28. 6. 2023.

Herbert George Wells, Ostrvo doktora Moreaua 2

 

OPAKI LAĐARI 


 Videvši da sam stvarno bio prepušten sudbini, otočani suse sažalili. Struja me je lagano nosila prema istoku, približavajući me koso prema ostrvu, te sam s velikim olakšanjem video kako se veliki čamac okreće i vraća prema meni. Bio je teško opterećen i mogao sam opaziti,kada je došao bliže, Montgomeryjeva pratioca bele kose i širokih ramena, kako zgrčen sedi s psima među sanducima u stražnjem delu čamca. Ta me osoba gledala nepomično i bez reči. Nakaza crna lica zurila je u mene pogurena blizu pume. Pokraj njih su bila tri čoveka-tri momka neobično surova izgleda na koje su lovački psi divlje režali.

Montgomery, koji je upravljao, doveo je čamac do mene, ustao, uhvatio uže za vezanje mog čamca i pričvrstio ga na rudo kormila kako bi me teglio jer na velikom čamcu nije bilo mesta.

Tada sam već prebrodio histeričnu fazu i dosta hrabro sam odgovorio na njegov pozdrav kada se približio. Rekao sam mu da mi je čamac skoro potopljen pa mi je dodao lopaticu za crpljenje. Naglo zatezanje užeta između čamaca odbacilo me unazad. Neko sam vreme bio zauzet crpljenjem vode.

Dok je u čamcu bilo vode (voda je učamac došla radi tegljenja, a inače je bio potpuno čitav), nisam imao vremena ponovno gledati ljude u velikom čamcu. Čovek bele kose me još uvek uporno promatrao, ali kako sam sada tumačio, s izrazom određene neodlučnosti. Kada su nam se oči susrele, pogledao je lovačkog psa koji mu je sedio omeđu kolenima. Bio je snažno građen, kako rekoh, s finim čelom i vrlo grubim oblikom lica, a njegove oči imale su neobične nabore kože iznad kapaka, koji se inače pojavljuju u odmakloj dobi. Spušteni krajevi usta su mu davali izraz ratoborne odlučnosti. Govorio je Montgomeryju suviše tihim glasom da bih ga mogao čuti.Moje oči su prešle s njega na njegova tri čoveka, odnosno čudnu posadu. Video sam samo njihova lica na kojima je bilo nešto, nisam znao što, ali je u meni izazvalo grč gađenja. Neprekidno sam ih gledao i nije me napuštao taj osećaj, iako nisam mogao videti što ga je izazvalo. Tada mi je izgledalo da su ti ljudi smeđi, ali su njihovi udovi bili neobično umotani u neki tanki, prljavi, beli materijal do prstiju i stopala. Ranije nikada nisam video tako umotane ljude, a žene samo na Istoku. Imali su i turbane ispod kojih su me promatrala njihova zlobna lica s izbočenim donjim vilicama i širokim očima. Imali su ravnu, crnu kosu sličnu konjskoj dlaci i izgledalo je da telesnom gradom već pri sedenju nadvisuju sve ljudske rase koje sam vidio. Belokosi čovek, za kojeg sam bio siguran da je visok dobra dva metra, bio je sedećke za glavu manji od bilo koga od njih trojice. Kasnije sam video da nijedan od njih nije bio stvarno veći od mene, ali njihov trup je bio abnormalno dugačak, a bedra kratka i neobično iskrivljena. U svakom slučaju, bili su začuđujuće ružna grupa. Preko njihovih glava, ispod prednjeg čekrka, virilo je crno lice čoveka čije su oči svetlile u mraku. Kada sam se zagledao u njih, primetili su, i svi su okrenuli glave odmog direktnog pogleda i gledali su me načudan, prikriven način. Pomislio sam da im to smeta, pa sam prebacio pažnju na ostrvu kojemu smo se približavali.

Bio je nizak i pokriven gustom vegetacijom, pretežno nekom vrstom palmi koja je za mene bila nova. Iz jedne tačke se u beskrajnu visinu, ukoso, dizala tanka, bijelaspirala pare, koja se zatim raspršivala poput paperja. Sada smo se nalazili u zagrljaju širokog zaliva, okruženog s obe strane niskim brežuljcima. Plaža je imala tamno sivi pesak i koso se uzdizala do grebena, možda dvadeset ili dvadeset pet metara iznad razine vode i neravno se sastajala s drvećem i raslinjem.

Na pola puta nalazila se pravougaona ograda od nekog sivkastog kamena, za kojeg sam kasnije otkrio da je bio delomično sastavljen od koralja, a delomično od lave građene od plavučca. Dva slamnata krova virila su iz unutrašnjosti ograde. Uz vodu nas je čekao neki čovek. Dok smo još bili daleko, činilo mi se da sam video još neka nakazna stvorenja kako bježe u grmlje iznad kosine, ali kada smo prišli bliže, nisam video niti jednoga. Čovek je bio umerene visine i crnačkog lica. Imao je široka usta, gotovo bez usnica, izuzetno slabašne ruke, dugačka, tanka stopala i savinute noge, a stajao je, s isturenim, grubim licem, buljeći prema nama. Bio je obučen kao Montgomery i njegov belokosi pratilac: u jaknu i hlače od plavog platna. Kada smo došli još bliže, to stvorenje je počelo trčati amo-tamo po plaži, čineći najgrotesknije kretnje.

Na Montgomeryjevu zapoved, četiri osobe su iskočile izvelikog čamca i vrlo nespretnim kretnjama povukle čekrke. Montgomery nas je doveo u malo, usko pristanište iskopano na plaži. Tada je čovek na plaži požurio premanama. To pristanište, kako sam ga zvao, bio je zapravo samo jarak, dovoljno dugačak u toj fazi plime da prihvati veliki čamac. Čuo sam kako je pramac udario u pesak. Odbacio sam čamac od kormila velikog čamca lopaticom za crpljenje i pristao na obalu oslobađajući uže za vezanje.Trojica umotanih Ijudi su se spretnim pokretima uzverali na pesak i nastavili su iskrcavati teret uz pomoć čoveka na plaži. Posebno su me pogodili neobični pokreti nogu trojice omotanih i bandažiranih lađara, ne radi ukočenosti, nego neobične iskrivljenosti, jer kao da su bile postavljene na krivom mj estu. Psi su režali i zatezali svoje lance skačući prema tim ljudima kada se s njima iskrcao belokosi čovek. Tri velika čoveka su međusobno razgovarala grlenim glasovima. Čovek koji nas je čekao na plaži počeo je s njima uzbuđeno čavrljati, mislio sam na stranom jeziku, i ubrzo su stavili ruke na neke omote složene blizu krme. Negde sam čuo takav govor, ali nisam se mogao setiti gdj e. Belokosi čovek je stajao, boreći ses gužvom koju je stvaralo šest pasa, izvikujući naredbe preko njihove galame. Montgomery se, nakon što je skinuo kormilo, takođe iskrcao i svi su počeli raditi na stovaru. Bio sam previše iscrpljen dugim gladovanjem i suncem, koje me pržilo po nepokrivenoj glavi, da bih mogao ponuditi svoju pomoć.

Izgledalo je da se belokosi čovek setio moje prisutnosti, pa mi je prišao.

"Izgledate", rekao je, "kao da niste dovoljno doručkovali."

Njegove male oči bile su sjajno crne ispod teških obrva.
"Moram se ispričati zbog toga. Sada ste naš gost i moramo vas ugostiti, iako ste, kao što znate, nepozvani." Prodorno me je pogledao u lice. "Mongomery kaže da ste obrazovan čovek, gospodine Prendick. Kaže da znate nešto o nauci. Mogu li vas pitati šta to znači?"

Rekao sam mu da sam proveo nekoliko godina na Kraljevskom fakultetu i da sam izvršio neka biološka istraživanja kod Huxleyja. Na to je lagano podigao obrve.

"To donekle menja situaciju gospodine Prendick", reče on s nešto više poštovanja u pristupu. "Slučajno smo mi ovde biolozi. Ovo je neka vrsta biološke stanice." Zadržao je pogled na čoveku u belom koji je bio zaposlen vučenjem pume na valjcima prema dvorištu ograđenom zidom. "U najmanju ruku ja i Montgomery", dodao je. "Ne mogu vam reći kada ćete moći otići odavde. Nismo ni na jednom plovnom putu. Brod vidimo jednom u dvanaest meseci, ili tako nekako."

Naglo me je napustio i krenuo uz plažu iza te grupe i mislim da je ušao u ograđeni prostor. Ostala dvojica su s Montgomeryjem slagala hrpu malih paketa na niska kolica s kotačima. Jama se još nalazila u dugačkom čamcu sa sanducima za kuniće. Lovački psi su još bili privezani za veslačke klupice. Gomila stvari bila je naslagana i tri čoveka su držala kolica. Osetili su težinu od jedne tone ili više nakon što je ukrcana puma. Sada ih je Montgomery ostavio i, vraćajući se meni, ispružio ruku.

"Zadovoljan sam",rečeon, "svojom ulogom. Kapetan je bio glupi magarac. Učinio je stvari vrla napete za vas".

"To ste bili vi", rekoh, "koji ste me opet spasili."

"To zavisi.

Obećavam da ćete videti da je ovo ostrvo paklenski zanimljivo mesto. Pažljivo bih se kretao da sam na vašem mestu. On... ", oklevao je, pa je izgledalo da je promenio mišljenje o onome što je hteo reći. "Želeo bih da mi pomognete s tim kunićima", reče.

Njegovo je postupanje s kunićima bilo neobično. Motao sam se u čamcu s njim i pomogao mu izvući na obalu jedan od sanduka. Čim smo to napravili, otvorio je vrata na sanduku i, naginjući ga na jednu stranu, istresao njegov živi sadržaj na tlo. Ispali su u napetoj gomili, jedan preko drugoga. Pljesnuo je i oni su nakon toga odjurili svojim skakutavim hodom uz plažu. Mislim da ih je bilo petnaest ili dvadeset."

"Rastite i množite se moji prijatelji", reče Montgomery."Popunite ostrvo. Ovd e smo imali određeni manjak mesa."

Dok sam gledao kako nestaju, belokosi čovek se vratio s bocom konjaka i nekoliko biskvita.

"Nešto da možete nastaviti,Prendick",reče mnogo srdačnijim tonom nego ranije.

Nisam se ustručavao, nego sam se odmah dao na posao s biskvitima, dok je belokosi čovek pomagao Montgomeryju osloboditi još više kunića. Do kuće, u kojoj je bila puma, dopremljena su tri velika sanduka. Konjak nisam ni dirnuo jer sam od rođenja apstinent.

ZABRAVLJENA VRATA

Čitatelji će verovatno shvatiti da je u početku za mene sve bilo tako neobično i da je moj položaj bio posledica tako neočekivanih događaja da nisam mogao raspoznati relativnu neobičnost ove ili one stvari. Sledio sam ljamu uz plažu, kada me dostigao Montgomery i tražio da ne ulazim u ograđeni prostor. Primetio sam da je puma u svom kavezu i da je gomila paketa bila postavljena izvan ulaza u taj četverokut.

Okrenuo sam se i vidieo da je veliki čamac sada prazan, da je isplovio iz jarka i da je nasukan na pesak. Belokosi čovek je hodao prema nama. Oslovio je Montgomeryja.

"I sada dolazi na red problem ovog nepozvanog gosta. Šta ćemo s njim?"

"On zna nešto o nauci", reče Montgomery. "Nestrpljivo čekam da se ponovno vratim na posao s novim materijalom", reče belokosi čovek pokazujući prema ograđenom prostoru. Oči su mu se zasvetlile.

"Zaista ti verujem", reče Montgomery u najsrdačnijem tonu.

"Ne možemo ga poslati tamo, a nemamo vremena da mu sagradimo novu kolibu. Sigurno mu još ne možemo pokloniti poverenje."

"U vašim sam rukama", rekoh. Ne znam šta je mislio pod tim "tamo".

"Razmišljao sam o nekim stvarima", odgovorio je Montgomery.

"Imam sobu s vanjskim vratima."

"To je to",reče spremno stariji gledajući prema Montgomeryju i sva trojica krenusmo prema ograđenom prostoru.

"Žao mi je držati se tajnovito, ali setite se da ste nepozvani. Naša mala ustanova ovde sadrži tajnu ili nešto slično, a zapravo je jedna vrsta modrobradove sobe. Za razumnog čoveka ništa strašno, ali sad dok vas još nepoznajemo..."

"Zasigurno"- rekoh, "bio bih budala, kada bih se uvredio na odbijanje poverenja."

Iskrivio je svoja tvrda usta u lažni osmeh. Bio je od onih mrkih ljudi koji se smeju s uglovima usta prema dole, čime je odao priznanje mojoj popustljivosti. Prošli smo popred ograđenog prostora. To su bila teška drvena vrata, uokvirena gvožđem i zabravljena. Teret iz velikog čamca bio je naslagan izvan njih, a iza ugla smo naišli na mali kućni prilaz koji ranije nisam primetio. Belokosi čovek je izvadio svežanj ključeva iz džepa svoje zamašćene plave jakne, otvorio ta vrata i ušao. Posebno su me se dojmili njegovi ključevi i razrađeno zaključavanje mesta, čak i kada ga je mogao nadgledati. Sledeći ga našao sam se u malom stanu, nameštenom jednostavno, ali ne neudobno. Unutarnja vrata, koja su bila pritvorena, otvarala su se u popločeno dvorište. Montgomery je odjednom zatvorio ta unutarnja vrata. Mreža za spavanjeje bila obešena preko mračnijeg ugla sobe, a mali prozor bez stakla, zaštićen željeznom šipkom, gledao je prema moru.

Belokosi mi je rekao da će to biti moj stan. Unutarnja vrata, za koj je rekao da će ih "iz strah od nezgoda "zaključati na drugoj strani, bila su moja granica prema unutrašnjosti. Prizvao je moju pažnju zgodnoj ležaljci ispod prozora i jednoj zbirci starih knjiga na polici pored viseće mreže, koje su, kako sam primetio, bile uglavnom knjige iz područja hirurgije i izdanja klasika na čatinskom igrčkom (jezicima koje sam s teškoćom čitao). Napustio je sobu kroz vanjska vrata kako bi izbegao ponovno otvaranje unutarnjih.

"Obično ovde jedemo", reče Montgomery i zatim kao u nedoumic izađe za njim. Čuo sam kako zove Moreaua i mislim da, u tom trenutku, to nisam primio k znanju. Dok sam pregledavao knjige na polici doprlo mi je do svesti pitanje: "Gde sam pre već čuo ime Moreau?" Seo sam ispred prozora, izvadio preostale biskvite i poje ih s velikim apetitom. "Moreau!

Kroz prozor sam video jednog od tih neopisivih ljudi u belom kako vuče sanduk po plaži U trenutku ga je sakrio okvir prozora.Tada sam, iz sebe, začuo umetanj i okretanje ključa u bravi. Uskoro sam začuo, kroz zatvorena vrata, galamu lovačkih pasa koji su bili dovedeni s plaže. Nisu lajali nego su dahtali i čudno režali. Mogao sam čuti brzo tapkanje njihovih nogu Montgomeryjev glas koji ih je umirivao.

Dojmila me razrađena tajnovitost te dvojice ljudi u odnosuna sadržaj mesta i neko vreme sam razmišljao o tome i poznatosti imena Moreau. Ali ljudsko pamćenje je tako čudno da nisam mogao prizvati to čuveno ime u njegovoj pravoj povezanosti. Odatle su moje misli prešle na neodređenu čudnovatost deformisanog čoveka na plaži. Nikada nisam video takav način hoda i tako čudne kretnje kao one koje je pravio dok je vukao sanduk.Prisetio sam se da me nijedan od tih ljudi nije oslovio, iako sam većinu od njih uhvatio kako me ponekad gledaju na posebno prikriven način, sasvim različito od otvorenog buljenja neizveštačenih divljaka. Zaista su svi izgledali jako ćutljivo, a kada su i govorili, imali su vrlo nesiguran glas. Što s njima nije bilo u redu? Tada sam se prisetio očiju nespretnog čoveka koji je bio s Montgomeryjem.

Upravo kada sam pomislio na njega, on je ušao. Bio je odeven u belo i nosio je mali poslužavnik s kafom i kuhvanim povrćem na njemu. Teško sam potisnuo trzaju užasa kada je došao ljubazno se priginjući i postavljajući poslužavnik na sto, ispred mene. lznenađenost me je paralizovala. Ispod njegovih vlaknastih kovrči, video sam mu uvo koje je iznenada iskočilo iznad mene, blizu mog lica. Čovek je istaknuo uši, pokrivene finom, smeđom dlakom!

"Vaš doručak gospodine", reče.

Buljio sam u njegovo lice ne pokušavajući mu odgovoriti. Okrenuo se i krenuo prema vratima čudno me promatrajući preko ramena. Dok sam ga gledao,nekim čudnim procesom nesvesnog razmišljanja u glavi mi se rodila rečenica: "Moreauove divote!" Je li to bilo to?"Moreauove! Ah!" Vratio sam se u mislima deset godina unazad. "Moreauove grozote!" Rečenica je u tom trenutku slobodno kružila mojim mislima, a tada sam je video ispisanu crvenim slovima na malenom letku boje kože. Čitanje je izazivalo jezu i strah. Tada sam se jasno setio svih pojedinosti. Taj davno zaboravljeni letak vratio mi se u pamćenje s početnom jasnoćom. Bio sam tada samo dečarac, dok je Moreau pretpostavljam imao već pedeset. Bio je istaknut i uticajan fiziolog, dobro poznat u naučnim krugovima po izvanrednoj maštovitosti i gruboj neposrednosti u raspravama.

Je li to taj isti Moreau? Objavio je nekoliko vrloi znenađujućih činjenica u vezi transfuzije krvi i bio je poznat po vrednom radu na patološkim izraslinama. Tada je njegova karijera iznenada prestala. Morao je napustiti Englesku. Novinar je, s namerom da objavi senzacionalnao tkrića, dobio pristup njegovoj laboratoriji u svojstvu asistenta. Uz pomoć šokirajuće nezgode (ako je to bila nezgoda), njegov je stravični letak postao poznat. Na dan njegovaog objavljivanja, bedni pas, oderan i osakaćen na razne načine, pobegao je iz Moreauove kuće. To je bilo ludo vreme i jedan čuveni izdavač, rođak privremenog laboratorijskog asistenta, prizvao je savest nacije. Nije bilo prvi put da se savest okrene protiv istraživačkih postupaka. Doktor je, jednostavno, bio isteran iz zemlje. Možda je to i zaslužio, ali ja još uvek mislim da su mlaka podrška njegovih suradnika na istraživanjima i njegovo isključivanje iz društva naučnika bili sramotna stvar. Po pričanju novinara neki od njegovih eksperimenata bili su nužno okrutni. Možda je kupio svoj društveni mir napuštajući istraživanja, ali ih je očigledno jako zavoleo, kao i mnogi drugi koji su jednom pali pod njihov nadvladavajući čar. Bio je neoženjen i zaista se nije morao brinuti ni očemu, osim o vlastitom interesu.

Stekao sam uverenje da je to morao biti isti čovek. Sve je ukazivalo na to. Postalo mi je jasno čemu je bila namenjena puma i druge životinje, koje su sada bile dovedene, s ostalom prtljagom, u ograđeni prostor iza kuće. Zanimljiv, nejasan zadah, dašak nečeg poznatog, vonj nečeg što je bilo u pozadini mog svesnog trenutka, odjednom je izbio u prednji plan mojih razmišljanja. To jebio antiseptički miris prostora za sterilizaciju. Čuo sam kroz zid pumu kako reži i psa koji je zavijao kao da je udaren.

Za čoveka koji se bavi naukom, zasigurno nije bilo ničeg užasnog u vivisekciji' i njezinoj tajnovitosti. Nekim čudnim skokom u mojim mislima, uspravljene uši i svetleće oči Montgomeryjeva pratioca pojavile su se ispred mene izazivajući neugodan utisak. Buljio sam pred sebe u zeleno more, smrzavajući se pod osvežavajućim povetarcem i puštao da se ta i druge čudne uspomene, od poslednjih nekoliko dana, love kroz moje misli.

Šta je to moglo značiti? Zaključani ograđeni prostor na osamljenom ostrvu, čuveni naučnik na području vivisekcije i ti nakazni, iskrivljeni ljudi?' (Vivisekcija-rezanje živog organizma, vršenje operacije na živoj životinji u svrhu proučavanja organizma; op. prev.)
 
PUMINI KRIKOVI

Montgomery je prekinuo moju zbrku tajanstvenih razmišljanja i sumnji oko jedan sat, a pratio ga je njegov groteskni pomoćnik, noseći poslužavnik s kruhom, nekim zelenilom i jelima, bocom viskija, vrčem vode i tri čaše, te nožem. Postrance sam bacio pogled na to čudno stvorenje i vidieo da me promatra svojim neobičnim, nemirnim očima. Montgomery je rekao da bi sa mnom rado ručao, ali da je Moreau previše zauzet nekim poslom i da ne može doći

"Moreau!", rekoh. "Znam to ime."

"Đavola znate!", reče on. "Kakva sam budala bio što sam vam ga spomenuo! Mogao sam znati. To će vam svakako dati nagoveštaj naše tajne. Viski?"

"Ne hvala, ja sam apstinent."

Voleo bih da sam i ja. Nema koristi zaključavati vrata nakon što je konj ukraden. Ta paklena stvar me i dovela ovde. To i maglovita noć. Mislio sam da imam sreću kada mi je Moreau ponudio da će me povesti. Neobično."

"Montgomery", rekoh iznenada kada su se zatvorila vanjska vrata. "Zašto je vaš čovek naćulio uši?"

"Prokletstvo!", reče on s punim ustima od prvog zalogaja.Trenutak je buljio u mene, a zatim ponovio: "Naćulio ušja?"

„Malo zašiljene", rekoh uzbuđeno dišući ja, al što sam mirnije mogao, "i fina, crna dlaka na rubovima?"

Sam se, otežući, poslužio viskijem i vodom. "Mislio sam damu kosa prekriva ušja."

"Video sam ga dok je stajao pored mene stavljajući na sto kafu koju ste mi poslali. I njegove oči sjaje u mraku."

Tada se Montgomery već oporavio od iznenađenja mojim pitanjem. "Uvek sam mislio", reče na promišljeno,s određenim naglaskom pri pogrešnom načinu izgovaranja slova, "da ima nešto neobično s njegovim ušima, jer ih je čudno pokrivao. Kako su izgledale?

Bio sam uveren,zbog načina na koji je govorio, da je neznanje bilo glumljeno. Ipak, nisam mu mogao reći d mislim kako laže.

"Naćuljene", rekoh, "vrlo malene i dlakave, izrazito dlakave. Taj je čovek jedno od najčudnijih bića koje sam ikada video."

Ošta , promukao krik životinjske boli došao je iza na iz ograđenog prostora. Njegova dubina i jakost svedočili su da se radi o pumi. Video sam trzaj straha kod Montgomeryja. "Da?", reče on.

"Gde ste pokupili to stvorenje?"

"San Francisco. Priznajem da je ružna zver, znate. Poluinteligentan. Ne seća se otkuda je došao. Ali naviknut sam na njega. Oboje smo. Kako vas se dojmio?"

"Neprirodan je", rekoh. "Ima nešto u njemu, nemojte misliti da fantaziram, ali daje mi pomalo odvratan utisak i mišići mi se grče kada mi se približava. Ima u njemu nešto đavoljeg."

Montgomery je prestao jesti dok sam mu to govorio.

"Čudno!", reče. "Ja to ne vidim!"Ponovno se prihvatio hrane "Nisam imao pojma o tome", reče on žvačući.

"Posada brodića mora da je osećala isto.Napadali su jadnog đavola. Videli ste kapetana?"

Odjednom je puma ponovno zaurlala, ovaj put još bolnije. Montgomery je kleo ispod glasa. Pomišljao sam da navalim na njega pitanjima o čoveku na plaži.Tada je jadna zver iznutra ponovn dala oduška nizom kratkih, oštrih krikova.

"Vaši ljudi na plaži", upitah, "koja je to rasa?"

"Odličn imomci,zarne?",reče on odsutan mislima, mršteći obrve kad je životinja ponovno oštro kriknula.

Nisam više ništa rekao. Začuo se još jedan krik gori od prethodnog. Gledao me svojim zamućenim, sivim očima i tada je uzeo još viskija. Pokušavao me uvući u raspravu o alkoholu, tvrdeći da mi je njime spasi život. Nestrpljivo je želeo naglasiti da sam mu dugovao život. Odgovarao sammu rastreseno.

Naš ručak se bližio kraju. Nakazno čudovište, sa šiljastim ušima, očistilo je ostatke sa stola. Montgomery me ostavio samog u sobi.Čitavo je to vreme bio u stanju loše prikrivene razdraženosti zbog buke koju je stvarala puma pod vivisekcijom. Govorio je o svom neobičnom nedostatku živaca i prepustio me mojoj aktivnosti.

Bio sam jako iznerviran krikovima koji su postajali sve dublji i jači kako je poslepodne odmicalo. U početku je to bilo bolno, a onda me njihovo neprestano ponavljanje izbacilo iz ravnoteže. Bacio sam bilješke iz Horacea, kojega sam upravo čitao, i počeo grčiti šake, gristi usne i odmeravati sobu koracima. Na kraj sam uši začepio prstima.

Emocionalni pritisak tih krikova rastao je u meni neprekidno, da bi na kraju dosegao takav izražaj patnje koji, u tom ograđenom prostoru, više nisam mogao izdržati.Izašao sam kroz vrata u uspavljujuću vrućinu kasnog poslepodneva i hodao do glavnog ulaza, koji je ponovno bio zaključan, što sam primetio kada sam zašao za ugao zida.Vani su se pumini krikovi čuli još jače Izgledalo je da je u njima našao izraz boli čitavog sveta. Da sam znao za takvu bol u susednom prostoru, ali da je bila nema,verujem da bih je mogao podneti. Ili sam barem tako mislio. Ali kada se ta patnja izražava glasom i potresa našeživce, počne nas mučiti sažaljenje. Ali uprkos žarkom suncu i zelenim lepezama drveća, koje se njihalo na umirujućem morskom povetarcu, svet mi je bio u zbrci, zamagljen crnim i crvenim jurećim prikazama, sve dok nisam došao izvan dometa zvuka iz kockasto ograđene kuće.

Нема коментара:

Постави коментар