2. 12. 2023.

Mišel Uelbek, Elementarne čestice ( Drugi deo, 5- 11)

 


5.

Mnogi su posetioci Mesta Promene, kao i Bruno, bili u četrdesetima; mnogo ih je, poput njega, radilo u društvenom sektoru i prosveti, ili ih je od siromaštva štitila služba državnih činovnika. Verovatno su gotovo svi bili levog usmerenja; gotovo su svi živeli sami, najčešće nakon razvoda. Ukratko, bio je prilično tipičan posetilac Mesta, i nakon nekoliko je dana primetio da se tu počinje osećati nešto manje loše nego obično. Nepodnošljive u vreme doručka, mistične su babetine pri aperitivu ponovno postajale žene, upletene u beznadnu borbu s mladim ženama. Smrt sve izednačava. U sredu poslepodne, dakle, upoznao je Catherine, pedesetogodišnju bivšu feministicu, jednu od onih radikalnih. Tamnoputa i vrlo kovrčave tamne kose, zasigurno je bila vrlo privlačna oko svoje dvadesete. Grudi su joj se još dobro držale, no guzica joj je bila stvarno debela, ustanovio je na bazenu. Reciklirala se putem egipatskog simbolizma, solarnog ta-rota, itd. Bruno je skinuo gaće u trenu kada je pričala o bogu Anubisu; osećao je da se ne bi sablaznila pri pogledu na erekciju. Nažalost, erekcije nije bilo. Bedra su joj bila obložena naborima sala, držala ih je skupljenima; rastali su se prilično hladno. 
 
Te večeri, netom pre jela, obratio mu se neki tip imena Pierre-Louis. Predstavio se kao profesor matematike; zaista, tome je i nalikovao. Bruno ga je zapazio dva dana ranije, tokom večeri kreativnosti; upustio se u skeč na temu aritmetičke demonstracije koja se vrtela u prazno, nekakav apsurdni humor, nimalo smešno. Besomučno je pisao po beloj plastičnoj ploči, povremeno se naglo zaustavljajući; golema bi mu se ćela tada nabrala od meditacije i obrve raskolačile, što je trebala biti duhovita mimika; ostao bi nepomičan nekoliko sekundi s markerom u ruci, pa opet počinjao pisati i pritom strašno mucati. Na kraju skeča, pet ili šest promatrača je zapljeskalo, više iz samilosti. Žestoko je pocrveneo; bilo je svršeno.
Sledećih dana, Bruno ga je više puta uspeo izbeći. Najčešće je nosio mornarsku kapicu. Bio je suhonjav i vrlo visok, najmanje metar devedeset; no imao je trbuščić, i to je bio neobičan prizor, taj njegov trbuščić, dok je hodao daskom za skakanje u bazen. Moglo mu je biti četrdeset pet. Te večeri, Bruno je još jednom na brzinu ispario, iskoristivši tren u kojem je krakonja zajedno s ostalima stao improvizovati afričke plesove, te se uspeo do kantine. Opazio je jedno slobodno mesto kraj bivše feministice, koja je sedela nasuprot nekoj svojoj sestri simbolistici. Tek što je dotakao svoj ragu od tofua, na kraju se niza stolova pojavio Pierre-Louis; lice mu je zasjalo od radosti kada je ugledao slobodno mesto nasuprot Bruni. Počeo je govoriti pre nego što je Bruno toga postao istinski svestan; stvarno je mucao kao blesav, a kokodakanje one dve babetine pililo je po mozgu. Te Osirisova reinkarnacija, te egipatske marionete... nisu na njih obraćale ni najmanju paznju. U jednom trenu Bruno shvati da ga to strašilo pita za posao kojim se bavi. »O, ništa posebno...«, reče neodređeno; želeo je pričati o bilo čemu osim o prosveti. Ta ga je večera počela živcirati, ustao je da popuši cigaretu. Nažalost, u istom su trenu dve simbolistice takođe ustale od stola široko razmahujući stražnjicama, niti se ne osvrnuvši na njih; verovatno je upravo to potaklo ispad. Bruno je bio na otprilike deset metara od stola kada je začuo snažan pisak ili možda hripanje, neki neobično visok, doista neljudski zvuk. Okrenuo se: Pierre-Louis je bio grimizno crven, stisnutih šaka. Jednim se skokom našao na stolu, bez zaleta, skupljenih nogu. Povratio je dah; pisak koji mu se čuo iz grudi prestao je. Potom je stao uzduž i popreko hodati stolom, udarajući se po glavi šakom kao čekićem; tanjiri i čaše plesali su oko njega; udarao je nogama na sve strane, glasno ponavljajući: »Ne možete! Ne možete tako postupati sa mnom!...« Makar jednom nije mucao. Tek ga je pet osoba uspelo svladati. Iste je večeri primljen u psihijatrijsku bolnicu u Angoulemeu.

Bruno se trzajem probudio oko tri sata te izašao iz šatora; bio je sav u znoju. U kampu je bilo tiho, mesec je bio pun; čulo se jednolično kreketanje gatalinki. Uz jezero je pričekao vreme doručka. Pred samu zoru, postalo mu je malo hladno. Jutarnje su radionice počinjale u deset sati. Oko deset i četvrt, uputio se prema piramidi. Kolebao se pred vratima radionice pisanja; potom se spustio sprat niže. Dvadesetak je sekundi proučavao program radionice akvarela, potom se uspeo nekoliko stepenica. Stepenište se sastojalo od ravnih krakova, na poluspratovima spojenih kratkim zavojima. U svakom su se zavoju stepenice proširivale pa ponovno sužavale. Usred zavoja jedna je stepenica bila šira od ostalih. Na tu je stepenicu seo. Naslonio se na zid. Počeo se osećati dobro. 
 
Retke trenutke sreće tokom svojih gimnazijskih godina Bruno je tako proveo, sedeći na stepenici između dva sprata, odmah nakon početka školskog sata. Mirno naslonjen na zid, jednako udaljen od dva nivoa, čas napola zatvorenih očiju, čas širom otvorenih, čekao je. Dakako, neko je mogao naići; tada bi morao ustati, pokupiti torbu, brzim korakom krenuti prema učionici u kojoj je nastava već trajala. No često ne bi niko naišao; sve bi bilo tako mirno; tada, sa sivo popločanih stepenica (više nije bio na satu istorije, još nije bio na satu fizike), blago i kao kradom, kratkim uzletima, njegov bi se duh uzdigao prema radosti. 
 
Danas su, dakako, okolnosti drugačije: sam je odabrao da ovamo dođe, da ucestvuje u životu letovališta. Na gornjem spratu održavala se radionica pisanja; tačno ispod, radionica akvarela; sprat niže verovatno su bile nekakve masaže, ili holotropsko disanje; još niže, skupina afričkog plesa se očigledno ponovno okupila. Ljudska su bića posvuda živela, disala, pokušavala pronaći užitak ili povećati svoje licne potencijale. Na svim su spratovima ljudska bića napredovala ili nastojala napredovati u svojoj društvenoj, seksualnoj, profesionalnoj ili kosmičkoj integraciji. Ti su ljudi »radili na sebi«, kako se ovde najčešće govorilo. Sto se njega tiče, počinjalo mu se malo spavati;nije više ništa želeo, nije više ništa tražio, nije više nigde bio; polako, stepen po stepen, njegov se duh uzdizao prema kraljevstvu ne-bitka, prema čistoj ekstazi ne-prisutnosti u svetu. Po prvi put od svoje trinaeste godine, Bruno se oseti gotovo sretnim.

Možete li mi teći gdje je najbliža prodavaonica slatkiša?

Vratio se u svoj šator i odspavao tri sata. Probudio se sasvim svež i s erekcijom. Seksualna frustracija kod muškarca stvara teskobu koja se utelovljuje u snažnom grčenju u području želuca; izgleda da se sperma uspinje u potrbusnicu, pušta pipke prema grudima. Sam je ud bolan, neprestano vruć, lagano suzi. Nije masturbirao od nedelje; to je verovatno bila pogreška. Seks je bio poslednji mit Zapada, stvar koju treba činiti; moguća stvar, stvar koju treba činiti. Navukao je kupaće gaće, ubacio prezervative u svoju torbicu pokretom koji mu je izmamio cerek. Godinama je uza sebe u svakom trenu imao prezervative, što nikada nije bilo ni od kakve koristi; kurve su ih ionako imale. 
 
Plaža je bila prekrivena seljačinama u bermudarna i pičkama u tangama; vrlo ohrabrujuć prizor. Kupio je porciju pomfrita i neko vreme kružio medu turistkinjama, dok izbor nije pao na devojku od dvadesetak godina, prekrasnih grudi, okruglih, čvrstih, visokih, bradavica boje karamela. »Dobar dan...«, reče. Pričekao je trenutak; devojčino se lice nabralo, dobilo zabrinut izraz. »Dobar dan...«, nastavi »možete li mi reći gde su najveće prodavaonice slatkiša?« »Ha?«, reče ona, pridigavši se na jedan lakat. Tada je primetio da na ušima ima walkman; okrenuo se i pošao natrag klatareći rukama u stranu, kao Peter Falk u Columbu. Daljnji trud bio bi uzaludan: previše komplikovano, previše intelektualno.
Hodajući ukoso prema moru, nastojao je u sećanju zadržati sliku devojčinih grudi. Najednom, ravno pred njim, tri devojčice iskrsnu iz valova, dao im je najviše četrnaest godina. Opazi njihove ručnike, prostre svoj nekoliko metara dalje; nisu na njega obraćale ni najmanju paznju. Brzo je skinuo majicu, njom pokrio bokove, prevrnuo se na stranu i izvadio spolovilo. U savršenom skladu, picice su spustile kostime do trbuha kako bi osunčale grudi. Ne stigavši se ni dotaknuti, Bruno je silovito svršio u majicu. Ispustio je jecaj, srušio se na pesak. Učinjeno je.

Primitivni obred uz jelo.

Društveni trenutak dana u Mestu Promene bila je čašica pre jela, najčešće uz muziku. Te su večeri tri frajera udarala u tam-tam za pedesetak mestaša koji su skakutali na mestu mašući rukama na sve strane. Zapravo se radilo o žetvenim plesovima, koji su već bili na programu nekih radionica afričkog plesa; nakon nekoliko sati, neki bi sudionici obično pali ili hinili da padaju u stanje transa. Književno ili zastarelo značenje reči trans je krajnja uzrujanost, strah zbog neposredne opasnosti. »Radije ću zbrisati nego nastaviti proživljavati takve transove« (Emile Zola). Bruno je katolkinju počastio čašom charentskog burgunca. »Kako se zoveš?« upita. »Sophie«, odgovori ona. »Ne plešeš?« upita. »Ne«, odgovori ona. »Afrički plesovi mi nisu baš najdraži, previše su...« Previše šta? Shvatao je njezinu nelagodu. Previše primitivni? Razume se da ne. Previše ritmični? To je već na granici rasizma. Nesumnjivo, ne može se baš ništa reći o tim kretenskim afričkim plesovima. Jadna Sophie, trudila se kako najbolje zna. Lice joj je bilo ljupko, s tom crnom kosom, tim plavim očima, tom vrlo belom kožom. Grudi su joj zasigurno male, ali vrlo osetljive. Zasigurno je Bretonka. »Ti si Bretonka?« upita. »Da, iz Saint-Brieuca!« odgovori ona veselo. »Ali obožavam brazilske plesove«, dodala je, veroatno ne bi li se ispričala što ne uživa u afričkim plesovima. To je bilo sasvim dovoljno da razgoropadi Bruni. Pun mu je kofer te stupidne probrazilske manije. Zašto Brazil? Ono što je znao o Brazilu je da se radi o govnarskoj zemlji, nastanjenoj glupacima do fanatizma zaluđenim fudbalom i autotrkama. Nasilje, korupcija i beda tamo cvatu. Ako je ijedna zemlja ogavna, to je nadasve, to je upravo Brazil. »Sophie«, uzviknu Bruno ushićeno, »rado bih na letovanje u Brazil. Vozio bih se favelama. Minibus bi bio blindiran. Promatrao bih male osmogodišnje ubice koji sanjare kako će postati bosovi; male kurve koje umiru od side u trinaestoj. Ne bih se bojao, jer bi me štitio gvozdeni oklop. To bih radio ujutro, a popodne bih išao na plažu, medu prebogate švercere droge i svodnike. Usred tako razuzdanog života, tako gorućih stvari, zaboravio bih melankoliju zapadnjačkog čoveka. Sophie, imaš pravo: raspitaću se u agenciji Nouvelles Frontieres kad se vratim.«

Sophie ga je neko vreme posmatrala, zamišljenog lica, s naborom zabrinutosti preko čela. »Sigurno si prilično propatio...«, na kraju reče tužno.

»Sophie«, ponovno uzviknu Bruno, »znaš li šta je Nietzsche napisao o Shakespeareu? 'Sto li je taj čovek propatio kad je imao toliku potrebu da se krevelji!...' Shakespearea sam uvek smatrao precenjenim autorom; ali zaista, prilično se krevelji.« Zastao je začudivši se spoznaji da je počeo osećati istinsku patnju. Žene su katkad tako ljubazne; na agresivnost odgovaraju razumevanjem, na cinizam blagošću. Koji bi se muškarac tako poneo? »Sophie, želeo bih ti lizati piću...«, reče razneženo; no ovaj ga put nije čula. Okrenula se prema učitelju skijanja koji joj je pipao guzicu tri dana ranije i stala razgovarati s njim. Bruno je ostao smeten nekoliko trenutaka, potom je prešao travnjak prema parkiralištu. Trgovački centar Leclerc u Choletu radio je do dvadeset i dva sata. Kružeći medu policama mislio je na Aristotelovu tvrdnju kako niske žene spadaju u vrstu različitu od ostatka čovečanstva. »Niski mi se muškarac ipak čini muškarcem«, napisao je filozof, »ali niska žena kao da pripada nekoj novoj vrsti stvorenja.« Kako objasniti tu čudnu misao, kad tako snažno odudara od Mudračeva uobičajenog zdravog razuma? Kupio je whisky, konzervu raviola i kekse s dumbirom. Noć se već bila spustila kada je izišao. Dok je prolazio kraj jacuzzija, začuo je šapat, prigušen smeh. Zustavio se, s Leclercovom vrećicom u ruci, pogledao kroz granje. Izgledalo je kao da su unutra dva ili tri para: više nisu ništa govorili, čulo se samo lagano šljapkanje vode. Mesec je izronio iz oblaka. U tom je trenu stigao još jedan par i počeo se razodevati. Ponovno je počeo šapat. Bruno je odložio plastičnu vrećicu, izvadio ud i ponovno stao masturbirati. Ejakulirao je vrlo brzo, u trenu kada je žena ulazila u vruću vodu. Već je bio petak naveče, trebalo je produžiti boravak još nedelju dana. Pribraće se, pronaći seni komada, razgovarati s ljudima.

6.

Te noći s petka na subotu loše je spavao i usnio mučan san. Video se u obličju mladog prasca debeljuškaste i glatke puti. Sa svojom je svinjskom subraćom bio uvučen u neki golem i mračan tunel, hrdavih zidova, poput vrtloga. Vodena struja koja ga je nosila bila je slaba, katkad bi uspeo nožicama dosegnuti dno; potom bi stigao snažniji val, pao bi za još koji metar. Povremeno bi se zabelasalo meso nekog njegovog subrata, grubo usisanog prema dole. Borili su se za život u mraku i tišini, koju je narušavalo jedino struganje njihovih papaka po metalnim zidovima. No gubeći visinu, počeo je razabirati huk strojeva koji je dopirao s dna tunela. Postupno mu je dolazilo do svesti da ih vrtlog nosi prema turbinama s golemim i oštrim elisama.

Kasnije, njegova je odrezana glava ležala na livadi, nekoliko metara ispod ždrela tunela. Lobanja mu je bila raskoljena napola; no onaj je neoštećeni dipeo u travi još bio svestan. Znao je da će se mravi postupno uvući u ogoljenu moždanu tvar kako bi proždreli neurone; tada će zauvek potonuti u besvest. U međuvremenu, njegovo je jedino oko posmatralo obzor. Travnata se površina cinila se poput beskonačna prostranstva. Golemi zupčanici okretali su se naopako pod platinastim nebom. Možda se našao na kraju vremena; u najmanju ruku, svet kakav je poznavao stigao je do kraja.

Pri doručku je upoznao nekakva bretonskog šezdese-tosmaša koji je vodio radionicu akvarela. Zvao se Paul Le Dantec, to je bio brat sadašnjeg direktora Mesta, jedan iz jezgre utemeljitelja. Svojim indijanskim haljetkom, svojom dugom sedom bradom i keltskim priveskom oko vrata, prekrasno je oživljavao uspomenu na dirljivu hipijevsku predistoriju. Prešavši pedeset petu, stara je podrtina vodila smiren život. Ustajao je u zoru, šetao brežuljcima, posmatrao ptice. Potom bi seo uz šolju kafe s calvadosom, motao cigarete okružen ljudskim komešanjem. Radionica akvarela počinjala je tek u deset sati, imao je sasvim dovoljno vremena za razgovor.

»Kao stari mestaš... (Bruno se nasmejao kako bi stvorio prisnost medu njima, barem fiktivnu), sigurno se sećaš kako je ovde bilo na početku seksualnog oslobađanja, sedamdesetih godina...« »Kurčevog oslobađanja!«, zarežao je fosil. »Uvek je bilo komada koji su ostajali zalepljeni za zid na grupnjacima. Uvek je bilo frajera koji su natezali majmuna. Ništa se nije promenilo, prijatelju.«

»Ipak«, ustrajao je Bruno, »čuo sam da je sida promenila stvari...«
»Tačno je da je muškarcima bilo jednostavnije«, priznao je akvarelist pročistivši si grlo. »Znalo je biti otvorenih usta ili vagina, moglo se ući ravno unutra, bez predstavljanja. Ali za to je trebao pravi grupnjak, i nisu svi imali pristup, uglavnom se dolazilo u parovima. A koji put sam znao videti širom razjapljene žene, podmazane do ludila, koje bi se čitavih večeri same natezale; niko ne bi prišao da im ga stavi, prijatelju. Čak ni samo da im udovolji, jer to nije bilo moguće; trebao ti se barem malo dignuti.«

»Sve u svemu«, ubacio je Bruno, obuzet mislima, »nikada nije bilo seksualnog komunizma, nego samo prošireni sistem zavođenja.«

»Toga itekako«, složila se crkotina, »zavođenja je uvek bilo.«
Sve to nije nimalo ohrabrujuće. No subota je, stići će novi. Bruno se odlučio opustiti, prihvatiti stvari kako dođu, rock'n'roll; zahvaljujući tome, dan je prošao bez izgreda, iskreno govoreći čak i bez najmanjeg događaja. Oko jedanaest uveče, ponovno je prošao pored jacuzzija. Nad blagim je klokotanjem vode lebdela maglica pare kroz koju se prozirala svetlost punog meseca. Tiho se približio. Bazen je bio promera tri metra. Jedan je par bio zagrljen pri suprotnom rubu; žena je izgleda objahala muškarca. »To je moje pravo...«, besno pomisli Bruno. Brzo se razodenuo, ušao u jacuzzi. Noćni je vazduh bio svež, voda naprotiv prekrasno topla. Iznad bazena, kroz isprepletene borove grane nazirale su se zvezde; malo se opustio. Par na njega nije obraćao nikakvu paznju; devojka se i dalje micala na frajeru, počela je stenjati. Nisu se mogle razabrati crte njezina lica. Muškarac je također stao glasno disati. Devojčini su se pokreti ubrzali; u jednom se trenu izvila unatrag, mesec joj je kratko obasjao grudi; lice joj je skrivala šuma tamne kose. Potom se priljubila uz svojeg partnera, obgrlivši ga rukama; on je još glasnije disao, pa ispustio otegnut roktaj i zamuknuo.

Ostali su zagrljeni dve minute, zatim se muškarac pridigao i izišao iz bazena. Pre no što se obukao, s uda je skinuo prezervativ. Bruno je s iznenađenjem ustanovio da se žena ne miče. Zvuk koraka se udaljio, vratila se tišina. Ona je ispružila noge u vodi. Bruno učini isto. Jedno stopalo spusti mu se na bedro, dotakne ud. Uz lagano šljapkanje, ona se odvojila od ruba i prišla mu. Mesec su sada zastirali oblaci; žena je bila na pola metra od njega, ali još uvek joj nije mogao razabrati crte. Jedna ruka smestila mu se na boku, druga ga je obgrlila oko ramena. Bruno se privio uz nju, licem u visini njezina poprsja; grudi su joj bile malene i čvrste. Odvojio se od ruba, prepuštajući se njezinom zagrljaju. Ona se vratila u sredinu bazena, pa se stala lagano okretati oko sebe. Mišići njegova vrata naglo popustiše, glava mu postade vrlo teška. Mrmorenje vode, jedva čujno na površini, nekoliko centimetara pod njom pretvaralo se u snažni podmorski huk. Zvezde su se lagano okretale visoko nad njegovim licem. Opustio se u njezinom naručju, uzdignuti mu je ud izronio na površinu. Ona je lagano pomaknula ruke, jedva je osećao njihov dodir, bio je u potpuno bestežinskom stanju. Dugačka kosa pogladi mu trbuh, potom mu se devojčin jezik spusti na glavić. Čitavo mu telo zadrhti od sreće. Ona napući usne i vrlo ga polako uze u usta. On zatvori oči, ustreptao od zanosa. Podmorski je huk delovao beskrajno umirujuće. Kada su mu devojčine usne dosegle koren uda, počeo je osećati stezanje njezinog grla. Valovi užitka preplave mu telo, istovremeno je osećao kako ga ljuljaju podmorski vrtlozi, najednom mu postade vrlo vruće. Ona je nežno stiskala zidove svojeg grla, sva mu s e energija odjednom slila u ud. Svršio je s urlikom; nikada nije osetio toliko zadovoljstvo.

7. 

Razgovor u kamp-kućici

Christianina je kamp-kućica bila na pedesetak metara od njegovog šatora. Upalila je svetlo, izvadila bocu Bush-millsa, napunila dve čaše. Bila je vitka, niža od Brune, nekad zasigurno vrlo lepa, no njezino je profinjeno lice bilo ocvalo, ispucalih kapilara. Jedino joj je kosa ostala raskošna, crna i svilenkasta. Pogled njezinih plavih očiju bio je blag, pomalo tužan. Moglo joj je biti četrdeset godina.

»Povremeno mi tako dođe, da se ševim sa svima. Jedino tražim prezervativ za penteraciju.«
Ovlažila je usne, otpila gutljaj. Bruno ju je pogledao; pokrila je samo gornji deo tela, navukavši sivu majicu. Venerin joj je brežuljak bio lepo ispupčen; nažalost, velike su usne bile pomalo obešene.
»Voleo bih i ja tebe dovesti do orgazma«, reče.
»Opusti se. Popij svoje piće. Možeš spavati ovde, ima mesta...« Pokazala mu je bračni krevet.
Razgovarali su o ceni iznajmljivanja kamp-kućice. Christiane nije mogla spavati u šatoru, imala je problema s leđima. »Dosta ozbiljnih«, reče. »Većini muškaraca draže je pušenje«, doda. »Penetracija im je naporna, teško im se diže. Ali kad ih uzmeš u usta postanu poput male dece. Imam utisak da ih je feminizam gadno pogodio, više nego što žele priznati.«
»Ima i gore od feminizma...«, tmurno reče Bruno. Ispraznio je polovinu svoje čaše pre nego što se odlučio nastaviti: »Već dugo dolaziš u Mesto?«
»Gotovo od početka. Prestala sam nakon udaje, sada ponovno dolazim dva ili tri puta godišnje. Na početku je bilo više alternativno, nova levica; sada je postalo New Age; nije se bogznašta promijenilo. Već su se u sedamdesetima tu bavili orijentalnom mistikom; danas uvijek imaju jacuzzi i masaže. Mjesto je ugodno, ali nekako tužno; ima mnogo manje nasilja nego vani. Vjerski ugođaj donekle prikriva surovost potrage za seksom. No ipak, ima tu žena koje pate. Muškarce koji stare u samoći ne treba žaliti kao žene u istoj situaciji. Oni piju jeftino vino, zaspu i smrdi im iz usta; potom se probude i počnu ispočetka; prilično brzo umru. Žene uzimaju sedative, idu na jogu, psiholozima; one dočekaju duboku starost i puno pate. Prodaju oslabjelo, poružnjelo tijelo; to znaju i zbog toga pate. No ipak nastavljaju, jer se ne uspijevaju odreći želje da budu voljene. Dokraja su žrtve te iluzije. Kada zađe u određenu dob, žena si još uvijek može naći kurac kojim će se trljati; ali više joj se nikada neće pružiti prilika da bude voljena. Muškarci su takvi, i točka.«

»Christiane«, blago reče Bruno, »pretjeruješ... Evo sada, naprimjer, htio bih ti pružiti zadovoljstvo.«

»Vjerujem ti. Činiš mi se drag. Egoističan i drag.« Skinula je majicu, ispružila se preko kreveta, postavila jastuk pod stražnjicu i raširila bedra. Bruno joj je najprije prilično dugo lizao područje oko piće, zatim draškao dražicu brzim pokretima jezika. Christiane je duboko udahnula. »Gurni prst...«, reče. Bruno je poslušao, okrenuo se i nastavio je lizati, pritom joj milujući grudi. Osjetio je kako joj se bradavice ukrućuju, pridigao glavu. »Nastavi, molim te...«, zatraži ona. Namjestio je glavu udobnije i kažiprstom joj mazio dražicu. Male joj se usne počeše nadimati. Obuzet osjećajem radosti, požudno ih je lizao. Christiane zastenje. Na tren ponovno ugleda usahlu i naboranu stidnicu svoje majke; slike potom nestade, on nastavi sve brže trljati dražicu istodobno joj ližući usne širokim dobrohotnim pokretima jezika. Trbuh joj se prekrio crvenilom, sve je snažnije dahtala. Bila je vrlo vlažna, ugodno slana. Bruno učini kratku stanku, uvuče prst u anus, drugi u vaginu, i ponovno stade lizati dražicu palu-cajući vrhom jezika. Svršila je spokojno, u dugim trzajima. Ostao je nepomičan, lica priljubljenog uz njezinu stidnicu, i pružio joj ruke; osjetio je Christianine prste kako se sklapaju oko njegovih. »Hvala«, reče ona. Potom se pridiže, navuče majicu i ponovno im napuni čaše.

»Bilo je stvarno dobro, maločas u jacuzziju...«, reče Bruno. »Nismo progovorili ni riječi; kad si me dotakla ustima, još ti nisam bio dobro razabrao lice. Tu nije bilo nimalo zavođenja, to je bilo nešto posve čisto.«

»Sve se to temelji na Krauseovim telešcima...«, nasmeši se Christiane. »Oprosti, ja sam profesorica prirodnih nauka.« Otpila je gutljaj Bushmillsa. »Donji deo dražice, prsten i brazda glavića prekriveni su Krauseovim telešcima, koja su vrlo bogata živčanim završecima. Kad ih se miluje, u mozgu dolazi do naglog oslobađanja endorfina. Svim je muškarcima i svim ženama dražica ili glavić obložen Krauseovim telešcima - u gotovo jednakom broju, utoliko smo ravnopravni; ali ima tu i drugih stvari, kao što dobro znaš. Bila sam jako zaljubljena u svojeg muža. Milovala sam, s obožavanjem lizala njegov ud; volela sam ga osećati u sebi. Činilo me ponosnom izazvati mu erekciju, imala sam sliku njegovog ukrućenog uda, uvek sam je držala u novčaniku; bila mi je nešto poput svete slike, pružiti mu užitak bila mi je najveća radost. Na kraju me ostavio zbog mlade. Primetila sam maločas da ti moja pica nije baš privlačna; već pomalo izgleda kao pica stare žene. Zbog kolagenoze i raspadanja elastina pri mitozama, kod starijih osoba tkivo postupno gubi čvrstoću i elastičnost. S dvadeset godina, imala sam vrlo lepu stidnicu; danas moram priznati da su mi velike i male usne prilično obešene.«

Bruno je ispio svoje piće; nije se mogao setiti baš ničega što bi joj odgovorio. Ubrzo su potom legli. Obgrlio je Christianu oko struka; zaspali su.

8.

Bruno se prvi probudio. Vrlo visoko na nekom stablu pevala je ptica. Christiane se raskrila tokom noći. Guzovi su joj bili ljupki, još sasvim obli, vrlo uzbudljivi. Setio se jedne rečenice iz Male sirene, kod kuće je imao staru singlicu s Pesmom mornara u izvedbi braće Jacques. Bilo je to nakon svih njezinih nedaća, nakon što se odrekla glasa, svoga rodnog kraja, svog krasnog sireninog repa; sve to u nadi da će postati pravom ženom, zbog ljubavi prema princu. Oluja ju je izbacila na žal usred noći; tu je popila veštičin napitak. Osećala se kao da je prerezana napola, bol je bila tako oštra da je pala u nesvest. Sledilo je nekoliko sasvim drugačijih akorda, koji kao da su rastvarali novi krajolik; recitatorica bi potom izgovorila rečenicu koja se tako snažno impresionirala Brunu: Kada se probudila, sunce je sjalo, i pred njom je stajao princ.

Zatim je ponovno razmišljao o svom sinoćnjem razgovoru s Christiane, i rekao sebi da će možda uspeti zavoleti njezine pomalo obešene, ali meke usne. Kao i svakog jutra pri buđenju, kao i većini muškaraca, digao mu se. U prvoj svetlosti zore, usred guste i razbarušene šume crne kose, Christianino je lice izgledalo vrlo bledo. Napola je otvorila oči u trenu kada je ulazio u nju. Doimala se malo iznenađenom, ali razmaknula je bedra. Poče se micati u njoj, no primeti da mu postaje sve mlitavijim. Zbog toga oseti veliku tugu, u kojoj je bilo zabrinutosti i srama. »Hoćeš li da stavim prezervativ?« upita. »Da, molim te.

Tu su u toaletnoj torbici, pored kreveta.« Razderao je omot; bili su Durex Technica. Dakako, čim ga je uvukao u lateks, potpuno mu se spustio. »Žao mi je«, reče, »stvarno mi je žao.« »Nema veze«, reče ona blago, »lezi samo.« Nesumnjivo, sida je stigla kao prava blagodat muškarcima ove generacije. Katkad je dovoljno izvaditi kurton, ud istog trena splasne. »Nikad se nisam uspeo naviknuti...« Obavivši taj mini ritual, u načelu spasivši svoju muškost, muškarci su mogli opet leći, priljubiti se uz telo svoje žene, spavati u miru.

Nakon doručka su sišli, prošli pored piramide. Kraj jezera nije bilo nikoga. Legli su na osunčanu livadu; Christiane mu svuče bermude i stane mu drkati. Drkala je vrlo nežno, s mnogo osećajnosti. Kasnije, kada zahvaljujući njoj udju u društvo slobodoumnih parova, Bruno će spoznati da se radi o iznimno retkoj vrlini. Većina je žena u tom okruženju drkala grubo, bez ikakve nijanse. Stiskale su prejako, natezale kurac u glupoj mahnitosti, verovatno s ciljem da oponašaju glumice porno filmova. To je na ekranu verovatno bilo spektakularno, ali uživo je rezultat bio mršav, dapače bolan. Christiane je, naprotiv, profinjeno draškala, često vlažila prste, nežno dodirivala osetljiva mesta. Neka je žena u indijskoj tuniki prošla pored njih i sela uz rub jezera. Bruno je duboko udahnuo, suzdržao se da ne svrši. Christiane mu se osmehnula; sunce je počelo žariti. Shvatio je da će njegova druga nedelja u Mestu biti vrlo ugodna. Možda će se čak ponovno videti, ostariti zajedno. S vremena na vreme će mu pružiti pokoji kratak trenutak telesnog užitka, udvoje će proživeti splasnuće žudnje. Tako će proći nekoliko godina; potom će biti gotovo, biće stari; komedija telesne ljubavi za njih će biti svršena.

Dok se Christiane tuširala, Bruno je proučavao sastav preparata za »zaštitu od starenja s mikrokapsulama« koji je prethodnog dana kupio u centru Leclerc. Dok je natpis na kutiji posebno isticao koncept »mikrokapsula«, naputak za uporabu bio je iscrpniji, razlikujući tri delovanja: filtriranje štetnih sunčevih zraka, aktivan hidratantni učinak tokom čitavog dana, uklanjanje odumrlih stanica. Čitanje mu je prekinuo dolazak Catherine, bivše feministice koja se reciklirala putem egipatskog tarota. Nije nimalo tajila da dolazi s radionice licnog razvoja, Plešite svoj posao. Trebalo je pronaći svoju vokaciju putem niza simboličkih igara; te su igre omogućivale da se malo--pomalo ocrta »unutrašnji lik« svakog sudionika. Na kraju se prvog dana pokazalo da je Catherine delom veštica, ali delom i lavica; to bi je trebalo prirodno usmeriti prema nekom odgovornom mestu u prodajnom aparatu.

»Mhmm...«, reče Bruno.

U tom se trenu vratila Christine, s peskirom oko struka. Catherine zastade, vidljivo se ukoči. Izgovorivši se radionicom Zen meditacija i argentinski tango, brzo se povuče.

»Mislila sam da ideš na Tantru i računovodstvo...«, dobaci za njom Christiane u trenu kada je nestajala.

»Poznaješ je?«

»O da, već dvadeset godina poznajem tu glupaču. I ona dolazi od početka, gotovo od samog utemeljenja Mesta.«

Stresla je kosu, ručnik svezala u turban. Bruno najednom poželi uzeti je za ruku. To i učini.

»Nikad nisam mogla smisliti feministice...«, nastavi Christiane upola brega. »Te su gadure neprekidno pričale o pranju posuda i podeli kućanskih poslova; bile su doslovno opsednute pranjem posuda. Katkad bi rekle koju reč o kuvanju ili usisavanju; ali im je glavni predmet razgovora bio pranje posuda. U nekoliko su godina uspjele frajere oko sebe pretvoriti u impotentne i čangrizave neurotičare. Od tog trena - i to sasvim sistemski -počele bi osećati nostalgiju za muževnošću. Na kraju bi ostavile svog frajera radi ševe s latin-macho idiotima. Uvek me zapanjivala privlačnost koju intelektualke osećaju prema bitangama, sirovinama i idiotima. Ukratko, takve bi si priuštile dvojicu-trojicu, one posebno pohotne kojeg više, a onda bi se dale napumpati i posvetile se domaćem pekmezu po receptu iz Marie-Claire. Videla sam taj scenarij na delu desetke puta.«

»To je prošlost...«, pomirljivo reče Bruno.

Popodne su proveli na bazenu. Pred njima, na suprotnoj strani bazena, devojčice su cupkale na mestu i jedna drugoj otimale walkman. »Slatke su, ha?« primeti Christiane. »Ona plava s malim grudima je stvarno zgodna...«; potom se ispruži na ručniku. »Namazi me kremom...«

Christiane nije uvestvovals ni u jednoj radionici. Čak joj se prilično gade te shizofrene aktivnosti, reče. »Možda sam malo gruba, ali poznajem te šezdesetosmašice koje su prošle četrdesetu, gotovo da im i sama pripadam. Stare u samoći i vagina im je virtuelno mrtva. Proispitaj ih pet minuta, videćeš da nimalo ne veruju u te priče o čakrama, o kristalima i o svetlosnim vibracijama. Prisiljavaju se u to verovati, katkad izdrže dva sata, koliko im traje radionica. Osećaju prisutnost Anđela i unutrašnji cvet kako im se rastvara u trbuhu; onda radionica završi, pa opet otkriju da su same, ostarele i ružne. Katkad puknu i zaplaču. Nisi primetio? Ovde su česta pucanja i suze, naročito nakon zen-radionica. Istinu govoreći, one nemaju izbora, jer ih povrh svega muče problemi s lovom. Uglavnom su prošle psihoanalizu, to ih je skroz iscedilo. Mantra i tarot su bezvezni, ali to je ipak jeftinije od psihoanalize.«

»Da, to i zubari...«, reče neodređeno Bruno. Položio je glavu medu njezina rastvorena bedra, osetio je da će tako zaspati. ^

Kada se spustila noć, vratiše se u jacuzzi; po povratku u kućicu vodili su ljubav. »Pusti...«, reče Christiane u trenu kada je ispružio ruku prema prezervativima. Ulazeći u nju, oseti da je sretna. Jedno od najčudnovatijih obeležja telesnog odnosa ipak je taj osećaj prisnosti koji pruža, čim ga prati barem mrvica uzajamne naklonosti. Već se u prvim minutama svi pređu na ti, i reklo bi se da ljubavnica, makar si je upoznao tek dan ranije, stiče pravo na neke tajne koje ne bi otkrio nijednoj drugoj osobi. Bruno je tako te noći Christiani ispričao neke stvari koje nikada nije nikome ispričao, čak ni Michelu - a još manje svom psihijatru. Govorio je o svojem detinjstvu, o bakinoj smrti i poniženjima u muškom internatu. Pričao je o mladenačkoj dobi i o masturbaciji u vozu, na nekoliko metara od devojaka; pričao je o letima u očevoj kući. Christiane je slušala milujući ga po kosi.

Tu su nedelju proveli zajedno, a dan pre Bruninog odlaska večerali su u ribljem restoranu u Saint-Georges-de--Didonneu. Vazduh je bio miran i topao, plamenovi sveća koje su osvetljivale njihov sto gotovo da nisu drhtali. Pucao im je pogled na ušće Gironde, u daljini se nazirao rt Grave. »Dok gledam mesec kako sjaji nad morem«, reče Bruno, »postaje mi neobično jasno da nemamo ništa, ali baš ništa zajedničko s tim svetom.«

»Stvarno moraš otići?«

»Da, moram provesti dve nedelje sa sinom. Zapravo sam morao otići prošlu nedelju, ali ovaj put više ne mogu odgađati. Njegova majka putuje avionom prekosutra, rezervisala je letovanje.«

»Koliko godina ti ima sin?«

»Dvanaest.«

Christiane razmisli, otpije gutljaj muškata. Odenula je dugu haljinu, našminkala se i izgledala kao devojka. Grudi su joj se nazirale kroz čipkastu bluzu; svetlost sveća u očima joj je upalila plamičke. »Mislim da sam malo zaljubljena...«, reče. Bruno pričeka ne usuđujući se ni po maknuti, potpuno odrvenio. »Stanujem u Novonu«, ona doda. »S mojim je sinom uglavnom dobro išlo do njegove trinaeste godine. Otac mu je možda nedostajao, ne znam... Imaju li deca zaista potrebu za ocem? Sigurno je, u svakom slučaju, da otac nije imao ni najmanju potrebu za njim. Na početku ga je tu i tamo uzimao, vodio ga u kino ili McDonald's, i uvek vraćao pre vremena. A onda je to postajalo sve ređe: kada se s novom devojkom odselio na jug, potpuno je prestao. Zapravo sam ga odgojila gotovo sama, možda s premalo autoriteta. Pre dve godine počeo je izlaziti, upadati u loše društvo. Mnoge to čudi, ali Noyon je grad s puno nasilja. Ima mnogo crnaca i Arapa, Nacionalni front je dobio 40% na zadnjim izborima. Moja je zgrada u predgrađu, otrgnuli su mi vrata na poštanskom sandučiću, u podrumu ne smem ništa ostaviti. Cesto me strah, znalo je biti pucnjave. Kad se vratim iz škole zabarikadiram se u stanu, uveče nikad ne izlazim. Povremeno se malo poigram na vrućem Minitelu, i to je sve. Moj sin kući dolazi kasno, koji put uopste ne dođe. Ne usuđujem mu se ništa reći; bojim se da me ne udari.«

»To je daleko od Pariza?«

Osmehnula se. »Ma kakvi, to je u Oisei, nema ni osamdeset kilometara...« Zacutala je i ponovno se osmehnula; lice joj je u tom trenu zračilo blagošću i nadom. »Volela sam život«, doda. »Volela sam život, bila posebno prirodna i osećajna, oduvek sam obožavala voditi ljubav. Nešto se okrenulo na loše; ne shvatam baš sasvim šta, ali nešto je u mojem životu loše krenulo.«

Bruno je već bio smotao svoj šator i stvari spremio u auto; svoju je poslednju noć proveo u kamp-kućici. Ujutro je pokušao ući u Christiane, ali ovaj put nije išlo, bio je potresen i živčan. »Svrši po meni«, reče ona. Spermu je razmazala po licu i grudima. »Poseti me«, dobaci mu dok je izlazio. On obeća da će doći. Bila je subota 1. avgust.

9.

Suprotno svojoj navici, Bruno je krenuo lokalnim putevima. Nakratko se zaustavio pred Parthenavem. Imao je potrebu da razmisli; da, ali o čemu u biti? Parkirao je usred nekog mirnog i dosadnog krajolika, uz kanal gotovo nepomične vode. Tu je raslo ili trunulo vodeno bilje, bilo je teško reći. Tišinu je narušavalo neodređeno brujanje — u vazduhu je sigurno bilo kukaca. Legao je na travnati nasip, primetio slabu vodenu struju: kanal je lagano oticao prema jugu. Na vidiku nije bilo nijedne žabe.

U oktobru 1975, neposredno pre početka studija, Bruno se uselio u garsonijeru koju mu je kupio otac; tada mu se učinilo da za njega počinje novi život. Stvarnost mu je brzo rasterala iluzije. Da, bilo je cura, čak je mnogo cura u Censieru studiralo književnost; no sve su se cinile zauzetima, ili barem bez ikakve želje da se njemu daju da ih uzme. Ne bi li se zbližio s kojom, pohađao je sve seminare, sva predavanja, i brzo postao dobrim studentom. Viđao ih je u kantini, slušao ih kako čavrljaju: one su izlazile, sretale prijatelje, međusobno se pozivale na tulume. Bruno je počeo jesti. Ubrzo je utvrdio svoju prehrambenu putanju, koja se spuštala Bulevarom Saint--Michel. Počeo bi hot- dogom, iz kioska kod Ulice Gay--Lussac; nešto niže bi nastavio pizzom, katkad kebabom. U McDonald'su na raskrsnici s Bulevarom Saint-Germain natrpao bi se cheeseburgerima, koje bi zalio Coca-Cola-ma i milk-shakeovima od banane; potom bi oteturao niz Ulicu de la Harpe te se dokrajčio tuniškim slasticama. Na povratku kući zaustavio bi se pred bioskopom Latin, koje je nudilo dva pornića u jednoj predstavi. Katkad bi ostao pola sata pred bioskopom, praveci se da proučava autobusni vozni red, s nikad ostvarenim ciljem da ugleda koju ženu ili par kako ulazi. U većini bi slučajeva na kraju ipak kupio kartu; našavši se u dvorani, već bi se osećao bolje, biljeterka je bila besprekorno diskretna. Ljudi su sedali daleko jedni od drugih, uvek ostavljali nekoliko sedišta razmaka medu sobom. On je spokojno drkao gledajući Pohotne bolničarke, Autostopisticu bez gaćica, Profesoricu raširenih bedara, Pušačke, brojne druge. Jedini pipljiv trenutak bio je izlazak: iz kina se izbijalo ravno na Bulevar Saint-Michel, lako se mogao naći pred nosom neke od cura s faksa. Najčešće bi pričekao da koji tip ustane, pa izišao prilepivši se za njega; odlazak u porno bioskop u društvu ciniomu se manje nepriličnim. Najčešće bi se vratio oko ponoći, pa čitao Chateaubrianda ili Rousseaua.

Jednom ili dvaput nedeljni Bruno bi odlučio promeniti život, učiniti radikalni zaokret. Evo kako je postupao.

Najpre bi se potpuno razodenuo, promatrao se u ogledalu: bilo je nužno spustiti se do dna samoponiženja, u potpunosti sagledati gnusnost svojeg nabreklog trbuha, svojih masnih obraza, svoje već obešene guzice. Potom bi ugasio sva svetla. Skupio bi stopala, prekrstio ruke na grudima, glavu lagano pognuo napred kako bi se bolje uvukao u sebe. Tada bi polako duboko udahnuo, nadimajući koliko je mogao svoj odvratni trbuh; pa izdahnuo, također vrlo polako, u mislima izgovarajući jedan broj. Svi su brojevi bili važni, koncentracija mu nije smela popustiti; no najvažniji su bili četiri, osam i, dakako šesnaest, poslednji broj. Uspravljajući se nakon što bi odbrojio šesnaest i izdahnuvši svom snagom, postajao je radikalno drugačiji, novi čovek, napokon spreman da živi, da uroni u struju postojanja. Više neće znati ni za strah, ni za sram; jesće normalno, ponašati se normalno pred devojkama. »Danas je prvi dan ostatka tvoga života.«

Taj mali obred nije imao nikakvog učinka na njegovu stidljivost, ali je katkad pokazao određenu delotvornost protiv bulimije; znalo je proći dva ili tri dana dok ponovno ne ogrezne. Neuspeh je pripisivao padu koncentracije, a ubrzo bi opet u to poverovao. Bio je još mlad.

Jedne večeri, izlazeći iz slastičarnice s južnotuniskim specijalitetima, nabasao je na Annick. Nije je video sve od njihova kratka susreta u leto 1974. Još je poružnela, sad je bila gotovo debela. Četvrtaste naočale s crnim okvirom i debelim staklima dodatno su smanjivale njezine smeđe oči, isticale joj bolećivu belinu kože. Otišli su na kafu, nastao je trenutak gotovo opipljive nelagode. I ona je studirala književnost, na Sorbonnei; stanovala je u sobi tu sasvim blizu, s pogledom na Bulevar Saint-Michel. Na odlasku mu je dala svoj broj telefona.

Tokom sledećih nedelja nekoliko ju je puta posetio. Vlastiti telesni izgled previše ju je ponižavao, odbijala se skinuti; no prve je večeri Bruni ponudila da mu popuši. Nije ni spomenula svoje telo, razlog koji je navela bio je što ne uzima kontraceptive. »Uveravam te, tako mi je draže...« Ona nije izlazila, sve je večeri provodila u svojoj sobi. Kuvala je čajeve, pokušavala držati dijetu; no ništa nije pomagalo. Bruno joj je više puta pokušao skinuti hlače; ona bi se skvrčila, odgurnula ga bez reči, nasilno. Naposletku bi popustio, izvadio ud. Pušila mu je brzo, malo pregrubo; svršio bi joj u ustima. Katkad bi razgovarali o svojem studiju, ali ne posebno mnogo. Najčešće bi otišao prilično brzo. Treba priznati daje zaista bila nelije-pa, i da je teško mogao zamisliti da se s njom nadje na ulici, u restoranu, u redu za karte pred kinom. Nafilao bi se tuniskim slatkisima do ruba povraćanja; popeo bi se njoj, dobio pušenje i otišao. Tako je verovtno bilo bolje.

Veče kada je Annick umrla bila je vrlo ugodna. Bio je tek kraj marta, no vreme već proletno. Bruno je u svojoj slastičarnici kupio dugački prutić s bademima, potom se spustio na obalu Seine. Glas iz zvučnika turističkog broda razlegao se vazduhom, odbijao se od zidova Notre--Dame. On je dokraja sažvakao svoj lepljivi kolač, preliven medom, pa još jednom osetio snažno gađenje prema sebi. Možda nije loša ideja, rekao je sebj, da pokuša evo ovde, u srcu Pariza, usred sveta i drugih ljudi. Zatvorio je oči, spojio pete, ruke prekrstio na grudima. Polako, odlučno, poče brojati, potpuno usredotočen. Izgovorivši magični broj šesnaest otvori oči, čvrsto se uspravi. Turistički je brod nestao, gat je bio pust. Veče je još uvek bila jednako prijatna

Pred Annickinom zgradom okupila se gomilica ljudi, koju su obuzdavala dva policajca. Prišao je. Devojčino je telo ležalo smrskano na pločniku, bizarno iščašeno. Slomljene su joj ruke izgledale poput izraslina na glavi, lokva je krvi okruživala ono što je ostalo od lica; neposredno pre udara, poslednjim refleksnim pokušajem da se zaštiti zasigurno je rukama pokrila glavu. »Skočila je sa sedmog kata. Mrtva na licu mesta...«, reče neka žena s čudnovatim zadovoljstvom. Tada stiže hitna pomoć, iziđoše dva čoveka s nosilima. U trenu kada su je podigli Bruno opazi naprslu lubanju, okrenu glavu. Hitna odjuri uz zavijanje sirene. Tako je završila prva Brunina ljubav.

Leto '76. bilo je verovatno najgroznije razdoblje njegovog života; napunio je dvadeset godina. Vladala je pasja žega, čak ni noći nisu donosile nimalo osveženja; leto '76. po tome će ostati zabeleženo u istoriji. Devojke su nosile kratke i prozirne haljine, koje im je znoj lepio za kožu. Čitavih je dana hodao ulicama, očiju iskolačenih od žudnje. Ustao bi usred noći, pešice krstario Parizom, zadržavao se na terasama kafića, vrebao pred ulazima diskoteka. Nije znao plesati. Neprekidno mu je bio dignut. Imao je utisak da mu je medu nogama crvljivi komad mesa iz kojeg kapa gnoj. U nekoliko je navrata na ulici pokušao razgovarati s devojkama, no kao odgovor je dobio samo poniženja. Noću se posomatrao u ogledalu. Kosa, koju je znoj na čelu slepio uz lobanju, napred se počela proredjivati; nabori njegovog trbuha nazirali su se ispod košulje. Počeo je zalaziti u sex-shopove i peep--showove, ne postigavši ništa osim što je još raspalio svoju patnju. Po prvi je put pribegao prostituciji.

Neprimetan ali konačan zaokret u zapadnjačkim se društvima dogodio u razdoblju 1974-1975, rekao je sebi Bruno. Još uvek je ležao na travnatom nasipu kanala; platnena jakna, smotana pod glavom, služila mu je kao jastuk. Iščupao je busen trave, opipao njenu vlažnu hrapavost. Tih godina, kada se bezuspešno pokušavao uključiti u život, zapadnjačka su društva potonula u nešto tamno. U leto 1976, bilo je već vidljivo da će sve to završiti vrlo loše. Telesno nasilje, najpotpunije utelovljenje individualizcije, uskrsnut će na Zapadu kao posledica žudnje.

10.

Julian i Aldous

»Kada treba preinačiti ili obnoviti temeljnu doktrinu, žrtvovana pokolenja koja zadesi preobražaj zadrže duboko nerazumevanje za njega, i često prema njemu postanu direktno neprijateljski nastrojena.«
(Auguste Comte -Apel konzervativcima)

Oko podneva Bruno je ponovno seo u auto, stigao u središte Parthenava. Dobro odvagnuvši, ipak je odlučio krenuti autoputem. S telefonske je govornice nazvao brata — koji je odmah podigao slušalicu. Vraća se u Pariz, voleo bi ga videti još večeras. Sutra nije moguće, ima sina. Ali večeras može, čini mu se važnim. Michel nije iskazao puno osećaja. »Ako hoćeš...«, reče nakon duge tišine. Kao i većina ljudi, mrzeo je tu tendenciju društvene atomizacije koju su iscrpno opisali sociolozi i komentatori. Kao i većina ljudi, smatrao je poželjnim da održava neke porodicne veze, pa makar po cenu lagane gnjavaže. Tako se godinama prisiljavao da Božić provede kod svoje tetke Marie--Therese, koja je starost proživljavala sa svojim mužem, dragim i gotovo gluvim čovekom, u njihovoj kućici u Rancvju. Ujak je i dalje glasao za komuniste i odbijao otići na ponoćku, što je svaki put bila prigoda za dernjavu. Michel bi slušao starca kako govori o emancipaciji radnika ispijajući pelinkovce; s vremena na vreme, kao odgovor bi zaurlao kakvu banalnost. Potom bi stigli ostali, medju njima i njegova sestrična Brigitte. Draga mu je bila Brigitte, voleo bi da je sretna; no s takvim idiotom od muža to je očigledno bilo teško. On je radio kao terenski lekar kod Bavera i ženu je varao kad god je bilo moguće; kako je bio naočit i mnogo putovao, to je često bilo moguće. Svake je godine Brigittino lice bilo još malo upalije. Michel je 1990. odustao od svoje godišnje posete;ostao je još Bruno. Porodicne veze održe se nekoliko godina, katkad nekoliko desetaka godina, zapravo se održe mnogo duže od svih ostalih; a onda, na kraju i one zamru.

Bruno je stigao oko dvadeset i jedan sat, već je bio malo popio i načinjale su mu se teoretske teme. »Oduvek me zadivljuje«, poče još pre no što je seo, »posebna tačnost predviđanja Aldousa Huxleya u Vrlom novom svetu. Zapanjuje sama pomisao da je ta knjiga napisana 1932. Zapadnjačko društvo otada se neprestano pokušava približiti tom modelu. Sve precizniji nadzor prokreacije, koji će pre ili kasnije dovesti do njenog potpunog razdvajanja od seksa, i do reprodukcije ljudske vrste u laboratorijima, u uslovima savršene genetske sigurnosti i pouzdanosti. Čemu će uslediti nestanak porodicnih odnosa, pojmova očinstva i porekla. Zatim, zahvaljujući napretku farmacije, dokidanje razlika između životnih godista. U svetu koji je opisao Huxley, šezdesetogodišnji muškarci bave se istim aktivnostima, jednakog su telesnog izgleda, imaju iste žudnje kao dvadesetogodišnji mladići. Kasnije, kad se više ne mogu boriti protiv starenja, umiru svojevoljnim pristankom na eutanaziju; vrlo diskretno, vrlo brzo, bez tragedije. Društvo koje prikazuje Brave Neiv World]e sretno društvo, iz njega je nestala tragedija i preterani osećaji. Vlada potpuna seksualna sloboda, ništa više ne sprečava licni razvoj ni uživanje. Još se događaju kratki trenuci depresije, tuge i sumnje; no lako ih se otklanja lekovima, anti-depresivi i anksiolitici znatno su napredovali. 'Jeftinim kubičnim centimetrom izleči deset osećaja.' Upravo takvom svetu danas težimo, upravo bismo u takvom svetu danas želeli da živimo.«

»Dobro znam«, nastavi Bruno odmahnuvši rukom kao da otklanja prigovor koji Michel nije izrekao, »da se Huxleyev svet uopsteno smatra totalitarnim košmarom, da se tu knjigu nastoji prikazati žestokom osudom; to je čisto licemerje. U svakom pogledu — genetskog nadzora, seksualne slobode, borbe protiv starenja, procvata slobodnih aktivnosti, Brave New Worldza nas je raj, tačno onakav svet kakav, zasad neuspešno, nastojimo doseći. Samo je jedna jedina stvar u njemu danas pomalo u sukobu s našim egalitarističkim sistemom vrednosti, tačnije rečeno, meritokratskim - a to je podela društva na kaste, vezane uz različite poslove odnosno njihov položaj na genetskom stablu. Ali upravo je to jedino u čemu se Huxley pokazao lošim prorokom; to je jedina stavka koja je, razvojem strojeva i robotizacije, postala gotovo sasvim beskorisnom. Aldous Huxley je bez ikakve sumnje vrlo loš pisac, rečenice su mu teške i bez draži, junaci bezlični i mehanični. Ali intuicijom je došao do vizije — sudbonosne — da već nekoliko stoleća evolucijom ljudskog društva upravlja, i da će sve više upravljati, isključivo naucna i tehnološka evolucija. Možda mu je, s druge strane, nedostajalo prefinjenosti, možda su mu psihologija i stil bile slabosti; sve je to zanemarivo prema valjanosti njegove polazne intuicije. Takođe, prvi je medu piscima, uključujući i pisce naucne fantastike, shvatio da je došlo vreme da biologija preuzme od fizike ulogu noseće snage.«

 Bruno zastade, i tada primeti da mu je brat malo smršavio; cinio se umornim, zabrinutim, čak i pomalo rastresenim. Zaista, poslednjih je dana zapostavljao kupovinu hrane. Za razliku od prethodnih godina, pred Monoprbcom se i dalje moglo videti mnogo prosjaka i prodavača novina; premda je dobrano počelo leto, a to je vreme kada siromaštvo obično postane manje napasnim. Kako bi to izgledalo da dođe rat? - upita se Michel posmatrajući kroz prozorsko staklo usporeno kretanje klošara. Da izbije rat, kakva bi bila jesen? Bruno sebi nalije još čašu vina; počinjao je osećati glad, i pomalo se iznenadio kada mu brat odgovori, umornim glasom:

 »Huxley je poticao iz čuvene porodice engleskih biologa. Deda mu je bio Darvinov prijatelj, mnogo je napisao u odbranu evolucijskih teza. Njegov otac i brat Julian također su bili ugledni biolozi. Englezi imaju tradiciju pragmatičnih, liberalnih, skeptičnih intelektualaca; ona je vrlo različita od francuskog prosvetiteljstva, mnogo više utemeljena na posmatranju, na ekperimentalnoj metodi. Tokom čitave mladosti Huxley je bio u prilici sretati ekonomiste, pravnike, a posebno naucnike, koje je njegov otac ugošćavao. Medu piscima svoje generacije, bio je zasigurno jedini sposoban da predoseti napredak koji očekuje biologiju. Ali sve bi to išlo mnogo brže da nije bilo nacizma. Nacistička ideologija je mnogo doprinela što su zamisli eugenizma i poboljšanja rase došle na zao glas; do njihova povratka moralo je proći nekoliko decenija.« Michel ustade, iz biblioteke izvadi knjigu naslovljenu Što se usuđujem misliti. »Napisao ju je Julian Huxley, Aldousov stariji brat, i objavio već 1931, godinu pre Vrloga novog sveta. Tu su već naznačene ideje genetskog nadzora i poboljšanja vrsta, uključujući ljudsku vrstu, ideje koje je njegov brat praktično primenio u romanu. Sve je to, bez ikakvih dvosmislenosti, prikazano kao poželjan cilj, kojem treba težiti.«

Michel ponovno sede, obriše čelo. »Nakon rata, 1946. godine, Julian Huxley je imenovan direktorom tek ustanovljenog UNESCO-a. Iste je godine njegov brat objavio Ponovno u vrlom novom svetu, u kom pokušava svoju prvu knjigu prikazati kao osudu, kao satiru. Nešto kasnije, Aldous Huxley je postao glavni teorijski oslonac hippijevskog pokreta. Uvek je bio zagovornik potpune seksualne slobode, i odigrao je pionirsku ulogu za uzimanje psihodeličnih droga. Svi su utemeljitelji Esalena poznavali njegovo delo i bili pod uticajem njegovih misli. New Age je potom u celosti preuzeo temeljne koncepte Esalena. Aldous Huxley je stvarno jedan od najuticajnijih mislilaca veka.«


Otišli su večerati u restoran na uglu, koji je nudio kinesku fondue za dve osobe, po ceni od 270 franaka. Michel nije bio izišao već tri dana. »Danas nisam jeo«, primeti pomalo iznenađeno; još uvek je držao knjigu u ruci.

»Huxley je 1962. objavio Otok, svoju poslednju knjigu«, nastavi mešajući lepljivu rižu u ciniji. »Radnju je smestio na neki tropski otok nalik raju - za vegetaciju i okolinu verovatno ga je nadahnula Sri Lanka. Na tom se ostrvu razvila samosvojna civilizacija, izvan domašaja trgovačkih struja XX. stoleća, vrlo napredna na tehnološkom planu i ujedno puna poštovanja prema prirodi: miroljubiva, potpuno rasterećena porodicnih neuroza i židovsko--hrišćanskih inhibicija. Nagost se tu smatra prirodnom; slobodno se uživa u telesnoj nasladi i ljubavi. Ta bleda knjiga, no laka za čitanje, izvršila je golem uticaj na hippije, i preko njih na pristaše New Agea. Ako se bolje pogleda, skladna zajednica opisana u Otoku ima mnogo zajedničkih tačaka s onom iz Vrlog novog sveta. Čak ni sam Huxley, u svojoj verovatnoj ishlapelosti, izgleda nije bio svestan sličnosti, ali društvo opisano u Ostrvu jednako je blisko Vrlom novom svetu kao što je slobodoumno hippi-jevsko društvo blisko liberalnom građanskom drušvu, tačnije njegovom švedskom socijaldemokratskom izdanju.«

Zastao je, umočio škampe u ljuti umak, odložio štapiće. »Kao i njegov brat, Aldous Huxley je bio optimista...«, reče na kraju sa svojevrsnim gađenjem. »Dve su velike posledice metafizičke mutacije koja je iznedrila materijalizam i modernu nauku: racionalizam i individualizam. Huxleyeva je pogreška što je loše procenio odnos snaga tih posledica. Preciznije rečeno, njegova je pogreška što je podcenio jačanje individualizma koje je uzrokovala povećana svest o smrti. Iz individualizma nastaje sloboda, samosvest, potreba za razlikovanjem i izdizanjem nad drugima. U racionalnom društvu, kakvo je prikazano u Vrlom novom svetu, borba može biti ublažena. Privredno nadmetanje, metafora ovladavanja prostorom, više nema razloga za postojanje u bogatom društvu, u kojem su ekonomski tokovi obuzdani. Seksualno nadmetanje, metafora ovladavanja vremenom putem pro-kreacije, više nema razloga za postojanje u društvu koje je potpuno razdvojilo seks od prokreacije; ali Huxley je zaboravio u obzir uzeti individualizam. Nije shvatio da se seks, kad ga se razdvoji od prokreacije, održi ne toliko u vidu načela ugode, koliko u vidu načela narcističkog isticanja; isto je sa žudnjom za bogatstvom. Zašto model švedske socijaldemokracije nikad nije uspeo svrgnuti liberalni model? Zašto nikada nije s njim čak ni eksperimentisano na području uživanja u seksu? Jer je metafizička • mutacija koju je izvršila moderna nauka sa sobom donela individualizaciju, taštinu, mržnju i žudnju. Sama po sebi, žudnja je - suprotno od užitka - izvor patnje, mržnje i nesreće. Svi su filozofi - ne samo budistički, ne samo hrišćanski, nego svi filozofi dostojni tog naziva - to znali i poučavali. Rešenje koje su nudili utopisti - od Platona preko Fouriera do Huxleya - sastoji se u gašenju žudnje i s njom povezanih patnji omogućenjem njezinog neodložnog zadovoljenja. Nasuprot tome, erotsko-propagandno društvo u kom živimo trudi se poticati žudnju, raspaljivati žudnju u neviđenim razmerama, pritom održavajući njezino zadovoljenje u licnoj sferi. Da bi društvo funkcionisalo, da bi se nastavilo nadmetanje, žudnja mora rasti, proširiti se i proždreti ljudski život.« Obrisao je čelo, iscrpljen; nije ni okusio svoje jelo.

»Postoje i korektivi, mali humanistički korektivi...«, blago reče Bruno. »Hoću reći, stvari koje omogućuju da se zaboravi smrt. U Vrlom novom svetu to su anksiolitici i antidepresivi; u Ostrvu tu ulogu preuzimaju meditacija, psihodelične droge, neki nejasni elementi hinduističke vere. U praksi, ljudi danas nastoje primenjivati pomalo od jednog i malo od drugog.«

»Julian Huxley takođe otvara verska pitanja u sto se usuđujem misliti, posvećuje im čitav drugi deo svoje knjige«, odvrati Michel s još većim gađenjem. »Sasvim je očigledno svestan da je napredak nauke potkopao temelje svih tradicionalnih vera; podjednako je svestan da nijedno društvo ne može opstati bez vere. Na više od sto stranica pokušava utvrditi osnove vere koja bi bila pomirljiva s aktualnim stanjem nauke. Ne može se reći da je rezultat posebni uverljiv; ne može se reći niti da je naše društvo posebnk uznapredovalo baš tim pravcem. U stvarnosti, kako svaku nadu u sintezu potapa očiglednost materijalne smrti, taština i okrutnost nepogrešivo se šire. Za naknadu«, zaključi čudno, »isto je i s ljubavlju.«

Nastavci : Romani u nastavcima

Нема коментара:

Постави коментар