21. 12. 2023.

Franc Kafka, Dvorac, Olgini planovi

 


Olgini planovi »Sad je trebalo opet naći ocu neko zanimanje za koje je on još bio sposoban, nešto što bi ga bar održavalo u uverenju da on nastoji skinuti krivicu s porodice. Tako nešto naći nije bilo teško, jer ma šta bilo, moralo je u osnovi imati smisla bar kao i sedenje pred Bertuchovim povrtnjakom, ali ja sam pronašla ipak nešto što je čak i u meni probudilo izvesne nade. Kad god bi se gore kod nadležnih ili kod pisara ili ma gde na drugom mestu poveo razgovor o našoj krivici, uvek bi se spominjala samo uvreda nanesena Sortinijevom kuriru, niko se nije usuđivao zadirati dalje. Dobro, rekla sam sebi, kad opste mišljenje, makar i prividno, ima u vidu samo uvredu kurira, onda je moguće, makar opet samo prividno, sve popraviti mireći se s kurirom. Kao što su rekli, nikakva dostava protiv nas nije bila podnesena, nikakvo službeno mesto nije još stvar uzelo u svoje ruke i, prema tome, kurir slobodno može oprostiti u svoje vlastito ime, a nešto više se i ne traži. Sve to, naravno, nije moglo imati neku presudnu važnost, bilo je samo varka i ništa drugo nije moglo ni biti, ali to bi oca razveselilo i moglo bi možda, na njegovo zadovoljstvo, priterati malo uza zid njegove mnogobrojne obaveštače koji su ga toliko mučili. Istina, trebalo je pre svega pronaći kurira. Kad sam ispričala ocu svoj plan, on se prvo jako ljutio, jer je bio postao vrlo tvrdoglav, -delom je verovao — to mu je došlo u glavu dok je bio bolestan da ga uvek mi sprečavamo da postigne krajnji uspeh: najpre je prestajanjem s pribavljanjem novca, sada zadržavanjem u krevetu; a delom više uopste nije bio sposoban shvatiti tuđe misli. Još nisam do kraja ni ispričala svoj plan, a on ga je već odbacivao. Njegovo je mišljenje bilo da treba i dalje čekati pred Bertuchovim povrtnjakom, i kako naravno nije više u stanju svakodnevno sam tamo odlaziti, mi bismo ga trebali u ručnim kolicima onamo voziti. Međutim, ja nisam popuštala i postupno se on pomirio s tom mišlju, smetalo mu je samo to što je u toj stvari potpuno zavisan o meni, jer samo sam ja onda videla tog kurira, on ga nije znao. Istina, jedan poslužitelj je sličan drugome, i ja nisam bila sasvim sigurna da ću onog prepoznati. Onda smo počeli odlaziti u Gospodski konak i tražiti ga među slugama koji su tamo dolazili. Doduše, to je bio Sortinijev sluga, a Sortini nije više dolazio u selo, ali gospoda često menjaju poslužitelje, verovatno se on može naći u grupi nekog drugog gospodina, a ako i ne bude licno pronađen, možda će drugi poslužitelj moći dati obavest o njemu. Naravno, zbog toga je trebalo biti svake večeri u Gospodskom konaku, a nas nigde nisu rado gledali, pa kako tek na ovom mestu; osim toga, mi se tamo nismo mogli ubrajati u goste koji troše. Međutim, pokaza se da nas ipak mogu upotrebiti: ti sam dobro znaš kakve je muke Frieda imala sa slugama, to su u osnovi mahom mirni ljudi koje je laka služba malo razmazila i otromila. ‘Daj Bože, da ti bude dobro kao jednom sluzi’, glasi jedna uzrečica činovnika, i zaista, što se tiče blagovanja, poslužitelji su stvarna gospoda u dvorcu, oni to znaju i ceniti, i u dvorcu, gde se ravnaju prema zakonima koji tamo važe, oni su mirni i dostojanstveni — s više strana mi je to potvrđeno — tragovi toga ponašanja nalaze se među slugama čak i ovdje, ali samo ostaci, inače oni se sasvim promijene s obzirom na to da zakoni dvorca ne važe za njih u potpunosti ovde u selu: to je divlji i nepristojan svet koji, umesto da se drži zakona, rukovodi se jedino svojim nezasitnim nagonima. Njihova drskost nema granica i sreća je za selo da samo po naredbi smeju napuštati Gospodski konak, ali u njemu samom mora se s njima izlaziti na kraj kako se može. Friedi je to padalo vrlo teško i zato je njoj dobro došlo što je mogla mene upotreiti za to da umirujem sluge. Već više od dve godine, bar dvaput svake nedelje, provodim ja noć sa slugama u staji. Ranije, dok je otac još mogao ići u Gospodski konak, on je spavao negde u sobi za šankom i čekao vesti koje ja ujutro rano trebam doneti. Vesti su bile oskudne. Traženog kurira ni do danas nismo pronašli, on mora biti još u službi kod Sortinija, koji ga visoko ceni, i morao je otići s njim kad se Sortini povukao u udaljenije kancelarije. Ostale sluge mahom ga nisu viđale isto onako dugo kao i mi, i kad neko tvrdi da ga je u međuvremenu ipak video, to se onda pokaže kao zabluda. Tako je, dakle, moj plan stvarno pretrpeo neuspeh, pa ipak ne potpuno, kurira nismo pronašli, ali ocu je odlaženje u Gospodski konak i noćenje tamo, a možda i sažaljenje prema meni, ako je on za to još bio u stanju, dokrajčilo njegovo zdravlje, i otada je on u ovom stanju u kojem si ga i ti video, pa ipak njemu je možda i bolje nego majci, čiji kraj svakog dana očekujemo, a koji se odgađa zahvaljujući samo.Amalijinim preteranim naporima. Ali ono što sam postigla u Gospodskom konaku, to je izvesna veza s dvorcem. Nemoj me prezirati kad ti kažem da se ja ne kajem zbog onog što sam činila. Kakva li velika veza s dvorcem može to biti? — pomislićeš ti možda. I bićeš u pravu, velika veza to nije. Doduše, ja sad poznajem poslužitelje, poznajem poslužitelje gotovo sve gospode koja su poslednjih godina dolazila u selo, i ako jednom dospem u dvorac, neću tamo biti nepoznata. Istina, to su samo poslužitelji koje poznajem u selu, u dvorcu oni su sasvim drukčiji, tamo nikog više ne poznaju, naročito ne onog s kojim su bili u selu, iako su se u staji stotinu puta zaklinjali da će se radovati ponovnom viđenju u dvorcu. Uostalom, ja sam već iskusila koliko malo znače sva ta obećanja. Ali to nije ono najvažnije. Vezu s dvorcem nisam uspostavila samo preko poslužitelja, već možda i još i tako što će neko odozgo ko promatra mene i ono što radim — a upravljanje velikim poslužiteljskim osobljem predstavlja za vlast nesumnjivo jedan izvanredno važan i vrlo ozbiljan deo posla — što će taj neko ko me promatra stvoriti o meni bolje mišljenje nego drugi, da će možda uvideti da se ja, istina na jedan žalostan način, ali ipak borim i za našu porodicu i da nastavljam očeve napore u tom pogledu. Kad se tako gleda, onda će mi se možda i oprostiti što od slugu primam novac i upotrebljavam ga za našu porodicu. I još nešto sam postigla, nešto što mi, istina, i ti pripisuješ kao keivicu.Ja sam od slugu doznala ponešto o tome kako se u službu dvorca može dospeti okolišnim putem, bez tegobnog i dugogodišnjeg javnog službenog postupka; doduše, ni tada se ne postaje javni službenik, već samo pritajeni, upola primljen, bez dužnosti i bez prava, naročito je zlo nemati dužnosti, ali se ipak postiže da čovek bude u blizini svega: mogu se uočiti i iskoristiti zgodne prilike, istina nisi službenik ali slučajno može iskrsnuti neki rad, odgovarajući službenik nije pri ruci, jedan poziv samo, pritrči se, i ono što se do tog trenutka nije bilo, postaje se: službenik. Istina, kad se javlja jedna takva prilika?

Neki put odmah, tek što si došao, tek što si se osvrnuo oko sebe, prilika je već tu, ne može svako imati dovoljnu prisutnost duha da je kao početnik odmah shvati, ali drugi put opet traje godinama, duze nego što bi trajao javni službeni postupak, a jedan tako upola primljeni ne može više biti primljen u službu javno, po propisima. Premišljanju ima, dakle, ovde mesta dovoljno; ali to još nije ništa kad se pomisli da je izbor pri javnom primanju vrlo strog i da je unapred odbačen neko ko je član kakve izvikane porodice; neko takav, na primer, podvrgne se tom postupku, godinama drhti kakav će biti ishod, sa svih strana, još od prvog dana, začuđeno ga pitaju kako se mogao usuditi na nešto tako bezizgledno, a on se ipak nada, jer kako bi inače živeo; međutim posle mnogo godina, možda je već i starac postao, on dozna da je odbijen, dozna da je sve izgubljeno i da je njegov život bio uzaludan. Istina, i ovde ima izuzetaka, i baš zato se čovek i namami tako lako. Događa se da na kraju budu primljeni baš izvikani ljudi, ima činovnika koji i protiv svoje volje miris takve divljači na prijemnom ispitu njuškaju u zraku, razvlače usta, okreću oči, takav jedan čovek, reklo bi se, neverovatno izaziva njihov apetit i oni se moraju čvrsto hvatati za zakonike da bi mu se oduprli. Neki put, istina, to ne pomogne tom čoveku da bude primljen, već doprinese samo beskrajnom oduženju službenog postupka, koji se onda uopste ne završi, već se naprosto prekine posle smrti tog čoveka. I zato je, kako zakonito primanje u službu tako i ono drugo, puno otvorenih i skrivenih teškoća, i vrlo je uputno sve dobro oceniti pre nego što se neko upusti u tako šta. Naravno, mi nismo propustili to učiniti. Barnabas i ja. Uvek kad bih se vratila iz Gospodskog konaka, mi bismo zajedno seli, ja bih pričala najnovije što sam doznala, danima smo to pretresali, i posao je ostajao u Barnabasovim rukama duze nego što je to bilo dobro. Tu možda leži moja krivica u onom tvom smislu. Ja sam ipak znala da se ne može mnogo polagati na pričanja slugu. Znala sam da mi nikad nisu bili voljni pričati o dvorcu, uvek su prebacivali razgovor na drugo, za svaku sam reč morala moljakati, a onda, kad bi uzeli maha, zapeli bi brbljati koješta, razmetali se, nadmašivali jedan drugog u izmišljanjima, tako da se u onom neprekidnom vikanju u kojem su jedan drugog smenjivali jedva mogao dokučiti pokoji mršavi nagoveštaj istine u onoj mračnoj staji. Međutim, ja sam Barnabasu pričala sve kako sam zapazila, a on koji još nije bio u stanju praviti razliku između istine i laži, i koji je zbog položaja naše porodive prosto žeđao za takvim stvarima, sve je upijao u sebe i gorio od želje da još dozna. I zaista, moj novi plan počivao je na Barnabasu. Kod slugu se ništa više nije moglo postići. Sortinijev kurir nije bio nađen i nikada neće niti moći biti pronađen. Sortini se, izgleda, a s njim zajedno i njegov sluga, sve više povlačio, njihova imena i njihov izgled sve više su padali u zaborav i ja sam ih često morala nadugačko opisivati, ne postižući time ništa osim da ih se drugi s mukom prisete, ali da osim toga ništa o njima ne mogu reći. A što se tiče mog života sa slugama, nije zavisilo o meni kako će se o tome suditi, mogla sam se samo nadati da će to biti shvaćeno onako kako je i bilo, i time je s naše porodice skinut jedan mali deo krivice, ali vanjske znakove toga ja nisam dobila. Ipak sam ostala pri tom životu jer nisam videla nikakvu drugu mogućnost da u dvorcu isposlujem nešto za nas. Međutim, za Barnabasa sam takvu jednu mogućnost videla. Iz pričanja slugu mogla sam zaključiti, ako sam bila tome sklona, a još kako sam bila, da neko ko je primljen u službu dvorca može vrlo mnogo učiniti za svoju porodicu. Istina, koliko je trebalo verovati tim pričanjima? To je bilo nemoguće utvrditi, ali da je verovatnog bilo vrlo malo, to je bilo jasno. Kad, na primer, meni neki sluga, kojeg ja više nikad neću videti ili kojeg ću jedva poznati ako ga ikad ponovno vidim, svečano obeća da će pomoći mome bratu da dobije nameštenje u dorcu, ili da će mu barem biti na usluzi, ako Barnabas na neki način dospe u dvorac, na primer da ga osveži — jer prema pričanju slugu događa se da se kandidati za nameštenje onesveste od dugog čekanja ili toliko ošamute da su propali ako se prijatelji za njih ne pobrinu — kad mi to i mnogo što drugo pričaju, onda su to možda opravdane opomene, ali obećanja davana uz to bila su potpuno prazna. Ne za Barnabasa; istina, ja sam ga opominjala da im ne veruje, ali već to što sam mu o tome pričala bilo je dovoljno da on bude pridobiven za moje planove. Moje primedbe nisu mnogo vredile, za njega je bilo glavno ono što sluge pričaju. I tako sam, zapravo, bila upućena na samu sebe, s roditeljima se osim Amalije niko nije mogao sporazumeti, a što sam ja više na svoj način počela provoditi očeve stare planove, to se više Amalija ograđivala od mene,ona sa mnom razgovara pred tobom i pred drugima, ali nikad više kad smo same, za sluge u Gospodskom konaku ja sam opet samo igračka za koju se besno naprežu da je razbiju, u dve godine ni jednu jedinu poverljivu reč nisam ni s jednim od njih izmenila, samo smicalice, laži i ludosti; ostao mi je, dakle, samo Barnabas, a Barnabas je bio još vrlo mlad. Kad sam tokom razgovora primetila u njegovim očima onaj sjaj koji one otada stalno imaju, uplašila sam se, pa ipak nisam prestala jer mi se činilo da je mnogo u pitanju. Istina, nisam imala velike premda iluzorne planove svoga oca, nisam imala onu odlučnost muškarca, zadržala sam se samo na pružanju isprike kuriru za nanesenu uvredu, i još sam htela da mi tu skromnost upisuju u zaslugu. Ali ono što sama nisam bila u stanju uspeti htela sam sada ostvariti preko Barnabasa, na drugi način i sigurno. Mi smo uvredili jednog jedinog kurira i oterali ga iz prednjih kancelarija, što smo mogli učiniti pametnije nego u osobi Barnabasa pružiti novog kurira koji će obavljati posao onog uvređenog i tako mu omogućiti da ostane u pozadini koliko god hoće, koliko mu je potrebno da zaboravi nanesenu uvredu? Istina, ja sam odmah zapazila da se uza svu skromnost ovog plana u njemu krije i razmetljivost i da se može stvoriti utisak kao da mi hoćemo diktirati vlasti kako treba uređivati pitanja osoblja, ili kao da mi sumnjamo u sposobnost vlasti da uredi onako kako je najbolje za nju, ili da već odavno nije to uredila pre nego što smo mi uopste mogli doći na pomisao da tu treba nešto učiniti. Pa ipak sam verovala da je nemoguće da me vlast toliko loše razume ili, ako bi to baš htela, onda da to namerno učini, to jest da unapred, bez bližeg ispitivanja, odbaci sve što ja činim. Tako ja nisam odustala, a Barnabasova ambicija učinila je svoje. U to vreme pripremanja Barnabas se bio toliko osilio da je njemu, budućem službeniku dvorca, obućarski posao izgledao odviše prljav, da se, šta više, usuđivao Amaliji proturečiti, i to principijelno kad mu ona kaže koju reč, što se, istina, događalo retko. Ja sam mu rado dopuštala to kratko zadovoljstvo, jer kao što se moglo predvideti, sa zadovoljstvom i zanosom bilo je svršeno još prvog dana kad je otišao u dvorac. Tada je počela ona tobožnja služba o kojoj sam ti već pričala. Začuđujuće je kako je Barnabas bez teškoća stupio prvi put u dvorac ili, tačnije, u onu kancelariju koji će, takoreći, postati njegova radna prostorija. Taj uspeh me je gotovo izbezumio i kad mi je to Barnabas uvečer, po povratku kući, šapatom priopćio, ja sam otrčala Amaliji, zgrabila je, pritisnula je u jedan kutak i ljubila je i grizla tako zubima da je ona od bola i straha plakala. Od uzbuđenja nisam mogla ništa reći, a i inače mi već odavno nismo razgovarale jedna s drugom, i sve sam odgodila za idući dan. Međutim, već idućeg dana ništa se više nije imalo reći. Sve je ostalo na tome što je postignuto tako na brzinu. Dve godine Barnabas je vodio taj jednolični život koji steže srce. Sluge nisu učinili ništa, ja sam Barnabasu dala jedno malo pismo u kojem sam ga preporučila pažnji slugu, podsećajući ih na dana obećanja, i Barnabas bi, kad god bi video nekog slugu, vadio pismo i pokazivao mu ga i, premda je Barnabas pokoji put nailazio i na sluge koji nisu mene poznavali i iako je takve to nemo podnošenje pisma — jer on se tamo gore nije usuđivao govoriti — moglo ljutiti, ipak je sramota da mu niko nije pomogao i predstavljalo je pravo olakšanje, koje smo mi, istina, već odavno mogli sami sebi pribaviti, kad je jedan sluga zgužvao i bacio u košaru za otpatke pismo koje mu je valjda već više puta poturano pod nos. Nešto mi pade na pamet da nam je pritom mogao i reći: ‘Vi imate običaj na sličan način postupati s pismima’. Ma koliko da je celo to vreme proteklo uprazno, ono je ipak bilo povoljno za Barnabasa, ako se tako može reći, jer je on pre vremena sazreo, pre vremena postao čovek, u ponečemu čak i preko mere ozbiljan i uviđavan. Mene često vrlo žalosti kad ga gledam i uspoređujem s mladićem koji je bio još pre dve godine. A pritom ja uopste nemam onu utehu i podršku koju bi mi on kao čovek možda mogao dati. Bez mene on svakako ne bi dospeo u dvorac, ali otkad je tamo, on je nezavisan o meni. Ja sam svakako jedina osoba prema kojoj je on poverljiv, ali i meni priča samo delić od onog što mu na srcu leži. Mnogo mi priča o dvorcu, ali iz njegovog pričanja, iz svih tih malih činjenica koje on prenosi ne može se ni izdaleka razumeti kako ga je sve to moglo toliko promeniti. Osobito se ne može razumeti zašto je on sada, kao čovek, tamo gore potpuno izgubio onu srčanost koju je kao dečko imao u tolikoj meri da nas je sve dovodio do očajanja. Istina, to besciljno stajanje i čekanje iz dana u dan i uvek iznova i bez ikakvih izgleda za promenu, to naravno mrvi čoveka i tera ga da sumnja, dok napokon ni za što drugo nije sposoban osim za to očajničko stajanje. Ali zašto ni pre nije pokazivao nikakav otpor? Osobito kad je ubrzo uvideo da sam ja bila u pravu i da tamo taštini nema mesta, ali da se zato ipak možda može popraviti položaj naše porodice. Jer tamo je sve — osim ćudljivosti poslužitelja — skromno, taština nalazi podmirenje u radu, i kako pritom sama stvar odnosi prevagu, taština se sasvim gubi, detinjastim željama tamo nema mesta. Istina, Barnabas je verovao, kao što mi je pričao, da jasno vidi koliko su veliki moć i znanje čak i ovih vrlo sumnjivih činovnika u čijoj se sobi smio zadržavati. Kako su oni diktirali brzo, poluzatvorenih očiju, kratkim pokretima ruku, kako su samo jednim pokretom prsta bez ijedne reči davali naloge poslužiteljima, koji su se u takvim trenucima, dišući teško, sretno smeškali, ili kako su pronalazili neko važno mesto u njihovim knjigama, a onda ih širom otvarali i kako su drugi pritrčavali, koliko je to u onoj teskobi moguće, i izvijali vratove da bi videli pronađeno. To i slično tome učinilo je da Barnabas dobije sjajno mišljenje o tim ljudima i on je imao dojam da bi se za našu porodicu moglo beskrajno mnogo postići kad bi oni skrenuli paznjj na njega te bi on s njima mogao progovoriti koju reč— ne kao neznanac, već kao kolega, iako podređene vrste. Ali, eto, tako daleko još se nije došlo i Barnabas se ne usuđuje poduzeti nešto što bi ga moglo tome približiti, premda on već točno zna da je sticajem nesretnih okolnosti u našoj porodici i pored svoje mladosti, izguran na odgovoran položaj staratelja porodice. A sada još da priznam i ovo poslednje: ti si došao pre nedelju dana. Čula sam kako je to neko spomenuo u Gospodskom konaku, ali nisam se za to zanimala; došao je jedan geometar, nisam čak ni znala šta je to. Ali iduće večeri Barnabas se vrati kući ranije nego obično — j a sam imala običaj u određeno vreme izaći mu u susret jedan delić puta — vide da je Amalija u sobi i zazva me zato na ulicu, pritisnu lice na moje rame i dugo plakaše. Postao je opet mali dečak od pre. Dogodilo mu se nešto čemu on nije bio dorastao. Kao da se iznenada pred njim otvorio celi jedan novi svet, a on nije u stanju podneti sreću i brige svega toga novog. A ništa mu se drugo nije dogodilo, osim što je dobio jedno pismo da ga tebi dostavi. Istina je, međutim, da je to bilo prvo pismo, prvi posao koji je on uopste dobio.«

Olga ucuti. Bila je tišina, osim što se s vremena na vreme čulo teško krkljavo disanje roditelja. K. reče onako uzgred, kao u dopunu Olgina pričanja: »Ja sam vas sebi pogrešno predstavio. Barnabas mi je predao pismo kao kakav stari, jako zaposleni kurir, a ti, isto kao i Amalija koja je tom prilikom bila složna s vama, ponašale ste se kao da su kurirska služba i pisma nešto samo onako uzgredno.« »Ti trebaš praviti razliku između nas«, reče Olga. »Zbog ta dva pisma Barnabas je ponovno postao sretno dete, uza sve sumnje koje ima u svoj poziv. Tu sumnju on zadržava za sebe i za mene, pred tobom, međutim, on smatra pitanjem časti da istupa kao pravi kurir, onako kako u njegovoj zamisli istinski kuriri postupaju. Tako sam mu, na primer, morala, iako je sad porasla njegova nada za dobivanje službenog odela, u roku od dva sata prepraviti hlače da barem koliko-toliko sliče na uske hlače službenog odela pa da se tako pojavi pred tobom koji se, naravno, u tom pogledu još lako možeš varati. Takav je Barnabas. Amalija, međutim, zaista omalovažava kurirsku službu i sada, budući da se čini kako je on postigao izvestan uspeh u njoj, kao što ona to može lako zaključiti po Barnabasu i meni, po našem zajedničkom sedenju i šaputanju, sad je ona još više omalovažava nego pre. Ona, dakle, govori istinu i uvek ćeš se varati ako u to sumnjaš. A ako sam ja, K., ponekad omalovažavala kurirsku službu, to nije bilo s namerom da tebe prevarim, već iz straha. Ta dva pisma koja su dosad prošla kroz Barnabasove ruke, to su prvi, iako još prilično sumnjivi znaci milosti koje je naša porodica dobila u poslednje tri godine. Taj preokret — ako je to preokret a ne varka, varke su češće od preokreta — stoji u vezi s tvojim dolaskom, naša sudbina je došla u izvesnu ovisnost o tebi, možda su ona dva pisma samo početak, Barnabasova delatnost možda će se razviti preko kurirske službe koja se odnosi na tebe — želimo se tome nadati dok god možemo; ali zasad se sve okreće samo oko tebe. Međutim, dok tamo gore moramo biti zadovoljni onim što nam dodele, ovde dole ipak valjda možemo sami nešto učiniti, što će reći: osigurati sebi tvoju blagonaklonost ili barem se sačuvati tvoje nenaklonosti ili, što je najvažnije, čuvati te koliko znamo i možemo da ne izgubiš vezu s dvorcem, od koje ćemo mi možda moći živeti. Kako najbolje sve to urediti? Da ti ne počneš sumnjati u nas kad ti se približimo, jer ti si ovdje stran i zbog toga prema svemu pun nepoverenja, pun opravdanog nepoverenja. Osim toga, nas naravno preziru i ti si pod uticajem mnijenja, posebno preko tvoje zaručnice. Kako da ti priđemo, a da, na primer, iako nam to nije namera, ne istupimo protiv tvoje zaručnice i time te ozlojedimo? A poruke, koje sam ja pomno čitala pre nego što si ih ti dobio — Barnabas ih nije čitao, to njemu kao kuriru nije dopušteno — na prvi pogled ne izgledaju jako važne, zastarele su, same umanjuju sebi važnost upućujući te na opstinskog načelnika. Kako se u tom pogledu trebamo držati prema tebi? Ako naglašavamo njihovu važnost, možemo sebe dovesti u sumnju da precenjujemo nešto što je očigledno nevažno i da, ističući ih, kao njihovi prenosioci, provodimo svoje ciljeve a ne tvoje, čime bismo mogli postići da same poruke u tvojim očima izgube na vrednosti i time te zavaramo, sasvim protiv naše volje. Međutim, ako pismima ne pridajemo dovoljnu važnost, isto tako možemo protiv sebe izazvati sumnju, jer zašto se onda toliko trudimo oko dostavljanja tih nevažnih pisama, zašto naše postupanje i naše reči protureče jedno drugom, zašto mi na taj način varamo ne samo tebe kojem su upućena, već i onog koji ih upućuje, jer on nam ih sigurno nije dao zato da ih mi omalovažavamo kod onog kojem su upućene! A između tih krajnosti držati sredinu, to jest pisma pravilno oceniti, nije uopste moguće; ona sama neprestano menjaju svoju vrednost, daju povoda bezbrojnim prosuđivanjima i na čemu će se čovek zadržati zavisi samo o slučaju, dakle i mišljenje je samo slučajno. A kad se u to još umeša i bojazan za tebe, onda se napravi opsta zbrka — pa ne trebaš suviše strogo uzimati moje reči. Kad, na primer, kao što se jednom već dogodilo, Barnabas dođe s vešću da si ti nezadovoljan njegovom kurirskom službom i pod utiskom prvog zaprepaštenja, a na žalost takođe i iz kurirske osetljivosti, ponudi da će napustiti tu službu, onda sam ja, naravno, da bih popravila pogrešku, u stanju varati, lagati, podvaljivati, činiti sve najgore, samo ako to pomaže. Ali to onda činim, barem ja u to verujem, isto onoliko zbog tebe koliko zbog nas.«

Neko zakuca. Olga pritrča vratima i otključa ih. Jedan tračak svetlosti iz fenjera dopre u pomrčinu. Kasni posetilac postavljao je pitanja šapatom i šapatom dobivao odgovore, ali nije se hteo zadovoljiti njima, već je nastojao ugurati se u sobu. Olga ga zasigurno nije više mogla zadržavati i zato pozva Amaliju, od koje je očigledno očekivala da će, kako se roditelji ne bi probudili, sve učiniti da ga otera. Zaista, Amalija odmah pritrča, gurnu Olgu u stranu, iziđe na ulicu i zatvori vrata za sobom. Ne prođe ni trenutak, a ona se već vrati, tako brzo je postigla ono što je Olgi bilo nemoguće.

K. onda doznade od Olge da je poseta bio namenjena njemu: to je bio jedan od pomoćnika koji ga je tražio po Friedinu nalogu. Olga ga je htela sakriti od pomoćnika, on može, ako hoće, posle priznati Friedi da je bio ovde, ali pomoćnik ga nije trebao pronaći. K. se složi s tim. Međutim, on dobi Olginu ponudu da tu provede noć i dočeka Barnabasa. Samu ponudu on bi možda već i prihvatio, jer noć je već bila poodmakla, a i činilo mu se da je on sada, hteo ili ne hteo, već toliko povezan s ovom porodicom da je prenoćište ovde, iako možda neugodno iz drugih razloga, s obzirom na tu povezanost najprirodnije koje u selu može naći; pa ipak on odbi jer ga je uplašila pomoćnikova poseta, nije mu bilo jasno kako su se to Frieda, koja je ipak znala što on hoće a što neće, i pomoćnici, koji su ga se naučili bojati, opet toliko zbližili da se Frieda nije ustručavala po njega poslati pomoćnika, uostalom samo jednog, dok je drugi svakako ostao kod nje. On upita Olgu ima li bič; ona to nije imala, ali je imala dobar štap od trske, on ga uze, a onda upita postoji li još jedan izlaz iz kuće; takav izlaz je postojao kroz dvorište, istina, moralo se preskočiti preko ograde susednog vrta i proći kroz taj vrt, dok se ne dođe na ulicu. K. je bio spreman na to. Dok ga je Olga vodila kroz dvorište prema ogradi, K. ju je pokušao na brzinu umiriti zbog njenih briga i rekao joj je da se on zbog njenih trikova kojima se služila pri pričanju nimalo ne ljuti, naprotiv, da je dobro razume i da joj zahvaljuje na poverenju koje ima u njega i koje je pokazala ovim pričanjem, i naloži joj da Barnabasa odmah pošalje u školu čim se vrati kući, pa makar još bila noć. Istina, poruke koje očekuje preko Barnabasa nisu njegova jedina nada, inače bi s njim loše stajalo, ali ipak ih se nikako ne želi odreći, on želi s njima računati, pritom ne misli zaboraviti ni na Olgu, jer sama Olga njemu je možda sad još važnija od Barnabasovih poruka, važna mu je njena srčanost, njena uviđavnost, njena bistrina i njeno žrtvovanje za porodicu. Kad bi trebao birati između Olge i Amalije, ne bi trošio mnogo vremena na razmišljanje. I on joj s puno srdačnosti stegne ruku dok se prebacivao preko ograde susednog vrta.

Нема коментара:

Постави коментар