22. 12. 2023.

Franc Kafka, Dvorac (Glava sedamnaesta )

t U pomrčini pred Gospodskim konakom stajala je jedna mala grupa ljudi, od kojih su dvojica-trojica držali fenjere u ruci, tako da su se mogla razaznati neka lica. K. nađe samo jednog poznanika, kočijaša Gerstackera, koji ga pozdravi pitanjem: »Ti si još u selu?« »Da«, odgovori K., »ja sam ovamo došao za stalno.« »Mene se to ne tiče«, reče Gerstacker, zakašlja se snažno i okrene se drugima.

Pokaza se da su svi čekali Erlangera. Međutim, Erlanger je već bio stigao, ali pre nego što će početi primati stranke, vodio je poslovne razgovore s Momusom. Među onima koji su čekali razgovor se vodio uglavnom o tome zašto se nije smelo čekati u kući, nego se moralo stajati ovde, vani, u snegu. Istina, jako hladno nije bilo, ali ipak je bilo bezobzirno ostaviti stranke da možda i satima čekaju u noći pred kućom. To svakako nije bila krivica Erlangera, koji je, šta više, bio vrlo susretljiv, verovatno za ovo nije niti znao i svakako bi se jako ljutio kad bi mu to bilo dojavljeno. To je bila krivica gazdarice Gospodskog konaka, koja u svojoj već bolesnoj težnji za finoćom nije mogla trpeti da mnogo molitelja najednom dođe u Gospodski konak. »Ako već tako mora biti da dolaze«, imala je ona običaj reći, »onda, za ime Boga, samo jedan za drugim.« I postigla je da su stranke, koje su prvo čekale u hodniku, zatim na stubištu, onda na tremu, napokon u krčmi, bile izgurane na ulicu. A ni to joj nije bilo dovoljno. Nije mogla podnositi da je u vlastitoj kući »stalno opsednuta«, kako se izražavala. Nije uopste mogla razumeti čemu je potreban taj promet sa strankama. »Kako bi zagadili stubište«, rekao je jednom jedan činovnik, svakako u ljutnji, odgovarajući na njeno pitanje. Međutim, to je za nju vrlo jasno objašnjenje i ona je taj izraz često ponavljala. Njena je težnja bila, a to se uostalom slagalo i sa željama onih koji su morali čekati, da se prekoputa Gospodskog konaka podigne jedna zgrada koja bi služila kao čekaonica. Njoj bi bilo najmilije kad bi i prijem stranaka i saslušanja bili obavljeni izvan Gospodskog konaka, ali tome su se protivili činovnici, a kad se činovnici ozbiljno usprotive, onda, naravno, ni gostioničarka nije mogla prodreti, premda je u sporednim pitanjima provodila neku vrstu male tiranije, zahvaljujući neumornoj i pritom ženski nežnoj upornosti. Gostioničarka će verovatno i dalje morati trpeti prijeme i saslušanja u Gospodskom konaku, jer su gospoda u dvorcu bila protiv toga da pri obavljanju službenih poslova u selu napuštaju Gospodski konak. Oni su uvek žurili, dolazili su u selo uvek protiv svoje volje i nimalo nisu bili voljni zadržavati se duze nego što je bilo nužno niti se od njih moglo tražiti da, samo radi mira i reda u Gospodskom konaku, povremeno sa svim svojim aktima prelaze preko ulice u neku drugu kuću i tako gube vreme. Svoje službene poslove činovnici su najradije obavljali u krčmi ili u svojim sobama, po mogućnosti dok bi jeli, ili iz kreveta pre nego što će zaspati, ili ujutro kad su umorni za ustajanje i još se malo mogu ispružiti u krevetu. Nasuprot tome, činilo se da se podizanje čekaonice bliži povoljnom rešenju, istina, za gostioničarku to je predstavljalo osetnu kaznu — bilo je malo i smejanja oko toga — da je baš pitanje te čekaonice uslovilo mnoge posete i razgovore, tako da su hodnici gostionice retko bili prazni.

O svim tim stvarima vodio se poluglasan razgovor dok se čekalo. K. je uočio da, iako je bilo prilično nezadovoljstva, niko nije imao ništa navesti protiv toga da Erlanger poziva stranke usred noći. K. je postavio pitanje u tom smislu i dobio obavest da bi, šta više, zbog toga trebali biti vrlo zahvalni Erlangeru. Jedino što ga navodi da uopste dolazi u selo, to je samo njegova dobra volja i visoko shvaćanje dužnosti. On bi morao, kad bi hteo — i to bi možda još i bolje odgovaralo propisima — u selo poslati nekog nižeg sekretara da prima i saslušava stranke. Međutim, on je to mahom izbegavao činiti, morao je žrtvovati svoje noći, jer u njegovom službenom planu nije bilo predviđeno vreme za putovanje u selo. K. na to primeti da i Klamm preko dana dolazi u selo, pa čak i po nekoliko dana ovde ostaje; zar je onda Erlanger, koji je ipak samo sekretar, tamo gore potrebniji od Klamma? Neki su se dobroćudno smejali, drugi su, osećajući se pogođeni cutali; ovi poslednji dobiše prevagu i na pitanja K. nije više gotovo ni bilo odgovora. Samo jedan s ustručavanjem reče da je, naravno, Klamm potreban u dvorcu, kao i u selu.

Onda se otvoriše vrata na gostionici i na njima se pojavi Momus, s dva poslužitelja koji su nosili fenjere. »Prvi koji će biti primljeni kod gospodina sekretara Erlangera«, reče on, »jesu Gerstacker i K. Jesu li obojica ovde?« Oni se obojica javiše, ali još pre njih uvuče se Jeremias, dobacivši: »Ja sam ovde sobni konobar«, na što ga Momus, smeškajući se, pozdravi i potapša po ramenu. »Moraću više paziti na Jeremiasa«, reče K. u sebi, premda je pritom bio svestan da je Jeremias svakako mnogo bezopasniji od Artura, koji je u dvorcu rovario protiv njega. Možda je ipak bilo bolje trpeti da ga oni gnjave kao pomoćnici nego pustiti ih da ovako lunjaju bez nadzora i da spletkare, za što su, čini se, imali osobitu sklonost.

Kad K. prođe pokraj Momusa, ovaj se napravi kao da je tek sad shvatio da je on geometar . »Gle, gospodin geometar, koji se tako nerado izlaže saslušanju«, reče Momus, »gura se sada da bude saslušan! Kod mene bi to išlo mnogo jednostavnije. Istina, nije lako izabrati najpogodnija saslušanja.« Budući da je ovako oslovljen, K. se htede zaustaviti, ali Momus reče: »Idite, idite! Onda su mi bili potrebni vaši odgovori, sad nisu.« Ipak pogođen ovakvim ponašanjem Momusa, K. reče: »Vi mislite samo na sebe. Samo za ljubav puste službene procedure neću odgovarati, nisam hteo onda, neću ni sad.« Momus reče: »A na koga inače trebamo misliti? Koga ima još ovde? Idite!« Na tremu ih dočeka jedan poslužitelj i povede ih putem preko dvorišta, koji je K. već bio poznat, a onda kroz ulazna vrata u nizak, malo kos hodnik. Viši činovnici stanovali su očigledno na gornjim spratovima, dok su sekretari stanovali u tom hodniku, pa i sam Erlanger, iako je on bio jedan od najviših sekretara, Poslužitelj ugasi svoj fenjer, jer ovde je bilo električno osvetljenje. Sve je bilo majušno, ali lepo građeno. Prostor je bio iskorišten do poslednjih mogućnosti. Hodnik je bio jedva toliko visok da se moglo uspravno hodati po njemu. Na obema stranama redala su se vrata, gotovo jedna do drugih. Bočni zidovi nisu stizali do tavanice, to je valjda bilo zbog ventilacije, jer sobice u ovom niskom i dubokom, gotovo podrumskom hodniku nisu imale prozore. Nezgodna strana tih zidova koji nisu dosezali do tavana bila je u tome što se čula graja u hodniku i, na isti način, u sobama. Činilo se da su mnoge sobe već bile zauzete i da se u većini njih nije spavalo; čuli su se glasovi, lupa čekića, zveckanje čaša. Međutim, nije se sticao utisak da vlada neko posebno veselje. Glasovi su bili prigušeni, jedva se tu i tamo mogla razumeti koja reč, nije se činilo ni da se razgovara, verovatno je samo neko nekome nešto diktirao ili čitao nešto naglas; baš iz soba iz kojih se čuo zveket čaša i tanjira nije dopirala ni jedna reč, a lupa čekića podseti K. na to da su mu nekad pričali kako se neki činovnici, da bi se odmorili od stalnog duhovnog napora, s vremena na vreme bave stolarstvom, preciznom mehanikom i tome slično. Sam hodnik bio je prazan, samo je pred jednim vratima sedeo jedan bledi, suhonjavi visoki gospodin u kožuhu pod kojim je provirivala noćna košulja. Verovatno mu je u sobi bilo zagušljivo, pa je izišao i seo pred vrata čitati novine, ali to nije činio pažljivo, često bi zevajući prekidao čitanje, naginjao se i gledao kroz hodnik; verovatno je očekivao stranku koju je pozvao, a koja se još nije pojavljivala. Kad su prolazili pokraj njega, poslužitelj, pokazujući na gospodina, reče Gerstackeru: »Eno Pinzgayera!« Gerstacker kimnu glavom. »Već odavno nije bio dole«, reče on. »Da, već vrlo dugo«, odgovori poslužitelj.

Napokon dođoše do jednih vrata koja su bila ista kao i sva druga, a iza kojih se ipak nalazio baš Erlanger, kao što je poslužitelj rekao. Poslužitelj, kojeg K. podiže na ramena, pogleda u sobu kroz slobodan otvor povrh zida. »On leži u krevetu«, reče poslužitelj silazeći, »istina, odjeven je, ali ja bih ipak rekao da drema. Ponekad ga tako ovde u selu svlada umor zbog promenjenog načina života. Moraćemo čekati. Kad se probudi, on će zvoniti. Istina, događalo se već da prespava celi svoj boravak u selu i da se mora odmah vratiti u dvorac čim se probudi. To je dobrovoljan rad koji on ovde obavlja.« »Samo kad bi sad celo vreme prespavao«, reče Gerstacker, »jer budući da mu ostaje malo vremena za rad kad se probudi, onda je neobično zadovoljan zbog toga što je spavao, pa sve hoće na brzinu svršiti i gotovo je nemoguće s njim razgovarati.« »Vi dolazite zbog iznajmljivanja kola za građevinu?« upita poslužitelj. Gerstacker potvrdi glavom, povuče poslužitelja u stranu i govoraše mu nešto tiho, ali poslužitelj gotovo i nije slušao, gledao je preko Gerstackera, od kojeg je bio viši za čitavu glavu, i pritom je ozbiljno i polako gladio kosu.

Нема коментара:

Постави коментар