19. 12. 2023.

Franc Kafka, Dvorac , Amalijina tajna

Amalijina tajna

»Sudi sam«, reče Olga, »uostalom, zvuči sasvim jednostavno, ne može se odmah shvatiti kako je moguće da ima tako veliku važnost. U dvorcu postoji jedan visoki činovnik koji se zove Sortini.« »Čuo sam već o njemu«, reče K., »on je ucestvovao u mom postavljanju.« »To ne verujem«, reče Olga, »Sortini je vrlo malo poznat javnosti. Da ga nisi zamenio sa Sordinijem, napisano s ‘d’?« »Imaš pravo«, reče K., »to je bio Sordini.« »Da«, nastavi Olga, »Sordini je vrlo poznat, on je jedan od najvrednijih činovnika, o njemu se mnogo govori. Nasuprot njemu, Sortini je vrlo povučen i mnogima stran. Pre nešto više od tri godine videla sam ga prvi i poslednji put. To je bilo trećeg jula, prilikom jedne svetkovine vatrogasnog društva, na kojoj je ucestvovao i dvorac i priložio jednu novu vatrogasnu prskalicu. Sortini, koji se delom bavi i poslovima vatrogasne službe (ili je možda samo tu zamenjivao nekog — činovnici obično zastupaju jedan drugog i zato je teško znati nadležnost ovog ili onog činovnika), ucestvovao je prilikom predaje prskalice; bili su tu, naravno, i drugi iz dvorca, činovnici, poslužitelji, i Sortini je stajao sasvim otraga, kao što odgovara njegovom karakteru. To je jedan malen, slabašan, zamišljen gospodin; nešto što je uopste svima koji su ga videli palo u oči, bio je način na koji su se kod njega slagale bore lica — a bilo ih je mnogo, mada on svakako nije imao više od četrdeset godina — naime, sve bore pružale su se pravolinijski, svrstane lepezasto, preko čela ka korenu nosa; tako nešto ja dotle uopste nisam videla. Lepo, to je dakle bila ta svetkovina. Mi, Amalija i ja, radovale smo se zbog toga nedeljama unapred, praznične haljine bile su delomice obnovljene, naročito je Amalijina haljina bila lepa, bela bluza spreda kao naduvana, čipke jedan red za drugim, majka je posudila u tu svrhu sve svoje čipke; ja sam tada bila zavidna i plakala sam do pola noći uoči svetkovine. Tek kad je ujutro došla da nas vidi gazdarica gostionice Kod mosta...« »Gazdarica gostionice Kod mosta?« upita K. »Da«, odgovori Olga, »ona je bila naša velika prijateljica; dakle, ona je došla, morala je priznati da Amalija ima prednost nada mnom, i da bi me umirila posudila mi je svoju ogrlicu s češkim granatima. Kad smo zatim bile potpuno spremne, Amalija je stajala ispred mene, mi smo joj se svi divili i otac je rekao: ‘Pamtite šta vam kažem, Amalija će danas dobiti mladoženju’, tada sam, ni sama ne znam zašto, skinula ogrlicu, svoj ponos, i obesila je Amaliji oko vrata, i više joj nimalo nisam zavidela. Naprotiv, poklonila sam se pred njenom pobedom, kao što sam verovala da se svako mora pokloniti, možda nas je onda iznenadilo to što je ona izgledala drukčije nego obično, jer uistinu lepa nije bila, ali njen mrki pogled, koji je otada zadržala, prelazio je visoko preko nas, i svi smo se gotovo u doslovnom smislu neodoljivo klanjali pred njom. Svi su to primetili, pa i Lasemann i njegova žena, koji su došli da nas povedu.« »Lasemann?« upita K. »Da, Lasemann«, odgovori Olga. »Mi smo onda zaista bili vrlo dobro viđeni i svetkovina ne bi takoreći ni mogla početi bez nas, jer je moj otac bio treći rukovodilac vatrogasnog kursa.« »Zar je otac još bio tako krepak?« upita K. »Otac?« reče Olga, kao da ne razumije tačno. »Pre tri godine bio je još gotovo mlad čovek; on je, na primer, prilikom jednog požara u Gospodskom konaku trčećim korakom izneo na leđima jednog činovnika, teškog Galatera. Ja sam bila prisutna; to, istina, nije bio pravi požar, samo se suvo drvo pored peći počelo pušiti, ali Galater se uplašio, zvao je kroz prozor u pomoć, vatrogasci su došli i moj ga je otac izneo, mada je vatra već bila ugašena. Naravno, Galater se teško kreće, a u takvim slučajevima mora se biti oprezan. Ja sve to pričam samo zbog oca, otada nije prošlo više od tri godine, a pogledaj kako on tamo sedi!« K. tek sad primeti da se Amalija vratila u sobu, ali je bila daleko, kraj stola svojih roditelja, hranila je majku koja nije mogla pomicati reumatične ruke i pritom govorila ocu da se treba još malo strpiti zbog jela, odmah će doći i njega nahraniti. Ali njeno nagovaranje nije imalo uspeha, jer otac, nestrpljiv da dođe do svoje supe i svladavši svoju telesnu nemoć, pokušavao je supi čas srknuti kasikom, čas piti iz tanjira, i ljutito je gunđao kad mu ni jedno ni drugo nije polazilo za rukom:kasika bi bila prazna pre nego što bi stigla do usta, i nikad usta, već jedino opušteni brkovi utapali su se u supu, tako da je curilo i kapalo na sve strane samo ne u usta. »Zar su to tri godine napravile od njega?« upita K.; ali i dalje prema starima i celom tom uglu porodicnog stola nije osećao sažaljenje već samo zlovolju. »Tri godine«, reče Olga polako, »ili bolje rečeno nekoliko sati jedne svetkovine. Svetkovina je bila na jednoj livadi ispred sela, kraj potoka, već je bilo sveta kad smo stigli, došlo ib je dosta i iz susednih sela, sasvim smo bili pometeni od galame. Otac nas je, naravno, odveo najpre do vatrogasnog creva, smejao se od radosti kad ju je video, novo crevo činilo ga je sretnim, počeo ga je pipkati i objašnjavati nam, nije trpeo ni prigovore ni suzdržanost drugih; ako je bilo nešto za videti ispod morali smo se svi sagnuti i gotovo zavlačiti; Barnabas, koji se tada opirao da to učini, dobio je batine. Samo Amalija nije vodila računa o crevu , stajala je tu uspravno u svojoj lepoj haljini i niko joj se ništa nije usuđivao reći, ja sam joj s vremena na vreme prilazila i uzimala je ispod ruke, ali ona je cutala. Ni danas ne mogu sebi objasniti kako se to dogodilo da smo tako dugo ostale kraj pumpe, i tek kad se otac od nje odlepio primetili smo Sortinija, koji je bio naslonjen na jednu ruku iza pumpe. Istina, tada je bilo strahovito bučno, više nego što je to običaj na svetkovinama. Dvorac je, naime, vatrogascima poklonio i nekoliko truba, neku posebnu vrstu instrumenata, iz kojih su se s najmanje snage — i dete je to bilo u stanju — mogli izvlačiti divlji tonovi.Ko bi ih čuo poverovao bi da su Turci već tu, i nije bilo moguće naviknuti se na njih, jeza je podilazila pri svakom novom trubljenju. I budući da su to bile nove trube, svako ih je hteo okušati, a kako je bila narodna svetkovina, to su svakom i dopuštali. Baš oko nas, valjda ih je Amalija primamila, bilo je nekoliko takvih trubača. Zaista je bilo teško ostati pri zdravim čulima, i kad se još uz to, po očevom zahtevu, morala poklanjati sva pažnja pumpi, onda je to bilo najviše što se moglo očekivati, i eto zato toliko dugo nismo primetili Sortinija, koga i inače od ranije nismo poznavali. ‘Tamo je Sortini’, došapnu napokon — ja sam tu stajala — Lasemann ocu. Otac se duboko pokloni i uzrujano dade i nama znak da se poklonimo. Mada ga dotle nije poznavao, otac je oduvek cenio Sortinija kao stručnjaka u vatrogastvu i često kod kuće o njemu govorio, i zato nas je tada toliko iznenadilo i učinilo nam se vrlo značajno da sada Sortinija u stvarnosti vidimo. Međutim, Sortini nije o nama vodio računa—to nije bila osobina samo Sortinija, činovnici su se mahom pokazivali ravnodušni pred publikom — a bio je i umoran, samo ga je službena dužnost zadržavala ovde dole. Nisu baš najgori činovnici oni koji te svečane dužnosti podnose kao kakav naročit teret. Drugi činovnici i poslužitelji, kad su već bili tu, mešali su se s narodom, ali Sortini je ostao pored pumpe i svakog koji je pokušao da mu se približi s nekom molbom ili nekom laskavom rečju odbijao je cutnjom. Tako se dogodilo da je on primetio nas još kasnije nego mi njega. Tek kad smo se mi s poštovanjem duboko poklonili i otac pokušavao da nas ispriča, on je pogledao u našem pravcu, i gledao nas redom, jedno po jedno, umorno. Izgledalo je kao da uzdiše što je pored jednog lica uvek još jedno, dok ne dođe tako do Amalije, zbog koje mora da podigne pogled, jer ona je bila mnogo veća od njega. Tu se on kao zagrcnu, i skoči preko rukunice da bi bio bliže Amaliji. Mi smo u prvi mah to pogrešno shvatili i htedosmo mu, pod vodstvom oca, svi prići, ali nas on zadrža uzdignutom rukom i onda nam dade znak da odemo. To je bilo sve. Mi smo na račun toga mnogo zadirkivali Amaliju, govoreći joj kako je zaista našla mladoženju, i u svom neznanju bili smo vrlo raspoloženi zbog toga celo popodne. Amalija je, međutim, bila cutljivija nego ikad. Ona se do ušiju zaljubila u Sortinija, govorio je Brunsvvick, koji je uvek pomalo neotesan i nema razumevanja za takve prirode kao što je Amalija; ali ovaj put činilo nam se da je njegova primedba na mestu. Uopste, toga dana smo svi, osim Amalije, bili kao pomahnitali i ošamućeni, od slatkog vina iz dvorca, kad smo se oko ponoći vratili kući.« »A Sortini?« upita K. »Da, Sortini«, reče Olga, »Sortinija sam u toku svetkovine češće viđala u prolazu, sedio je na rukunici, s rukama prekrstenim na grudima, i tako ostao dok nisu došla kola iz dvorca da ga odvezu. Nije čak prisustvovao ni vatrogasnim vežbama, prilikom kojih se otac, baš u nadi da će ga Sortini gledati, naročito istaknuo ispred svih svojih vršnjaka.« »I ništa više o njemu niste čuli?« upita K. »Meni izgleda da ti mnogo uvažavaš Sortinija.« »Da, uvažavam«, reče Olga. »Da, a i čuli smo još o njemu. Idućeg jutra probudio nas je iz bunovnog sna jedan Amalijin uzvik. Drugi su opet ponovno legli, ali ja sam se potpuno razbudila i dotrčala Amaliji. Ona je stajala pored prozora i držala u ruci jedno pismo koje tek što joj je jedan čovek dodao kroz prozor; čovek je čekao odgovor pod prozorom. Amalija je pismo — bilo je kratko — već bila pročitala i držala ga u tromo opuštenoj ruci. Ja sam klekla pored nje i tako čitala pismo. Tek što sam pročitala, Amalija ga opet podiže, bacivši jedan kratak pogled na mene, ali više se nije mogla prisiliti da pismo čita, već ga podere, baci komadiće van čoveku u lice i zatvori prozor. To je bilo tog sudbonosnog jutra. Ja ga zovem sudbonosnim, ali svaki trenutak prethodnog popodneva bio je isto tako sudbonosan.« »A što je pisalo u pismu?« upita K. »Da, to još nisam ispričala«, reče Olga. »Pismo je bilo Sortinijevo, adresirano na devojku s ogrlicom od granata. Sadržaj ne mogu ponoviti. Tražio je da dođe u Gospodski konak, i to da Amalija odmah dođe jer se za pola sata Sortini mora odvesti. Pismo je bilo napisano najprostačkijim izrazima, koje dotle nikad nisam čula i samo onako u međusobnoj vezi upola razumela njihov smisao. Ko Amaliju nije poznavao i samo ovo pismo pročitao, morao bi devojku kojoj se neko usuđuje tako pisati smatrati nečasnom, makar da uopste nije ni dirnuta. Jer to nije bilo nikakvo ljubavno pismo, nijedne laskave reči u njemu nije bilo, šta više Sortini je očigledno bio ljut što ga je pogodio Amalijin pogled i zadržao od njegovih poslova. Mi smo to posle tako objasnili: Sortini je verovatno nameravao da se odveze u dvorac još iste večeri, u selu je ostao samo zbog Amalije, i ujutro, ljut što ni preko noći nije uspeo zaboraviti Amaliju, seo je i napisao pismo. Pismo je u prvi mah moralo izazvati ogorčenje i kod najhladnokrvnije, ali bi kasnije kod neke koja je drukčija od Amalije verovatno prevladao strah zbog ljutitog i pretećeg tona pisma; ali Amalija je ostala pri ogorčenju, jer ona ne zna za strah, ni kad je u pitanju ona, ni drugi. I dok sam se ja opet zavukla u krevet i ponavljala prekinutu završnu rečenicu: ‘Da odmah dođeš ili...’ Amalija je ostala na prozoru i gledala van, kao da očekuje još druge pismonoše i spremna ih otpratiti isto onako kao prvog.« »To su dakle činovnici«, reče K. s nelagodnošću, »i takvih tipova ima među njima. Što je učinio tvoj otac? Nadam se da se odlučno žalio protiv Sortinija na nadležnom mestu, ako već nije pretpostavio kraći i sigurniji put do Gospodskog konaka. Najgore u celoj toj stvari nije što je uvreda nanesena Amaliji, to se dalo lako ispraviti, ne znam zašto ti tome poklanjaš toliko pažnje; zašto je morao Sortini jednim takvim pismom osramotiti Amaliju za sva vremena, kako bi se to dalo zaključiti iz tvog pričanja, a baš to nije tačno, jer je Amaliji moglo lako biti pribavljeno zadovoljenje, i posle nekoliko dana celi slučaj pao bi u zaborav. Sortini nije osramotio Amaliju, već samog sebe. Dakle, ja sam se zgranuo na Sortinija, na mogućnost da dođe do takve zloupotrebe vlasti. Ono što u ovom slučaju nije uspelo, jer je bilo previše otvoreno rečeno i potpuno prozirno i imalo u Amaliji jednog nadmoćnog protivnika, u hiljadu drugih slučajeva, samo malo nepovoljnijih slučajeva, može potpumo uspeti a da to niko ne primeti, čak ni sama žrtva.« »Tiho«, reče Olga, »Amalija nas gleda.« Amalija je nahranila roditelje i sada se spremala majku razodenuti za spavanje; baš joj je bila odvezala suknju, uzdigla malo majčinu ruku, koju je držala oko svog vrata, svukla suknju i ponovno je blago spustila. Otac, stalno nezadovoljan time što je majka uvek prva podvorena — a što je očigledno bilo samo zbog toga što je majka bila još bespomoćnija od njega — pokušavao se svući sam, verovatno da bi kaznio kćer zbog njene tobožnje sporosti; ali iako je bio počeo s onim što je bilo najlakše i najnepotrebnije, naime s previše velikim papučama u koje su njegove noge bile uvučene, nikako nije uspevao stresti ih s nogu; ubrzo je morao od toga odustati, i mumljajući promuklo, opet se ukočio na svojoj stolici.

»Ti nisi shvatio ono što je presudno«, reče Olga, »možda ti imaš u svemu pravo, ali presudno je bilo to da Amalija nije otišla u Gospodski konak. To kako je ona postupila s donosiocem pisma moglo je još i proći, nekako bi se zabašurilo; ali zbog toga što nije otišla, bačeno je prokletstvo na našu porodicu, a prema tome i postupak prema donosiocu pisma postao je nešto neoprostivo, šta više za javnost, to je postalo najvažnije.« »Kako!« uzviknu K. i odmah spusti glas pošto Olga molećivo diže ruku. »Ti nećeš valjda, kao sestra, kazati da je Amalija trebala poslušati Sortinija i otrčati u Gospodski konak?« »Ne«, reče Olga, »Bog neka me sačuva takvog sumnjičenja, kako možeš takvo što i pomisliti? Ja ne poznajem nikoga ko bi bio u pravu više nego Amalija, ma što radila. Istina, da je otišla u Gospodski konak, ja bih joj isto tako dala za pravo, ali to što nije otišla, to je herojstvo. Što se mene tiče, ja ću priznati, ja bih otišla kad bih dobila takvo pismo. Ja ne bih bila u stanju podneti strah od onoga što će doći, to je mogla samo Amalija. Bilo je, naravno, više izlaza; neka druga, na primer, lepo bi se uredila i pričekala da izvesno vreme prođe i onda otišla u gostionicu i tamo doznala da je Sortini otišao, da se odvezao možda odmah pošto je poslao pismo, jer gospoda imaju promenljivu ćud. Ali Amalija nije to učinila, ni to, ni išta slično, ona je bila previše uvređena i odgovorila je bez okolišanja. Da se samo prividno odazvala pozivu, da je samo na vreme prešla prag Gospodskog konaka, nesreća bi mogla biti izbegnuta, mi imamo ovde vrlo mudre advokate koji su u stanju ni iz čega stvoriti sve što se želi, ali u ovom slučaju ni to povoljno ništa nije bilo dano, naprotiv, uz to je došlo obeščašćenje Sortinijeva pisma i vređanje donosioca.« »Ali o kakvoj nesreći ti govoriš?« reče K., »O kakvim advokatima ?Zar je uopste bilo moguće Amaliju optuživati, ili šta više kažnjavati zbog Sortinijeva zločinačkog postupanja?« »Jest«, reče Olga, »bilo je moguće. Istina, ne po nekom redovnom sudskom postupku i da kazna padne odmah, ali je ona bila kažnjena na drugi način, i ona i cela naša porodica, a kako je ta kazna teška, to valjda počinješ i ti uviđati. Tebi to izgleda nepravedno i strašno, ali to je potpuno usamljeno mišljenje u selu, ono je za nas vrlo povoljno i trebalo bi nam pružati utehu, i bilo bi tako da se ono ne zasniva očigledno na zabludama. Ja ti mogu to tako dokazati, oprosti ako pritom govorim o Friedi, ali između Friede i Klamma — svejedno kako se to posle završilo — dogodilo se nešto sasvim slično kao između Amalije i Sortinija, pa i ti nalaziš sada da je to u redu, iako ti je u početku možda izgledalo strašno. I to nije samo navika, navika ne može toliko da otupi čoveka kada je reč o prostom rasuđivanju, ne, to je odbacivanje zabluda.« »Ne, Olga«, reče K., »ja ne znam zašto ti uvlačiš Friedu u tu stvar, slučaj je ipak sasvim drukčiji, nemoj mešati stvari koje su u temelju različite, i pričaj dalje.« »Molim te«, reče Olga, »nemoj mi zameriti ako i dalje ostanem pri toj usporedbi, to je samo ostatak zabluda koje ti još imaš u pogledu Friede, kad smatraš da je trebaš braniti od te usporedbe. Nju ne treba braniti, već samo hvaliti. Kad uspoređujem oba slučaja, ja ne kažem time da su oni isti: u stvari, oni se odnose jedan prema drugom kao crno i belo, a belo je Frieda. Friedi se u najgorem slučaju može smejati, kao što sam ja na neprimeren način činila to u krčmi — posle sam se zbog toga mnogo kajala — ali čak ko se makar tu samo smeje, već je zlonameran ili pakostan, pa ipak smejati se može. Amaliju, međutim, mora prezirati svako ko s njom nije u krvnoj vezi. U tome su to dva iz temelja različita slučaja, kao što ti kažeš, ali su ipak i slični.« »Ali nisu slični«, ponovi K., vrteći zlovoljno glavom, »ostavi Friedu na miru, Frieda nije dobila tako divno pismo kao Amalija od Sortinija i Frieda je zaista volela Klamma, i ko to sumnja, može je pitati, ona njega i sada još voli.« »Ali zar u tome ima neke velike razlike?« upita Olga. »Misliš li ti da Klamm ne bi mogao isto tako pisati Friedi? Kad gospoda ustanu s pisaćeg stola, ona su takva, ne mogu se snaći u svetu, iz rastresenosti mogu govoriti najgrublje stvari, istina ne svi, ali mnogi. Pismo Amaliji poteklo je iz rastresenosti, stavljeno je na papir pri potpunom podcenjivanju stvarno napisanog. Šta mi znamo kakvim se mislima gospoda nose. Jesi li ti sam slušao ili čuo od drugih kakvim se tonom Klamm obraćao Friedi? Poznato je da je Klamm vrlo grub. Priča se da on satima ništa ne govori, a onda najednom kaže tako neku grubost da te jeza prođe. To se ne priča za Sortinija, kao što se uopste o njemu malo zna. U stvari, jedino što se o njemu zna, to je da ima ime slično Sordiniju: da nije te sličnosti imena on verovatno ne bi ni bio poznat. Čak i kao stručnjaka za vatrogasnu službu mešaju ga, izgleda, sa Sordinijem, koji je zaista stručnjak i koji iskorištava sličnost imena kako bi posebno dužnost ucestvovao na svetkovinama prebacio na Sortinija, da bi se on mogao neometano posvetiti svom poslu. Kad jednog takvog svetskog čoveka kao što je Sortini obuzme ljubav prema jednoj seoskoj devojci, onda to naravno sasvim drukčije izgleda nego kad se uzgred zaljubi jedan stolarski kalfa. Treba isto tako imati u vidu da između jednog činovnika i kćeri jednog obućara postoji velika klasna razlika koju treba premostiti; Sortini ju je pokušao premostiti na ovaj način, drugi bi se mogao poslužiti drukčijim. Doduše, kaže se da mi svi pripadamo dvorcu, da ne postoje klasne razlike i da se nema što premostiti, i verovatno je uglavnom tako, ali mi smo na žalost imali prilike videti da nije tako baš onda kad bi trebalo biti. U svakom slučaju, na temelju svega toga trebao bi ti Sortinijev način postupanja postati razumljiviji, manje neverovatan, i zaista, kad se usporedi s onim Klammovim načinom, on postaje mnogo razumljiviji i podnošljiviji, čak i onom koji je vrlo blisko umešan. Kad Klamm piše nežno pismo, ono deluje mučnije nego najgrublje pismo Sortinijevo. Trebaš me samo dobro razumeti, ja se ne usuđujem kritikovati Klamma, ja samo upoređujem, jer se ti protiv poredjenja buniš. Klamm se ponaša prema ženama kao kakav poručnik, naređuje da mu dođe čas ova čas ona, ni jednu ne drži dugo, i tako kao što im naređuje da dođu, naređuje im i da odu. Ah, Klamm se čak ne bi potrudio ni napisati pismo. I zar je onda u poredjenju i s tim i dalje odvratno kad jedan Sortini, koji živi sasvim povučeno i čiji je odnos prema ženama u najmanju ruku nepoznat, sedne i svojim lepim činovničkim rukopisom napiše jedno, istina, gadno pismo? I ako u tome ne postoji nikakva razlika u Klammovu korist, već naprotiv, treba li onda tu razliku pružiti Friedina ljubav? Ja mislim da je odnos žena prema činovnicima vrlo teško, odnosno vrlo lako oceniti. Tu uvek ima ljubavi. Nesretne činovničke ljubavi nema. U tom pogledu ne predstavlja nikakvu pohvalu kada se za jednu devojku kaže — pritom ja izdaleka ne govorim samo o Friedi — da se podala nekom činovniku samo zato što ga voli. Tačno je da ga voli i tačno je da mu se podala, ali za pohvalu tu nema ničeg. Međutim, Amalija nije volela Sortinija, primetićeš ti. Pa dobro, nije ga volela, ali možda ga je ipak i volela, ko može tu presuditi? Čak ni ona sama. Kako može verovati da ga nije volela kad ga je odbila tako odlučno kako valjda još nikad nijedan činovnik nije bio odbijen? Barnabas kaže da on još i danas koji put zadrhti od pokreta kojim je ona pre tri godine zalupila prozor. To je istina, i zbog toga joj se ne smeju postavljati pitanja. Ona je sa Sortinijem raskrstila i zna samo toliko; je li ga volela ili nije, s tim ni sama nije načisto. Mi međutim znamo da žene ne mogu drukčije nego voleti činovnike koji na njih bace oko; šta više, one činovnike vole i pre toga, ma koliko to poricale, a Sortini ne samo da je bacio oko na Amaliju nego je tada i preko rukunice preskočio kada je Amaliju ugledao, preskočio rukunicu svojim od sedenja za pisaćim stolom ukrućenim nogama. Ali Amalija je izuzetak, reći ćeš ti. Da, ona je to, ona je to i dokazala kada se usprotivila otići Sortiniju, a to je dovoljan izuzetak. Međutim, da ona pored toga još Sortinija nije ni volela, to bi već bio skoro previše veliki izuzetak, to se već više uopste ne bi moglo shvatiti. Mi smo svakako onog popodneva bili obuzeti slepilom, ali da se nama ipak tada činilo da primećujemo ponešto od Amalijine zaljubljenosti, svedoči ipak da nismo bili baš sasvim zaslepljeni. A kad se sve to poveže, kakva onda ostaje razlika između Friede i Amalije? Jedino ta da je Frieda učinila ono što je Amalija odbila učiniti.« »Može biti«, reče K., »ali glavna razlika za mene je u tome što je Frieda moja zaručnica, dok me Amalija zanima samo kao Barnabasova sestra, sestra kurira iz dvorca, i njena sudbina je možda upletena u službu Barnabasovu. Da je njoj neki činovnik naneo kakvu očajnu nepravdu, kao što je to meni u početku tvog pričanja izgledalo, to bi me više zanimalo, ali i tada mnogo više kao javna stvar nego kao licni bol Amalijin. Međutim, na temelju tvog pričanja cela slika se menja na jedan način, koji, istina, meni nije sasvim shvatljiv, ali ipak dovoljno uverljiv, jer si ti ta koja priča, i zato ću ja vrlo rado preći preko te stvari, jer ja nisam vatrogasac, i što se mene tiče Sortini! Ali, naravno, Frieda me se tiče, i meni je zato čudno kako ti, kojoj ja potpuno verujem i želim i dalje verovati, stalno pokušavaš okolišnim putem, preko Amalije, Friedu napadati i preda mnom je sumnjičiti. Ja neću reći da ti to činiš s namerom, ili šta više s lošom namerom, jer u tom slučaju ja bih već odavno morao otići. To ti ne činiš namerno, već okolnosti te navode na to. Iz ljubavi prema Amaliji ti želiš nju izdići iznad svih drugih žena, i kako u samoj Amaliji ne možeš naći dovoljno pohvalnog da posluži toj svrsi, pomažeš se time što druge žene omalovažavaš. Amalijin pothvat je neobičan, ali što ti više o tom pothvatu pričaš, to je teže presuditi je li on bio veliki ili mali, mudar ili luckast, herojski ili kukavički, Amalija drži svoje pobude zatvorene u svojim grudima i niko ih od nje neće otrgnuti. Frieda, naprotiv, nije učinila ništa neobično, ona se samo povela za svojim srcem, to je jasno svakom ko dobronamerno gleda na tu stvar, i to može svako proveriti, tu nema mesta ogovaranju. Ja međutim neću ni Amaliju omalovažavati, ni Friedu braniti, već ti samo hoću dati do znanja kakav je moj stav prema Friedi i da je svaki napad na Friedu ujedno napad na moju egzistenciju. Ja sam svojom voljom ovamo došao i svojevoljno se ovde ugnezdio, ali za sve što se otada zbilo, a pre svega za izglede svoje budućnosti — oni postoje, ma kako inače bili tmurni — za sve to imam zahvaliti Friedi, i to se ne može poreći. Doduše, ja sam ovde primljen za geometra, ali to je samo prividno, sa mnom su se igrali, terali me iz svake kuće, igraju se sa mnom i sada, ali to nije više tako jednostavno, ja sam u izvesnoj meri uhvatio korenje, a to već znači nešto, ma kako sve to bilo sitno, ja sad imam svoj dom, svoje mesto i stvaran posao, imam zaručnicu koja mi pomaže u službenim dužnostima kad imam druge poslove; ja ću se njome oženiti i postati žitelj ove opstine, ja imam osim službene i jednu privatnu vezu, iako još neiskorištenu, s Klammom. Može li se reći daje to malo? I kad ja k vama dolazim, koga vi pozdravljate? Kome ti pričaš istoriju svoje porodice? Od koga se ti nadaš da je u mogućnosti, makar samo majušnoj, nimalo verovatnoj mogućnosti, pružiti ti bilo kakvu pomoć? Sigurno ne od mene, geometra kojeg su pre nedelju dana Lasemann i Brunswick silom izgurali iz svoje kuće, već se tome nadaš od čoveka koji već ima izvestan uticaj, ali za taj uticaj ja trebam zahvaliti Friedi, koja je toliko skromna da zasigurno neće ni čuti ako je pokušaš ispitivati o tome. Pa ipak, po svemu tome izgleda da je Frieda u svojoj nevinosti učinila više nego Amalija u svojoj oholosti, jer vidiš, ja imam utisak da ti tražiš pomoć za Amaliju. I to od koga? Uistinu ni od koga drugog nego od Friede?« »Zar sam ja zaista tako ružno govorila o Friedi?« reče Olga. »Sigurno je da to nije bila moja namera i verujem da nisam to ni učinila, ali naš položaj je takav da smo se mi razišli s celim svetom, i čim se počnemo žaliti, to nas ponese i odnese ni sami ne znamo kamo. Ti si također u pravu, sad postoji jedna velika razlika između nas i Friede, i dobro je da ona jednom bude naglašena. Pre tri godine mi smo bile devojke iz građanskog staleža, a Frieda sluškinja u gostionici Kod mosta, mi smo prolazile pored nje ne udostojivši je ni jednog pogleda, sigurno je da smo bile ohole, ali smo tako bile odgojene. A kako to sada izgleda, mogao si videti one večeri u Gospodskom konaku: Frieda s bičem u ruci, a ja s gomilom sluga. Ali još je i gore. Frieda nas može prezirati, to odgovara njenom položaju, stvarni odnosi prisiljavaju je na to. Ali ko nas sve ne prezire! Ko god se odluči prezirati nas, odmah dođe u najviše društvo. Poznaješ li Friedinu naslednicu? Zove se Pepi. Ja sam je tek preksinoć upoznala, dosada je bila sobarica. U pokazivanju prezira prema meni ona sigurno nadmašuje i Friedu. Ona me je kroz prozor spazila, kad sam dolazila uzeti pivo, dotrčala je do vrata i zaključala ih, morala sam je dugo moliti i obećati joj vrpcu, koju sam nosila u kosi, pre nego što mi je otvorila. A kad sam joj onda dala vrpcu, ona ju je bacila u ugao. Pa lepo, neka me prezire, ja sam donekle i upućena na njenu blagonaklonost, i ona je konobarica u Gospodskom konaku; istina, ona je tamo samo privremeno i nema kvalitete koje su potrebne da bi stalno ostala na tom mestu. Trebalo bi samo čuti kako gostioničar razgovara s njom i onda usporediti to s načinom na koji je razgovarao s Friedom, ali to Pepi ne smeta da prezire i Amaliju, Amaliju čiji bi jedan pogled bio dovoljan da sićušnu Pepi sa svim njenim pletenicama i vrpcama očisti iz sobe brzinom koju ona, upućena samo na svoje debele nožice, nikad ne bi bila u stanju sama postići. Kakvo sam odvratno brbljanje o Amaliji morala opet juče od nje slušati, dok mi gosti nisu napokon prišli u pomoć, istina onako kako si ti već jednom video.« »Koliko si ti preplašena«, reče K., »ja sam samo hteo Friedu staviti na mesto koje joj odgovara, a ne ponižavati vas, kao što si ti sad shvatila. I po mom mišljenju vaša porodica ima nesto neobično, ja to nisam precutao; ali otkud to da to neobično daje povod za preziranje, ja to ne mogu shvatiti.« »Ah, K.«, reče Olga, »ono što me plaši, to je da ćeš i ti to razumeti. Zar ti nikako nije jasno da je Amalijino držanje prema Sortiniju dalo prvi povod za to preziranje?« »To je ipak vrlo čudno«, reče K., »zbog toga se Amaliji mogu diviti ili je osuđivati, ali prezirati je? A zatim, ako je, iz meni neshvatljivih razloga, Amalija zaista izložena preziranju, zašto se to preziranje proteže na sve vas, na celu nevinu porodicu? To, na primer, da Pepi pokazuje prezir prema tebi, zaista je previše i ja ću joj natrljati nos kad se vratim u Gospodski konak.« »Kad bi ti, K., hteo promeniti sve one koji nas preziru, onda bi to bio težak posao, jer sve potiče iz dvorca. Ja se još dobro sećam prepodneva koje je sledilo onom jutru. Brunswick, koji je tada bio pomoćnik kod nas, došao je kao i svakog drugog dana, otac mu je dodelio posao i poslao ga kući, mi smo sedeli za doručkom, svi su bili raspoloženi, izuzevši Amaliju i mene; otac je stalno pričao o svetkovini, imao je razne planove u pogledu vatrogasne službe, u dvorcu, naime imaju vlastito vatrogasno društvo, koje je takođe bilo poslalo svoje predstavnike na svetkovinu, s kojima se ponešto i diskutovalo, prisutna gospoda iz dvorca videla su što su u stanju naši vatrogasci, vrlo pohvalno se izrazili o postignutim rezultatima, usporedili ih s onim što su u stanju postići vatrogasci dvorca, i usporedba je bila u našu korist, govorilo se tako o potrebi reorganizacije vatrogasne službe dvorca, za to su potrebni instruktori iz sela, istina nekoliko ih je dolazilo u obzir, ali otac se ipak nadao da će izbor pasti na njega. O tome je baš tada govorio, i kako je njegov ljudski običaj da se za stolom raširi, sedeo je on tako, pokrivši rukama pola stola, i tako je kroz otvoren prozor gledao u nebo, njegovo lice je bilo mlado i ozareno nadom — nikad ga više takvog neću videti. A onda Amalija, s promišljenošću koju mi kod nje dotle nismo zapažali, reče da ne treba mnogo verovati tome što gospoda govore, gospoda imaju običaj u takvim prilikama kazati nešto povoljno, ali to ima malo ili nimalo važnosti, jer tek što je izgovoreno, a već je zauvek zaboravljeno, istina u idućoj prilici ljudi opet nasednu verujući njihovim lepim rečima. Matijoj zabrani da tako govori, otac se samo nasmeja njenom mudrovanju i sveznanju, ali onda zamucnu, kao da nešto traži, nešto čega se tek tada setio da ga nema; međutim, sve je ipak bilo tu, i on reče: ‘Brunsvvick je pričao o nekom kuriru i razderanom pismu i pitao me znamo li mi nešto o tome koga se to tiče i što je posredi’. Mi smo cutale, Barnabas, onda još mlad kao janješce, reče nešto iznimno glupo ili smelo, počesmo razgovarati o nečem drugom i stvar pade u zaborav.«

Нема коментара:

Постави коментар