2. 7. 2023.

Herbert George Wells, Ostrvo doktora Moreaua 5




 PREGOVARANJE 

 Ponovno sam se okrenuo i spustio prema moru. Naišao sam na toplu struju, koja se prelevala preko plitkog peska prekrivenog korova, u kojem su rakovi i stvorenja s dugim telima i puno nogu, bežali pred mojim koracima. Došao sam do samog ruba slane vode i tada sam se osetio sigurnim. Okrenuo sam se, s podbočenim rukama prema gustom zelenilu iza mene, u kojem se zadimljeni klanac ocrtavao kao duboka rana koja isparava. Ali, kao što sam već rekao, bio sam vrlo uzbuđen i (čista stina,iako neki koji nikada nisu osetili opasnost mogu sumnjati u to) suviše očajan da bih se ubio.

Tada sam se setio da postoji šansa. Dok me Montgomeryi Moreau s njihovom životinjskom ruljom proganjaju preko ostrva, zar ne bih mogao zaobići plažu i doći do njihovog zatvorenog prostora, prišuljati se uz zid i zatim,sa stenom izvađenom iz njihovog nesolidno građenog zida, razbiti bravu na manjim vratima i videti mogu li pronaći nož,revolver ili nešto drugo kako bi se s njima mogao boriti kada se vrate? U svakom slučaju vredilo je pokušati.

Tako sam krenuo prema zapadu hodajući uz rub vode.Sunce mi je na zalazu bljeskal u oči zaslepljujućim žarom.

Lagana pacifička plima dizala se uz blag mreškanje.Obala se spuštala prem jugu i sunce mi se nalazilo na desnoj strani. Odjednom sam ispred sebe ugleda jedan lik,a zatim njih nekoliko, kako izranjaju iz grmlja-Moreau sa svojim sivim psom, zatim Montgomery i još dvojica.Stao sam

Ugledali su me i počeli gestikulirati i približavati se.Čekao sam da mi se približe. Dvojica ljudi-životinja su potrčala napried da me odseku od raslinja u unutrašnjosti otoka.Montgomery j takođe trčao, ali ravno prema meni.Moreau ga je polakše sledio s psom.

Konačno sam se pokrenuo iz obamrlosti i, okrenuvši se prema moru, krenuo ravno u vodu. U početku je voda bila vrlo plitka. Zašao sam trideset metara u vodu pre nego što su mi valovi dosegli do pasa. Nejasno sam video stvorenja u vodi kako jure od mojih nogu.

"Šta radiš čoveče?", vikao je Montgomery-

Okrenuo sam se, u vodi do struka, i gledao u njega.Montgomery je bio na rubu vode i gledao je. Lice mu je bilo svetlocrveno od napora, a njegova dugačka, lanena,raščupana kosa uokvirivala mu je glavu, dok je spuštena donja usna otkrivala njegove nepravilne zube. Moreau je upravo dolazio bleda i odlučna lica, a pas kojega je vodio,režao je na mene. Oba čoveka su imala teške bičeve.Dalje na obali gledali su ljudi-životinje.

Šta radim? Idem se utopiti", rekoh.
Montgomery i Moreau su se međusobno pogledali.
„Zašto?", upita Moreau.
„Jer je to bolje nego dopustiti da me mučite!"
"Jesam li ti rekao", reče Montgomery i Moreau odvrati nešto tihim glasom.
„Zašto misliš da bih te ja mučio?", upita Moreau.
"Zato što sam video!", rekoh. "I oni tamo preko."
"Ha!", reče Moreau i podigne ruku.

Ja neću", rekoh. "Oni su bili ljudi, a šta su sada? Ne želim konačno biti kao oni."

Gledao sam iza mojih sagovornika. Gore na plaži se nalazio M'ling, Montgomeryjev pratilac, i jedna u belo umotana nakaza s čamca. Dalje, u seni iza drveća,ugledao sam mog malog majmunolikog čoveka i iza njega druge nejasne likove.

Ko su ta stvorenja?", rekoh pokazujući na njih i govoreći sve glasnije da me mogu čuti. „Oni su bili ljudi, ljudi kao i vi, koje ste zarazili nekimž ivotinjskim serumom-ljudi koje ste učinili robovima i koji vas se još uvek boje. Vi koji slušate", povikao sam pokazujući sada na Moreaua i dovikujući ljudima-životinjama, "vi koji slušate, zar ne vidite da vas taj čovek još uvek plaši, da vam preti? Zašto ga se plašite? Ima vas mnogo!"

Zaboga", zaviče Montgomery, "prestani s tim Prendick!" "Prendick!", vikao je Moreau. Obojica su vikali zajedno, kao da me žele nadglasati, a iza njih su zurili ljudi-životinje spuštenih glava, u čuđenju.Ruke su im visile, a ramena se zgrbila. Izgledali su, kako sam zamišljao, kao da me pokušavaju shvatiti i setiti se nečega iz svoje ljudske prošlosti.

Vikao sam, ne sećam se tačno, da Montgomeryja i Moreaua mogu ubiti, da ih se ne treba bojati: to je bio teret koji sam stavio u ruke životinjskom narodu. Video sam čovjeka zelenih očiju u tamnim dronjcima, koga sam susreo one večeri kada sam stigao, kako izlazi između drveća, a ostali su ga sledili da me bolje čuju. Na kraju sam zastao, da dođem do daha.

„Saslušaj me trenutak", reče čvrstim glasom Moreau, "a tada govori šta hoćeš!"

"Dobro?", rekoh.

Zakašljao se, a zatim zavikao: "Latinski, Prendick! Latinski,školski latinski, ali pokušaj shvatiti. Hi non sunt homines;sint animalia qui nos habemus-vivisecirani. Postupak humanizacije. Objasniću ti, dođi na obali.

"Smejao sam se. „Lepa priča", rekoh. "Govor, gradi kuće.Oni su bili ljudi. To je kao da sam ja došao na obalu."

"Voda iza mesta na kom stojiš je duboka i puna morskih pasa."

"To je moj put", rekoh.„Kratak i odrešit u ovom trenutku."

"Čekaj trenutak." Izvadio je nešto iz džepa što je odrazilo suncečeve zrake, pa je spustio predmet ispred noge. „To je napunjeni revolver",reče. „Montgomeri će ovde napraviti isto. Sada ćemo se popeti uz plažu. Kada se uveriš da je udaljenost sigurna,uradi izađi i uzmi revolvere."

„Ne! Vi imate i trećeg."

"Želim da razmisliš o stvarima Prendick. Na prvom mestu, nisam te zvao na ovo ostrvo. Da smo mi vivisecirali čljude,morali bi ih uvoziti, a ne životinje. Zatim, da smo te želeli zloupotrebiti, bili bi te drogirali prošle noći i, konačne,tvoja prva panika je prošla i možeš početi razmišljati ima li Montgomery baš takav karakter kakav mu pripisuješ?Lovili smo te za tvoje dobro, jer je ostrvo o neprijateljskih pojava. Pored toga, zašto bi te želeli ubiti kada si upravo ponudio da se sam utopiš?"

„Zašto ste, dok sam bio u jazbini, slali vaše ljude na mene?"

"Bili smo sigurni da ćemo te uhvatiti i izvesti iz opasnosti.Nakon toga smo se povukli sa scene, za tvoje dobro."

Razmišljao sam. Izgledalo je upravo neverovatno. Tada sam se ponovo nečega setio. "Ali video sam", rekoh,"pumu u ograđenom prostoru"

"Gledaj Prendick", reče Montgomery, "ti si smešna budala! Izađi iz vode i uzmi te revolvere pa onda govori.Ne možemo napraviti ništa više nego što smo upravo napravili!"

Moram priznati da sam tada, a zapravo uvek, imao nepoverenje u Moreaua i bojao sam ga se, ali osećao sam da shvatam Montgomeryja.

"Popnite se uz plažu", rekoh nakon razmišljanja, a zatim, "i držite ruke podignute."

„Ne možemo to učiniti",reče Montgomery s objašnjavajućim znakom preko ramena. „To nam ruši autoritet."

"Idite gore do drveća, molim vas."

"To je prokleto glupa ceremonija", reče Montgomery.

Obojica su se okrenula i suočila sa šest grotesknih stvorenja koja su tamo stajala na suncučevom svetlu-čvrste sene u pokretu, a opet tako neverovatno nestvarne. Montgomery je zapucketao bičem prema njima i svi su se okrenuli i bacili u zaštitu drveća. Kada sam procienio da je udaljenost od Montgomeryja i Moreaua dovolna, došao sam do obale, podigao i proverio revolver. Da se zaštitim od podmuklih trikova opalio sam u okruglu grudu lave i imao zadovoljstvo videti kako se kamen rasprskava i olovo leti po plaži. Još sam trenutak oklevao.

"Preuzimam rizik", rekoh na kraju i s revolverom u svakoj ruci, krenuo sam niz plažu prema njima.

"Tako je bolje", reče Moreau smireno. „Kada smo već kod toga, učinio si da potrošim najbolji deo dana na tvoju preteranu maštu."

S nijansom prezira, koji me ponizio, on i Montgomery su se okrenuli i u tišini krenuli ispred mene.

Gomila ljudi-životinja još uvek je u čudu stajalaja međ udrvećem. Prošao sam pored njih što je moguće mirnije.Jedan me je počeo pratiti, ali se povukao kada je Montgomery zamahnuo bičem. Ostali s učekali u tišini.

Možda su oni jednom bili životinje, ali ja nikada ranije nisam video životinju koja pokušava misliti.

POJAŠNJENJA DOKTORA MOREAUA

„Sadaću vam objasniti Prendick", reče doktor Moreau čim smo završili s jelom i pićem. „Moram priznati da ste najzahtevniji gost kojega sam ikada imao. Upozoravam vas da je to zadnja usluga koju ću vam učiniti. Sledeći put kada ćete pretiti samoubistvom, više neću-čak zbog ličnih razloga."

Sedeo je u mojoj ležaljci s polupopušenom cigarom među svojim belim, spretnim prstima. Svetlo njišuće lampe padalo je na njegovu belu kosu dok je zurio kroz mali prozor u svetlo zvezda. Sedeo sam,što je moguće dalje od njega, za stolom, a revolver mi je bio na dohvat ruke. Montgomery nije bio prisutan. Ne bi mi bilo drago biti s obojicom u tako malenom prostoru.

"Priznajete da je viviseirano ljudsko biće, kako ste ga nazivali, naposletku samo puma?", reče Moreau. Dopustio mi je da posetim užas u unutrašnjem prostoru i da se uverim da nije nehuman.

"Ta je puma", rekoh,"još živa, ali tako izrezana i osakaćena da se molim da nikada više ne vidim živo meso u takvom stanju. Od svih ogavnih...

"„Ništa zato", reče Moreau. „Konačne, poštedite me vaših mladenačkih užasavanja. Momtgomery je bio isti kao i vi.Priznajte da je to puma. Sada budite tiho, dok vam održim psihološko predavanje."

Nastavio je, počevši tonomčovjeka koji se jako dosađuje,ali se malo zagrijao tijekom objašnjavanja svog rada.Govorio je jednostavno i uvjerljivo. Ponekad se u njegovuglasu osjećao prizvuksarkazma. Osjećao sam se užarenaod srama radi našnpr. uzajamnog položaja.

Stvorenja koja sam video nisu ljudi i nisu to nikada ni bila.Ona su nekada bila životinje, humanizirane životinje-trijumf vivisekcije.

„Zaboravljate što sve može vešti vivisektor učiniti sa živim bićima", reče Moreau. "Sa svoje strane,čudim se zašto stvari koje radim nisu bile urađene prie. Mali koraci su naravno bili napravljeni-amputacije, rezanje jezika,izrezivanja. Naravno da znate da se razrokost može lečiti hirurškim putem? Zatim, u slučajevima izrezivanja dolazi do mnogo sekundarnih promena, kao što su promene boje kože, promene na osećajnom planu, izmjene u izlučivanju masnog tkiva. Ne sumnjam da ste o tome čuli?"

"Naravno", rekoh. „Ali ta vašneugodna stvorenja..."

"Sveu svoje vreme", reče mašući rukom prema meni. „Tek sam na početku. To su najobičniji slučajevi promena. Hirurgija može učiniti bolje stvari od toga. Može nadograđivati, biti neuspešna i mienjati. Možda ste čuli o uobičajenom khirurškom postupku,kojemu se pribegava kada je nos uništen. Komad kože se izreže s čela i navuče prema nosu da bi zarastao u novom položaju. To je neka vrsta presađivanja dela životinjskog tela na novom položaj. Moguće je i presađivanje sveže izvađenog materijala iz druge životinje kao, na primer, u slučaju zuba.Presađivanje kože i kostiju se izvodi kako bi se olakšavalo ozdravljenje. Hirurg postavlja komadiće kože, skinute s druge životinje, na živu ranu ili delove kostiju sa sveže ubijene žrtve. Možda ste čuli kako je Hunter uspeo presaditi petlovu mamuzu na vrat bika. Treba se prisetiti štakora-nosoroga kod alžirskih Zuava-to su čudovišta,stvorena presadđivanjem komadića repa običnog štakora na njegovu njušku i omogućavanjem da zaceli u tom položaju."

„Proizvedena čudovišta!", rekoh. "Znači da mislite reći..."

"Da. Stvorenja koja ste videli su životinje koje su izrezane i kojima je dan novi oblik. Moj život je posvećen proučavanju mogućnosti oblikovanja živih stvorenja.Proučavao sam godinama i vremenom sam sticao znanje. Vidim da ste užasnuti, iako vam ne govorim ništa novo. To se sve naziralo u hirurgiji još prie mnogo godina,ali niko nije imao hrabrosti prihvatiti se toga. Ne menjam, jednostavno, vanjski oblik životinje. Trajnim promenama može biti podvrgnuta takođe i psiha, kao i kemijski procesi stvorenja, a bez sumnje znate za postupke vakcinacije, odnosno postupke cepljenja živom ili neživom tvari. Sličan postupak je transfuzija krvi, s čime sam u stvari i počeo. To su sve poznati slučajevi. Manje slični, ali verovatno mnogo rasprostranjeniji, bili su postupci srednjovekovnih lekara, koji su proizvodili patuljke ili sakate prosjake i nakaze za prikazivanje. Neki ostaci njihovog znanja još uvek su zadržani u pripremi mladih iluzionista ili akrobata. Victor Hugo je pričao o njima u L'Homme qui Rit, ali možda ste već shvatili šta pričam.Počeli ste uviđati da je moguće presađivati tkivo s jednog dela životinje na drugi ili s jedne životinje na drugu, menjati njene hemijske reakcije i procese rasta, menjati izgled njihovih udova, pa čak menjati i njihov najličniji sastav."

„Savremeni istraživači nikada nisu do kraja i sistematski razmišljali o tom području nauke dok se ja nisam njime počeo baviti! Za nekim od tih postupaka se posezalo kao za krajnjim pribežištem hirurgije.Za većinu sličnih svedočanstava, setićete se da je dokazano da su bila slučajna-od tirana, kriminalaca, uzgajivača konja i pasa,odnosno kod svih mogućih neobučenih i nespretnih ljudi koji su radili za svoje neposredne ciljeve. Bio sam prvi čovek koji je prišao tom pitanju naoružan antiseptičkom kirurgijom i stvarnim naučnim znanjem o zakonima rasta. Neko može zamišljati da se pre radilo u tajnosti-stvorenja kao što su sijamski blizanci i ono što se radilo u tamnicama inkvizicije. Nema sumnje da je njihov glavni cilj bio "umetnost" mučenja, ali nekolicina inkvizitora morala je imati i izvesnu naučnu radoznalost."

"Ali", rekoh, "te stvari, te životinje govore!"

On reče da je tako i nastavi naglašavajući da se mogućnosti vivisekcije nezaustavljaju samo na fizičkim promenama. Svinju se može obrazovati. Sastav uma je čak manje ograničen od sastava tela. Rastuća nauka hipnoze obećava mogućnost zamene starih urođenih instinkta novim pobudama, presađujući ili zamenjujući urođene fiksne ideje. Puno toga što nazivamo moralnim obrazovanjem, reče on, neka je vrsta veštačke izmene i iskrivljavanja instinkta. Borbenost se vežbom pretvara u hrabro samopožrtvovanje, a potisnuta seksualnost u verske osećaje. Velika razlika između čoveka i majmuna je u grlu. U nesposobnosti finog oblikovanja različih glasovnih znakova kojima bi mogli podržati svoje misli.

U tome se nisam složio s njim, ali s određenom neuljudnošću je odbio prihvatiti moju primjedbu. Ponovio je da stvari tako stoje i nastavio priču o svom radu.

Pitao sam ga zašto je kao model uzeo ljudski oblik. U tom izbour mi je izgledalo, a izgleda mi i dan danas, postoji određena izopačenost.

Priznao mi je da je taj oblik odabrao slučajno. „Isto tako sam mogao raditi na preoblikovanju ovce u lamu i obratno. Pretpostavljam da ima nešto u ljudskom obliku što pobuđuje umetničke porive jače od bilo kojeg životinjskog oblika. Ali nisam se ograničio samo na stvaranje čoveka. Jednom ili dvaput..."

Ćutao je minutu ili dve. „Ove godine! prohujale! Profućkao sam dan, na spašavanje vašeg prživota i još trošim jedan sat da vam objasnim svoj rad!"

Ali", rekoh, "još uvek ne razumem.Čime opravdate nanošenje boli? Jedino što bi moglo biti opravdanje vivisekcije je neka primena."

„Tačno",reče. „Ali, vidiš, drugačije sam sazdan. Imamo drukčija stajališta. Vi ste materijalista."

"Nisam materijalist", započeo sam zažareno.

"Po meni da. Zapravo nas razdvaja samo pitanje boli koja vas muči samo ako je vidljiva i ako se čuje, odnosno potiče vas vaša vlastita bol dok se uklapa u vaše predodžbe o grehu-samo tako dugo. Kažem vam, vi ste životinja čije su misli manje nejasne od životinjskih osećaja. Ta bol..."

Slegnuo sam ramenima na takvo mudrovanje.

„O, ali to je takva sitnica! Um otvoren učenju nauke mora shvatiti da je to sitnica. Može biti da osim na ovom malom planetu, tom trunku kosmičke prašine, nevidljivom pre nego što se dođe do prve zvezde, nigde drugo ne postoji pojam boli. Zakonitosti koje smatramo našima teraju nas da se pitamo: "Ovde na zemlji, među živim bićima, kakva bol uopšte postoji?"

Dok je govorio, izvadio je mali nožić iz džepa, otvorio manju oštricu i pomaknuo stolicu tako da mogu videti njegovo bedro. Tada je pažljivo birajući mesto, zabio oštricu u nogu i opet je izvukao.

"Nema sumnje", reče, "da ste to već videli. To uopšte ne boli, ali štoa dokazuje? Osećaj boli nije potreban u mišićima, pa tamo i ne postoji. Donekle je potreban u koži i, tek tu i tamo, na bedru postoje tačke koje imaju osećaj boli. Bol je jednostavno urođeni medicinski pokazatelj koji nas upozorava i pobuđuje. Nije sve živo meso bolno pa nisu to ni svi nervi,čak ni oni osetilni. U osetilnim očnog živca ne postoj i nijansa boli, stvarne boli. Kod ozlede očnog živca vidite samo bljesak svetla, a bolest slušnog živca izaziva tek zujanje u uhu. Biljke ne osećaju bol,kao i manje životinje. Moguće je da takve životinje, kao što su morska zvezda i slatkovodni rak, uopšte ne osećaju bol. Zatim čovek,što postaje inteligentniji to je sposobniji brinuti se sam o sebi i manje su mu potrebni poticaji za čuvanje od opasnosti. Još nisam čuo za beskorisnu stvar koja nije prestala postojati toko mrazvoja, pre ili kasnije. Jeste li vi čuli? A bol postaje nepotrebna. Zatim Prendick, religiozan sam čovek, kao što svaki zdrav čovjek mora biti. Zamišljam da sam video više puteva Stvoritelja nego vi, jer sam čitav život istraživao njegove zakone na svoj način, dok ste vi, po mom mišljenju, skupljali leptire i tvrdim vam da zadovoljstvo i bol nemaju nikakve veze s nebom ili paklom. Zadovoljstvo i bol-pih! Šta je vaš teološki zanos nego Mahometova hurija u mraku? Ta tvorevina koju su čovek i žena sagradili na zadovoljstvu i boli Prendick, žig je životinje na njima-žig životinje od koje su nastali! Bol,bol i zadovoljstvo postoje za nas samo tako dugo dok se koprcamo u prašini. Vidite, u tim istraživanjima sam kretao putem kojim su me ona vodila. To je jedini pravi način vođenja istraživanja. Postavljao sam pitanje, pronašao postupak za dobivanje odgovora, a zatim sam postavljao novo pitanje. Je li to bilo moguće, odnosno moguće u toj meri? Možete li zamisliti šta znači za jednog istraživača? Kakva intelektualna strast raste u njemu! Ne možete zamisliti čudnu, bezbojnu nasladu takvih intelektualnih želja! Stvar pred vama više nije životinja,vaš bližnji, nego problem! Bol saosećanja. Sve što znam on joj sećam se kao boli od koje sam patio pre puno godina.Želeo sam, to je bila jedina stvar koju sam želeo,pronaći krajnju granicu prilagodljivosti oblika živog bića."

"Ali", rekoh, "to je grozota."

„Do danas nikada nisam razmišljao o etici stvari", nastavio je. „Proučavanje prirode čini da čovek izgubi grižu savest jer nije sama priroda nema. Nastavio sam ne obazirući se ni na što osim na pitanja koja sam istraživao. Materijal je dospeo tamo u kolibe. Stvarno je već 11 godina od kada smo ovde došli ja, Montgomery šest Kanaka. Sećam se zelenog mira ostrva i praznog okeana oko nas. Kao da je to bilo juče. Izgledalo je da me mesto čekalo.

Zalihe su bile iskrcane i kuća sagrađena. Kanake su pronašti nekoliko koliba blizu klanca. Počeo sam raditi s onim što sam doneo sa sobom. U početku su se dogodile neke neprihvatljive stvari. Počeo sam raditi s ovcom i nakon prvog dana sam je ubio slučajnim pomakom skalpela. Uzeo sam drugu ovcu i zadao sam joj bol i strah,pa sam je svezanu ostavio da zaceli. Izgledala mi je sasvim ljudski kada sam završio, ali bio sam nezadovoljan time. I od tada se više nisam bavio ovcama. Što sam je više gledao, to mi je izgledala nezgrapnije, dok je konačno nisam oslobodio njezine bede. Te životinje bez hrabrosti,progonjene strahom, pobuđivane osećajem boli, bez iskre borbene energije za suočavanje s mučenjem, nisu pogodne za stvaranje čoveka.

Tada sam se prihvatio gorile kojega sam imao. Radeći njemu i, pri tome beskrajnom pažnjom svladavajući poteškoće redom kako su se pojavljivale, stvorio sam prvog čoveka. Citavu nedelju, noć i dan, sam ga oblikovao.Kod njega je najviše rada zahtevao mozak. Mnogo je trebalo dodati, mnogo promeniti. Zamislio sam ga kao pravi uzorak negroidnog čoveka. Kada sam ga dovršio,ležao je ispred mene povezan, privezan i nepokretan. Tek kada sam se uverio da mu je život siguran, ostavio sam ga. Kada sam ponovno došao u ovu sobu našao sam Montgomeryja u stanju sličnom vašem.Čuo je neke krikove dok se gorila pretvarao u čoveka-slične onima koji su vas tako uznemirili. U početku mu se nisam u potpunosti poverio. I Kanake su primetili nešto od onoga što se događalo. Bili su užasnuti i izvan sebe pri samom pogledu na mene. Pridobio sam na neki način Montgomeryja. Najteže nam je bilo sprečiti Kanake da ne dezertiraju. Na kraju su to i učinili, tako da smo ostali bez jahte. Utrošio sam mnogo dana na obrazovanju nakaze.

Sve u svemu, bavio se sam s njim tri ili četiri meseca.Naučio sam ga osnovama engleskog jezika, dao mu predodžbu o računanju i čak ga osposobio za čitanje abecede. On je u tome bio spor, iako sam susreo idiote koji su bili još sporiji. Umno je bio prazan papir i nije imao nikakvih sećanja o onome što je bio. Kada su mu ožiljci potpuno zacelili i više nije osjećao ništa osim malo boli i krutosti, i mogao je pomalo razgovarati, odveo sam ga tamo i predstavio ga Kanakama kao zanimljivog slepog putnika.

Oni su u početku bili uplašeni,što me jako uvredilo jer sam bio sujetan na njega. Ali on je bio tako blag i tako bedan da su ga nakon nekog vremena prihvatili i preuzeli na sebe njegovu podučavanje. Brzo je učio, oponašao i prilagođavao se, pa je sebi sagradio čak bolju kolibu, kako mi je izgledalo, nego što su bile njihove vlastite. Među momcima je bio jedan s misionarskim duhom koji ga je podučavao čitanju, ili barem prepoznavanju slova i usadio mu grube ideje o moralnosti, budući da životinjske navike nisu baš bile poželjne.Odmarao sam se od posla nekoliko dana nakon toga i nameravao sam napisati izveštaj o čitavoj stvari kako bih probudio interes engleske javnosti. Tada sam naišao na stvorenje kako čuči na drvetu i podruguje se dvojici Kanaka koji su ga peckali. Pretio sam mu, govorio mu o nehumanosti takvog postupka pobuđujući njegov osećaj srama. Vratio sam se kući s odlukom da popravim stvar pre nego se vratim na posao u Englesku. Radio sam bolje, ali su stvari opet na neki način nazadovale: tvrdoglavo životinjsko meso se vraćalo. Ali još uvek mislim popravljati stvari. Nameravam ovladati time. Ta puma...

Eto, takva je moja priča. Svi Kanaka momci su sada mrtvi.Jedan je pao preko ruba velikog čamca, a jedan je umro radi rane na peti koja se na neki naču otrovala sokom biljaka. Trojica su pobegla s jahtom, ali pretpostavljam da su se utopili. Preostali je momak bio ubijen. Dakako,zamenio sam ih. Montgomery je planirao mnogo toga što bi ti mogao napraviti u početku, a zatim..."

"Šta je bilo s poslednjim?", rekoh oštro. "S posljednjim Kanakom koji je ubijen?"

„Istina je da, nakon što sam napravio veliki broj ljudskih stvorenja, napravio sam biće..." Oklevao je.

"Da?", rekoh."Bio je ubijen."

"Ne razumem", rekoh. "Želite li reći ..."

"Ono je ubilo Kanaku. Ubilo je nekoliko drugih stvorenja koje je ulovilo. Lovili smo ga nekoliko dana. Oslobodilo se slučajno. Nisam ga mislio pustiti. Nije bilo dovršeno. Ono je bio samo eksperiment. Nije imalo udove, lice mu je bilou žasno, previjalo se po zemlji poput zmije. Bilo je bezgranično jako i trpjelo je strašne bolove. Skrivalo se u šumama nekoliko dana dok smo ga lovili, a zatim je otpuzalo na severni deo ostrva. Podelili smo uloge kako bismo mu zatvorili put. Montgomery je insistirao da ide sa mnom. Tada smo našli telo čoveka koji je imao pušku čija je cev bila savijena u obliku slova S i gotovo do kraja pregrižena. Montgomery je ubio biće. Nakon toga sam se pridržavao ideala ljudskosti-osim u sitnim stvarima."

Zaćutao je. Sedeo sam u tišini, promatrajući njegove lice.

„I tako sveukupno dvadeset godina, računajući devet godina u Engleskoj, radim na tome, a još uvijek imam u svemu ponešto što me poražava,čini me nezadovoljnim i izaziva na daljnje napore. Ponekad se izdižem iznad svog nivoa, ponekad padam ispod njega, ali uvek se približavam cilju o kojem sanjam. Ljudski oblik mogu sada već postići s lakoćom, gibak i skladan ili debeo i jak, ali se često pojavljuje probiem s rukama i pandžama-bolnim delovima tela koje se ne usudim tako slobodno oblikovati. Moji problemi leže u finom presadđivanju i preoblikovanju koji se moraju izvršiti na mozgu. Inteligencija je često neobično niska s nebrojenim slepim krajevima i neočekivanim prazninama. Najnezadovoljnijim od svega me čini nešto što ne mogu dotaknuti, negde, ne mogu dokučiti gde, u sedištu osećaja. Žudnje, instinkti,želje koje štete ljudskosti, neobični, skriveni spremnik koji se može odjednom rasprsnuti i preplaviti čitavo biće stvorenja ljutnjom, mržnjom ili strahomm. Ta moja stvorenja su vam izgledala čudno i opasno čim ste ih počeli promatrati, ali za mene, koji sam ih stvorio,ona izgledaju neosporno kao ljudska bića. Nakon toga, kada ih promatram, to uvjerenje slabi. Najpre jedna životinjska značajka, pa zatim druga, izlaze na površinu i zure u mene. Ali sada ću vremenom ovladati! Svaki put kada uranjam u živo stvorenje u kupku strašne boli kažem: „Ovaj put ću ukloniti sve životinjsko i napraviti vlastito razumno stvorenje!" Konačne,šta je deset godina? Čovek se stvara stotinama hiljada godina", razmišljao je smrknuto. „Ali ja sam se približio. Ta moja puma..." Zaćutao je. „Oni se vraćaju.Čim skinem ruku s nje, životinja se počinje stupno vraćati i ponovo se počinje potvrđivati."Ponovno duga ćutnja.

"Znači da bića koja proizvodite ostavljate u tim jazbinama?", rekoh.

"Oni odlaze. Teram ih čim počnem osećati životinj u unjima i oni odlaze tamo. Svi se oni boje ove kuće i mene.Ona predstavlja karikaturu ljudskosti. Montgomery zna nešto o tome jer on posreduje u odnosima. Podučio je jednoga ili dvojicu za našu službu. On se toga stidi, ali verujem da mu se napola sviđaju neke od tih životinja. To je njegova stvar, a ne moja. Samo me muče zbog osećaja neuspeha. Nemam interes za njih. Zamišljam da slede put koji je misionar Kanaka zacrtao i da se donekle izruguju razumnom životu. Jadne životinje! Imaju nešto što nazivaju Zakon. Pevaju himne o "svemu tvom". Oni sami grade svoje jazbine, prikupljaju voće, beru trave,čak se i žene. Ali ja sam ih sve prozreo, vidim njihovu pravu dušui ne vidim tamo ništa od duše životinja,životinja koje ginu, srdžbu i strasti života i ugađam im. Oni su neobični,složeni, kao i sva druga živa bića. U njima ima jedna vrsta težnje napredovanju, jedna vrsta taštine, vrsta ispraznih seksualnih osećaja i radoznalosti. To je poruga za mene. Polažem nadu u tu pumu. Naporno sam radio na njenoj glavi i mozgu i sada", reče ustajući nakon duge ćutnje za vreme koje je svaki od nas sledio svoje misli, "šta mislite? Još uvek me se bojite?"

Pogledao sam ga i video samo čoveka s mirnim očima,belim licem i belim kosom. Osim vedrine, bio je gotovo lep radi svoje mirnoće i veličanstvenog izgleda i mogao je biti uzor među stotinama druge ugodne, stare gospode.Tada sam zadrhtao. Umesto odgovoru na njegovo drugo pitanje, pružio sam mu revolver.

„Zadržite ih", reče i počne zevati. Ustao je, pogledao mena trenutak i nasmejao se. "Imali ste dva dana puna događaja", reče. „Preporučio bih vam san. Drago mi je da smo sve raščistili. Laku noć." Razmišljao je na trenutak o meni, a zatim je iziašao kroz unutrašnja vrata.

Odmah sam okrenuo ključ u vratima. Ponovno sam seo i neko sam vreme sedeo u nekoj vrsti trajnog umora, tako iscrpljen osećajno, umno i fizički, da nisam mogao razmišljati dalje od trenutka od kojeg me napustio. Crni prozor je buljio u mene kao oko. Konačno sam s naporom isključio svetlo i ispružio se u visećoj ležaljci. Vrlo brzo sam zaspao.

                                                                


Нема коментара:

Постави коментар