2. 12. 2023.

Mišel Uelbek, Elementarne čestice ( Drugi deo, 1-5)




Čudnovato vreme

1.

     Bruno je izgubio kontrolu nad svojim vozilom odmah iza Poitiersa. Peugeot 305 je proklizio usred trotoara, lagano udario u sigurnosnu ogradu i zaustavio se nakon okreta od 180 stepeni. »Pas mater!« promrmljao je. »jebo mu pas mater!« Jedan jaguar, koji je pristizao brzinom od 220 km/h, naglo je zakočio, umalo se i sam zabio u ogradu s druge strane puta, pa produžio uz drečanje sirene. Bruno je izašao i mahnuo šakom u njegovom smeru. »Pederčino!« zaurlao je, »usrana pederčino!« Potom se polukružno okrenuo i nastavio put.
     Mesto Promene stvorila je 1975. skupina bivših šezdesetosmaša (istini za volju, nijedan od njih nije baš ničime ucestvovao u zbivanjima '68. godine; recimo da su u duhu bili šezdesetosmaši) južno od Choleta, na prostranom zemljištu zasađenom borovima, koje je pripadalo roditeljima jednog od njih. Taj se projekat, snažno obeležen idealima slobodoumlja koji su bili u modi sedamdesetih godina, sastojao u ostvarenju jedne konkretne utopije, od nosno izgradnji mesta gde bi se nastojalo, »sada i ovde«, živeti prema načelima samoupravljanja, poštivanja licne slobode i direktne demokracije. No Mesto nije bilo neka nova zajednica; cilj je bio skromniji - stvoriti mesto za odmor, gde bi pobornici takvog pristupa, toekom letnjih meseci, imali prigodu suočiti se s konkretnom primenom načela na kojima je utemeljeno; cilj je takođe bio poticati sinergije, kreativne susrete, a sve to u humanističkom i republikanskom duhu; na kraju, cilj je bio, prema rečima jednog od utemeljitelja, »pošteno se najebati«.

Bruno je skrenuo s autoceste na izlasku Cholet-jug i desetak kilometara vozio priobalnom cestom. Crtež nije bio jasan i bilo mu je prevruće. Ploču je opazio, pomisli, gotovo pukom slučajnošću. Raznobojnim slovima na beloj podlozi pisalo je: »MESTO PROMENE«; ispod, na manjoj ploči od šperploče, lepoispisana crvena slova verovatno su kazivala njegovo geslo: »Tuda sloboda moju proširuje do beskonačnosti«, (Mihail Bakunjin). Putić s desne strane zasigurno je vodio prema moru; dve su adolescentice za sobom vukle plastičnu patkicu. Nisu imale ništa ispod majica, gadure. Bruno ih je ispratio pogledom, osećao je bol u kurcu. Mokre majice, pribrano si je rekao, to već nije loše. Potom su zamakle: očigledno, išle su u obližnji kamp.
      Parkirao je peugeota i uputio se prema kućici od dasaka nad kojom je bila ploča s natpisom »DOBRODOŠLI«. Unutra je neka šezdesetogodišnja žena klečala na podu. Njezine kržljave i naborane grudi neznatno su provirivale iz pamučne tunike; Brunu je od sazaljenja zabolelo srce. Nasmešila se s pomalo ukočenom dobrohotnošću. »Dobrodošao u Mesto«, reče na kraju. Potom se ponovno nasmeši, ovaj put široko; je li debilna? »Imaš rezervacijski list?« Bruno izvadi papire iz torbice od skaja. »Super«, istisne kravetina, s jednakim slaboumnim osmehom.
Automobilima je bilo zabranjeno u kampu; odlučio je stvar obaviti u dve faze. Najpre potražiti mesto za postavljanje šatora, zatim uzeti stvari. Pred polazak je u trgovačkom centru La Samaritaine kupio iglu-šator (proizveden u Narodnoj Republici Kini, za 2 do 3 osobe, 449 F).

     Prva stvar koju je Bruno primetio izbivši na livadu bila je piramida. Dvadeset metara široka pri zemlji, visine takođe dvadeset metara: stvar je bila savršeno jednakostrana. Svi su zidovi bili stakleni, razdeljeni u manje plohe okvirima od tamnog drveta. Neke su plohe oštro odbijale zrake zalazećeg sunca; kroz druge se nazirala unutrašnja struktura: podesti i pregrade, takođe od tamnog drveta. Celina je nastojala nalikovati stablu, i prilično u tome uspevala - deblo je utelovljivao veliki cilindar koji je prolazio kroz piramidu, a u njemu se zasigurno nalazilo središnje stepenište. Iz zgrade su izlazili ljudi, sami ili u manjim skupinama; neki odeveni, drugi goli. Pod svetlošću zamirućeg sunca, od koje je trava svetlucala, sve je to podsećalo na nekakav futuristički film. Bruno je promatrao prizor dve ili tri minute; potom ponovno uze šator pod ruku i stade se uspinjati prvim brežuljkom.
     Područje kampa činilo je nekoliko šumovitih brežuljaka, tla prekrivenog borovim iglicama, s mestimičnim proplancima; tu i tamo su bili postavljeni skupni sanitarni čvorovi; mesta za kampiranje nisu bila označena. Bruno se lagano znojio, mučili su ga vetrovi; očigledno, obrok koji je pojeo u restoranu uz cestu bio je preobilan. Bilo mu je teško jasno razmišljati; no shvatao je da bi izbor mesta mogao biti odlučan za uspeh njegovog boravka.
      U tom je trenu svojeg razmišljanja opazio uže razapeto između dva stabla. Na njemu su upravo dovršavale sušenje gaćice koje je nežno njihao večernji povetarac. To možda nije loša ideja, reče sebi; komsije u kampu se međusobno upoznaju; ne nužno radi ševe, ali upoznaju se, to može biti početak. Odložio je šator i počeo proučavati uputstvo za postavljanje. Francuski je prevod bio jadan, engleski ništa bolji; s drugim je evropskim jezicima verovatno bilo jednako. Usrani pekinezeri. Šta bi moglo značiti »preokrenite polučvrsnike kako biste konkretizovali kupolu«? U sve je većem očaju zurio u sheme kad mu se zdesna pojavi nekakva squaw, odevena u kožnu minicu, s krupnim sisama koje su se klatarile u sumraku. »Tek si stigao?« progovori prikaza. »Treba ti pomoć da postaviš šator?« »Biće u redu...«, odgovori muklim glasom, »biće u redu, hvala na ljubaznosti...«, doda u jednom dahu. Njušio je zamku. Zaista, nekoliko sekundi kasnije, iz susednog wigwama (Gde li su to kupili? Jesu li ga sami skrpali?) razlegnu se zavijanje. Squaw pohrli, pa iziđe s dva sićušna derišta, po jednim na svakom boku, te ih stade mlitavo ljuljati. Zavijanje se udvostruči. Tada kasom stiže mužjak te squaw, mlatareći razgolićenim kurcem. Bio je prilično stasit bradonja od pedesetak godina, duge sede kose. Uze u naručje jednog od malih majmuna i poče ga draškati; bilo je odvratno. Bruno se odmaknu nekoliko metara; bilo je za dlaku. S takvim čudovištima, nije mu ginula besana noć. Kravetina ih doji, to je sigurno; no dobre sise, treba priznati.
       Bruno se podmuklo udalji još nekoliko metara ukoso od wigwama; ipak, nije baš sasvim želeo gaćice izgubiti s vida. Bili su to profinjeni predmeti, čipkasti, prozirni; nije mogao zamisliti da pripadaju ovoj squaw. Otkrio je mesto između dve Kanađanke (Sestrične? Sestre? Školske kolegice?) te se dao na posao.
Kada je završio, noć se već gotovo sasvim spustila. Sišao je po torbe u smiraj posljednje svjetlosti. Putem je sreo nekoliko osoba: parove, osobe bez pratnje; prilično žena bez pratnje, četrdesetih godina. Natpisi »UZAJAMNO POŠTIVANJE« posvuda su bili pribijeni za stabla; primakao se jednom od njih. Ispod ploče, jedna je posudica bila do vrha ispunjena prezervativima koji su kvalitetom odgovarali državnom standardu. Na zemlji, bela plastična kanta za smeće. Nagazio je na papučicu, osvetlio džepnom svetiljkom: u njoj su se nalazile uglavnom limenke piva, ali i nekoliko upotrebljenih prezervativa. »Ohrabrujuće«, reče si Bruno; »izgleda da se stvari ovde događaju.«
      Uspon je bio mukotrpan; torbe su mu rezale ruke, dah mu se oduzeo; morao se zaustaviti na pola brda. Nešto se ljudskih bića kretalo kampom, svetle trake njihovih baterija susretale su se u mraku. Malo dalje je prolazila priobalna cesta, saobracaj je još bio gust; u Dynastyju, uz cestu prema Saint-Clementu, održavala se veče golih grudi, no nije se osećao dovoljno jakim da ode tamo, niti bilo drugde. Ostao je tako oko pola sata. »Posmatram svetla medu stablima«, reče sebi, »eto to je moj život.«
Vrativši se u šator natočio je whisky i stao nežno drkati listajući StuingMagazine, »pravo na užitak«; na od-morištu kod Angersa je kupio najnoviji broj. Nije se ozbiljno nameravao javiti na neki od tih raznovrsnih oglasa; nije se osećao sposobnim za kakav gang bang ili za prskanje spermom. Žene koje su se pristajale naći nasamo s muškarcem u pravilu su radije birale crnce, i u svakom slučaju, bio je daleko ispod minimalnih mera koje su zahtevale. Iz broja u broj, morao se pomiriti: za ulazak u pornosvet, imao je premalen kurac.
No u širem smislu, nije bio nezadovoljan svojim telesnim izgledom. Umeci kose su dobro urasli, naletio je na sposobnog lekara. Redovno je odlazio u teretanu i, iskreno govoreći, sam je sebi izgledao sasvim solidno za četrdesetdvogodišnjaka. Natočio je još jedan whisky, ejakulirao na časopis i zaspao gotovo smiren.

2. Trinaest sati leta

Mesto Promene vrlo se brzo suočilo s problemom starenja. Temeljne ideale njegova funkcionisanja mladi su u osamdesetima smatrali preživelima. Ne računajući radionice spontanog pozorišta i kalifornijsku masažu, Mesto je u biti bilo običan kamp; u pogledu udobnosti smeštaja i kvalitete ugostiteljskih usluga, nije se moglo nadmetati s institucijskim turističkim lokacijama. Povrh toga, svojevrsna anarhistička kultura kojom se odlikovalo otežavala je strogi nadzor pristupa i plaćanja; financijsku stabilnost, ugroženu od samog početka, bilo je sve teže uspostaviti.
Prva je mera, koju su utemeljitelji jednoglasno usvojili, bila uvođenje znatno povoljnijih cena za mlade; pokazala se nedovoljnom. Tek na početku poslovne godine 1984, prilikom zasedanja upravnog veća, Frederic Le Dantec je predložio pomak koji će Mestu doneti blagostanje. Svet preduzeća - prema njegovom zapažanju - bio je novi prostor pustolovina osamdesetih godina. Svi su oni stekli dragocena iskustva u tehnikama i terapijama proisteklim iz humanističke psihologije (gestalt, rebirth, do in, hodanje po žeravici, transakcijska analiza, zen meditacija, NLP...). Zašto ta znanja ne uložiti u izradu programa rezidencijalnih tečajeva namenjenih preduzećima? Nakon burne rasprave, projekat je prihvaćen. Tada je započeta gradnja piramide, kao i pedesetak bungalova, ne posebni udobnih ali prihvatljivih, za smeštaj polaznika tečajeva. Istovremeno, brojna ali ciljana reklamna pisma odaslana su upraviteljima kadrovskih odseka raznovrsnih velikih firmi. Neki utemeljitelji, skloni krajnje levim političkim opcijama, teško su primili tu promenu. Odigrala se kratka unutrašnja borba za prevlast, i neprofitno udruženje koje je upravljalo Mestom raspušteno je i zamenjeno društvom s ograničenom odgovornošću, čiji je vodeći deoničar bio Frederic Le Dantec. Uostalom, njegovi su roditelji bili vlasnici zemljišta, i Credit mutuel regije Maine i Loire bio je sklon podržati projekat.

Pet godina kasnije, Mesto je uspelo obezbediti solidan portfelj klijenata (Banque Nationale de Pariš, IBM, Ministarstvo financija, Gradski prevoz, Bouvgues...). Tečajevi za pojedina ili više preduzeća organizovani su tokom čitave godine, a delatnost »letovališta«, zadržana više zbog nostalgije, sada je donosila samo 5% godišnjeg prihoda.

Bruno se probudio sa snažnom glavoboljom i bez preteranih iluzija. Za Mesto je čuo od neke sekretarice koja se upravo vratila s tečaja »Licni razvoj - pozitivno mišljenje«, koji stoji pet hiljada franaka na dan. Zatražio je brošuru za letnje praznike; predstavljala ga je kao simpatično, društveno, slobodoumno - sve mu je bilo jasno. No statistička beleška pri dnu stranice privukla mu je paznju: u julu i avgustu prošlog leta, 63% gostiju bile su žene. Gotovo dve žene na svakog frajera; sjajan odnos. Odmah je odlučio odvojiti nedelju u julj da proveri; tim pre što je kamp-opcija bila jeftinija od Kluba Medi-terranee, čak i od centara u kojima se nudi sportski program. Dakako, naslućivao je o kojem se tipu žena radi: deprimirane bivše levičarke, verovatno seropozitivne. No dobro, dve žene na svakog frajera, to mu je davalo šansu; ako se malo bolje snađe, možda prasne i dve.

U seksualnom smislu, godina mu je dobro počela. Dolazak devojaka iz istočne Evrope srušio je cene, i sada se bez problema moglo dobiti licno opuštanje za 200 franaka, dok je još nekoliko meseci ranije stajalo-400. No u aprilu mu se, nažalost, dogodila velika šteta na autu, i uz to ju je i skrivio. Banka ga je počela stezati, morao je smanjiti troškove.

Pridigao se na lakat i natočio prvi whisky. SwingMagazine je još bio otvoren na istoj stranici; neki je tip u čarapama s vidljivim naporom spolovilo uperio prema objektivu: zvao se Herve.

»Nije to za mene«, reče Bruno, »nije to za mene.« Navukao je gaće i uputio se prema sanitarnom čvoru. Sve u svemu, pomisli s nadom, ona squaw od jučer, naprimer, relativno je podnošljiva za potrošiti. Velike, pomalo mlohave grudi, čak su idealne za dobro španskom drkanje; a već si ga tri godine nije priuštio. Uživao je u španskom drkanju; no kurve to uglavnom nisu volele. Živcira li ih dobiti sperme po licu? Zahteva li to više vremena i licnog ulaganja od pušenja? U svakom slučaju, reklo bi se da je ta usluga atipična; špansko se drkanje ne obračunava, dakle nije predviđeno programom, dakle teško ga je dobiti. Cure to shvataju kao prilično licnu stvar. Samo, licne stvari, tja. Bruno se više puta, zapravo u potrazi za španski, drkanjem, morao zadovoljiti običnim drkanjem, ili pušenjem. Koje je katkad i uspevalo; no ipak je ponuda bila strukturno manjkava po pitanju španskog drkanja, eto šta je o tome mislio Bruno.

Usred tog razmišljanja, stigao je do objekta br. 8. Ma-nje-više pomiren s idejom da će naleteti na stare rage, strahovito se zaprepastio zatekavši adolescentice. Bilo ih je četiri, između petnaest i sedamnaest godina, kod tuševa, ispred reda umivaonika. Dve su čekale u gaćicama kupaćeg kostima; druge su se dve praćakale kao ribice, brbljale, prskale se i ciktale: bile su potpuno gole. Dražesnost i erotičnost prizora bile su neizrecive; bilo je to više nego je zaslužio. Spolovilo mu se počelo nadimati; jednom ga je rukom izvadio iz gaća i priljubio se uz postolje umivaonika, pokušavajući se poslužiti zubnim štapićima. Ozledio je desni, zubni je štapić okrvavljen izvukao iz usta. Vršak spolovila bio mu je vruć, nabrekao, izjedali su ga užasni trnci; počela se stvarati kaplja.

Jedna od devojaka, dražesna brineta, iskoračila je iz vodenog mlaza i dohvatila spužvu; s užitkom je pljeskala svoje mlade grudi. Mala je crvenokosa skinula gaćice i zamenila je pod tušem; dlačice su joj dolje bile zlaćano-plave. Bruno prigušeno zastenje, obuze ga vrtoglavica. U mislima se vide kako se pokreće. Imao je pravo skinuti gaće i stajati kraj tuševa. Imao je pravo čekati svoj red za tuširanje. Video se kako s erekcijom stoji pred njima; zamišljao se kako izgovara nešto poput »Je li voda topla?« Dva je tuša razdvajao prostor od pedesetak centimetara; kada bi se tuširao pored male crvenokose, možda bi mu slučajno dotaknula kurac. Ta mu misao pobudi još jaču vrtoglavicu; grčevito je zgrabio porculanski umivaonik. U tom su trenu s desne strane banula dva adolescenta smejući se preterano glasno; nosili su crne kratke hlače s fluorescentnim prugama. Brunina je erekcija u hipu splasnula, spolovilo je pospremio u gaće i usredotočio se na zubnu negu.

Nešto kasnije, još uvek pod utiskom susreta, sišao je do stolova za doručak. Seo je postrance i nije ni s kim zadenuo razgovor; žvačući svoje vitaminske žitarice razmišljao je o vampirizmu seksualnog osvajanja, o njegovom faustovskom obeležju. Sasvim je pogrešno, pomisli Bruno, naprimer govoriti o homoseksualcima. Sam nije nikada, ili gotovo nikada, susreo homoseksualca; poznavao je, naprotiv, brojne pederaste. Neki pederasti — srećom malobrojni - više vole male dečake; takvi završe u zatvoru, pod strogim nadzorom, i gotovo je s njima. No većini je pederasta draža mladež od petnaest do dvadeset pet godina; sve iza te granice za njih su stare pohabane guzice. Pogledajte kako se dva stara pedera ponašaju jedan prema drugom, rado je govorio Bruno, pažljivo ih promotrite: katkad s uzajamnom simpatijom, katkad čak i s nežnošću; no žude li jedan za drugim? Ni u kojem slučaju. Čim prođe kakvo okruglo, petnaest do dvadeset- petgodišnje dupence, stanu se za njega međusobno klati kao dve onemoćale pantere; tako je mislio Bruno.

Kao i u mnogo drugih slučaja, navodni su homoseksualci ostatku društva poslužili kao uzor, nadalje je mislio Bruno. Njemu su, na primer , bile četrdeset dve godine; je li žudeo za ženama svog godista? Nimalo. Naprotiv, za pičić zaogrnut minicom još se osećao spremnim potegnuti nakraj sveta. Ili barem do Bangkoka. Sto ipak zahteva čitavih trinaest sati leta.

3.

Spolna je žudnja usmerena uglavnom na mlada tela, i to što su devojčice postupno preplavile polje zavođenja zapravo je bio povratak u normalno stanje, povratak iskrenoj žudnji, analogan povratku iskrenosti cena kada ih se pusti da sledeu abnormalan berzovni rast. Istovremeno, žene kojima je u vreme »šezdesetosmih« bilo dvadeset godina, našle su se u neugodnom položaju napunivši četrdesetu. Uglavnom razvedene, nisu mogle računati na bračno utočište — bilo ono puno topline ili ogavno - jer su mu nestanak same ubrzale kako su najbolje znale. Pripadajući generaciji koja je — prva u tolikoj meri - proglasila nadmoć mladog nad zrelom dobi, nisu se trebale čuditi što ih je prezirala generacija koja je nasledila zadatak da ih zameni. Na kraju, kult tela čijem su stvaranju same snažno pridonele mogao ih je, kada je put splasnula, dovesti jedino do sve jačeg gađenja prema sebi - gađenja čiji su odraz, uostalom, mogle pročitati u tuđim pogledima.

Muškarci njihovog godista nalazili su se u otprilike istom položaju; no istovrsnost sudbina nije stvarala nikakvu solidarnost medu tim bićima: napunivši četrdesetu, celokupna muška populacija i dalje je vrebala mlade devojke - katkad i s određenim uspehom, barem za one koji su, vešto se uvukavši u društvenu igru, dosegli određen intelektualni, financijski ili medijski položaj; što se žena tiče, zrele su godine gotovo u svim slučajevima donosile poraz, masturbaciju i stid.

Kao povlašteno mesto polne slobode i iskazivanja žudnje, Mesto Promene će se više od ijednog drugog prirodnim razvojem preobratiti u mesto depresije i ogorčenosti. Zbogom zagrljenim ljudskim udovima na proplanku pod punim mesecom! Zbogom gotovo dionizijskom slavljenju tela premazanog uljem, pod južnim suncem! Tako su slinili četrdesetogodišnjaci, posmatrajući svoje mlohave kurce i jastučiće sala.

Prve su se radionice polureligioznog nadahnuća u Mestu pojavile 1987. Razume se, hrišćanstvo nije dolazilo u obzir; no egzotičnu, dovoljno neodređenu mistiku moglo se - za ta ne naročito dubokoumna bića - uskladiti s kultom tela koji su ona izvan svake pameti nastavljala negovati. Radionice osećajne masaže ili oslobađanja organa su se, dakako, održale; no primetan je bio rast zanimanja za astrologiju, egipatski tarot, meditaciju o čakrama i na-dosetilnu energiju. Događali su se »susreti s Anđelom«; naučilo se osećati vibracije kristala. Stupanje siberijskog šamanizma na scenu snažno je odjeknulo 1991, kada je nešto duži boravak u inicijacijskoj znojnoj komori, siveat lodge, koju je zagrevala sveta žeravica, prouzročio smrt jednog sledbenika, usled srčanog zastoja. Posebno je bio zapažen uspeh tantre, koja je objedinjavala seksualno trljanje, difuznu spiritualnost i duboki egoizam. Ukratko, Mesto je u nekoliko godina - kao i toliko drugih mesta sirom Francuske i zapadne Evrope - postalo relativno pomodnim NeivAge centrom, premda je zadržalo svoja hedonistička i razvratnička obeležja koja su više pripadala sedamdesetima, a koja su mu na tržištu garantovala posebnost.

Bruno se nakon doručka vratio u svoj šator, neko se vreme kolebao bi li masturbirao (slika adolescentica još je bila živa), te se na kraju suzdržao. Te su izludujuće curice zasigurno bile plodovi šezdesetosmašica koje se, u zbijenim redovima, moglo susresti u krugu kampa. Neke su se od tih starih kurvi, dakle, uprkos svemu uspele reproducirati. Zbog te je činjenice Bruno potonuo u neodređenu, no neugodnu meditaciju. Naglo je rastvorio zatvarač svog iglu-šatora; nebo je bilo plavo. Oblačići nalik štrcajima sperme plutali su medu borovima; pred njim je bio blistav dan. Bacio je pogled na nedeljni program: odabrao je opciju broj 1, Kreativnost i opuštanje. Jutarnji je izbor nudio tri radionice: pantomima i psihodrama, akvarel) osećajno pisanje. Psihodrama ne hvala, već ju je upoznao tokom nedelje provedenog u dvorcu kod Chantillyja: četrdesetogodišnje sociologinje su se valjale po tepihu gimnastičke dvorane, moleći tatu da im donese medvedića; to je trebalo izbeći. Akvarel ga je mamio, no verovatno se odvijao u prirodi: čučati medu borovim iglicama, insektima, uključujući još niz problema, da bi se proizvodile drljotine, je li to bio dobar izbor?

Voditeljka radionice pisanja imala je dugu crnu kosu i ružem naglašena velika usta (kakva se obično nazivaju »usta za pušenje«); nosila je tuniku i crne hlače vretenastog kroja. Krasna žena, s puno stila. No ipak stara kurvetina, pomisli Bruno, smeštajući se na tlu, ne birajući, negde usred nezgrapnog kruga koji su oblikovali sudionici. S njegove je desne strane debela žena sive kose, s debelim naočalama, odvratno mutnog tena, glasno duvala. Vonjala je na vino, premda je bilo tek pola tri.

Pozdravimo našu zajedničku prisutnost«, započe voditeljka, »pozdravimo Zemlju i svih pet smerova, te otvorimo ovu radionicu pokretom hatha-yoge nazvan pozdrav suncu.« Usledio je opis nekog nerazumljivog položaja; pijandura kraj njega prvi je put podrignula. »Umorna si, Jacqueline...«, prokomentarisala je vogina; »nemoj ucestvovati u vežbi ako je ne osećaš. Ispruži se, skupina će ti se pridružiti malo kasnije.«

Zaista, trebalo se ispružiti, a karmička je učiteljica pritom recitovala svoj umirujući i šuplji govor, poput mineralne vode Contrexeville: »Ulazite u čudesno prozirnu vodu. Ta voda vam umiva udove i trbuh. Zahvaljujete svojoj majci Zemlji. S poverenjem se priljubljujete uz majku Zemlju. Osetite svoju žudnju. Zahvalite sebi što ste sebi dali tu žudnju«, itd. Ležeći na prljavom tatamiju, Bruno oseti kako mu zubi drhte od razdraženosti; pijandura do njega podrigivala je u pravilnim razmacima. Između dva podrigivanja izdisala je uz glasno »Haaah!...«, što je trebalo odražavati njezinu opuštenost. Karmička drolja nastavila je svoj skeč, zazivajući zemaljske sile da ozrače trbuhe i spolovila. Nakon što je obradila sva četiri elementa, zadovoljna svojim nastupom, zaključila je rečima: »Sada ste prekoračili granicu racionalnog mišljenja; stupili ste u dodir sa svojim dubinskim nivoima. Tražim od vas da se otvorite neograničenom prostranstvu stvaranja.« I grupnog karanja, besno pomisli Bruno podižući se s mukom. Usledila je seansa pisanja, a potom predstavljanje i čitanje tekstova. Samo je jedan komad u toj radionici bio podnošljiv: mala ridokosa u trapericama i majici, solidnih oblina; odazivala se na ime Emma i bila je autor totalno blesave pesme u kojoj se radilo o mesečevim ovčicama. Iz svih se sudionika cedila zahvalnost i veselje zbog ponovnog susreta s našom majkom Zemljom i našim ocem Suncem, itd. Došao je red na Brunu. Sumornim je glasom pročitao svoj kratki tekst:

Taksisti su prave pederčine Neće stati, moš krepat od zime.

»Tako osećaš...«, reče vogina. »Tako osećaš jer nisi prevladao svoju negativnu energiju. Osećam da si ispunjen dubinskim nivoima. Možemo ti pomoći, sad i ovde. Ustaćemo i centrirati se prema grupi.«

Ustadoše i stvoriše krug uhvativši se za ruke. Bruno teška srca zgrabi pijandurinu ruku s desne strane, a s leve ruku nekog ljigavog starog bradonje koji je nalikovao Cavannai. Usredotočena no smirena, učiteljica yoge ispusti otegnuti »Om!« I svi stadoše ispuštati omove kao da su samo to radili čitavog života. Bruno se hrabro nastojao uklopiti u zvučni ritam vežbe, no iznenada oseti da mu je narušena ravnoteža. Pijandura se, hipnotizovana, skljokala kao vreća. Ispustio joj je ruku, ali nije mogao izbeći pad te se našao na kolenima pred babetinom, koja se, izvaljena na leđima, koprcala po tatamiju. Yogina je načas zastala i mirno konstatovala: »Da, Jacqueline, i trebaš se ispružiti ako tako osećaš.« Te su se dve izgleda dobro poznavale.

Druga je seansa pisanja prošla nešto bolje; nadahnut časovitom jutarnjom vizijom, Bruno je uspeo proizvesti sledeću pesmu:

Sunčam kurac
(Evo ti kurac!)
Na bazenu
(Jebem ti ženu!) Sreo sam BogaU solariju Ima krasnu bradu Jede safaladu
Gde stanuje Bog? (Nabijem ti svog!)
Usred raja (Lizi mi jaja!)

»Puna je humora...«, prokomentirala je vogina s laganim prekorom. »Neka mistika...«, oglasila se podrigivačica. »Više kao naznaka nečega mističnog...« Šta da počne? Dokle će to moći podnositi? Je li vredno truda? - istinski se preispitivao Bruno. Po završetku radionice pohrlio je prema svom šatoru ne pokušavši ni povesti razgovor s malom ridokosom; trebao mu je whisky pre ručka. Nedaleko od svojeg šatora nabasao je na jednu od adolescentica koje je škicao kod tuševa; dražesnim pokretom koji joj je pridizao grudi, skidala je čipkaste gaćice što su se od sinoć sušile na užetu. Osćao se kao da će se svaki tren rasprsnuti i masnim štrcajima poškropiti kamp. Što se tačno promenilo od njegovih mladenačkih dana? Žudnje su mu jednake, uz spoznaju da ih verovatno neće moći zadovoljiti. Svet koji poštuje samo mladost, malo-pomalo proždire ljudska bića. Za ručkom je zapazio jednu katolkinju. Nije bilo teško, nosila je veliki krst oko vrata; uz to je imala one podbuhle kapke koji pogled čine dubokim, koji često odaju katolkinju, dapače mistikinju (a, istini za volju, katkad i alkoholičarku). Duga crna kosa, vrlo bela koža, malo premršava ali sve u svemu solidna. Suprotno njoj sedela je devojka rido- plave kose, švajcarsko--kalifornijskog tipa: najmanje metar osamdeset, savršeno telo, zastrašujući utisak pucanja od zdravlja. To je bila voditeljka tantra-radionice. Zapravo je rođena u Creteilu i zvala se Brigitte Martin. U Kaliforniji je sredila grudi i uputila se u orijentalnu mistiku; uz to je promenila ime. Po povratku u Creteil, tokom godine je vodila tan-tra- radionicu u Flanadama, pod imenom Shanti Martin; katolkinja joj se izgleda neopisivo divila. Bruno je na početku uspevao uvestvovati u razgovoru, koji se vrtio oko prirodne dijetetike - bio se informisao o klicama žitarica. No ubrzo se prešlo na verske teme, pa više nije mogao pratiti. Može li se Isusa posmatrati kao Krišnu, i kome drugome ako ne? Treba li Rintintina više voleti od Rustyja? Premda katolkinja, ta katolkinja nije volela Papu; svojim srednjovekovnim shvatanjima Ivan Pavao II. koči duhovni razvoj Zapada, bila je njena teza. »Tačno«, složio se Bruno, »tip je Dudek.« Izraz mu je priskrbio dodatno zanimanje ove dve. »A dalaj-lama zna micati ušima...«, zaključi tužno dokrajčujući svoj odrezak od soje.

Katolikinja žustro ustade ne pričekavši kafu. Nije htela zakasniti na svoju radionicu licnog razvoja, Pravilo da-da. »A je, da-da je super!« srdačno je otpevušila Švajcarkinja i sama ustajući. »Hvala za ovu razmenu...«, reče katolkinja okrenuvši glavu prema njoj uz ljubak osmeh. No dobro, nije tako loše prošlo. Razgovarati s tim krmačama, mislio je Bruno vraćajući se kroz kamp, to je kao pišati u pisoar pun opušaka; ili kao srati u klozet krcat toaletnim papirom: stvari ne prolaze, samo se usmrde. Prostor razdvaja ljudske kože. Reč elastično prelazi prostor, prostor između koža. Neprimetne, bez jeke, kao bezvezno obešene u vazduhu, njegove reči sagnjile i usmrde se, to je neupitno. U međusobnim odnosima, reči mogu i razdvajati.

Na bazenu se smestio na jednu od ležaljki. Adolescentice su se blesavo vrpoljile ne bi li mladice izazvale da ih bace u vodu. Sunce je bilo u zenitu; blistava, gola tela dodirivala su se uz plavu površinu. Bruno je nesvesno uronio u Šest Prijatelja i Čoveka s rukavicom, verovatno najveće dostignuće Paul-Jacquesa Bonzona, nedavno ponovno objavljeno u dečijoj biblioteci. Pod gotovo neizdrživim suncem, bilo je ugodno opet se naći usred lionskih magla, u umirujućem društvu hrabrog psa Kapija.

Popodnevni mu je program pružao mogućnost izbora između senzitivnegestaltmasaže, oslobađanja glasa i rebirtha u toploj vodi. Odoka, masaža je izgledala više hot. U oslobađanje glasa stekao je kratki uvid penjući se prema radionici masaže: njih desetak, vrlo uzbuđenih, predvođenih tantristicom, skakutalo je uokolo kričeći poput preplašenih purana.

Na vrhu brežuljka, sklopivi stolići prekriveni ručnicima tvorili su široki krug. Sudionici su bili nagi. U središtu kruga, voditelj radionice, omanji tamnokosi muškarac, lagano razrok, započe kratku istoriju senzitivne gestaltmasaže: proistekla iz rada Fritza Perlsa na gestaltmasaži ili »kalifornijskoj masaži«, postupno se obogaćivala dostignucima senzitivnog pristupa da bi postala — barem prema njegovom mišljenju — najkompletnija metoda masaže. On zna da neki u Mestu ne dele takav stav, no ne želi otvarati polemiku. Kako god bilo - i time je zaključio - ima masaža i masaža; u krajnjoj liniji, čak bi se moglo reći da ne postoje dve istovetne masaže. Nakon tog uvodnog govora, prešao je na demonstraciju, polegavši jednu od sudionica. »Osetiti partnerove napetosti...«, naglasi milujući joj ramena; kurac mu se klatio na nekoliko centimetara od devojčine duge plave kose. »Ujediniti, uvek ujediniti...«, nastavi nanoseći joj ulje na grudi. »Poštivati integritet telesne sheme...«; njegove su se ruke spuštale trbuhom, devojka zatvori oči i stade razmicati bedra sa primetnim zadovoljstvom.

»Eto«, zaključio je, »sada ćete raditi u parovima. Krećite se, sretnite jedan drugoga u prostoru; dajte sebi vremena da se upoznate.« Hipnotizovan prethodnim prizorom, Bruno je reagovak sa zakašnjenjem, a upravo su ti trenuci bili presudni. Trebalo se bez žurbe približiti poželjnoj partnerici, s osmehom se zaustaviti pred njom i mirno je upitati: »Hoćeš li raditi sa mnom?« Drugi su izgleda shvatili štos, i u trideset sekundi sve je otišlo. Bruno baci oko sebe grozničav pogled i zatekne se licem u lice s niskim tamnokosim tipom, nabitim, dlakavim, debelog uda. Tek je sada primetio da je na sedam frajera samo pet cura.

Hvala Bogu, ovaj nije izgledao kao peder. Očigledno besan, ispružio se na trbuh bez reči, položio glavu na ruke i stao čekati. »Osetiti napetosti... poštivati integritet telesne sheme...« Bruno je dolevao ulja ne uspevajući se popeti dalje od kolena; tip je bio drven kao cepanica. Čak su mu i guzovi bili dlakavi. Ulje se počelo cediti na peskir, listovi su mu sigurno bili potpuno natopljeni. Bruno pridigne glavu. Sasvim blizu, dva su muškarca ležala na leđima. Njegov sused s leva primao je masažu pektoralnih mišića, devojčine su se grudi blago ljuljale; nos mu je bio u visini njezine pice. Voditeljev radio kasetofon atmosferu je omatao širokim sintetičkim platnima ; nebo je bilo savršeno plavo. Oko njega, kurči sjajni od ulja polako su se uzdizali prema svetlu. Sve je to bilo okrutno stvarno. Nije mogao nastaviti. Na drugom kraju kruga, voditelj je savetovao jedan par. Bruno na brzinu pokupi svoj ruksak i spusti se prema bazenu. Tamo je bilo kao na špici. Ispružene na travnjaku, gole su žene čavrljale, čitale, ili se jednostavno sunčale. Gde da se smesti? S peskirom u ruci, stade lunjati travnjakom; u neku ruku, teturao je medu vaginama. Već je počeo govoriti kako je vreme da se odluči, kad ugleda katolkinju u razgovoru s omanjim, zdepastim, tamnoputim tipom, žustrih pokreta, crne kovrčave kose, nasmejanih očiju. Uputio joj je neodređen znak poznavanja — koji nije primetila - i svalio se nedaleko od nje. Neki je tip u prolazu zazvao tamnoputog: »Zdravo, Karime!« Ovaj je odvratio rukom ne prestavši govoriti. Ona je slušala bez reči, ispružena na leđima. Medu bedrima je imala dražesnu grudicu, slatko ispupčenu, prekrasno kovrčavih crnih dlačica. Dok joj je pričao, Karim je nežno trljao jaja. Bruno polegne glavu na tlo i usredotoci se na katolkinjine stidne dlačice, metar pred sobom: bio je to svet prožet blagošću. Zaspao je kao top.

Dana 14. decembra 1967. Parlament je u prvom čitanju usvojio Neuwirthov zakon o legalizaciji kontracepcije; premda još ne i pokrivena zdravstvenim osiguranjem, pilula se tada pojavila u slobodnoj prodaji u apotekama. Od tog je trena širokim slojevima naroda postalo dostupno seksualno oslobađanje, ranije namenjeno jedino upravnom osoblju, slobodnim zvanjima i umetnicima — kao i nekim manjim preduzetnicima. Zanimljivo je primetiti kako je to seksualno oslobađanje katkad predstavljano kao kolektivni san, premda se u stvarnosti radilo o novoj stepenici istorijskog uspona individualizma. Kao što ukazuje lepa reč »bračna zajednica«, par i porodica predstavljali su poslednji otočić primitivnog komunizma u okrilju liberalnog društva. Efekat seksualnog oslobađanja bilo je uništenje tih posredničkih zajednica, poslednjih koje su pojedinca razdvajale od tržišta. Taj se proces uništenja nastavio do današnjih dana.

Nakon obroka, veće je voditelja Mesta Promene najčešće organizovalo plesne večeri. Premda na prvi pogled začudan u okružju toliko sklonom novim duhovnostima, taj je izbor očigledno potvrđivao nenadmašivost plesne večeri kao načina susretanja u nekomunističkom društvu. Primitivna društva, znao bi primetiti Frederic Le Dantec, također su svoje svetkovine temeljila na plesu, šta više na transu. Stoga su na središnjem travnjaku postavljeni ozvučenje i bar; i ljudi su se do duboko u noć bacakali na mesečini. Za Brunu, to je bila još jedna šansa. Istini za volju, adolescentice koje su boravile u kampu retko su dolazile na te večeri. Radije su izlazile u lokalne diskoteke {Bilbo-quet, Dynasty, 2001, katkad Pirates), koje su nudile tematske večeri s penom, muškim striptizom ili zvezdama porno filmova. U Mestu bi ostala samo dva-tri klinca sanjarskog duha i malog uda. Oni bi se ionako zadržali u svom šatoru i mlitavo tamburali po raštimanoj gitari, dok su ostali prema njima iskazivali objektivan prezir. Bruno je osećao bliskost s tim malcima; no kako god bilo, u nedostatku adolescentica kojih se bilo gotovo nemoguće dočepati, rado bi, kako je to rekao čitatelj Nevvlooka kojeg je sreo u restoranu kod izlaza Angers- sever, »uvalio veseljka u bilo kakav komad sala«. Na krilima te nade, u dvadeset i tri sata, odeven u bele hlače i morskoplavu polo majicu, spustio se prema epicentru buke.

Bacivši polukružan pogled na gomilu, najpre je opazio Karima. Ovaj je zanemario katolkinju i usredotočio svoje napore na zanosnu pripadnicu reda Ružičastog krsta. Ona i njen muž stigli su tokom poslepodneva: visoki, ozbiljni i vitki, izgledali su kao da potiču iz Alzasa. Smestili su se pod golem i vrlo složen šator, s brojnim nadstrešnicama i dodacima, čije je postavljanje mužu uzelo četiri sata. U povečerje je namerio Brunu uputiti u tajne draži Ružičastog krsta. Pogled mu je svetlucao pod okruglim naočalama; po svemu je nalikovao fanatiku. Bruno je slušao ne slušajući. Po kazivanju te kreature, pokret je nastao u Nemačkoj; bio je nadahnut, dakako, alkemijskim istraživanjima, ali ga takođe treba dovesti u vezu s porajnskom mistikom. Odnosno s pederima i nacistima, nema sumnje. »Nabij si svoj krst u dupe, prdonjo...«, sanjarski pomisli Bruno krajem oka promatrajući stražnjicu njegove krasne žene, koja je klečala uz plinsko kuvalo. »I ukrasi ga ružom...«, zaključi u mislima kada se uspravila, isprsila grudi i naložila mužu da ode presvući dete.

Svejedno, sada je plesala s Karimom. Bili su čudan par, on petnaest centimetara niži, debeljuškast i prepredena izraza, uz tu veliku germansku gusku. Smešio se i neprekidno govorio, više se ne obazirući na svoju početnu metu; uprkos svemu, stvari su izgleda napredovale: i ona se smešila, promatrala ga sa znatiželjom na rubu opčinjenosti, jednom čak prasnuvši u smeh. Na drugom kraju travnjaka njezin je suprug objašnjavao nekom potencijalnom novom sledbeniku kako je pokret nastao 1530. u Donjoj Saskoj. Njegov je trogodišnji sin, nepodnošljivi plavokosi šmrkavac, u pravilnim razmacima urlikao neka ga odvedu na spavanje. Ukratko, tu se događao još jedan autentičan trenutak stvarnog života. Pored Brune, dve su suhonjave spodobe, crkvenjačkog izgleda, komentarisale zavodnikov nastup. »Šarmantan je, razumeš...«, reče jedan. »U teoriji mu je nedostižna, nije dosta zgodan, trbušast je, čak i niži od nje. Ali je šarmantan, gad jedan, time se uspeva nametnuti.« Drugi je povlađivao sumornog izraza lica, prebirući nevidljivu krunicu medu prstima. Ispijajući zadnji gutljaj svoje votke s narančadom, Bruno primeti da je Karim uspeo odvući krstasicu na neki travnati obronak. Jednom je rukom obgrlivši oko vrata, ne prestajući govoriti, drugu joj je lagano zavlačio pod suknju. »Ipak sama širi bedra, nacistička kurvetina...«, pomisli Udaljujući se od plesača. Netom pre no što je izašao iz svetlog kruga, kao da je na tren ugledao katolkinju, koju Je nekakav tip nalik učitelju skijanja pipao po guzici. U šatoru mu je ostalo još raviola u konzervi.

Pre povratka, nagonom čistog očaja, nazvao je svoju automatsku sekretaricu. Imao je jednu poruku. »Verovatno si otputovao za praznike...«, izgovorio je smireni Michelov glas. »Nazovi me kad se vratiš. I ja sam na praznicima, i to dugim.«

4.

On hoda, stiže do granice. Jata grabežljivica kruže oko nekog nevidljivog središta - verovatno lešine. Njegovi bedreni mišići gipko reaguju na neravnine staze. Brežuljci su prekriveni žućkastim stepskim travama; pogled prema istoku puca u beskraj. Od juče nije ništa jeo; više se ne boji.

Budi se, posve odeven, ležeći popreko u krevetu. Pred Monoprixovim stražnjim ulazom kamion istovaruje robu. Tek je prošlo sedam sati.

Michelov je život već godinama bio čisto intelektualan. Osećaji koji ispunjavaju ljudski život nisu bili predmetom njegovog posmatranja; slabo ih je poznavao. Život se u današnje vreme mogao organizovati savršeno precizno; blagajnice u samousluzi uzvratile bi mu kratki pozdrav. Tokom deset godina, koliko je stanovao u svojoj zgradi, bilo je mnogo dolazaka i odlazaka. Katkad bi se dvoje združilo u par. Tada bi promatrao selidbu; prijatelji, bi stepenicama prenosili kutije i svetiljke. Bili su mladi, i katkad se smejali. Cesto (premda ne uvek), pri razdvajanju koje bi usledilo, dvoje bi se ljubavnika iselilo istovremeno. Tada bi ostao prazan stan. Sta zaključiti? Kako protumačiti sve to ponašanje? To mu je bilo teško.

Sam je bio spreman voleti, ali u svakom slučaju ništa nije tražio. Ništa određeno. Život bi morao biti nešto jednostavno, što bi se moglo proživeti kao niz malih rituala, ponavljanih unedogled. Možda priglupih ideala, ali čovek bi barem mogao u njih verovati. Život bez ciljeva, bez drama. No ljudski život nije tako organizovan. Katkad bi izašao, posmatrao mladež i zgrade. Jedno je bilo sigurno: više niko ne zna živeti. Dobro, preterivao je: neki su bili zaokupljeni, nadahnuti nekim ciljem, koji im je život obogaćivao smislom. Na primer, aktivisti pokreta Act Up smatrali su značajnim da im na televiziji prikažu neke propagandne poruke, koje su drugi smatrali pornografskima, jer su prikazivale raznovrsne homoseksualne radnje snimljene u krupnom planu. U širem smislu, njihov se život cinio aktivnim i zabavnim, prožetim kojekakvim događajima. Imali su brojne partnere, guzili se u stražnjim prostorijama. Prezervativ bi katkad spao, ili pukao. Tada bi umirali od side; no otpor i dostojanstvo takvoj su smrti davali smisao. U širem smislu, televizija, naročito TF1, neprestano je nudila lekciju iz dostojanstva. U mladenačkom je dobu Michel verovao da patnja čoveku podiže dostojanstvo. Sada je morao priznati da je bio u zabludi. Ono što čoveku podiže dostojanstvo je televizija.


Uprkod ponavljanjima i čistim radostima koje mu je pružala televizija, smatrao je valjanim da izađe. Uostalom, morao je obaviti kupovinu. Bez čvrstih uporišta čovek se rasprši, više se ništa ne da iz njega izvući.

Ujutro 9. jula (bila je Sveta Amandina), primetio je da su se beležnice, registratori i školski pribor već našli na policama njegovog Monoprixa. Reklamni slogan akcije, »Spremite se za školu bez razbijanja glave«, po njegovom mišljenju nije bio posebno uverljiv. Sto je obrazovanje, što je znanje, ako ne beskrajno razbijanje glave!

Sutradan je u poštanskom sandučiću pronašao katalog jesen-zima preduzeća 3 Suisses. Debeli kartonski svezak nije bio adresiran; je li ga ostavio dostavljač? Kako je već odavno naručivao stvari iz njihova kataloga, navikao se na te sitne ljubaznosti, svedočanstva uzajamne vernosti. Nema sumnje, leto je odmicalo, trgovačke su se strategije usmeravale prema jeseni. No nebo je i dalje bilo blistavo, ipak je tek počeo juli.

Dok je još bio mladić, Michel je pročitao različite romane koji su se vrteli oko teme apsurda, egzistencijalnog očaja, nepomične praznine dana; ta mu ekstremistička književnost nije bila preterano uverljiva. U to se vreme često viđao s Brunom. Brunin je san bio da postane pisac; žvrljao je po papiru i mnogo masturbirao; on mu je otkrio Becketta. Beckett je verovatno ono što nazivaju velikim piscem, no Michel nije uspeo dovršiti nijednu od njegovih knjiga. Bilo je to krajem sedamdesetih godina; on i Bruno imali su dvadeset i već su se osećali starima. To će se nastaviti: osećaće se sve starijima, i toga će se sramiti. Njihovo će vreme uskoro uspeti izvršiti tu dotada neviđenu preobrazbu: utopiti tragični osećaj smrti u opstijem i tupljem doživljaju starenja. Dvadeset godina kasnije, Bruno još uvek nije ozbiljno pomišljao na smrt; i počinjao je sumnjati da će ikada misliti o njoj. Do kraja će želeti živeti, do kraja će biti uronjen u život, do kraja će se se boriti protiv nedaća i nesreća konkretnog života, i propadanja tela. Do poslednjeg će trena tražiti još malo produžetka, još mali dodatak postojanja. Do poslednjeg će trena, nadasve, nastojati uhvatiti još tren užitka, još kakvu malu poslasticu. Ma kako beskorisna u dugoročnom smislu, dobro obavljena felacija pružala je istinski užitak; a to bi, mislio je Michel listajući stranice posvećene rublju {korzet — senzualno!), bilo nerazumno poricati.

On je sam retko masturbirao; fantazije koje su ga znale opsedati dok je bio mladi naucnik, u vidu poruka preko Minitela pa i devojaka od krvi i mesa (najčešće ekonomistica velikih farmaceutskih laboratorija), postupno su se ugasile. Sada je miroljubivo pratio opadanje svoje muževnosti uz pokoju bezazlenu onaniju, za što se katalog firme 3 Suisses, povremeno dopunjen erotskim CD--ROM-om kupljenim za 79 franaka, pokazao više nego dovoljnom podlogom. Bruno je, naprotiv, Michel je to znao, svoje zrelo doba rasipao na potragu za neizvesnim Lolitama bujnih grudi, oblih guzova, susretljivih usta; hvala Bogu, imao je sigurnu platu. No nije živeo u apsurdnom svetu: živeo je u melodramatičnom svetu, koji su činile seks-bombe i krampovi, rasturači i mlitavci; u takvom je svetu živeo Bruno. Michel je, pak, živeo u precizno omeđenom svetu, idtorijski siromašnom no ritmički podešenom prema nekim komercijalnim obredima - turniru Roland Garros, Božiću, Novoj godini, polugodišnjim izdanjima kataloga firme 3 Suisses. Da je homoseksualac, mogao bi ucestvovati u Sidatonu, ili Gay Prideu. Da je erotoman, zapalio bi se za Salon erotike. Da je veći zaljubljenik u sport, u ovom bi trenu uživo promatrao pirenejsku etapu Tour de Francea. Premda potrošač bez posebnih obeležja, ipak se veselio redovitom povratku talijanskih nedelja u Monoprix njegova kvarta. Sve je to bilo dobro organizovano prema meri čoveka; u svemu je tome moglo biti sreće; da je sam hteo bolje urediti, ne bi znao kako.

Ujutro 15. jula, iz kante za smeće kod ulaza pokupio je nekakav hrišćanski letak. Različite životne priče vodile su prema istovrsnom, sretnom kraju: susretu s uskrslim Hristom. Neko ga je vreme zaokupila priča jedne mlade žene (»Isabelle je bila duboko potresena, jer njezina je studijska godina visila o niti«), no ipak se više prepoznao u Pavelovom iskustvu (»Za Pavela, časnika češke vojske, zapovedanje bazom za presretanje raketnih projektila bio je vrhunac njegove vojne karijere«). Bez poteškoća je na vlastiti slučaj preneo sledeću napomenu: »Kao specijalizovani tehničar, školovan na uglednoj akademiji, Pavel je morao znati ceniti život. Uprkos tome bio je nesretan, uvek u potrazi za razlogom da živi.«

Katalog firme 3 Suisses je, pak, nudio više istorijsko tumačenje evropske teskobe. Implicitno prisutna već od prvih stranica, spoznaja o predstojećoj mutaciji civilizacije konačno je uobličena na 17. stranici; Michel je nekoliko sati meditirao nad porukom sadržanom u dve rečenice koje su utvrđivale temu kolekcije: »Svet pokreće optimizam, velikodušnost, sklad. BUDUĆNOST JE ŽENSKOG RODA.«

U središnjem dnevniku, Bruno Masure je objavio da je američka sonda otkrila tragove fosilnog života na Marsu. Radilo se o bakterijskim bićima, verojatno metanskim arheo-bakterijama. To znači da su se na planetu bliskom Zemlji biološke makromolekule uspele organizovati, stvoriti kakvu-takvu samoreprodukcijsku strukturu koju su činile neka primitivna jezgra i slabo poznata membrana; potom se sve zaustavilo, nesumnjivo usled delovanja neke klimatske varijacije: reprodukcija je postajala sve težom, dok nije sasvim prestala. Priča o životu na Marsu cinila se prilično skromnom. Ipak, (a Bruno Masure izgleda toga nije bio sasvim svestan), ta mini priča o jednom traljavom pokušaju bila je u snažnoj proturečnosti sa svim mitskim i verskim fabulacijama kojima se čovečanstvo tradicionalno naslađuje. U njoj nije bilo jedinstvenog, veličanstvenog čina stvaranja; nije bilo izabranog naroda, čak ni izabrane vrste ni planeta. Postojali su samo, razbacani svemirom, nesigurni i uglavnom neuverljivi pokušaji. Sve je to, šta više, bilo zamorno monotono. DNA marsovskih bakterija cinila se potpuno istovetnom DNA zemaljskih bakterija. Ta ga je spoznaja nadasve ovila nekom laganom tugom, koja je već sama po sebi bila znak depresije. Naucni istraživač u normalnom stanju, istraživač koji dobro funkcionise, morao bi se, naprotiv, razveseliti toj istovetnosti, u njoj videti obećanje objedinjujućih sinteza. Ako je DNA svuda jednaka za to mora biti razloga, dubokih razloga vezanih za molekularnu strukturu peptida, ili možda za topološke uslove samoreprodukcije. Moralo je biti moguće otkriti te duboke razloge; da je mladji, sećao se, takva bi mu mogućnost rasplamsala ushićenje.

U vreme kada je upoznao Desplechina, 1982. godine, Djerzinski je dovršavao magistarski rad na Univerzitetu Orsay. U tom je svojstvu trebao uvestvovati u sjajnim istraživanjima nerazdvojivosti ponašanja dva fotona uzastopce izvucena iz atoma kalcija, koja je vršio Alain Aspect; bio je najmlađi istraživač u ekipi.

Precizna, stroga, savršeno dokumentovana, Aspectova će istraživanja snažno odjeknuti u naucnoj zajednici: po prvi su put, prema opstek mišljenju, potpuno opovrgnuti prigovori koje su Einstein, Podolskv i Rosen 1935. uputili kvantnom formalizmu. Bellove nejednakosti izvedene iz Einsteinovih hipoteza bile su nesumnjivo pobijene, rezultati su se savršeno slagali s predviđanjima kvantne teorije. Sada su ostale još samo dve moguće hipoteze. Ili skrivena svojstva koja određuju ponašanje čestica nisu lokalna, odnosno čestice mogu jedna na drugu trenutačno uticati s proizvoljne udaljenosti. Ili pak treba odbaciti koncept elementarne čestice s vlastitim unutrašnjim svojstvima, koja ne zavisi ni o kakvim posmatranjima: u tom bi se slučaju naucnici suočili s dubokom ontološkom prazninom - osim ako pristanu uz radikalni pozitivizam, te se zadovolje matematičkim formalizmom predviđanja ustanovljivih pojava i definitivno napuste ideju neke pritajene stvarnosti. Dakako da je ovu poslednju opciju prihvatila većina istraživača.

Prvi izvestaj o Aspectovim istraživanjima pojavilo se u 48. broju Physical Revietua, pod naslovom: Eksperimentalna primena Einstein-Podolsky-Rosenovog Gedank eksperimenta: novo pobijanje Bellovih nejednakosti. Djerzinski je bio sapotpisnik članka. Nekoliko dana kasnije, posetio ga je Desplechin. U svojoj četrdeset trećoj, on je upravljao Institutom za molekularnu biologiju CNRS-a u Gif-sur-Yvetteu. Bio je sve svesniji da im nešto temeljno izmiče u procesu mutacije gena; i to je nešto verovatno povezano s dubljim pojavama koje se događaju na nivou atoma.

Prvi su se put sastali u Michelovoj sobi u studentskom domu. Desplechina nije iznenadila tugaljivost i isposnička ozbiljnost sobe: očekivao je nešto nalik tome. Razgovor se otegao do duboko u noć. Postojanje konačnog niza temeljnih hemijskih elemenata, podsetio ga je Desplechin, potaklo je početna razmišljanja Nielsa Bohra u prvoj deceniji 20. veka. Planetarna teorija atoma, utemeljena na elektromagnetskim i gravitacijskim poljima, prirodno će dovesti do neograničenog broja rešenja, do neograničenog broja mogućih hemijskih tela. No čitav je svemir ipak sačinjen od stotinjak elemenata; popis je stalan, strogo nepromenjiv. Takva situacija, duboko anormalna u kontekstu klasične elektromagnetske teorije i Maxwello-ve jednadžbe, na lkraju će dovesti, još je pripomenuo Desplechin, do razvoja kvantne mehanike. Biologija se danas, po njegovom mišljenju, nalazi u analognoj situaciji. Postojanje istovetnih makromolekula u čitavom životinjskom i biljnom svetu, nepromenjivih celijskih ultra- struktura, po njegovom se mišljenju ne može objasniti zakonima klasične hemije. Na ovaj ili onaj način, zasad još nesaglediv, kvantni ce se nivo direktno umešati u nadziranje bioloških pojava. Tu se otvara čitavo polje za istraživanje, potpuno novo.

Te prve večeri, Desplechina se iznenadila otvorenost duha i smirenost njegovog mladog sagovornika. Pozvao ga je kući na večeru, u Ulicu Ecole-polytecnhnique, sledeće subote. Doći će i jedan od njegovih kolega, bio-hemičar koji je bio autor rada na temu RNA-transkriptaza.

Stigavši k Desplechinu, Michel je pomislio da se našao usred filma. Nameštaj od svetlog drveta, keramika, avganistanski ćilimi, reprodukcije Matissea... Dosad je mogao samo naslutiti postojanje tog imućnog, kultivisanog sloja, prefinjenog i čvrsto formiranog ukusa; sad je mogao zamisliti ostalo, porodicni posed u Bretanji, možda farmicu u Luberonu. »Pa dobro, neka budu Bartokovi kvinteti...«, prolete mu kroz glavu dok je probao predjelo. Za večerom se pio šampanjac; uz desert je stigao izvrsni polusuhi rose. Taj je tren Desplechin izabrao da mu iznese svoj projekt. Mogao je uticati na otvaranje jednog ugovornog radnog mesta za svoju istraživačku ekipu u Gifu; bilo je potrebno da Michel usvoji još neka znanja iz biohemije, no to bi moglo ići prilično brzo. Istovremeno, on Michel baci pogled na kmerski kipić posred kamina; vrlo je jasnim linijama prikazivao Budu kako dodiruje zemlju pozivajući je da bude svedokom njegove spremnosti za prosvećenje. Pročistio je grlo, pa prihvatio ponudu.

Poseban napredak instrumenata i tehnika radioaktivnog obeležavanja tokom sledeće je decenije omogućio prikupljanje znatnog broja rezultata. No ipak, danas je mislio Djerzinski, u odnosu na teorijska pitanja koja je otvorio Desplechin tokom njihovog prvog susreta, nisu napredovali ni pedlja.

Usred noći, ponovno je stao mozgati o marsovskim bakterijama; na Internetu je pronašao petnaestak poruka, od kojih je većina dolazila s američkih univerziteta. Adenin, gvanin, timin i citozin pronađeni su u normalnim razmerama. Gotovo ne znajući šta bi drugo, otišao je na site Ann Arbor; vodila se rasprava na temu starosti. Alicia Marcia-Coelho dokazala je gubljenje kodirajućih sekvenci DNA za ponavljanje razdvajanja vlaknastih izdanaka glatkih mišića; niti to nije bilo istinsko iznenađenje. Poznavao je tu Aliciju; upravo ga je ona razdevičila, deset godina ranije, nakon preobilno zalivene večere na genetičkom kongresu u Baltimoreu. Bila je toliko pijana da mu nije mogla pomoći dok joj je skidao grudnjak. Bili su to mučni, čak i bolni trenuci; nedavno se razišla s mužem, poverila mu je dok se borio s kopčama. Potom se sve odvilo normalno; začudio se što je uspeo postići erekciju, pa čak i ejakulirati u njnoj vagini, pritom ne osetivši ni najmanji užitak.


               Nastavci : Romani u nastavcima

Нема коментара:

Постави коментар