8. 7. 2023.

Herbert George Wells, Ostrvo doktora Moreaua 7

 


https://epdf.tips/otok-doktora-moreaua.html


KATASTROFA 

 Jedva da je prošlo šest nedelja pre nego sam izgubio svaki osećaj neodobravanja i gađenja za taj nečasni Moreauov eksperiment. Moja je jedina zamisao bila pobeći od tih užasnih karikatura natrag u ugodan i zdrav odnos s ljudima. Prijatelji od kojih sam bio odvojen, u mojoj memorij i su počeli poprimati idilične vrline i lepotu.Početno prijateljstvo s Montgomeryjem nije poraslo. Njegova duga odvojenost od ljudi, tajna privrženost piću i očigledna simpatija prema životinjskom narodu, kvarili su moj utisak o njemu. Nekoliko puta sam pustio da sam ide između njih. Izbegavao sam kontakte s njima na svemoguće načine. Provodio sam sve veći deo svog vremena na plaži, očekujući neko jedro koje bi me oslobodilo, ali se ono nije pojavljivalo, dok nas jednog dana nije pogodila užasna nesreća koja je moje neobičnom okruženju dala sasvim drukčiji izgled.

To je bilo, pretpostavljam, oko sedam ili osam nedelja nakon što sam se iskrcao, a možda i više, iako se nisam opterećivao vođenjem računa o vremenu kada se katastrofa dogodila. Počelo je rano ujutro, mislim oko šest.Rano sam ustao i doručkovao, jer me probudila buka trojice Ijudi životinja, koji su nosili drva u ograđeni prostor. Nakon doručka otišao sam na ulazna vrata ograđenog prostora i tamo stajao pušeći i uživajući u svežini ranog jutra. Moreau je upravo došao iza ugla ograde i pozdravio me. Prošao je pored mene i čuo sam kako je otključao vrsta i ušao u laboratorij. Toliko sam bio očvrsnuo na odvratnost tog mesta da sam bez saosećanja slušao početak novog dana mučenja pume. ona je sačekala mučitelja s vriskom, skoro potpuno istom nekoj ljutoj babuskari.

Tada se nešto iznenada dogodilo. Ne znam šta je to bilo.Iza sebe sam čuo kratak, oštar krik i pad. Kada sam se okrenuo, ugledao sam strašno lice kako juri na mene-neljudsko, ne-životinjsko,nego paklenski smeđe, posuto mnogobrojnim crvenim ožiljcima iz kojih su curile crvene kapi, iz užarenih očiju bez kapaka. Podigao sam ruku da se branim od napada. Naleteo je na mene i slomio mi ruku. Veliko čudovište, omotano u laneno platno i crveno obojene zavoje, koji su lepršali oko njega, preskočilo me i pošlo dalje. Kotrljao sam se niz plažu i nastojao se zaustaviti. Pao sam na svoju slomljenu ruku. Pojavio se Moreau, kojem je široko, belo lice izgledalo još strašnije radi krvi koja mu je kapala s čela.Držao je u ruci revolver.Jedva da me pogledao i sjurio se u trk za pumom.

Uspeo sam sesti pomoću druge ruke. Umotani lik je trčao velikim koracima uzduž plaže ispred Moreaua. Okrenuo je glavu i ugledao ga. Odjednom je skrenuo premašipražju.Svakim korakom se sve više udaljavao od Moreaua. Video sam kako uranja u grmlje, a Moreau koji je pognuto trčao za njim, opalio je iz revolvera i promašio. Oba su se izgubila u velikoj zbrci. Gledao sam za njima i tada me počela boleti ruka. Ustao sam uz stenjanje. Montgomery se pojavio na vratima, odeven i s revolverom u ruci.

„Dragi Bože, Prendick", reče ne prime ćujući da sam ranjen. "Nakaza je pobegla! Istrgla je karike iz zida! Jesi li je video?" Tada još oštro upita gledajući kako držim ruku:

"Što se dogodilo?"

"Stajao sam na ulazu", rekoh.

Prišao mi je i primio me za ruku. "Krv na rukavu", reče odvrćući platno. Vratio je oružje u džep, sažaljivo mi opipao ruku i odveo me unutra. "Slomljena ti je ruka",reče. „Ispričaj mi tačno kako i šta se dogodilo?"

Rekao sam mu šta sam video. Pričao sam u isprekidanim rečenicama, s uzdasima boli između njih, dok je on u međuvremenu vrlo vešto i brzo povezivao moju ruku.Učvrstio mi je zavoj na rame, stao otraga i pogledao me.

"Biće dobro" reče. "I sada?"

Razmišljao je. Tada je izašao i zaključao vrata ograđenog prostora. Neko vreeme nije ga bilo.

Najviše sam bio zabrinut za ruku. Događaj je bio grozan kao i mnogi drugi ovde. Seo sam u ležaljku i moram priznati da sam od srca proklinjao ostrvo. Početna tupa bol u ruci je postajala sve jača. Kada se Montgomery ponovo pojavio, lice mu je bilo vrlo bledo i jače je otkrivao donje zube nego ikad pre.

„Niti sam ga uspeo videti, niti čuti", reče. "Mislio sam da možda treba moju pomoć.” Gledao me bezizražajnim očima.„To je bila snažna zver", reče. „Jednostavno je iščupala karike lanca iz zida." Otišao je do prozora, a zatim do vrata i onda se okrenuo prema meni. „Trebao bih ići za njim", reče. "Ovaj drugi revolver mogu tebi ostaviti. Da budem iskren, nekako osećam da sam nemiran.

"Dohvatio je revolver i stavio ga na sto ravno prema mojoj ruci. Tada je izašao, ostavljajući u vazduhu zarazu uznemirenosti. Nisam sedeo dugo nakon što je otišao,nego sam uzeo revolver u ruku i otišao do veže.

Jutro je bilo mirno kao smrt. Nije se osećao ni dašak vetra, more je bilo glatko kao staklo, nebo čisto, a plaža napuštena.U mom stanju poluuzbuđenja i polugrozničavosti, ta mirnoća okoline me deprimirala.Pokušao sam zazviždati, ali se zvuk ugasio. Ponovno sam počeo kleti, po drugi put toga jutra. Tada sam otišao do ugla ograđenog prostora i zurio prema unutrašnjosti gde su se nalazili zeleni grmovi koji su progutali Moreaua i Montgomeryja. Kada će se vratiti i kako? Daleko gore na plaži pojavio se mali sivi čovek-životinja, otrčao do ruba vode i počeo pljuskati oko sebe. Odlutao sam natrag prema veži, a zatim opet prema uglu i tako sam počeo koračati gore dole, kao stražar na dužnosti. Jednom sam se zaustavio osluškujući udaljeno Montgomeryjevo deranje: "Ej, Moreau!" Ruka me manje bolela, ali je bila vrlo vruća. Postao sam grozničav i žedan. Sena mi je postajala sve kraća. Promatrao sam udaljeni lik dok se nijeponovo udaljio. Hoće li se Montgomery i Moreau ikad vratiti? Tri morske ptice su se počele boriti oko neke naplavine.

Daleko iza ograđjednog prostora začuo sam pucanj revolvera i, nakon duge tišine, još jedan. Jaki vrisak se čuo bliže i zatim opet tišina. Moja nesretna mašta me počela mučiti. Pucanj se začuo u blizini. Prestrašen, dotrčao sam do ugla i ugledao Montgomearyja. Lice mu je bilo žarkocrveno, kosa neuredna i iskidana kol ena na hlačama. lice mu je izražavalo duboko užasavanje. Iza njega je nemarno hodao čovek životinja-M'ling, a oko njegovih čeljusti su se vidjele neobične tamne mrlje.

„Je li došao?", upita Montgomery.

"Moreau?" rekoh.

"Ne."

„Moj Bože!"

Dahtao je skoro jecajući. "Vrati se unutra",reče, primajući me za ruku. "Oni su ludi. Svi jure okolo kao ludi.Šta se moglo dogoditi? Ne znam. Ispričatću ti kada mi se vrati dah. Ima li malo brendija?"

Montgomery je,šepajući ispred mene, otišao u sobu i spustio se u ležaljku, dok se M'ling bacio na pod ispred vrata i počeo dahtati kao pas. Dodao sam Montgomeryju brendi i vodu. Buljio je ispred sebe u prazno vraćajući dah. Nakon nekoliko minuta počeo mi je pričati šta se dogodilo. Neko vreme je sledii njihov trag. U početku je to bilo jednostavno radi slomljenih grmova, belih krpa otrgnutih s puminih zavoja i mrlja krvi na lišću niskog raslinja. Ipak je izgubio trag na kamenitom tlu iza potočića, gde sam ja video čoveka-životinju kako pije. Nastavio je lutajući bez cilja prema zapadu uzvikujući Moreauovo ime. Tada je M' ling došao do njega noseći laganu sekiru. Nije znao šta se dogadja s pumom jer je sekao drva, ali je čuo kako ga zove. Počeli su zajedno vikati. Dvojka ljudi-životinja došla su puzećii zureći u njih kroz nisko raslinje, s kretnjama i prikrivenim držanjem koje je uzbunilo Montgomeryja svojom neobičnošću. Pozdravio ih je, ali su pobegli su kao krivci. Tada je prestao vikati i nakon kratkotrajnog lutanja neodređenim putom, odlučio je posetiti jazbine.

Klanac je bio napušten.

Sve više uznemiren, počeo se vraćati svojim stopana.

Tada je sreo dvojicu ljudi-svinja, koje sam video kako plešu u noći mog dolaska. Bili su umrljani krvlju oko usta i jako uzbuđeni. Probijali su se lomeći paprati i zaustavili se s okrutnim izrazima lica kada su ga ugledali. Donekle zastrašen, pucketao je bičem, ali oni su nastavili juriti prema njemu. Nikada pre se neki čovek-životinja nije usudio ici na njega. Jednog je ubio hicem u glavu. M'ling je skočio na drugoga i obojica su se zakvačeni otkotrljali.M'ling je zver bacii na zemlju i zario mu zube u vrat, a Montgomery ga je ubio dok se otimao od M'line. Teško je pridobio M'linga da se udalji zajedno s njim. Zurno su se vratili k meni. Putem je M'ling odjednom odjurio u gustiš i isterao malog ocelot*-čoveka, koji je takođe bio zamrljan krvlju i šepao radi rane na nozi. Ta životinja je malo potrčala, a zatim je počela divlje lajati i Montgomeryju je ubio, po mom mišljenju pomalo lakomisleno.

"Šta sve ovo znači?", upitao sam.

Zatresao se glavom i ponovo se vratio brendiju.

*Ocelot-tigar slična južnoamerička zver iz porodice mačaka; op. prev.

PRONALAŽENJE DOKTORA MOREAUA

Kada sam video da je Montgomery popio i treći brendi,morao sam intervenisati. Već je bio više nego na pola pijan.Rekao sam mu da se moralo dogoditi nešto zaista ozbiljno,jer bi se Moreau već bio vratio, i da je naša dužnost uveriti se o kakvoj se katastrofi radi. Montgomery je pružio slab otpor i na kraju je pristao. Uzeli smo malo hrane, a zatim smo sva trojica krenuli.

Moguće da je to radi moje napetosti u to vreme, ali i danas mi je u izuzetno živom sećanju vrući mir tog tropskog poslepodneva. M'ling je išao prvi sa spuštenim ramenima, dok se njegova crna glava okretala brzim pokretima. Zurio je najpre na jednu stranu puta, a zatim na drugu. Bio je nenaoružan, jer mu je sekira ispala kada je sreo čoveka-svinju. Ako bi došlo do borbe zubi su mu bili oružje. Montgomery ga je sledio posrćućim koracima,s rukama u džepovima i klonulim izrazom lica. Bio je uzbunjene mrzovolje prema meni, radi brendija.Leva ruka mi je bila u zavoju (sreća da je to bila leva ruka). U desnoj sam nosio revolver. Ubrzo smo pronašli usku stazu kroz divlje raslinje ostrva koja je bila usmerena prema severozapadu. M'ling se zaustavio i ukrutio u iščekivanju. Montgomery se skoro spotaknuo o njega pa je i on stao. Tada, pažljivo slušajući dok smo se kretali kroz drveće, začuli smo kako nam se približavaju koraci i glasovi.

"On je mrtav", reče duboki, podrhtavajući glas. „On nije mrtav, on nije mrtav", mrmljao je drugi. "Mi smo videli, mi smo videli",čulo se nekoliko glasova.

"Hej!", iznenada poviče Montgomery. "Hej vi tamo!"

„Idi do đavola!", rekao sam i zgrabio revolver.

Bilo je tiho, a zatim se začuo tresak među isprepletenim raslinjem, najpre tu pa tamo, a zatim se pojavilo pet-šest neobičnih lica, obasjanih čudnim svetlom. Iz M'lingova grla se začulo režanje. Prepoznao sam majmunolikog čoveka; zaista mi je njegov glas već bio poznat, kao i glas U belom omotu dva stvorenja koja sam video u Montgomeryjevom čamcu. S njima su bile dve pegave zveri i sivo užasno iskrivljeno stvorenje koje je tumačilo Zakon. Siva kosa mu se, u sivim kovrčama koje su se prosipale sa sredine njegovog kosaog čela, spuštala niz obraze preko jakih, sivih obrva. To nas je krupno biće bez lica, s čudnim crvenim očima, radoznalo gledalo iz zelenila. Neko vreme niko nije govorio, a zatim je Montgomery progovorio uz zastajkivanje: "Ko je rekao da je mrtav?"

Majmunoliki čovek je gledao kao krivac u biće sa sivom kosom.

"On je mrtav", reče čudovište. "Videli su."

Nije bilo ničeg pretećeg u njihovoj nezainteresovanosti, u bilo kom pogledu. Izgledali su prestrašeno i zbunjeno.

"Gde je on?", pitao je Montgomery.

"Iza", i sivo stvorenje pokaže.

„Imam li još Zakona?", upita majmunoliki . „Moramo li se još uvek ponašati ovako i onako? Je li on stvarno mrtav?"

"Ima Zakona?", ponovio je čovek u belom. „Ima li Zakona, vi drugi s bičem?"

"On je mrtav", reklo je sivokoso stvorenje i svi su stajali gledajući nas.

"Prendick", reče Montgomery okrećući svoje zamućene oči prema meni. „Očigledno je mrtav."

Za vreme tog razgovora stajao sam iza njega. Počeo sam shvatati kako stoje stvari s njima. Naglo sam stao ispred Montgomeryja i podigao glas: "Deco Zakona, on nije mrtav!" M'ling je okrenuo svoje prodorne oči prema meni."On je promenio svoj izgled i svoje telo", nastavio sam.„Neko vreme ga nećete videti. On je tamo", pokazao sam prema gore, "gde vas može promatrati. Vi ga ne vidite, ali on može videti vas. Poštujte Zakon!"Pogledao sam ih direktno. Ustuknuli su.

"On je velik, on je dobar", reče čovek-majmun gledajući pun straha gore među gusto drveće.

„A drugo biće?", upitao sam.

„Biće koje je krvarilo i trčalo cvileći i jecajući-i ono je mrtvo", reče sivo stvorenje još uvek mi se obraćajući.

„Drugi s bičem", započelo je sivo biće. „Da?", upitah.

"Rekli su da je bio mrtav.

"Montgomery je još uvek bio dovoljno trezan da shvati moje razloge negiranja Moreauove smrti. "On nije mrtav",reče polako, "nije uopšte mrtav. Nije više mrtav nego što sam ja-"

Oni koji su prekršili Zakon", rekao sam, "oni će umreti.Neki su već umrli. Pokaži nam gde leži njegovo staro telo-koje je odbacio jer mu više nije trebalo."

„Ovuda čoveče koji si hodao u moru", reče sivo biće. S tih šest stvorenja, koja su nas vodila, krenuli smo na severozapad, kroz splet paprati, penjačica i stabala drveća. Tada se začulo urlikanje i lom među granama. Mali ružičasti čovečuljak je dojurio prema nama krešteći. Odmah iza njega pojavilo se čudovište u bezglavom proganjanju, prekriveno krvlju. Našlo se među nama pre nego je moglo zaustaviti zalet. Sivo biće je odskočilo u stranu. M'ling je režeći poleteo na njega. Odbacio ga je u stranu. Montgomery je pucao i promašio, okrenuo je glavu,ispružio ruke i krenuo u beg. Pucao sam i ja, ali biće je još uvek išlo napred. Ponovo sam pucao i pogodio sam ga ravno u lice. Video sam kako njegove crte lica nestaju u trenutku-lice mu je bilo raznešeno. Prošao je pored mene u smrtnoj agoniji, zgrabio Montgomeryja i glavačke pao pored njega povlačeći ga pri padu na sebe.

Našao sam se sam s M'lingom, mrtvom nakazom i oborenim Montgomeryjem. Montgomery se polagano podigao i gledao zbunjeno u razmrskanog čoveka-životinju pored sebe. To ga je potpuno otreznilo. Nespretno se uspravio. Tada sam primetio sivo biće koje se oprezno vraćalo kroz drveće.

"Pogledaj", rekao sam, pokazujući na mrtvu nakazu, "zar Zakon nije živ? To mu se dogodilo jer je prekršio Zakon."Zurio je u telo. „Uključeno šalje vatru koja ubija", rekao je dubokim glasom ponavljajući odlomak rituala. Ostali su se sakupili i neko vreme promatrali.

Konačno smo približili zapadnom kraju ostrva. Došli smo do izgriženog i osakaćenog tela pume. Ramena kost joj je bila razmrskana metkom, a skoro dvadeset metara dalje, našli smo što smo očekivali. Moreau je ležao, na izgaženom prostoru među trstikom, licem prema zemlji. Jedna ruka mu je bila gotovo otkinuta u zglobu, srebrna kosa prekrivena krvlju, a glava razbijena puminim lancima. Slomljene trstike pored njega bile su zaprljane krvlju. Njegov revolver nismo mogli pronaći. Montgomery ga je preokrenuo. Odmarajući se povremeno i uz pomoć sedmorice ljudi-životinja (bio je težak čovek), odneli smo ga do ograđenog prostora. Noć je bila mračna. Dva put smo čuli zavijanje i vrisak nevidljivih stvorenja iza naše male grupe, a jednom je mali ružičasti lenivac istrčao pred nas i gledao nas, a zatim je ponovo nestao. Niko nas više nije napadao. Na vratima ograđenog prostora životinjski narod i M'ling su nas prestali pratiti. Zaključali smo se unutra. Odneli smo iznakaženo Moreauovo telo u dvorište i položili ga na gomilu granja. Tada smo ušli u laboratorij i uništili sve živošto smo unutra našli.

MONTGOMERYJEV PROVOD

Kada smo to obavili, oprali smo se i jeli, Montgomery i ja smo otišli u moju malu sobu i ozbiljno porazgovarali o situacijiu kojoj smo se našli. Bila je skoro ponoć. Gotovo se otreznio, ali bio je vrlo uznemiren jer je Moreauova ličnost imala neobično velik uticaj na njega. Mislim da nikada nije ni pomislio da bi Moreau mogao umreti. Ta nesreća je izazvala iznenadnu promenu njegovih navika koje su postale deo njegove naravi tokom deset ili više monotonih godina provedenih na ostrvu. Govorio je nejasno, odgovarao zaobilazno i zadržavao se na opštim pitanjima.

"Ta glupost od sveta", rekao je. „Kakva je to sve zbrka!Nisam ni živeo. Pitam se kada će početi moj život.Šesnaest godina su me mučile dadilje, učitelji i njihove proklete želje. Pet godina me u Londonu ugnjetavala medicinua, loša hrana, bedni smeštaj, neugledna odeća, loše navike i zablude. Nisam znao za ništa bolje. Pogurao sam se na ovo životinjsko ostrvo. Deset godina ovde! I zašto sve to, Prendick? Jesmo li mi mehuri od sapunice koje naduvavaju deca?

"Teško je bilo nositi se s takvim besom. „Stvor o kojoj odsada moramo misliti", rekao sam, "je kako otići sa ovog ostrva."

"Koja korist od odlaska? Ja sam otpadnik. Gde ja pripadam? To je za tebe dobro, Prendick. Jadni stari Moreau! Ne možemo ga ostaviti da mu iskljucaju kosti. I kada smo već kod toga,šta će se dogoditi s pristojnim delom životinjskog naroda?"

"Ne znam. Pretpostavljam da će oni koji su napravljeni od grabežljivica podivljati pre ili kasnije. Ne možemo ih sve pobiti, zar ne? Pretpostavljam da ti to humanost nalaže? Ali oni će se promeniti, sigurno će se promeniti."

Govorio je tako nepovezano da sam na kraju pobesneo.

"Prokletstvo!", uzviknuo je kao odgovor na moju razdraženost. „Žar ne vidiš da sam u goroj situaciji od tebe?" Ustao je i otišao po brendi. "Pij!", rekao je vraćajući se. „Tvoja logična naklapanja, bezbožni sveče bleda lica,pij!"

"Ne", rekao sam mrzovoljno sedećii gledajući njegove lice pod žutim parafinskim svetlom dok se opijao i od jada trabunjao.

Pamtim beskrajnu dosadu. Gubio se dok je sentimentalno branio životinjski narod i M'linga. "M'ling je", rekao je, "bio jedina osoba kojoj je stvarno bilo stalo do njega."Odjednom se nečega setio.

"Da sam proklet!", rekao je mučno se uspravljajući i grabeći bocu brendija.

Bljesak intuicije razjasnio mi je njegovu nameru. „Nećeš dati piti životinji!", rekao sam ustajućii postavljajući se ispred njega.

"Životinja!", rekao je. „Ti si životinja. On pije alkohol kao hršćanin. Makni mi se s puta Prendick!"

"Za Boga miloga", rekao sam.

Makni mi se s puta!", zavikao je i odjednom izvukao svoj revolver.

"Dobro", rekao sam i maknuo se u stranu pomišljajući da ga napadnem kada stavi ruku na kvaku, ali povukao sam se misleći i na svoju neupotrebljivu ruku. "Napravio si životinju od sebe, pa onda idi životinjama."

Širom je otvorio vrata i stajao na pola okrenut prema meni,između žutog svetla lampe i bledog mesečevog sjaja.Očne duplje su mu izgledale kao crne mrlje ispod čekinjastih obrva.

"Ti si vrlo drzak Prendick, smešna budalo! Uvek se plašiš i fantaziraš. Mi smo na rubu događaja. Sutra moram sebi prerezati vrat. Večeras idem lumpovati." Okrenuo se i izašao na mesečinu. "M'ling!", vikao je. „M'ling, stari prijatelju!"

Tri nejasne sene su prolazile pod srebrnim svetlom uzduž ruba bledo obasjane plaže. Jedan je bio u belo umotano, a slijedile su ga dve crne konture. Zaustavili su se gledajući. Tada sam, dok je prolazio oko ugla kuće,ugledao M'lingova spuštena ramena.

"Pijte!", vikao je Montgomery, "pijte zveri! Pijte i budite ljudi! Prokletstvo, ja sam najpametniji. Moreau je to zaboravio, a to je poslednji zahvat. Pijte, kažem vam!" Mašućje bocom u ruci potrčao je, nekom vrstom brzog kasa, prema zapadu. M'ling je trčao između njega i tri nejasne konture koje su ih sledile.

Zaustavio sam se u veži. Oni su se već jedva videli u mečevoj izmaglici pre nego što se Montgomery zaustavio. Video sam, promatrajući pet figura stopljenih u nejasnu sliku, kako M'lingu daje sirovi brendi.

"Pevajte!",čuo sam kako viče Montgomery, "pevajte svi zajedno: Prokleti stari Prendick! Tako je dobro! Idemo Prokleti stari Prendick!"

Crna grupa se razbila u pet odeljenih likova, krivudala je polagano i udaljavala se od mene uzduž trake osvijetljene plaže. Svaki je od njih urlao sam za sebe, uzvikujući uvrede na moj račun ili bilo šta drugo što im je, pod uticajem brendija, palo na pamet. sam Montgomeryja kako viče: "Skreći udesno!" Zašli su,uzvikujućii zavijajući, u tamu drveća na kopnu. Polako,vrlo polako, nestali su u tišinu.

Opet se uspostavio mirni sjaj noći. Mesec je već prošao meridijan i spuštao se prema zapadu. Bio je pun i vrlo sjajan, putovao je preko praznog, plavog neba. Sena od zida, tamna kao tinta i široka jedan metar, ležala je do mojih nogu. More je na istoku bilo bezlično sivo, tamno i tajanstveno, a između mora i sjene, bljeskao je sivi pesak (od vulkanskog stakla i kristala) i sjajio se kao dijamantna plaža. Iza mene je parafinska lampa isijavala toplo i crvenkasto.

Tada sam zatvorio vrata, zaključao ih i otišao u ograđeni prostor gde je Moreau ležao pored svojih zadnjih žrtava (psa i pume i nekoliko drugih nesretnih životinja), sa širokim licem, mirnim posle užasne smrti, te otvorenim, strogim očima koje su zurile u mrtvi, beli mesec iznad njega. Seo sam na rub kanala i gledao sablasnu gomilu pod srebrnim svetlom, dok su zlokobne sene počele petiti mojim planovima. Ujutro ću prikupiti namirnice u maličamac i, nakon što ću upaliti lomaču, još jednom ću se otisnuti u pustoš otvorenog mora. Osećao sam da za Montgomeryja nema pomoći, da je uistinu bio napola srodan životinjskom narodu i neprilagođen ljudskoj vrsti.

Ne znam koliko sam dugo sedeo, možda ili više. Tada je moje planiranje bilo prekinuto Montgomeryjevim povratkom u susedstvo.Čuo sam urlike iz mnogih grla, gužvu uzbuđenih uzvika koji su se spuštali prema plaži galameći i zavijajući, uzbuđeno kriještanje koje se zaustavilo na rubu vode. Razuzdanost je rasla i padala.Čuo sam teško dahtanje i rasprskavajuće cijepanje drva,što me u tom trenutku nije zabrinjavalo. Počelo je neusklađeno pevanje.

Misli su mi se vratile sredstvima za beg. Ustao sam, poneo lampu i otišao u šupu potražiti neke bačvice, koje sam tamo ranije vidieo. Zainteresovao me sadržaj nekih posuda za biskvite i jednu sam otvorio. Ugledao sam krajičkom oka crvenu figuru i naglo se okrenuo.

Iza mene je ležalo dvorište,živahno, crno i belo na mesečini i gomila drva i sveža nova pruća na kojima je ležao Moreau i njegove osakaćene žrtve, jedni preko drugih. Izgledalo je da grabe jedan drugoga u posljednjem osvetničkom zagrljaju. Rane su zjapile crne u noći, a istekla krv je ležala u crnim mrljama na pesku. Tada sam video uzrok prikaze-crvenog žara koji je dolazio plešući i prešao preko suprotnog zida. Nisam shvatao o čemu se radi. Mislio sam da je to bio odraz moje drhtave lampe i ponovo sam se okrenuo zalihama u smočnici. Počeo sam ih pretraživati, koliko sam to mogao s jednom rukom, pronalazeći tu i tamo ponešto prikladno i stavljajući na stranu za sutrašnje porinuće. Pokreti su mi bili spori i vreme je brzo prolazilo. Dan se počeo pojavljivati, a da to nisam niti primetio.

Pevanje je zamrlo, prepuštajući mesto buci. Tada je ponovo započelo i odjednom se pretvorilo u metež. Začuo sam uzvike: "Još! Još!" Kao da su se svađali, i dalje a divlji uzvik,vrsta zvukova se tako jako promenila da mi je to privuklo pažnju. Izašao sam u dvorište i slušao. Tada se preko meteža začuo prasak revolvera.

Potrčao sam preko sobe do male veže. Kada sam to napravio, začuo sam kako neki sanduci iza mene klize i sudaraju se uz zveckanje stakla na podu . Nisam se obazirao na to.Širom sam otvorio vrata i gledao van.

Iznad plaže, kod kućice za čamce, gorela je lomača bacajući kišu iskri u polutamno svitanje. Oko lomače se borila masa crnih likova. Cuo sam Montgomeryja kako me zove. Počeo sam trčati prema vatri s revolverom u ruci.Ugledao sam ružičasti jezik, koji je bljesnuo blizu zemlje nakon pucnja iz Montgomeryjeve revolvere. Oborili su ga.

Vikao sam svom snagom i pucao u zrak. Začuo sam uzvik:"Gospodar!" Završena crna gužva razbila se u razbacane jedinke, dok se plamen podizao i spuštao. Većuina životinjskog naroda je pobegla, uz plažu ispred mene, u iznenadnoj panici. U uzbuđenju sam pucao u leđa koja su se povlačila i nestajalaja među grmljem. Tada sam se vratio crnim hrpama na zemlji.

Montgomery je ležao na leđima dok se čovjek-životinja sive kose izvalio preko njegovog tela. Zver je bila mrtva,ali je još držala Montgomeryjevo grlo svojim iskrivljenim pandžama. Pored njega je ležao M'ling, licem prema zemljii potpuno miran. Vrat mu je bio izgrižen, a u ruci je držao gornji deo razbijene boce brendija. Dve druge figure su ležale pored vatre, jedna nepokretna, a druga povremeno ječećii podižući polagano glavu koja bi ponovoo padala.

Zgrabio sam sivog čoveka i povukao ga s Montgo-meryjevog tela. Njegove pandže su se odupirale i vukle su izderanu kožu dok sam ga povlačio. Montgomeryjevo lice bilo tamno i jedva da je disao. Pljusnuo sam mu morsku vodu u lice i podupro glavu mojim zamotanim kaputom. M'ling je bio mrtav. Ranjeno stvorenje pored vatre, vuk-zver sa sivim bradatim licem, ležalo je s prednjim delom tela preko još uviek tinjajućeg drveta od čamca.Nesretno stvorenje je bilo tako strašno ranjeno da sam mu iz samilosti jednim metkom razneo mozak. Druga nakaza je bio jedan od ljudi-goveda umotanih u belo. On je takođe bio mrtav. Ostatak životinjskog naroda je nestao s plaže.Opet sam se vratio Montgomeryju, kleknuo pored njega i proklinjao svoje lijekovno neznanje. Vatra pored mene je oslabila i jedino su ostale tinjati pougljenjene grede čamca na sredini pomešane sa sivim pepelom granja od grmlja.Ćudio sam se usput kako je Montgomery uspeo nabaviti drva. Tada sam video da se razdanilo. Nebo je postalo svetlije, mesec je postajao bleđi i mračan u svetlom plavetnilu dana. Nebo je na istoku bilo obrubljeno crvenilom.

Odjednom sam iza sebe začuo tutnjavu i šuštanje, skoči sam ona noge i uzviknuo od užsa . Prema toplom svitanju iz ograđenog prostora uzdizao se veliki vrtlog crnog dima i,kroz njegovu olujnu tamu, bljeskali su jezičci krvavo crvene vatre. Tada se srušio krov od slame. U vijugavom naletu plamen je prelazio preko zakošene slame i šiknuo kroz prozor moje sobe.

Odjednom sam shvatio šta se desilo. Setio sam se treska što sam ga čuo. Prevrnuo sam lampu kada sam istrčao pomoći Montgomeryju.

Odmah mi je bilo jasno da u ograđenom prostoru ništa neću uspeti spasiti. Mislim da sam se vratio na moj plan bega, brzo se okrenuo, pogledao prema moru i ugledao dva čamca na plaži. Nestali su! Dve sekire su ležale na pesku pored mene. Naokolo su bile raspršene treske i krhotine, pepeo lomače je polako tamnio i dimio se u svitanju. Montgomery je spalio čamce da mi se osveti i spreči povratak među ljude.

Nagli grč besa me stresao. Gotovo sam mu smrskao ludu glavu dok je ležao bespomoćno uz moje noge. Naglo je pomaknuo ruku, tako slabašne, tako jadno, da je moj gnev nestao. Stenjao je i otvorio na kratko oči. Klečao sam pored njega i podigao mu glavu. Ponovno je otvorio oči, gledao u tišini svanuće, a onda je pogledao u mene. Kapci su mu se spustili.

"Žao mi je", izgovorio je s naporom. Izgledalo je da pokušava razmišljati. "Kraj", mrmljao je, "kraj ovog glupog sveta. Kakva gužva!"

Slušao sam. Glava mu je bespomoćno pala na jednu stranu. Mislio sam da bi ga jedno piće moglo oživeti, ali nisam imao ni piće ni posudu u kojoj bih ga doneo. Naglo je postao teži. Srce mi se sledilo. Sagnuo sam se do njegovog lica i provukao ruku kroz otvor u njegovoj bluzi.Bio je mrtav. Upravo kada je umro, crta belog žara, rub sunca, izdigla se iza rta zaliva,šIireći svoje zrake preko neba i pretvarajući tamno more u masu blještavog svetla koje je palo kao počast na njegovo, od smrti, zgrčeno telo.Spustio sam polagano njegovu glavu na grubi jastuk, koji sam mu napravio i ustao. Ispred mene je bila blještava pustoš mora i strašna usamljenost od koje sam već toliko propatio: Iza mene je bilo ostrvo, tiho u svitanju i njegov životinjski narod miran i nevidljiv. Ograđeni prostor, sa svim svojim zalihama i municijom, bučno je gorio, s naglim provalama plamena, uz jako pucketanje i povremenu lomljavu. Gusti dim se odmicao od mene preko plaže,kotrljajući se preko udaljenih vrhova drveća, prema jazbinama u klancu. Pored muškaraca su se nalazili pougljenjeni ostaci čamaca i četiri mrtva tela.

Tada su iz grmlja izašla trojica ljudi-životinja, sa spuštenim ramenima, izbočenim čelima, nezgrapnim rukama u nespretnom položaju.Ispitujućim pogledom,uz oklevajuće pokrete, išli su neprijateljski prema meni.

                                                    


 

Нема коментара:

Постави коментар