27. 12. 2023.

Mišel Uelbek, Elementarne čestice ( Drugi deo, 11-17)


 Stigla do 92 pocetak 16 dela - 11- 17 ( 15 i 16 prevesti na srpski)

11.

Nakon Brunine posete, Michel je ostao ležati čitave dve nedelje. Zaista, pitao se, kako bi društvo moglo opstati bez vere? To se već kod pojedinca cini teško mogućim. Tokom više dana, posmatrao je radijator levo od svog kreveta. U sezoni grejanja rebra se pune toplom vodom, to je koristan i domišljat izum; ali kako bi se dugo zapadnjačko društvo održalo bez vere, ma kakva bila? Kao dete, voleo je zalivati biljke u vrtu. Sačuvao je jednu malu kvadratnu sliku, crno-belu, na kojoj pod bakinim nadzorom drži kantu za zalevanje; moglo mu je biti šest godina. Kasnije je voleo ići u trgovinu; za sitniš koji bi ostao od hleba smeo je kupiti jedan Carambar. Potom bi išao po mleko na farmu; u ruci bi klatio aluminijsku kanticu s još mlakim mlekom, i malo ga je bilo strah, nakon što bi pala noć, na povratku senovitim putem koji je vijugao medu kupinjacima. Danas, svaki mu je odlazak u samoposlugu kalvarija. Premda se proizvodi menjaju, premda se neprestano pojavljuju novi asortimani smrznute hrane za samce. Nedavno je na odelenju mesnih proizvoda svog Monoprixa po prvi put video nojev odrezak.

Reprodukciju omogućuje to što se dva vlakna koja tvore molekulu DNA razdvajaju te svaki za svoj račun privlači komplementarne nukleotide. Taj je trenutak razdvajanja opasan jer se tada lako mogu dogoditi nezaustavljive, često pogubne mutacije. Stimulativni efekat postanka intelekta je neupitan, i po isteku prve nedelje Michel je naslutio da će savršena reprodukcija biti nemoguća dokle god molekula DNA zadrži spiralni oblik. Da bi se replikacija bez gubitaka vrednosti protegla na neograničen sled generacija celija, verovatno je nužno da struktura koja nosi genetske podatke ima kompaktnu topologiju — na primer topologiju Moebiusove trake ili prstena.

Kao dete, nije mogao podneti prirodno propadanje stvari, njihovo razbijanje, trošenje. Tako je godinama beskonačno popravljao, spajajući ih lepljivom trakom, dve slomljene polovice malog lenjira od bele plastike. Zbog sve debljih slojeva trake lenjir više nije bio ravan, čak više uopste nije mogao da služi za povlačenje crta, dakle ispunjavati svoju funkciju ; no on ga je ipak čuvao. Ponovno bi se slomio; on bi ga popravio, dodao još jedan sloj lepljive trake, lenjir spremio u pernicu.

Jedan je od znakova Djerzinskijeve genijalnosti, zapisaće Frederic Hubczejak mnogo godina kasnije, što je znao prevladati svoju prvobitnu pretpostavku da je reprodukcija putem polnog odnosa sama po sebi izvor nepoželjnih mutacija. Hiljadama godina, još će naglasiti Hubczejak, u svim je ljudskim civilizacijama bila usađena ta intuitivna, manje ili više artikulirana pretpostavka o nerazdvojivoj povezanosti polnog odnosa i smrti; bilo bi za očekivati da će se naucnik koji je tu vezu utvrdio neoborivim argumentima utemeljenim u nuklearnoj biologiji tu i zaustaviti, da će svoj zadatak smatrati dovršenim. No Djerzinski je naslutio da treba izaći iz okvira reprodukcije putem polnog odnosa kako bi se topološki uslovi deobe celija ispitalevu najširem mogućem smislu.

Već je u prvom razredu osnovne škole u Charnvju Michela zapanjila okrutnost dečaka. Istina, to su bili sinovi seljaka, dakle male zveri, još bliske prirodi. No zaista je začudno bilo s kakvom su radosnom, nagonskom prirodnošću probadali krastače šiljkom svog kompasa ili nalivpera; ljubičasta bi se tinta razlila pod kožom jadne žabe, koja bi polako umirala, gušeći se. Okružili bi je, promatrali njezinu agoniju, sa sjajem u očima. Još jedna od njihovih omiljenih igara sastojala se u tome da svojim školskim makazama pužu odrežu pipke. Svi se puževi oseti nalaze u njegovim pipcima, koja se završavaju malenim očima. Bez pipaka, puž je samo mlitava masa, bespomoćna i u mukama. Michel je brzo shvatio kako mu je bolje da se drži podalje od tih malih divljaka; dok su devojke nežnija bića, ne predstavljaju opasnost. Tu mu je prvu intuitivnu spoznaju sveta nadahnuo Život životinja, koji se na televiziji prikazivao svake srede uveče. Usred te gnusne gadarije, te neprestane klaonice životinjskog sveta, jedini trag odanosti i altruizma predstavlja majčinska ljubav, ili nagon zaštite, u svakom slučaju nešto što neprimetno i postupno vodi do majčinske ljubavi. Ženka lignje, jadna stvarčica dugačka dvadesetak centimetara, bez oklevanja napadne ronioca koji se približi njezinim jajima.

Trideset godina kasnije, neizbežno je još jednom došao do istog zaključka: nesumnjivo, žene su bolje od muškaraca. Nežnije su, umilnije, saosećajnije, u sebi imaju više blagosti; manje su sklone nasilju, egoizmu, samo-isticanju, okrutnosti. Uz to su razumnije, inteligentnije i vrednije. U biti, pitao se Michel posmatrajući kretanje sunca na zavesama, čemu služe muškarci? Moguće je da je u ranijim epohama, kada su medvedi bili brojni, muževnost odigrala posebnu i nezamenjivu ulogu; no poslednjih stoleća, muškarci očigledno više ne služe gotovo ničemu. Katkad dosadu leče igrajući tenis, što je manje zlo; no katkad im se pak učini korisnim da stvaraju istorije, što se svodi na izazivanje revolucija i ratova. Osim što donose apsurdnu patnju, revolucije i ratovi uništavaju ono najbolje iz prošlosti, uvek namećući potpuno brisanje kako bi se gradilo iznova. Kako se ne kreće pravilnim tokom progresivnog uspona, ljudska je evolucija haotična, bez struktura, nepravilna i nasilna. Za sve su to (zbog svoje sklonosti riziku i igri, svoje groteskne taštine, svoje neodgovornosti, svog urođenog nasilništva) direktno i isključivo odgovorni muškarci. Svet koji bi činile samo žene bio bi u svim pogledima neuporedivo bolji; polaganiji, ali pravilniji, bez nazadovanja i bez pogubnih preobrata, napredovao bi prema opstem blagostanju.

Ujutro 15. avgusta je ustao, izišao s nadom da na ulicama neće biti nikoga; gotovo je tako i bilo. Zabeležio je nekoliko misli koje će pronaći desetak godina kasnije, pišući svoje najvažnije delo, Uvod u savršenu replikaciju.

Za to vreme, Bruno je vraćao sina svojoj bivšoj ženi; osećao se iscrpljeno i očajano . Anne će zateći na povratku s ekspedicije u organizaciji Nouvelles Frontieres, na Uskršnje otoke ili u Benin, više se nije tačno sećao; verovatno se s nekim sprijateljila, razmenila adrese - te će ljude videti dva ili tri puta pre nego joj dosade; ali nije se zbližila ni s jednim muškarcem - Bruno je imao utisak da je potpuni odustala od muškaraca. Dve će minute nasamo porazgovarati s njim, hteće znati »kako je prošlo«. Odgovoriće: »Dobro«, potrudivši se da zvuči mirno i samouvereno, kako žene to vole; ali će s nijansom humora dodati: »Mora se priznati da je Victor puno gledao televiziju.« Brzo će mu postati nelagodno, Anne ne podnosi da se kod nje puši otkako je sama prestala; stan joj je ukusno namešten. Na odlasku će osetiti kajanje, još se jednom upitati šta da radi kako bi stvari bile drugačije; na brzinu će poljubiti Victora i otići. Eto tako će okončati praznike sa svojim sinom.

U stvarnosti, ta su dve nedelje bila prava kalvarija. Ispružen na svom madracu, s bocom burbona nadomak ruke, Bruno je osluškivao zvukove koje je njegov sin proizvodio u susednoj sobi; vodokotlić koji je povukao nakon pišanja, menjanje tv-programa. Baš kao i njegov brat u istom tom trenu, nesvesno je, tupo, satima posmatrao cevi svog radijatora. Viktoru je za spavanje namestio kauč u dnevnom boravku; dečak je gledao televiziju petnaest sati na dan. Ujutro, kada bi se Bruno probudio, televizor bi već prikazivao crtice programa M6. Victor bi stavio slušalice da čuje ton. Nije bio naprasit, niti nastojao izazivati sukobe; ali njegov otac i on više nisu imali apsolutno ništa reći. Dva puta dnevno Bruno bi podgrejao neko gotovo jelo; jeli bi sedeći nasuprot jedan drugim, ne progovarajući gotovo ni reči.

Kako su stvari dotle došle? Victor je nekoliko meseci ranije navršio trinaest. Još pre nekoliko godina voleo je crtati, i ocu pokazivati svoje crteže. Precrtavao je likove iz Marvelovih stripova: Fatalisa, Fantastika, Faraona budućnosti - te ih smeštao u nove situacije. Katkad bi odigrali koju partiju Mille Bornes, a nedeljom otišli u muzej Louvre. Na Brunin rođendan, kada mu je bilo deset godina, Victor je velikim raznobojnim slovima na akvarel--papiru kaligrafski ispisao: »TATA VOLIM TE«. Sada je s tim svršeno. Zaista je svršeno. I stvari će se, Bruno je znao, još pogoršati: uzajamna će ravnodušnost postupno prerasti u mržnju. Za najkasnije dve godine, njegov će sin pokušati izlaziti sa svojim vršnjakinjama; te će petnaestogodišnje devojke i Bruno poželeti. Približavaju se suparničkom odnosu, koji je prirodan odnos medu muškarcima. Oni su poput životinja koje se bore u istom kavezu, kavezu vremena.

Na povratku kući Bruno je kupio dve boce anisovca u nekom arapskom dućančiću; potom je, pre no što se opio do besvesti, nazvao brata da zakaže sastanak za sutradan. Kad je stigao Michelu, ovaj je, u napadu iznenadne proždrljivosti nakon razdoblja posta, gutao salamu zalevajući je velikim čašama vina. »Posluži se, samo daj...«, reče rastreseno. Bruno je imao utisak da ga on jedva čuje. Bilo je to kao da govori psihijatru, ili zidu. No ipak je govorio.

»Tijekom nekoliko godina moj se sin uzdao u mene, i tražio je moju ljubav; bio sam deprimiran, nezadovoljan svojim životom, i odbio sam ga - dok mi ne bude bolje. Tada nisam znao da će te godine tako brzo proći. Između sedme i dvanaeste, dete je prekrasno, umiljato, razborito i otvoreno biće. Ništa mu ne narušava razum ni veselje. Puno je ljubavi, i zadovoljava se s onoliko ljubavi koliko mu daju. Kasnije, sve se pokvari. Sve se neizlječivo pokvari.«

Michel proguta poslednje dve kriške salame, nalije još čašu vina. Ruke su mu strahovito drhtale. Bruno nastavi:
»Teško je zamisliti nešto gluplje, agresivnije, nepod-nošljivije i nabijenije mržnjom od pubertetlije, naročito kad se udruži sa svojim vršnjacima. Pubertetlija je čudovište ukrstenno s imbecilom, njegov je komformizam gotovo neverojatan; pubertetlija kao da je nagla, zlokobna (i nepredvidiva, ako se promatra dete) kristalizacija onog najgoreg u čoveku. S obzirom na to, kako uopste sumnjati u tvrdnju da je polnost apsolutno zla sila? I kako ljudi podnose da žive pod zajedničkim krovom s pubertetlijom? Moja je teza da uspevaju jedino stoga što im je život potpuno prazan; premda je i moj život prazan, a ja nisam uspeo. Kako god bilo, svi lažu, i to groteskno lažu. Razvodimo se, ali ostajemo dobri prijatelji. Uzimamo sina sebi preko vikenda; to je svinjarija. To je potpuna i totalna svinjarija. Stvarnost je da se muškarci nisu nikad zanimali za svoju decu, nikad nisu osećali ljubav prema njima, taj im je osećaj potpuno stran. Ono što je njima poznato je žudnja, sirova seksualna žudnja i nadmetanje medu mužjacima; a mnogo kasnije, u bračnoj zajednici, nekad im se moglo dogoditi da osete određenu zahvalnost prema svojoj družici — ako im je izrodila dece, ako se dobro brinula o kući, ako se pokazala kao vrsna kuvarica i ljubavnica; tada im je spavanje u zajedničkom krevetu stvaralo užitak. To možda nije bilo ono za čime su žene žudele, možda je tu bilo nesporazuma, ali taj osećaj je mogao biti vrlo snažan — i čak i ako ih je uzbuđivalo, uostalom sve manje, s vremena na vreme prasnuti kakvo dupence, više doslovno nisu mogli živeti bez svoje žene, ako bi nesrećom preminula odali bi se piću i brzo sami umrli, u pravilu za koji mesec. Što se dece tiče, ona su značila prenošenje poretka, društvenih pravila i baštine. Razume se, tako je bilo u feudalističkom sloju, ali i kod trgovaca, seljaka, obrtnika, zapravo u svim društvenim staležima. Danas, sve je to nestalo: ja živim od plate, u iznajmljenom stanu, svom sinu nemam šta da prenesem u nasledstvo. Ne mogu ga naučiti nikakvom zanatu, čak ni ne znam čime bi se jednog dana mogao baviti: pravila koja sam naučio ionako za njega više neće važiti, živeće u nekom drugom svetu. Prihvatiti ideologiju neprestane promene znači pristati da se čovekov život svede isključivo na njegovu licnu egzistenciju, a da prošle i buduće generacije u njegovim očima izgube svaku važnost. Eto tako živimo, a imati dete danas više nema nikakvog smisla za muškarca. Sa ženama je drugačije, jer one i dalje osećaju potrebu za nekim bićem koje će voleti - što nije slučaj, što nikada nije bio slučaj s muškarcima. Lažne su tvrdnje da i muškarci imaju potrebu da maze svoju decu i igraju se s njom. To nam uzalud godinama ponavljaju, svejedno nije istina. Kad se razvedeš, kada pukne porodica, tvoji odnosi s decom gube svaki smisao. Dete je zamka koja se zatvorila, ono je neprijatelj kojeg ćeš morati nastaviti uzdržavati, i koji će te nadživeti.«

Michel ustade, ode do kuhinje da sipa čašu vode. Pred očima su mu bili obojeni krugovi koji su se okretali poluvisoko u vazduhu, i počelo mu se povraćati. Prvo je trebalo zaustaviti drhtanje ruku. Bruno je imao pravo, očinska ljubav je izmišljotina, laž. Laž je korisna kad omogući preobrazbu stvarnosti, pomisli; ali kad preobrazba ne uspe, ostane samo laž, gorčina i spoznaja laži.

Vratio se u sobu. Bruno je utonuo u fotelju, bio je nepomičan kao da je mrtav. Noć se spuštala medu nebodere; nakon još jednog paklenog dana, temperatura je ponovno postajala podnošljiva. Michel najednom primeti prazan kavez u kom je njegov kanarinac živeo nekoliko godina; treba to baciti, nema nameru nadomestiti ptičicu. Na tren se seti komsinice preko puta, urednice u 20Ans; već je mesecima nije video, verovatno se odselila. S naporom se usredotoči na svoje ruke, ustanovi da se drhtanje lagano smanjilo. Bruno je i dalje bio nepomičan; obostrana je cutnja potrajala još nekoliko minuta.

12.

»Anne sam sreo 1981«, uzdahnuvši nastavi Bruno. »Nije bila bogznakako lepa, ali bilo mi je dosta drkanja. No barem su joj sise bile velike. Uvek sam voleo velike sise...« Ponovno uzdahne, duboko. »Moja uglađena protestantica s velikim sisama...«; na Michelovo veliko iznenađenje, oči mu se napuniše suzama. »Kasnije, sise su joj se obesile, a i naš brak se skršio. Sjebao sam joj život. To je stvar koju nikad ne zaboravljam: sebao sam život toj ženi. Imaš još vina?«
Michel ode po bocu u kuhinju. Sve je to bilo nekako posebno; znao je da je Bruno odlazio psihijatru, i da je prestao. Čovek zapravo uvek nastoji umanjiti patnju. Dok mu se patnja koju stvara ispovedanje cini manjom, govori; potom zamukne, odustane, ostane sam. Ako je Bruno ponovno osetio potrebu da preispituje svoj životni neuspeh, to je verovtno stoga što se nečemu nada, nekom novom početku; to je verovatno dobar znak.

»Nije da je bila ružna«, nastavi Bruno, »ali joj je lice bilo neugledno, bez ikakve draži. Nikad u nje nije bilo one finoće, one svetlosti kojom katkad zrače devojačka lica. S obzirom na njezine tupaste noge, bilo ju je nemoguće nagovoriti da nosi minice; ali naučio sam je oblačiti vrlo kratke topiće, bez grudnjaka; to jako uzbuđuje, videti velike sise odozdo. Bilo joj je malo nelagodno, ali je na kraju pristala; nije ništa znala o erotici, o rublju, nije imala nikakvog iskustva. Uostalom, pričam ti o njoj a ti je poznaješ, ne?«

»Bio sam ti na venčanju...«
»Tačno«, potvrdi Bruno, gotovo zabezeknut. »Sećam se da me je iznenadilo što si došao. Mislio sam da ne ne želiš imati više nikakvih odnosa sa mnom.«
»Nisam želeo imati više nikakvih odnosa s tobom.«

Michel ponovno razmisli o toj prigodi, upita se što ga je zaista moglo nagnati da ode na taj zlokobni obred. U mislima je video crkvu u Neuillvju, gotovo golu, deprimantno asketsku dvoranu, više nego do pola ispunjenu uzvanicima čije je bogatstvo bilo primetno, premda nerazmetljvo; mladenkin je otac radio u financijskom sektoru. »Bili su levičari«, reče Bruno, »uostalom svi su u to vreme bili levičari. Smatrali su posve normalnim što sam živeo s njihovom kćeri pre venčanja, venčali smo se jer je bila trudna, kako to već ide.« Michel se priseti pastorovih reči koje su jasno odzvanjale u hladnoj dvorani: radilo se o Hristu kao pravom čoveku i pravom Bogu, o novom savezu koji je u Večnosti sklopio sa svojim narodom; zapravo nije baš najbolje shvatao o čemu se tačno radi. Nakon tri četvrt sata tog tretmana, bio je u stanju bliskom dremežu; naglo se razbudio začuvši formulaciju: »Neka vas blagoslovi Bog Izraelov, koji se sažalio nad dvoje osamljene dece.« Trebalo mu je vremena da dođe sebi: Je li medu Zidovima? Morao je minutu razmisliti da shvati kako se radi o istom Bogu. Pastor je umešno nastavio, sve puniji samopouzdanja: »Voleti svoju suprugu isto je što i voleti sebe. Nijedan čovek nikada nije mrzeo vlastito telo, naprotiv, on ga hrani i neguje, kao Hrist Crkvu; jer mi smo udovi istog tela, mi smo od njegovog mesa i njegovih kostiju. Zato će muškarac napustiti oca i majku i prionuti uza ženu svoju, i njih će dvoje postati jedno telo. To je otajstvo veliko, ističem, poput veze Hrista i Crkve.« Zaista, ta je formulacija pogađala posred čela: njih će dvoje postati jedno telo. Michel je neko vreme meditirao nad takvom mogućnošću, bacio pogled na Anne: smirena i usredotočena, reklo bi se da je zadržala dah; to ju je učinilo gotovo lepom. Verovatno osokoljen citatom svetog Pavla, pastor je nastavio sve energičnije: »Gospode, pogledaj milostivo na svoju službenicu koja ište tvoju zaštitu sada kad se venčanjem sjedinjuje sa svojim suprugom. Učini da u Hristu ostane verna i kreposna supruga, te da uvek sledi primere svetih žena: bila svom suprugu umiljata kao Rahela, razborita kao Rebeka, verna kao Sara. Bila privržena veri i Zapovedima; u svojoj sjedinjenosti sa suprugom čuvala se svake nepoćudne veze; svojom skromnošću i krepošću zaslužila poštovanje, bila upućena u Božje stvari. Bila plodna majka, dočekali oboje s radošću sinove sinova svojih sve do trećeg i četvrtog pokoljenja. Dočekali sretnu starost i prispeli medu izabrane u Kraljevstvo nebesko. Po Hristu Gospodinu našem, amen.« Michel je razgrnuo gomilu kako bi se probio do oltara, izazvavši razdražene poglede oko sebe. Zaustavio se kad su ga delila još tri reda, promotrio razmenu prstenova. Pastor uze ruke mladenaca u svoje, pognute glave, usredotočen; tišina u crkvi bila je potpuna. Potom pridiže glavu i snažnim, energičnim ali i očajnim glasom, zapanjujuće ekspresivno, zavapi: »Sto Bog združi, čovek neka ne rastavlja!«

Kasnije, Michel se približi pastoru, koji je slagao svoje igračke. »Bilo mi je jako zanimljivo ovo što ste maločas govorili...« Božji se čovek uljudno nasmeši. On potom nastavi o Aspectovim eksperimentima i paradoksu EPR: nakon što se dve čestice sjedine, one tvore nerazdvojivu celinu, »što mi se čini itekako povezano s tom pričom o jednom telu«. Pastorov se osmeh neznatno ukoči. »Hoću reći«, nastavi Michel sve žustrije, »na ontološkoj razini može im se pripisati jedinstveni vektor u Hilbertovom prostoru. Shvatate šta mislim?« »Naravno, naravno...«, promrmlja Hristov sluga osvrćući se oko sebe. »Ispričavam se«, reče osorno, te se okrene prema mladenkinom ocu. Dugo su jedan drugom stiskali ruku, zagrlili se. »Divan obred, veličanstven...«, ganuto reče financijer.
»Nisi ostao na svadbi...«, priseti se Bruno. »Bilo mi je malo neugodno, nisam nikoga poznavao, a venčanje je bilo moje. Otac mi je stigao s velikim zakašnjenjem, ali ipak je došao: bio je neobrijan, naherene kravate, izgledao je upravo kao ocvali stari razvratnik. Siguran sam da bi Anninim roditeljima bilo draže da je izabrala nekoga drugog, ali što je tu je, kao imućni protestanti levičari, ipak su donekle poštivali prosvetare. Osim toga, ja sam imao položen državni ispit, ona samo diplomu učitelja. Ono strašno je da joj je mlada sestra jako zgodna. Prilično joj sliči, i ona ima velike sise; ali lice joj nije neugledno nego prekrasno. To zavisi o nekoliko sitnica, rasporedu crta, jednom detalju. Gadno je to...« Još jednom uzdahne, ponovno napuni čašu.

»Prvo sam radno mesto dobio u jesen '84, u Gimnaziji Carnot, u Dijonu. Anne je bila u šestom mesecu. I eto, bili smo profesorski par; preostalo nam je samo da normalno živimo.

Iznajmili smo stan u ulici Vannerie, na nekoliko koraka od škole. 'Cene nisu pariške', rekla je cura u agenciji. 'Ni život nije pariški, ali leti je vrlo živahno, videćete, ima turista, dođe puno mladih u vreme festivala barokne muzike.' Barokna muzika? Odmah sam shvatio da sam proklet. Šta 'život nije pariški' bolilo me dupe, u Parizu sam bio neprestano nesretan. Ali žudeo sam za svim ženama, osim za svojom. Dijon je, kao i svi provincijski gradovi, pun picica, još je gore nego u Parizu. Tih je godina moda postajala sve više seksi. Bilo je nepodnošljivo, sve te curice i njihovo prenemaganje, njihovo smijuljenje i njihove minice. Svaki dan sam ih viđao na nastavi, za podnevnog sam ih odmora viđao u Penaltvju, kafiću pored škole, dok su razgovarale s momcima: onda bih otišao ženi na ručak. Viđao sam ih i subotom popodne u trgovačkom središtu grada, kako kupuju garderobu i ploče. Bio sam s Anne, ona je gledala odeću za bebe; trudnoća je dobro napredovala, bila je neverovatno sretna. Puno je spavala, jela je šta god je htela; više nismo vodili ljubav, ali mislim da nije ni primetila. Na tečaju pripreme za porod sprijateljila se s drugim ženama, bila je društvena, društvena i simpatična, nezahtevna. Kad sam doznao da čeka dečkića, strašno me pogodilo. Odmah najgore, odmah sam morao doživeti najgore. Trebao sam biti sretan; imao sam samo dvadeset osam godina i već sam se osećao mrtav.

Victor se rodio u decembru; sećam se njegovog krštenja u crkvi Saint-Michel, bilo je dirljivo. 'Novokrštenici postaju živim kamenjem za gradnju duhovnog zdanja, svetog svesteništva', reče svestenik. Victor je bio sav crven i izgužvan, u beloj čipkastoj odeci. Krštenje je bilo skupno, kao u iskonskoj Crkvi, za desetak porodica. 'Krštenje nas pripaja Crkvi, čini udovima Hristovog tela.' Anne ga je držala u rukama, imao je četiri kilograma. Bio je vrlo miran, nije uopste plakao. 'Nismo li sada udovi istog tela?' rekao je svestenik. Mi roditelji smo pogledali jedni druge, na tren je proletelo nešto poput sumnje. Onda je svestenik mog sina triput poškropio krsnom vodom po glavi; zatim ga je pomazao svetom krizmom. To mirisno ulje, koje je po svetio biskup, simbol je dara Duha Svetog, rekao je svestenik. Obratio se direktno njemu. 'Victore', rekao je, 'sada si postao hrišćanin. Tim pomazanjem Duhom Svetim sjedinjen si s Hristom. Odsad ucestvujes u njegovom proročkom, svesteničkom i kraljevskom poslanju.' To me toliko impresioniralo da sam se upisao u grupu Vera i Život koja se okupljala svake srede. Dolazila je i jedna mlada Korejka, vrlo zgodna, odmah sam je poželeo prasnuti. Bilo je nezgodno, znala je da sam oženjen. Anne je jedne subote grupu ugostila kod naše kuće, Korejka je sela na kanape, nosila je kratku suknju; gledao sam joj noge čitavo popodne, ali niko nije ništa primetio.

Preko zimskih praznika, Anne je s Victorom otišla svojim roditeljima; ja sam ostao sam u Dijonu. Još sam jednom pokušao postati katolik; ispružen na svojem super-komfornom madracu Epeda, čitao sam Otajstvo svetih nedužnika, pijući anisovac. Peguvjeva je poezija krasna, zaista divna; ali to me na kraju potpuno deprimiralo. Sve te priče o grehu i oprostu greha, i o Bogu koji se više raduje povratku jednoga grešnika nego spasenju hiljadu pravednika... ja bih rado bio grešnik, ali nije mi uspevalo. Imao sam osećaj da su mi ukrali mladost. Sve što sam hteo bilo je da mi puše mlade pice mesnatih usana. Bilo je mnogo mladih pica mesnatih usana u diskotekama, i za vreme Annine odsutnosti više sam puta otišao u Slow Rock i Pakao; ali one su izlazile s drugima, pušile su neke druge kurce; a ja to jednostavno više nisam mogao da podnesem. Bilo je to razdoblje procvata erotskog Minitela, ljudi su se raspomamili za tim, ostajao sam na vezi čitavih noći. Victor je spavao u našoj sobi, ali nije se budio, nije bilo problema. Jako sam se uplašio kada je stigao prvi telefonski račun, uzeo sam ga iz sandučića i omotnicu otvorio na putu prema školi; četrnaest hiljada franaka. Srećom, iz studentskih mi je dana ostala štedna knjižica, sve sam prebacio na naš račun, Anne nije ništa primetila.

Tek nam tuđi pogled omogućuje da počnemo živeti. Postupno sam shvatio da me kolege, nastavnici Gimnazije Carnot, gledaju bez mržnje ili zajedljivosti. Odnos sa mnom nisu doživljavali kao nadmetanje; radili smo na istom zadatku, bio sam jedan od njih. Naučili su me smislu običnih stvari. Položio sam vozački i počeo se zanimati za kataloge CAMIF. Kad je stiglo proleće, neka smo popodneva provodili na travnjaku Guilmardovih. Stanovali su u prilično ružnoj kući u Fontaine-les-Dijonu, ali travnjak je bio velik, vrlo ugodan, s drvećem. Guilmard je bio nastavnik matematike, predavali smo manje-više istim razredima. Bio je dugonjav, mršav,pogrbljen, hrdavoplave kose, s obešenim brkovima; izgledao je pomalo kao nemački računovođa. Zajedno sa ženom, pekao bi meso na roštilju. Poslepodne bi odmicalo, razgovarali bismo o praznicima, malo naroljani; najčešće bi nas bilo četiri ili pet profesorskih parova. Guilmardova je žena bila medicinska sestra, govorkalo se da je stopostotna kurvetina; zbilja, kad bi sela na travnjak, videlo bi se da ne nosi ništa pod suknjom. Praznike su provodili na Rtu Agde, medu naturistima. Mislim da su uz to odlazili u saunu za parove, na Bossuetovom trgu - tako sam barem čuo od drugih. Nikad se nisam usudio to reći Anne, ali smatrao sam ih simpatičnima, imali su nešto socijaldemokratsko - nimalo nalik hippijima koji su se u sedamdesetima motali oko naše majke. Guilmard je bio dobar nastavnik, nikad mu nije bilo teško ostati nakon sata da pomogne učeniku koji ima problema. Mislim da je osim toga i besplatno radio s hendikepiranima.«

Bruno naglo zamukne. Nakon nekoliko minuta Michel ustade, otvori staklena vrata i izađe na balkon da udahne noćnog bazduha. Većini ljudi koje je poznavao život je bio nalik Bruninom. Osim u nekim vrlo visokim sferama, kao što su svet reklame i moda, čoveka relativno lako prihvate, dress-codes su ograničeni i implicitni. Nakon nekoliko godina rada polna žudnja nestane, ljudi se usredotoče na gastronomiju i vino; neki od njegovih, mnogo mladih kolega, već su počeli opremati vinski podrum. To se ne odnosi na Brunu, koji nije ni jednom rečju spomenuo vino - Vieux Papes, kupljeno za 11,95 F. Napola zaboravivši bratovu prisutnost, Michel, oslonjen na balkonsku ogradu, promotri okolne zgrade. Noć se sada već spustila; gotovo su sva svetla bila ugašena. Bila je poslednja veče vikenda. On se vrati do Brune, sede uz njega; kolena su im se gotovo dodirivala. Može li se Brunu smatrati pojedincem? Propadanje njegovih organa mu pripada, telesni rasap i smrt će licno doživeti. S druge strane, njegov hedonistički pogled na život, silnice koje mu strukturiraju svest i žudnje, zajednički su čitavoj njegovoj generaciji. Kao što pripremanje preparata za pokus i izbor jednog ili više objekata posmatranja omogućuju da se atomskom sistemu pripiše određeno ponašanje — katkad vezano uz telešca, katkad uz valove - tako se Bruno može ciniti pojedincem, ali s nekog drugog gledišta on je samo pasivan element istorijskog toka. Njegovi motivi, njegove vrednosti, njegove žudnje: ništa od toga ni najmanje ga ne razlikuje od njegovih savremenika. Prva reakcija frustrirane životinje u pravilu je pokušaj da postigne svoj cilj ulaganjem dodatne snage. Na primer, izgladnela kokoš (Gallus domesticus) koju žičana ograda sprečava da dosegne svoju hranu, sve će mahnitije pokušavati proći kroz tu ogradu. No malo-pomalo, takvo će ponašanje biti zamenjeno drugim, prividno bespredmetnim. Tako golubovi {Columba Uvid) često kljucaju tlo kada ne mogu doći do hrane, čak i ako na tlu nema nikakvih jestivih tvari. Ne samo da se odaju tom neselektivnom kljucanju, nego ono lako preraste u zaglađivanje krila; takvo neopravdano ponašanje, često u situacijama koje sadrže neku frustraciju ili sukob, naziva se zamenskom aktivnošću. Početkom 1986, nedugo nakon što je napunio trideset godina, Bruno je počeo pisati.

13.

 »Nikakva metafizička mutacija«, zapisaće Djerzinski mnogo godina kasnije, »ne odigra se ako prethodno nije bila najavljena, pripremljena i olakšana skupom manjih mutacija, koje često ostanu neprimećene u trenu svojeg pojavljivanja u istoriji. Licno se smatram jednom od tih manjih mutacija.«

Tumarajući medu evropskim ljudskim bićima, Djerzinski je za života ostao prilično neshvaćen. Misao koja se razvija u odsutnosti aktivnog sagovornika, naglašava Hubczejak u svom uvodu u Clifden Notes, katkad može izbeći zamke idiosinkrazije ili delirija; no bez presedana je Djezinskijev izbor lako osporive rasprave kao forme iskaza. Može se dodati da se on do kraja smatrao naucnikom; bio je uveren da njegov glavni doprinos ljudskoj evoluciji čine njegove biofizičke publikacije - tradicionalno izložene optužbama za cirkularnost i oborivost. Više filozofske elemente iz svojih kasnijih spisa sam je držao olako izrečenim, čak i luckastim tvrdnjama, koje je teže obrazložiti logičkim postupkom nego čisto licnim motivima. Malo mu se spavalo; mesec je klizio nad usnulim gradom. Bila je dovoljna jedna njegova reč, znao je, da Bruno ustane, navuče jaknu i nestane u liftu; na Motte--Picquetu uvek je bilo taksija. Promišljajući događaje koji nas u životu trenutno zaokupljaju, neprestano se kolebamo između verovanja u slučaj i očiglednosti determinizma. Međutim, što se tiče prošlosti, više nemamo nikakve sumnje: cini nam se ociglednim da se sve odvilo kako se zaista i moralo odviti. Tu je perceptivnu iluziju, povezanu s ontologijom predmeta i obeležja, koju podupire postulat čvrste objektivnosti, Djerzinski već uvelike nadišao; nesumnjivo upravo zbog tog razloga nije izgovorio jednostavne i uobičajene reči koje bi zaustavile ispoved tog ucviljenog i upropaštenog bića, s njime povezanog napola zajedničkim genetskim poreklom, bića koje je te večeri, izvaljeno na kauču, već odavno prešlo granice pristojnosti implicitno zadane razgovoru medu ljudima. Nije ga vodilo ni sažaljenje, ni poštovanje; ipak, nejaka ali nepobitna intuicija mu je govorila da će se u patetičnoj i uvijenoj Bruninoj priči ovaj put nazreti neka poruka; neke će reči biti izgovorene, i te će reči - po prvi put — imati konačan smisao. Ustao je, zaključao se u wc. Vrlo diskretno, bez ikakve buke, povraćao je. Potom se umio i vratio u dnevnu sobu.

»U tebi nema ničega ljudskog«, blago reče Bruno podižući pogled prema njemu. »Odmah sam to osetio kad sam video kako se ponašaš prema Annabelle. No ipak, ti si sagovornik kojeg mi je život dao. Pretpostavljam da te nisu iznenadili tekstovi o Ivanu Pavlu II. koje sam ti poslao.«

»Sve civilizacije...«, odgovori Michel s tugom, »sve civilizacije morale su se suočiti s potrebom da pronađu neko opravdanje za roditeljsku žrtvu. S obzirom na istorijske okolnosti, nisi imao izbora.«

»Istinski sam se divio Ivanu Pavlu II!« usprotivi se Bruno. »Sećam se, bilo je to 1986. Tih su godina nastali Canal + i M6, pokrenut je Globe, otvorene su narodne kuhinje Restos du coeur. Ivan Pavao II. je jedini, jedini jedincati shvatio što se događa na Zapadu. Zapanjilo me što je moj tekst loše primljen u dijonskoj grupi Vera i Zivot, oni su kritikovali papine stavove prema pobačaju, prezervativu, sve te gluposti. Dobro, istina je da se ni ja nisam previše trudio da ih shvatim. Sećam se da su se sastanci naizmence održavali kod parova; svako bi doneo mešanu salatu, taboule ili kolač. Te sam večeri provodio tupo klimajući glavom, prazneći boce vina; nisam slušao ni reči od onog što se govorilo. Anne se, naprotiv, oduševila, upisala se u grupu koja je provodila opismenjavanje. Tih njezinih večeri stavio bih tabletu za spavanje u Victorovu bočicu, pa drkao uz vrući Minitel; ali nikad se nisam uspeo ni s kim sresti.

Za Annin rođendan, kupio sam joj steznik prošiven srebrnim nitima. Malo je negodovala, pa ga ipak pristala obući. Dok je pokušavala zakopčati tu stvar, ja sam ispio što je ostalo od šampanjca. Onda sam joj čuo glas, slabašan i meketav: »Spremna sam...« Ušavši u sobu, odmah sam shvatio da je otišlo u kurac. Guzovi su joj visili, stisnuti podvezicama; sise joj nisu izdržale dojenje. Trebalo je napraviti liposukciju, ubrizgati silikona, čitavu je prekopati... ona na to nikad ne bi pristala. Zavukao sam joj prst u tange zatvorivši oči, bio mi je potpuno mlitav. U tom se trenu u susednoj sobi Victor počeo besno derati - dugim, prodornim, nepodnošljivim urlicima. Ona je navukla kupaći ogrtač i pohitala u sobu. Kada se vratila, zamolio sam je da mi samo popuši. Pušila je loše, osećao sam joj zube; ali zatvorio sam oči i zamislio usta jedne od cura iz mog trećeg razreda, poreklom iz Gane. Zamišljajući njen ružičasti i malo hrapavi jezik, uspio sam se olakšati u ustima svoje žene. Nisam nameravao imati još dece. Sutradan sam napisao tekst o porodici, taj koji je objavljen.«

»Još ga imam...«, ubaci Michel. Ustane, potraži časopis u svojoj biblioteci. Bruno ga prolista s laganim iznenađenjem, pronađe stranicu.

Ima još porodica koje se, barem donekle, opiru (Iskrice vere usred ateista, Iskrice ljubavi na dnu mučnine), Ne zna se kako Te iskrice sjaje.
Robovi rada u neshvatljivim aparatima, Naša je jedina mogućnost da se ostvarimo i da živimo putem seksa(Premda se to odnosi samo na one kojima je seks dopušten, Na one kojima je seks moguć.)

Brak i vernost u današnje nas vreme razdvajaju od svake mogućnosti postojanja, Tu snagu u sebi nećemo pronaći u kancelariji ili učionici, snagu koja traži igru, svetlost i ples; Stoga svoju sudbinu pokušavamo ostvariti u sve težim i težim ljubavima Pokušavamo prodati sve iscrpljenije, sve nepokornije telo, telo što nam se sve više opire I nestajemo U seni tuge Sve do istinskog očaja,

Spuštamo se samotnim putem sve do mesta
gde sve je crno, Bez dece i bez žena, Ulazimo u jezero Usred noći (I tako je hladna voda u koju uranja naše staro telo).

Odmah nakon što je napisao taj tekst, Bruno je pao u svojevrsnu alkoholnu komu. Dva sata kasnije, Probudilo ga je drečanje njegova sina. Između druge i četvrte godine, ljudska mladunčad stiču pojačanu samosvest, što kod njih uzrokuje napade egocentrične megalomanije. Njihov je cilj tada svoje društveno okruženje (koje u pravilu čine njihovi roditelji) pretvoriti u nešto poput robija podčinjenog i najmanjoj njihovoj željici; njihov egoizam više ne poznaje granice; to je posledica pojedinačne egzistencije. Bruno se pridigao s poda dnevne sobe; deranje je postajalo sve oštrije, odajući pomahnitalost od besa. Smrvio je dva Lexomila u malo marmelade, pošao u Victorovu sobu. Dete se posralo. Gde je zaboga Anne? Te seanse opismenjavanja crnaca završavaju sve kasnije. Zgrabio je uprljanu pelenu, bacio je na parket; smrad je bio užasan. Dete je bez problema progutalo smesu i ukočilo se, kao zamlaćeno jednim udarcem. Bruno navuče jaknu i uputi se prema Madisonu, noćnom baru u ulici Chaud-ronnerie. Karticom je platio tri hiljade franaka za bocu Dom Perignona koju je podelio s nekom vrlo zgodnom plavušom; u jednoj od soba na spratu devojka mu je dugo drkala, s vremena na vreme zaustavljajući nalet uzbuđenja. Zvala se Helene, rođena je u tom kraju, studirala je turizam; bilo joj je devetnaest godina. U trenu kada je ulazio u nju, stisnula je vaginu - doživio je barem tri minute potpune sreće. Na odlasku joj je poljubio usne, insistirao da joj ostavi napojnicu - preostalo mu je tristo franaka u gotovini.

Sledece nedelje odvažio se svoje tekstove pokazati jednom kolegi — pedesetogodišnjem nastavniku književnosti, koji je bio marksista, vrlo profinjen, i kako se govorilo, homoseksualac. Fajardie je bio ugodno iznenađen. »Claudelov uticaj... ili još više Peguvev, to je Peguy u slobodnom stihu... Ali baš je zato originalno, takve se stvari više ne sreće često.« O koracima koje je trebalo preduzeti nije imao nikakve dumnje: »Llnfini. Tamo se stvara današnja književnost. Trebate svoje tekstove poslati Sollersu.« Pomalo iznenađen, Bruno zatraži da mu ponovi ime — shvati da ga je pobrkao s jednim proizvođačem madraca, potom pošalje svoje tekstove. Tri nedelje kasnije telefonirao je izdavacu Denoelu; na njegovo veliko iznenađenje javio mu se Sollers, predložio sastanak. Sredom nije imao predavanja, lako je mogao otputovati i vratiti se u istom danu. U vozu se pokušao udubiti u Neobičnu samoću, brzo je odustao, ipak uspeo pročitati nekoliko stranica Žena — osobito prizore ševe. Sastanak je bio u nekom kafiću u Univerzitetskoj ulici. Izdavač je stigao s deset minuta zakašnjenja, mašući cigaršpicom koji ga je zasigurno proslavio. »Živite u provinciji? Loše, loše. Treba odmah doći u Pariz. Imate dara.« Izvestio je Brunu da će objaviti njegov tekst o Ivanu Pavlu II. u sledećem broju časopisa L 'Infini. Bruno je ostao zabezeknut; nije znao da je Sollers usred svoje faze »katoličke kontrareforme«, i da se razbacuje izjavama oduševljenja papom. »Otkidam se na Peguva!« reče izdavač u zanosu. »I na De Sadea! Na De Sadea! Čitajte naročito De Sadea!...«

»Moj tekst o porodicama...«

»Da, i to je odlično. Vi ste reakcionar, to je dobro. Svi veliki pisci su reakcionari. Balzac, Flaubert, Baudelaire, Dostojevski: sami reakcionari. Ali treba i jebati, ne? Treba ići na grupnjake. To je važno.«

Sollers je napustio Brunu nakon pet minuta, ostavivši ga u stanju lagane narcističke opijenosti. Tokom putovanja kući malo-pomalo se umirio. Reklo bi se daje Philippe Sollers poznat pisac; međutim, Žene nepobitno pokazuju da uspeva prasnuti jedino stare kurvetine iz kulturnih krugova; mlade picice, razvidno je, više vole pevače. S obzirom na takve okolnosti, zašto objavljivati kretenske pesmice u nekakvom posranom časopisu?

»Kada je L'Infini izašao, ipak sam kupio pet brojeva. Srećom, nisu objavili tekst o Ivanu Pavlu II.« Bruno uzdahne. »Bio je to stvarno loš tekst... Imaš još vina?«

»Samo jednu bocu.« Michel ode do kuhinje, donese šestu i poslednju bocu iz kasete Vieux Papesa; počeo se osećati zaista umornim. »Sutra radiš, ne?« dobaci. Bruno nije reagovao. Posmatrao je neku tačno određenu tačku na parketu; no na tom delu parketa nije bilo ničega, ničega tačno određenog; samo nekoliko grudica prljavštine. Ipak, živnuo je na pucanje čepa, pružio svoju čašu. Pio je polako, malim gutljajima; pogled mu je sada odbludio, lebdeo je u visini radijatora; nije se cinio nimalo raspoloženim da nastavi priču. Michel se malo kolebao, pa uključio televizor: na programu je bila emisija o kunićima. Utisao je ton. Zapravo se možda ipak radilo o divljim zečevima -brkao ih je. Iznenadio se ponovno začuvši Brunin glas:

»Pokušavao sam se setiti koliko sam ostao u Dijonu. Četiri godine? Pet? Nakon što uđeš u svet radnog odnosa sve su godine nalik jedna drugoj. Jedini događaji koji te još očekuju su medicinske vrste - i deca koja rastu. Victor je rastao; zvao me 'tata'.«

Najednom, stade plakati. Skvrčen na kauču, glasno je jecao, šmrcajući. Michel pogleda na svoj sat; bilo je prošlo četiri. Na ekranu, divlja mačka je u gubici držala zečje truplo.

Bruno izvadi papirni rupčić, obriše uglove očiju. Suze su mu i dalje tekle. Mislio je na svog sina. Jadni mali Victor, koji je crtao likove iz stripa Strange, i koji ga je voleo. Sinu je pružio tako malo trenutaka sreće, tako malo trenutaka ljubavi - a sada će mu biti petnaest godina, i vreme sreće za njega je završeno.

»Anne bi rado imala još dece, život majke i domaćice joj je u biti savršeno odgovarao. Ja sam je potakao da se vratimo u parišku regiju, da potraži radno mesto. Naravno, nije se usudila odbiti - licni razvoj žena zahteva profesionalnu aktivnost, tako su svi mislili ili se pretvarali da misle u to vreme; a ona je više od svega držala do toga da misli isto što i svi. Ja sam vrlo dobro shvatao da se u biti vraćamo u Pariz kako bismo se mogli na miru razvesti. U provinciji se ljudi uprkos svemu viđaju, razgovaraju; a ja nisam nimalo žudeo da moj razvod izaziva komentare, čak ni odobravajuće niti umirujuće. U leto '89. otputovali smo u Club Mediterranee, to su nam bili zadnji zajednički praznici. Sećam se kretenskih igara koje su organizovali uz aperitiv i sati koje sam na plaži proveo piljeći u picice; Anne je razgovarala s drugim majkama. Kad bi se okrenula na trbuh, video joj se celulit. Kad bi se okrenula na leda, videle su joj se strije. To je bilo u Maroku, Arapi su bili neugodni i napasni, sunce puno prejako. Nije se isplatilo zaraditi rak kože samo da bih mogao večeri provoditi drkajući u kućici. Victor se nauživao svojeg boravka, dobro se zabavljao u Mini Clubu...« Brunin je glas ponovno pukao.

»Bio sam gad; znao sam da sam gad. Roditelji se obično žrtvuju, to je normalan put. Ja nisam mogao podneti kraj svoje mladosti; prihvatiti misao da će mi sin odrasti, da će biti mlad umesto mene, da će možda uspeti u životu, dok sam ja svoj upropastio. Želeo sam ponovno postati osobom.«
»Monadom...«, blago reče Michel.

Ne obazirući se, Bruno dovrši svoje piće. »Boca je prazna...«, primeti pomalo rastresenim tonom. Ustao je, navukao jaknu. Michel ga otprati do praga. »Volim svog sina«, doda Bruno. »Da dođe do kakve nezgode, da ga snađe nesreća, ne bih to mogao podneti. Volim to dete više od svega. A ipak, nikad nisam uspeo prihvatiti da postoji.« Michel se složi. Bruno krene prema liftu.

Michel se vrati svom radnom stolu, na listu papira pribeleži: »Zapisati nešto o krvi«; zatim legne, osetivši potrebu da razmisli, no gotovo istog trena zaspe. Nekoliko dana kasnije pronašao je taj papir, ispod dopisao: »Zakon krvi«, i ostao smeten desetak minuta.

14.

Ujutro 1. septembra, Bruno je dočekao Christine na Severnoj stanici. Putovala je autobusom od Novona do Amiensa, a potom direktnim vozom do Pariza. Dan je bio prekrasan; voz joj je stigao u 11.37. Nosila je dugu haljinu prošaranu cvetićima, s čipkastim manšetama. Snažno ju je zagrlio. Srca su im strašno lupala.

Ručali su u indijskom restoranu, potom otišli njemu voditi ljubav. Bio je usjajio parket, stavio cveće u vazne; posteljina je bila čista i mirisna. Uspeo je dugo ostati u njoj, pričekati da svrši; sunce je prodiralo kroz procep između zavesa, obasjavalo joj crnu kosu u kojoj se naziralo nešto sedih odsjaja. Doživela je prvi orgazam, pa odmah za njim još jedan, vaginu su joj obuzeli snažni grčevi; u tom je trenu svršio u njoj. Odmah se potom sklupčao u njezinom naručju, pa su zaspali.

Kada su se probudili, sunce se spuštalo medu nebodere; bilo je oko sedam sati. Bruno otvori butelju belog vina. Nije nikada nikome pričao o godinama nakon svojeg povratka iz Dijona; sada će to učiniti.

U jesen 1989. Anne je dobila mesto u Gimnaziji Condorcet. Iznajmili smo stan u Ulici Rodier, mali trosobni, prilično mračan stan. Victor je išao u vrtić, sada sam preko dana bio slobodan. Tada sam počeo zalaziti kurvama. Četvrt je imala nekoliko salona tajlandske masaže - New Bangkok, Zlatni Lotus, Mai Lin; devojke su bile uglađene i nasmešene, bilo je dobro. U to sam vreme također počeo odlaziti psihijatru; više se ne sećam najbolje, mislim da je imao bradu — ali možda sam i pobrkao s nekim filmom. Počeo sam mu pričati o svojoj mladenačkoj dobi, mnogo sam govorio i o salonima masaže — osećao sam da me prezire, to mi je godilo. Ionako sam u januaru prešao drugome. Taj je bio dobar, imao je ordinaciju kod stanice Strasbourg-Saint- Denis, mogao sam obići peep-showove na povratku. Zvao se doktor Azoulav, uvek je imao Pariš Match u svojoj čekaonici; sve u svemu, ostavio mi je utisak dobrog lekara. Moj slučaj ga nije previše zanimao, ali opraštam mu - istina je da se radilo o nečem grozno banalnom, bio sam obična frustrirana budala opsednuta starenjem, koja je izgubila želju za svojom ženom. Negde u to vreme zatražili su njegovo stručno mišljenje u suđenju skupini mladih sotonista koji su raskomadali i proždrli mentalno zaostalu ženu — to je ipak bilo privlačnije. Na kraju svake seanse savetovao mi je da se bavim sportom, to mu je bila opsesija — treba reći da je sam počeo dobivati trbuščić. Seanse su bile ugodne, ali pomalo sumorne; jedina tema od koje bi malo živnuo bili su moji odnosi s roditeljima. Početkom februara, imao sam za njega jednu stvarno zanimljivu anegdotu. To se dogodilo u čekaonici Mat Lina; ušavši, seo sam kraj tipa čije mi je lice odnekud bilo poznato – ali sasvim izdaleka, to je bio samo nejasan utisak. Onda su ga pozvali na sprat, a mene odmah za njim. Kabine za masažu razdvajala je plastična zavesa, bile su samo dve, nesumnjivo sam bio pored njega. U trenu kada mi je devojka počela milovati donji deo trbuha svojim grudima namazanim sapunom, dogodila mi se iluminacija: tip koji je u susednoj kabini upravo dobijao body body bio je moj otac. Ostario je, sada je stvarno nalikovao penzioneru, ali to je bio on, nije moglo biti sumnje. Upravo sam ga u tom trenu čuo kako svršava, uz jedva čujni šum pražnjenja mošnji. Pričekao sam nekoliko minuta s oblačenjem nakon što sam i ja svršio; nisam ga želeo sresti u predvorju. Ali onog dana kad sam tu anegdotu ispričao psihijatru, vrativši se kući, telefonirao sam starome. Zvučao je iznenađeno — i radosno, reklo bi se — što me čuje. Bio se stvarno povukao u penziju, prodao je sav svoj udeo u kanskoj klinici; poslednjih je godina izgubio prilično novca, no nije bilo ni tako strašno, drugi su prošli gore. Složili smo se da se vidimo sledećih dana; ali to se nije odmah ostvarilo.

Početkom marta, nazvali su me iz prosvetne inspekcije. Jedna je nastavnica otišla na porodiljski pre predviđenog datuma, pa se oslobodilo radno mesto do kraja školske godine, bilo je to u gimnaziji u Meauxu. Malo sam se kolebao, ipak su mi iz Meauxa ostale vrlo ružne uspomene; zapravo sam se kolebao tri sata, a onda shvatio da me boli dupe. Evo u tome se verovtno sastoji starost: emotivne se reakcije umrtve, u nama ostane malo kivnosti i malo radosti; zaokupljeni smo više od svega funkcionisanjem organa, njihovom krhkom ravnotežom. Izašavši iz voza, dok sam prolazio gradom, dirnuls me pre svega njegova skučenost i ružnoća - njegova potpuna nezanimljivost. Dolazak u Meaux nedeljom uveče, u detinjstvu mi je bio kao ulazak u golemi pakao. Ali zapravo ne, taj pakao je bio sasvim malen, bez ikakvih posebnih obeležja. Kuće, ulice... ništa mi od toga nije budilo nikakva sećanja; čak je i gimnazija bila modernizovana. Obišao sam zgrade internata, koji je u međuvremenu zatvoren, pretvoren u muzej lokalne istorije. U tim prostorijama drugi su me dečaci udarali, ponižavali, uživali pljuvati i pišati po meni, gurati mi glavu u wc školjku; no ipak nisam osećao nikakve emocije, osim blage tuge — koja je bila krajnje neodređena. 'Ni sam Bog ne može učiniti da ono što je bilo više ne bude', negde je ustvrdio ne sećam se koji katolički autor; sudeći po onome što je ostalo od mog detinjstva u Meauxu, to ipak ne izgleda tako teško.

Hodao sam gradom nekoliko sati, čak sam posetio i kafić na plaži. Setio sam se Caroline Yessayan, Patricie Hohvveiller; ali istini za volju nisam ih nikada zaboravio; ništa me na ulicama nije posebno podsećalo na njih. Prolazilo je mnogo mladih, doseljenika - naročito crnaca, mnogo više nego u vreme moje mladosti, u tome je bila velika promena. Zatim sam se javio u gimnaziju. Direktor je našao nešto zabavno u tome što sam bivši učenik, poželeo je potražiti moj dossier, ali promenio sam temu, uspeo to izbeći. Imao sam tri odeljenja, jedno drugog razreda, jedno trećeg razreda književnog smera, jedno naucnog. Najgore će biti, to sam odmah shvatio, treći književnog: u njemu su bila tri klinca i tridesetak cura. Tridesetak šesnaestogodišnjih cura. Plave, crne, crvenokose. Francuskinje, Magrebinke, Azijatkinje... sve zamamne, sve poželjne. A ševile su se, videlo se da se ševe, menjale su momke, uživale u svojoj mladosti; svakog sam dana prolazio kraj ormarića s prezervativima, uzimale su ih preda mnom bez skanjivanja.

Sve je počelo od misli kako možda imam šansu. Govorio sam sebi kako zasigurno ima mnogo kćeri razvedenih roditelja, svakako ću pronaći jednu koja traga za očinskom figurom. To može uspeti; osećao sam da to može uspeti. Ali zahtevalo je da otac bude muževan, zaštitnik, širokih ramena. Pustio sam bradu i upisao se u teretanu. Brada je samo donekle uspela, rasla je mestimično i s njom sam bio prilično gadan, nalik Salmanu Rushdieu; mišići su mi, naprotiv, dobro reagovali, u nekoliko sam nedelja razvio sasvim pristojne deltoide i pektorale. Problem, novi problem, bio je u mom udu. To sada može izgledati ludo, ali sedamdesetih godina nije se osobito marilo za veličinu muškog uda; u mladenačkoj dobi imao sam sve moguće telesne komplekse, osim tog. Ne znam ko je počeo o tome govoriti, verovtno pederi; uostalom, te se teme dotiču i američki krimi-romani; kod Sartrea je, naprotiv, sasvim odsutan. Kako god bilo, tuširajući se u teretani postao sam svestan da imam sasvim mali kurac. Proverio sam kod kuće: 12 centimetara, možda 13 ili 14 ako se sklopivi metar do krajnosti protegne prema korenu kurca. Otkrio sam novi izvor patnje; a tu se nije moglo ništa učiniti, to je bio radikalan, konačan hendikep. Otada sam počeo mrziti crnčuge. Zapravo ih nije bilo puno u gimnaziji, većina je išla u Tehničku školu Pierre-de-Coubertin, upravo onu u kojoj je slavni Defrance izvodio filozofski striptiz i uvlačio se mladima. Bio je samo jedan medu mojim učenicima, u trećem književnog, jedan visoki nabijeni koji se prozvao Ben. Uvek je nosio šildkapu i najkice, siguran sam da je imao ogroman kurac. Naravno, sve su cure padale na kolena pred tim pavijanom, a ja sam od njih tražio da izučavaju Mallarmea; to nije imalo nikakvog smisla. Eto tako će svršiti zapadna civilizacija, govorio sam sebi ogorčeno: ponovno će pasti ničice pred velikim kurcima, kakav je u pavijana hamadrjasa. Počeo sam na nastavu dolaziti bez gaća. Crnčuga je izlazio upravo s onom koju bih sam bio izabrao: jednom slatkom, sasim plavom, dečjeg lica, krasnih grudi nalik jabukama. U školu su dolazili držeći se za ruke. Tokom pismenih radova na satu, prozore bih uvek držao zatvorenima; curama je bilo vruće, skinule bi pulovere, grudi bi se priljubile uz majice; ja bih drkao, zaklonjen katedrom. Još se sećam dana kad sam im zadao da protumače jednu rečenicu iz Vojvotkinje de Guermantes:
Čistoća krvi u kojoj se već nekoliko naraštaja nalazi samo ono što je najuzvišenije u istoriji Francuske, iz njezinog je načina ophođenja uklonila sve što običan narod zove »manirima«, i obdarila je savršenom jednostavnošću.

Gledao sam Bena: češkao je glavu, češkao je jaja, žvakao je kaugumu. Šta od toga može razumeti taj veliki majmun? Šta od toga, uostalom, mogu razumeti ovi drugi? Čak sam i sam sve teže shvatao o čemu tačno govori Proust. Ti deseci stranica o čistoći krvi, plemenitost duha suprotstavljena plemenitosti rase, posebnost miljea vrhunskih profesora medicine... sve mi je to izgledalo kao sviranje kurcu. Očigledno je da danas živimo u pojednostavljenom svetu.
Vojvotkinja od Guermantesa imala je mnogo manje perja nego što ga ima Snoop Doggy Dog; Snoop Doggy Dog ima manje perja od Billa Gatesa, ali curice se na njega više vlaže. Postoje samo dva parametra. Dakako, moglo bi se pokušati napisati jet set prustovski roman, u kojem bi se suprotstavila slava i novac, koji bi uprizorio opreku između slave za masu i slave kod birane publike, kod bappy few; to ne bi imalo nikakvog smisla. Slava u kulturnim krugovima samo je mršavi surogat za pravu slavu, medijsku; a ona, povezana s industrijom zabave, valja veće gomile novca od bilo koje druge ljudske aktivnosti. Što je bankar, ministar, direktor preduzeća prema filmskom glumcu ili rock-zvezdi. U financijskom, seksualnom i svakom drugom pogledu, nula. Strategije isticanja nad drugima, koje je Proust tako suptilno opisao, danas više nemaju nikakvog smisla. Ako čoveka smatramo hijerarhijskom životinjom, koja gradi hijerarhije, možemo utvrditi da je odnos između suvremenog društva i XVIII. stoleća jednak onome između nebodera GAN i malog Trianona. Proust je ostao radikalni Evropljanin, uz Thomasa Manna jedan od poslednjih Evropljana; ono što je pisao više nije imalo ni najmanje veze s ikakvom stvarnošću. Ta rečenica o vojvotkinji od Guermantesa, naravno, zadržala je svoju veličanstvenost. Ali to je svejedno postalo prilično deprimirajuće, i naposletku sam se okrenuo Baudelaireu. Teskoba, smrt, sram, pijanstvo, nostalgija, izgubljeno detinjstvo... same uverljive, snažne teme. Ipak je to čudno. Proleće, toplo vreme, sve te uzbudljive curice; a ja sam im čitao:

Priberi se, Boli, i krotkija budi! Vapila si Večer; evo stiže sad: U tamnome plastu ona gradom bludi, Nekom nosi spokoj, a nekome jad.

Dok rulja se ljudska na gozbu sad sprema, Ko roblje, da vino grizodušja pije Pod bićem Užitka što milosti nema, Boli, ruku daj mi, mesto nam tu nije..

Napravio sam pauzu. Ta im je pesma bila bliska, osećao sam to, tišina je bila potpuna. Bio je to zadnji nastavni sat; za pola sata čekao me voz, pa povratak ženi. Najednom, iz dna učionice sam začuo Benov glas: 'Ej stari, tebi je u glavi načelo smrti!...' To je rekao glasno ali ne i stvarno bezobrazno, kao da mu je u tonu čak bilo i malo divljenja. Nisam sasvim shvatio obraća li se Baudelaireu ili meni; u biti, kao tumačenje teksta, to uopste nije bilo loše. Ali ipak sam morao reagovati. Rekao sam samo: 'Izađite.' Nije se ni pomaknuo. Pričekao sam trideset sekundi, znojeći se od straha, predosećao sam tren kada više neću biti u stanju govoriti: ali ipak sam prikupio snage da ponovim: 'Izađite.' Ustao je, vrlo polako prikupio stvari, približio se. Svakom nasilnom sukobljavanju prethodi trenutak koji kao da je posvećen, jedna čarobna sekunda u kojoj su zapete snage podjednake. Zaustavio se kod mene, nadvisivao me barem za glavu, bio sam uveren da će mi odvaliti šljagu, ali na kraju nije, samo je krenuo prema vratima. Došao sam do svoje pobede. Male pobede: odmah se sutradan vratio na nastavu. Izgleda da je nešto shvatio, da je opazio jedan od mojih pogleda, jer sad je stao pipati svoju curu pod satom. Zadigao bi joj suknju, zavukao ruku što je više mogao, do kraja bedara; a onda bi me gledao smešeći se, sasvim cool. Strahovito sam žudio za tom malom. Vikend sam proveo pišući rasistički pamflet, s gotovo neprekidnom erekcijom; u ponedeljak sam nazvao L'Infini. Ovaj put, Sollers me primio u svojoj kancelariji. Bio je prpošan, pakostan, kao na televiziji - čak i bolji nego na televiziji. 'Vi ste izvorni rasist, to se oseća, to vam daje snagu, dobro je to. Bum! Tras!' Učinio je vrlo dražestan pokret rukom, izvadio jednu stranicu, s odlomkom koji je obeležio na margini: Mi zavidimo crncima i divimo im se jer želimo po uzoru na njih ponovno postati životinje, životinje s velikim kurcem i sićušnim mozgom kao u gmazova, koji je kod njih dodatak kurcu. Razdragano je protresao papir. 'To je moćno, poletno, nobl. Imate dara. Gdekad sklonost jeftinim rešenjima, manje mi se dopao podnaslov: Čovek se ne rada kao rasista, rasistom se postaje Izvrtanje reči, dvosmislenosti, to je uvek malo... Hmm...' Lice mu se smrknulo, ali učinio je još jednu piruetu svojim cigaršpicom i ponovno se nasmešio. Pravi klaun, silno drag. 'I uz to, bez puno tuđih uticaja, ničega što bi vas gušilo. Na primer, niste antisemit!' Iskopao je još jedan odlomak: Jedino su Zidovi izbegli žaljenje što nisu crnci, jer oni su odavno izabrali put inteligencije, krivnje i srama. Ništa u zapadnjačkoj civilizaciji ne može doseći pa čak se ni približiti onome što su Zidovi uspeli učiniti pošavši od krivice i srama; stoga ih crnci posebno mrze. Sav sretan, nanovo se zavalio u sediste, prekrstio ruke iza glave; na tren sam pomislio da će staviti noge na svoj radni stol, ali ipak nije. Opet se nagnuo napred, nije mogao mirovati. 'Onda? Šta ćemo?'
'Ne znam, mogli biste objaviti moj tekst.' 'O-ho-ho', grohotom se nasmejao kao da sam izvalio kakvu glupost. 'Objaviti u L'Infiniju? Ali milo moje, vama nije jasno... Ne živimo više u Celineovom vremenu, znate. Danas se o nekim temama ne piše šta se kome hoće... ovakav bi mi tekst mogao doneti stvarno gadnih neugodnosti. Mislite da nemam dosta neugodnosti i ovako? Mislite da zato što sam kod Gallimarda mogu raditi šta hoću? Nadziru me, znate. Vrebaju pogrešku. Ne ne, to će teško ići. Sta još imate?'

Izgledao je istinski iznenađen što nisam doneo nikakav drugi tekst. Meni je bilo žao što sam ga razočarao, vrlo bih rado bio njegovo milo, i da me odvede na ples, da me časti whyskyjima u Pont-Royalu. Kada sam izašao, na pločniku me snašao tren posebno snažnog očaja. Žene su prolazile Bulevarom Saint-Germain, predvečerje je bilo toplo i shvatio sam da nikada neću postati pisac; također sam shvatio da me boli dupe. Ali šta onda početi? Seks me već koštao pola plate, bilo je neshvatljivo što Anne još nije ništa primetila. Mogao sam se priključiti Nacionalnom frontu, ali čemu bi služilo jesti sarmu s budalama? U svakom slučaju, žene desničarke ne postoje, i ševe se s padobrancima. Taj je tekst bio besmislica, bacio sam ga u prvu kantu za smeće. Trebalo je zadržati stav 'humanističkog levičara', to mi je bila jedina šansa da nešto nabodem, bio sam siguran. Seo sam na terasu Escuriala. Penis mi je bio vruć, bolan, nabrekao. Popio sam dva piva, pa se pešice vratio kući. Prelazeći Seineu, setio sam se Adjile. To je bila jedna Magrebinka iz mog trećeg razreda, jako zgodna i profinjena. Dobra učenica, ozbiljna, za godinu naprednija od svojih vršnjaka. Lice joj je bilo inteligentno i blago, nimalo podrugljivo; žarko je želela postići dobar uspeh u školi, to se videlo. Te su devojke često okružene divljacima i ubicama, dovoljno je pokazati im malo pažnje. Ponovno sam u to poverovao. Tokom dve nedelje sam joj se obraćao, pozivao je na ploču. Uzvraćala mi je poglede, nije pokazivala da se tome čudi. Morao sam požuriti, već je bio početak jula . Dok bi se vraćala u klupu, mogao sam joj videti dupence utegnuto u traperice. Toliko mi se sviđala da sam prestao s kurvama. Zamišljao sam svoj kurac kako joj se uvlači u mekoću duge crne kose; čak sam drkao na jedan od njezinih pismenih radova.

U petak 11. juls stigla je u kratkoj crnoj suknji, sat je završavao u šest. Sedela je u prvom redu. U trenu kada je prekrstila noge pod stolom, za dlaku je nedostajalo da se onesvestim. Bila je pored neke debele plavuše koja je otišla vrlo brzo nakon zvona. Ustao sam, položio ruku na njezin fascikl. Ostala je sa sedi, nije ničim pokazivala da joj se žuri. Svi su učenici izašli, tišina je ponovno zavladala u učionici. Držao sam njezin fascikl u ruci, čak sam uspevao pročitati neke reči: 'Remember... pakao...' Seo sam pored nje, odložio fascikl na sto; ali nisam joj mogao ništa reći. Ostali smo tako, u tišini, barem minutu. Više sam puta uronio pogled u njezine velike crne oči; ali ujedno sam razabirao i najmanji njezin pokret, i najneznatniji drhtaj grudi. Bila je napola okrenuta prema meni, razmaknula je noge. Ne sećam se da sam učinio svoj sledeći pokret, imam utisak da se radilo o polusvesnom činu.

Tren kasnije osetio sam njezino bedro pod dlanom leve ruke, slika se zamutila, pred oči mi se vratila Caroline Yessayan i zgromio me sram. Ista pogreška, potpuno ista pogreška nakon dvadeset godina. Kao i Caroline Yessayan dvadeset godina ranije, nekoliko je sekundi ostala tako ne učinivši ništa, malo pocrvenela. A onda mi je, vrlo blago, odmaknula ruku; ali nije ustala, nije nikakvim pokretom naznačila da će otići. Kroz prozor s rešetkama video sam jednu devojku kako prelazi dvorište, žureći prema stanici. Desnom sam rukom raskopčao slic na svojim hlačama. Raskolačila je oči, pogled joj se zalepio za moj ud. Oči su joj zračile toplim vibracijama, bio bih mogao svršiti od sama njezinog pogleda, a istovremeno sam bio svestan da treba učiniti neki gest kako bi ucestvovala. Moja se desna ruka pokrenula prema njenoj, ali nisam imao snage da odem do kraja: molećivim pokretom sam uhvatio ud i pružio joj ga. Ona je prasnula u smeh; mislim da sam se i ja nasmejao, počinjući drkati. Nastavio sam se smejati i drkati dok je ona prikupljala stvari, i kad je ustala da izađe. Na pragu se okrenula kako bi me još jednom pogledala; ejakulirao sam i više ništa nisam video. Samo sam čuo vrata kako se zatvaraju, njezine korake kako se udaljuju. Bio sam omamljen, kao usled strahovitog udarca gonga. No ipak sam sa stanice uspeo telefonirati Azoulavu. Ni najmanje se ne sećam povratka vozom, vožnje podzemnom; primio me u osam sati. Nisam mogao zaustaviti drhtanje; odmah mi je dao inekciju za smirenje.

Proveo sam tri noći u Svetoj Ani, potom su me premestili u psihijatrijsku kliniku Ministarstva prosvete, u Verrieres-le-Buissonu. Azoulav je bio vidljivo zabrinut; novinari su počeli mnogo govoriti o pedofiliji te godine, reklo bi se da su jedan drugome prenosili uputu: 'Pritisni pedofile, Emile.' Sve je to zbog mržnje prema starcima, zbog mržnje i gađenja prema starosti, upravo postajala nacionalna stvar. Curi je bilo petnaest godina, ja sam bio nastavnik, zloupotrebio sam svoj autoritet nad njom;pri tome se radilo o Magrebinki. Ukratko, savršen predmet za otkaz kojem bi usledio javni linč. Nakon dve nedelje, on se počeo malo opuštati; bližio se kraj školske godine, a Adjila očigledno nije ništa ispričala. Predmet je poprimao klasičnija obeležja. Depresivni nastavnik, pomalo samoubilačkih sklonosti, kojem je potrebno da povrati psihičku stabilnost... Ono čudno u toj priči je da gimnazija u Meauxu nije slovila kao osobito teško radno mesto; ali on je istakao traume vezane uz rano detinjstvo, koje je oživeo povratak u tu školu, ukratko, vrlo je vešto posložio svoj slučaj.

Ostao sam nešto dulje od šest meseci u toj klinici; otac me posetio više puta, cinio se sve dobrohotnijim i sve umornijim. Bio sam tako nafilan neurolepticima da mi je iščezla svaka seksualna žudnja; ali s vremena na vreme medicinske sestre su me uzimale u naručje. Priljubio bih se uz njih, ostao nepomičan minutu-dve, pa ponovno legao. To mi je toliko pomagalo da im je glavni psihijatar savetovao da pristanu, ako im se ne čini posebno neprilično. Slutio je da mu Azoulav nije sve rekao; ali imao je mnogo težih slučajeva, shizofrenika i agresivaca u deliriju, nije imao mnogo vremena da se bavi mnome; što se njega tiče, imao sam svojeg lekara, to je bilo ono bitno.

Dakako, predavanje u školi više nije dolazilo u obzir, ali početkom 1991. državna prosveta mi je pronašla mesto u Poverenstvu za nastavne programe francuskog. Izgubio sam nastavničku satnicu i školske praznike, ali plata mi se nije smanjila. Nedugo potom, razveo sam se od Anne. Složili smo se oko sasvim klasičnog obrasca alimentacije i izmenične brige; advokati ti ionako ne ostave nikakav izbor, u pitanju je gotovo tipski ugovor. Bili smo prvi u redu pred vratima, sudija je čitao sto na sat, čitav je razvod trajao manje od petnaest minuta. Izašli smo zajedno na stepenište Palače pravde, nekoliko minuta nakon podneva. Bio je početak marta, netom sam napunio trideset pet godina; znao sam da je prvi deo mojeg života završen.«


Bruno zastade. Sada je bila mrkla noć; ni on ni Christiane se nisu obukli. Podigao je pogled prema njoj. Ona tada učini nešto iznenađujuće: približi mu se, zagrli ga oko vrata i poljubi u oba obraza.

»Sledećih godina, sve se to nastavilo«, opet započe tiho pričati Bruno. »Dao sam staviti umetke kose, dobro je prošlo, hirurg je bio prijatelj mog oca. Nastavio sam i s teretanom. Za praznike sam isprobao Nouvelles Frontieres, ponovno Klub Mediterranee, IUCPA. Imao sam nekoliko avantura, zapravo vrlo malo; promatrane u celini, žene mojih godina više nemaju posebnu želju za ševom. Naravno da tvrde suprotno, i istina je da bi katkad volele ponovno doživeti kakav osećaj, kakvu strast, kakvu žudnju; ali što se toga tiče, ja im to nisam bio u stanju pobuditi. Nikada ranije nisam sreo ženu kao što si ti. Čak se nisam ni nadao da bi žena kao ti mogla postojati.«

»Potrebno je...«, reče ona nekako izmenjenim glasom, »potrebno je malo nesebičnosti, neko mora početi. Da sam ja bila na mestu te Magrebinke, ne znam kako bih reagovala. Ali ti si nesumnjivo već tada imao nešto dirljivo, sigurna sam. Verujem, barem mi se čini, da bih ti pristala ugoditi.« Ponovno je legla, položila glavu medu Brunina bedra, nekoliko ga puta liznula po glaviću. »Rado bih nešto pojela...«, reče najednom. »Već je dva ujutro, ali u Parizu je to sigurno moguće, ne?«

»Naravno.«
»Da te zadovoljim sad, ili ti je draže da ti izdrkam u taksiju?«
»Ne, sad.«
15.
MacMillanova hipoteza

Uhvatili su taksi do Les Hallesa, večerali u pivnici otvorenoj čitavu noć. Bruno je za predjelo uzeo mariniranog sleda. Reče si da bi se sada bilo što moglo dogoditi; ali odmah potom shvati da pretjeruje. U njegovom mozgu, da, i dalje je postojalo obilje mogućnosti: mogao se poistovjetiti s poljskim štakorom, soljenkom ili poljem energije; no u praksi, tijelo mu je ostalo zaglavljeno u procesu sporog propadanja; jednako je bilo s Christianinim tijelom. Unatoč izmjeničnom vraćanju noći, osobna će se svijest održati sve do zadnjeg dana njihovih razdvojenih puti. Marinirani sled ni u kojem slučaju nije mogao biti rješenje; ali niti lubin s komoračem ne bi ništa bolje poslužio. Christiane je potonula u snatrenje ili možda tajanstvenu šutnju. Zajedno su kušali kraljevsku sarmu s domaćim montbeliardskim kobasicama. U stanju ugodne opuštenosti netom osjećajno i s pohotom zadovoljenog muškarca, Bruno se na tren prisjetio svojih strukovnih dilema, koje se mogu ovako sažeti: Kakva bi uloga trebala pripasti Paulu Valervju u programu francuskog za znanstvena usmjerenja? Dovršivši sarmu i naručivši sir munster, osjetio je određeno iskušenje da odgovori: Nikakva.

»Ja ne služim ničemu«, reče Bruno u tonu pomirenosti sa sudbinom. »Nesposoban sam uzgajati svinje. Nemam pojma o proizvodnji kobasica, vilica ni mobitela. Nijedan od tih predmeta koji me okružuju, koje upotrebljavam ili žderem, nisam u stanju proizvesti; nisam čak u stanju shvatiti proces njihove proizvodnje. Kada bi se industrija ugasila, kada bi inženjeri i specijalizirani tehničari nestali, bio bih nesposoban imalo pridonijeti pokretanju gospodarstva. S obzirom da sam izvan ekonomsko--industrijskog sklopa, ne bih bio u stanju čak ni osigurati vlastiti opstanak: ne bih znao pribaviti hranu, odjeću, ni zaštititi se od vremenskih nepogoda; po svojim osobnim tehničkim sposobnostima daleko sam ispod neandertalca. Potpuno ovisim o društvu koje me okružuje, a ujedno sam mu gotovo potpuno beskoristan; sve što znam raditi su sumnjivi komentari na temu zastarjelih kulturnih predmeta. A ipak dobijam plaću, i to dobru plaću, daleko veću od prosječne. Većina ljudi iz mojeg okruženja je u istom položaju. U biti, jedina korisna osoba koju poznajem je moj brat.«

»Sto je on tako iznimno učinio?«

Bruno je razmislio, trenutak okretao svoj komadić sira u tanjuru, u potrazi za dovoljno dojmljivim odgovorom.

»Stvorio je nove krave. To je zapravo samo jedan primjer, ali sjećam se da su zahvaljujući njegovom radu rođene genetski modificirane krave, poboljšane proizvodnosti mlijeka, veće prehrambene kakvoće. Promijenio je svijet. Ja nisam ništa učinio, ništa stvorio; nisam baš ništa pridonio ovom svijetu.«

»Nisi učinio ništa loše...« Christianeino se lice smrknu-lo, na brzinu je dovršila svoj sladoled. U srpnju 1976. pro vela je dva tjedna na Di Meolinom posjedu, na obroncima Ventouxa, upravo tamo gdje je Bruno godinu ranije boravio s Annabelle i Michelom. Kada je to ljetos ispričala Bruni, oboje su se oduševili podudarnošću; odmah potom, ona je osjetila gorko žaljenje. Da su se sreli 1976, kada mu je bilo dvadeset godina a njoj šesnaest, pomisli, život im je mogao biti sasvim drugačiji. Već je po tom prvom znaku morala priznati da se upravo zaljubljuje.

»U biti«, nastavi Christiane, »to je podudarnost, ali ne i toliko zapanjujuća. Moji kretenski roditelji su pripadali tim slobodoumnim, donekle bitničkim krugovima pedesetih godina, u koje je zalazila i tvoja majka. Moguće je čak i da su se poznavali, ali to ni najmanje ne želim saznati. Prezirem te ljude, mogu čak reći da ih mrzim. Oni predstavljaju zlo, stvorili su zlo, itekako znam o čemu govorim. Dobro se sjećam tog ljeta '76. Di Meola je umro dva tjedna nakon što sam stigla; rak mu se proširio, i kao da ga više ništa nije stvarno zanimalo. Ipak mi se pokušao nabacivati, nisam bila loša u to vrijeme; ali nije ustrajao, mislim da je počeo osjećati bolove. Dotad je dvadeset godina izigravao starog mudraca, duhovnu inicijaciju, itd, kako bi mogao prašiti curice. Treba priznati da je odigrao svoju ulogu do kraja. Dva tjedna nakon mojeg dolaska popio je otrov, nešto vrlo blago, čemu je trebalo nekoliko sati do punog djelovanja; potom je primio sve posjetitelje koji su se trenutno nalazili na posjedu, svakom posvetivši nekoliko minuta, nešto u stilu 'Sokratova smrt', razumiješ. Uostalom, govorio je o Platonu, ali i o Upanishadama, o Lao-Tseu, uobičajene brbljarije. Puno je pričao i o Aldousu Huxleyu, podsjećao da ga je upoznao, prepričavao njihove razgovore; možda je malo i dodavao, ali to je ipak bio čovjek na umoru. Kada je došao moj red bila sam pod prilično jakim dojmom, ali zapravo me samo zatražio da raskopčam košulju. Pogledao mi je grudi, pa pokušao nešto reći ali nisam najbolje razumjela, već je teško govorio. Najednom se uspravio u svojoj fotelji, ispružio ruke prema mojim grudima. Dopustila sam mu da me dira. Na tren je položio lice medu moje grudi, pa se svalio natrag u fotelju. Ruke su mu jako drhtale. Glavom mi je dao znak da odem. U pogledu mu nisam mogla pročitati nikakvu duhovnu inicijaciju, nikakvu mudrost; u pogledu mu se mogao pročitati jedino strah.

Umro je kad je pala noć. Bio je tražio da se na vrhu brežuljka zapali pogrebna lomača. Svi smo prikupljali suho granje, a onda je počeo obred. Davidu je pripalo da upali očevu pogrebnu lomaču, u očima mu je bio neki čudan sjaj. Nisam ništa znala o njemu, osim da svira rock; bio je u društvu s nekakvim mračnjacima, američkim motoristi-ma, tetoviranim, obučenim u kožu. Ja sam tamo bila s prijateljicom, i kad je pala noć nismo se baš ugodno osjećale.

Nekoliko svirača tam-tama sjelo je pred vatru i počelo polako udarati, u teškom ritmu. Prisutni su zaplesali, vatra je jako grijala, kao i obično počeli su se svlačiti. Za kremi-ranje je u načelu potreban tamjan i sandalovo ulje. Ovom su prilikom samo prikupljene otpale grane, i vjerojatno im je dodano lokalno mirišljavo bilje — timijan, ružmarin, čubar; tako da je nakon pola sata mirisalo točno kao roštilj. Jedan je Davidov kompić to zapazio — neki debeli s kožnim prslukom, dugačke masne kose, bez nekoliko prednjih zuba. Jedan drugi, nekakva imitacija hippija, objasnio je da kod mnogih primitivnih plemena pojesti umrlog poglavicu predstavlja iznimno snažan obred ujedinjenja. Krezubi je kimnuo glavom i počeo se kesiti; David se približio drugoj dvojici i zametnuo razgovor s njima, potpuno se razgolitio, pod plamenom vatre tijelo mu je bilo stvarno fantastično — mislim da je bildao. Osjetila sam da bi se mogle izroditi gadne stvari, na brzinu sam otišla leći.

Nedugo potom izbila je oluja. Ne znam zašto sam ustala, vratila sam se do lomače. Tridesetak ih je još uvijek plesalo, potpuno golih, na kiši. Jedan me tip grubo uhvatio za ramena, odvukao do lomače i prisilio da pogledam što je ostalo od tijela. Vidjela se lubanja s dupljama. Meso nije dokraja izgorjelo, napola se pomiješalo s tlom, to je zajedno sličilo hrpici blata. Počela sam vrištati, tip me pustio, uspjela sam pobjeći. Prijateljica i ja smo otišle sutradan. Nisam više ništa čula o tim ljudima.«
»Nisi čitala članak u Pariš Matchič.«
»Ne...«, Christiane se lecne od iznenađenja; Bruno zastane, naruči dvije kave prije nastavka priče. Tijekom godina razvio je cinično shvaćanje života, utemeljeno na nasilju, tipično muško. Svijet je zatvoren prostor, uskomešali zvjerinjak; sve je to ograđeno nepropusnim, čvrstim obzorom - jasno vidljivim, ali nedohvatnim: obzorom moralnog zakona. Zapisano je, međutim, da ljubav sa drži, i u djelo provodi zakon. Christiane ga je pozorno i nježno promatrala; oči su joj bile malo umorne.


»Ta je priča toliko gnusna«, zlovoljno nastavi Bruno, »da me čudi što je novinari nisu više rastezali. No dobro, to se dogodilo prije pet godina, suđenje se održavalo u Los Angelesu, sotonističke sekte su tek postajale temom u Europi. David di Meola je bio jedan od dvanaestorice optuženih — odmah sam prepoznao ime; bio je jedan od dvojice koja su uspjela izmaći policiji. U članku je pisalo da se vjerojatno sakrio u Brazilu. Optužbe protiv njega bile su vrlo teške. U njegovom prebivalištu pronašli su stotinjak videokazeta s ubojstvima i mučenjima, brižno sortiranih i etiketiranih; na nekima od njih pojavljivao se razotkrivenog lica. Na javno prikazanoj kazeti bilo je iživljavanje nad jednom staricom, Mary Mac Nallahan, i njezinom unukom, dojenčetom. Di Meola je pred bakom bebi rezao udove šiljatim kliještima, potom prstima starici iskopao oko pa masturbirao u njezinoj krvavoj duplji; istodobno je pritiskao daljinski upravljač, zumirajući joj lice. Bila je u čučećem stavu, prikovana uza zid metalnim obručima, u prostoriji nalik garaži. Na kraju filma, ležala je u vlastitom izmetu; kazeta je trajala više od tri četvrt sata ali jedino ju je policija vidjela čitavu, porotnici su zatražili da se projekcija prekine nakon deset minuta.

Članak objavljen u Matchu velikim je dijelom bio prijevod intervjua koji je Newsweeku dao Daniel MacMillan, državni tužitelj Kalifornije. Po njemu, nije se radilo samo o suđenju skupini ljudi, nego čitavom jednom društvu; taj mu se slučaj doimao simptomatičnim za sociološku i moralnu dekadenciju u koju je američko društvo tonulo od kraja pedesetih godina. Sudac ga je više puta zamolio da ostane u okvirima inkriminirajućih činjenica; usporedba sa slučajem Manson na koju je upućivao činila mu se neprimjerenom, s obzirom da je Di Meola bio jedini od optuženih kojem se mogla utvrditi ikakva povezanost s bitničkim ili hippijevskim pokretom.

Sljedeće godine, MacMillan je objavio knjigu naslovljenu From Lust to Murder: a Generation, prevedenu na francuski pod priglupim naslovom Generacija ubojstva. Ta me knjiga iznenadila; očekivao sam uobičajeno trabunjanje vjerskih fundamentalista o povratku Antikrista i vraćanju molitve u škole. Zapravo se radilo o preciznoj, dobro dokumentiranoj knjizi, koja je detaljno analizirala brojne slučajeve; MacMillan se osobito bavio Davidovim slučajem, iznio je čitav njegov životopis, vidio se obiman istraživački rad.

Odmah nakon smrti svojeg oca, u rujnu 1976, David je prodao trideset hektara posjeda i kupio stanove u starim zgradama u Parizu; za sebe je zadržao veliku garsonijeru u Viscontijevoj ulici a ostatak preuredio za iznajmljivanje. Stare je stanove razdijelio na manje, neke sluškinj-ske sobe spojio; dao je ugraditi čajne kuhinje i tuševe. Kad su radovi završeni, dobio je dvadesetak malih garsonijera, koje su mu same donosile izdašan prihod. Nije odustajao od pokušaja da se probije u rocku, te si je rekao da možda ima prigodu u Parizu; ali već mu je bilo dvadeset šest godina. Prije nego što je krenuo u obilazak glazbenih studija, odlučio se pomladiti za dvije godine. To je bilo vrlo jednostavno: trebalo je samo odgovoriti 'dvadeset četiri' kad bi ga pitali za godine. Naravno, nitko nije provjeravao. Davno prije njega, Brian Jones je došao na istu ideju. Prema jednom od iskaza koje je prikupio MacMillan, jedne večeri, na nekom partvju u Cannesu, David je naletio na Micka Jaggera; odskočio je dva metra unatrag, kao da se našao licem u lice sa zmijom ljuticom. Mick Jagger je neupitno bio najveća zvijezda na svijetu; bogat, obožavan i ciničan, bio je sve o čemu je David sanjao. Razlog što je bio toliko zavodljiv je u tome što je bio samo zlo, što ga je na savršen način simbolizirao; a ono čemu se mase klanjaju iznad svega je slika nekažnjenog zla. Jednog se dana Mick Jagger suočio s problemom oko vladanja skupinom, sukobom dvaju ega, upravo s Brianom Jonesom; ali sve se razriješilo, dogodio se bazen. To, dakako, nije bila službena verzija, ali David je znao da je Mick Jagger gurnuo Briana u bazen; lako ga je zamislio kako to čini; i na taj je način, tim početnim ubojstvom, postao voda najveće rock-skupine na svijetu. Sve veliko što je na svijetu izgrađeno, izgrađeno je na temeljima ubojstva, David je u to bio uvjeren; i osjećao se spremnim, na kraju te '76, gurnuti koliko god je osoba potrebno u sve bazene koje treba; ali tijekom sljedećih godina sve što je uspio bilo je nastupiti na nekoliko ploča kao dodatni basist — i nijedna od tih ploča nije postigla ni najmanji uspjeh. No istodobno se još uvijek jako sviđao ženama. Erotski su mu se zahtjevi povećali, i prešlo mu je u naviku ići u krevet s dvije cure u isto vrijeme, najradije s jednom plavušom i jednom crnkom. Većinom su prihvaćale, jer bio je zaista vrlo naočit - snažan i muževan, gotovo animalan tip. Bio je ponosan na svoj dugačak i debeo falus, na svoja velika dlakava jaja. Penetracija ga je malo-pomalo prestajala zanimati, ali još uvijek mu je pružalo užitak vidjeti djevojke kako se spuštaju na koljena da bi mu pušile kurac.

Početkom 1981, od jednog Kalifornijca koji se zatekao u Parizu, doznao je da se traže skupine koje bi sudjelovale u snimanju heavy-metal CD-a posvećenog Charlesu Man-sonu. Odlučio je još jednom okušati sreću. Prodao je sve svoje garsonijere, kojima se cijena u međuvremenu uče- tvorostručila, i odselio se u Los Angeles. Sada mu je zbiljski bila trideset jedna godina, službeno dvadeset devet; opet previše. Odlučio je, prije nego se predstavi američkim producentima, svoje godine umanjiti za još tri. Po tjelesnom izgledu, mogao je bez ikakva problema proći kao dvadesetšestogodišnjak.

Snimanje se razvuklo, Manson je iz zatvora zahtijevao astronomsku naknadu. David se bacio na jogging i počeo zalaziti u sotonističke krugove. Kalifornija je oduvijek bila omiljeno mjesto sekti posvećenih obožavanju Sotone, sve od onih najranijih: First Church ofSatan, koju je 1966. u Los Angelesu osnovao Anton La Vey, i Process Church ofthe FinalJudgment, ustanovljene 1967. u San Franciscu, u distriktu Haight Ashburv. Te su skupine još postojale, i David se povezao s njima; u načelu, oni su vršili samo uobičajene obrede, katkad žrtvovali koju životinju; ali preko njih je došao do mnogo zatvorenijih i žešćih krugova. Naročito mu je značajan bio susret s Johnom di Giornom, kirurgom koji je priređivao abortus-partyje. Nakon operacije fetus bi se raskomadalo, samljelo i pomiješalo u tijesto za kruh, koje bi sudionici podijelili medu sobom. David je brzo shvatio da najsmjeliji Sotonisti nimalo ne vjeruju u Sotonu. Bili su, baš kao i on, potpuni materijalisti, i brzo odbacili sve te obrede s petokrakim zvijezdama, svijećama, dugim crnim plaštevima; svrha je tog protokola zapravo prije svega bila da početnicima pomogne u prevladavanju njihovih moralnih inhibicija. Godine 1983. dopušteno mu je da sudjeluje u svojem prvom obrednom ubojstvu, izvršenom nad portorikanskom bebom. Dok je dječačića kastrirao nazubljenim nožem, John di Giorno mu je kopao, a zatim sažvakao očne jabučice.

U to je vrijeme David manje-više odustao od namjere da postane rock-zvijezdom, iako ga je znalo strašno zaboljeti srce kada bi ugledao Micka Jaggera na MTV-u. U svakom slučaju, projekt Tribute to Charles Manson je propao, i premda je priznavao dvadeset osam godina bilo mu je pet više, i počeo se zaista osjećati prestarim. U svojim fantazijama o vladanju i svemoći, sada bi se katkad poistovjetio s Napoleonom. Divio se tom čovjeku koji je odveo u smrt stotine tisuća ljudskih bića, i pritom se čak ne izgovarajući nikakvom ideologijom, nikakvim uvjerenjem. Za razliku od Hitlera, za razliku od Staljina, Napo leon nije vjerovao ni u što osim u sebe, svoju je osobu drastično razdvojio od ostatka svijeta, druge smatrajući samo instrumentima u službi njegove volje za moći. Prisjećajući se svojih dalekih denovskih korijena, David je zamišljao da je rodbinski povezan s tim diktatorom koji bi, šećući bojnim poljem u zoru, promatrajući tisuće osakaćenih, izmrcvarenih tijela, nehajno primijetio: »Pih... jedna će pariška noć sve to nadoknaditi.«

Iz mjeseca u mjesec, David i još neki sudionici ogrezali su sve dublje u okrutnost i užas. Katkad su snimali prizore svojih klanja, lica pokrivši maskama; jedan je od sudionika radio u videoindustriji, te mu je dostupan bio uređaj za umnažanje. Dobar snuff movie moglo se iznimno skupo prodati, za oko dvadeset tisuća dolara po kopiji. Jedne večeri, na grupnjaku kod prijatelja odvjetnika, David je prepoznao neki od svojih filmova koji se prikazivao na televizoru u jednoj od spavaćih soba. Na toj kazeti, snimljenoj mjesec ranije, rezao je muško spolovilo motornom pilom. Vrlo uzbuđen, privukao je k sebi djevojčicu od dvanaestak godina, prijateljicu domaćinove kćeri, i prikliještio je pred svoje sjedalo. Curica se malo otimala, pa mu ipak počela pušiti. Na ekranu je motornu pilu primicao bedrima čovjeka od četrdesetak godina, ovlaš ih dodirujući; tip je bio potpuno svezan, ruku ispruženih kao na križu, urlao je od straha. David je svršio djevojčici u usta u trenu kada je njegovo sječivo zarežalo ud; zgrabio je djevojčicu za kosu, naglo joj okrenuo glavu i prisilio je da gleda dugi, nepomični kadar batrljka iz kojeg lipće krv.

Iskazi koje je prikupio o Davidu se tu zaustavljaju. Policija je slučajem zaplijenila matricu jedne videosnimke mučenja, ali David je vjerojatno bio obaviješten, kako god bilo uspio je na vrijeme pobjeći. Tu je slijedila MacMilla-nova teza. Ono što je jasno pokazao u svojoj knjizi je da tobožnji sotonisti nisu vjerovali ni u Boga, ni u Sotonu, niti u koju drugu nadzemaljsku silu; svetogrđu je u njihovim obredima pripadala samo uloga sporednog erotskog začina, koji je najčešće brzo gubio okus. Doista su bili, baš kao i njihov učitelj markiz De Sade, potpuni materi- jalisti, hedonisti u potrazi za osjetilnim doživljajima sa sve više nasilja. Prema MacMillanovom mišljenju, progresivno propadanje moralnih vrijednosti tijekom 60-ih, 70--ih, 80-ih a potom i 90- ih bio je logičan i neizbježan proces. Bilo je normalno da se pojedinci oslobođeni uobičajenih moralnih prisila, iscrpivši seksualno zadovoljenje, okrenu neobuzdanim zadovoljstvima okrutnosti; dva stoljeća ranije, De Sade je prošao sličan put. U tom smislu, serial killers 90-ih godina bili su odbačena djeca hippija 60-ih; njihovi se zajednički preci mogu prepoznati u bečkim aktivistima 50-ih. Pod krinkom umjetničkih performansa, bečki akcionisti kao što su Nitsch, Muehl ili Schvvarzkogler javno su mrcvarili životinje; pred okupljenim kretenima čupali su, čerečili udove i utrobu, uranjali ruke u meso i krv, nevinim životinjama nanosili krajnju patnju - a jedan bi pomoćnik za to vrijeme fotografirao ili snimao klanje i tako dobiveni materijal izlagao bi se u umjetničkoj galeriji. Ta se dionizijska želja za oslobadanjem bestijalnosti i zla, koju su potaknuli bečki akcionisti, javlja čitavim tijekom kasnijih desetljeća. Daniel Mac-Millan tvrdi da to zastranjenje, koje se u zapadnjačkim civilizacijama dogodilo nakon 1945, nije bilo ništa drugo nego povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava. Bečkim akcionistima, beatnicima, hippijima i serijskim ubojicama zajedničko je potpuno slobodoumlje, to što su su zagovarali nesputano isticanje prava pojedinca nad društvenim normama, nad svim licemjerjima od kojih se, po njihovom mišljenju, sastoji moral, osjećajnost, pravda i milosrđe. U tom smislu Charles Manson nikako nije čudovišno izobličenje hippijevskog eksperimenta, nego njegov logičan ishod; a David di Meola samo je proširio i u praksi primijenio vrijednosti osobnog oslobađanja koje je zagovarao njegov otac. Mac-Millan je bio član konzervativne stranke, i od žestine njegovih napada na slobodu pojedinca neki su se u stranci nakostriješili; ali utjecaj njegove knjige bio je znatan. Obo- gativši se od autorskih prava, sve je svoje vrijeme posvetio politici; sljedeće godine izabran je u Zastupnički dom.«

Bruno zamukne. Njegova je kava bila odavno popijena, bilo je četiri ujutro i u prostoriji se nije nalazio nijedan bečki akcionist. Hermann Nitsch zapravo je tada trunuo u nekom austrijskom zatvoru, osuđen zbog silovanja maloljetnice. Taj je čovjek već prešao šezdesetu, moglo se očekivati da će brzo preminuti; tako će iz ovog svijeta nestati jedan izvor zla. S te strane nije bilo nikakva razloga za uzbudivanje. Sve je sada bilo mirno; jedan je osamljeni konobar obilazio stolove. U tom su trenu bili jedini gosti, ali pivnica je radila od 0 do 24 sata, to je pisalo na pročelju, pa zatim i u jelovnicima, to je bila gotovo ugovorna obveza. »Te pederčine nas neće zajebavati«, nehotice primijeti Bruno. Čovjek u našem suvremenom društvu nužno proživi jedno iz više razdoblja krize, temeljitog osobnog preispitivanja. Stoga je normalno da mu u središtu velike europske metropole na raspolaganju bude barem jedan lokal otvoren čitavu noć. Naručio je puding od maline i dvije višnjevače. Christiane je pažljivo slušala njegovu priču; u njegovoj je šutnji bilo nešto bolno. Sada se trebalo vratiti jednostavnim užicima.

16.

Prema estetici dobre volje

»Cim se javi zora, djevojke idu brati ruže. Val mudrosti prostruji dolinama, metropolama, pomogne pronicavosti najzanesenijih pjesnika, s kolijevki zbaci zaštitu, s mladosti krunu, starcima pomete vjeru u besmrtnost.«
(Lautreamont - Poezija II)

Većinu osoba s kojima se Bruno imao priliku družiti tijekom života vodila je isključivo potraga za užitkom -ako se, dakako, u pojam užitka uključe narcistička zadovolj stva koja donose tuđe poštovanje ili divljenje. Tako se razvijaju različite strategije, koje se naziva ljudskim životima. To je pravilo, međutim, dopuštalo iznimku u slučaju njegova polubrata; reklo bi se da je sam izraz »užitak« teško povezati s njim; no, istini za volju, je li Michela išta vodilo? Jednolično pravocrtno kretanje traje neograničeno u odsutnosti trenja ili primjene neke vanjske sile. Organiziran, racionalan, sociološki smješten na simetrali viših kategorija, život njegova polubrata kao da se dotad odvijao bez trenja. Moguće je da se u zatvorenom svijetu istraživača na polju molekularne biologije odvijaju zakučaste i strahovite borbe za prevlast; no Bruno je u to sumnjao.

»Tvoj je pogled na život vrlo mračan...«, reče Christiane, prekidajući šutnju koja je postajala teška. »Ničeanski«, pojasni Bruno. »Točnije, jeftino ničeanski«, procijeni korisnim dodati. »Pročitat ću ti jednu pjesmu.« Iz džepa izvadi notes i izgovori sljedeće stihove:

Uvijek ista stara bedastoća O vječnom vraćanju, i te mustre. A ja jedem sladoled od šumskog voća Na terasi Zaratustre.

»Znam što treba učiniti«, reče ona nakon još jednog razdoblja šutnje. »Idemo na grupnjake na Rtu Agde, u naturističkoj zoni. Tamo dolaze nizozemske bolničarke, njemački službenici, svi su OK, fini građani, Skandinavci, ili iz Beneluxa. Zašto ne bismo na grupnjak s luksemburškim policajcima?«

»Potrošio sam svoje slobodne tjedne.«

»I ja, školska godina počinje u utorak; ali treba mi još praznika. Dosta mi je nastave, djeca su kreteni. I tebi isto trebaju praznici, treba ti uživanja, s puno različitih žena. To je moguće. Znam da ne vjeruješ, ali tvrdim ti da je moguće. Imam prijatelja lječnika, prepisat će nam bolovanje.«

Na stanicu u Agde stigli su u ponedjeljak ujutro, taksijem se odvezli u naturističku zonu. Christiane je imala iznimno malo prtljage, nije se stigla vratiti u Nyon. »Morat ću sinu poslati love«, reče. »Prezire me, ali prisiljena sam ga izdržavati još nekoliko godina. Bojim se samo da ne postane nasilan. Druži se sa stvarno čudnim tipovima, muslimanima, nacistima... Da pogine na motoru bilo bi mi teško, ali mislim da bih se osjećala slobodnijom.«

Već je bio rujan, lako su pronašli smeštaj. Naturistički kompleks Rta Agde, sastavljen od pet zdanja izgrađenih 70-ih i početkom 80-ih godina, tvori ukupni hotelski kapacitet od deset hiljada kreveta, što je svetski rekord. Njihov apartman, površine 22 ml, sastojao se od spavaće-dnevne sobe s kaučem na razvlačenje, čajne kuhinje, dva ležaja na kat, kupaonice, odvojenog wc-a i terase. Mogao je primiti najviše četiri osobe - najčešće obitelj s dvoje djece. Odmah su se počeli ugodno osjećati. Okrenuta prema zapadu, terasa je imala pogled na marinu i tu se mogao pijuckati aperitiv uživajući u posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Naturističko središte Rta Agde opremljeno je s tri robne kuće, minigolf terenom i biciklima za iznajmljivanje, ali njegov su glavni adut za privlačenje turista elementar-niji užici plaže i seksa. Tu je zaživio jedan posebni sociološki obrazac, utoliko začudniji što se doima u otklonu od svakog unaprijed utvrđenog protokola, što proistječe isključivo iz podudarnih osobnih inicijativa. Tako je barem počinjao Bruno članak u kojem se osvrnuo na svoja dva tjedna ljetovanja, naslovivši ga »PJEŠČANI NASIPI PLAŽE U MARSEILLANU: PREMA ESTETICI DOBRE VOLJE«. Taj će članak u posljednji čas ipak odbiti časopis Esprit. »Ono što najprije od svega zapanjuje na Rtu Agde«, zapisao je Bruno, »suživot je banalnih potrošačkih objekata, potpuno istovrsnih onima koje se susreću u ostalim priobalnim turističkim središtima diljem Europe, i drugačijih trgovina, eksplicitno namijenjenih razbludnosti i seksu. Neobično je, primjerice, jednu do druge vidjeti pekaru, zalogajnicu i prodavaonicu odjeće koja nudi uglavnom prozirne mikrominice, donje rublje od latexa i haljine skrojene da razotkrivaju grudi i guzove. Jednako je neobično vidjeti žene i parove, s djecom ili bez, kako prebiru po policama, bez ustručavanja zalaze u te raznovrsne trgovine. Naposljetku, neobično je vidjeti da novinske kuće koje su ovdje zastupljene, osim uobičajenog spektra dnevnika i časopisa, nude osobito bogat izbor svvingerskih i ponografskih izdanja, kao i raznolika erotska pomagala, a da sve to nijednog kupca ni najmanje ne uznemiruje.

Tipična institucijska ljetovališta mogu se poredati u rasponu od 'obiteljskih' (Mini Club, Kid's Club, uređaji za grijanje bočica, stolići za prematanje) do onih 'za mladež' (sportovi na vodi, večeri sa zabavnim programom za noćne ptice, ne preporuča se mladima od 12 godina). Zbog visokog udjela obiteljskih gostiju, i zbog važnosti koja pripada seksualnim aktivnostima lišenim uobičajenog konteksta zavođenja, naturističko središte Rta Agde uvelike je izvan takve dihotomije. Ujedno se razlikuje, što je iznenađenje za posjetitelja, od tradicionalnih naturistič-kih središta. Podsjetimo da ona promiču 'zdravo' shvaćanje nudizma, isključujući svako izravno seksualno tumačenje; vegetarijanska prehrana ima prednost, duhan je gotovo zabranjen. Cesto ekološki osviješteni, sudionici se okupljaju oko aktivnosti kao što je joga, slikanje na svili, orijentalna gimnastika; rado se prilagodavaju oskudnim uvjetima boravka u divljini. Apartmani koji se iznajmljuju na Rtu Agde, naprotiv, odgovaraju normama udobnosti običnih ljetovališta; prirodu tu zastupaju uglavnom travnjaci i cvijetnjaci. Naposljetku, ugostiteljstvo: klasičnog je tipa, jedni do drugih su riblji restorani, pizzerije, fast-food kiosci i slastičarnice. Stječe se dojam da je golotinja ovdje, da tako kažemo, zaogrnuta drugačijim obilježjima. U tradicionalnom naturističkom središtu, ona je obvezatna čim to dopuste vremenski uvjeti; tu se obvezu strogo nadzire, i prati je oštra osuda svakog ponašanja ocijenjenog voajerističkim. Na Rtu Agde, naprotiv, u samoposlugama kao i u kafićima, zamjetan je miroljubivi suživot iznimno raznolike odjeće, u rasponu od potpune golotinje do tradicionalne odjevenosti, preko odjeće otvoreno erotske namjene (mrežaste minice, čipkasto rublje, visoke čizme). Štoviše, voajerizam se prešutno odobrava: na plažama su čest prizor muškarci koji se zaustavljaju pred ženskim spolovilima, izloženim njihovom pogledu; mnoge žene tom promatranju čak daju intimniji karakter odlučujući se za epilaciju, koja olakšava razgledavanje dražice i velikih usana. Čak i ako sudjelujete u posebnim aktivnostima ovog središta, sve to stvara iznimno neobično ozračje, jednako različito od erotskog i narcisoidnog ugođaja talijanskih diskoteka, kao i od 'sumnjive' atmosfere vrućih četvrti velikih gradova. Ukratko, radi se o klasičnom priobalnom ljetovalištu u kojem vlada pristojnost, osim što seksualnim užicima pripada značajna i sasvim dopuštena uloga. S tim se u vezi sama nadaje formulacija kao što je 'socijaldemokratsko seksualno ozračje', uzevši u obzir visok postotak stranih gostiju, većinom Nijemaca, uz također visok udio Nizozemaca i Skandinavaca.« Već drugi dan, Bruno i Christiane su na plaži upoznali jedan par, Rudija i Hannelore, koji su im pomogli da ste-knu bolji uvid u sociološki ustroj tog mjesta. Rudi je bio tehničar u nekom središtu za upravljanje satelitima, čije je glavno zaduženje bio nadzor geostacionarnog položaja telekomunikacijskog satelita Astra; Hannelore je radila u nekoj velikoj knjižari u Hamburgu. Na Rt Agde su dolazili već desetak godina, imali su dvoje male djece, ali ove su ih godine radije ostavili Hannelorinim roditeljima kako bi sami proveli tjedan dana. Te su večeri svi zajedno jeli u ribljem restoranu koji je nudio izvrsnu bouillabaisse. Odmah su se potom uputili u apartman njemačkog para. Bruno i Rudi su jedan za drugim penetrirali Hannelore, dok je ona lizala Christianino spolovilo; potom su ženama zamijenili položaj. Hannelore je zatim Brunu zadovoljila ustima. Imala je krasno tijelo, bujno ali čvrsto, vidljivo održavano sportskim aktivnostima. Uz to je pušila s mnogo osjećajnosti; vrlo uzbuđen situacijom, Bruno je, nažalost, svršio malo prebrzo. Rudi je, zahvaljujući iskustvu, uspio zadržati ejakulaciju dvadeset minuta dok su mu Hannelore i Christiane zajedno pušile, prijateljski ispreplićući jezike na njegovom glaviću. Hannelore im je ponudila čašicu višnjevače za kraj večeri. Dvjema diskotekama za parove u središtu naselja zapravo nije pripadala osobita uloga u razvratnom životu njemačkog para. Cleopdtre \ Absolu su se teško nosile s konkurencijom Extasije, podignute izvan naturističkog područja, na općinskom zemljištu Marseillana: spektakularno opremljena (black room,peep room, grijani bazen, jacuzzi, i odnedavna naljepša mirror room pokrajine Languedoc--Roussillon), Exstasia nije nimalo spavala na lovorikama stečenim početkom 70-ih; zahvaljujući medu ostalim i dražima okoliša, znala je sačuvati svoj status »kultnog« kluba. No Hannelore i Rudi su im ipak predložili da sljedeće večeri podu u Cleopdtru. Manja, prisnijeg i toplijeg ugođaja, Cleopdtre je po njihovom mišljenju predstavljala izvrsno polazište za novopridošli par, i bila je smještena doista u samom središtu ljetovališta: dakle prigoda da se s prijateljima popije čašica nakon večere, bez komplicira-nja; ujedno i prigoda da žene u simpatičnom ugođaju isprobaju upravo kupljenu erotsku odjeću. Rudi je ponovno poslao bocu višnjevače. Nitko se od njih četvero nije obukao. Bruno je oduševljeno primijetio da je ponovno u erekciji, manje od pola sata nakon što je svršio u Hannelorinim ustima; ispričao se riječima punim naivnog ushićenja. Duboko ganuta, Christiane mu je počela drkati, praćena raznježenim pogledom njihovih novih prijatelja. Kada se približio kraj, Hannelore je čučnula medu njegova bedra i stala mu sisati ud sitnim pokretima usta, dok ga je Christiane nastavila milovati. Rudi je, otkačen, nesvjesno ponavljao »Gut... gut...« Razdvojili su se pripiti, ali odlično raspoloženi. Bruno se prisjetio Kluba Petorice, upozorivši Christiane na sličnost između nje i Claude, onakve kakvu je oduvijek zamišljao; prema njegovim riječima, nedostajao je još samo hrabri pas Dago. Poslijepodne sljedećeg dana otišli su zajedno na plažu. Bilo je sunčano i vrlo toplo za mjesec rujan. Ugodno je, reče si Bruno, šetati učetvero, bez odjeće, uz rub vode. Ugodno je znati da neće biti i nikakvog prijepora, da su seksualni problemi razriješeni; ugodno je znati da će se svatko, u granicama svojih mogućnosti, truditi drugima pružati užitak. Duž tri kilometra, naturistička plaža Rta Agde blago se spušta, što omogućuje da se čak i mala djeca kupaju bez opasnosti. Najvećim je dijelom namijenjena obiteljskom kupanju, kao i sportovima (surf, badminton, puštanje zmajeva). Prešutno je dopušteno da se parovi u potrazi za razvratnim doživljajima susreću na istočnom dijelu plaže, malo iza kafića u Marseillanu. Pješčani nasipi, utvrđeni ogradom, tu tvore omanju uzvisinu. S vrha tog prijevoja vidi se na jednoj strani plaža, koja blago uranja u more, a na drugoj brežuljkasti pojas koji čine nasipi i zaravni, mjestimično obrasli šumarcima zimzelena hrasta. Smjestili su se na strani plaže, odmah ispod prijevoja. Dvjestotinjak parova tu se okupilo na skučenom prostoru. Nekoliko se muškaraca bez partnera smjestilo usred parova; neki su pak šetali nasipom, pogledavajući naizmjence u oba smjera. »Tijekom dva tjedna našeg boravka, svakog smo posli-jepodneva odlazili na tu plažu«, dalje je zapisao Bruno u svojem članku. »Dakako, moguće je umrijeti, zamisliti smrt, i oštrim okom promatrati ljudske užitke. No ako odbacimo takav ekstremistički pogled, nasipi marseillan-ske plaže čine - to ću nastojati pokazati - mjesto primjereno humanističkom ustroju, osmišljenom da svakome pruži najveći mogući užitak, a pritom nikoga ne izvrgne nepodnošljivoj moralnoj patnji. Seksualno zadovoljenje (najsnažniji užitak koji ljudsko biće može doživjeti) počiva uglavnom na osjetu dodira, naročito na svjesnom podražavanju određenih epidermijskih područja, prekrivenih Krauseovim tjelešcima, koja su povezana s neuronima sposobnim da u hipotalamusu potaknu snažno oslobađanje endorfina. Taj jednostavni sustav nadopunjuje bogatija mentalna konstrukcija - nastala u neokorteksu nizanjem kultiviranih generacija - koja priziva fantazije i (uglavnom kod žena) ljubav. Nasipe marseillanske plaže — takva je barem moja hipoteza - ne treba smatrati mjestom na kojem se neobuzdano rasplamsavaju fantazije, već naprotiv, poprištem uravnoteženja seksualnih potraživanja, zemljopisnim utjelovljenjem nastojanja za povratkom u normalno stanje — uglavnom na temelju načela dobre volje. Konkretno rečeno, svaki od parova okupljenih u prostoru između vrhova nasipa i ruba vode može započeti s neskrivenim seksualnim dodirivanjem; žena često drka ili liže svojem partneru, muškarac joj jednako često uzvraća na isti način. Susjedni parovi to milovanje promatraju s posebnom pozornošću, približujući se da bolje vide, malo--pomalo počinju slijediti njihov primjer. Tako se od pokretačkog para plažom brzo širi nevjerojatno uzbudljiv val milovanja i pohote. Kako seksualna pomama raste, mnogi se parovi približuju jedni drugima kako bi se odali skupnom milovanju; no, važno je istaknuti, svakom približavanju prethodi pristanak, najčešće eksplicitan. Kada žena želi izbjeći neželjeni dodir, ona to jednostavno da do znanja, jednostavnim pokretom glave — koji muškarca istog trena potakne na ceremonijalno i gotovo komično ispričavanje. Iznimna suzdržanost muških sudionika još je dojmlji-vija ako se zađe u unutrašnjost, preko vrha nasipa. To područje tradicionalno pripada ljubiteljima gang banga i muških grupnjaka. Poticaj i ovdje dolazi od para koji počne s intimnim milovanjem - prilično često felacijom. Ta dva partnera ubrzo okruži desetak ili dvadesetak muškaraca bez para. Sjedeći, stojeći ili čučeći na petama, oni masturbiraju promatrajući prizor. Stvari se katkad tu zaustave, par se vraća u svoj prvobitni zagrljaj i promatrači se malo-pomalo raziđu. Katkad, pak, žena pokretom ruke naznači da želi masturbirati drugim muškarcima, pušiti im ili imati snošaj s njima. Tada se izmjenjuju, bez osobite žurbe. Kada ona želi prekinuti, također je dovoljno da to gestom naznači. Nijedna riječ ne bude izgovorena; jasno se čuje vjetar kako fijuče medu nasipima, kako povija busene trave. Vjetar katkad utihne; tišina je tada potpuna, remete je jedino hropci zadovoljstva. Naturističko ljetovalište Rta Agde ni najmanje ne namjeravam ovdje oslikati idiličnim tonovima kao nekakvu fourierističku 'ljudsku košnicu'. Na Rtu Agde kao i drugdje, žene mladog i skladnog tijela obasipaju laskavim ponudama zavodljive i muževne muškarce. Na Rtu Agde kao i drugdje, debela, ostarjela i neugledna osoba bit će osuđena na onaniju - osim što će ta aktivnost, u načelu zabranjena na javnim mjestima, ovdje biti prijateljski i blagonaklono primljena. Ono što čudi unatoč svemu je da se tako raznovrsne seksualne aktivnosti, daleko uzbudljivije od svega prikazanog u bilo kojem pornografskom filmu, odvijaju bez izbijanja i najmanjeg nasilja, pa čak i najmanjeg kršenja pristojnosti. Ponovno prizivajući pojam 'socijaldemokratske seksualnosti', osobno sam skloniji tu prepoznati jednu neobičnu primjenu onih istih odlika discipline i poštivanja svojstvenih svakom ugovoru, zahvaljujući kojima su Nijemci vodili dva užasno smrtonosna svjetska rata u razdoblju od dvije generacije, da bi potom, iz ruševina svoje zemlje, ponovno podigli snažno, izvozu orijentirano gospodarstvo. U tom bi pogledu bilo zanimljivo sa sociološkim obrascem oživotvorenim na Rtu Agde suočiti stanovnike zemalja u kojima se te kulturne vrijednosti tradicionalno njeguju (Japan, Koreja). Taj odnos poštivanja i legalizma, koji svakome, ako se pridržava ugovornih obveza, osigurava brojne trenutke spokojnog užitka, u svakom slučaju ima snažnu moć uvjeravanja, jer se bez poteškoća, i bez ikakva eksplicitnog kodeksa, nameće manjinskim elementima koji zalaze u ljetovalište (južnjačke seljačine, članovi Nacionalnog fronta; arapski delinkventi; Talijani iz Riminija).« Bruno je ovdje prekinuo članak nakon tjedna svojeg boravka. Ono što mu je preostalo za reći bilo je nježnije, profinjenije i nesigurnije. Nakon poslijepodneva provedenih na plaži, oko sedam sati su se običavali vratiti na piće u svoj apartman. On bi popio Campari, ona najčešće bijeli Martini. Promatrao bi kretanje sunca na zidu - bijelo ožbukanom unutra, blago ružičasto vani. Uživao je promatrati Christiane kako naga hoda apartmanom, odlazi po led i masline. Osjećao je nešto čudno, vrlo čudno: lakše je disao, katkad minutama ni na što nije mislio, više se nije osobito bojao. Jednog poslijepodneva, osam dana po njihovom dolasku, reče Christiane: »Mislim da sam sretan.« Naglo se zaustavila, grčevito uhvativši posudu s ledom, i vrlo duboko uzdahnula. On nastavi: »Želim živjeti s tobom. Čini mi se da je dosta, da smo dovoljno bili ovako nesretni, predugo. Kasnije će doći bolest, bespomoćnost i smrt. Ali mislim da možemo biti sretni, zajedno, sve do kraja. U svakom slučaju, htio bih probati. Mislim da te volim.« Christiane je briznula u plač. Kasnije, uz pladanj morskih plodova u Neptunu, pokušali su to pitanje razmotriti na praktičan način. Ona može dolaziti svakog vikenda, to je lako; a njemu bi zasigurno bilo vrlo teško u Parizu ishoditi premještaj. Uzevši u obzir alimentaciju, Brunina je plaća bila nedovoljna da oboje žive od nje. Povrh toga, tu je bio i Christianin sin; još jedan razlog za čekanje. Ali ipak, bilo je moguće; po prvi put nakon toliko godina, nešto se doimalo mogućim. Sutradan, Bruno je napisao kratko i uzbuđeno pismo Michelu. U njemu se očitovao sretnim, iskazao žaljenje što se nikada nisu uspjeli u potpunosti razumjeti. Poželio mu je da, koliko je moguće, i sam pronađe neku vrstu sreće. Potpisao se riječima: »Tvoj brat Bruno«..

Нема коментара:

Постави коментар