Приказивање постова са ознаком odlomci iz romana. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком odlomci iz romana. Прикажи све постове

2. 3. 2020.

Henrik Senkijevič, (odlomci iz romana )



Pan Volodijovski ( odlomak )

      Jednog lepog dana, s jeseni, sedeo je pod hladovitim krovom venjaka pan Andžej Kmićic, pijuckao medovinu po ručku i pogledao kroz rešetke obrasle divljim hmeljom na ţženu koja se šetala po lepo pometenoj stazi ispred venjaka.
    Bila je to žena preko mere lepa; plavokosa, divna, skoro anđeoska lika.
      Išla je lagano i pažljivo, jer je u njoj bilo puno ozbiljnosti i boţžjeg
blagoslova.
     Pan Andžej Kmićic gledao je na nju strašno zaljubljen. Kud bi se ona krenula, tamo je njegov pogled skretao za njom s takvom odanošću kao što pas prati očima gospodara. A ponekad se osmehivao, jer se veoma radovao što je vidi, i sukao je brk uvis.
      A tada se na njegovom licu pojavljivao nekakav izraz veselog obešenjaštva. Videlo se da je bio po rođenju junak šaljivčina, a zamomačkih godina sigurno je mnogo đavolija počinio.
    Tišinu u voćnjaku prekidalo je samo zujanje buba i prezrelo voće što
je padalo na zemlju. Vreme je bilo divno i bez promena. Bio je početak septembra. Sunce nije više pržilo suviše jako, ali je još bacalo obilato zlatne zrake. Na ovim zracima su se sred sivog lišća sjale crvene jabuke, a bilo ih je tako mnogo da se činilo kao da je drveće njima oblepljeno. Na šljivama su se povijale grane pod plodovima prekrivenim sivim maškom.
     Prvi končići paučine, koji su nagoveštavali jesen, prikačeni po drveću, ljuljali su se zajedno s lakim povetarcem, tako lakim da čak ni lišće nije šumelo.
    Možda je i ovo lepo vreme napajalo pana Kmićica veselošću, jer mu se lice sve više razvedravalo. Najzad povuče medovinu i reče ţženi:
—Oljenjka, hodi-der! Da ti nešto kažem!
—Samo da ne bude nešto što ne volim da čujem.
— Tako mi Boga, ne! Prigni uvo!
      Kad to reče, obujmi je oko pojasa, primače brkove njenoj plavoj kosi i
šapnu:
- Ako bude muško, da se zove Mihal.
     A ona okrete malo zarumenjeno lice i odgovori mu šapatom:
—Obećao si da pristaješ na ime Heraklije?
— Ama znaš, zbog Volodijovskog...
— Zar nije preča uspomena na deda?
—I moga dobrotvora... Hm! Zaista... Ali drugi će se zvati Mihal!
Drukčije ne može biti!
     Tu Oljenka ustade i pokuša da se oslobodi iz ruku pana Andžeja Kmićica, ali je on privi još snažnije k sebi i poče je ljubiti po ustima, očima, ponavljajući pri tom:
— Bogatstvo moje, blago, najdraže ljubljeno moje!Dalji im razgovor prekide dečko koji se pokaza nakraju staze i iđaše žurno ka venjaku.
—Šta je? — zapita Kmićic i pusti ženu.
—Došao je pan Harlamp i čeka u sobi —odvrati dečko.
—A evo i njega glavom!—viknu Kmićic, kad vide da se venjaku približava čovek. —Zaboga, kako su mu brkovi osedeli! Zdravo, prijatelju dragi, zdravo, stari druže!
     Rekavši to, izlete iz venjaka i raširenih ruku polete panu Harlampu
u susret. Ali se pan Harlamp najpre duboko pokloni Oljenjki, koju je u
ranija vremena viđao na kjejdanjskom dvoru kod kneza vilnjanskoga vojvode, zatim pritište njenu ruku na svoje ogromne brkove, a posle toga se baci Kmićicu u zagrljaj i zajeca na njegovoj ruci.
—Zaboga, šta ti je? —uzviknu začuđeni domaćin.
—Jednome je bog povećao sreću, —odvrati Harlamp—a drugome otrgao. Uzroke pak svoje tuge mogu reći jedino tebi.
    Tu pogleda na Andžejevu ženu, a ona se doseti da neće pred njom da govori, te reče mužu:
—Poslaću vam medovine, a sad vas ostavljam nasamo...
      Kmićic povuče pana Harlampa u venjak, posadi ga na klupu i povika:
—Šta ti je? Treba li ti pomoći? Računaj na mene kao na Zavišu!
—Ništa mi nije, —odgovori stari ratnik—nije mi potrebna nikakva pomoć dok ovom rukom i ovom sabljom mogu micati; ali je naš prijatelj, najdostojniji vitez u Poljskoj, u žestokoj tuzi, čak ne znam da li je još u životu.
—Za ime boga! Volodijovskome se nešto desilo?
—Da!—odgovori Harlamp i proli nove potoke suza.
—Pana Ana Borzobohata promenila je svetom.
—Umrla!—viknu Kmićic i uhvati se obema rukama za glavu
—Kao ptica strelom pogođena.
      Ućutaše za časak. Samo su gdegde jabuke pri padu udarale teško o zemlju; samo je pan Harlamp duvao sve glasnije, savlađujući plač. A Kmićic je kršio ruke, klimao glavom i ponav ljao:
—Bože mili! Bože mili! Boţže mili!
—Ne čudi se mome plaču, — reče najzad Harlamp —jer kad tebi bol užasno steže srce samo kad si čuo šta je bilo, kako je tek meni, kad sam gledao njeno umiranje njegov bol koji je prelazio prirodne granice.
     Utom uđe sluga s bocom i s drugim peharom na poslužavniku, a za njim je išla Andžejeva žena, jer nije mogla da savlada radoznalost. Kad sad pogleda na muževljevo lice i kad vide na njemu duboku brigu, reče naglo:
— Kakve ste nam to glase doneli? Ne terajte me. Ja ću vas, ukoliko mogu, tešiti, sa vama ću zaplakati ili ću kakvim savetom poslužiti.
—Već ni tvoja pamet neće naći savet — odgovori pan Andžej. —Ali se bojim da ti žalost zdravlju ne naškodi.
    A ona će na to:
—Znam ja mnogo da izdržim. Gore je živeti u neizvesnosti.
— Anusja je umrla—reče Kmićic.
     Oljenjka preblede malo i teško se spusti na klupu; Kmićic je mislio da će se ona onesvestiti, ali ţžalost pobedi u njoj iznenadni glas, te poče plakati, a oba viteza odmah za njom.
—Oljenjka,— reče najzad Kmićic, želeći da skrene ženine misli na drugu stranu
—zar ne pomišljaš da je ona u raju?
— Ne plačem ja nad njom, nego za njom i za sirotim panom Mihalom, a što se tiče njene večite sreće, vrlo bih rado želela da se nadam takvome spasenju kakvo ona ima. Po vrlini, dobroti srca i poštenju nije joj bilo ravne! Oj, moja Anusja! Anusja moja draga!...
—Video sam njenu smrt,— reče Harlamp — i neka svakome podari bog tako pobožnu smrt.
    Ućutaše. A kad im nešto tuge oteče sa suzama, javi se Kmićic:
— Pričaj nam kako je to bilo, a kad te tuga obuzme potkrepi semedovinom.
—Hvala,odgovori Harlamp— potkrepiću se pokatkad, ako i ti budeš pio sa mnom, jer bol kao vuk hvata ne samo za srce, nego i zagrlo, a kad uhvati, onda ako je čovek bez pomoći, moţže ga i sasvim zadaviti. Bilo je to ovako. Išao sam iz Ĉenstohove u rodni kraj, da se pod stare dane odmorim i da se na imanju skrasim. Dosta mi je već rata, jer sam ga još od malena počeo voditi, a sad mi je već perčin osedeo. Ako se baš nikako ne bih mogao skrasiti, onda bih krenuo pod neku zastavu; ali ove vojničke bune na štetu otadţžbine i na radost neprijatelja, i ovi domaći ratovi sasvim su mi ogadili Belonu... Mili bože! Istina, pelikan krvlju decu hrani! Ali ova otadžbina već ni krvi u grudima nema. Sviderski je bio veliki ratnik... Neka mu Bog sudi!...
—Anusja moja mila!— prekide kroz plač panji Kmićicova —da nije tebe bilo, šta bi bilo sa mnom i sa svima nama?... Bila si mi utočište i odbrana, Anusja moja mila!Kad Harlamp to ču, ponovo zarida, ali ne zadugo, jer ga Kmićic prekide pitanjem:
—A gde si sreo Volodijovskoga?
—Volodijovskoga sam takođe sreo u Ĉenstohovi. Tu su oboje mislili da otpočinu, jer su se usput tako zavetovali. On mi je odmah rekao da ide s verenicom iz vašeg kraja kneginji Grizeldi Višnjovjeckoj u Krakov, jer bez njenog dopuštenja i blagoslova devojka nikako nije htela da se venča. Ona je tada bila još zdrava, a on veseo kao ptica. „Eto veli — bog me je za moj trud nagradio!"— A i Volodijovski se mnogo ponosio (neka ga Gospod uteši!) i sa mnom se šalio, jer smo se, znate, u svoje vreme oko te pane svađali i trebalo je da se bijemo... Gde je sad ona sirotica?
     Tu ponovo zarida pan Harlamp, ali to ne bi dugo, jer ga Kmićic opet
prekide:
—Kaţžeš da je bila zdrava? Pa otkud tako iznenada da to dođe?
—Da je iznenada, iznenada je. Stanovala je kod supruge pana Marćina Zamojskog, koja je tada bila s mužem u Ĉenstohovi.Volodijovski je po ceo dan sedeo kod nje, žalio se pomalo što se stvar odugovlači i govorio da ni za godinu dana neće stići u Krakov, jer ih usput svi zadržavaju. Nije ni čudo! Takvog ratnika kakav je pan Volodijovski svak je rad da ugosti, a ko ga uhvati, taj ne pušta. I mene je vodio pani i pretio mi, smejući se, da će me poseći ako se u mene zaljubi... Ali ona sem njega nikog nije videla. Meni je doista katkad bilo
dosadno, jer čovek je pod starost sam kao panj. Ali to nije ništa! Tek jedne noći upada k meni Volodijovski veoma zbunjen. „Tako ti Boga, znaš li negde nekog lekara?” Šta je bilo? „Bolesna, ništa za sebe ne zna!"Pitam ga kad se razbolela, a on veli tek što su mu javili od panji Zamojske. A noć! Gde da traţžiš lekara, kad je samo manastir čitav, a u gradu više ima zgarišta no ljudi. Nađem najzad jednog vidara, ali nije hteo da ide; morao sam ga motkom dognati na mesto. Ali je tamo sveštenik bio potrebniji od vidara. Zastali smo časnog pavlina, koji je molitvom povrati k svesti da bi se mogla pričestiti i s panom Mihalom nežno oprostiti. Umrla je drugi dan posle podne! Vidar kaže da joj je neko morao dati nešto, ali u to ne verujem, jer u Ĉenstohovi čini su nemoćne. A šta se s panom Volodijovskim dešavalo, šta je sve govorio, sačuvaj boţže, ali verujem da će mu Gospod to oprostiti, jer čovek ne pazi šta će reći kada ga bol rastrže... Eto, kažem vam (tu pan Harlamp spusti glas), hulio je na Boga u zanosu!
—Zaboga! Hulio?—ponovi tiho Kmićic.
—Istrčao je od njena tela u hodnik, iz hodnika u dvorište i posrtao je kao pijan. Tamo je podigao ruke uvis i počeo strašnim glasom vikati:„To li je nagrada za moje rane, za moju muku, za moju krv, za moju ljubav prema otadžbini!?... Jedno jagnje (veli) imao sam i njega si mi, Bože, uzeo. Naoruţžanog čoveka (veli) oboriti, koji po zemlji oholo korača, to je (veli) dostojno božje ruke, ali nevinog goluba može dazadavi i mačka, i kobac, i jastreb!...i...
—Gospode Bože! — vrisnu panji Kmićic —ne ponavljajte, navući ćete nesreću na kuću.
    Harlamp se prekrsti i nastavi pričati:
— Mislio siromah ratnik da je odslužio, a ono eto mu nagrade! Hm!Bog najbolje zna šta radi, mada se ovo ne može ni ljudskim razumom shvatiti, ni pravdom ljudskom odmeriti! Onda se odmah posle ovih huljenja ukoči i pade na zemlju, a sveštenik je nad njim molitvu čitao, da ne uđu u njega zli dusi, koje bi mogla huljenja privući.
—Je li se brzo osvestio?
—Ĉitav sat je ležao kao mrtav, potom se osvestio, vratio u svoj stan i nikoga nije hteo da vidi. Za vreme pogreba obratih mu se: „Pane Mihale—velim—misli na Boga!” On ništa! Sedeo sam još tri dana u Ĉenstohovi, jer mi je bilo žao da otputujem, ali sam uzalud lupao uvrata. Nije me hteo! Borio sam se s mislima šta da činim, da li da dreždim duže kraj vrata, ili da idem?... Kako da ostavim čoveka tako bez ikakve utehe? Pa ipak, kad videh da ništa neću učiniti, reših se da idem Skšetuskome. Ta on mu je najbolji prijatelj, pa onda pan Zagloba; možda će mu nekako pogoditi k srcu, a naročito pan Zagloba, koji je čovek vešti zna kako s kim da započne razgovor.
—Jesi li bio kod Skšetuskog?
—Bio sam, ali ni tu Bog ne dade sreću, jer on i pan Zagloba otišli bili u kaljiški kraj panu Stanislavu, konjičkom kapetanu. Niko nije mogao reći kad će se vratiti. A ja tada pomislih: inače mi je put preko Žmuđi, da svratim k vama i da vam ispričam šta se desilo.

izvor Scribd




Delovi iz romana Quo vadis?

Čuveni istorijski roman za koji je Sjenkjevič 1905. godine dobio Nobelovu nagradu u pozadini ljubavne priče opisuje stradanja prvih hrišćana u Neronovom Rimu.

.......

Na početku romana Quo vadis Marko Vinicije žali se svome ujaku Petroniju: „…ne znam čak čestito ni kako se zove: Ligija ili Kalina? U kući je zovu Ligija, jer
potiče od naroda Ligijaca, a ima svoje varvarsko ime: Kalina“. Zaljubio se u nju – na prvi pogled (sic!) – kad ju je ugledao u kući Aula Plaucija kako se kupa u vrtnoj fontani; od tada – priznao je – „ne znam šta je mir, ne znam šta su druge želje, neću da znam šta mi može dati grad […], hoću samo Ligiju“ (Sienkiewicz 1983: 14)


.....

Narod se zabezeknuo.Osuđeni su pevali, očiju uznesenih ka velarijumu. Videla su se pobledela lica, ali kao nadahnuta. Svi shvatiše da ovi ljudi ne mole za milost i da, čini se, ne vide ni cirk, ni narod, ni Cezare.Chistus ragnal! brujalo je sve jače, i po klupama, svuda, sve do vrha, među redovima gledalaca, mnogi su se pitali: šta se ovo događa, i koji je taj Hristos koji caruje u uzvicima tih ljudi na smrti? No, međutim, otvoriše druga vrata i na arenu ispadoše u divljem trku i uz lavež čitavi čopori pasa, riđih, golemih molosa iz Peloponeza, prugastih pasa sa Pirineja, i sličnih vucima rundova iz Hibernije, namerno izgladnelih glađu, upalih bokova i krvavih očiju. Urlanje i lavež ispuni ceo anfiteatar. Hrišćani, svršivši pesmu, klečali su nepomični, kao okamenjeni, ponavljajući u horu samo jedno tužno: ProChristo! Pro Christo! ( Za Hrista! Za Hrista!). Psi, osetivši ljude pod životinjskim kožama ne smedoše odmah kidisati na njih. Jedni su se propinjali uza zidove od loža, hoteći da dopru do gledalaca, drugi su trčali naokolo štekćući jarosno, kao da teraju neku nevidljivu životinju. Narod se naljuti. Zavrištaše hiljade glasova, neki su gledaoci ppodražavali zversku riku, neki su štektali kao psi, neki su ih pujdali na svim jezicima. Amfiteatar se zatrese od dreke. Razdraženi psi počeše se čas primicati do hrišćana, čas se opet povlačiti, škljocajući zubima, i najzad jedan melos zabi zube u pleća jedne žene, koja je klečala u prvom redu, i povuče je podase.
Tada ih desetine kdisaše u sredinu, kao kroz bogaz. Masa prestade da riče, da bi pažljivije posmatrala. Usred urlanja i kričanja još su se čuli žalosni muški i ženski glasovi. Pro Christo! Pro Christo! Ali se na areni napraviše drhtava klupka od pasa i ljudi. Krv sad poteče potocima iz poraskidanih tela. Psi su otimali jedni od drugih krvave ljudske udove. Zadah od krvi i pokidane ljudske utrobe zaguši arapske mirise i ispuni ceo cirk. Naposletku su još samo gdegod klečali ljudi koje su ubrzo pokrivali čopori urlajući.

str.388-38




......

Ni lavovi, iako izgladneli nisu hitali žrtvama. Crvenkasta svetlost na areni vraćala ih je , te su žmirkali kao zaneseni;neki su leno protezali svoja žućkasta tela, neki su, razjapivši vilice zevali kao da hoće da pokažu gledaocima svoje strašne zube. Ali, zatim, zadah od krvi i rastrgnutih telesa kojih je mnoštvo ležalo u areni, poče uticati na njih. Ubrzo im pokreti postaše nemirni, grive su se kostrešile, a nozdrve šumno uvlačile vazduh. Jedan jurnu naglo do trupa jedne žene pokidanog lica, pa naslonivši prednje šape na njeno telo poče lizati svojim šiljastim jezikom usirenu krv, drugi priđe hrišćaninu koji je držao dete opšiveno u kožu od laneta.
Dete je drhtalo od vike i plača stežući grčwevito oca oko vrata, a ovaj, želeći da mu makar malo produži život, trudio se da ga odvoji od vrata i pruži onima što su klečali dalje. No krik i kretanje razdraži lava. On najedamput riknu kratko, jednim udarcem šape smoždi dete, pa zgrabivši u čeljust očevu lobanju, smrvi je u času.
Na to svi ostali kidisaše na gomilu hrišćana. Nekoliko žena ne mogaše izdržati krik preneraženosti, ali to narod zagluši pljeskanjem koje odmah prestade , jer žudnja za gledanjem nadvlada. Tada se videše strašne stvari: kako glave potpuno nestaju u čeljustima, kako se grudi razdiru zubima odjedamput istržu srce i pluća, čulo se lomljenje kostiju pod zubima. Neki lavovi zgrabiše žrtve za slabine ili krsta, skakali su u besnim skokovima po areni, kao da traže skriveno mesto gde bi ih požderali, neki su se u uzajamnoj borbi uspravljali, obuhvativši se šapama kao borci, zaglušujući amfiteatar rikom. Ljudi su skakali s mesta. Neki su napuštajući sedišta silazili niže, da bi videli bolje i na prolazima se gurali da se poguše. Izgledalo je da će zanesena masa jurnuti na samu arenu i početi da raskida zajedno sa lavovima. Ponekad se čuo nadljudski vrisak, ponekad pljeskanje, ponekad rika režanje, škljocanje zuba, arlauk molosa, ponekad samo ječanje.

Cezar držeći smaragd na oku, gledao je sad pažljivo. Petronijevo je lice izražavalo gađenje i preziranje. Hilona su već ranije izneli iz cirka.
A iz kunukuluma su izgonili sve nove i nove žrtve.

str. 391
izvor

– Dragi moji, veselite se umesto da budete zapanjeni. Starost, slabost tužni su to prijatelji poslednjih godina života. Ali ja ću vam dati dobar primer i dobar savet: možete, vidite, da ih ne čekate i da otidnete dobrovoljno pre nego što stignu, kao što ja odlazim.
– Šta hoćeš da učiniš? – uznemireno upita nekoliko glasova.
– Hoću da se veselim, pijem vino, slušam muziku, posmatram ove ovde božanske oblike koje vidite kraj mene, a potom da zaspim ovenčane glave… (Sienkiewicz 1983: 659).

........

Lepe umetnosti za nas su zaborav života i bekstvo od njega, za njih su bile njegova girlanda. Srednjovekovni monah koji je na zemlju gledao kao na dolinu jada nije mogao podizati slične hramove. Njegova crkva otimala se ka nebu strelovitim kulama, kao što se otimala i njegova duša… Srednji vek izgubio je veru u zemaljski život… noviji vekovi gube je u budući… Zbilja, dođe čoveku da upita radi čega ćemo i od čega naposletku živeti (Sienkiewicz 1879: 2).



izvor 
str 86

8. 8. 2019.

Karl Uve Knausgard, Moja borba



         Srcu je život jednostavan: kuca dokle god može. Onda stane. Pre ili posle, jednoga dana, ta udarajuća kretnja prestane sama od sebe i krv se počne slevati prema najnižim tačkama tela, gde se skuplja u malu lokvu, vidljivu izvana kao tamno i mekano polje na sve bleđoj koži, dok se telu temperatura snižava, udovi koče, a creva prazne. Promene u tim prvim satima događaju se toliko polako i odvijaju toliko sigurno da u njima gotovo da ima nešto ritualno, kao da život kapitulira prema utvrđenim pravilima, svojevrsnom džentlmenskom sporazumu prema kojemu se ravnaju čak i predstavnici smrti, utoliko što uvek čekaju da se život povuče pre nego što će krenuti u invaziju na novi teritorij. Tada je smrt, međutim, nepovratna. Goleme rojeve bakterija koji se počinju širiti unutrašnjošću tela ništa ne može zaustaviti. Da su pokušale samo nekoliko sati ranije, odmah bi naišle na otpor, ali sad je sve oko njih mirno i prodiru sve dublje u vlagu i tminu. Stižu do Haversova kanala, Lieberkühnove kripte, Langerhansovih ostrva. Stižu do Bowmanove membrane u Bubregu, Clarkeova stupa u Kičmenoj Moždini, do crne tvari u Mezencefalonu. I stižu do srca. Još je netaknuto, ali lišeno kretanja na koje je cela njegova konstrukcija bila usmerena, ima nešto čudesno pusto u sebi, kao gradilište koje su radnici morali napustiti navrat-nanos, moguće je to zamisliti, nepomična vozila koja svetle žutim svetlima u mračnoj šumi, barake koje zjape prazne, kabine žičare koje natovarene vise jedna podno druge na padini brda.

      Onoga trena kad život napusti telo, ono pripada smrti. Kao i lampe, koferi, tepisi, kvake, prozori. Zemlje, močvare, brda, planine, oblaci, nebo. Ništa od toga nije nam strano. Neprestano smo okruženi predmetima i fenomenima mrtvoga sveta. Isto tako, malo toga budi veće gađenje u nama od prizora čoveka u njegovu zagrljaju, barem ako je suditi po naporima koje ulažemo da zadržimo mrtva tela podalje od očiju. U velikim bolnicama ne samo da ih drže podalje, u zasebnim, nedostupnim prostorijama; i putevi onamo su skriveni, sa zasebnim dizalima i zasebnim podrumskim hodnicima, pa čak i ako slučajno zalutate u jedan od njih, mrtva tela koja voze onuda uvek su pokrivena. Kad ih posle treba odvesti iz bolnice, iznose ih na drugi ulaz i unose u vozila sa zatamnjenim staklima; na groblju postoji zasebna prostorija za njih, bez prozora; za vreme pogreba leže u zatvorenim kovčezima, sve do trenutka kad ih spuste u zemlju ili spale u krematoriju. Teško je zamisliti da takav pristup ima neku praktičnu svrhu. Mrtva tiela mogla bi se, naprimer, lako voziti nepokrivena po hodnicima bolnice i prevoziti običnim taksijem bez rizika za bilo koga. Starac koji umre za vreme bioskopske predstave mogao bi komotno ostati na sedištu dok film ne završi, a i za vreme sledeće projekcije. Učitelja koji doživi moždani udar na školskom dvorištu ne moraju nužno smesta odvesti, neće biti nikakva šteta ako ostane ležati dok domar ne nađe vremena da se za njega pobrine, čak i ako to ne bude pre poslepodneva ili večeri. Ako neka ptica sleti na njega i počne ga kljucati, kakve to ima veze? Bi li mu bilo bolje u grobu samo zato što mi ne vidimo ono što ga onde čeka? Sve dok mrtvi ne leže na putu, nema razloga za žurbu, ta ne mogu još jedanput umreti. Što se toga tiče, posebno pogodna hladna su zimska razdoblja. Beskućnici koji se smrznu na klupama i pred ulazima u zgrade, samoubice koji skoče s visokih zgrada i mostova, starije žene koje padnu niza stepenice, žrtve saobraćajnih nesreća zaglavljene u slupanim autima, mladić koji pijan padne u jezero nakon večernjeg izlaska, devojčica koja završi pod točkovima  autobusa, čemu takva žurba da ih se sakrije? Iz pristojnosti? Što bi bilo pristojnije nego da otac i majka te devojčice dobiju priliku videti je sat ili dva kasnije kako leži u snegu pokraj mesta nesreće, razbijene glave, koju, kao i telo, videti može svako, kose krvave i jednako svima pred očima kao i čista pernata jakna. Celome svetu pred očima, bez tajni, tako bi ležala. No čak je i jedan sat u snegu nezamisliv. Grad koji ne drži svoje mrtve podalje od pogleda, gde se mogu videti kako leže po ulicama i uličicama, u parkovima i na parkiralištima, nije uopšte grad nego pakao. To što takav pakao realističnije odražava naše životne okolnosti nije uopšte važno. Znamo da je tako, ali ne želimo to videti. Kolektivni čin potiskivanja na način strogog odvajanja mrtvih izraz je toga.

    Šta se tačno potiskuje, nije, međutim, tako lako utvrditi. Ne može to biti smrt sama po sebi, njezina je prisutnost u društvu ionako prevelika. Broj mrtvih čija se imena navode u novinama ili pojavljuju u vestima svakodnevno se ponešto menja, zavisno od okolnosti, ali iz godine u godinu zadržava približnu konstantnost, a budući da se provlači kroz toliko kanala, gotovo je nemoguće ne videti ga. Takva smrt u isti mah ne deluje preteće. Upravo suprotno, to je nešto što bismo hteli videti i za šta rado plaćamo. Ako se tome pridoda golem broj mrtvih što ih stvara fikcija, sistem koji drži mrtve daleko od očiju još je teže razumeti. Ako smrt nije fenomen koji nas plaši, čemu onda takvo gnušanje nad mrtvim telima? To mora značiti ili da postoje dve vrste smrti ili da je naša predstava o smrti u suprotnosti s onim kako se smrt stvarno odvija, što se u osnovi svodi na jedno: ključno je to da je naša predstava o smrti toliko čvrsto ukorenjena u svesti da nas potrese tek kad vidimo da se stvarnost od nje razlikuje, a baš to pokušavamo prikriti svim sredstvima. Ne kao rezultat nekakvog svesnog promišljanja, kao što je slučaj s ritualima, naprimer pogrebom, o čijem se sadržaju i značenju u naše doba može pregovarati i koji je tako prešao iz iracionalne sfere u racionalnu, iz kolektivne u individualnu - ne, način na koji se rešavamo mrtvih nikad nije bio predmet nikakve diskusije, uvek je to bilo nešto što jednostavno radimo, iz potrebe kojoj niko ne može naći razlog, ali koju svi osećaju: ako vam otac umre na polju jedne vetrovite jesenske nedelje, unećete ga negde ako ikako možete, a ako ne možete, barem ćete ga pokriti dekom. No taj impuls nije jedini koji imamo u vezi s mrtvima. Jednako neobična kao skrivanje svih trupala jest činjenica da se ona uvek i što je pre moguće spuštaju na zemlju. Gotovo je nezamislivo da bi koja bolnica odnosila svoje mrtve gore, da bi svoje sale za obdukciju i mrtvačnicu smestila na najgornje spratove. Mrtve se čuva što je moguće bliže zemlji. Isti princip vredi i za preduzeća koja se za njih brinu: osiguravajuće društvo može slobodno imati kancelarije na osmom spratu, ali pogrebno preduzeće ne. Sva pogrebna preduzeća imaju kancelarije  što je moguće bliže nivou ulice. Poreklo tog običaja nije tako lako utvrditi; moglo bi se doći u napast pa pomisliti da on potiče od neke stare konvencije, koja je u začetku imala praktičnu svrhu, kao, naprimer, da je u podrumu hladno pa je stoga najprikladniji za čuvanje tela, i da je taj princip očuvan i u našem vremenu upotrebom hladnjaka i ledara, kad ne bi bilo činjenice da se ideja prenošenja mrtvih na gornje spratove zgrade zapravo čini neprirodnom, kao da se visina i smrt međusobno isključuju. Kao da nama upravlja svojevrstan htonički instinkt, nešto duboko u nama što nas nagoni da svoje mrtve približimo zemlji iz koje smo došli.

       Može se tako činiti da se smrt raspoređuje u dva sistema. Jedan je povezan s tajnovitošću i težinom, zemljom i mrakom, a drugi s otvorenošću i lakoćom, eteričnošću i svetlošću. Jedan otac i njegovo dete ubijeni su dok je otac pokušavao skloniti dete s linije vatre u nekom gradu negde na Bliskom istoku, a sliku njih čvrsto isprepletenih dok im se meci zabijaju u meso, od čega im se tela tresu, uhvatila je neka kamera, poslala je u visine ka jednom od hiljadu satelita u putanji oko Zemlje i ona se sad emituje na televizorima širom sveta, odakle ulazi u našu svest kao još jedna slika smrti ili umiranja. Takve slike nemaju težinu, nemaju dimenziju, ni vreme ni mesto, a nemaju ni vezu s telima od kojih su potekle. Nisu nigde i svugde su. Većina ih samo prohuji kroz nas i nestane, retke se iz različitih razloga zadrže i žive svoj život u nekom mračnom delu našeg mozga. Skijašica pada na spustu i preseče bedrenu arteriju, trag krvi ostaje za njom kao crveni rep na bieloj padini, mrtva je i pre nego što joj se telo zaustavi. Avion poleće, plamen mu šiklja iz krila dok se diže, nebo iznad kuća u predgrađu plavo je, avion eksplodira u vatrenoj kugli ispod sebe. Ribarski brod potone jedne večeri pred obalom severne Norveške sedmeročlana posada se utapa, sledećeg jutra sve novine pišu o tom događaju, jer to je takozvani misterij, vreme je bilo mirno i nikakav poziv upomoć nije poslan s broda, brod je samo nestao, neke televizijske kuće te večeri to ističu, dok nadleću mesto nesreće helikopterom i prikazuju slike praznog mora. Oblačno je, sivozeleni valovi mirni su i teški, nekako su drukčijeg karaktera nego oštre bele penaste kreste koje se tu i tamo probiju. Sedim sam i gledam to na televiziji, na proleće verovatno, jer moj otac je vani u vrtu i radi. Gledam u površinu mora i ne čujem što govori voditelj kad se iznenada pojavi obris lica. Ne znam koliko je dugo onde, nekoliko sekundi možda, ali dovoljno dugo da me se silno zainteresuje. Čim lice nestane, ustajem i odlazim pronaći nekoga kome ću to ispričati.
        Majka je u večernjoj smeni, brat igra utakmicu, a druga deca iz komšiluka neće me hteti slušati pa će to morati biti tata, razmišljam i žurim niza stepenice, guram stopala u cipele, uvlačim ruke u jaknu, otvaram vrata i otrčim iza kuće. Zabranjeno nam je trčati po dvorištu pa tik pre nego što ću mu ući u vidno polje usporavam i počinjem hodati. On stoji iza kuće, na mestu gde će biti bašta, i udara maljem po stenovitom komadu . Iako je rupa duboka samo metar, crna iskopana zemlja na kojoj stoji i jasenovi koji rastu zbijeni pokraj ograde iza njega čine sumrak dubljim. Kad se uspravi i okrene prema meni, lice mu je gotovo posve mračno. Pa ipak, i više nego dovoljno je svetla da znam na čemu sam. Nije stvar u izrazu lica, nego u držanju tela, a značenje toga držanja ne odgonetava se mislima, nego intuicijom. Odlaže malj, skida rukavice. “No?” reče.

“Video sam lice u moru na televiziji malopre”, kažem i stanem iznad njega na travnjak.
        Komšija je pre, toga poslepodneva, srušio bor pa se zrakom širi snažan miris smole s klada
koje leže s druge strane ograde.
      “Ronioca?” reče tata.
       Zna da me zanima ronjenje i ne može zamisliti da bi mi išta drugo bilo toliko zanimljivo da izađem napolje i ispričam mu to.
       Odmahnem glavom.
“Nije bio čovek. Bila je to nekakva slika u moru.”
“Nekakva slika, je li”, reče on i izvadi kutiju cigareta iz džepa na prsima košulje.
        Kimnem i okrenem se da pođem natrag. “Čekaj malo”, reče.
        Pali šibicu i malko pogne glavu da zapali cigaretu. Plamen iskopava jamicu svetla u tom sivom polumraku. “Tako dakle”, reče.
      Nakon što je duboko uvukao dim, stavlja jedno stopalo na stenu i zagleda se u daljinu, u šumu s druge strane ceste. Ili možda zuri u nebo iznad drveća.
      “Jesi li to Isusovu sliku video?” reče i pogleda me. Da nije bilo srdačnog glasa i duge pauze pre pitanja, pomislio bih da se sprda sa mnom.
      Malo mu je neugodno što sam hrišćanin; jedino što želi od mene jest da se ne razlikujem od ostale dece, a od sve dece kojom naselje vrvi niko osim njegova najmlađeg sina ne naziva se hrišćaninom. No ovo ga zaista kopka.
        Osećam treptaj radosti jer ga to stvarno zanima, a istovremeno sam malo uvređen što me tako podcenjuje. Odmahnem glavom. “Nije bio Isus”, kažem.

       “To mi je drago čuti”, reče tata i nasmeši se.
     Gore, više na brdu, čuje se tiho cviljenje guma bicikla po asfaltu. Zvuk dobiva na jačini, a u naselju je tako tiho da tih pevni ton u tom šištanju zazvuči jasno i razgovetno kad se bicikl odmah potom otkotrlja mimo nas niz put.
       Tata uvlači još jedan dim cigarete i baca je dopola popušenu preko ograde, nekoliko puta se nakašlje, navuče rukavice i ponovno se prima malja.
        “Nemoj se više time zamarati”, reče i pogleda me odozdo.
______________________________

       Imao sam osam godina te večeri, moj otac trideset dve. Iako još uvek ne mogu reći da ga razumem ili kakva je osoba bio, činjenica da sam sad sedam godina stariji nego što je on bio tada pomaže da shvatim neke stvari. Naprimer, koliko su se razlikovali naši dani.
        Dok su moji dani bili gusto nabijeni smislom, gde je svaki korak otvarao neku mogućnost, a svaka mogućnost ispunjala me do vrha, na način koji mi je sada zapravo neshvatljiv, smisao njegovih dana nije se koncentrisao u pojedinačnim događajima, nego se rasprostirao po površinama toliko velikim da ih nije bilo moguće obuhvatiti ničim osim apstraktnim pojmovima. “Porodica” je bila jedan takav pojam, “karijera” drugi. Njegovi dani donosili su mu malo ili nimalo nepredvidivog, uglavnom je znao što će mu oni doneti i kako da na to reaguje. Bio je u braku dvanaest godina, osam je radio kao nastavnik u osnovnoj školi, imao je dvoje dece, kuću i auto. Bio je izabran u gradsko veće i sedeo je u izvršnom odboru kao predstavnik Liberalne stranke. U zimskom se polugodištu bavio filatelijom, ne bez uspjeha: u kratko je vreme postao jedan od istaknutijih sakupljača maraka u ovome delu zemlje,dok mu je u letnom polugodištu sve slobodno vreme odlazilo na vrtlarstvo. O čemu je razmišljao te proletne večeri, nemam pojma, a ni kakvu je sliku imao o sebi kad se uspravio u onom polumraku s maljem u rukama, ali poprilično sam siguran da je imao osećaj da dosta dobro razumije svet oko sebe. Znao je sve komsije u naselju i znao je koji je njihov, a koji njegov društveni status, verovatno je znao i deo onoga što bi oni najradije sakrili, zato što im je podučavao decu, a i zato što je imao oko za tuđe slabosti. Kao pripadnik nove,obrazovane, srednje klase bio je dobro obavešten i o širem svetu, onom koji su mu svaki dan približavale novine, radio i televizija. Znao je podosta o botanici i zoologiji, budući da ga je to zanimalo dok je odrastao, a ako i nije bio podjednako dobro potkovan u drugim prirodnim naukama, svejedno je još iz gimnazije znao njihova osnovna načela. Bolje je poznavao istoriju, koju je, kad i norveški i engleski, studirao na univerzitetu. Drugim rečima, ni u čemu nije bio stručnjak, osim možda u pedagogiji, no znao je o svemu pomalo. U tom pogledu bio je tipičan nastavnik, doduše u vreme kad je predavati u višim razredima osnovne škole značilo imati određeni status. I komsija koji je stanovao s druge strane kamene ograde, Prestbakmo, radio je kao nastavnik u istoj školi, kao i komsija Olsen, koji je stanovao iza naše kuće, na drugoj strani padine obrasle drvećem, dok je jedan od komsija koji su živeli s druge strane kružne ulice, Knudsen, bio zamenik direktora u jednoj drugoj školi. Pa kad je moj otac digao malj iznad glave i raspalio njime po steni te proletne večeri sredinom sedamdesetih, učinio je to u svetu koji je poznavao i koji mu je bio blizak. Tek kad sam došao u njegove godine, shvatio sam da i to ima svoju cenu. Što je pogled na svet obuhvatniji, nije samo bol koju on uzrokuje manja, manje je i njegovo značenje. Razumeti svet znači držati ga na određenoj distanci. Ono što je premalo da bi se videlo golim okom,kao što su molekule i atomi, povećamo, ono što je preveliko, kao što su formacije oblaka, delte, sazvežđa, to smanjimo. Kad sve to primerimo sebi, fiksiramo to. Fiksirano nazivamo znanjem. Celo se detinjstvo i adolescenciju trudimo otkriti pravi odmak u odnosu na stvari
i fenomene. Čitamo, učimo, iskušavamo, korigujemo. Onda jednog dana dođemo do tačke gde su svi nužni odmaci postavljeni, svi potrebni sistemi ustanovljeni. Tada vreme počinje teći brže. Ne nailazi više ni na kakve zapreke, sve je utvrđeno, vreme juri kroz naše živote, dani prolaze mahnitom brzinom i pre nego što shvatimo što se događa imamo četrdeset,pedeset, šezdeset... Značenju treba obilje, obilju treba vreme, vremenu treba otpor. Znanje je otpor, znanje je stagnacija, i neprijatelj značenja.

     Drugim rečima, moja slika oca te večeri 1976. dvojaka je: s jedne ga strane vidim onako kako sam ga video tada, očima osmogodišnjaka, kao nepredvidivog i zastrašujućeg, a s druge ga strane vidim kao njegov vršnjak, kroz čiji život vreme huji i neprestano sa sobom odnosi goleme komade značenja.

       Zvuk malja odzvanjao je kroz naselje. Uspinjući se blagom padinom, s glavne je ceste stizao auto s upaljenim svetlima i prošao pokraj nas. Vrata kod komšije otvorila su se, on se zaustavio na stepeništu i navukao radne rukavice, kao njušeći čist večernji
vazduh pre nego što je dohvatio tačke i počeo ih gurati travnjakom. Od stene po kojoj je tata udarao dopro je miris baruta, od cepanica iza kamene ograde, prekopane zemlje i šume miris borovine, a u laganom povetarcu sa severa osetio se i dašak soli. Razmišljao sam o licu koje sam video u moru. Iako je prošlo tek nekoliko minuta otkako sam o njemu razmišljao, sve se promenilo. Sad sam video tatino lice.
Dole u jami on je prestao udarati.
“Još uvek si tu, momče?”
Kimnuo sam.
“Idi u kuću.”
Pošao sam.
“I, hej?” rekao je.
Stao sam i upitno okrenuo glavu.
“Bez trčanja ovaj put.”
Zurio sam u njega. Kako je mogao znati da sam trčao?
“I nemoj tako blejati”, rekao je. “Izgledaš kao idiot.”

      Poslušao sam ga, zatvorio usta i krenuo prema kući. Kad sam došao pred kuću, ispred nje na cesti bilo je puno dece. Stariji su stajali na okupu, sa svojim biciklima, koji su u sumraku izgledali kao produžeci njihovih tela. Mlađi su se igrali jedne inačice skrivača. Oni koje su uhvatili stajali su unutar kredom ocrtanog kruga na pločniku, drugi su se skrivali po šumi ispod ceste, izvan vidokruga onoga ko je čuvao krug, ali ne i moga.

       Crvena svetla na stubovima mosta sjajila su nad crnim vrhovima krošanja. Uzbrdo je dolazio novi auto. Farovi su prvo osvetlili bicikliste, kratak bljesak mačjih očiju, metala, pernatih jakni, crnih očiju i belih lica, zatim decu koja su se igrala i jedva se pomaknula za korak, koliko je bilo nužno da auto može proći, i sad su stajala kao utvare i zurile u njega.

      Bili su to Trollneovi, roditelji Sverrea, dečaka iz moga razreda. Nije izgledalo kao da je on s njima.

       Okrenuo sam se i pogledom pratio crvena zadnja svetla dok nisu nestala iza vrha brda. Zatim sam ušao u kuću. Neko sam vreme pokušavao ležati na krevetu i čitati, ali nisam mogao biti dovoljno na miru pa sam umesto toga otišao u Yngveovu sobu, otkud
sam mogao promatrati tatu. Dokle god sam ga imao na oku, znao sam gde je, a na neki je način to bilo najvažnije. Znao sam njegova raspoloženja i zahvaljujući svojevrsnom podsvesnom sistemu kategorizacije, odavno sam naučio predvideti ih, a u međuvremenu sam shvatio u kojem se odnosu treba naći nekoliko zadanih veličina pa da dokučim što me čeka i za to se pripremim. Svojevrsna meteorologija uma... Brzina auta na blagom usponu do kuće, vreme potrebno da ugasi motor, uzme svoje stvari i izađe, način na koji se ogleda oko sebe dok zaključava vrata auta, nijanse u različitim zvukovima koji dopiru iz hodnika dok svlači kaput i izuva cipele - sve je bilo znak, sve se dalo interpretirati. Tome treba pridodati i informacije o tome gde je bio, koliko dugo ga nije bilo i s kim je bio, pre nego što bih išta zaključio, a jedino zaključivanja, kao dela šireg procesa, bio sam svestan.
Najviše bih se zato preplašio kad bi se samo pojavio... Kad bih iz nekog razloga bio nepažljiv...

Kako li je samo znao da sam trčao?

        Nije to bilo prvi put da me neobjašnjivo razotkrio. Jedne večeri te jeseni, naprimer,spremio sam vrećicu bombona pod poplun, upravo zato što sam imao osećaj da će mi doći u sobu i da mi nikad ne bi poverovao kad bih mu rekao otkud mi novac da ih kupim. Kad je,bnaravno, ušao, stao je i gledao me nekoliko sekundi.

“Šta si to sakrio u krevetu?” rekao je.
Kako je to samo mogao znati?

     Vani je Prestbakmo upalio lampu iznad popločanog dela gde je obično radio. Novo ostrvo svetlosti koji se izdizao iz mraka bio je pun svega i svačega, a on je posve nepomično stajao i zurio u to. Naslagane kante boje, čaše s kistovima za bojenje, cepanice, delovi dasaka, presavinute cerade, automobilske gume, okvir bicikla, nekoliko kutija s alatom, kutije s vijcima i ekserima svih veličina i oblika, plitice s tetrapacima od mleka s cvetnim sadnicama, vreće vapna, namotano crevo za vodu i, naslonjena na zid, ploča na koju je nacrtao obrise svih mogućih alatki, verovatno namenjena radionici koju je imao u podrumu.
       Kad sam ponovno bacio pogled prema tati, hodao je preko travnjaka s maljem u jednoj ruci i lopatom u drugoj. Hitro sam se odmaknuo od prozora. U tom trenutku otvorila su se ulazna vrata. Bio je to Yngve. Pogledao sam na sat. Dve minute do pola devet. Kad je odmah zatim počeo grabiti uz stepenice onim karakterističnim, nekako trzavim, gotovo patkastim korakom, kojeg smo se dosetili da bismo se brzo i bez buke mogli kretati kućom, bio je uspuhan i rumen.

“Gde je tata?” rekao je kad je ušao u sobu.
“Vani u vrtu”, rekoh. “Ali ne kasniš. Gle, sad je pola devet.” Pokazao sam na sat na svojoj ruci.

        Prošao je pokraj mene i izvukao stolicu od pisaćeg stola. Još uvek je mirisao na vazduh vani. Hladan zrak, šumu, šljunak, asfalt. “Jesi li mi dirao kasete?” rekao je. “Ne.”
“Što onda radiš u mojoj sobi?”
“Ništa”, rekao sam.
“Ne možeš to ništa raditi u svojoj sobi?”
Ispod nas ponovno su se otvorila ulazna vrata. Taj put tatin se težak korak začuo odozdo. Izuo je čizme vani, kao i obično, i sad je išao u praonicu da se presvuče.
“Video sam lice u moru na vestima”, rekao sam. “Jesi li čuo što o tome? Znaš li je li ga još neko video?”
Yngve me gledao napola upitnim, napola odbojnim pogledom.
“O čemu ti to lupetaš?”
“Znaš onaj ribarski brod što je potonuo?”
Jedva primetno je kimnuo.
“Dok su na vestima pokazivali mesto gde je potonuo, video sam lice u moru.”
“Leš?”
“Ne. Nije to bilo pravo lice. To se more uobličilo u nekakvu sliku lica.”
Jedan me trenutak gledao bez reči. Zatim je zavrtio kažiprstom po slepoočnici.
“Ne veruješ mi?” rekao sam. “Skroz je istina.”
“Istina je da si ti beskoristan.”

Kad je tata u tom trenu zatvorio slavinu dole, pomislio sam da bi bilo bolje otići u svoju sobu da izbegnem susret s njim u hodniku. A nisam hteo ni da Yngveova bude zadnja.

“Ti si beskoristan”, rekao sam.
Nije se ni potrudio odgovoriti. Samo je okrenuo glavu prema meni, iskezio, usisao vazduh i izduvao kroz njih poput zeca. Gesta je aludirala na moje zube, koji su izrasli na van. Okrenuo sam glavu od njega i izašao iz sobe prije nego što ugleda moje suze.
Dokle god sam bio sam, plakanje mi nije smetalo. A ovaj je put prošlo dobro?

      Zastao sam načas iza vrata svoje sobe, razmišljajući da li da odem u kupatilo. Onde bih se mogao umiti hladnom vodom i ukloniti tragove. Ali tata je bio na stepenicama i penjao se pa sam se zadovoljio brisanjem očiju u rukav pulovera. Tanak sloj tekućine koju je suvi materijal razvukao preko površine oka zatreperio je u bojama po površinama i sobi, koja kao da je iznenada potonula i sad se nalazi pod vodom, i ta je slika bila toliko fascinantna da sam digao ruke i napravio nekoliko zaveslaja dok sam hodao prema pisaćem stolu. U mislima sam na sebi imao metalnu ronilačku kacigu s početaka ronjenja, kad su ronioci hodali po dnu u olovnim cipelama i odelima debelim poput slonove kože, s crevom za kiseonik pričvršćenim za glavu poput kakve surle. Disao sam na usta u sitnim hrapavim udasima i stupao neko vreme po sobi teškim i tromim koracima davnih ronilaca, sve dok užas, poput hladne vode, nije počeo prodirati u nju.

       Nekoliko meseci pre gledao sam na televiziji seriju Tajanstveno ostrvo , prema romanu Julesa Vernea, a priča o ljudima u balonu koji su se nasukali na pusto ostrvo u Atlantiku od prvog je kadra na mene ostavila silan utisak. Sve je zračilo. Balon, oluja, ljudi iz devetnaestoga veka, golo, surovo ostrvo na koji su sleteli, koji, naravno, nije bio tako pust kao što su mislili,
stalno su se oko njih događale tajanstvene i neobjašnjive stvari... Ali ko su bili ti drugi? Odgovor je došao iznenada, na kraju jedne epizode. Bilo je nešto u podvodnim špiljama... niz čovekolikih stvorova... u svetlu svetiljki koje su nosili načas su uspeli videti glatke, maskirane glave... peraje... nalikovali su nekakvim gušterima, ali su hodali uspravno... na
leđima su imali spremnike... jedan od njih se okrenuo, nije imao oči...

         Nisam vrisnuo kad sam to video, ali strah kojim su me ti prizori ispunili nisam mogao odagnati; čak i usred bela dana znao me obuzeti strah kad bih se setio žabolikih ljudi u špilji. A sad su me misli počele pretvarati u jednoga od njih. Moje hrapanje postalo je njihovo hrapanje, moji koraci njihovi, moje ruke njihove, a kad sam zatvorio oči, pred sobom sam video njihova bezoka lica. Špilju... crnu vodu... niz žabolikih sa svetiljkama u rukama... Tako je daleko to otišlo da nije pomoglo ni to što sam otvorio oči. Iako sam video da se nalazim u svojoj sobi, okružen svojim, dobro poznatim, stvarima, stisak straha nije popustio. Jedva sam se usudio trepnuti od strah da se nešto ne dogodi. Ukočeno sam seo na krevet, privukao školsku torbu i ne gledajući je, bacio pogled na raspored sati, pronašao sredu, pročitao šta onde piše, matematika, priroda, muzičko, uhvatio sam ručku i podigao torbu te počeo mehanički listati iz nje izvađene knjige. Kad sam to napravio, uzeo sam otvorenu knjigu š jastuka, seo uza zid i počeo čitati. Sekunde između trenutaka kad sam podizao pogled prerastale su malo-pomalo u minute pa kad je tata tačno u devet viknuo da je večera gotova, više nisam bio obuzet strahom, nego knjigom. A od nje mi se bilo teško otrgnuti.

        Nismo smeli sami rezati hleb i nismo se smeli koristiti štednjakom, pa su nam večeru uvek pripremali mama ili tata. Kad je mama radila u večernjoj smeni, tata je radio sve: kad smo došli u kuhinju, čekale su nas dve čaše mleka i dva tanjira s četiri kriške hleba na svakom, namazane i s narescima. Kriške bi najčešće složio već pre i onda ih stavio u frižider, pa su bile hladne i bilo ih je teže progutati, čak i kad je na njima bilo ono što sam voleo. Da je mama bila kod kuće, namaz i nareske stavili bismo na sto, ili ona ili mi, i već je ta mala gesta, mogućnost da odlučimo šta će biti i na stolu i na kriškama te to nešto hleba sobne temperature, bila dovoljna da se osetimo slobodno: mogli smo otvoriti vrata ormarića, izvaditi tanjire, koji su uvek lagano zvecnuli kad bi udarali jedni o druge, i staviti ih na sto; ako smo mogli izvući ladicu s priborom za jelo, koji je uvek zveketao, i postaviti noževe pokraj tanjira, izneti čaše, otvoriti frižider, izvaditi mleko i nasuti ga, mogli smo bome i otvoriti usta i govoriti. Jedno je spontano vodilo drugome kad smo večerali s mamom. Razgovarali smo usput o onome što bi nam palo na pamet, zanimalo ju je što smo govorili, pa ako bismo prolili malo mleka ili se zaboravili i stavili vrećicu od čaja na stolnjak (jer ona nam je katkad kuhala čaj), to nije bilo tako strašno. No ako je naše učestvovanje u pripremanju obroka otvorilo taj kanal slobode, stepen tatine blizine regulisao je njegovu širinu. Ako je bio pred kućom ili dole u radnoj sobi, razgovarali smo onoliko glasno i slobodno i onoliko gestikulirajući koliko smo hteli; kad bi se počeo penjati stepenicama, automatski bismo prigušili glasove i promenili temu ako smo dotad razgovarali o nečemu što bi on mogao smatrati nepriličnim; kad bi ušao u kuhinju, prestali bismo razgovarati, sedeli bismo ukočeno i uspravno, naizgled sasvim usredotočeni na hranu; kad bi pak seo u dnevnu sobu, nastavili bismo razgovor, ali tiše i opreznije.

        Te su nas večeri kad smo ušli u kuhinju dočekali tanjiri s četirima namazanim kriškama. Jedna sa smeđim sirom, jedna s običnim sirom, jedna sa sardinama u umaku od paradajza i jedna sa sirom s kimom i klinčićem. Nisam voleo sardine pa sam tu krišku uzeo prvu. Riba mi se gadila, hvatala me mučnina od kuvanog bakalara, koji smo jeli barem jedanput nedeljno; i od pare iz lonca iz kojeg smo ga izvadili i od okusa i teksture. Isto je vredelo i za kuhanu kolju, kuhanu koljušku, kuhanu haringu, kuhanu bakalarku, kuhani list, kuhanu skušu i kuhanu škarpinu. Sardinama nije okus bio najgori, paradajz sam mogao progutati zamišljajući da je to svojevrstan kečap, nego njihova tekstura, pre svega mali, glatki rep. On je bio odvratan. Da bih što je moguće manje dolazio u dodir s njima, prvo bih odgrizao repove i stavio ih na rub tanjira, jednim krajem kriške, koricom, pogurnuo malo umaka od paradajza do njih pa ih ugurao u sredinu tog brdašca i poklopio koricom. Tako sam mogao žvakati, a da ne dođem u kontakt s repovima, a onda bih sve zalio mlekom. Ako tata nije bio prisutan, kao što je bio slučaj te večeri, mogao sam, naravno, jednostavno staviti repice u džep hlača.

       Yngve se namrštio i odmahnuo glavom kad sam to napravio. Zatim se nasmešio. Nasmešio sam se i ja njemu.

        U dnevnoj sobi tata se meškoljio u fotelji. Jedva čujno šušnula je kutija šibica, zatim se začuo parajući zvuk sumporne glave povučene preko tarila i prštanje šibice kad se zapalila i stopila s tišinom koja je sledila. Kad je miris cigarete nakon nekoliko sekundi prodro i u kuhinju, Yngve se nagnuo i otvorio prozor što je tiše mogao. Zvukovi koji su doprli izvana, iz mraka, promenili su celokupni ugođaj u kuhinji. Odjednom je postala delom okoline. Kao da sedimo na izbojku, pomislio sam. Naježio sam se od te pomisli. Vetar je uzdišući dunuo kroz šumu, slio se šuštajući preko grmlja i drveća na travnjak ispod nas. S easkršća su se čuli glasovi dece koja su još uvek visila na biciklima i brbljala. Na brdu gore prema mostu neki motocikl promenio je brzinu. A daleko, kao da se diže, iznad svega drugog, čulo se brujanje broda koji je dolazio iz zaliva.

Naravno da me čuo! Korake dok sam trčao po šljunku.
“Hoćeš se menjati?” rekao je Yngve tiho i pokazao krišku sa začinjenim sirom.
“Može”, rekao sam. Ushićen što sam rešio zagonetku, majušnim gutljajem mleka zalio sam zadnji komadić kriške sa sardinama i navalio na onu koju mi je Yngve stavio na tanjir.
        Poenta je bila u tome da se mleko rasporedi, jer ako ste došli do zadnje kriške, a više ga nemate, bilo je gotovo nemoguće progutati je. Najbolje je, naravno, bilo ostaviti malo za posle, kad ste već pojeli sve kriške, jer mleko nikad nije bilo toliko ukusno kao tada, kad nije moralo vršiti funkciju, nego je samo teklo niz grlo samo, čisto i nepomešano, a meni to, nažalost, gotovo nikad nije pošlo za rukom: potreba trenutka uvek bi nadjačala obećanja budućnosti, ma koliko primamljiva ona bila.

No Yngveu je to uspevalo. Bio je majstor štednje.

       Gore kod Prestbakmoa potpetice čizama lupale su po stepenicamaa. Zatim su tri kratka povika odjeknula kroz veče. “Geir! - Geir! - Geir!”
Odgovor je došao iz dvorišta ispred kuće u kojoj je stanovao John Beck, s tolikim zakašnjenjem da je svima koji su to čuli moralo biti jasno da je Geir razmišljao.
“Evo!” viknuo je.

Odmah nakon povika začuli su se njegovi užurbani koraci. Upravo kad su se približili Gustavsenovu zidu, tata je ustao u dnevnoj sobi. Nešto u načinu kako je hodao sobom navelo me da spustim glavu. Tata je ušao u kuhinju, došao do stola, bez reči se nagnuo i zalupio prozor.

“Naveče se prozor zatvara”, rekao je.
Yngve je kimnuo.
Tata nas je pogledao.
“A sad pojedite do kraja”, rekao je.
Tek kad se vratio u sobu, uhvatio sam Yngveov pogled.
“Ha-ha”, prošaptao sam.
“Ha-ha?” uzvratio mi je šaptom. “Mislio je i na tebe.”

     Bio je za gotovo dve kriške brži od mene i mogao je uskoro ustati i šmugnuti u svoju sobu, dok ću ja ostati još nekoliko minuta i žvakati. Planirao sam otići tati posle večere i reći da će na večernjim vestima sigurno pustiti prilog s licem u moru, ali s obzirom na okolnosti bilo je bolje odustati od toga.
    Ili ne?
      Odlučio sam proceniti kakva će biti situacija. Kad bih izašao iz kuhinje, obično bih skrenuo u dnevnu sobu i zaželio mu laku noć. Ako mu glas bude neutralan ili, u najboljem slučaju, srdačan, spomenuću to. Inače neću.
   
       Nažalost, seo je na sofu, koja je stajala u dnu dnevne sobe, a ne na jednu od dve kožne fotelje pred televizorom, kao inače. Da bih stupio u kontakt s njim, nisam mogao samo proviriti u sobu i poželeti mu laku noć, onako usput, kao što bih mogao da je sedeo na jednoj od kožnih fotelja, nego sam, ako uđem u sobu, morao napraviti još nekoliko koraka. To bi mu, dakako, skrenulo pažnju na to da želim nešto dodatno. A time bi se pak izgubio celi smisao procenjivanja situacije, tad bih morao zinuti nezavisno o tome kojim će mi odgovoriti.

      Nisam to primetio pre nego što sam izašao iz kuhinje, a budući da me nesigurnost zaustavila, odjednom više nisam imao izbora jer je on, naravno, čuo da sam zastao i to mu je odmah skrenulo pažnju na to da nešto trebam. Tako sam napravio četiri koraka koliko
je bilo potrebno da mu uđem u vidno polje.

    Sedeo je prekrštenih nogu, nalakćen na naslon sofe, glave malo zabačene, naslonjene na ruku. Pogled, koji je izgledao kao da je uperen dijagonalno prema stropu, bio je uperen u mene.

“Laku noć, tata”, rekao sam.
“Laku noć”, rekao je on.
“Sigurno će pokazati istu sliku na večernjim vestima”, rekao sam. “Samo sam ti to hteo reći. Da ti i mama možete pogledati.”
“Koju sliku?” rekao je. “Sliku lica”, rekao sam. “Lica?”
        Zasigurno sam opet stajao otvorenih usta jer je iznenada opustio čeljust i zinuo na način koji je, shvatio sam, trebao predstavljati mene.

“Ono o kojem sam ti pričao”, rekao sam. Zatvorio je usta i uspravio se ne skinuvši s mene pogled.
“Dosta više s tim licem”, rekao je.
“Dobro”, rekao sam.

      Čim sam se okrenuo i zaputio se prema hodniku, primetio sam da njegova pažnja više nije usmerena na mene. Oprao sam zube, svukao se i odenuo pidžamu, upalio svetlo iznad kreveta pre nego što sam ugasio ono na stropu, legao i počeo čitati.
    Zapravo mi je bilo dozvoljeno čitati samo pola sata, do deset, no obično bih čitao dok mama ne bi došla kući, do oko pola jedanaest. Tako je bilo i te večeri. Kad sam čuo bubu kako, skrenuvši s glavne ceste, vozi uzbrdo, odložio sam knjigu na pod i ugasio svetlo, želeći ostati u mraku i slušati: lupanje vratima auta, korake po šljunku, otvaranje ulaznih vrata, svlačenje kaputa i čizama, korake po stepenicama ... Kuća je tada delovala drugačije, kad je ona bila u njoj, a neobično je bilo to da sam ja to mogao osetiti; ako bih zaspao pre nego što je ona došla kući i probudio se tokom noći, osetio bih da je ona onde, nešto bi se u atmosferi promenilo, nešto što nisam mogao točno odrediti, osim što je delovalo smirujuće. Isto se događalo i kad bi došla kući ranije nego što je bilo planirano, dok sam ja bio vani: čim bih kročio u hodnik, znao bih da je ona kod kuće.

         Voleo bih, naravno, da sam mogao razgovarati sa njom, ona bi bar shvatila to s licem, ali nisam imao osećaj da je to nužno. Najvažnije je bilo da je ona tu. Čuo sam da je odložila ključeve na stolić pokraj telefona kad se popela stepenicama, otvorila klizna vrata, rekla nešto tati i zatvorila ih za sobom. Ponekad, pogotovo nakon večernje smene vikendom, skuvala bi, kad bi došla, nešto za njih dvoje. Tada bi puštali ploče. Tu i tamo za njima bi u sudoperu ostala boca vina, uvek iste marke, jeftino crno vino, ili ređe pivo, takođe uvek iste marke, dva ili tri svetla piva iz Arendalske pivovare, u smeđoj boci od 0,7 l, sa žutim jedrenjakom na etiketi.

       No ne i te večeri. I to mi je bilo drago. Naime, kad su zajedno večerali, nisu gledali televiziju, a sad bi je morali gledati da bih ja uspeo ostvariti svoj plan, koji je bio koliko jednostavan toliko i smio: nameravao sam se nekoliko sekundi nakon jedanaest išuljati iz kreveta, iskrasti se u hodnik, odškrinuti klizna vrata od dnevne sobe i pogledati večernje vesti. Nikad pre nisam napravio ništa slično, nisam čak ni pomislio na to. Ono što nisam smeo, nisam radio. Nikad. Ni jedan jedini put nisam napravio nešto što mi je otac zabranio. Barem ne najerno. No ovo je bilo drukčije, budući da se nije radilo o meni, nego o njima. Ta ja sam video lice u moru i nisam ga trebao još jedanput videti. Hteo sam samo saznati hoće li oni videti isto što i ja.

        Tako sam razmišljao u mraku dok sam pogledom pratio zelenkaste kazaljke na satu. Kad je bilo tako mirno kao sada, mogao sam čuti automobile što su prolazili dole po glavnoj cesti. Linija zvukova koja je počinjala na vrhu brda kod B-Maxa, novog supermarketa, nastavljala se kroz raskršće kod Holteta, pa opet penjala cestom za Gamle Tybakken i brdom do mosta, gde je nestajala, jednako bez traga kao što se pola minute pre bila pojavila. Devet minuta do jedanaest otvorila su se vrata u kući gore, s druge strane ceste. Kleknuo sam na krevet i bacio pogled kroz prozor. Bila je to gospođa Gustavsen, hodala je prilazom s vrećicom smeća u ruci.

       Tek kad sam je ugledao, sinulo mi je da je to redak prizor. Gospođa Gustavsen praktički se nikad nije pokazivala vani; moglo je se videti ili u kući ili na suvozačkom sedalu njihovog Forda Taunusa, no iako sam to znao, nikad pre nisam o tome razmišljao. Ali sad, dok je stajala pred kantom za smeće, sinulo mi je. Ona se vani nikad nije zadržavala.

        Ulična svetiljka ispred naše živice bacala je oštro svetlo na nju, ali za razliku od stvari kojima je bila okružena - kante za smeće, belih zidova kamp-prikolice, kamenih ploča prilaza, asfalta - koje su svetlo reflektovale oštro i hladno, činilo se kao da njezino obličje to, svetlo prilagođava sebi i upija ga. Gole ruke lagano su se sjajile, tkanje belog pulovera svetlucalo je, voluminozna, sivosmeđa kosa izgledala je gotovo zlatno.
     Neko je vreme stajala i gledala oko sebe, prvo prema Prestbakmu pa gore prema Hansenu i onda dole prema šumi s druge strane ceste.
      Mačka uzdignuta repa došla je do nje i zaustavila se na trenutak promatrajući je. Ona se pak nekoliko puta pogladila dlanom po nadlaktici. Zatim se okrenula i ušla u kuću.
Ponovno sam pogledao na sat. Četiri minute do jedanaest. Zamalo sam se ukočio i u jednom se trenutku zapitao bih li trebao odenuti pulover pa zaključio da bi tako sve izgledalo previše proračunato u slučaju da me primete. A sve to nije trebalo dugo trajati. Oprezno sam otišao do vrata i naslonio uvo na njih. Jedina opasnost krila se u tome što je kupatilo bilo s ove strane kliznih vrata. Dok budem onde stajao, imaću ih pod kontrolom i moći ću se povući ako ustanu, ali ako klizna vrata budu zatvorena, a oni su već krenuli prema njima, neću to primetiti pre nego što bude prekasno.

      Ali u tom bih se slučaju mogao praviti da idem u toalet!

      Obodren tim rešenjem, oprezno sam otvorio vrata i stupio u hodnik. Vladala je tišina. Šuljao sam se hodnikom, osećao suh tapison pod znojnim stopalima, zaustavio se pred kliznim vratima, nisam ništa čuo, povukao sam ih malko u stranu i virnuo kroz otvor.
Televizor je stajao u uglu. Dve kožne fotelje bile su prazne.
   Sedeli su, dakle, na sofi, oboje.
    Savršeno.
      Zatim je na ekranu bljesnula zemaljska kugla sa slovom N. Molio sam Boga da prikažu onu reportažu, tako da mama i tata mogu videti isto što sam i ja video.
   
      Voditelj vesti započeo je emisiju govoreći o nestalom ribarskom brodu, a meni je srce počelo lupati u prsima. No reportaža koju su prikazali bila je neka druga: umesto snimke uzburkanog mora, prikazane su snimke intervjua s načelnikom policije na nekom doku, zatim sa ženom koja je imala dete u naručju, a onda i samoga izvestitelja, koji je, s valovitim morem u pozadini, stajao i govorio.

       Kad je prilog završio, iznutra se čuo glas mojega oca, a potom smeh. Osećaj srama koji je bujao u meni bio je tako jak da nisam mogao razmišljati. Kao da su mi svi unutrašnji organi probledeli. Još jedino snaga tog iznenadnog osećaja srama, osim onog iznenadnog besa, mogla se po intenzitetu meriti sa strahom što sam ga osećao u detinjstvu, a tim trima osećajima zajedničko je bilo to da sam ja pritom bio nekako izbrisan. Računao se samo taj jedan osećaj. Tako da kad sam se okrenuo i krenuo prema svojoj sobi, ništa nisam primećivao. Znao sam da je prozor na stepenicama sigurno tako taman da se u njemu reflektuje slika hodnika, znao sam da su vrata Yngveove sobe sigurno zatvorena, kao i ona mamine i tatine spavaće sobe i kupatila. Znao sam da mamini ključevi leže rašireni na stoliću za telefon poput kakva usnula čudovišta iz bajke, s glavom od kože i mnoštvom metalnih nogu,    znao sam da keramička vaza visine do kolena, sa suhim cvećem i slamom sigurno stoji na podu pored stolića, u neskladu sa sintetičkim tkanjem tapisona. No nisam ništa video, ništa čuo, ništa mislio. Ušao sam u sobu, legao na krevet i ugasio svetlo, a kad se mrak sklopio oko mene, toliko sam duboko udahnuo da mi je dah počeo podrhtavati, dok su mi se istovremeno trbušni mišići stisnuli i počeli istiskivati nekakve jecaje, toliko glasne da sam ih morao usmeriti u mekanu i uskoro potpuno mokru tkaninu jastuka. To je pomoglo, gotovo kao povraćanje kad vam je zlo. Još dugo nakon što su suze prestale teći, ležao sam i grcao.
       To mi je nekako odgovaralo. Kad je i taj osećaj prošao, okrenuo sam se na trbuh, naslonio glavu na ruku i zatvorio oči da zaspem.

      U trenutku kad sedim ovde i pišem, prošlo je otad već više od trideset godina. U prozoru vidim mutan odraz vlastitoga lica. Osim oka, koje blista, i dela lica neposredno ispod njega, koji prigušeno reflektovao malo svetla, cela leva strana leži u senci. Dve
duboke bore spuštaju mi se niz čelo, jedna duboka bora niz svaki obraz, sve nekako ispunjene mrakom, a s očima koje su zagledane i ozbiljne te malko spuštenim uglovima usana nemoguće je ne smatrati to lice melankoličnim. Šta se to u njega u rezalo?

        Danas je 27. februar 2008. godine. Sati je 23:43. Ja koji pišem, Karl Ove Knausgård, rođen sam u decembru 1968., pa u trenutku pisanja imam trideset i devet godina. Imam troje dece, Vanju, Heidi i Johna, i drugi sam put u braku, ovaj put s Lindom Boström Knausgard.
        Sve četvero leže i spavaju u sobama oko mene, u stanu u Malmöu, gde živimo već godinu ipo. Osim nekoliko roditelja dece iz Vanjinog i Heidinog vrtića, ne poznajemo ovde nikoga.
Nije nam to nikakav gubitak, barem ne meni, meni socijaliziranje ionako ništa ne donosi. Nikad ne govorim ono o čemu zaista razmišljam, nikad ono što zaista mislim, nego se uvek slažem s onim s kim u danome trenutku razgovaram, pretvaram se da me ono o čemu govore zanima, osim kad popijem, a tada najčešće preteram na drugu stranu, pa se budim s teskobom koja se nakupljala godinama i sad zna potrajati nedeljama. Kad pijem, znam imati rupe u sećanju i potpuno gubim kontrolu nad svojim ponašanjem, koje često bude očajničko i idiotsko, ali ponekad i očajničko i opasno. Zato više ne pijem. Ne želim da iko dopre do mene, ne želim da me iko vidi, a tako se i dogodilo: niko nije dopro do mene i niko me ne vidi. To mi se moralo urezati u lice, to ga je učinilo tako ukočenim i nalik na masku, gotovo nespojivim sa mnom kad slučajno izroni preda mnom u izlogu na ulici.

         Jedino što na licu ne stari jesu oči. Jednako su bistre na dan našega rođenja kao i na dan smrti. Krvne žilice u njima mogu, doduše, prsnuti i rožnice se zamutiti, ali svetlost u njima nikad se ne menja. Ima slika koju odem pogledati svaki put kad sam u Londonu i koja me svaki put jednako gane. Reč je o jednom kasnom Rembrandtovu portretu. Kasne Rembrandtove slike obično su prožete gotovo nečuvenom grubošću, tu je sve podređeno izražavanju jednog trenutka, nekako isijavajućem i svetom, još uvek nenadmašenom u umetnosti - s eventualnim izuzetkom Hölderlina u njegovim kasnim pesmama, ma koliko to bilo neusporedivo - jer gde je Hölderlinov sjaj, izmamljen iz jezika, eteričan i božanski, Rembrandtov sjaj, izmamljen iz boja, pripada zemlji, metalu, tkanini - ali ta konkretna slika, koja visi u Nacionalnoj galeriji u Londonu, naslikana je za nijansu klasično realistično i bliža je stvarnosti, bliža izrazu mladoga Rembrandta. No slika predstavlja starca. Predstavlja starost. Svi detalji lica vidljivi su, svi tragovi koje je život na njemu ostavio daju se slediti. Lice je naborano, namreškano, obešeno, poharano vremenom. Ali oči su bistre pa ako već ne mlade, onda izvan vremena, koje je inače ostavilo svoj pečat na licu. Kao da nas neko
drugi gleda odnekud iz lica, gde je sve drukčije. Bliže duši druge osobe nije moguće doći. Jer sve što se tiče Rembrandtove osobe, njegovih dobrih i loših navika, njegovih telesnih mirisa i zvukova, njegova glasa i njegova jezika, njegovih misli i stajališta, njegova ponašanja, mana i defekta njegova tela, svega onoga što čini jednu osobu, to sve je za druge nestalo;   slika je stara preko četiristo godina, a Rembrandt je umro iste godine kad je naslikana, pa je ono što je ovde prikazano, što je Rembrandt naslikao, samo biće toga čoveka, ono s čime se svakoga jutra budio, ono što je to biće počinjalo osećati, a ipak to nisu bili samo osećaji ni ono u njemu s čime je svake večeri zaspao, na kraju i zauvek. Ono u čoveku što vreme ne dira i odakle dolazi sjaj u očima. Razlika između te slike i drugih slika koje je Rembrandt naslikao u poznoj dobi jest ona između videti i biti viđen. Drugim rečima, u toj slici on vidi samoga sebe, a u isti mah je predmet promatranja; .......

24. 2. 2019.

Tomas Man, Čarobni breg, ( glava druga- Kod Tinapelovih i o moralnom nahođenju Hansa Kastorpa )








      KOD TINAPELOVIH 
I O MORALNOM NAHOĐENJU HANSA KASTORPA





      Nije se to dogodilo na njegovu nesreću, jer je došao u kuću konzula Tinapela koji mu je određen za staraoca, i u njoj mu ništa nije nedostajalo: u pogledu na njega svakako ne, a isto tako i što se ticalo zaštite njegovih ostalih interesa, o kojima on još ništa nije znao. Jer konzul Tinapel, ujak Hansove pokojne majke, upravljao je Kastorpovim nasledstvom, on je izvršio prodaju nepokretnosti, uzeo na sebe da sprovede likvidaciju firme Kastorp i sin, uvoz i izvoz, i iz svega toga izvukao nekih četiri stotine hiljada maraka, nasleđe Hansa Kastorpa, koje je konzul Tinapel uložio u potpuno sigurne hartije od vrednosti, uzimajući za sebe, bez obzira na svoja srodnička osećanja, na početku svakog tromesečja dva procenta provizije od dospelog interesa.

        Kuća Tinapelovih ležala je u dnu jednog vrta na Harvestehudskom putu i gledala naprostran travnjak, na kome se nije trpeo ni najmanji korov, na javni park sa ružičnjacima i najzad na reku. Iako je imao lepa kola, konzul je svakoga jutra odlazio pešice u radnju, u starom delu grada, da bi se ipak malo kretao, jer je ponekad patio od pritiska u glavi, a u pet sati se na isti način vraćao kući, posle čega se kod Tinapelovih ručavalo na vrlo kulturan i otmen način. Bio je to čovek ugledan, u odelu od najboljeg engleskog štofa, sa buljavim, vodnjikavo plavim očima iza zlatnih naočara, rascvetana nosa, sede mornarske brade, i sa vatrenim brilijantom na punačkom malom prstu svoje leve ruke. Njegova žena beše već davno umrla. Imao je dva sina, Petera i Džemsa, od kojih je jedan bio u marini i malo boravio kod kuće, dok je drugi radio u očevoj vinarskoj radnji i bio određen za naslednika firme. Domaćinstvo je već godinama vodila Šalenova, kći jednog zlatara iz Altone, koja je oko svojih oblih zglavaka nosila beli uštirkani riš. Ona se starala da i jutrom i večerom na trpezi bude u obilju hladnih jela, rakova, semgi, jegulja, guščijih grudi i tomato Catsup sa rostbifom; ona je budnim okom motrila na najmljenu poslugu kad bi konzul Tinape priređivao večere za prijatelje, i ona je isto tako, koliko je mogla, bila umesto majke malo Hansu Kastorpu.

    Hans Kastorp je rastao pod bednim podnebljem, na vetru i magli, rastao u žutom gumenom mantilu, ako se tako može reći, i osećao se uglavnom sasvim dobro. Svakako je od početka bio nešto malokrvan, to je govorio i doktor Hajdekind, i rekao je da mu se uz ručak, posle škole, daje dobra čaša portera— piće vrlo hranljivo, kao što se zna, kome je doktor Hajdekind pripisivao dejstvo obnavljanja krvi i koje je svakako na osetan način stišavalo duhi živost Hansa Kastorpa i blagotvorno išlo na ruku njegovoj sklonosti da »dremka«, kako je govorio njegov ujak Tinapel, to jest da otomboljenih usta i bez ijedne jasne misli sanjari u prazno. Inače je bio zdrav i normalan, valjan igrač tenisa i veslač, iako je radije umesto da sam drži vesla, letnjih večeri sedeo uz dobro piće na terasi skelareve kuće u Ulenhorstu i slušao muziku i gledao osvetljene čamce, između kojih su plovili labudovi po šarenom ogledalu vode. I kad bi ga čuli kako govori: spokojno, razumno, pomalo duboko i monotono, sa lakim prizvukom severnjačkog dijalekta, štaviše kad bi ga čovek samo pogledao onako plavog i korektnog, sa njegovom dobro skrojenom glavom koja je imala nečeg starinskog, i u kojoj se izražavala nasleđena i nesvesna oholost u obliku izvesne suve nemarnosti, onda niko ne bi mogao posumnjati da je taj Hans Kastorp bio pravi i valjani proizvod ovoga tla i da je potpuno odgovarao mestu na kome je, — on sam, da se o tome pitao, ne bi u to ni trenutka posumnjao.

     Atmosferu velikog primorskog grada, tu vlažnu atmosferu svetskog merkantilizma i udobnog života, u kojoj su živeli njegovi preci, nju je on udisao sa dubokim zadovoljstvom, sa pravim uživanjem i prirodnim razumevanjem. Osećajući u nosu isparavanje vode, uglja i tera, i oštar miris nagomilane kolonijalne robe, gledao je na pristanišnom keju kako ogromne parne dizalice podražavaju mir, inteligenciju i divovsku snagu pripitomljenih slonova, prebacujući čitave tone vreća, bala, sanduka, buradi i balona iz utrobe usidrenih morskih brodova u železničke vagone i skladišta. Gledao je trgovce u žutim gumenim mantilima, kakav je i on nosio, kako u podne hitaju na berzu, gde se, koliko je on znao, vodila ljuta borba, i gde je neko sasvim lako mogao doći u priliku da hitno pošalje pozive za svečanu večeru da bi bar donekle sačuvao svoj kredit. Gledao je (i to je docnije bilo područje njegovog naročitog interesovanja) sijaset brodogradilišta, gledao je mamutska telesa prekookeanskih brodova stavljenih u dokove, velikih kao kule, otkrivenih rtenica i propelera, poduprtih kocima debelim kao balvan, tu, na suvu, kao paralisanih u njihovoj monstruoznoj
bespomoćnosti, a na njima, kao patuljci, čitava vojska radnika struže, kuje, premazuje. Gledao je kako na pokrivenim brodogradilištima, obavijenim maglom koja se puši, strče rebrasti skeleti brodova u gradnji, gledao inženjere sa planovima i crtežima u ruci kako daju uputstva radnicima — sve lica prisna Hansu Kastorpu, poznata mu još od detinjstva, i koja su u njemu budila osećanja ugodnosti, zavičaja i porodične zajednice, osećanja koja su dostizala vrhunac kad bi nedeljom pre podne u paviljonu na Alsteru, sa Džemsom Tinapelom ili svojim rođakom Cimsenom— Joahimom Cimsenom —jeo suvo meso sa velikim vrućim zemičkama, uz čašu starog portoa, a potom se zavalio u stolicu i predano pušio cigaru. Jer naročito u tome bio je pravi izdanak tla, što je voleo dobro da jede, štaviše što je, uprkos svoje malokrvnosti i prefinjene spoljašnjosti, nežno voleo obične naslade života kao sisanče majčine grudi.

      Ugodno i ne bez dostojanstva nosio je on na svojim plećima visoku civilizaciju koju vladajući gornji sloj trgovačke gradske demokratije ostavlja svojoj deci u nasleđe. Bio je okupan i čist kao beba, a odevao se kod krojača koji je uživao poverenje mladih ljudi iz  njegovog kruga. O njegovom rublju, brižljivo snabdevenom monogramom, složenom u njegovom ormaru engleskog stila, predano se starala Šalenova; i kad je Hans Kastorp radi studija otišao od kuće, slao ga je redovno kući na pranje i glačanje (jer je bio uveren da se van Hamburga u Nemačkoj ne ume da glača), i neravno mesto na manžetni kakve od njegovih lepih košulja u boji ispunilo bi ga jakom zlovoljom. Njegove ruke, iako po obliku ne naročito aristokratske, bile su negovane a koža sveža, i ukrašene prstenom od platine i dedinim prstenom, s pečatom, a njegovi zubi, malo mekani i na više mesta oštećeni, behu opravljeni zlatom.

     Pri hodu i kad sedi isturao je malo trbuh, što baš nije davalo sasvim energičan utisak; ali je za stolom imao odlično držanje. Uspravljen, on se učtivo okretao prema susedu sa kojim bi razgovarao (razumno i pomal o severnjačkim dijalektom), a laktovi su mu bili lako prislonjeni uz bedra dok bi sekao parče piletine ili vešto izvlačio za to podešenim priborom ružičasto meso iz jastogovih štipavica. Po svršenome obedu, prvo mu je bilo da zamoči prste u namirisanu vodu, drugo da zapali rusku cigaretu, necarinjenu, koju je dobijao ispod ruke, preko krijumčara. Posle bi došla cigara, jedna vrlo ukusna bremenska marka po imenu Marija Mančini, o kojoj će još biti govora, i čiji su se aromatični otrovi na tako prijatan način mešali sa mirisom kafe. Svoje zalihe duvana Hans Kastorp je štitio od štetnog uticaja parnog grejanja na taj način što ih je držao u podrumu, gde se spuštao svakoga jutra da svoju kutiju napuni dnevnim obrokom. Samo protiv volje jeo bi maslac, koji mu je serviran u parčetu, a ne u obliku izbrazdanih kuglica.

     Vidi se da je nama stalo do toga da kažemo sve što je povoljno po njega, ali mi o njemu sudimo bez preterivanja i ne pravimo ga ni boljim ni gorim nego što je. Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak , i ako za njegovo obeležje izbegavamo reč »osrednji«, to je iz razloga koji nema nikakve veze sa njegovom inteligencijom a vrlo malo sa njegovom skromnom ličnošću, to jest iz poštovanja prema njegovoj sudbini kojoj smo skloni da pridamo izvestan više nego lični značaj. Njegova glava je odgovarala zahtevima realne gimnazije bez potrebe
da se suviše napreže,— ali on takav napor ni pod kojim uslovima i ni za jednu stvar na svetu ne bi bio voljan da učini; manje iz straha da sebi zada bol koliko stoga što apsolutno nije video razlog za to ili, tačnije rečeno, nikakav apsolutni razlog; i možda ga mi baš zato i ne nazivamo osrednjim što je na neki način osećao nedostatak takvih razloga.

      Čovek ne živi samo svojim ličnim životom kao jedinka, već, svesno ili nesvesno, i životom svoje epohe i svojih savremenika, pa ako on opšte i bezlične osnove svoje egzistencije i smatra kao neposredno date i prirodne i tako je daleko od pomisli da ih kritikuje kao što je to zaista bio dobri Hans Kastorp, ipak je lako moguće da on oseća da njihovi nedostaci nekako neodređeno smetaju njegovom moralnom blagostanju. Pojedincu mogu lebdeti pred očima razni lični ciljevi, namere, nade, izgledi, iz kojih crpe podstrek za uzvišene napore i za svoju delatnost, ali ako onom bezličnom oko njega, samom dobu, i pored sve spoljašnje aktivnosti u suštini nedostaju nade i smerovi, ako mu se potajno otkrije kao nešto bez nade, bez smera i bez izlaza, i ako mu se na pitanje postavljeno svesno ili nesvesno, ali ipak na neki način postavljeno pitanje o krajnjem smislu, više nego ličnom, apsolutnom smislu svih napora i sve delatnosti odgovori praznim ćutanjem, takvo stanje stvari će gotovo neizostavno donekle paralisati napore baš kod poštenog čoveka, i taj uticaj će, preko duše i morala, moći da se protegne do fizičkog i organskog dela jedinke.
   
 Da bi čovek bio raspoložen za znatan napor koji premaša meru onoga što se obično traži, a kad doba ne može da pruži; zadovoljavajući odgovor na pitanje »čemu?«— potrebna je ili moralna usamljenost i neposrednost, što se retko sreće i herojske je prirode, ili pak vrlo gruba vitalnost. Hans Kastorp nije imao ni jedno ni drugo, i tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.

     Mi ovde nismo govorili samo o unutrašnjem stavu toga mladog čoveka za vreme njegovog školovanja, već i o kasnijim godinama, kad je već izabrao svoj građanski poziv. Što se tiče njegove karijere u školi, napominjemo da je čak morao da ponovi po neki razred. Ali sve u svemu, njegovo poreklo, uglađenost njegovih navika i najzad znatan dar za matematiku, iako lišen svake strasti, pomogli su mu da napreduje, i kad je došlo vreme da odsluži đački rok, reši on da nastavi studije—da istinu rečemo, poglavito stoga što se time produžavalo jedno uobičajeno, privremeno i neodređeno stanje i što će tako dobiti u vremenu da razmisli šta bi najviše voleo da bude, jer on to dugo nije znao, čak ni u osmom razredu nije još znao, i kad je to najzad odlučeno (jer bi bilo gotovo preterano reći da se upravo on odlučio), lepo je osećao da je isto tako moglo da bude i drukčije odlučeno.

      Ali je bar jedno bilo tačno: uvek je neobično mnogo uživao u lađama. Kao dečačić ispunjavao je listove svojih svezaka crtajući olovkom ribarske kutere, barke napunjene povrćem i jedrilice sa pet katarki, i kad je u petnaestoj godini, sa jednog naročitog mesta smeo da gleda kako se kod Bloma i Fosa spušta u more novi poštanski brod sa dvostruki propelerom, »Hanza«, naslikao je vodenim bojama vrlo uspelu i u pojedinostima tačnu sliku tankoga broda, koju je konzul Tinapel obesio u svojoj privatnoj kancelariji i na kojoj je naročito prozračno-zelena boja uzburkanog mora data sa toliko ljubavi i veštine da je neko rekao konzulu Tinapelu da je to talent i da od Hansa Kastorpa može postati dobar slikar pomorskih pejzaža — ocena koju je konzul mirno mogao da ponovi svome štićeniku, jer Hans Kastorp se na to samo dobroćudno nasmejao i ni za jedan trenutak se nije zanosio takvim ludostima i idejama pored kojih se skapava od gladi.

      »Mnogo nemaš«, govorio bi mu ponekad ujak Tinapel. »Moj novac dobiće jednom uglavnom Džems i Peter, to jest ostaće u radnji, a Peter će dobiti samo rentu. Što pripada tebi dobro je plasirano i donosiće ti siguran dohodak. Ali, živeti od interesa danas nije više nimalo zabavno ako čovek nema bar pet puta toliko koliko ti imaš, i ako hoćeš da predstavljaš nešto u našem gradu i da živiš kao što si navikao, onda moraš svojski još da zarađuješ, zapamti to, sinko moj.«

     Hans Kastorp je to zapamtio i potražio je poziv koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima. A kad ga je jednom izabrao — dogodilo se to na podstrek staroga Vilmsa, člana firme Tunder i Vilms, koji je jedne subote uveče, dok se igrao vist, rekao konzulu Tinapelu da Hans Kastorp treba da studira brodogradnju, da je to odlična ideja, i da potom stupi kod njega, i da bi onda on motrio na mladića — otada je visoko cenio svoj poziv i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv, i s obzirom na njegovu miroljubivu prirodu svakako nesravnjeno pogodniji od poziva njegovog rođaka Cimsena, sina polusestre njegove pokojne majke, koji je po svaku cenu hteo da postane oficir. Pored toga, Joahim Cimsen nije čak imao ni najzdravija pluća, ali možda bi baš zato poziv na čistom vazduhu, u ko me teško da je ozbiljno moglo biti govora o nekom duhovnom radu i naprezanju, bio za njega svakako bolji, kako je bar, sa izvesnim omalovažavanjem, mislio Hans Kastorp. Jer prema radu je imao najveće poštovanje, mada je njega lično rad lako zamarao.

     Mi se ovde vraćamo na ono što smo ranije nagovestili, a što se odnosi na pretpostavku da je štetan uticaj doba na lični život u stanju da utiče i na sam fizički organizam čovekov. Kako Hans Kastorp ne bi poštovao rad? Bilo bi neprirodno da ga ne poštuje. Prilike su ga nagonile da ga smatra kao nešto što je bezuslovno za poštovanje, u suštini nije bilo ničeg vredno poštovanja sem rada, rad je bio princip pred kojim se opstajalo i propadalo, on je apsolutum vremena, rad tako reći opravdava sam sebe. Njegovo pošto vanje prema radu bilo je dakle
religiozne prirode i, kako se bar njemu činilo, van diskusije. Ali drugo je pitanje bilo da li ga voli; jer da ga voli, to on nije mogao, ma koliko ga inače poštovao, i to iz prostog razloga što mu rad nije prijao.

      Naporan rad mu je kidao živce, brzo ga je iznuravao, i on je otvoreno priznavao da u stvari mnogo više voli slobodno vreme, ničim neopterećeno, vreme o kojem ne vise tegovi napora, vreme koje slobodno leži pred čovekom i nije ispresecano preprekama koje valja savladati uz škrgut zuba. Ta protivrečnost u njegovom odnosu prema radu zahtevala je, strogo uzevši, razjašnjenje. Nije li možda bilo tako da bi njemu kako telo tako i duh — prvo duh, a preko njega i telo — bili voljniji i izdržljiviji za rad, kad bi u dnu duše, tamo gde ni njemu samom nije bilo sve jasno, mogao da veruje u rad kao apsolutnu vrednost i kao u princip koji sam sebe opravdava, i da ga ta misao umiri? Ovde se ponovo postavlja pitanje da li je on osrednji ili više nego osrednji, pitanje na koje ne želimo da odgovorimo kratko i jasno. Jer mi sebe ne smatramo za panegiričara Hansa Kastorpa i dozvoljavamo pretpostavku da je u njegovom životu rad prosto malo ometao mirno uživanje u Mariji Mančini.

     Kad je tome došlo vreme, on nije bio pozvan da odsluži vojni rok. Njegova unutrašnja priroda se tome protivila i umela je to da spreči. A bilo je isto tako moguće da je sanitetski major dr Eberding, koji je posećivao kuću na Harvestehudskom putu, u razgovoru čuo od konzula Tinapela da bi Hans Kastorp u obavezi da služi vojsku video znatnu smetnju za svoje univerzitetske studije, započete izvan Hamburga Njegov mozak, koji je radio lagano i spokojno, tim pre što je Hans Kastorp i van kuće zadržao umirujuću naviku da doručkuje uz porter, punio se analitičkom geometrijom, diferencijalnim računom, mehanikom, projekcionim crtanjem i grafostatikom, on je obračunavao potisak sa tovarom i bez tovara, stabilnost, neispravno opterećenje brodskih prostorija, metacentar, iako ga je sve ovo ponekad stajalo muka. Njegovi tehničk crteži, ti projekti brodskih rebara, granice gaza i uzdužnih preseka, nisu bili tako dobri kao njegov slika »Hanze« na pučini, ali gde je trebalo apstraktni plan dopuniti očiglednijom predstavom, osenčiti crtež tušem i preseke obojiti živim bojama materi jala, Hans Kastorp je u tome po veštini prevazilazio većinu svojih kolega.

     Kad je o raspustu dolazio kući, vrlo čist, vrlo dobro odeven, sa malim riđim brkovima na svom sanjivom licu mladog patricija i očito na putu da jednom zauzme ugledne položaje, ljudi koji su se bavili komunalnim poslovima i dobro poznavali porodične i lične prilike — a to je velika većina u jednom autonomnom gradu — njegovi sugrađani, dakle, posmatrali su ga ispitivački, pitajući se kakvu li će javnu ulogu igrati jednom mladi Hans Kas torp. On je bio kolenović, njegovo ime je bilo staro i dobro, i jednoga dana, to je gotovo sigurno, moraće se računati sa njegovom ličnošću kao sa političkim faktorom. Onda će on birati druge ili sam biti biran i stvarati zakone, u počasnom kakvom zvanju uzimaće udela u državnim brigama, pripadaće kakvoj grani administracije, finansijskoj ili možda građevinskoj, i njegov će se glas slušati i važiti kao i drugi. Zanimljivo bi bilo znati za koju će se partiju opredeliti mladi Hans Kastorp. Spoljašnjost može da vara, ali on je u stvari izgledao baš onako kako ne izgleda čovek na koga bi demokrate mogle računati, i sličnost sa dedom bila je očigledna Možda će biti na njega, postati kočnica, konzervativni element? To je sasvim bilo moguće — ali isto tako i suprotno. Jer najzad, on je bio inženjer, budući konstruktor brodova, čovek tehnike i svetskog prometa. Bilo bi dakle moguće da Hans Kastorp ode među radikale, postane bezobziran čovek od akcije, postane bezbožni rušitelj starih zgrada i prirodnih lepota, slobodan od svih veza kao Jevrejin i bez pijeteta kao Amerikanac, sklon da pre bezobzirno raskine sa dostojanstveno nasleđenim tradicijama i da državu gurne u vratolomne eksperimente, nego da se pomiri sa laganim i obazrivim izgrađivanjem prirodnih životnih uslova — i to bi bilo moguće. Da li će mu biti u krvi da smatra da Njihove Premudrosti, koje pozdravlja dvostruka straža ispred Opštine, znaju sve najbolje, ili će pak biti sklon da među građanima podupire opoziciju? U njegovim plavim očima pod riđoplavim obrvama nije se mogao pročitati nikakav odgovor na takva pitanja radoznalih sugrađana, a ni on sam, Hans Kastorp, taj neispisani list hartije, svakako da ga još nije znao.

       Kad je krenuo na put na kome smo ga sreli, bilo mu je dvadeset i tri godine. Imao je tada iza sebe četiri semestra studija na Politehnici u Dancigu i još četiri koje je proveo na Tehničkim velikim školama u Braunšvajgu i Karlsrue, tu nedavno je bez sjaja i buke, ali vrlo pristojno, položio prvi deo diplomskog ispita i spremao se da stupi kod Tundera i Vilmsa kao inženjer- volonter, da bi se na brodogradilištu praktično usavršio. Kad je dotle došao, njegov životni put uzeo je najpre sledeći tok.

     Za diplomski ispit morao je da radi naporno i dugo i kad se vratio kući izgledao je slabiji nego što je to odgovaralo njegovom tipu. Doktor Hajdekind ga je grdio kad god bi ga sreo i zahtevao je da promeni vazduh, i to da ga sasvim promeni. Ovoga puta, govorio je on, Nordernaj ili Vik na Feru ne bi bili dovoljni, i ako se on, doktor, pita, Hans Kastorp treba, pre nego što stupi u brodogradilište, da ode na nekoliko nedelja u planine.
 
     »To je izvrsno«, rekao je konzul Tinapel svome nećaku i štićeniku, ali u tom slučaju bi se ovoga leta njihovi putevi razmimoišli, jer njega, konzula Tinapela, ne bi ni sa četiri konja mogli odvući u planine. Planine, to nije za njega, njemu je potreban razuman vazdušni pritisak, inače bi se mogao razboleti. Neka Hans Kastorp samo izvoli sam u planine. I dobro bi bilo da poseti Joahima Cimsena.

    Taj predlog je bio sasvim prirodan. Jer Joahim Cimsen je zbilja bio bolestan — ne bolestan kao Hans Kastorp, već na zaista vrlo neprijatan način; čak ih je sve mnogo prepao. Oduvek je bio sklon kataru i nazebu, i jednog lepog dana zaista je izbacio krv i navrat-nanos morao da otputuje u Davos, na njegovu veliku žalost i veliki jad, jer se baš nalazio pred ciljem svojih želja. Po volji svojih, studirao je nekoliko semestara prava, ali gonjen neodoljivom težnjom prekinuo je studije, prijavio se za oficirskog pripravnika i bio već i primljen. Ali sad, evo već više od pet meseca kako sedi u internacionalnom sanatorijumu Berghof (upravnik savetnik dr Berens) i, kao što je pisao na dopisnicama, bilo mu je da prosto presvisne od dosade. Ako, dakle, Hans Kastorp već hoće da učini štogod za svoje
dobro, pre nego što stupi na dužnost kod Tundera i Vilmsa, ništa nije prirodnije nego da otputuje tamo, da bi svome jadnom rođaku pravio društvo — što bi za obe strane bilo vrlo prijatno.
   
      Bilo je već uveliko leto kad se rešio da krene na put. Poslednji dani jula već su bili tu.
   Otputovao je na tri nedelje

Preveli: Miloš Đorđević i Nikola Polovina


Tomas Man, Čarobni  breg, ( nastavci: Romani u nastavcima



4. 11. 2018.

Tomas Man, Čarobni breg (glava druga, O krstionici i o dedinom dvostrukom liku )



GLAVA DRUGA

O KRSTIONICI I O DEDINOM DVOSTRUKOM LIKU


       Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja, od skleroze krvnih sudova usled zapaljenja vena, od embolije, kako je to označio doktor Hajdekind, od koje trenutno nastupi paraliza srca: — upravo se smejala sedeći u postelji, izgledalo je kao da će pasti od smeha, i to se i dogodilo, ali zato što je izdahnula. Ovo nikako nije mogao da shvati otac, Hans Herman Kastorp, i kako je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih, nije mogao s tim da se pomiri. Duh mu je od toga bio zbunjen i kao sputan; u svojoj pomućenosti  počinio je greške u poslu, tako da je firma Kastorp i sin pretrpela znatne gubitke; drugoga  proleća po ženinoj smrti, prilikom inspekcije silosa, na vetrovitom pristaništu, navukao je zapaljenje pluća, i pošto njegovo oslabelo srce nije moglo da izdrži veliku vatru, umro je posle samo pet dana, i pored sve brige koju mu je posvetio doktor Hajdekind, i, uz znatno učešće građana, sahranjen je pored svoje žene u porodičnoj grobnici Kastorpovih, koja je
imala vrlo lep položaj, na groblju sv. Katarine, sa izgledom na Botanički vrt.

      Njegov otac, senator, preživeo ga je, mada samo za malo, i to kratko vreme do dedine smrti — uostalom i on je umro od zapaljenja pluća, i to u najvećim mukama i bolovima, jer za razliku od svoga sina bio je Hans Lorenc Kastorp teško salomljiva prirodsnažnim žilama vezana za život, — dakle taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče Hans Kastorp u kući svoga dede, u jednoj kući na Esplanadi, sagrađenoj početkom prošloga veka po ukusu severnjačkog klasicizma, obojenoj tmurnom bojom, sa polustubovima sa obe strane ulaznih vrata, postavljenih usred prizemlja uzdignutog za pet stepenika, i sa dva sprata, sem međusprata, čiji su prozori bili spušteni do poda i zaštićeni gvozdenim rešetkama.
      Ovde su bile isključivo sobe za prijem, računajući tu i svetlu trpezariju, ukrašenu štuko-gipsom, čija su tri prozora, prekrivena zavesama boje crna vina, gledala na vrtić pozadi, i u kojoj su, za tih osamnaest meseca, deda i unuk svakodnevno u četiri sata ručavali, a služio ih je stari Fita, sa minđušama u ušima i srebrnim dugmetima na fraku, koji je uz taj frak nosio istu batistenu kravatu kao i sam njegov gazda i na sasvim sličan način uvlačio u nju izbrijanu bradu, i kome se deda obraćao sa ti, govoreći sa njim u dijalektu, ne u šali — bio je bez sklonosti za humor — već sasvim ozbiljno i zato što se uopšte tako ophodio sa ljudima iz naroda, radnicima na silosu, poštarima, kočijašima i poslugom. Hans Kastorp je to rado slušao, a isto tako vrlo rado je slušao kako Fita odgovara, takođe u dijalektu, naginjući se pri serviranju prema svome gospodaru, da bi mu govorio u desno uvo, na koje je senator znatno bolje čuo nego na levo. Stari bi razumeo, klimnuo glavom i jeo i dalje, sedeći prav između visokog naslona stolice od mahagonija i stola, jedva malo nagnut nad tanjirom, a unuk, prekoputa njega, posmatrao bi mirno, sa dubokom i nesvesnom pažnjom, kratke i odmerene pokrete sa kojima su lepe, bele dedine ruke, mršave i staračke, sa ispupčenim šiljatim
noktima i zelenim prstenom s grbom na desnom kažiprstu, slagale na kraj viljuške zalogaj sastavljen od mesa, povrća i krompira, i, uz lako naginjanje glave, prinosile ga ustima. Hans Kastorp bi gledao u svoje rođene, još nevešte ruke i osećao da je u njima već nagoveštena mogućnost da, jednom kasnije, drži nož i viljušku isto tako kao njegov deda.
        Drugo je pitanje bilo da li će ikad doći dotle da svoju bradu skrije u takvu kravatu kakva je ispunjavala širok otvor čudnog dedinog okovratnika čiji su oštri vrhovi dodirivali njegove obraze. Jer za to je trebalo biti star kao on, a već danas, sem njega i njegovog starog Fite, niko više nadaleko nije nosio takve kravate i okovratnike. To je bila šteta, jer Hansu Kastorpu se naročito dopadalo kako je deda naslanjao bradu na visoku, kao sneg belu kravatu; i kasnije još, kad je već bio odrastao, voleo je mnogo da se toga seća: bilo je u tome nečega što je u suštini svoga bića odobravao.
        Kad bi prestali da jedu i savili svoje servijete, smotali ih u kotur i stavili u srebrne karike — posao koji Hans Kastorp onda nije mogao tako lako da obavi, jer su servijete bile velike kao mali stolnjaci — tada bi se senator digao sa stolice koju bi Fita iza njega povukao i, troma koraka, prešao u »kabinet« da uzme cigaru, a ponekad bi za njim pošao i unuk.
       Taj »kabinet« je postao zahvaljujući tome što je trpezarija zauzimala celu širinu kuće i imala tri prozora, zbog čega nije ostalo dovoljno prostora za tri salona, što je inače bio slučaj u kućama tog tipa, već samo za dva, od kojih je pak jedan, okomit prema trpezariji, samo sa jednim prozorom prema ulici, ispao nesrazmerno dubok. Zato je od njega odvojen otprilike četvrti deo njegove dužine, baš taj »kabinet«, uzan prostor koji je dobijao svetlost odozgo, uvek polumračan i samo sa malo nameštaja: jedna polica na kojoj je stajao senatorov kovčežić za cigare, jedan sto za kartanje u čijoj je fioci bilo puno privlačnih stvari: karte za vist, žetoni, daščica sa pokretim jezičcima za beleženje poena, jedna tablica sa križuljom, muštikle od hartije i druge stvarčice; najzad, u uglu, stajao je jedan stakleni ormar u rokoko stilu od palisandra, iza čijih su okana bile razapete zavese od žute svile.
     »Deda«, desilo bi se da u kabinetu kaže mali Hans Kastorp, podižući se na prste da bi se
približio starčevu uhu, »pokaži mi, molim te, krstionicu!«
      I deda, koji je već bio zabacio peševe svoga dugog i mekanog geroka i iz džepa od pantalona izvukao svežanj ključeva, otvorio bi tada stakleni ormar iz čije bi unutrašnjosti dečka zapahnuo neobično prijatan i čudan miris. U njemu su se čuvali razni predmeti kojima se nije služio i baš zato privlačni: dva izvijena srebrna svećnjaka, jedan slomljeni barometar sa figurinama izrađenim u drvetu, album sa dagereotipskim snimcima, kedrova kutija za liker, mali jedan Turčin, tvrd kad se pipne pod odelom od šarene svile, sa mašinerijom u telu, koja ga je nekad osposobljavala da trči preko stola, ali je već davno otkazala poslušnost, dalje, starinski model lađe i, sasvim na dnu, čak i jedna mišolovka. Ali stari bi izvukao iz jedne od srednjih pregrada jedan jako oksidisan okrugao srebrni sud koji je stajao na isto tako srebrnoj plitici i pokazivao bi dečku oba komada razdvojivši ih i okrećući ih sa svih strana, uz objašnjenje koje je već često davao.
    Činija  i plitica nisu prvobitno išle jedna uz drugu, kao što se to moglo i videti i kao što je dečku opet objašnjeno, ali one su se, reče deda, upotrebom sjedinile već otpre nekih sto godina, naime otkako je nabavljena činija. Činija je bila lepa, jednostavnog, plemenitog oblika, izrađena u strogom ukusu sa početka prošloga veka. Glatka i čvrsta, ležala je na okruglom postolju i iznutra je bila pozlaćena; ali se zlato vremenom otrlo i ostao je samo žućkasti sjaj. Kao jedini ukras, po njenoj gornjoj ivici pružao se, u reljefu, venac ruža i reckastog lišća. Što se tiče plitice, njena znatno dublja starost mogla se pročitati na unutrašnjoj strani. »Hiljadu šest stotina pedeseta« stajalo je tamo izrezano u iscifranim brojkama, i razne izuvijane šare okruživale su tu cifru, izgravirane u »modernom stilu« onoga vremena, bombasto i proizvoljno, sve grbovi i arabeske, pola zvezde, a pola cvetovi.
        A na zadnjoj strani bila su urezana, tačkicama i raznovrsnim slovima, imena starešina u
porodici Kastorp koji su tokom vremena bili vlasnici toga suda: bilo ih je već sedam, i pored svakog godina kad je nasledio sud; i starac, utonuo u kravatu, ukazivao je kažiprstom, ukrašenim velikim prstenom, unuku na svako pojedino ime. Ime očevo nalazilo se tu, pa dedino i pradedino, a zatim se u ustima tumača predmetak »pra« udvostručavao, utrostručavao, učetvorostručavao, dok je dečak, glave nagnute na stranu, gledao ukočenim očima, zamišljenim ili rastrojeno-sanjalačkim, i sa predano sanjivim ustima, i slušao to »pra-pra-pra-pra-«, taj tamni zvuk groba i pokopanog vremena, koji je ipak, u isti mah, izražavao pobožno održavanu povezanost sa sadašnjicom, sa njegovim rođenim životom i svim onim što je duboko potonulo i što je na njega sasvim čudno delovalo: baš onako kako se to na njegovom licu i odražavalo. Slušajući taj zvuk zamišljao je da udiše memljiv i vlažan
vazduh, vazduh crkve Sv. Katarine ili kripte sv. Mihaila, da oseća dah onih mesta koja vas nagone da, sa šeširom u ruci, koračate nekako snishodljivo i nagnuti napred, na vrhovima prstiju; mislio je da čuje i samotni i blaženi mir tih mesta sa zvučnim odjekom; pobožna osećanja mešala su se, pri zvuku tog potmulog sloga, sa osećanjima smrti i istorije, i sve to bilo je dečaku nekako prijatno, štaviše možda je baš radi tog zvuka, da bi ga čuo i ponovio, i molio da mu se opet pokaže krstionica.
        Zatim bi deda vratio sud na pliticu i dao mališanu da pogleda u glatku, bledozlatastu šupljinu koja je presijavala od svetlosgi što je padala odozgo.
       »Evo, uskoro će osam godina«, reče on, »kako smo te držali iznad ovog suda i voda kojom si kršten tekla je u njega... Crkvenjak Lasen, iz crkve Sv. Jakova, sipao je vodu u šaku našem dobrom pastoru Bugenhagenu, a odatle se preko tvog temena slivala u zdelu. Ali mi smo je zagrejali da se ti ne bi uplašio i da ne bi plakao, i ti to zbilja nisi ni uradio, već si se, naprotiv, pre toga tako drao da Bugenhagenu nije bilo lako da održi govor, ali kad je došla voda, tada si se umirio, a to je, nadam se, bilo iz poštovanja prema svetoj tajni. A uskoro će biti četrdeset i četiri godine kako je kršten tvoj pokojni otac, i sa njegove glave tada je curila voda u činiju. To je bilo ovde u kući, njegovoj roditeljskoj kući, tamo u trpezariji ispred srednjeg prozora, a krstio ga je još stari pastor Hezekil, onaj isti koga, kao mladog čoveka, Francuzi umalo nisu streljali, jer je sa predikaonice govorio protiv njihove pljačke i njihovih nameta, — i on je već davno, davno kod Gospoda. A pre sedamdeset i pet godina, tada su krstili i mene, takođe tu u trpezariji, i moju glavu držali su nad činijom, baš kako stoji ovde na plitici, i sveštenik je govorio iste reči kao kod tebe i tvog oca, i topla, bistra voda tekla je
isto tako sa moje kose (ni onda nije bilo mnogo više nego što je sad imam na glavi) u zlatnu
činiju.«
        Mališan je pogledao na dedinu uzanu staračku glavu, koja je sad opet bila nagnuta nad krstionicom, kao u davno proteklom času o kome je pričao, i njega obuze već poznato mu čudno osećanje, donekle sanjalačko donekle zastrašujuće, osećanje nečega što istodobno prolazi i ostaje, nekog promenljivog stanka što u sebi nosi večiti povratak i jednolikost od koje hvata nesvestica, — osećanje koje mu je u takvim prilikama odranije bilo poznato i koje je očekivao i želeo da ga opet obuzme: delom mu je baš radi njega bilo i stalo do toga da mu se pokaže to porodično nasleđe, što prelazi iz ruke u ruku, a ipak ostaje.
         Kad je mladić docnije ispitivao sebe, našao je da se slika njegovog dede urezala u dušu mnogo dublje, jasnije i značajnije nego slika njegovih roditelja: što je verovatno počivalo na naklonosti i naročitoj fizičkoj srodnosti, jer unuk je ličio na dedu ukoliko ružičast žutokljunac može da liči na sedog i krutog sedamdesetogodišnjaka. Ali to je svakako bilo naročito karakteristično za starca, koji je neosporno bio upadljiva ličnost, prava živopisna figura u porodici.
        Otvoreno govoreći, vreme je bilo prešlo preko načina života i nazora Hansa Lorenca Kastorpa već mnogo pre njegove smrti. Bio je to gospodin i veliki hrišćanin, član reformisane crkve, sa nazorima strogo konzervativnim, tako tvrdoglav u težnji da aristokratski zbije društveni sloj u kome su ljudi bili sposobni da vladaju, kao da je živeo u četrnaestom veku, kad je stalež zanatlija u borbi protiv žilavog otpora patricija sa njegovim starim slobodama počeo da osvaja sedišta i glasove u gradskom veću, — i čovek koji se teško mogao pridobiti za novinu. Njegova delatnost beše pala u doba snažnog poleta i mnogostrukih preobražaja, u doba napretka u forsiranim marševima, koji su u javnom životu stalno zahtevali mnogo požrtvovanosti i smelosti. Ali od njega, starog Kastorpa — to sam Gospod zna — nije zavisilo što je duh novog vremena slavio svoje nadaleko poznate, sjajne
pobede. On je bio mnogo više za običaje pradedova i stare institucije nego za vratolomno proširenje pristaništa i druga bezbožna velikovaroška šegačenja, kočio je i stišavao gde god je mogao, i da je po njemu, u administraciji bi i dan-danas bilo onako staromodno idilično kao u svoje vreme u njegovoj vlastitoj kancelariji.
      Tako je starac, za vreme svoga života i kasnije, izgledao u očima građana, i mada se mali Hans Kastorp nije ništa razumevao u državne poslove, njegovo detinje oko, mirno posmatrajući, napravilo je u suštini iste opaske — neme opaske, pa prema tome nekritičke, ali pune života, koje su uostalom i kasnije, kao svesna uspomena, sačuvale svoje sasvim neprijateljsko obeležje prema reči i analizi i zadržale svoj prosto afirmativni karakter. Kao što smo rekli, naklonost je ovde bila posredi, ona tesna povezanost i duševno srodstvo bića, što ponekad preskoči jedno koleno, i koja nije ništa retko. Deca i unuci gledaju da bi se divili, a dive se da bi naučili i usavršili ono što po nasleđu već leži u njima.
        Senator Kastorp bio je mršav i visok. Godine su mu savile leđa i vrat, ali on je pokušao da krivljenje izgladi ispravljajući se silom. Pri tom su se njegova usta, čije usne nisu više držali zubi, već su ležale neposredno na praznim desnima (pošto je veštačku vilicu stavljao samo kad jede), spuštala na način dostojanstveno mučan, i baš otuda — svakako i kao sredstvo da spreči početo klaćenje glave — dolazilo je ono kruto i strogo držanje i uvlačenje brade, što se toliko dopadalo mladome Hansu Kastorpu.
       Stari Kastorp je voleo burmuticu — služio se jednom duguljastom burmuticom od kornjačine kože, optočenom zlatom — i iz tog razloga upotrebljavao je crvene džepne maramice, čiji su mu krajičci obično virili iz zadnjeg džepa na geroku. Iako je to bila malo smešna slabost u njegovoj pojavi, delovala je ipak sasvim kao povlastica godina, kao nemarnost koju starost sebi dozvoljava, bilo svesno i na žovijalan način, bilo u nesvesti dostojnoj poštovanja; ali to je svakako bio jedini nehat koji je oštar detinji pogled Hansa Kastorpa ikad primetio na dedinoj spoljašnjosti. Ali kako za sedmogodišnjeg dečka tako i kasnije, u sećanju, za odrasloga, svakodnevna starčeva pojava nije bila ona prava i stvarna. U pravoj stvarnosti izgledao je drukčije, daleko lepše i tačnije nego obično — baš onako kako je izgledao na jednoj slici, na jednom portretu u prirodnoj veličini koji je ranije visio u sobi njegovih roditelja i koji se posle, zajedno sa malim Hansom Kastorpom, preselio na Esplanadu, gde je dobio mesto u salonu, iznad velikog divana od crvene svile.
        Ona je predstavljala Hansa Lorenca Kastorpa u njegovom zvaničnom odelu, kao odbornika grada, u onoj ozbiljnoj, čak i pobožnoj građanskoj nošnji jednog prohujalog vremena, koju je kroz vekove nosila jedna istovremeno dostojanstvena i smela zajednica, i upotrebljavala u svečanim prilikama, da bi na ceremonijalan način sjedinila prošlost sa sadašnjošću, sadašnjost sa prošlošću, i da bi ukazala na stalnu povezanost stvari i poštovanja dostojnu sigurnost svog trgovačkog potpisa. Senator Kastorp naslikan je tu kako stoji, na ružičasto popločanom podu, u perspektivi stubova i gotskih lukova. Stajao je, brade spuštene, usta povučenih naniže, plavih očiju sa suznim kesicama pod njima, misaona pogleda uprav ljena u daljinu, u crnom kaputu sličnom mantiji i dugom do preko kolena, a koji je, spreda otvoren, na ivici i rubu imao širok pervaz od krzna. Iz prostranih, naguntanih i opervaženih polurukava izlazili su uži donji rukavi od jednostavne materije, a manžetne od čipaka pokrivale su ruke do zglavaka. Oko vitkih staračkih listova bile su crne dokolenice od svile, a na nogama cipele sa srebrnim kopčama. Oko vrata, pak, ležao mu je širok, krut i gusto nabran okovratnik tanjirastog oblika, spreda ugnut a sa strane uzdignut, ispod koga se, uz sve ovo, spuštao niz prsnik još i nabran batisteni žabo. Ispod miške držao je starinski šešir sa širokim obodom i kupastom glavom.
       Bila je to izvrsna slika, stvorena rukom pravog umetnika, izrađena sa dobrim ukusom u egilu starih majstora koji je nametao sam predmet, i koja je kod posmatrača budila sećanje na razne špansko-holandske slike s kraja srednjega veka. Mali Hans Kastorp ju je često posmatrao, bez umetničkog razumevanja, naravno, pa ipak sa izvesnim opštijim i čak dubokim razumevanjem; mada je samog dedu video takvog kako je na platnu predstavljen samo jedan jedini put, prilikom jedne svečane povorke u opštinskom domu, pa i tada samo za trenutak, nije mogao, kao što rekosmo, da ovu njegovu sliku ne smatra za njegovu pravu i stvarnu sliku, dok je u dedi svakidašnjice video tako reći interim, nekog privremenog dedu koji je samo nesavršeno odgovarao onom pravom. Jer ono što se razlikovalo i što je bilo čudno u toj njegovoj svakodnevnoj pojavi, počivalo je očito na tom nesavršenom, možda nešto neveštom prilagođavanju, to su bili nagoveštaji i ostaci, koji se nisu mogli sasvim izbrisati, njegovog čistog i pravog lika. Tako su veliki okovratnik i široka bela kravata bili
staromodni; ali je bilo nemoguće to obeležje primeniti na onaj divni deo odela koji su okovratnik i kravata samo donekle nagoveštavali, naime na španski, naborani okovratnik. A tako je bilo i sa cilindrom neobično izvijena oboda koji je deda nosio po ulici i kome je, u višoj stvarnosti, odgovarao onaj filcani šešir široka oboda sa slike, kao i sa dugim i nabranim gerokom čiji je prvobitni i stvarni lik u očima malog Hansa Kastorpa bio onaj opervaženi i krznom optočeni talar.
       Odobrio je tako svim svojim srcem što se deda pojavio baš kakav je bio i blistao u svom savršenstvu onoga dana kad je trebalo rastati se s njim. To je bilo u trpezariji, onoj istoj odaji u kojoj su tako često sedeli za trpezom jedan prema drugom; usred odaje Hans Lorenc Kastorp ležao je sada na odru u srebrom okovanom kovčegu, okruženom položenim vencima. Borio se sa zapaljenjem pluća, borio se žilavo i dugo, iako se bio, kako se činilo, samo s mukom prilagodio ovome životu, i sad je ležao, eto, nije se znalo da li kao pobednik ili kao pobeđen, u svakom slučaju sa strogo smirenim izrazom i jako izmenjen i zašiljena nosa od silne borbe, ležao na svojoj paradnoj postelji, glave uzdignute na svilenim jastucima, tako da mu je brada počivala u srednjem udubljenju svečanog okovratnika, dok mu je donji deo tela bio pod pokrivačem na kome je ležala palmova grana. A između ruku upola pokrivenih manžetnama od čipaka, čiji su prsti, iako poređani kao u prirodnom položaju, odavali utisak hladnoće i mrtvila, između tih ruku stavili su krst od slonove kosti na koji je,
činilo se, neprestano gledao spuštenih kapaka.
      Na početku njegove poslednje bolesti Hans Kastorp je svoga dedu viđao više puta, ali pred kraj ga više nije video. Njega su sasvim poštedeli toga da gleda muke koje su uglavnom nastajale noću, samo posredno je on to osećao, po mučnoj atmosferi u kući, po crvenim očima staroga Fite, po dolasku i odlasku doktora. A rezultat do koga je došao u trpezariji bio bi ukratko taj da se deda sada svečano oslobodio privremenog prilagođavanja i definitivno se vratio u svoj pravi i njemu prikladan oblik — sasvim opravdan rezultat, mada je stari Fita plakao i neprestano vrteo glavom, i mada je sam Hans Kastorp plakao kao onda kad je video svoju iznenada umrlu majku, pa uskoro potom i svoga oca kako miran i njemu tuđ leži na odru.
       Jer bio je to već treći put u tako kratkom razmaku vremena i u tako mladim godinama, da smrt deluje na duh i čula—pogotovu i na čula— maloga Hansa Kastorpa; taj prizor i utisak nije mu više bio nov, no sad već sasvim dobro poznat, i kao što se oba ranija puta vladao sasvim ozbiljno i bio siguran u sebe, nimalo slabih nerava, iako je, sasvim prirodno, osećao potištenost, tako se držao i sada, pa čak i sigurnije. Ne shvatajući praktični značaj tih događaja za svoj život, ili pak budući detinjasto ravnodušan prema njima, uveren da će se svet već nekako pobrinuti za njega, on je kraj ovih kovčega ispoljio izvesnu takođe detinju hladnoću i objektivno interesovanje za spoljašnje stvari, koje je kod trećeg slučaja, sa osećanjem i izrazom već iskusnog poznavanja dobilo naročitu, starmalu nijansu— ne uzimajući pri tom u obzir česte suze usled uzbuđenja ili usled zaraze od plača drugih ljudi, kao po sebi razumljivu reakciju. Tri ili četiri meseca po smrti očevoj beše on zaboravio na smrt; sad je se opet setio, i svi ondašnji utisci opet se tačno pojaviše, istovremeno i oštro, u svojoj neuporedivoj osobenosti.
     Raščlanjena i izražena rečima, ta osećanja bi otprilike ovako izgledala; ima u smrti nečeg pobožnog, umnog i tužno lepog, to jest duhovnog, ali istovremeno i nečeg sasvim drugog, gotovo suprotnog tome, vrlo telesnog, vrlo materijalnog, što se upravo ne može smatrati ni lepim, ni umnim, pa čak ni žalosnim. Ono svečano duhovno svojstvo ispoljavalo se u pompeznom polaganju mrtvaca na odar, u raskošnom obilju cveća i u palmovim granama koje, kao što je poznato, znače nebesni mir; dalje, i još jasnije, u krstu među mrtvim prstima nekadašnjega dede, u Spasitelju što blagosilja, od Torvaldsena, koji je stajao čelo glave mrtvačkog sanduka i u velikim kandelabrima, postavljenim sa obe strane, koji su u ovoj prilici takođe dobili crkveni karakter. Sve ove pripreme imale su očigledno svoj tačni i blagotvorni smisao u onoj zamisli da je deda sada uzeo svoj pravi i istinski oblik. Ali sem toga, kao što je Hans Kastorp dobro zapazio, iako to sebi nije glasno priznao, imale su te pripreme, sve skupa, a poglavito obilje cveća, a među ovim naročito mnogo tuberoza, još jedan drugi smisao i prozaičan smer, naime taj da ono drugo svojstvo smrti, niti lepo niti zaista tužno, već pre nepristojno, nisko telesno, prikriju, bace u zaborav i ne dopuste da nam dođe do svesti.
      Sa ovim drugim svojstvom smrti bila je u vezi činjenica što je mrtvi deda izgledao tako tuđ, što više upravo nije ni izgledao kao deda, već kao neka voštana figura u prirodnoj veličini, koju je smrt podmetnula mesto njegove ličnosti i kojoj su ukazivane sve te pobožne i raskošne počasti. Onaj što je ležao na odru, ili tačnije ono što je ležalo, nije dakle bio deda lično, već samo čaura koja, kao što je Hans Kastorp znao, nije bila od voska, već od posebne materije, samo od materije: i baš to je bilo nepristojno i jedva žalosno — isto tako malo žalosno kao što su stvari koje se tiču tela i samo njega. Hans Kastorp je posmatrao tu glatku materiju, kao vosak žutu i sirasto-čvrstu, iz koje se sastojao mrtvi lik u prirodnoj veličini, lice i ruke nekadašnjeg dede. Na nepokretno čelo spusti se jedna muva i poče da mrda rilicom. Stari Fita je pažljivo otera, pazeći pri tom da ne dodirne čelo i sa nekim čedno zamračenim licem, kao da o onome što čini ne sme i neće ništa da zna, sa uzdržljivim izrazom smernosti koji se očito odnosio na činjenicu da je deda bio samo još telo i sem toga ništa više. Ali pošto je malo letela unaokolo, muva, naglo slete na dedine prste, blizu raspeća od slonovače. I dok se to događalo, učini se Hansu Kastorpu da jače nego dotle oseća onaj slabi zadah, slab alitako čudno postojan, poznat mu još odranije, koji ga je na stidan način podsećao na jednog školskog druga sa nezgodnom manom zbog koje su ga svi izbegavali, i miris tuberoza trebalo je kao uzgred da nadjača i prikrije taj zadah, mada to i pored sveg obilja i jačine nije bio u stanju.
     Stajao je kraj mrtvaca nekoliko puta: jednom sam sa starim Fitom, drugi put zajedno sa ujakom svoje majke Tinapelom, vinarskim trgovcem, i svoja dva ujaka Džemsom i Peterom, a zatim još i treći put, kad je jedna grupa lučkih radnika, obučenih kao za praznik, nekoliko trenutaka stajala kraj otvorenog kovčega da se ocrosti od nekadašnjeg šefa firme Kastorp i sin. Zatim dođe pogreb; trpezarija je bila puna sveta i pastor Bugenhagen iz crkve Sv. Mihaila, onaj isti što je krstio Hansa Kastorpa, sa španskim okovratnikom, održa posmrtni govor a potom se u fijakeru, prvom u jednom dugom, dugom nizu, odmah iza mrtvačkih kola, vrlo ljubazno razgovarao sa malim Hansom Kastorpom; — posle čega se završio i taj odeljak njegovog života, i Hans Kastorp je odmah potom promenio dom i okolinu — po drugi put već u svom mladom životu.

Preveli: Miloš Đorđević i Nikola Polovina



                          Tomas Man, Čarobni breg ( nastavci : Romani u nastavcima )


IZVOR

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...