nosonja. "Ja više nemam predstavu, iako smo upravo došli odande. A ni ti, zar ne?"

Dok odmahuje glavom.

"Ali Miš, e, taj zna."

"Suzi, dušo", obraća se Dok Medvedici. "Donesi još jedno ćebe, 'leba ti? Ovo je skoro potpuno izjedeno?"

Medvedica se spremno udaljava. Džek ustaje. Noge kao da su mu od gume, ali ga još nose. "Zaklonite ga", kaže Doku. "Idem do kuhinje. Ako odmah ne popijem malo vode, umreću."

Džek uzima da pije direktno iz slavine, gutajući dok mu se u sredinu čela ne zariva klin, a onda podriguje kao konj. Zatim neko vreme samo stoji tamo, zagledan u Nosonjino i Medvedičino dvorište iza kuće. U korovom obrasloj pustoši stoji uredna mala ljuljaška. Džeku je bolno da je gleda, ali to ipak čini. Posle košmarnog prizora Miševe noge, čini mu se važno da podseti sebe da postoji razlog što je ovde. Ako podsećanje zaboli, utoliko bolje.

Sunce, koje poprima zlatnu boju spuštajući se prema Misisipiju, blešti mu u oči. Čini se da vreme ipak nije bilo stalo. Izvan ove kućice barem nije. Izvan Gvožđarskog Sokačeta broj 1, vreme kao da je čak proticalo brže. Opseda ga pomisao da je dolazak ovamo bio uzaludan kao i svraćanje do Henrijeve kuće; čini mu se, i to ga izluđuje, da ga gospodin Manšan i njegov gazda, abalah, vozaju kao igračku sa ključem za navijanje u leđima dok nastavljaju da rade svoje. Mogao bi da prati zujanje u glavi do Crne kuće; šta ga onda sprečava da sedne u pikap i ode tamo?

Miris koji oseća nije parfem njegove pokojne žene.

Šta to znači? Zašto ga pomisao da neko oseća miris parfema toliko muči i plaši?

Nosonja kuca na vrata kuhinje, nateravši ga da poskoči. Pogled mu pada na kecelju obešenu na zidu iznad kuhinjskog stola. Umesto BOG BLAGOSLOVIO NAŠ DOM, na njoj piše TEŠKOMETALNA GRMLJAVINA. Ispod ovoga je pažljivo izvezeno HARLI-DEJVIDSON.

"Vraćaj se 'vamo, čoveče", kaže Nosonja. "Ponovo se probudio."

Henri se nalazi na stazi u šumi - ili puteljku - i nešto ga prati. Svaki put kada se osvrne da vidi - u ovom snu vidi, ali vid nije nikakav blagoslov - tamo pozadi ima malo više toga nečega. Liči mu na čoveka u večernjem odelu, ali je taj čovek zastrašujuće izdužen, sa klinastim zubima koji štrče preko iskežene crvene donje usne. Takođe se čini - da li je to moguće? - da ima samo jedno oko.

Prvi put kada se okrenuo, obličje je bilo samo beličasta magla između stabala. Sledeći put već uspeva da razazna crno krilo njegovog kaputa i plutajuću crvenu mrlju koja bi mogla da bude kravata ili marama. Ispred njega leži jazbina te stvari, smrdljiva rupčaga koja samo slučajno izgleda kao kuća. Njeno prisustvo izaziva mu zujanje u glavi. Umesto na borovinu, šuma koja se privlači sa obe strane miriše na težak, otužan parfem: Moj greh.

Navodi me, uznemireno razmišlja. Ta stvar, šta god da je, tera me kao stoku na klanje.

Pomišlja da šmugne levo ili desno sa staze, da iskoristi čudo novostečenog vida da se spasi u šumi. Ali i tamo su neke stvari. Mračna, lebdeća obličja nalik na čađave marame. Gotovo da može da razabere najbližu. Radi se o nekoj vrsti džinovskog psa sa dugačkim jezikom, crvenim kao kravata onog priviđenja, i iskolačenim očima.

Ne smem da dozvolim da me otera do kuće, razmišlja. Moram da se izvučem pre nego što me otera tamo... ali kako? Kako?

Tada mu, sa zapanjujućom jednostavnošću, sviće pred očima. Sve što treba da uradi jeste da se probudi. zato što je ovo samo san. Ovo je samo...

"Ovo je san!" viče Henri, i trza se pred. Ne hoda, već sedi, sedi u svojoj rođenoj fotelji, i uskoro će da bude mokar zato što je zaspao sa limenkom 'kingslenda' u krilu, i...

Ali ništa se nije prolilo, zato što limenka nije tamo. Oprezno pipa sa desne strane i da, tamo je, na stočiću pored knjige, Brajevog izdanja Odsjaja u zlatnom oku. Mora da ju je odložio tamo pre nego što je zadremao i našao se u onom užasnom košmaru.

Jeste, kada ne bi bio siguran da nije uradio ništa slično. Držao je knjigu, a pivo mu je bilo između nogu da bi mu šake bile slobodne da dodiruju one uzdignute tačkice koje pričaju priču. Nešto je veoma pažljivo uzelo knjigu i limenku pošto se on obeznanio, i odložilo ih na sto. Nešto što miriše na 'Moj greh'.

Vazduh je zasićen njim.

Henri dugo i sporo udiše, raširenih nozdrva i čvrsto zatvorenih usta.

Ne", kaže, razgovetno. "Osećam miris cveća... i šampona za tepihe... i prženog luka od sinoć. Veoma je slab, ali je još tu. Nos zna šta zna."

Sve je to tačno, ali miris jeste bio tu. Sada ga više nema zato što ona više nije tu, ali će se vratiti. Odjednom postaje svestan da želi da se ona vrati. Ako i jeste uplašen, to je samo strah od nepoznatog, zar ne? Samo to i ništa više. Ne želi više da čami sam, sam sa sećanjem na onaj grozni san.

I trakama.

Mora da sasluša trake. Obećao je Džeku.

Drhtavo ustaje i polazi prema komandnoj ploči dnevne sobe. Ovaj put ga pozdravlja glas Henrija Šejka, blagosloveno pitomog momka.

"Hej tamo, skakutave mačkice i razigrani mačići, na udarac gonga čuka marke 'bulova' pokazaće sedam i četrnaest posle podne. Napolju je ugodno svežih dvadeset tri stepena, a ovde u Đuskodromu iz mašte još ugodnijih dvadeset. Kad je već tako, što malo ne manete lovicu, do'vatite cicu i predate se magiji?"

Sedam i četrnaest! Kada je poslednji put prespavao tri sata po danu? Kad smo već kod toga, kada je poslednji put imao san u kome vidi? Odgovor na ovo drugo pitanje, koliko može da se seti, glasi nikad.

Gde je bila ta staza?

Šta ga je to pratilo?

I kakvo je bilo to mesto ispred njega?

"Nije važno", obraća se Henri praznoj sobi - ako jeste prazna. "Bio je to samo san. One trake, međutim..."

Ne želi da ih čuje, nikada u životu nije manje želeo nešto da čuje (osim možda Čikaga u pesmi 'Zna li neko koliko je stvarno sati'?), ali mora. Ako to može da spasi život Tajleru Maršalu, ili nekom drugom detetu, mora.

Polako, grozeći se svakog koraka, Henri Lejden slepo polazi prema svojem studiju, gde ga na mikseti čekaju dve kasete.

"U raju ne toče pivo", peva Miš šupljim, ravnim glasom.

Obrazi su mu sada prekriveni ružnim crvenim mrljama, a nos se čini da tone postrance u lice, kao atol posle podmorskog zemljotresa.

"I zato ga pijemo uživo. Kad ne budemo... mogli da ga... pijemo uživo... naši će drugari da popiju svo pivo."

Ovo traje već satima: filozofski biseri, uputstva za početnike pivare-entuzijaste, odlomci iz pesama. Svetlost koja se probila kroz ćebad na prozorima već je znatno oslabila.

Miš zastaje, sklopljenih očiju, pa započinje drugu pesmicu.

"Stotinu boca piva na zidu, svih stotinu boca piva na zidu... ako samo jedna boca padne..."

"Moram da idem", kaže Džek. Ostao je koliko je mogao, u veri da će mu Miš nešto saopštiti, ali više ne može da čeka. Negde tamo, Taj Maršal čeka njega.

"Sačekaj", kaže Dok. Pretura po torbi i vadi špric. Diže ga u polumraku i noktom kuca po staklenom cilindru.

"Šta je to?"

Dok šalje Džeku i Nosonji kratak, mrk osmeh. "Spid", kaže, i ubrizgava ga u Miševu ruku.

Na trenutak se ništa ne dešava. A onda, u trenutku kada se Džek sprema da ponovi da mora da ide, Miš naglo otvara oči. Sada su potpuno crvene - jarko i krvareće crvene. Ipak, kada su se okrenule prema njemu, Džek zna da ga Miš vidi. Možda ga po prvi put stvarno vidi otkako je došao.

Medvedica beži iz sobe, ostavljajući za sobom frazu koja se ponavlja i polako utišava: "Dosta dosta dosta dosta dosta..."

"Jebi ga", kaže Miš hrapavim glasom. "Jebi ga, najebao sam. Je l' da?"

Nosonja kratko ali nežno dodiruje vrh prijateljeve glave. "Jeste, čoveče. Mislim da jesi. Možeš li da nam pomogneš?"

"Jednom me uj'o. Samo jednom, i sada... sada..." Njegov jezivi crveni pogled prelazi na Doka. "Jedva te vidim. Jebene oči totalno su mi sjebane."

"Ugasio si ga", kaže Dok. "Neću da te lažem, čoveče."

"Ali još ne", kaže Miš. "Dajte mi nešto na čemu ću da pišem. Da nacrtam mapu. Samo brzo. Ne znam šta si mi to koknuo, Dok, ali je ono iz psa jače. Neću dugo biti compos. Požurite!"

Nosonja pipa po podu oko kauča i uspravlja se sa džepnom knjigom većeg formata u ruci. S obzirom na tešku artiljeriju na policama, Džek gotovo dolazi da se nasmeje - knjiga je 7 navika veoma uspešnih ljudi. Nosonja otkida zadnji deo korica i pruža ga Mišu sa čistom stranicom okrenutom naviše.

"Olovku", krekeće Miš. "Brže malo. Svega se sećam, čoveče. Sve mi je tu... unutra." Dodiruje čelo. Na njegov dodir ljušti se parče kože veličine novčića. Miš ga briše sa ćebeta kao da je slinac.

Nosonja vadi kratku, ižvakanu olovku iz unutrašnjeg džepa prsluka. Miš je uzima i pravi patetični napor da se osmehne. Crna sluz koja mu se cedi iz uglova očiju nastavila je da se taloži, i sada mu leži na obrazima poput lokvi napola rastopljenog želea. Još toga izbija mu iz pora na čelu, u sićušnim crnim tačkama koje Džeka podsećaju na Henrijeve knjiga odštampane Brajevim pismom. Miš grize donju usnu u naporu da se usredsredi, i meko tkivo se odmah kida. U bradu počinje da mu curka krv. Džek pretpostavlja da je miris pokvarenog mesa još prisutan, ali je Nosonja bio u pravu: navikao se na njega.

Miš okreće koricu knjige u stranu i počinje hitro da crta niz žvrljotina. "Gledaj", kaže Džeku. "Ovo je Misisipi, je l' tako?"

"Tako je", kaže Džek. Pošto se nagnuo napred, ponovo počinje da oseća smrad. Izbliza se to ne može nazvati ni smradom: to je mijazma, koja pokušava da mu se uvuče grlo. Ali Džek se ne odmiče. Zna koliko se Miš napreže. Najmanje što može da učini je da odigra svoju ulogu.

"Ovo je centar - Nelzon, Lakijev lokal, Ežinkor Teatar, točionica... ovde Čejs prelazi u Lajal, pa postaje put broj 35... ovde je Libertivil... VFW... Golc... o, Bože..."

Miš počinje da se baca na kauču. Pečati na licu i gornjem delu tela pucaju i počinju da cure. Miš vrišti od bola. Ruka koja ne drži olovku odlazi do lica i nemoćno grebe po njemu.

Nešto u Džeku progovara - veličanstvenim, punim svetlosti glasom koji pamti iz one davne avanture. Pretpostavlja da je to glas Talismana, ili onoga što je od njega preostalo u njegovom umu i srcu.

To hoće da ga spreči da govori, pokušava da ga ubije pre nego što progovori, nalazi se u toj crnoj tvari, možda se nalazi u toj crnoj tvari, moraš da je ukloniš...

Neke stvari mogu da se obave samo bez čistunskog uplitanja uma; kada je posao gadan, najčešće je najefikasniji instinkt. Džek zato bez razmišljanja pruža ruku, grabi crnu sluz koja se cedi iz Miševih očiju, i vuče. Tvar se isprva samo rasteže kao da je od gume. Džek u isto vreme oseća kako mu se vrpolji i otima iz zahvata, možda čak i da ga uštine ili ujede. Onda odjednom popušta, i pritom se čuje tvang. Džek sa uzvikom gađenja baca crnu guku koja se grči na pod.

Ova pokušava da klizne pod kauč - Džek to primećuje dok pokušava da obriše ruke o košulju, stresajući se od odvratnosti. Dok sa treskom spušta torbu na jedan od njenih delova. Nosonja gazi drugi potpeticom čizme. Stvar ispušta piskav zvuk.

"Jebote, kakvo je ovo sranje?" pita Dok. Njegov glas, obično dubok, sada se podigao gotovo do falseta. "Kakvo je, jebote..."

"Ništa sa ovog sveta", kaže Džek, "i nemoj ni da pitaš. Pogledaj ga! Pogledaj Miša!"

Crvenilo u Miševim očima se povuklo; na trenutak izgleda gotovo normalno. Očigledno je, međutim, da ih vidi, a čini se da je i bol prestao. "Hvala", šapuće. "Voleo bih samo da si mog'o sve da ukloniš, zato što se već vraća, čoveče. Zato obrati pažnju."

"Slušam", kaže Džek.

"Bolje bi ti bilo", odgovara Miš. "Misliš da znaš. Čini ti se da možeš ponovo da nađeš to mesto iako njih dvojica ne mogu, a možda i možeš, ali istovremeno možda ne znaš toliko koliko misliš da... ah, jebi ga." Odnekud ispod ćebeta čuje se jeziv zvuk cepanja. Niz Miševo lice teče znoj, pomešan sa crnim otrovom koji mu se cedi iz pora i boji mu bradu u vlažnu, prljavo sivu boju. Oči mu kolutaju prema Džeku, i ovaj vidi da ponovo postaju zapaljeno crvene.

"Ovo je sranje", stenje Miš. "Nisam sanjao da ću otići na ovakav način. Vidi, Holivude..." Samrtnik docrtava pravougaonik na svojoj žvrljotini od mape. "Ovo..."

"Edov lokal, gde smo našli Irmu", kaže Džek. "Znam."

"U redu", šapuće Miš. "Dobro. Gledaj sada... sa druge strane... gde su Šubert i Gejl... zapadno odatle..."

Miš crta liniju koja se od puta broj 35 pruža na sever. Sa obe strane linije crta kružiće. Džek pretpostavlja da se radi o drveću. Liniju na početku precrtava, nalik na kapiju, natpis: ZABRANJEN PROLAZ.

"Jeste", tiho će Dok. "Tačno, tamo je. Crna kuća."

Miš kao da ne primećuje. Njegov sve mutniji pogled ne skida se sa Džeka. "Slušaj šta ću ti reći, pajkane. Da li me slušaš?"

Da."

"Bogami, bolje bi ti bilo", kaže mu Miš.

Kao što uvek biva, rad zaokuplja Henrija, uvlači ga u sebe i odvodi. Dosada i tuga nikada nisu mogle da se nose sa ovim starim zanosom koji donose zvuci iz vidnog sveta. Sada se čini da ne može ni strah. Najteži deo nije samo preslušavanje kaseta, već prikupljanje hrabrosti da gurne prvu u veliki TEAC-ov kasetofon. U tom trenutku oklevanja siguran je da oseća parfem svoje žene iako sedi u zvučno izolovanoj i klimatizovanoj sredini studija. U tom trenutku oklevanja siguran je da nije sam, da neko (ili nešto) stoji ispred samih vrata studija, posmatrajući ga kroz njihovu gornju, zastakljenu površinu. I u tome je, u stvari, potpuno u pravu. Blagosloveni vidom, vidimo ono što Henri ne može. Želimo da mu kažemo šta je to što stoji tamo napolju, da zaključa vrata studija, da ih smesta zaključa, ali možemo samo da posmatramo.

Henri poseže za dugmetom PLAY na kasetofonu, ali mu prst onda menja pravac i pritiska prekidač interfona.

"'Alo? Ima li koga tamo?" Prilika koja stoji u Henrijevoj dnevnoj sobi, gledajući ga kao što bi neko drugi gledao egzotičnu ribicu u akvarijumu, ne daje glasa od sebe. Poslednji zraci sunca sada su na drugoj strani kuće i u dnevnoj sobi je već prilično mračno, pošto je Henri razumljivo zaboravan kada je reč o paljenju svetla. Smešne šarene papuče Elmera Džespersena (koje nama, u trenutnim okolnostima, nisu naročito smešne) su otprilike najsvetlija stvar tamo napolju.

"'Alo? Ima li koga?"

Prilika koja gleda kroz staklenu polovinu vrata studija se ceri. U jednoj ruci drži makaze za potkresivanje živice iz Henrijeve garaže.

"Poslednja prilika", kaže Henri, i pošto ni sada nema odgovora, postaje Viskonsinski Pacov i vrišti u interkom, pokušavajući da uplaši onoga ili ono ne bi li se odalo: "'Ajde dušo, ajde, majkoviću, odgovori Pacovu!"

Prilika koja zuri u Henrija se trza - kao što bi se zmija trgnula kada žrtva napravi pokret kao da će se zaleteti prema njoj - ali je i dalje nečujna. Između iskeženih zuba pojavljuje se kožnati jezik i podrugljivo poigrava i bode. Ovo stvorenje se poslužilo parfemom koji gospođa Morton nikada nije imala srca da ukloni sa police u sobičku za toaletu pored spavaće sobe supružnika, i Henrijev posetilac zato sada zaudara na 'Moj greh'.

Henri zaključuje da se to opet mašta poigrava sa njim - ups, greščica, rekao bi mu Moris Rozen da je tu - i vrhom prsta pritiska PLAY.

Čuje zvuk pročišćavanja grla, a onda se javlja Arnold Hrabovski, i predstavlja se. Ribar ga prekida pre nego što stiže da dovrši: 'Alo, seronjo.

Henri vraća traku, sluša ponovo: 'Alo, seronjo. Vraća, sluša još jednom: 'Alo, seronjo. Da, taj glas je već negde čuo. Siguran je u to. Ali gde? Odgovor će doći, odgovori kao što je ovaj uvek dođu - kad-tad - a put do njih čini bar polovinu zabave. Henri sluša, zanesen. Prsti mu igraju po dugmetima kasetofona poput prstiju koncertnog pijaniste po dirkama 'stajnveja'. Osećaj da ga posmatraju popušta,iako se prilika ispred vrata studija - stvar u papučama u bojama bumbara, sa makazama za živicu - nikud ne miče. Kez joj je donekle splasnuo. Izborano lice postaje nadureno. U pogledu ima zbunjenosti, a možda i prvih naznaka straha. Matorom čudovištu se ne sviđa što je slepa ribica u akvarijumu zarobila njegov glas. Ali to, naravno, nije važno; moglo bi čak da bude zabavno, ali ako i jeste, zabavno je za gospodina Manšana, a ne za njega. A trebalo bi da bude zajedničko... zar ne?

Vama treba pomoć. Ne meni. Vama.

"Ne meni. Vama", kaže Henri. Mimikrija je tako dobra da zvuči sablasno.

"Malkice kopasice u tfoja salata, mein prijatelj, ja?"

Tvoj najcrnji košmar... najcrnji košmar.Abalah. Ovde Ribar.

Henri pažljivo sluša. Pušta traku da se neko vreme vrti, a onda četiri puta preslušava istu rečenicu: Poljubiš me u mudnu kesu, majmune... poljubiš me u mudnu kesu, majmune... majmune... majmune...

Ne, ne majmune. Glas to izgovara nekako kroz nos, baj-bune. BAJ-bune.

"Ne znam gde si sada, ali si odrastao u Čikagu", mrmlja Henri. "Na Južnoj strani.

I..."

Toplota na licu. Odjednom se priseća toplote na licu. Zašto to, prijatelji i komšije? Zašto to, o veliki i mudri?

Nis' ništa bolji od majmuna na uzici. Majmuna na uzici.
Bajbuna...

"Bajbuna", ponavlja Henri. Sada vrhovima prstiju trlja slepoočnice. "Majmuna na uzici. BAJ-buna na uzidzi. Ko je to rekao?"

Pušta traku sa pozivom na 911: Poljubiš me u mudnu kesu, majmune. Pušta glas iz sećanja: Nis' ništa bolji od majmuna na uzici.

Toplota na licu.

Toplota? Svetlost?

Oboje?

Henri vadi kasetu i stavlja onu koju mu je Džek danas doneo.

Zdravo, Džudi. Jesi li danas Džudi, ili Sofi? Abalah šalje najtoplije pozdrave, a Gorg poručuje 'Kra-kra-kra!' (Promukao, šlajmovit smeh). Taj takođe kaže zdravo. Tvoj dečkić je jako usamljen...

Kada plačni, prestravljeni glas Tajlera Maršala grune iz zvučnika, Henri se trza i premotava dalje

Biđe jož ubizdava.

Akcent je sada mnogo jači, burleska, sprdnja, Kacenjamerovi klinci sreću vukodlaka, ali zbog toga na neki način još zanimljiviji za rasvetljavanje.

Male dedze... pozedžene gao gorov. Gao gorov. Pozedžene gao...

Posečene kao majmun na uzici", kaže Henri. "BAJ-bun. Pozedžen. Ko si ti, kučkin sine?"

Vraća se snimku poziva na 911.

U paklu su bičevi, a u šajolu lanci. Ali to zvuči skoro kao u baglu bidževi, skoro kao u žajolu landzi.

Bidževi. Landzi. BAJ-bun na uzici. Uzidzi.

"Nis' ništa bolji od..." počinje Henri, a onda mu se, iznenada, vraća još jedna rečenica. 'Košmar ledi Megoen'. Ta je dobra.

Košmar sa čim? Bidževima u baglu? Landzima u žajolu? Baj-bunima na uzidzama?

"Bože", otima se Henriju. "O... moj... Bože. Igranka. Bio je na igranki."

Sada sve počinje da se uklapa. Kako su bili glupi! Kako su kriminalno bili glupi! Dečakov bicikl... bio je baš tamo. Baš tamo, za ime Božje! Svi su bili slepci, treba ih postaviti za sudije.

"Ali on je bio tako star", šapuće Henri. "I izlapeo! Kako smo mogli da pretpostavimo da bi neko takav mogao da bude Ribar?"

Za ovim pitanjem naviru druga. Ako je Ribar stanar Makstonovog staračkog doma, na primer, gde je, za ime Božje, mogao da sakrije Taja Maršala? I kako se kopile šetalo Frenč Lendingom neopaženo? Možda negde ima automobil?

"Nije važno", mrmlja Henri. "Sada više nije. Ko je on, i gde je? To su stvari koje su sada važne."

Toplota na njegovom licu - prvi pokušaj njegovog uma da Ribarevom glasu dodeli mesto u vremenu i prostoru - bila je od reflektora, naravno, reflektora Simfonijskog Stena, ružičaste boje napola sazrelih bobica. I neka žena, neka fina stara žena...

Gospodine Stene, ju-hu, gospodine Stene?

... koja ga je pitala da li ispunjava želje. Ali pre nego što je Sten mogao da odgovori, glas tvrd i hladan kao dva kamena koji se taru...

Ja sam bio prvi, stara ženo.

... upao im je u reč. Ravan... i tvrd... i sa izvesnom nemačkom oštrinom koja je ukazivala na južni deo Čikaga, i verovatno drugu ili čak treću generaciju. Ne pio, ne stara šeno, ali da ono bezvučno 'v', zar ne? Jašta.

"Baj-bun", kaže Henri, zagledan ispred sebe. Zagledan pravo u Čarlsa Bernsajda, iako to ne zna. "Uzidža. Po-zedžene. Hasta la vista... bejbi."

I, na koga se sve svodi, na kraju? Na čuknutog matorog manijaka koji zvuči otprilike kao Arnold Švarceneger?

I ko je bila ta žena? Ako uspe da se seti njenog ima, može da pozove Džeka... ili Dejla, ako se Džek i dalje ne bude javljao na telefon... i okonča košmar u kome se nalazi Frenč Lending.

Košmar ledi Megoen. Ta je dobra.

Košmar", kaže Henri, pa podešava glas: "Gož-bar." Mimikrija je ponovo dobra. Svakako predobra da bi se to svidelo starkelji koji stoji ispred vrata studija, pošto sada krivi lice i škljoca makazama ispred stakla. Kako taj slepac uspeva da zvuči toliko slično njemu? To nije u redu; to je krajnje nevaspitano. Matoro čudovište žudi da iščupa glasne žice iz grla Henrija Lejdena. Uskoro će, obećava sebi, to i da učini.

A onda će da ih pojede.

Sedeći na kancelarijskoj fotelji i nervozno lupkajući prstima po lakiranoj hrastovini ispred sebe, Henri se seća kratkog susreta na bini. Igranka u čast Festivala jagoda tek što je bila počela.

Reci mi kako se zoveš i šta bi volela da čuješ.

Zovem se Alisa Veders, i... 'Mesečev sjaj', molila bih. Od Benija Gudmena.

"Alisa Veders", kaže Henri. "Tako se zvala, i ako ne zna i tvoje ime, moj krvožedni prijatelju, onda sam stvarno majmun na uzici."

Pokreće se da ustane, i tada neko - nešto - počinje da kuca, sasvim tiho, na gornju, staklenu površinu vrata.

Medvedica je u međuvremenu prišla, gotovo protiv svoje volje, i sada ona, Džek, Dok i Nosonja stoje oko sofe. Miš je napola utonuo u nju. Izgleda kao neko ko umire strašnom smrću u živom pesku.

Pa, razmišlja Džek, živog peska nema, ali da umire strašnom smrću, umire. U to, nažalost, nema nikakve sumnje.

"Slušajte ovamo", kaže im Miš. U uglovima očiju mu se ponovo skuplja crna sluz. Još gore, curi mu iz uglova usana. Smrad truleži je jači nego ikad, jer raspadanje zahvata Miševe unutrašnje organe. Džek je iskreno zapanjen da je i ovoliko izdržao.

"Govori", kaže Nosonja. "Slušamo te."

Miš gleda u Doka. "Kada završim, napravi mi vatromet. Hoću 'kadilak' dozu. Jesi li razumeo?" "Hoćeš da preduhitriš ono što ti se dešava."

Miš klima glavom.

"Budi bez brige", pristaje Dok. "Otputovaćeš sa osmehom na licu." "Sumnjam u to, burazeru, ali ću pokušati."

Miš skreće zakrvavljeni pogled prema Nosonji. "Kada bude gotovo, umotajte me u jedan od onih najlonskih šatora u garaži. Stavite me u kadu. Kladim se da ćete do ponoći moći da me sperete u slivnik kao... kao višak pivske pene. Budite, međutim, oprezni. Ne... dodirujte ono što bude preostalo."

Medvedica počinje da plače.

"Ne plači, dušo", kaže Miš. "Neću ništa osetiti. Dok mi je obećao. Noske?"

"Ovde, drugar."

"Održi mi kratko slovo, važi? Pročitaj pesmu... onu od Odena... onu od koje su ti se uvek ledila jaja..."

"'Ne čitaj Bibliju zbog priče u njoj'", kaže Nosonja. I on plače. "Dogovoreno, Mišu."

Pusti nešto od Deda... 'Talasanje', možda... i postaraj se da budeš dovoljno pun 'kingslenda' da me ispratiš na onaj svet kako se valja... Pretpostavljam da neće... biti groba na koji bi se ispišao, ali... daj sve od sebe."

Džek se na to smeje. Ne može da se uzdrži. Ovaj put je red na njega da bude meta Miševog grimiznog pogleda.

"Obećaj mi da nećeš čekati do sutra da odeš tamo, pajkane."

"Mišu, nisam siguran da mogu to da ti obećam."

"Moraš. Idi tamo još večeras, i ne brini zbog paklenog psa... druge stvari u šumi oko te kuće... druge stvari..." Crvene oči zastrašujuće kolutaju. Crna tvar curi u Miševu bradu kao katran. Onda se nekako prisiljava da nastavi. "Druge stvari u šumi ima da te smažu k'o bombonu."

"Mislim da je to rizik koji moram da preuzmem", kaže Džek, namršteno. "Tamo negde se nalazi taj dečkić..."

"Bezbedan", šapuće Miš.

Džek diže obrve, nesiguran da li je dobro čuo Miša. Ako i jeste, može li da veruje u to što je čuo? Miš ima neki moćan i opak otrov koji radi u njemu. Do sada je nekako uspevao da mu se odupre, da komunicira uprkos njegovom dejstvu, ali...

"Još neko vreme će biti bezbedan", kaže Miš. "Ne od svega... postoje stvari koje ipak mogu da ga se dočepaju, pretpostavljam... ali je za sada bezbedan od gospodina Mančinga. Je l' se tako zove? Mančing21?"

"Manšan, mislim. Otkud znaš?"

Miš upućuje Džeku sablasan osmeh. To je osmeh umiruće proročice. Još jednom uspeva da se pipne po čelu, i Džek sa užasom primećuje da mu se prsti sada stapaju jedan sa drugom i postaju crni od noktiju naniže. "Sve je ovde, čoveče. Sve je ovde unutra. Rekao sam ti. Slušaj sad: bolje je da ga ubije neka džinovska buba ili kraba tamo preko... gde je... nego da ti umreš pokušavajući da ga spasiš. Ako se to dogodi, abalah će sigurno da ga dobije. Tako kaže... tvoj prijatelj."

"Koji prijatelj?" sumnjičavo pita Dok.

"Nije važno", kaže Miš. "Holivud zna. Zar ne, Holivude?"

Džek sa oklevanjem potvrđuje. To je Spidi, naravno. Ili Parkus, ako više volite.

"Sačekaj do sutra", kaže Miš. "Do podne, kada je sunce u oba sveta najjače. Obećaj."

Džek isprva ništa ne odgovara. Moglo bi se reći da je u agoniji.

"Ionako će se već skoro sasvim smračiti pre nego što stigneš do tridesetpetice", tiho se javlja Medvedica.

"A u šumi se zaista dešava neko gadno sranje", kaže Dok. "U poređenju sa tim, stvari u Veštici iz Blera izgledaju jebeno bezazlene. Ne znam da li je pametno da se suočavaš sa tim u mraku. Ukoliko nemaš želju da umreš, naravno."

"Kad obavite posao..." šapuće Miš. "Kad obavite posao... ako neko od vas bude još živ... spalite to mesto do temelja. Tu rupu. Taj grob. Spalite ga do temelja, čujete li? Zatvorite vrata."

Da", kaže Nosonja. "Čuli i razumeli, drugar."

"Poslednja stvar", kaže Miš. Sada se obraća samo Džeku. "Možda ćeš uspeti da nađeš kuću... ali mislim da će ti trebati još nešto. Reč. Reč koja ima moć zbog nečega što si... što si dodirnuo. Nekada davno. Taj deo ne razumem, ali..."

"U redu je", kaže mu Džek. "Ja razumem. Koja je reč, Mišu?"

Na trenutak mu se čini da mu Miš na kraju ipak neće uspeti to da kaže. Nešto očigledno pokušava da ga spreči da izgovori reč, ali Miš iz ovog okršaja izlazi kao pobednik. Ovo je, razmišlja Džek, verovatno njegova poslednja pobeda.

"D'yamba", kaže Miš. "Sada ti, Holivude. Reci to."

"D'yamba", kaže Džek, i na to sa jedne od improvizovanih polica u podnožju kauča uzleće čitav red debelih knjiga. Lebde tamo u polumraku... i lebde... i lebde... a onda sa treskom padaju na pod.

Medvedica ispušta kratak vrisak.

"Nemoj da je zaboraviš", kaže Miš. "Trebaće ti."

"Kako? Kako će mi trebati?"

Miš umorno vrti glavom. "Ne... znam."

Nosonja poseže preko Džekovog ramena i uzima onu jadnu žvrljotinu od mape. "Sastaćemo se sutra prepodne u Send Baru", kaže Džeku. "Budi tamo oko pola dvanaest, i već oko podne bi trebalo da skrenemo na onaj prokleti puteljak. U međuvremenu mislim da ovo zadržim kod sebe. Kao osiguranje da ćeš postupiti kao što ti je Miš rekao."

"U redu", kaže Džek. Mapa mu ionako ne treba da pronađe Crnu kuću Cakanog Bernsajda, ali je Miš gotovo izvesno u pravu: to verovatno nije mesto gde valja ulaziti noću. Teško mu je što ostavlja Taja Maršala tamo gde su peći - osećaj je toliko pogrešan da se gotovo čini kao zločin - ali mora da ima na umu da su u pitanju veće stvari od jednog izgubljenog dečaka.

"Nosonjo, jesi li siguran da želiš da se vratiš tamo?"

"Ne, dođavola, naravno da ne želim", kaže Nosonja, gotovo uvređeno. "Ali nešto mi je ubilo ćerku - moju rođenu ćerku! - i to nešto je došlo odande! Hoćeš da kažeš da još sumnjaš u to?"

Džek ne odgovara. Naravno da je tako. Istina je, takođe, da želi Doka i Nosonju uz sebe kada pođe stazom prema Crnoj kući. Ako budu imali snage da pođu s njim.

D'yamba, misli. D'yamba. Ne zaboravi.

Okreće se prema kauču. "Mišu, jesi li...?"

"Ne", kaže Dok. "Izgleda da mu ipak neće trebati 'kadilak'."

"A?" Džek tupo zuri u krupnog pivara-motordžiju. Oseća se tupo. Tupo i iscrpljeno.

"Tu više ništa ne kuca osim njegovog sata", kaže Dok, i počinje da peva. Trenutak kasnije pridružuje mu se Nosonja, a zatim i Medvedica. Džek se odmiče od kauča, sa mišlju koja je sablasno slična Henrijevoj: Kad pre prođe toliko vremena? Kako se do dođavola desilo?

U raju ne toče pivo... i zato ga pijemo uživo... a kad... ne budemo mogli... da ga pijemo uživo..."

Džek se na prstima kreće kroz sobu. Na suprotnom zidu nalazi se osvetljeni sat sa reklamom 'kingslendskog premijum zlatnog svetlog'. Naš stari prijatelj - koji konačno izgleda tačno onoliko star koliko mu je godina - sa nevericom zuri u vreme koje pokazuje, ne prihvatajući ga dok ga ne proveri na sopstvenom satu. Skoro je osam. Već je satima ovde.

Gotovo se smračilo, a Ribar je i dalje negde tamo napolju. Da ne pominjemo njegove onostrane pajtaše.

D'yamba, misli ponovo dok otvara vrata. Zatim izlazi na škripavi trem i zatvara vrata za sobom, pa glasno i od srca izgovara u suton: "Spidi, dođe mi da te zadavim."

24.

D'yamba je blistava i silna čarolija; moćne veze obrazuju mrežu koja se pruža, granajući se, u beskonačnost. Kada je Džek Sojer istrgnuo živi otrov iz Miševih očiju, d'yamba je prvo sinula u samrtnikovom umu, i taj um se istog trenutka pretvorio u otkrovenje; nitima mreže potekao je deo njegove blistave snage, i dodir d'yambe ubrzo je stigao do Henrija Lejdena. D'yamba se usput češe o Tanzi Freno, koja sedi u zastakljenoj niši Send Bara i gleda kako lepa mlada žena zadobija nasmešeno obličje u krugu svetlosti na suprotnom kraju parkinga i shvata, trenutak pre nego što će mlada žena nestati, da je upravo imala viziju osobe u koju bi njena Irma odrasla; dodiruje, takođe, Dejla Gilbertsona, a ovaj, vozeći se kući iz stanice, oseća iznenadnu i duboku potrebu za prisustvom Džeka Sojera, potrebu od koje ga boli srce, i zariče se da će ispratiti do kraja slučaj Ribara sa njim, bez obzira na prepreke; d'yamba treperi niz jednu od niti do Džudi Maršal i otvara prozor u Peko, gde Taj spava u ćeliji boje gvožđa, čekajući izbavljenje, živ i zdrav; u Čarlsu Bernsajdu, dodiruje istinskog Ribara, gospodina Manšana, nekada znanog kao Ponedeljko, baš u trenutku kada Berni kuca u staklo. Gospodin Manšan oseća oseća kako mu laka struja hladnog vazduha nadima pluća poput upozorenja, i ledi se od besa i mržnje prema ovom uljezu; Čarls Bernsajd, koji ne zna ništa o nečemu što se zove d'yamba i zato ne može ni da ga mrzi, prima ovu emociju svoga gospodara i seća se kada je onomad u Čikagu dečak koji je trebalo da bude mrtav ispuzao iz platnene vreće i natopio zadnje sedište njegovog automobila optužujućom krvlju. Prokleto optužujućom krvlju, supstancom koja je nastavila ga mu se ruga dugo pošto je izbrisao njene vidljive tragove. Ali Henrija Lejdena, od koga smo započeli ovo ređanje, ne pohode ni blagoslov ni bes; ono što dotiče Henrija jeste neka vrsta svevideće jasnoće.

Rodine posete, sada to shvata, bile su isključivo proizvod njegove usamljenosti. Jedina stvar koju je čuo dok se peo uz stepenice bila je njegova neprolazna čežnja za pokojnom ženom. Biće koje stoji sa one strana vrata studija jeste onaj užasni starac iz Makstonovog doma, koji namerava sa njim da uradi isto što je uradio sa troje dece.

Ko bi drugi došao u ovaj sat da kuca na prozor studija? Dejl ne bi, niti Džek, a ponajmanje Elvina Morton. Svi drugi bi ostali napolju i zvonili na vrata.

Henriju ne treba više od nekoliko sekundi da razmotri mogućnosti i razradi neku vrstu plana. Pretpostavlja da je brži i jači od Ribara, koji zvuči kao čovek koji se bliži osamdesetoj; osim toga, Ribar verovatno ne sluti da njegova žrtva zna ko je on. Da bi što bolje iskoristio situaciju, Henri mora da izgleda iznenađeno ali prijateljski, kao da je jednostavno radoznao u vezi svojeg posetioca. Onog trenutka kada otvori vrata studija, koja je, nažalost, ostavio otključana, moraće da deluje brzo i odlučno.

Jesmo li spremni za to? pita se, i razmišlja: Bolje bi bilo da jesmo.

Da li je uključeno svetlo? Nije; pošto je očekivao da će biti sam, nije se baktao nepotrebnim poslom da ga uključuje. Pitanje zato treba da glasi: koliko se smračilo napolju? Možda još nije dovoljno - da je prošao sat više, mogao bi potpuno neopažen da prođe kroz kuću i umakne na sporedna vrata. Izgledi mu trenutno nisu veći od pola-pola, ali sunce već tone iza kuće, i svaki sekund odlaganja kupuje mu malo više tame u dnevnoj sobi i kuhinji.

Prošlo je možda dve sekunde otkako je prilika koja vreba zakucala na prozor, i Henri, koji je sačuvao spokojno držanje nekoga ko nije čuo zvuk koji je načinio njegov posetilac, više ne može da odugovlači. Pretvarajući se da je izgubljen u mislima, jednom rukom hvata postolje teške figure koju je pre nekoliko godina dobio kao nagradu za Kvalitet Radijskog Izvođenja i preuzeo u odsustvu Džordža Redbana, a drugom iz plitke činije pred sobom uzima skakavac koji je neki obožavalac ostavio u studiju univerzitetskog radija na poklon Viskonsinskom Pacovu. Henri taj nož koristi za otvaranje celofanskog omota na kutijama sa CD-ima, a pre nekog vremena, da bi nečim zaposlio ruke, naučio je da ga oštri. Sa uvučenim sečivom, nož podseća na neobično, pljosnato penkalo. Dva oružja su bolje nego jedno, razmišlja, naročito ako tvoj protivnik veruje da je ono drugo bezopasno.

Sada je prošlo već četiri sekunde otkako se na prozoru pored njega začulo kucanje, i u međuvremenu su Berni i gospodin Manšan, svaki na svoj način, postali znatno nestrpljiviji. Gospodin Manšan se sa odvratnošću stresa od nagoveštaja reči d'yamba koja je donekle pokvarila inače razveseljavajuću scenu. Njeno javljanje može da znači samo jedno, da je neko blizak slepcu uspeo dovoljno da se približi Crnoj kući da okusi otrove njenog krvožednog čuvara. To opet znači da omrznuti Džek Sojer sada zna za postojanje Crne kuće i namerava da probije njenu odbranu. Vreme je da unište slepca i vrate se kući.

Berni je svestan samo haotične mešavine mržnje i emocije iznenađujuće slične strahu koja dolazi od njegovog gospodara. Berni oseća bes zbog toga što je Henri Lejden prisvojio njegov glas, jer zna da to predstavlja pretnju; još snažnije od ovog samoodbrambenog impulsa oseća čežnju za prostim ali dubokim užitkom krvoprolića. Kada iskasapi Henrija Lejdena, Čarls Bernsajd želi da uzme još jednu žrtvu pre nego što skoči do Crne kuće i uđe u carstvo o kome misli kao o Šeolu.

Krupni, kvrgavi zglobovi njegove šake još jednom kucaju na staklo.

Henri okreće glavu prema prozoru u besprekornoj imitaciji umerene iznenađenosti. "Učinilo mi se da je neko tu. Ko je to?... Hajde, oglasi se." Pomera prekidač i govori u mikrofon: "Ako i jeste nešto rekli, nisam vas čuo. Dajte mi sekund ili dva da se organizujem ovde, i odmah izlazim." Ponovo se okreće napred i naginje preko stola. Levom rukom kao da odsutno dodiruje svoju lepu nagradu; desna nije na vidiku. Henri izgleda kao da je nečim duboko zaokupljen. Istina je da osluškuje kako nikad u životu nije osluškivao.

Čuje kako se ručka na vratima studija sa čudesnom sporošću okreće u smeru kazaljke na satu. Vrata se sa šapatom otvaraju, za centimetar, dva, tri. Studio se puni napadnim cvetnim mirisom 'Mog greha', koji kao da oblaže, tankim hemijskim filmom, mikrofon, kutije sa trakom, potenciometre i Henrijev namerno izloženi potiljak. Đon, po zvuku bi se reklo plišane papuče, meko šuška preko poda. Henri čvršće steže oružje i čeka zvuk koji će biti signal da se pokrene. Čuje još jedan gotovo bešumni korak, zatim još jedan, i zna da mu je Ribar iza leđa. I sam nosi nekakvo oružje, nešto što seče izmaglicu parfema i ima miris travnjaka ispred kuće i glatkoću mašinskog ulja. Ne može da odredi šta je to, ali mu kretanje vazduha govori da je teže od noža. To čak i slepac može da vidi. Nezgrapnost sa kojom Ribar pravi sledeći pritajeni korak ukazuje da matori obema rukama drži oružje.

U Henrijevom umu se formirala slika, prema kojoj njegov protivnik stoji iza njega, spreman da napadne, i toj slici sada dodaje ispružene, podignute ruke. Ruke koje drže instrument nalik na baštovanske makaze. Henri i sam ima oružje, od kojeg je najbolje iznenađenje, ali iznenađenje mora da bude dobro tempirano da bi uspelo. U stvari, ako želi da izbegne brzu i krvavu smrt, moraće da bude savršeno. Spušta glavu još niže, i čeka signal. Čudi se svojem miru.

Čoveku koji stoji, nevidljiv, sa predmetom nalik na baštovanske makaze ili teške krojačke makaze u rukama iza svoje žrtve koja sedi, treba ceo sekund da ispravi leđa i podigne ruke ne bi li mu zamah naniže imao najveću moguću snagu. U tom pokretu će mu se odeća pomeriti na telu. Materijal će kliznuti preko kože; jedna tekstura će se možda očešati o drugu; možda će mu zaškripati kajiš. Čuće se udisaj. Običan čovek bi čuo tek ponešto od ovih upozoravajućih šumova, ali Henri Lejden može da se pouzda da će ih čuti sve.

To se najzad i dešava. Materijal se trlja o kožu i šušti sam od sebe; u Bernijeve nozdrve šišteći ulazi vazduh. Henri smesta gura stolicu unazad i u istom pokretu se okreće i zamahuje figurom prema svojem napadaču koji stoji. Uspelo je! Oseća kako mu potres udarca struji kroz ruku i čuje stenjanje od prepasti i bola. Miris 'Mog greha' mu puni nozdrve. Ivica stolice ga udara u kolena. Pritiska dugme na skakavcu, oseća kako iskače dugačko sečivo, i gura ga napred. Nož se zabada u mesto. Sa razdaljine od dvadesetak centimetara od njegovog lica dolazi pomamni vrisak. Henri ponovo zamahuje figurom prema napadaču, a onda izvlači nož i ponovo bode. Mršave ruke mu se obavijaju oko vrata i ramena, ispunjavajući ga odvratnošću, a u lice mu duva smrdljiv dah.

Primećuje da je povređen, jer mu se na levoj strani leđa javlja bol koji je oštar na površini i tup u dubini. Proklete makaze za živicu, razmišlja, i ponovo bode nožem. Ovaj put probada samo vazduh. Prsti mu se divljački stežu oko lakta, a druga ruka ga hvata za rame. Ruke ga vuku napred, i da bi ostao na nogama oslanja se kolenom o sedište stolice. Dugački nos sudara se sa njegovim, i pomera mu naočare za sunce. Od onoga što sledi pripada mu muka: dva reda zuba nalik na slomljene školjke sklapaju mu se na obrazu i progrizaju kožu. Niz lice mu teče krv. Redovi zuba se sklapaju i otkidaju ovalni komad kože, i Henri čuje, kroz beli blesak bola koji je nepojaman, daleko gori od bola u leđima, sopstvenu krv kako prska po licu matorog čudovišta. Strah i odvratnost, kao i neverovatna količina adrenalina, daju mu snagu da zamahne nožem i da se istovremeno izmigolji iz čovekovog zahvata. Sečivo pronalazi neki pokretni deo Ribarevog tela - čini mu se da je mišica.

Pre nego što stiže da oseti išta slično zadovoljstvu, čuje kako sečiva makaza cvikaju vazduh a zatim i kako ujedaju njegovu šaku sa nožem. Shvata tek pošto se dogodilo: makaze su mu rasekle kožu, presekle kosti i odsekle dva prsta desne šake.

A onda, kao da je dodir makaza bio Ribarev poslednji dodir s njim, oseća da je slobodan. Stopalo mu pronalazi ivicu vrata, rita ih od sebe i baca se kroz zamišljeni otvor. Dočekuje se na podu koji je toliko lepljiv da mu đonovi klizaju u trenutku kada pokušava da ustane. Je li moguće da je sva ova krv njegova?

Glas koji je proučavao u neko drugo doba, u nekom drugom životu, dopire iz pravca vrata studija. "Ubo si me, seronjo jedan."

Henri se ne zadržava da sluša; Henri je u pokretu, želeći da nije osetio da ostavlja širok trag krvi za sobom. Zbog nečega ima utisak da je natopljen njom, da mu je košulja promočena do kože, i da mu se odostraga sliva niz noge. Krv nastavlja da mu teče niz lice, i uprkos adrenalinu oseća kako ga napušta energija. Koliko mu je ostalo pre nego što iskrvari - dvadeset minuta?

Kliza se kroz hodnik i utrčava u dnevnu sobu.

Neću se izvući iz ovoga, razmišlja. Izgubio sam previše krvi. Ali bar mogu da stignem do vrata i da umrem napolje, na svežem vazduhu.

Ribarev glas stiže do njega iz hodnika. "Poj'o sam ti deo obraza, a sa' ću ti pojedem i prste. Čuješ li me, seronjo?"

Henri stiže do vrata. Ruka mu kliza i spada sa kvake; ne uspeva da je okrene. Pipa za dugmetom bravem, koje treba otpustiti.

"Pit'o sam da l' me čuješ." Ribar se primiče, i glas mu cepti od besa.

Henri treba samo da pritisne dugme koje otključava vrata i okrene kvaku. Mogao bi za sekund da se nađe izvan kuće, ali preostali prsti neće da slušaju. U redu, umreću, kaže sebi. Poći ću za Rodom, za mojom Jarebicom, mojom lepom Jarebicom.

Zvuk žvakanja, zajedno sa coktanjem i krckanjem. "Imaš ukus k'o govno. Jedem tvoje prste, i imaju ukus k'o govno. Znaš šta volim? Znaš šta najviše volim da jedem? Guzove malog deteta. I Albert Fiš ih je vol'o, bogme jeste. Mmm-mmm! DEČJA GUZA! E, to je DOBAR ZALOGAJ!"

Henri shvata da je nekako skliznuo niz nesavladiva vrata sve do poda i da sada počiva, preteško dišući, na šakama i kolena. Odguruje se napred i zavlači se iza sofe u misionarskom stilu, iz čije je udobnosti slušao Džeka Sojera kako čita rečitu prozu Čarlsa Dikensa. Među stvarima koje nikada neće da ostvari, shvata, biće i ta da sazna šta se na kraju dogodilo u Čemernoj kući. Druga je da još jednom vidi svojeg prijatelja Džeka.

Ribarevi koraci ulaze u dnevnu sobu, i prestaju da se čuju. "U redu, 'de si se sakrio, seronjo? Od mene ne možeš da pobegneš." Baštovanske makaze rade cak-cak.

Ili je Ribar odjednom oslepeo kao Henri, ili se u sobi u međuvremenu smračilo. Tračak nade, plamičak šibice, razgoreva se u Henrijevoj duši. Možda njegov protivnik neće uspeti da pronađe prekidače za svetlo.

"Seronjo!" Zer-ronjo. "Bog te ubio, 'de si se zavuk'o?" Bogde ubio, dezize zavugo?

Ovo je da ne poveruješ, razmišlja Henri. Što je ljući i nezadovoljniji, Ribar sve više preuzima onaj uvrnuti akcent ozeblog Nemca. To više nije južni Čikago, ali ni bilo šta poznato. A sigurno nije ni nemački. Da je Henri čuo doktora Spiglmena kako opisuje Francuza koji pokušava da govori engleski kao Nemac, sa odobravajućim smeškom bi klimao glavom. To zaista podseća na neki svemirski nemački akcent, nešto što je mutiralo prema nemačkom a da ga nikada nije čulo.

"Povredio si me, svinjo smrdljiva!" Bobrredio zi be, zbinjo zbrrdljiba!

Ribar se povodi prema pokretnoj stolici i gura je u stranu. Progovara svojim čikaškim glasom: "Ima da te nađem, drugar, i da ti otkinem tu jebenu tikvu."

Svetiljka se ruši na pod. Stopala u papučama teško se vudu prema desnoj strani sobe. "Slepac se sakrio u mraku, a? O, to je slatko, to je tako slatko. E, da ti čika nešto kaže. Ima dugo kako nikome nisam poj'o jezik, al' mislim da tvoj 'oću." Stočić i lampa na njemu sa treskom padaju na pod. "Imam informaciju za tebe. To sa jezicima je čudna stvar. Jezik starca ne razlikuje se mnogo po ukusu od jezika mladog momčeta - mada je, naravski, dečji jezik duplo bolji od ovi'. Gad zab bio Fridz Haban bojo zam bnogo jeziga ha ha."

Čudno... ta vanzemaljska verzija nemačkog javlja se u Ribaru kao druga strana podeljene ličnosti. Pesnica udara po zidu, i koraci se suljaju bliže. Pomažući se laktovima, Henri puzi oko drugog kraja sofe i migolji se prema zaklonu dugačkog, niskog stola. Koraci šljapkaju po krvi, i Henri oseća, kad god osloni glavu na ruke, kako mu topla krv mlaza u lice. Plamena agonija u prstima gotovo poništava bol u obrazu i leđima.

"Ne moš se kriješ zauvek", kaže Ribar. Zatim smesta prelazi na onaj uvrnuti akcent i odgovara. "Dozda zdim, Bern-Bern. Ibabo bnogo bažnija bozla."

"Šta, pa sam si ga nazv'o zeronjom. Povredio me je!"

Lizice u jazbinaba, oho, bacobi u rubaba, njih dagođe boli. Boje zirode bebidze dagođe boli, aha, bnogo bonogo viže."

"A on, šta je s njim?"

"On đe da izgrbari, da izgrbari nadžizdo, aha. Negaga neg dzrgne."

Tama je tolika da samo naziremo šta se događa. Reklo bi se da Čarls Bernsajd izvodi sablasnu imitaciju Parkusovog dvoglavog papagaja, Svetačkog i Prostačkog. Kada govori sopstvenim glasom, okreće glavu u levo; kada govori naglaskom vanzemaljca, gleda u desno. Gledajući ga kako okreće glavu levo-desno, gotovo da imamo utisak da posmatramo nekog komičara, Džima Kerija ili Stiva Martina, kako glume dve polovine podeljene ličnosti - s tim što ovaj čovek nije smešan. Obe njegove ličnosti su odvratne, a njihovi glasovi nam vređaju uši. Najveća razlika među njima je u tome što leva strana, ozebli vanzemaljac, diriguje; njegove ruke drže volan vozila, tojest onog drugog, dok je desna strana - naš Berni - uglavnom rob. S obzirom da je razlika među njima postala toliko vidljiva, počinjemo da stičemo utisak da neće proći dugo pre nego što gospodin Manšan zguli Čarlsa Bernsajda i odbaci ga kao iznošenu čarapu.

"Ali ja OĆU da ga ubijem!" krešti Berni.

"On je veđ brdab, brdab, brdab. Džeg Zojer ibada dzrgne. Džeg Zojer ibada ne zna ždađe od buge. A bi zad idebo u dob, oho, da ubijebo Lolu, ahaaa? Deo zi dubijež Lolu, daaa?"

Berni se kikoće. "Aha. Deo sam da ubijem Lolu. Deo sam da iseckam tog seronju na komadiće, i da mu oglođem kosti. A ako je i ona uobražena kučka tamo, ima da joj odsečem glavu i u slast popapam onaj sočni jezik."

Henriju Lejdenu ovaj razgovor liči na ludilo, opsednutost demonima, ili oboje. Krv nastavlja da mu se sliva niz leđa i iz ostataka odsečenih prstiju, i nemoćan je da je zaustavi. Miris sve te krvi ispod i oko njega ispunjava ga mučninom, ali je mučnina najmanji od njegovih problema. Osećaj vrtoglavice, prijatne ošamućenosti - to je trenutno najveći problem, a najbolje oružje protiv toga je upravo bol. Mora da ostane svestan. Mora nekako da ostavi poruku Džeku.

"Bi zad idebo, Bern-Bern, da ze bozdarabo za Lolu, daaa? A onda... oho a onda, onda, onda idebo do naže dibne Džrne guđe, Bern-Bern boj, da bribrebibo zbe za dolazag Gribiznog Gralja!"

"E to može, 'oću da vidim Grimiznog Kralja", kaže Berni. Iz ugla usta mu visi traka pljuvačke, i oči mu se na trenutak crveno žare u tami. "Kad mu budem pred'o ono derište Maršalovih, ima da bude srećan k'o kuče, jer ću malom da pojedem samo jedan guz, ručicu, il' tako nešto."

"Iba da bude zređan zbog bene, Bern-Bern, on najbiže boli bene, bene, bene, gozbodina Banžana! A gad Gralj gonadžno bozdane Gralj, lizice u jazbinaba ibada da bladžu, gorgo da bladžu, iba odži da izbladžu, zado ždo di i ja iba da jedebo i jedebo i jedebo zbedog od oba zbeda ne ozdanu zabo brazne ljuzge!"

"Dok ne ostanu prazne ljuske." Berni se cereka, i bučno uvlači nit pljuvačke u usta. "E, to ima da bude jedenje."

Grozni stari Bern-Bern, razmišlja Henri, uskoro 'ima' da položi prvu ratu za Bruklinski most.

"Dođi."

"Dolazim", kaže Bernsajd. "Al' prvo da ostavim poruku." Nastaje tišina.

Sledeća stvar koju Henri čuje jeste čudno šuštanje i šljap-šljap natopljene obuće po lepljivom podu. Vrata ostave ispod stepenica sa treskom se otvaraju; vrata studija sa treskom se zatvaraju. Na trenutak oseća miris ozona. Otišli su; Henri ne zna kako se to dogodilo, ali je prilično siguran da je ostao sam. Koga briga kako se dogodilo? Ima važnije brige. "Bnogo bažnije brige", glasno izgovara. "Ako je on Nemac, ja sam pirgava kvočka."

Ispuzava ispod dugačkog stola i oslanja se na njegovu ploču ne bi li se uspravio. Ispravivši leđa, oseća kako mu se muti u glavi, i hvata se za stub podne lampe da bi se zadržao na nogama. "Nemoj da se onesvestiš", kaže. "A ne, onesvešćivanje nije dozvoljeno."

Siguran je da je u stanju da hoda. To je ionako ceo život radio, zar ne? Kad smo već kod toga, umeo bi i da vozi kola; vožnja je još lakša od hodanja, samo što niko nije imao cojones da mu dopusti da pokaže svoje umeće za volanom. Šta, ako Rej Čarls može da vozi - a može, ume, Rej Čarls se verovatno upravo prestrojava u levu traku na autoputu - zašto ne bi Henri Lejden? Istina, Henri u ovom trenutku nema na raspolaganju automobil koji bi vozio, pa će morati da se zadovolji kratkom ali žustrom šetnjom. Dobro, onoliko žustrom koliko bude moguće.

A kuda Henri namerava da pođe u šetnju kroz krvlju umazanu dnevnu sobu? "Šta gde?" odgovara sebi. "Zna se gde. Idem u svoj studio. Nešto sam se zaželeo da prošetam do svojeg malog studija."

Um mu ponovo zaranja u sivilo, a sivilo po svaku cenu valja izbegavati. Ali znamo lek protiv sivila, zar ne? O da, znamo: lek je dobar, oštar bol. Henri se pljeska zdravom šakom po partljcima odsečenih prstiju - uhhh, brate, to je to, kao da je celu ruku gurnuo u vatru. Ruka u vatri: to ne može da omane. Usijane varnice iz zapaljenih prstiju ima sigurno da nas dovedu do studija.

Neka suze samo teku. Mrtvi ne plaču.

"Miris krvi je poput smeha", kaže Henri. "Ko je to rekao? Neko. Negde. U knjizi. 'Miris krvi bio je poput smeha'. Sjajna misao. E, a sad nogu pred nogu napred."

Stigavši do kraja kratkog hodnika koji vodi do studija, na trenutak se naslanja na zid. Iz sredine grudi širi mu se talas blažene malaksalosti i zapljuskuje mu telo. Onda trza glavom naviše, tako naglo da mu kriv iz iskidanog obraza prska po zidu. "Nastavi da pričaš, šašavko. Pričati sam sa sobom ne znači da si lud. To je jedna sjajna stvar. Uostalom, znaš šta? Od toga u stvari živiš - po ceo dan pričaš sam sa sobom!"

Henri se odbija od zida, pravi korak napred, i iz njega progovara Džordž Redban. "Prijatelji, a vi JESTE moji prijatelji, moram, na svoju žalost, da vas obavestim da ovde u KDCU-u imamo neke tehničke probleme. Došlo je do pada napona, i od tada je, bogami, zabeleženo već nekoliko zamračenja. Al' ne bojte se, mili moji i dragi. Straha nemajte! Još dok ovo govorim, samo sam četiri laka koraka od vrata i dok kažete 'keks' ima da budemo tamo. Nema tog matorog ljudoždera i njegovog pajtaša vanzemaljaca koji će ovu stanicu da skinu sa talasa, a-JOK, bar ne dok ne završimo ovu poslednju, oproštajnu emisiju."

Džordž Redban kao da daje život Henriju Lejdenu, a ne obrnuto. Držanje mu je postalo uspravnije. Dva koraka dovode ga do zatvorenih vrata studija. "Ova je bilo teška za hvatanje, prijatelji, i ako Poki Riz bude 'teo da uhvati sledeću, neka se postara da mu rukavica bude čista k'o suza. Ali šta on to radi, narode? Treba li da verujemo sopstvenim očima? Da li to gura ruku u džep pantalona? Da li izvlači nešto iz džepa? Čoveče, ovo je da ti se zamanta u glavi... Poki će da izvede stari TRIK SA DŽEPNOM MARAMICOM! Jeste, bogami! Evo ga, upravo BRIŠE rukavicu, BRIŠE ruku kojom baca, ISPUŠTA maramicu, PRIHVATA kvaku... i vrata su OTVORENA! Poki Riz je ponovo uspeo, I SADA JE U STUDIJU!"

Henri omotava maramicu oko prstiju i pipa za stolicom. "Rafael Furkal izgleda izgubljeno tamo na terenu, čovek POSEŽE za loptom... Ali sačekajte, da vidimo hoće li je uhvatiti? Da li je napipao ivicu? DA! Upravo je uhvatio NASLON za ruke lopte, uhvatio je LEĐA lopte i USPRAVLJA je, dame i gospodo, i evo je, lopta ponovo STOJi na TOČKOVIMA! Furkal seda, i odguruje se prema mikseti. Krvi je na pretek, ali bezbol jeste krvava igra kad protivnik krene KRAMPONIMA na tebe."

Prstima desne ruke, sa kojih je uglavnom uspeo da obriše krv, Henri pritiska dugme ON na velikom magnetofonu i privlači mikrofon. Sedi u tami, slušajući zvuk trake koja se odmotava, i zbog nečega je zadovoljan što je ovde, radeći ono što je hiljadu noći, iz noći u noć, radio. Telom i umom mu struji somotski meka slabost, pomračujući sve što dodirne. Prerano je, međutim, da se preda. Uskoro će, ali prvo mora da obavi posao. Mora da razgovara sa Džekom Sojerom tako što će razgovarati sa sobom, i za to priziva poznate duhove koji mu pozajmljuju svoje glasove.

Džordž Redban: "Na kraju smo devetog, i domaći tim već se uputio pod tuševe, drugar. Ali utakmica nije ZAVRŠENA sve dok je poslednji SLEPAC na nogama!"

Henri Šejk: "Ovo govorim tebi, Džek, zato što neću da mi odlepiš, ili nešto slično. Ostani 'ladan i slušaj šta tvoj stari drugar, Šik Šeik Henri Šejk, ima da ti kaže? Ribar je navrać'o do mene, a odavde je produžio do Makstonovog doma. Planira da ubije Lolu, vlasnika. Zovi policiju, spasi ga ako budeš mogao. Ne znam da li to znaš, ali Ribar zapravo stanuje u Makstonovom domu. To je starac koga je zaposeo demon. Hteo je da me spreči da ti kažem da sam mu prepoznao glas. Hteo je, takođe, da se poigra sa tvojim osećanjima - misli da može da te sjebe tako što će me ubiti. Nemoj da mu pružiš to zadovoljstvo, važi?"

Viskonsinski Pacov: "ZATO ŠTO BI STVARNO BILO TRUBA! DUPEGLAVAC ĆE DA TE ČEKA NA MESTU KOJE SE ZOVE CRNA KUĆA, I MORAŠ DA SE PRIPREMIŠ ZA GADA! DA MU OTKINEŠ JAJCA!"

Pacovov glas nalik na motornu testeru završava se napadom kašlja.

Henri Šejk, teško dišući: "Naš drugar Pacov iznenada je pozvan na drugo mesto. Dečko se lako uzbuđuje."

Džordž Redban: "SINE, 'oćeš da kažeš da..."

Henri Šejk: "Smiri se. Jeste, sa razlogom se uzbuđuje. Ali Džek ne treba da sluša kako vrištimo na njega. Džeku trebaju informacije."

Džordž Redban: "Onda mislim da je bolje da požuriš da mu ih saopštiš."

Henri Šejk: "Evo kako stoji stvar, Džek. Ribar nije bog zna kako bistar, a nije ni njegov, šta mu dođe, demon, koji se gospodin Mančing, ili tako nekako. Uz to je veoma tašt."

Henri Lejden se zavaljuje u naslon stolice i na trenutak ili dva zuri u prazno. Od struka naniže više ništa ne oseća, a krv iz desne ruke napravila je baru oko mikrofona. Iz patrljaka prstiju i dalje uporno, ali sve slabije curi.

Džordž Redban: "Ne sad, Smeško!"

Henri Lejden odmahuje glavom i kaže: "A tašte i glupe moguće je pobediti, drugar. Nego, vreme je da odjavljujem emisiju. Džek, ne treba da ti bude teško zbog mene. Imao sam vraški lep život, a sada odoh mojoj dragoj Rodi." Smeši se u tami; osmeh mu postaje širi. "Ah, Jarebice. Tu si."

Miris krv nekada zaista može da bude kao smeh.

Šta je ovo, ovde na kraju Gvožđarskog Sokačeta? Horda, roj debelih, zujavih stvari koje kruže i zaleću se oko Džeka Sojera, koje u umirućoj svetlosti izgledaju gotovo iluminirano, poput zlatnih stranica nekog svetog zapisa. Premale da bi bile kolibriji, čini se da nose sa sobom neki sopstveni, unutrašnji sjaj dok tkaju mrežu u vazduhu. Ako su to ose, Džek Sojer ima da se nađe u ozbiljnoj nevolji. Ali šta god da su, ne ujedaju; njihova okrugla tela češu mu se o lice i ruke, sudarajući se nežno sa njegovim telom kao što se mačka češe o vlasnikovu nogu, istovremeno pružajući i primajući zadovoljstvo bliskosti.

U ovom trenutku mnogo više pružaju utehu nego što je primaju, iako ni sam Džek ne ume da objasni zašto je tako. Stvorenja koja ga okružuju nisu ose, kolibriji niti mačke, ali jesu pčele, medne pčele, a on bi se u normalnim okolnostima uplašio kada bi se našao usred roja pčela. Pogotovo kada bi se činilo da pripadaju nekoj kraljevskoj vrsti ovih insekata, superpčelama, većim od svih koje je ikada video, zlatnije zlatnim i dublje crnjim od običnih. Ali Džek se zbog nečega ne plaši. Da su htele da ga izbodu, već bi to učinile. Dodir mnoštva njihovih tela nadasve je mek i nežan; njihovo grupno zujanje duboko je i harmonično, miroljubivo kao protestantska himna. Posle prvih nekoliko sekundi, Džek se jednostavno prepušta.

Pčele se roje sve bliže, i njihov šum mu pulsira u ušima. Na trenutak vidi samo gusto izatkanu mrežu pčela koje lete tamo-amo, a onda mu se spuštaju svuda po telu, izuzev ovala lica. Na glavi kao da nosi šlem od pčela. Potpuno mu prekrivaju ruke, grudi, leđa i noge. Pčele mu u tolikom broju mile po cipelama da se ove više uopšte ne vide. Uprkos brojnosti, gotovo da nemaju težinu. Otkriveni delovi Džekovog tela, šake i vrat, kao da su prekriveni kašmirom. Na Džeku Sojeru svetluca zlatna i crna, poput perja laka odora od pčela. Podiže ruke, i pčele se dižu zajedno sa njima.

Džek je viđao fotografije pčelara prekrivenih pčelama, ali ovo nije fotografija, a on nije pčelar. Čuđenje - u stvari, najčistije ushićenje zbog neočekivanosti ove posete - čini da se oseća opijeno. Sa pčelama na sebi, zaboravlja Miševu strašnu smrt i zastrašujući posao koji ga sutradan čeka. Ona koju ne zaboravlja jeste Sofi; voleo bi da Nosonja i Dok izađu i vide šta se događa, ali bi još više voleo kada bi Sofi mogla da vidi. A možda, zahvaljujući d'yamba, i može. Neko šalje utehu Džeku Sojeru, neko mu želi dobro. Oseća podršku, nevidljivog, dobrostivog prisustva. Ta podrška je kao blagoslov. Odeven u svetlucavo crno-žuto odelo od pčela, Džek ima utisak da bi, ako zakorači prema nebu, uzleteo. Pčele bi ga ponele preko dolina. Ponele bi ga preko nabranih bregova. Kao krilati ljudi na Teritorijama koji su nosili Sofi, leteo bi. Umesto njihova dva, imao bi dve hiljade krila da ga nose.

U našem svetu, priseća se Džek, pčele se vraćaju u košnicu pre mraka. Kao da su ih podsetili na ovaj običaj, pčele uzleću sa Džekova glave, trupa, ruku i nogu, ne odjednom, kao živih tepih, već pojedinačno i u grupama od pet ili šest, kratko kruže iznad njegove glave a onda zaokreću i ubrzavaju poput metaka iznad kuća u zaobalju Gvožđarskog Sokačeta i nestaju, do poslednje, u crnom beskraju. Džek postaje svestan njihovog šuma tek kada je iščezao zajedno sa njima.

U onih nekoliko sekundi pre nego što će se ponovo pokrenuti prema svojem pikapu, ima osećaj da neko bdi nad njim. Bio je... šta? Dolazi mu u trenutku kada okreće ključ motora 'rama' i pritiska pedalu gasa: bio je zagrljen.

Džek nema predstavu koliko će mu toplina tog zagrljaja biti potrebna, niti na koji način će mu se vratiti, u noći koja predstoji.

Ono što sada oseća, prevashodno, jeste iscrpljenost. Iza njega je dan koji je morao da se okonča nadrealnim događajem kakav je bio zagrljaj roja pčela: Sofi, Vendel Grin, Džudi Maršal, Parkus - ta kataklizma, taj potop! - i čudna smrt Miša Baumana, sve ove stvari rastegle su ga do kidanja, ostavile ga bez vazduha. Telo mu vapi za odmorom. Pošto je napustio Frenč Lending i zašao u prostrana, mračna polja, oseća kušnju da stane pored puta i odrema jedno pola sata. Sve dublja noć obećava osveženje sna, i u tome zapravo i leži problem: mogao bi da prespava celu noć u kamionetu, posle čega bi se na dan kada bi valjalo da bude u najboljem izdanju osećao ošamućeno i artritično.

Trenutno nije u najboljem izdanju - ni prineti, kao što je njegov otac, Fil Sojer, imao običaj da kaže. Trenutno mu je čorba na crvenom, još jedan omiljeni izraz Fila Sojera, ali računa da će izdržati da ostane budan još za toliko da svrati do Henrija Lejdena. Možda je Henri postigao dogovor sa čovekom iz ESPN-a - možda će da pređe na širu scenu i počne da pravi mnogo više para. Henriju uopšte ne treba više para nego što ih sada ima, jer se čini da je u Henrijevom životu sve na svojem mestu, ali se Džeku dopada pomisao da vidi svojeg dragog prijatelja odjednom zatrpanog šuškama. A Henri sa viškom šuški za razbacivanje jeste nešto što bi Džek jako voleo da vidi. Pomislite, deco, samo kakva bi čudesna odela mogao sebi da priušti! Džek zamišlja kako putuje u Njujork sa njim, odseda u nekom finom hotelu poput Karlajla ili Sent Redžisa, kako ga prati kroz nitz sjajnih prodavnica za gospodu, pomažući mu da odabere sve što poželi.

Na Henriju ionako gotovo sve dobro izgleda. On kao da oplemenjuje odeću koju nosi, bez obzira o čemu se radi, a uz to ima poseban, samposvojan ukus. Henri voli dah klasične, gotovo staromodne elegancije. Često se odeva u pruge, pleteno, riblju kost. Voli pamuk, lan i vunu. Ponekad nosi leptir-mašne, prsluke, i male maramice koje mu vire, našušurene, iz džepa na grudima. Od obuće nosi mokasine, šimike, pačji kljun i kratke čizme od meke, fine kože. Nikada ne nosi patike ili farmerke, i Džek ga nikada nije video u majici sa natpisom. Pitanje je, samo, kako je čovek koji je slep od rođenja razvio tako istančan ukus?

Pa da, Džeku pada na pamet, za to je zaslužna njegova majka. Naravno. Nasledio je ukus od majke.

Iz nekog razloga, ova spoznaja preti da Džeku natera suze na oči. Kad god si umoran, postaješ pekmez, prekoreva sebe. Pazi da ne pukneš. Ali prepoznavanje problema nije isto što i njegovo otklanjanje, i svestan je da nije u stanju da posluša sopstveno upozorenje. Pomisao da je Henri Lejden čitavog života sledio majčine stavove o odevanju čini mu se dirljiva i divna. Ukazuje na vrstu odanosti kojoj se divi - neizgovorene odanosti. Henri je verovatno nasledio još dosta toga od majke: britak jezik, ljubav prema muzici, razumnost, potpuno odsustvo samosažaljenja. Razumnost i odsustvo samosažaljenja su sjajna kombinacija, razmišlja Džek; nadomak su definicije hrabrosti.

Pošto Henri jeste hrabar, podseća se Džek. Henri je praktično neustrašiv. Kada priča o vožnji automobila zabavan je, ali Džek je prilično siguran da bi njegov prijatelj, kada bi mu bilo dozvoljeno, bez oklevanja uskočio za volan najbližeg 'krajslera', pokrenuo motor i zdimio prema autoputu. Pritom se ne bi junačio i rametao, jer mu je takvo ponašanje strano; Henri bi klimnuo glavom prema vetrobranskom staklu i rekao nešto u stilu: "Kukuruz izgleda dosta visok za ovo doba godine", i "Milo mi je što je Dvejn konačno našao vremena da okreči kuću." A kukuruz bi zaista bio visok, i Dvejnova kuća bi bila okrečena, informacije do kojih je Henri došao preko svojih zagonetnih saznajnih sistema.

Džek zaključuje da će, ako izađe živ iz Crne kuće, Henriju da pruži priliku da provoza 'rama'. Možda završe prevrnuti u jarku, ali bi to bila mala cena za izraz Henrijevog lica. Jednog subotnjeg popodneva ima da odveze Henrija na autoput broj 93 i pusti ga da vozi do Send Bara. Ako Nosonju i Doka ne rastrgnu psetodlaci i prežive izlet do Crne kuće, trebalo bi im dati priliku da uživaju u razgovoru sa Henrijem, koji je, ma koliko to čudno zvučalo, sasvim u njihovom duhu. Nosonja i Dok bi trebalo da upoznaju Hnerija Lejdena; zaljubili bi se u njega. Posle par nedelja već bi ga uveliko vozali okolo na 'harlijima', od Norveške doline do Sentralije.

Kada bi samo Henri mogao da pođe sa njima do Crne kuće. Na ovu misao Džeka probada tuga zbog nadahnute zamisli koja nikada neće moći da se sprovede u praksi. Zna da bi Henri bio hrabar i nepokolebljiv, ali mu se najviše dopada pomisao na to da bi Henri i on posle uvek mogli da pričaju o onome što su doživeli. Ti razgovori - njih dvojica sami, u dnevnoj sobi jednog ili drugog, pod krovom belim od snega - bili bi divna stvar, ali Džek je svestan da ne želi na takav način da dovede Henrija u opasnost.

"Glupo je uopšte pomisliti tako nešto", kaže glasno, i shvata da žali što nije bio potpuno otvoren i iskren sa Henrijem - odatle i potiče ta glupava briga, iz njegovog tvrdoglavog ćutanja. Ne radi se o onome što neće biti u stanju da prevali preko usta u budućnosti, već o onome što je propustio da kaže u prošlosti. Trebalo je od samog početka da bude iskren prema Henriju. Trebalo je da mu kaže za crveno perje i crvendaćeva jaja i svoju rastuću uznemirenost. Henri bi mu pomogao da otvori oči; pomogao bi Džeku da se oslobodi sopstvenog slepila, koje je bilo teže od njegovog.

Sa tim je sada gotovo, odlučuje. Više neće biti tajni. Kad je već toliko srećan da ima Henrijevo prijateljstvo, pokazaće da ga je dostojan. Od sada će Henriju saopštavati sve, uključujući i pozadinu slučaja: o Teritorijama, Spidiju Parkeru, lešu na doku u Santa Moniki, kapi za bezbol Tajlera Maršala. O Džudi Maršal. Sofi. Da, mora obavezno da ispriča Henriju o Sofi - da li je moguće da to do sad nije uradio? Henri će se radovati sa njim, i Džek ne može da sačeka da to vidi. Henri će se radovati kao niko drugi; Henri će izrazu svojeg veselja već dati neki prefinjen, elegantan, dobroćudan ton, da tako još uveća Džekovo zadovoljstvo. Kakav neverovatan, ali doslovno neverovatan prijatelj! Kada biste morali da opišete Henrija nekome ko ga nikada nije video, zvučao bi mu neverovatno. Neko takav da živi sam, u zabiti Bogu iza nogu? Ali jeste tako, on živi baš tamo, sasvim sam u potpuno izdvojenom delu Norveške doline, Francuskog Okruga u Viskonsinu, čekajući sledeću epizodu Čemerne kuće. Do sada je, očekujući Džekov dolazak, verovatno već uključio svetla u kuhinji i dnevnoj sobi, kao što je godinama činio u uspomenu na svoju pokojnu, voljenu ženu.

Džek razmišlja: Mora da ipak nisam toliko loš, kad imam takvog prijatelja.

I razmišlja: Stvarno obožavam Henrija.

U ovom trenutku mu se, iako je mrak, sve čini prelepo. Send Bar, blistav od neonki na ogromnom parkingu; vretenasta, razuđena stabla osvetljena farovima pikapa posle skretanja na devedeset trojku; dugačka, nevidljiva polja; sijalice koje vise sa trema Rojeve Radnje kao ukrasi na božićnoj jelki. Truckanje preko prvog mosta i oštro skretanje u dubine doline. Sagrađena podalje sa leve strane druma, kuća prvog imanja beli se u tami, a svetla sa prozora gore poput obrednih sveća. Sve mu se čini nadahnuto višim značenjem, sve kao da govori. Putuje, usred svete tišine, kroz sveti gaj. Džek se priseća one prilike kada ga je Dejl prvi put dovezao u dolinu, i to sećanje je takođe sveto.

Džek to ne zna, ali mu niz obraze teku suze. Krv mu treperi u venama. Blede poljske kuće svetlucaju, napola skrivene tamom, iz koje se spušta i zavesa divljih ljiljana koji su ga dočekali i na onom prvom putovanju kroz dolinu. Ljiljani se šarene, raskošno, u svetlosti farova, pa šapućući zamiču iza njega. Njihov izgubljeni šapat pridružuje se šapatu guma koje nestrpljivo klize prema toploj kući Henrija Lejdena. Džek zna da ga sutra možda čeka smrt, da mu ovo može biti poslednja noć. Neophodnost da pobedi ne znači da će pobediti; gorda kraljevstva i plemenite epohe progutao je zaborav, poražene, i sasvim je moguće da će Grimizni Kralj provaliti iz Kule i protutnjati kroz svet za svetom, šireći haos.

Crna kuća bi mogla da znači smrt za sve njih: Nosonju, Doka i njega. Ako se to dogodi, Tajler Maršal neće biti samo Rušitelj, rob okovan za veslo u bezvremenom Čistilištu, već super-Rušitelj, Rušitelj na nuklearni pogon koga će abalah upotrebiti da sve svetove pretvori u peći naložene leševima. Samo preko mene mrtvog, misli Džek, i smeje se, pomalo rastrojeno - tako nešto će verovatno i da bude!

Kakav neverovatan trenutak: smeje se i briše suze iz očiju. Paradoks odjednom čini da se oseća rascepljen nadvoje. Lepota i užas, ushit i bol - i nigde izlaza iz začaranog kruga. Iscrpljen, prenapregnut, Džek ne može da odagna svest o suštinskoj lomnosti sveta, neprestanom, nezaustavljivom hodu prema smrti, niti dublju spoznaju da u tom hodu leži izvor sveg njegovog smisla. Vidiš li svu ovu lepotu, od koje staje dah? Pogledaj bolje, jer već sledećeg trenutka srce zaista može da ti stane.

Sledećeg trenutka priseća se roja zlatnih pčela koji je sleteo na njega: njihova uteha bila je od ovoga, upravo od ovoga, govori sebi. Blagoslov za sve blagoslove koje prolaze. Ono što voliš treba da voliš još više jer će jednog dana da prođe. Činilo mu se istinito, ali ne i kao cela istina.

Naspram bezmerja noći vidi džinovsko obličje Grimiznog Kralja koji drži, podignutog ispred sebe, malog dečaka kao da je staklo koje će sagoreti svetove u ognjenu pustoš. Parkus je bio u pravu: ne može da obori džina, ali možda može nekako da izbavi dečaka.

Pčele su govorile: Spasi Taja Maršala.
Pčele su rekle: Voli Henrija Lejdena.
Pčele su poručile: Voli Sofi.

Ovo je dovoljno blizu, dovoljno opravdano, za Džeka. Za pčele je sve to bila ista stvar. Pretpostavlja da su pčele takođe mogle da kažu: Radi svoj posao, kopicajče, i ta bi rečenica bila tek neznatno različita. U redu, radiće svoj posao, pa šta bude. Sad kada mu je podareno ovo čudo, ne bi ni mogao drugačije.

Srce mu je puno topline dok skreće na stazu do Henrijeve kuće. Nije li i Henri bio neka vrsta čuda?

Večeras će, sa likovanjem odlučuje, čudesnom Henriju Lejdenu da priredi uzbuđenje koje nikada neće da zaboravi. Večeras će Henriju da ispriča celu priču, celu dugačku povest o putovanju na koje je pošao u svojoj dvanaestoj godini: o Spaljenim Zemljama, Racionalnom Ričardu, Eženkuru i Talismanu. Neće ispustiti ni točionicu u Outliju i Kuću Sunca, jer će te nedaće najbolje da uvuku Henrija u priču. A tek Vuk! Henri ima da poludi za Vukom; Vuk će ga zagolicati do đonova čokoladno smeđih antilopskih mokasina. Kada Džek bude govorio, svaka njegova reč biće izvinjenje zbog toga što je toliko dugo ćutao.

A kada bude završio priču, celu priču, ispričanu onoliko dobro koliko bude umeo, ceo ovaj svet će biti izmenjen, jer će još jedna osoba osim njega znati šta se sve zbilo. Džek jedva može da zamisli kakav bi to osećaj bio kada bi brana njegove samoće bila na takav način srušena, sravnjena, ali ga sama pomisao ispunjava iščekivanjem olakšanja.

Čekaj, ovo je čudno... Henri nije uključio svetla, i kuća izgleda mračna i pusta. Mora da se uspavao.

Smešeći se, Džek isključuje motor i izlazi iz kabine pikapa. Iskustvo mu govori da neće napraviti više od tri koraka kroz dnevnu sobu pre nego što se Henri prene i počne da se pretvara da je sve vreme bio budan. Kada ga je jednom Džek tako zatekao u tami, rekao je: "Samo sam odmarao oči." Kakav će izgovor da bude večeras? Smišljao je emisiju u čast rođendana Lestera Janga i Čarlija Parkera, pa mu je ovako bilo lakše da se koncetriše? Palo mu je na pamet da isprži malo ribe, pa je hteo da vidi da li hrana ima drugačiji ukus ako se pripremi u mraku? Šta god bude, biće zabavno. A možda će i proslaviti Henrijev poslovni dogovor sa ESPN-om?

"Henri?" Džek kuca na vrata, pa ih otvara i naginje se unutra. "Henri, folirante jedan, jesi li zaspao?"

Henri ne odgovara, i Džekovo pitanje propada u bezvučnu prazninu. Tama je takva da ne vidi ništa. Soba je dvodimenzionalna ploča crnila. "Hej, Henri, stig'o sam. Čoveče, što imam priču za tebe!"

Još mrtve tišine. "A", kaže Džek, i pravi korak unutra. Nagon mu odmah vrišti da treba da izađe, da se kupi, hvata maglu odatle. Ali zašto bi se tako osećao? Ovo je samo Henrijeva kuća, i ništa više; bio je u njoj stotinama puta, i zna da je Henri ili zadremao na sofi ili odšetao do njegove kuće, što se, kad malo bolje razmisli, najverovatnije dogodilo. Henri je dobio straobalnu ponudu od predstavnika ESPN-a, i u svojem uzbuđenju - jer čak i Henri Lejden ume nekad da se uzbudi, samo treba malo bolje da ga zagledate nego druge ljude - odlučio je da iznenadi Džeka u njegovoj kući. Pošto Džek nije stigao do pet, a zatim ni do šest, rešio je da ga sačeka. I sada verovatno spava kao beba na Džekovoj, umesto na svojoj sofi.

Sve je ovo vrlo uverljivo, ali ne uspeva da promeni poruku koju šalju njegovi nervni završeci. Odlazi! Gubi se! Ne želiš da budeš ovde!

Ponovo zove Henrijevo ime, i odgovara mu tišina koju očekuje.

Transcendentno raspoloženje koje ga je pratilo kroz dolinu već je iščezlo, ali nije primetio kada, već samo da ga više nema. Da je još detektiv odseka za ubistva, ovo bi bio trenutak kada bi izvadio oružje. Džek tiho stupa u dnevnu sobu. Do njega odmah dopiru dva jaka mirisa. Jedan je parfema, a drugi...

Taj drugi dobro poznaje. Njegovo prisustvo ukazuje da je Henri mrtav. Deo Džeka koji nije policijski buni se da miris krvi ne znači tako nešto. Henri je mogao da bude ranjen u borbi, i Ribar je mogao da ga prenese u drugi svet, kao što je učinio sa Tajlerom Maršalom. Henri je možda strpan u neki džep Teritorija, pohranjen da bi poslužio kao roba za razmenu, ili kao mamac. On i Taj možda se nalaze jedan do drugoga, čekajući izbavljenje.

Džek zna da ništa od toga nije istina. Henri je mrtav, a ubio ga je Ribar. Njegov posao je sada da pronađe leš. Kopicajac je, i mora da se ponaša shodno tome. To što je potraga za mrtvim Henrijevim telom poslednja stvar na svetu koju želi da radi ne menja prirodu njegovog zadatka. Žalost dolazi u mnogim oblicima, ali žalost koja se skuplja u Džeku Sojeru kao da je isklesana od granita. Usporava mu korak i steže vilicu. U trenutku kada se pomera levo i poseže za prekidačem svetla, ova kamena žalost vodi njegovu ruku do pravog mesta na zidu kao da je to sam Henri učinio.

Budući da u trenutku kada se soba osvetljava gleda u zid, isprva je samo delimično sagledava, i šteta ne izgleda tako velika kao što je strahovao. Oborena lampa, prevrnuta stolica. Ali kada je okrenuo glavu, u mrežnjače mu se urezuju dva aspekta Henrijeve dnevne sobe. Prvi je crveni natpis na suprotnom zidu krem boje; drugi je količina krvi na podu. Krvave mrlje su poput mape Henrijevog ulaska i izlaska iz sobe. Mlazevi krvi kakve ostavlja ranjena životinja počinju u hodniku i pružaju se u brojnim petljama i šarama do leđa misionarske sofe, gde je čitava lokva krvi. Još jedna velika lokva prekriva drveni pod ispod dugačkog, niskog stola gde je Henri ponekad parkirao svoj CD-plejer i slagao diskove za veče. Druga staza mrlja i mlazeva pruža se nazad od stola do hodnika. Džeku sve ovo govori da je Henri izgubio veliku količinu krvi pre nego što je osetio da je dovoljno bezbedno da ispuzi ispod stola. Ako je bilo tako.

Dok je Henri ležao mrtav ili na samrti, Ribar je uzeo nekakvu tkaninu - njegovu košulju? maramicu? - i upotrebio je kao debelu, nepravilnu slikarsku četkicu. Umočio ju je u krv iza sofe, podigao, kapavu, do zida i našarao nekoliko slova. Onda je ponavljao postupak sve dok nije namazao poslednje slovo poruke na zid.

UJA HOLIVUDE DOĐI UVATI ME
GK GK GK GK

Ali Grimizni Kralj nije napisao ove izazivačke inicijale, niti Čarls Bernsajd. Našarao ih je Ribarev gazda, čije ime, u našim učima, zvuči otprilike kao Gospodin Manšan.

Bez brige, evo mene uskoro kod tebe, razmišlja Džek.

U ovom trenutku ne treba ga kritikovati što je izašao iz kuće, gde vazduh ne zaudara na krvi i parfem, i upotrebio mobilni telefon da pozove ulicu Samner. Možda je Bobi Dilak na poslu. Možda čak zatekne Dejla u stanici. Da bi ispunio građansku dužnost, potrebno je da izgovori samo osam ili devet reči. Posle toga može da vrati mobilni u džep i sedne na stepenice Henrijevog trema dok čuvari zakona i reda ne dojure stazom. Biće ih poprilično, bar četvoro, a možda i petoro kola. Dejl će morati da pozove državnu policiju, a Braun i Blek će možda smatrati da su dužni da pozovu FBI. Za otprilike tri četvrti sata, Henrijeva dnevna soba biće preplavljena ljudima koji premeravaju, zapisuju u beležnice, obeležavaju dokazni materijal i fotografišu krvave mrlje. Doći će M. I. i vozilo za prikupljanje dokaza. A kada prva faza njihovih različitih poslova bude okončana, dvojica u belim mantilima uneće na prednja vrata nosila i opet ih izneti da ih utovare u ono u čemu su se već dovezli.

Džek razmatra ovu mogućnost tek nekoliko sekundi. Želi da vidi šta su Ribar i gospodin Manšan uradili Henriju - nema izbora, mora da vidi. To od njega traži njegova mrka žalost, i ako ne bude izvršavao njena naređenja, nikada se više neće ponovo osećati ceo.

A žalost, zatvorena kao čelični trezor oko njegove ljubavi prema Henriju, tera ga dublje u sobu. Džek se kreće polako, birajući put ispred sebe kao da sa kamena na kamen prelazi potok. Traži mesta gde može da stane. Sa zida na drugoj strani sobe, dvadeset i nešto centimetara visoka, razlivena crvena slova rugaju se njegovom napredovanju.

ZDRAVO HOLIVUDE

Čini mu se da trepću, nestajući i ponovo se pojavljujući, kao neonska reklama. ZDRAVO HOLIVUDE ZDRAVO HOLIVUDE.

DOĐI UVATI ME
DOĐI UVATI ME

Ima želju da opsuje, ali breme njegove žalosti neće mu dozvoliti da izgovori reči koje mu lebde u umu. Na kraju hodnika do studija i kuhinje, Džek preskače dugačku mrlju krvi i okreće leđa dnevnoj sobi i podrugljivom sevanju neona. Svetlost prodire samo tri ili četiri koraka u hodnik. Kuhinja je neprozirna bezlična tama. Vrata studija su napola otvorena, i svetlost se meko odbija od njihovog stakla.

Krv leži isprskana i razmazana svuda po podu hodnika. Više ne može da izbegne da stane u nju već nastavlja kroz hodnik motreći na otvorena vrata studija. Henri Lejden nikada nije ostavljao vrata otvorena prema uskom hodniku; držao ih je zatvorena. Henri je bio uredan. Bio je prinuđen da bude: da ih je ikada ostavio otvorena, naleteo bi na njih kada bi sledeći put pošao u kuhinju. Ovaj nered za njim, koji je ostavio Henrijev ubica, uznemirava ga više nego što je spreman da prizna, možda i više nego što je svestan. Ova aljkavost predstavlja istinsko skrnavljenje, i Džek je, u ime svojeg prijatelja, ogorčen zbog nje.

Stiže do vrata, dodiruje ih i šire otvara. U vazduhu lebdi gust oblak zadaha parfema i krvi. Gotovo jednako mračan kao kuhinja, studio otkriva Džeku samo nejasni obris miksete i mutne pravougaonike zvučnika na zidu. Prozor prema kuhinji lebdi kao crni čaršav, nevidljiv. Sa rukom i dalje na vratima, Džek se primiče i vidi, ili veruje da vidi, leđa visoke stolice i obličje prostrto po stolu ispred miksete. Tek tada čuje vup-vup-vup trake koja udara u kraj kalema.

"Omojbože", kaže Džek, sve u jednoj reči, kao da nije sve vreme očekivao upravo ovo što vidi pred sobom. Sa strašnom, neizbežnom izvesnošću, zvuk trake podvlači činjenicu da je Henri mrtav. Džekova žalost nadjačava kukavičku želju da izađe i pozove sve policajce u Viskonsinu tako što ga navodi da posegne za prekidačem za svetlo. Ne može sada da ode; mora da bude svedok, kao što smo mi bili sa Irmom Freno.

Prsti mu prelaze preko oborenog plastičnog prekidača i vraćaju se na njega. U dnu grla diže se kiseo, mesingan ukus. Podiže ga, i svetlost preplavljuje studio.

Henrijevo telo nagnuto je napred iz visoke kožne stolice i preko stola, ruke počivaju sa obe strane trofejnog mikrofona, lice leži, spljošteno, na levoj strani. I dalje nosi tamne naočare, ali je jedan od tankih metalnih lukova iskrivljen. Isprva se čini da je sve obojeno u crveno, jer je gotovo ujednačen sloj krvi koji pokriva sto neko vreme kapao u Henrijevo krilo i na gornje delove nogavica, a sva oprema je isprskana crvenim kapljicama. Deo Henrijevog obraza je odgrizen. Na desnoj šaci nedostaju mu dva prsta. Džekovom pogledu, koji je pravio inventar svega što se može da se vidi u prostoriji, čini se da najveći deo krvi ipak potiče iz rane na Henrijevim leđima. Krvlju natopljena odeća skriva ranu, ali se jednako mnogo krvi nakupilo, kapljući, u dnu naslona sedišta kao i na stolu. Krv na podu uglavnom potiče sa stolice. Ribar mora da je zasekao neki unutrašnji organ, ili presekao arteriju.

Osim fine magle na komandama, na magnetofonu gotovo da nema krvi. Džek se samo maglovito seća kako ove mašine rade, ali je dovoljno često gledao Henrija kako menja kolutove trake da bi imao pojma šta treba da radi. Isključuje magnetofon i uvlači kraj trake u prazni kolut. Uključuje mašinu i pušta premotavanje. Traka glatko klizi preko glava, odmotavajući se.

"Jesi li ovu traku snimio za mene, Henri?" pita Džek. "Kladim se da jesi, ali se nadam da nisi umro govoreći mi ono što već znam."

Traka se zaustavlja. Džek pritiska PLAY i zadržava dah.

U svom svojem bikovskom, zajapurenom sjaju, iz zvučnika gruva Džordž Redban: "Na kraju smo devetog, i domaći tim već se uputio pod tuševe, drugar. Ali utakmica nije ZAVRŠENA sve dok je poslednji SLEPAC na nogama!"

Džek se onemoćalo naslanja na zid.

U sobu ulazi Henri Šejk, i poručuje mu da pozove Makstonov dom. Viskonsinski Pacov gura glavu unutra i vrišti o Crnoj kući. Šik Šeik Šejk i Džordž Redban vode kratku raspravu, u kojoj pobeđuje Šejk. Ovo je suviše za Džeka; ne može da zaustavi suze, i ne pokušava. Pušta ih da navru. Henrijeva poslednja predstava silovito ga pogađa u srce. Tako je velikodušna, tako čista - tako svojstvena Henriju. Henri Lejden se održavao u životu prizivajući svoja druga ja, i ova su odradila posao. Bili su verna posada, Džordž i Šejk i Pacov, i otišli su na dno sa brodom, mada nisu ni imali mnogo izbora. Henri Lejden se ponovo pojavljuje, i glasom koji svakom rečenicom postaje slabiji poručuje Džeku da je tašte i glupe moguće pobediti. Henrijev samrtnički glas izjavljuje da je imao divan život. Glas mu se spušta do šapata i izgovara tri reči, do vrha pune zadovoljne iznenađenosti. Ah, Jarebice. Tu si. Džek čuje osmeh u njima.

Jecajući, Džek se tetura iz studija. Želi da se sruči na stolicu i plače dok ne presahnu suze, ali zna da ne može na takav način da izneveri ni Henrija ni sebe. Nastavlja da ide kroz hodnik, brišući oči i čekajući da mu granitna žalost pomogne da se izbori sa bolom. Isto tako će mu pomoći i u Crnoj kući. Ta žalost se ne može pokolebati niti uzdrmati; oseća je kao čelik u kičmi. Duh Henrija Šejka šapuće: Džek, ova žalost te nikada neće napustiti. Jesi li spreman da se pomiriš sa tim?

... Ne bih ni voleo da bude drugačije.

Hteo sam samo da znaš. Gde god budeš pošao, šta god budeš radio. Na svaka vrata. Sa svakom ženom. Ako budeš imao decu, sa tvojom decom. Čućeš je u muzici koju budeš slušao, videćeš je u svakoj knjizi koju budeš čitao. Biće u hrani koju budeš jeo. Zauvek s tobom. U svim svetovima. U Crnoj kući.

... Ja sam ona, ona je ja.

Šapat Džordža Redbana dvostruko je glasniji od šapata Šik Šeika Šejka: 'Leba ti, sinko, mogu li da te čujem kako kažeš D'YAMBA?

... D'Yamba.

Cenim da sad znaš zašto su te pčele zagrlile. Zar ne treba nekog da pozoveš telefonom?

Da, treba. Ali ne može više da ostane u ovoj krvlju natopljenoj kući; potrebno mu je da bude napolju, u toploj letnjoj noći. Ne gledajući više gde staje, Džek prolazi kroz uprljanu dnevnu sobu i izlazi na vrata. Njegova žalost hoda sa njim, jer je on ona a ona je on. Nad njim visi ogromno nebo, probodeno zvezdama. Poteže verni mobilni.

I ko se javlja na telefon u policijskoj stanici Frenč Lendinga? Arnold 'Baterijski' Hrabovski, naravno, sa novim nadimkom i sveže vraćen u redove. Džekovo obaveštenje dovodi Baterijskog Hrabovskog u stanje kranje uzrujanosti. Šta? Bože! O ne. Ne mogu da verujem. Bokte. Da, da. Odmah ću se postarati za to.

Dok bivši Mahniti Mađar nastoji da mu ruke i glas ne drhte dok okreće kućni broj svoga šefa i prenosi Džekovu dvostranu poruku, Džek se udaljava od kuće, od staze i svojeg pikapa, dalje od svega što ga podseća na ljudska bića, i zalazi u poljanu visoke, žuto-zelene trave. Vodi ga njegova žalost, jer njegova žalost zna bolje od njega šta mu je potrebno.

Pre svega odmor. San, ako je san moguć. Meko mesto na ravnoj zemlji daleko od pristižućeg haosa crvenih svetala i sirena i izbezumljenih, hiperaktivnih policajaca. Pola milje dalje u polju, Džek stiže do takvog mesta, između njive kukuruza i kamenitih početaka šumovitih bregova. Njegov ožalošćeni um poručuje ožalošćenom, izmoždenom telu da legne i udobno se ispruži, i telo to čini. Iznad njega, zvezde kao da poigravaju i udaljavaju se, iako se, naravno, stvarne zvezde na poznatim, stvarnim nebesima ne ponašaju tako, te se svakako radi o optičkoj varci. Džekovo telo se ispruža na travi, i travnata prostirka i zemlja ispod njega kao da ga ušuškavaju, mada i to mora da je opsena, jer svako zna da u stvarnom životu tlo teži da bude tvrdo, nepopustljivo, i puno kamenja koje žulja. Ožalošćeni um Džeka

Sojera naređuje ožalošćenoj kolekciji bolova koja je njegovo telo da zaspi, i iako se to čini nemoguće, ono zaista tone u san.

Za samo nekoliko minuta, usnulo telo Džeka Sojera prolazi kroz jedva primetni preobražaj. Obrisi kao da mu omekšavaju, a boje – svetla kosa, svetlo smeđa jakna, meke smeđe cipele – postaju bleđe. Neobična prozirnost, maglovitost ili oblačnost, postaje deo procesa. Čini nam se kao da možemo da zavirimo kroz zamućenu, slivenu masu njegovog sporo dišućeg tela i nazremo meke, pritisnute vlati trave koje su mu ležaj. Što duže gledamo, sve jasnije vidimo travu pod njim, jer njegovo telo postaje sve nejasnije. Sada nije više od svetlucanja povrh trave, i u trenutku kada zelena postelja u obliku Džeka počinje da se uspravlja, telo koje ju je oblikovalo već odavno više nije tu.

                           


 

Нема коментара:

Постави коментар