10. 7. 2023.

Tomas Man, Čarobni breg 7 ( Četvrta glava: Hipe ...)





 

HIPE

 Tako se izdvojila nedelja. Njeno popodne bilo je sem toga obeleženo i odlaženjem u šetnju kolima, sšto su preduzimale razne grupe gostiju: visše kola sa dva konja uzvezlo se posle cćaja lagano uz prilaz sanatorijumu i zaustavilo se pred glavnim ulazom da primi goste koji su kola porućili, poglavito Ruse, i to Ruskinje.

»Rusi se uvek šetaju kolima«, rece Joahim Hansu Kastorpu; oni su zajedno stajali pred portalom i zabave radi posmatrali kako kola odlaze. »Voze se u Klavedel, ili do jezera, ili dolinu Fliela, ili do Klostersa, to su ciljevi šetnje. I mi možemo jednom da se provozamo dok si ovde, ako ti to cini zadovoljstvo. Ali verujem da si zasad dosta zauzet aklimatiziranjem i nije potrebno da sto drugo preduzimaš.

Hans Kastorp se složi s tim. On je imao cigaretu u ustima, a ruke je držao u džepovima od pantalona. Tako je posmatrao kako mala, živahna, stara ruska gospoda, njena mršava unuka i još dve dame sadau u jedan kola: to su bile Marušja i madam Sosa. Ova je imala tanak mantil, sa španglom pozadi, ali je bila bez šesira. Ona sede pored starice u dno kola, dok su mlade devojke zauzele mesto na zadnjem sedištu. Sve četiri su bile vesele i neprestano su brbljale na svom jeziku tako mekanom kao da je bez kostiju. One su govorile i smejale se zbog ćebeta, kojim su jedva mogle da pokriju noge, smejale se ruskim slatkišima koje je starica ponela u drvenoj kutiji postavljenoj vatom i izreckanom hartijom, i koje je već sada počela da nudi ... Hans Kastorp je sa živim učesšcćem raspoznavao tamni glas gospode Sosa. Kao uvek kad bi se pred njim pojavila ta nehatna žena, iznova bi postala svestan one ličnosti, za kojom je neko vreme tragao i koja mu se u snu bila javila. Ali smeh Marusjin, izgled njenih okruglih, mrkih očiju, koje su detinjasto gledale više maramice kojom je pokrivala usta, njene visoke grudi, koje su iznutra bile ne malo bolesne, sve to podsećalo ga je na nešto drugo, nešto potresno, što je nedavno bio primetio, i on obazrivo i ne okrećući glavu pogleda ispod oka Joahima. Ne, hvala bogu, njegove lice nije bilo tako pegavo kao onda, a ni usne mu sad nisu bile onako bolno izobličene. Ali on je gledao Marušju — i to u stavu i sa izrazom ocčju koje nisu imale ničega vojničkog, koje su, naprotiv, izgledale tako sumorne i nesvesne sebe da ih je čovek morao smatrati za potpuno civilne. Uostalom, on se odmah trže i dođe sebi, i brzo pogleda Hansa Kastorpa, koji jedva nade vremena da skrene pogled na drugu stranu i pogleda kud bilo u vazduh. Istovremeno je osećao da mu srce lupa — bez razloga i na svoju ruku, kao što mu se to ovde, hteo-ne hteo, dešavalo.

Ostatak nedelje nije doneo ničeg naročitog, sa izuzetkom možda obroka koji su se, pošto nisu mogli biti obilniji nego što su bili, bar isticali osobitom delikatnošću jela. (Za ručak su imali pileći chaud-froid, garniran rakovima i cepanim trešnjama; uz sladoled kolače u korpicama ispletenim od špinovanog šećera, a potom još i svež ananas.) Uveče, pošto je popio svoje pivo, Hans Kastorp se osećao još u većoj meri iznuren, zimogrožljiv i tromih udova nego ranijih dana; reče svome rođaku već oko devet sati laku noć, povuče hitro perinu do pod bradu i zaspa kao zaklan.

Ali već sutrašnji dan, prvi ponedeljak, dakle, koji je naš gost proveo ovde gore, doneo je još jednu periodičnu promenu u svakodnevnom rasporedu: naime jedno od onih predavanja koja je doktor Krokovski držao svakih četrnaest dana u trpezariji pred svom punoletnom publikom Berghofa koja zna nemački a ne spada u moribunde. Ticalo se, kao što je Hans Kastorp doznao od svog rođaka, jednog niza povezanih predavanja, jednog popularnog naučnog kursa pod opštim nazivom »Ljubav kao patogeni činilac«. Ova poučna zabava održavala se posle drugog doručka, i, kako opet reče Joahim, nije bilo dopušteno — ili se na to bar vrlo rđavo gledalo — da neko ne prisustvuje predavanju, zbog čega se smatralo za čudnovatu drskost što Setembrini, iako je nemački znao bolje nego iko, ne samo što nikad nije odlazio na predavanja, već se o njima najnepovoljnije izražavao. Što se tiče Hansa Kastorpa, on je bio odmah rešen da ode, pre svega iz učtivosti, ali i iz neprikrivene radoznalosti. Pre toga, međutim, učinio je nešto sasvim nespretno i neumesno: palo mu je na pamet da na svoju ruku napravi dugu šetnju, što mu preko svakog očekivanja nije prijalo.

»Slušaj me!« behu njegove prve reči kad je Joahim izjutra ušao u njegovu sobu. »Vidim da ovako dalje sa mnom ne ide. Sit sam horizontalnog načina života — na taj način čoveku zamre krv. S tobom je, naravno, nešto drugo, ti si pacijent, tebe nikako ne želim da zavodim. Ali ja ću odmah posle doručka da napravim jednu poštenu šetnju, ako mi ne uzmeš za zlo, krenuću nasumce kud bilo na čas-dva. Poneću zalogaj-dva za užinu, onda ću biti sasvim slobodan. Da vidim hoću li biti drugi čovek kad se vratim kući.«

»Lepo«, reče Joahim, kad vide da ovaj drugi shvata ozbiljno svoju želju i nameru. »Ali ne preteruj, to ti savetujem. Ovde je drukčije nego kod kuće. I vrati se na vreme za predavanje.«

U stvari nisu samo zdravstveni razlozi uticali na mladog Hansa Kastorpa da ovo preduzme. Činilo mu se kao da njegova vrela glava, rđav ukus koji je najčešće osećao u ustima i samovoljno lupanje srca dolaze mnogo manje od teškoća zbog prilagođavanja koliko od stvari kao što su ponašanje ruskog bračnog para do njega, razgovor koji je za stolom vodila bolesna i glupa gospođa Šter, muljavi kašalj austrijskog aristokrate, koji je svakodnevno slušao u hodniku, reči gospodina Albina, utisci koje je dobio o ophođenju među bolesnom mladeži, Joahimov izraz lica kad bi posmatrao Marusju, i druga slična opažanja. Mislio je da će biti dobro jednom se izvući iz čarobnog kruga Berghofa, duboko odahnuti na svežem vazduhu i dobro se razdrmati, da čovek, ako je već uveče umoran, zna bar od čega je. I tako se preduzimljivog duha rastavi od Joahima, kad je ovaj posle doručka krenuo na službeno odmerenu šetnju do klupe kraj vododerine, i mlatarajući štapom, vojničkim korakom pođe niz drum, svojim sopstvenim putem.

Bilo je sveže, tmurno jutro — oko osam i po časova. Kao što je odlučio, Hans Kastorp je duboko udisao čist jutarnji vazduh, tu svežu i laku atmosferu koja je bez teškoća prodirala u pluća i bila bez vlage, bez sadržine i bez uspomena... On pređe preko potoka i preko pruge uzanog koloseka, stiže do glavnog druma sa mestimice izgrađenim kućama po strani, ali ga odmah napusti i pođe jednom livadskom stazom koja je samo malim delom išla ravno i potom se koso i prilično strmo pela uz padinu s desne strane. To penjanje radovalo je Hansa Kastorpa, grudi mu se raširiše, drškom štapa zabaci šešir na potiljak, i kad je, stigavši do izvesne visine i pogledavši unazad, ugledao u daljini ogledalo jezera kraj koga je prošao kad je doputovao, on poče da peva.

Pevao je pesme koje je znao, razne omiljene, sentimentalne pesme, kakve se nalaze u pesmaricama za studente i gimnastička društva, između ostalih i jednu u kojoj se nalaze ove reči:

Nek bardi poju o ljubavi i vinu,
ali neka hvale i vrlinu...

Prvo je pevao tiho i pevušeći, zatim glasno i iz sveg glasa. Njegov bariton je bio opor, ali je on danas nalazio da je lep, i pevanje ga je sve više oduševljavalo. Kad bi počeo suviše visoko, nastavljao bi da peva iz fistule, sasvim tankim glasom, pa čak i taj glas mu je izgledao lep. Kad bi ga pamćenje ostavilo na cedilu, pomagao bi se time što je melodiju pevao kakvim bilo besmislenim slogovima i rečima koje je izbacivao kao operski pevači,nameštajući usta i izgovarajući r nepčano i na razmetljiv način; najzad je samo još improvizovao kako tekst tako i melodiju i svoje tvorevine čak pratio pokretima ruku, kao operski pevač. Pošto je vrlo naporno peti se i u isto vreme pevati, ubrzo je sve više gubio dah i jedva disao. Ali iz idealizma, za ljubav lepote same pesme, savlađivao se, i, uz česte uzdahe, dao sve od sebe, dok se najzad, sasvim bez daha, kao slep, imajući pred očima samo neke šarene svetlace, ne skljoka ispod jedne debele smreke, — posle tolike razdraganosti, najednom plen silne potištenosti, razočaranja koje se graničilo sa očajanjem.

Kad se, sa živcima kako-tako opet umirenim, podigao da nastavi šetnju, vrat mu je drhtao tako jako da mu je, iako tako mladom, glava podrhtavala isto onako kao nekad starom Hansu Lorencu Kastorpu. Ova pojava podsetila ga je s radošću na pokojnog dedu, i, ne smatrajući to kao nešto ružno, dopadalo mu se da podražava način na koji je stari pokušavao da stane na put tom klimanju glave, držeći dostojanstveno bradu, —što se dečaku nekad tako sviđalo.

On se peo još više, vijugavim putem. Zvuk medenica privlačio ga je i on nađe i stado; ono je paslo u blizini jedne brvnare čiji je krov bio pritisnut kamenjem. Dva bradata čoveka išla su mu u susret, sa sekirama na ramenima, i rastaviše se kad priđoše bliže. »A sad, zbogom i hvala ti!« reče jedan onom drugom, dubokim grlenim glasom, premesti sekiru na drugo rame i koracima koji su poklecavali krete između smreka ka doliii. U ovoj tišini tako je čudno zvučalo to: »A sad, zbogom i hvala ti!«, i kao u snu kosnulo duh Hansa Kastorpa, ošamućenog od pevanja i penjanja. On to ponovi tiho, trudeći se da podražava grleni glas i svečano trapav način u govoru brđana, i pope se još malo iznad pastirske kolibe, pošto mu je bilo stalo do toga da dostigne granicu gde prestaje drveće; ali bacivši pogled na sat, odustade od toga.

On pođe levo, u pravcu naselja, stazom koja je prvo išla ravno, a onda se spuštala. Šuma visokih četinara primi ga, i dok je prolazio kroz nju, čak poče opet pomalo da pevuši, iako oprezno i, mada su mu kolena drhtala od spuštanja, još čudnije nego ranije. Ali, izišavši iz šume, stade iznenađen divnim prizorom koji se ukaza pred njim: predeo intimno ograničen, pun mirne i veličanstvene plastičnosti.

U plitkom, kamenitom koritu spuštao se s desne strane, sa visina, planinski potok, izlivao se penušeći preko velikih stena, terasasto poređanih, a zatim je mirnije tekao dalje ka dolini, premošćen živopisno brvnom sa prosto izdeljanom ogradom. Dno doline bilo je plavkasto od zvončića jedne bokoraste biljke koja je svuda džikljala. Ozbiljne smreke, ogromne i pravilna rasta, uzdizale su se, usamljene i u grupama, u dnu uvale i duž padina, i jedna od njih, uhvativši koren koso u strmini, strčala je, kriva i čudna, usred te slike. Osamljenost puna šumova vladala je nad tim lepim i pustim mestom. S druge strane potoka Hans Kastorp opazi jednu klupu.

On pređe brvno i sede, da uživa gledajući kako voda pada, kako se valja i penuši, da prisluškuje te šumove idilično razgovorne, monotone a ipak pune unutarnje raznolikosti; jer žubor vode Hans Kastorp je voleo koliko i muziku, pa čak i više. Ali tek što se bio namestio, kad najednom poče da mu teče krv na nos, tako da nije mogao sasvim da sačuva odelo da se ne umrlja krvlju. Krv mu je tekla jako, uporno, i primorala ga je da čitavih pola časa hoda bez prestanka između potoka i klupe tamo-amo, da bi ispirao maramicu, šmrkao vodu i opet se odmarao, ispružen na klupi, sa vlažnom maramicom na nosu. Tako je ostao ležeći dok najzad krv ne prestade da teče — ležao je mirno, sa rukama prekrštenim iza glave, kolena uzdignutih, očiju zatvorenih, a uši mu pune žubora; nije se osećao rđavo, već je pre bio smiren od obilnog izliva krvi i u nekom stanju čudno umanjene vitalnosti; jer kad bi izdahnuo vazduh, dugo nije osećao potrebu da ga opet udahne, već bi, sa telom potpuno nepokretnim, mirno pustio da mu srce napravi izvestan niz udara, pa bi, kasno i leno, opet ovlaš udahnuo vazduh.

Tada se najednom nađe prenet u ono rano doba života koje je bilo iskonski lik jednog sna, uobličenog prema najnovijim utiscima, i koji je usnio pre nekoliko noći... Ali je tako snažno, tako potpuno bio vraćen u natrag i nekad, kao da je nestalo vremena i prostora, da bi se moglo reći da ovde gore, na klupi kraj planinskog potoka, leži mrtvo telo, dok se pravi Hans Kastorp nalazi daleko, u davnom vremenu i negdašnjoj sredini, i to u jednoj smeloj i uzbudljivoj situaciji, pored sve njene jednostavnosti.

Bilo mu je trinaest godina i bio je u trećem razredu, dečak u kratkim pantalonama, i stajao je u školskom dvorištu u razgovoru sa jednim drugim dečakom, otprilike istih godina, iz jednog drugog razreda — u razgovoru koji je Hans Kastorp zapodeo prilično namerno i koji ga je radovao u najvećem stepenu, iako je zbog svog stvarno i precizno ograničenog predmeta mogao biti samo vrlo kratak. Bio je odmor između pretposlednjeg i poslednjeg časa, između časa istorije i crtanja u razredu Hansa Kastorpa. U dvorištu, koje je bilo popločano crvenim ciglama i sa ulice ograđeno zidom pokrivenim šindrom, na kome su bile dvoje vratnice, učenici su hodali u redovima gore-dole, stajali u grupama, naslanjali se, upola sedeći, na gleđosane ispuste na zidu školske zgrade. Na sve strane čuo se žagor glasova. Jedan nastavnik u mekanom šeširu obilazio je dvorište, grizući sendvič sa šunkom.

Dečak s kojim je Hans Kastorp razgovarao zvao se Hipe, a ime mu je bilo Pšibislav. Bilo je čudno što se š u tom imenu pisalo kao r: Przybislav; i to čudno ime dosta je odgovaralo njegovoj spoljašnjosti, koja nije bila sasvim obična već nesumnjivo malo tuđinska. Hipe, sin jednog istoričara i profesora gimnazije, pa prema tome notorni odlikaš i za razred stariji od Hansa Kastorpa, mada je bio jedva stariji od njega. bio je rodom iz Meklenburga i po svojoj ličnosti očigledno produkat mešavine rasa, mešavine germanske krvi sa lužičko-slovenskom ili pak obrnuto. Istina, bio je plav — kosa mu je bila ošišana sasvim kratko na okrugloj lobanji. Ali njegove oči, plavosive ili sivoplave — neka neodređena i dvosmislena boja, kao boja neke daleke planine — bile su čudnog oblika, uzane i tačno uzevši čak i nešto kose, a odmah ispod njih strčale su jagodice, jako istaknute, — fizionomija, koja u njegovom slučaju nije imala ničeg nakaradnog, već je štaviše bila vrlo simpatična, ali koja je bila dovoljna da mu kod drugova stvori nadimak »Kirgiz«. Inače, Hipe je već nosio dugačke pantalone i uz to beo koporan, zakopčan do gore i na leđima zategnut, na čijoj je jaki obično bilo malo peruti.

Stvar je stajala tako da je Hans Kastorp već odavno bacio oko na tog Pšibislava — iz čitavog njemu poznatog i nepoznatog mnoštva što je vrvelo po školskom dvorištu, izabrao je njega, za njega se interesovao, njega pratio pogledom i — da li da kažemo? — njemu se divio i u svakom slučaju njega posmatrao sa izuzetnim interesovanjem i već na putu u školu radovao se što će da ga posmatra kako stoji sa drugovima, da ga gleda kako govori i smeje se i da izdaleka raspoznaje njegov glas, koji je bio prijatno hrapav, prigušen i pomalo promukao. Priznajemo da za to interesovanje nije postojao nikakav dovoljan razlog, sem ako se za razlog ne uzme možda to neznabožačko ime, odlično učenje u školi koje nikako nije moglo da bude presudno ili najzad te mongolske oči — oči koje su ponekad, kad pogledaju iskosa, onako, ne u želji da nešto vide, mogle da potamne, nestajući kao da se tope u neku koprenastu tminu, — pa ipak se Hans Kastorp malo brinuo da u duši opravda svoja osećanja ili čak da im za nevolju nađe neko ime. O prijateljstvu se bez sumnje nije moglo govoriti, pošto on Hipea nije »poznavao«. Ali prvo, ništa ga nije gonilo da tim osećanjima da ime, jer nije bilo ni pomisli da bi se o tome ikad moglo govoriti — za to on nije bio sposoban, niti je to želeo. I drugo, ime bi značilo ako ne kritiku a ono definiciju, što znači svrstavanje među ono što je poznato i uobičajeno, dok je Hans Kastorp bio prožet nesvesnim uverenjem da duševno blago kao što je ovo treba zauvek da bude pošteđeno takvih definicija i klasifikacija.

Međutim, opravdana ili ne, svakako su ta osećanja, tako daleko od svakog imenovanja ili poveravanja, imala takvu životnu snagu da je Hans Kastorp već skoro godinu dana — otprilike već godinu dana, jer se s tačnošću nije mogao odrediti njihov početak — u potaji gajio ta osećanja, što je bar svedočilo o vernosti i postojanosti njegovog karaktera, kad se pomisli kako ogromnu količinu vremena znači jedna godina u tom dobu. Na žalost, reči koje obeležavaju karakterne osobine imaju uvek značaj moralnog suda, bilo u smislu pohvale bilo u smislu kuđenja, mada sve one imaju dve strane. »Vernost« Hansa Kastorpa, kojom se on uostalom nije nimalo razmetao, sastojala se — govoreći bez određivanja vrednosti — u izvesnoj tromosti, sporosti i postojanosti njegovih osećanja, u jednom u suštini konzervativnom duševnom raspoloženju, koje je činilo da mu situacije i prilike u životu izgledaju utoliko dostojnije privrženosti i daljeg opstajanja ukoliko su duže trajale. Sem toga bio je sklon da veruje u beskrajno trajanje duševnog stanja i raspoloženja u kome se upravo nalazio, baš zbog toga ih je cenio i nije osećao nikakvu želju da ih menja. Tako se svim srcem bio navikao na svoj tihi i daleki odnos prema Pšibislavu Hipeu i smatrao je to za trajni element u svome životu. Voleo je uzbuđenja koja je taj odnos donosio sobom, nestrpljivo iščekivanje da li će ga Hipe danas sresti, proći pored njega, možda ga i pogledati, nečujna, tiha zadovoljstva, koja mu je darovala njegova tajna, pa čak i neminovna razočaranja, od kojih je najveće bilo kad bi Pšibislav »izostao«: tada je školsko dvorište bilo pusto, dan lišen svakog zadovoljstva ali je nada i dalje ostajala.

To je tako trajalo godinu dana, dok pustolovina nije dostigla vrhunac, a potom je trajalo još godinu dana, zahvaljujući postojanoj vernosti Hansa Kastorpa, i tada je prestalo — i to ne primećujući ništa više to otpuštanje i raskidanje spona koje su ga vezivale za Pšibislava Hipea nego što je primećivao kad su se stvarale. Sem toga, zbog premeštaja očevog Pšibislav je napustio školu i grad, ali je Hans Kastorp to jedva i zapazio: on ga je već ranije bio zaboravio. Može se reći da je ličnost »Kirgiza« neprimetno iz magle stupila u njegov život, lagano postajala sve jasnija i opipljivija, do onog trenutka najveće bliskosti i, telesnosti, u školskom dvorištu, neko vreme ostala tako istaknuta, a zatim se postepeno opet povukla i bez tuge rastanka nestala u magli.

Taj trenutak pak, ta smela i pustolovna situacija u koju se Hans Kastorp sad opet nađe prenet, taj razgovor, stvarni razgovor sa Ppšbislavom Hipeom, dogodio se na ovaj način. Bio je na redu čas crtanja, i Hans Kastorp primeti da nema pri sebi olovku. Svakom u njegovom razredu bila je potrebna olovka; ali on je među učenicima drugih razreda imao ponekog poznanika koga bi mogao da zamoli za olovku. Međutim, on nađe da mu je od svih najpoznatiji Pšibislav, on s kim je u potaji imao već toliko veza bio mu je najbliži; i u radosnom poletu svoga bića reši da iskoristi ovu priliku — on to nazva prilikom — i da Pšibislava zamoli za olovku. Da će to biti prilično čudan poduhvat, pošto Hipea u stvari nije ni poznavao, to je prevideo, ili bar nije obraćao pažnju, zaslepljen čudnovatom bezobzirnošću. I tako eto, usred meteža u dvorištu popločanom ciglama, nađe se zaista pred Pšibislavom Hipeom i reče mu:

»Izvini, možeš li mi pozajmiti olovku?«

A Pšibislav ga pogleda svojim mongolskim očima više isturenih jagodica i odgovori mu svojim prijatno promuklim glasom, bez čuđenja, ili bar ne pokazujući da je začuđen.

»Rado«, reče on. »Ali mi je posle časa moraš svakako vratiti.« I izvuče iz džepa svoju automatsku posrebrenu olovku sa karikom koju je trebalo gurnuti napred da iz metalne čaure iziđe crvena olovka. On je objašnjavao taj prost mehanizam dok su im glave bile nagnute nad olovkom.

»Samo nemoj da je slomiš«, dodade.

Šta on to misli? Kao da je Hans Kastorp imao recimo nameru da olovku ne vrati, ili čak da je pokvari.

Zatim se pogledaše smešeći se, i kako se nije imalo više pgga reći, oni prvo okretoše jedan drugom ramena, pa zatim leđa, i odoše.

To je bilo sve. Ali u svom životu Hans Kastorp nije bio zadovoljniji nego na tom času crtanja, dok je crtao olovkom Pšibislava Hipea — uz to još sa izgledom da će je opet vratiti njenom sopstveniku, što je prirodno i po sebi razumljivo izlazilo iz svega prethodnog, a bilo čist dar za njega. Bio je tako slobodan da pisaljku malo zašilji, i tri ili četiri »otpatka čuvao je bezmalo godinu dana u dnu fioke u svom pisaćem stolu, — niko ko bi ih video ne bi mogao ni pomisliti od kakve su oni važnosti bili. Inače, olovku je vratio na najobičniji način, što je sasvim odgovaralo duhu Hansa Kastorpa, čime se štaviše malo i dičio, onako blaziran i razmažen prisnim ophođenjem sa Hipeom.

»Evo«, reče. »Hvala lepo.«

A Pšibislav ne reče ništa, već samo ovlaš kontrolisa mehanizam i gurnu olovku u džep...

Posle toga nisu više nikad razgovarali, ali tog jedinog puta to se ipak dogodilo, zahvaljujući preduzimljivom duhu Hansa Kastorpa.

On široko otvori oči, zbunjen dubinom svoje odsutnosti. »Čini mi se da sam sanjao!« pomisli. »Da, to je bio Pšibislav. Već davno nisam više mislio na njega. Šta li je sa otpacima od olovke? Sto je na tavanu, kod kuće, kod ujka-Tinapela. Mora da su još u maloj fioci unutra, levo pozadi. Nikad ih nisam izvlačio. Čak ni toliko pažnje im nisam poklonio da ih bacim... Bio je to sušti Pšibislav, kao da je živ. Nikad ne bih pomislio da ću ga ikad opet videti tako jasno. Kako je čudno ličio na nju, — na ovu ženu ovde! Zato se znači toliko interesujem za nju? Ili možda isto tako: zato sam se toliko interesovao za njega? Gluposti. Krasne gluposti. Nego, vreme je da krenem, i to smesta.« Ali je ipak ostao još da leži, razmišljajući i sećajući se. Zatim se podiže. »A sad, zbogom i hvala ti!« reče, i dok se smeškao, oči mu se napuniše suzama. Na to htede da pođe, ali brzo sede još jednom, sa šeširom i štapom u ruci, jer mu je bilo jasno da ga kolena ne drže. »Oparac!« pomisli, »čini mi se da ovako neće ići! A ovamo treba tačno u jedanaest da budem u trpezariji zbog predavanja. Ovde su šetnje vrlo lepe, ali, čini mi se, imaju i svojih nezgoda. Lepo i krasno, ali ovde ne mogu ostati. Samo sam se malo ukočio od ležanja; kad pođem, ići će već bolje.« I još jednom pokuša da stane na noge, i pošto se svojski napregnuo, uspe da krene.

Ali to je ipak bio bedan povratak, posle tako gordog polaska. U nekoliko mahova je morao da se odmara kraj puta, pošto je osećao da najednom prebledi u licu, hladan znoj mu izbije na čelo, a nepravilno udaranje srca uzima dah. Jedva i s mukom se spuštao niz vijugavi put; ali kad je u blizini kasina dostigao dolinu, bilo mu je sasvim jasno da neće imati snage da pešice savlada dugačak put da Berghofa, i pošto nije bilo tramvaja niti se pojavljivao kakav fijaker, to on zamoli jednog kočijaša koji je terao kola sa praznim sanducima u pravcu »Sela« da mu dozvoli da se popne. Vozio se tako leđa u leđa sa kočijašem, noge su mu visile s kola, dok su ga prolaznici posmatrali sa čuđenjem, i ljuljao se i klimao glavom u nekom polusnu i od truckanja kola; kod rampe se skide, dade kočijašu novac i ne gledajući da li je malo ili mnogo, i što je mogao brže pohita zavojkom ka sanatorijumu.

»Dépêchez-vous, monsieur!« reče portir Francuz. »La conférance de Monsieur Krokovski vient de comancer.« I Hans Kastorp baci štap i šešir u garderobu i provuče se hitro i oprezno, sa jezikom među zubima, kroz odškrinuta staklena vrata u trpezariju, gde su pacijenti sedeli na stolicama poređanim u redove, dok je s desne uže strane stajao doktor Krokovski, u geroku, ispred zastrtog stola na kome je bila boca sa vodom, i govorio...

ANALIZA

Srećom, u blizini vrata, na kraju reda, ukaza se jedno slobodno mesto. On se sa strane prikrade do njega i napravi lice kao da tu sedi već odavno. Publika, prateći s pažnjom prvih pet minuta svaku reč doktora Krokovskog, jedva ga je primetila; i to je bilo dobro, jer on je strašno izgledao. U licu je bio bled kao krpa, a odelo mu je bilo umrljano krvlju, tako da je ličio na zločinca koji tek što je izvršio svoje nedelo. Dama, koja je sedela ispred njega, okrete, istina, glavu kad je seo, i pogleda ga svojim uzanim očima. To je bila madam Šoša, on ju je poznao sa izvesnim osećanjem ogorčenja. Do vraga, zar opet! Kad će već jednom da ga ostave na miru? Mislio je da će ovde moći da sedi mirno, stigavši do cilja, i da se malo odmara, a evo, baš ona mora da mu sedi pod nosom — slučajnost kojoj bi se u drugim prilikama možda radovao, ali ovako umornom i iznurenom kakav je bio, šta mu je to trebalo? To je samo značilo još veće opterećenje za njegovo srce, i za vreme celog predavanja biće napregnut. Pogledala ga je baš kao Pšibislavljevim očima, zagledala mu lice i mrlje od krvi na odelu — prilično bezobzirno i nametljivo uostalom, kao što i odgovara manirima žene koja treska vratima. Kako se samo rđavo držala! Ne kao žene iz sredine u kojoj je odrastao Hans Kastorp, koje bi pravih leđa okretale glavu susedu za stolom, govoreći pri tom vrhovima usana. Gospođa Šoša je sedela skljokano i mlitavo: leđa joj behu povijena, ramena je opustala napred, a sem toga je i glavu držala istureno, tako da joj je na razrezu bele bluze za potiljkom strčao kičmeni pršljen. I Pšibislav je na sličan način držao glavu, ali on je bio odličan učenik čiji je život bio besprekoran (mada to nije bio razlog što je Hans Kastorp od njega pozajmio olovku) — dok je bilo jasno i očigledno da je nemarno držanje gospođe Šoša, njeno lupanje vratima, bezobzirnbst s kojom bi čoveka gledala, bilo u vezi sa njenom bolešću, štaviše izražavalo ono slobodno ponašanje, ona ne baš časna ali upravo neizmerna preimućstva kojima se dičio gospodin Albin...

Dok je Hans Kastorp gledao opuštena leđa gospođe Šoša, njegove se misli pomutiše, prestadoše da budu misli i postadoše neko sanjarenje u kome je, kao iz velike daljine, odjekivao otegnuti bariton doktora Krokovskog, njegovo mekano izgovoreno r. Ali tišina u dvorani, duboka pažnja kojoj su se svi unaokolo bili predali, delovala je na njega, ona ga prosto probudi iz sanjarenja. On pogleda oko sebe... Pored njega je sedeo pijanista s retkom kosom, s glavom uvučenom u vrat, i pažljivo slušao, otvorenih usta i skrštenih ruku. Nastavnica, gospođica Engelhart, malo dalje, imala je požudne oči i crveno užarene pege na obrazima — vatra koja se nalazila i na licima drugih žena: Hans Kastorp ju je primetio i na licu gospođe Salomon, tamo pored gospodina Albina, i na ženi pivara Magnusa, onoj istoj što je stalno mršavila. Na licu gospođe Šter, nešto dalje pozadi, ocrtavao se izraz tako prostačkog ushićenja, da je to bilo jadno videti, a gospođica Levi, sa licem kao slonovača, poluotvorenih očiju i s rukama položenim na kolena kraj naslona stolice, potpuno bi ličila na mrtvaca da joj se grudi nisu jako i pravilno dizale i spuštale, zbog čega je Hansa Kastorpa pre podsećala na voštanu figuru neke žene, koju je jednom video u panoptikumu i koja je u grudima imala mehanizam. Više gostiju držalo je ruku na uvetu da bolje čuje, ili su bar nagoveštavali taj pokret, držeći ruku donekle podignutu prema uvetu, kao da su se od silne pažnje ukočili. Državni tužilac Paravan, jedan mrk, na izgled vrlo snažan čovek, kažiprstom čak pročačka uvo da bi bolje čuo, i onda ga opet okrete u pravcu odakle su dolazile reči doktora Krokovskog.

A o čemu je govorio doktor Krokovski? Kakav je bio tok njegovih misli? Hans Kastorp se pribra da bi uhvatio taj tok, što mu nije odmah pošlo za rukom, jer nije čuo početak, a u razmišljanju o opuštenim leđima gospođe Šoša beše propustio i ono kasnije. Ticalo se jedne sile ... one sile... ukratko, ticalo se sile ljubavi. Sasvim razumljivo. Jer ta tema je bila naznačena u opštem naslovu tog ciklusa predavanja, a o čemu bi drugom i mogao da govori doktor Krokovski, pošto je to baš bilo njegovo područje? Bilo je zaista malo čudno da najednom sluša predavanje o ljubavi, dok je inače uvek bilo govora samo o stvarima kao što je transmisioni pogon na brodovima. Kako se neko usuđuje da usred bela dana, i to pre podne, pred damama i gospodom raspravlja o predmetu tako mučnom i diskretnom? Doktor Krokovski je raspravljao o njemu na mešovit način, jednovremeno pesničkim i učenim stilom, bezobzirno naučno, ali poetski treperavim tonom, što se mladome Hansu Kastorpu činilo malo čudno, iako je baš to možda bio razlog što su dame imale tako vrele obraze, a gospoda čačkala uši. Govornik je naročito reč »ljubav« upotrebljavao stalno u nekom pomalo neodređenom smislu, tako da se nikad nije tačno znalo šta se njom misli i da li ona znači pobožno osećanje ili putenu strast, što je izazivalo utisak morske bolesti. Nikad u svome životu Hans Kastorp nije čuo tu reč izgovorenu tako često jedno za drugim kao ovde i danas, štaviše, kad bi dobro razmislio, činilo mu se da je ni on nije još nikad izgovorio, niti čuo iz tuđih usta. Možda je to bila zabluda — svakako je nalazio da reč ne dobija čestim ponavljanjem. Naprotiv, ta dva tugaljiva sloga, s mekanim konsonantom i tamnim vokalom, vremenom su mu postala odvratna, i u njemu izazivala predstavu kao od razvodnjenog mleka — nešto plavičasto belo, pekmezasto, pogotovu u poređenju sa svim onim snažnim što je doktor Krokovski, tačno uzevši, o tome govorio. Jer bar ovo je bilo jasno, da su se mogle reći smele stvari a da se ljudi ipak ne razbegnu, ako čovek postupa kao on. On se nikako nije zadovoljavao time da govori, i to s nekom vrstom zanosnog ritma, o opšte poznatim stvarima, ali o kojima se obično ne govori; on je razarao iluzije, neumoljivo je odavao čast saznanju, nije ostavljao mesta za sentimentalno verovanje u dostojanstvo sedih vlasi i anđeosku čistotu nejakog deteta. Uostalom, i uz gerok je nosio povijeni mekani okovratnik i sandale na sivim čarapama, što je davalo utisak ubeđenja i idealizma, ali je to ipak gotovo zaprepastilo Hansa Kastorpa. Potkrepljujući pomoću knjiga i razbacanih listića, koji su ležali pred njim na stolu, svoja razlaganja raznovrsnim primerima i anegdotama, pa čak recitujući i stihove u više mahova, doktor Krokovski je govorio o užasnim oblicima ljubavi, o čudesnim, bolnim i strahotnim promenama njenoga lika i njene svemoći. Među svim prirodnim nagonima, rekao je, ona je najkolebljivija i najviše ugrožena, iz osnova je sklona zabludelosti i strašnoj izopačenosti, a u tom nema ničeg čudnog. Jer taj moćni impuls nije ništa jednostavno, on je po svojoj prirodi mnogostruko složen, i to — ma kako legitiman u celini izgledao — sastavljen je sve iz samih izopačenosti. Ali kako, i to s pravom — tako nastavi doktor Krokovski — kako sasvim opravdano odbijamo da na osnovu izopačenosti delova zaključimo da je izopačena i celina, to smo neminovno prinuđeni da legitimnost celine, ako ne potpuno a ono bar delimice, prenesemo na pojedine izopačenosti. To zahteva logika, i on moli svoje slušaoce da to imaju na umu. To su duševni otpori i korektivi, instinkti pristojni i od reda, nekakvog — gotovo bi rekao buržoaskog kova, pod čijim se izjednačujućim i ograničavajućim dejstvom razni izopačeni delovi stapaju u ispravnu i korisnu celinu — pored svega čest i srećan proces, ali čiji se ishod (kako malo prezrivo dodade doktor Krokovski) ne tiče ništa lekara i mislioca. Međutim, u jednom drugom slučaju taj proces ne uspeva, neće i ne treba da uspe, a ko bi, tako se pitao doktor Krokovski, bio u stanju da kaže da to možda nije baš plemenitiji slučaj, za dušu dragoceniji? Jer u tom slučaju jedna naročita napetost i strast, koje prelaze obične buržoaske razmere, svojstvene su obema grupama sila, kako ljubavnom nagonu tako i onim suprotnim impulsima, među kojima treba naročito spomenuti stid i gađenje, — i ta borba među njima, vođena u podzemlju duše, sprečava ono ograđivanje, onu bezbednost i ono uljuđivanje bludnih instinkata, koji vode uobičajenoj harmoniji, urednom ljubavnom životu. Ta borba između sila čednosti i ljubavi — jer to je u stvari posredi — kako se ona završava? Ona se na izgled završava pobedom čednosti. Strah, pristojnost, čedno gnušanje, drhtava potreba za čistotom, sve to potiskuje ljubav, drži je sputanu u mraku, dopušta njenim konfuznim zahtevima da samo delimice, ali ni izdaleka ne u svem mnoštvu i snazi, dođu do svesti i izražaja. Ali ta pobeda čednosti samo je prividna, samo Pirova pobeda, jer zapovest ljubavi ne može se zagušiti, nad njom se ne može izvršiti nasilje, potisnuta ljubav nije mrtva, ona živi, u mračnim dubinama svoje tajne ona i dalje teži da se ispuni, ona probija mađijski krug čednosti i izbija ponovo, iako u preobraženom, sasvim izmenjenom obliku... A kakav je oblik, kakva maska pod kojom se opet javlja odgurnuta i potisnuta ljubav? Tako zapita doktor Krokovski i pogleda duž redova, kao da ozbiljno očekuje odgovor od svojih slušalaca. Ali i to je on sam morao da kaže, pošto je već rekao toliko stvari. Niko sem njega to nije znao, a on će sigurno još i to znati, to mu se videlo na licu. Očiju užarenih, bled kao vosak i crne brade, uz to u apostolskim sandalama preko sivih vunenih čarapa, on sam kao da je simbolički predstavljao tu borbu čednosti i strasti o kojoj je govorio. Bar takav je utisak imao Hans Kastorp dok je, kao i svi ostali, s najvećom napetošću čekao da čuje u kom se obliku opet pojavljuje potisnuta ljubav. Žene su jedva disale. Državni tužilac Paravan brzo pročačka još jednom uvo da bi u odsudnom trenutku bio spreman i sposoban da dočeka odgovor. Tada reče doktor Krokovski: »U obliku bolesti!« Simptom bolesti je samo prerušeno ljubavno dejstvo, a svaka bolest preobražena ljubav.

Sad su znali, mada svi možda nisu umeli to da cene. Uzdah prođe dvoranom, a državni tužilac Paravan značajno klimnu glavom u znak odobravanja, dok je doktor Krokovski nastavio da razvija svoju tezu.

Hans Kastorp, sa svoje strane, saže glavu da razmisli o onome što je čuo i da se upita da li je razumeo. Ali kako je bio nevešt u takvoj vrsti razmišljanja, a sem toga malo troma duha usled zlosrećne šetnje, bilo je lako odvratiti mu pažnju, i zbilja, nju mu odmah i odvratiše leđa ispred njega i ruka koja je pripadala tim leđima i koja se podiže i savi pozadi, da bi pred samim očima Hansa Kastorpa podigla svoju upletenu kosu.

Bilo je vrlo mučno imati tu ruku tako blizu pred očima: hteo-ne hteo, čovek je morao da je posmatra, proučava u svim njenim nedostacima i ljudskim osobenostima kojima se odlikovala, kao da je gleda kroz uveličavajuće staklo. Ne, zaista, ta ruka nije imala baš ničeg aristokratskog, ta suviše zdepasta ruka učenice sa kako bilo podsečenim noktima (čovek nije bio sasvim siguran da su prsti na spoljašnjoj strani zglobova bili sasvim čisti, a koža kraj noktiju bila je izgrivena, u to nije bilo nikakve sumnje). Hans Kastorp razvuče usne, ali mu oči ostadoše prikovane za ruku gospođe Šoša, i on se sasvim ovlaš i neodređeno seti onoga što je doktor Krokovski rekao o buržoaskom opiranju koje se suprotstavlja ljubavi... Mišica je bila lepša, ta mišica nemarno savijena iza glave, jedva prekrivena rukavom, jer je materija za rukav bila tanja od materije za bluzu — bila je najlakši til — tako da je ruka bila kao ozarena lakim sjajem, i bila bi sigurno manje graciozna bez tog prozračnog omota. Bila je u isto vreme nežna i puna — i sveža, po svemu sudeći. U pogledu nje nije svakako moglo biti ni govora o nekom buržoaskom opiranju.

Sa pogledom upravljenim na ruku gospođe Šoša, Hans Kastorp je snevao. Kako se samo žene oblače! Pokazuju ponešto od zatiljka i grudi, preobraze ruke prozirnim tilom... To one čine u celom svetu da bi izazvale naše čežnjive žudnje. O bože, pa život je bio lep! Bio je lep baš zahvaljujući tim sasvim prirodnim stvarima kao što je to primamljivo oblačenje žena, — jer to je bilo sasvim prirodno i tako obično i svuda usvojeno, da se na to jedva i mislilo i to se dopuštalo nesvesno i bez ikakve galame.

Ali bi na to ipak trebalo misliti, reče Hans Kastorp u sebi, da bi čovek zbilja uživao u životu i uvideo da je to divna i u suštini gotovo čarobna okolnost. Razume se da se događalo u naročitom smeru to što su se žene smele oblačiti čarobno i divno, a da se ne ogreše o pristojnost: u pitanju je bila sledeća generacija, rasplođavanje ljudskoga roda, baš to. Ali šta onda ako je žena iznutra bolesna, ako nije sposobna da bude majka — šta onda? Ima li onda neke svrhe da nosi rukave od tila da bi kod muškaraca izazvala ljubopitstvo za njeno telo — njeno iznutra bolesno telo? To očigledno nije imalo svrhe i trebalo bi da važi za nepristojno i da bude zabranjeno. Jer da se muškarac interesuje za bolesnu ženu, u tome je nesumnjivo bilo tako malo razuma kao... pa da, kao što je u svoje vreme bilo u potajnom interesovanju Hansa Kastorpa za Pšibislava Hipea. Glupo poređenje, malo neprijatna uspomena. Ali ona je iskrsla u njemu spontano i bez nekakvog učešća s njegove strane. Uostalom, na ovom mestu prekide se njegovo sanjalačko razmišljanje, poglavito zato što mu pažnju opet privuče doktor Krokovski, koji je bio upadljivo podigao glas. Iza svoga stočića stajao je zaista raširenih ruku i ukoso nagnute glave, i uprkos geroka izgledao bezmalo kao Gospod na krstu!

Pokazalo se da je doktor Krokovski na kraju svoga predavanja pravio veliku propagandu za duševno sekciranje i raširenih ruku pozivao sve da dođu k njemu. Dođite k meni, rekao je, samo drugim rečima, vi koji ste nevoljni i pritisnuti jadom! A on je, to se nesumnjivo videlo, bio uveren da su svi bez izuzetka bili nevoljni i pritisnuti jadom. Govorio je o skrivenoj patnji, o stidu i tuzi, o spasonosnom dejstvu analize; veličao je prosvetljavanje nesvesnoga, preporučivao ponovno preobraćanje bolesti u svestan afekat, podsticao na poverenje i obećavao ozdravljenje. Tada opusti ruke, opet ispravi glavu, pokupi knjige i hartije kojima se poslužio pri predavanju, i pritisnuvši taj svežanj, kao kakav profesor, pod levu mišku, udalji se kroz promenoar, uzdignute glave.

Svi ustadoše, odgurnuše stolice i počeše lagano da izlaze istim putem kojim je i doktor napustio trpezariju. Izgledalo je kao da se svi koncentrično tiskaju za njim, sa svih strana, oklevajući, ali i ne opirući se, u ošamućenoj jednodušnosti, kao da prate svirača iz Hamelna. Hans Kastorp zastade u ovoj bujici, držeći rukom naslon svoje stolice. Ja sam ovde gost, pomisli; zdrav sam i sa mnom se, hvala bogu, uopšte ne računa, a za iduće predavanje neću čak ni biti ovde. Vide kako izlazi gospođa Šoša, kao prikradajući se, sa isturenom glavom. Nije ni primetio da mu Joahim prilazi, provlačeći se između stolica, i nervozno se trže kad mu se rođak obrati.

»Došao si u poslednjem trenutku«, reče Joahim. »Jesi li bio daleko? Kako je bilo?«

»O, sasvim lepo«, odgovori Hans Kastorp. »Da, bio sam prilično daleko. Ali moram priznati da mi je manje prijalo nego što sam očekivao. Bez sumnje da je bilo pre vremena, a možda nije ni trebalo da činim. Zasad to više neću da radim.«

Joahim ga ne upita da li mu se predavanje svidelo, a Hans Kastorp ne reče ništa o tome. Kao po prećutnom dogovoru, ni kasnije se nijednom rečju nisu osvrnuli na to predavanje.

SUMNJA I RAZMIŠLJANJE

U utorak se navršila nedelja dana kako se naš junak nalazio kod ovih ljudi ovde, i tako je, kad se vratio sa jutarnje šetnje, zatekao u svojoj sobi račun, račun za prvu nedelju, jedan čisto izrađen trgovački dokument, zatvoren u zelenkast omot, sa ilustracijom u zaglavlju (gore je bila primamljiva slika zgrade Berghofa), a levo sa strane ukrašena izvodom iz prospekta, složenim na uzanom stupcu, gde je razmaknutim slovima spomenuta i »psihoterapija prema najmodernijim principima«. Sam obračun, napisan kaligrafski, iznosio je bezmalo tačno 180 franaka, i to na hranu kao i lekarsku negu otpadalo je 12, a na sobu 8 franaka na dan, dalje, na stavku »početna taksa« 20 franaka, a za dezinfekciju sobe 10 franaka, dok su sitniji izdaci, za pranje rublja, za pivo kao i vino popijeno prve večeri, zaokružavali krajnju sumu. Hans Kastorp nije imao šta da zameri kad je sa Joahimom pregledao račun. »Istina, meni lekarska nega nije potrebna«, reče, »ali to je moja stvar; ona je uračunata u cenu pansiona, i ja ne mogu zahtevati da se odbija — kako bi to i bilo moguće? Za dezinfekciju su malo preterali, jer je isključeno da su utrošili za deset franaka H2CO da bi ubili Amerikankine klice. Ali, sve u svemu, moram reći da nalazim da je pre jevtino nego skupo, s obzirom na ono što se pruža.« I tako, pred drugi doručak, oni kretoše u »direkciju« da plate dug.

»Direkcija« se nalazila u prizemlju: kad se, iza hola, pođe hodnikom pored garderobe i odeljenja za kuhinju i uspremu, nisu se mogla pogrešiti vrata, utoliko pre što je na njima bio natpis na porculanskoj pločici. Tamo je Hans Kastorp sa interesovanjem bacio pogled u trgovačko središte preduzeća. Bio je to čitav mali biro: u njemu je radila jedna daktilografkinja, a tri činovnika, muškarca, sedela su nagnuta nad pultom, dok je u susednoj sobi neki gospodin, koji kao da je zauzimao viši položaj šefa ili direktora, radio za jednim zasebnim velikim pisaćim stolom, i samo bi preko naočara bacio poneki hladan pogled na klijente, odmeravajući ih poslovno. Dok su svršavali posao na šalteru, dok su im menjali novac, naplaćivali, davali priznanicu, oni su ostali ozbiljni, skromni i ćutljivi, gotovo u nekom potčinjenom stavu, kao svi mladi Nemci, koji poštovanje vlasti, državne administracije, prenose na svaku kancelariju i svaki službeni lokal; ali kad su izišli, idući na drugi doručak, i kasnije u toku dana, oni su razgovarali malo o uređenju sanatorijuma Berghof, pri čemu je Joahim, kao starosedelac i poznavalac, odgovarao na pitanja svoga rođaka.

Savetnik Berens nije bio niukoliko vlasnik i sopstvenik zavoda — mada se na prvi pogled mogao dobiti taj utisak. Nad njim i iza njega stajale su nevidljive sile koje su se, do izvesnog stepena, ispoljavale donekle samo u birou: ta sila je upravni odbor, akcionarsko društvo, kome nije bilo rđavo pripadati, jer je on, po Joahimovom verodostojnom uveravanju, uprkos visokim platama za lekare i najliberalnijim principima u ekonomiji, svake godine mogao da podeli svojim akcionarima masne dividende. Savetnik, dakle, nije bio samostalan čovek, on je bio samo agent, službenik, srodnik viših sila, prvi i najviši, naravno, duša svega, od presudnog uticaja na celu organizaciju, računajući tu i ekonomat, iako je, kao glavni lekar, bio naravno iznad svakog bavljenja tim trgovačkim poslovima preduzeća. Rodom iz severozapadne Nemačke, on je, kao što se znalo, dospeo na ovaj položaj pre mnogo godina, protiv svoje namere i svoga životnog plana: došao je ovamo zbog žene, čiji ostaci već davno počivaju na groblju u »Selu« — tom živopisnom groblju sela Davosa, tamo gore, na padini s desne strane, dublje prema ulazu u dolinu. Ona je bila vrlo ljupka, mada buljava i astenična pojava, sudeći po fotografijama koje su se nalazile svuda po savetnikovom službenom stanu, kao i po slikama u ulju, koje su poticale od njegove vlastite amaterske ruke, i tamo visile po zidovima. Pošto mu je darovala dva deteta, sina i kćer, njeno lako i grozničavo telo preneto je u ove krajeve, i za nekoliko meseca ono se potpuno istrošilo i usahnulo. Priča se da je Berens, koji ju je obožavao, ovim udarom tako teško bio pogođen da je neko vreme bio zapao u duboku melanholiju i postao vrlo čudan, i da je na ulici padao u oči zbog kikotanja, gestikuliranja i razgovora sa samim sobom. Posle toga se više nije vratio u prvobitnu sredinu, već je ostao u samom mestu: svakako i zato što se verovatno nije mogao rastati od groba, ali od presudnog značaja biće da je manje sentimentalan razlog bilo to što se i on sam malo zarazio i što je, prema njegovom vlastitom naučničkom mišljenju, i njemu baš ovde bilo mesto. Tako se nastanio kao jedan od lekara koji su sapatnici onih o čijem se lečenju staraju; koji se ne bore protiv bolesti nezavisno od nje, u potpunoj slobodi i lično netaknuti, već i sami nose njeno obeležje — čudan ali nimalo redak slučaj, koji ima i dobre i nezgodne strane. Drugarstvo između lekara i pacijenata treba svakako pozdraviti, i može se primiti da je samo onaj ko pati u stanju da bude vođ i spasilac onih što pate. Ali zar je moguće da duhovno gospodari jednom silom onaj koji i sam spada u njene robove? Može li da oslobađa onaj koji je i sam potlačen? Bolestan lekar ostaje paradoks, problematična pojava za obično osećanje. Neće li možda njegovo naučno poznavanje bolesti pre biti pomućeno i pometeno ličnim iskustvom, negoli obogaćeno i moralno ojačano? On ne posmatra bolest jasnim pogledom protivnika, on je zbunjen, on se jasno ne opredeljuje; i sa svom potrebnom obazrivošću čovek mora da se pita da li neko ko pripada svetu bolesti može upravo da bude zainteresovan za lečenje, ili čak samo za negovanje drugih, na isti način kao i zdrav čovek.

Ponešto od te sumnje i tog razmišljanja izrazio je Hans Kastorp na svoj način, kad je sa Joahimom ćaskao o Berghofu i njegovom šefu, ali Joahim na to primeti da se uopšte ne zna da li je savetnik Berens još i danas pacijent — verovatno da je već davno ozdravio. Svoju praksu je počeo on ovde odavno, — neko vreme je radio samostalno i brzo se pročuo kao dijagnostičar sa finim sluhom i siguran grudni hirurg. Zatim ga je angažovao Berghof, zavod za koji je njegovo ime tesno vezano, evo biće već deset godina... Tamo pozadi, na kraju severozapadnog krila, nalazi se njegov stan (doktor Krokovski stanuje nedaleko odatle), a ona dama od starog plemstva, sestra nastojnica, o kojoj je tako podrugljivo govorio Setembrini i koju je Hans Kastorp dosad samo letimice video, vodi domaćinstvo staroga udovca. Inače, savetnik Berens živi sam, jer njegov sin studira na nemačkim univerzitetima, a kći mu je već udata, i to za jednog advokata iz francuskog dela Švajcarske. Mladi Berens bi dolazio ponekad u goste za vreme raspusta, što se za vreme Joahimovog bavljenja ovde već jednom dogodilo, i on reče da su dame u sanatorijumu onda bile vrlo uzbuđene, da je temperatura skakala, ljubomora dovodila do prepirke i svađe na terasama za odmaranje, i da je za specijalan pregled kod doktora Krokovskog vladala navala...

Asistentu je za njegovu privatnu ordinaciju bila ustupljena jedna soba koja se — kao i velika dvorana za pregled, laboratorija, operaciona sala i atelje za zračenje — nalazila u dobro osvetljenom suterenu zgrade. Mi govorimo o suterenu zato što kamene stepenice, koje iz prizemlja vode tamo, daju zbilja utisak kao da se spuštamo u podrum — što je samo varka. Jer prvo, prizemlje je bilo prilično uzdignuto, a drugo, cela zgrada Berghofa bila je podignuta na strmom zemljištu, uz brdo, a te »suterenske« prostorije gledale su napred, na vrt i dolinu: okolnost koja je u neku ruku bila u suprotnosti sa tim stepenicama i potirala njihovo dejstvo i smisao. Jer čovek je svakako mislio da se tim stepenicama spušta ispod nivoa zemlje, ali se dole i dalje nalazio na visini zemlje ili samo nekoliko stopa nad njom, — utisak koji je zabavljao Hansa Kastorpa kad je jednom posle podne pratio svoga rođaka u te »suterenske« sfere, gde je Joahim hteo da ga maser izmeri. Tu je bilo čisto i svetlo kao na klinikama; sve je bilo savršeno belo, a vrata su presijavala od beloga laka, i ona što su vodila u ordinaciju doktora Krokovskog, na kojoj je ekserčićem bila prikačena naučnikova karta i do kojih se iz hodnika spuštalo preko još dva stepenika, tako da je soba iza njih dobijala karakter neke odelite odaje. Ta vrata su bila desno od stepenica, na kraju hodnika, i Hans Kastorp ih je naročito posmatrao dok je, čekajući Joahima, šetao gore-dole po hodniku. On je čak video kako neko odande iziđe, jedna dama, koja je došla tu skoro i čije ime još nije znao, jedna mala, nežna žena, sa kovrdžama na čelu i sa zlatnim minđušama. Ona se duboko naže, penjući se stepenicama, i podiže suknju, dok je drugom malom rukom, ukrašenom prstenjem, pritiskala maramicu na usta i tako pogurena gledala negde u prazno svojim velikim, bledim i unezverenim očima. Tako je hitala ka stepenicama, koračajući sitnim koracima, pri čemu joj je šuštala donja suknja, onda najednom stade, kao da se nečeg prisetila, pa opet produži put cupkajući, i izgubi se u stepeništu, stalno pognuta i ne skidajući maramicu sa usta.

Kad je izlazeći otvorila vrata ordinacije, iza nje je bilo mnogo tamnije nego u belom hodniku: klinička svetlost tih donjih prostorija očigledno nije dopirala čak tamo; mutna polusvetlost, duboko sumračje vladali su, kao što primeti Hans Kastorp, u analitičkom kabinetu doktora Krokovskog.

RAZGOVORI ZA STOLOM

Za vreme obeda u šarenoj trpezariji, mladom Hansu Kastorpu je bilo malo neprijatno što mu je od one šetnje koju je napravio na svoju ruku ostalo drhtanje glavom kao u njegovog dede: to drhtanje bi se gotovo redovno javljalo baš za stolom, i bilo je nemoguće sprečiti ga, a vrlo teško sakriti ga. Pored toga što je dostojanstveno naslanjao bradu na okovratnik, a što se nije moglo stalno činiti, izmišljao je razna sredstva da bi prikrio svoju slabost, — na primer, pokretao bi glavu što je moguće više, obraćajući se u razgovoru čas desno čas levo, ili bi, kad kašiku prinosi ustima, naslonio levu podlakticu na sto, da bi imao čvršće držanje, čak bi se u pauzama između jela i nalaktio i naslanjao glavu na ruku, iako je u njegovim očima to bio prostakluk, i mogao je da prođe, strogo uzevši, samo u ovom društvu bolesnika oslobođenih mnogih obzira. Ali sve je to bilo neugodno, i malo je trebalo pa da mu sasvim ogadi obede, koje je inače znao da ceni zbog napregnutosti i zanimljivosti koje su sobom donosili.

Međutim, bila je istina — i Hans Kastorp je to dobro znao — da ova po njega stidna pojava, protiv koje se borio, nije poticala samo od tela, nije se mogla objasniti samo ovdašnjim vazduhom i teškoćama aklimatizacije, već je izražavala neko duševno uzbuđenje i bila čak u tesnoj vezi sa onom napregnutošću i onim zanimljivostima.

Madam Šoša je na obede dolazila gotovo uvek kasno, i dok ne bi došla, sedeo je Hans Kastorp i nije mogao da drži mirno noge, jer je očekivao da staklena vrata tresnu, čime je njen ulazak bio neizbežno propraćen, i znao je da će se tada trgnuti i osetiti da mu se lice hladi, što se onda zbilja uvek i događalo. U početku je svaki put okretao ljutito glavu i nemarnu i zakasnelu ženu gnevnim očima pratio do njenog mesta za »stolom boljih Rusa«, pa bi čak poluglasno i kroz zube promrmljao za njom pogrdnu reč, kakav uzvik ljutitog negodovanja. Ali sad to više nije činio, već bi glavu pognuo duboko nad tanjirom, pa se pri tom čak i za usnu ujedao, ili se namerno i izveštačeno okretao na drugu stranu, jer mu se činilo da više nema prava da se ljuti, da nije dovoljno slobodan da kudi, već da je i on saučesnik u toj neprijatnosti i za to odgovoran pred drugima — ukratko, stideo se, i ne bi bilo tačno reći da se stideo zbog gospođe Šoša, već se baš on stideo pred ljudima, — što je uostalom bilo sasvim izlišno, pošto se niko u trpezariji nije obazirao na porok gospođe Šoša niti na stid Hansa Kastorpa zbog toga, izuzimajući možda nastavnicu, gospođicu Engelhart, njemu s desne strane.

Ovo jadno stvorenje shvatilo je da je, zahvaljujući osetljivosti Hansa Kastorpa na treskanje vratima, nastao izvestan afektivan odnos između njenog mladog suseda za stolom i te Ruskinje, zatim, da karakter takvog odnosa nije mnogo važan kad sam odnos postoji, i najzad, da njegovo pretvaranje da je ravnodušan — i to vrlo rđavo pretvaranje, usled nedostatka glumačkog dara i vežbe — ne znači slabljenje već pre jačanje, višu fazu toga odnosa. Bez pretenzija i nade za sebe lično, gospođica Engelhart je stalno opširno govorila o gospođi Šoša, nesebično i ushićeno, i bilo je čudnovato da je Hans Kastorp, ako ne odmah a ono vremenom, jasno uvideo i potpuno prozreo njeno podbadanje i draženje, štaviše, da mu je to bilo odvratno, mada se zato nije manje rado podavao tom uticaju i zanosio njim.

»Tras!« reče stara devojka. »To je ona. Čovek ne mora da pogleda da bi video ko je ušao. Naravno, evo je, ide — kako samo divno ide — sasvim kao mačkica prilazeći tanjiriću s mlekom! Volela bih da promenimo mesto da biste je mogli posmatrati tako zgodno i lako kao što mogu ja. Sasvim razumem da ne možete uvek da okrećete glavu k njoj — bog bi znao šta bi sve mogla da uobrazi kad bi to primetila... Sad kaže onima za stolom dobar dan....

Trebalo bi ipak da pogledate, tako je prijatno posmatrati je. Kad se smeška i govori kao sad, na jednom obrazu joj se pojavi jamica, ali ne uvek, samo kad hoće. Da, to vam je zlato od žene, razmaženo stvorenje, zato i jeste tako nemarna. Takva stvorenja čovek mora da voli, hteo-ne hteo, jer kad vas ljute svojom nemarnošću, i sam taj jed je razlog više da im budemo odani, takva je sreća ljutiti se a ipak morati voleti ,..«

Tako je mrmljala nastavnica ispod ruke, da je drugi ne čuju, dok je maljava rumen na obrazima te usedelice podsećala na nenormalnu temperaturu njenog tela; a njeno pohotljivo brbljanje prožimalo je jadnog Hansa Kastorpa do srži kostiju. Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s treće strane potvrđuju da je madam Šoša divna žena, a sem toga, ovaj mladić je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osećanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest.

Inače, ti razgovori bili su od male koristi u pogledu stvarnih pojedinosti, jer gospođica Engelhart i pored najbolje volje nije znala da kaže ništa bliže o gospođi Šoša, ništa više nego svako drugi u sanatorijumu; ona je nije poznavala, nije se mogla čak ni pohvaliti da ima s njom nekog zajedničkog poznanika, i jedino čime je u očima Hansa Kastorpa mogla dobiti bilo je to što je iz Kenigsberga — dakle ne baš daleko od ruske granice — i što je natucala ruski,— oskudne zasluge, ali koje je Hans Kastorp bio gotov da smatra kao nekakav daleki lični odnos prema gospođi Šoša.

»Ona ne nosi prsten«, reče on, »ne nosi burmu, kao što vidim. Kako to? Pa ona je udata žena, rekoste mi vi?«

Nastavnica se zbuni, kao da je priterana u škripac i kao da mora da se pravda, toliko se osećala odgovornom za gospođu Šoša u pogledu Hansa Kastorpa.

»Ne treba to tako ozbiljno da shvatite«, reče ona. »Znam sigurno da je udata. U to se apsolutno ne može sumnjati. Što sebe naziva gospođom, to nije samo radi većeg ugleda, kao što čine neke gospođice strankinje kad postanu malo zrelije, ne, mi svi znamo da ona zaista ima muža, tamo negde u Rusiji, to je poznato u celom mestu. Kao devojka imala je drugo ime, rusko a ne francusko, neko na -anov ili -ukov, znala sam ga, ali sam ga opet zaboravila; ako hoćete, raspitaću se o tome; ima ovde sigurno više njih kojima je to ime poznato. A prsten? Ne, prsten ne nosi, to je i meni palo u oči. Bože moj, možda joj ne stoji lepo, možda joj pravi ruku širokom. Ili nalazi da je to ćiftinski, nositi burmu, prosto jednu glatku kariku... nedostajao bi još samo svežanj ključeva... ne, za to je ona sigurno suviše široka duha... Meni je to poznato, sve ruske žene imaju nečeg slobodnog i širokog u svojoj prirodi. Sem toga, takva burma ima upravo nečeg što nas odbija i trezni, to je, zar ne, simbol potčinjenosti, da tako kažem, on ženi daje direktno nečeg monaškog, od nje pravi svetu bopu. Nimalo se ne čudim što to nije po ukusu gospođe Šoša... Tako divna žena, u najlepšim godinama... Bez sumnje da nema ni volje ni razloga da svakom muškarcu kome pruži ruku da odmah da oseti njenu bračnu vezu...«

Blagi bože, sa kakvim se žarom nastavnica zalagala! Hans Kastorp joj je sasvim prestrašeno gledao u lice, ali ona je odolela njegovom pogledu sa nekom vrstom divlje zbunjenosti. Zatim su oboje ćutali neko vreme da bi došli k sebi. Hans Kastorp je jeo, trudeći se da prikrije drhtanje glave. Najzad reče:

»A muž? Zar se on nimalo ne stara o njoj? Zar je ne posećuje nikad ovde gore? A šta je on upravo?«

»Činovnik. Ruski državni činovnik, u jednoj sasvim dalekoj guberniji, u Dagestanu, znate, to leži sasvim na istoku, iza Kavkaza, tamo je premešten. Ne, rekla sam vam već da ga ovde gore još niko nije video. A ipak, ovoga puta je opet ovde već treći mesec.«

»Znači, ona nije ovde prvi put?«

Ah ne, već treći put. A u međuvremenu boravi drugde na sličnim mestima. — Naprotiv, ona njega posećuje ponekad, ne često, jednom godišnje, na kratko vreme. Može se reći da žive odvojeno, a ona ga posećuje ponekad.«

»Pa da, kad je bolesna. ..«

»Sigurno, ona je bolesna. Ali ne toliko. Ipak nije tako ozbiljno bolesna da bi morala stalno da živi u sanatorijumu i rastavljena od muža. Mora da tu ima još i drugih razloga. Ovde se opšte pretpostavlja da ima i drugih. Možda joj se ne dopada u Dagestanu, iza Kavkaza, u tako divljem, dalekom kraju, to najzad ne bi bilo nimalo čudno. Ali mora da malo zavisi i od muža, ako joj se kod njega nikako ne sviđa. On istina nosi francusko ime, ali je ipak ruski činovnik, a to su vam sirovi ljudi, kao što mi možete verovati. Videla sam jednom jednog od njih, imao je zaliske boje gvožđa i jedno od onih crvenih lica... Podmitljivi su u najvećoj meri, a sem toga svi su zaljubljeni u votku, u rakiju, znate... Reda radi pojedu neku sitnicu, koju mariniranu pečurku ili parčence morune, a uz to piju — u fantastičnim količinama. I to oni nazivaju zakuskom...«

»Vi svu krivicu bacate na njega«, reče Hans Kastorp. »Ali mi ipak ne znamo da možda nije krivica do nje ako se ne slažu. Čovek treba da je pravičan. Kad je tako posmatram, pa onda taj ružan manir da treska vratima... ja ne mislim da je ona neki anđeo, nemojte mi, molim vas, uzeti za zlo, ja u nju, eto, ne bih imao poverenja. Ali vi niste nepristrasni, vi ste preko ušiju zaljubljeni u nju...«

Tako bi ponekad govorio. Sa lukavstvom koje u stvari nije odgovaralo njegovoj prirodi, on se pravio da veruje kao da ushićenje gospođice Engelhart za gospođu Šoša ne znači ono što je — kako je vrlo dobro znao — uistinu značilo, već kao da je to ushićenje neka nezavisna smešna činjenica, sa kojom je on, samostalni Hans Kastorp, mogao da zadirkuje staru devojku, držeći se na hladnom i humorističnom odstojanju. I pošto je bio siguran da će njegova saučesnica dopustiti i podneti to drsko izvrtanje činjenice, to time nije ništa rizikovao.

»Dobro jutro!« reče on. »Jeste li dobro spavali? Nadam se da ste sanjali svoju lepu Minku?... Kako samo pocrvenite kad se spomene njeno ime! Sasvim ste se zacopali u nju, to nemojte da poričete!«

I nastavnica, koja je zaista pocrvenela i koja se duboko nagla nad svoju šolju, prošapta levim uglom usana:

»Sram vas bilo, gospodine Kastorpe! To nije lepo od vas što me dovodite u takvu nepriliku tim svojim aluzijama. Svi primećuju da se nje tiče i da mi govorite stvari zbog kojih moram da crvenim...«

Čudna je bila igra ta dva suseda za stolom. Oboje su znali da su lagali dvostruko i trostruko, da je Hans Kastorp zadirkivao nastavnicu samo zato da bi mogao da govori o gospođi Šoša, a u isto vrzme nalazio u tome nezdravo i indirektno zadovoljstvo da se šali sa starom devojkom koja je, sa svoje strane, na to pristajala: prvo iz podvodačkih razloga, zatim i stoga što se, da bi ugodila mladiću, zbilja malo zacopala u gospođu Šoša, i najzad što je nalazila neko jadno zadovoljstvo u tome da je on zadirkuje i da ona zbog toga crveni. To su oboje znali o sebi i o drugom, i znali da to svako od njih zna o sebi i o onom drugom, i to je sve bilo zapleteno i nečisto. Ali iako su zamršene i nečiste stvari bile Hansu Kastorpu uopšte odvratne, i mada je u ovom slučaju od njih osećao odvratnost, ipak je nastavio da se brčka u tom mutljagu, umirujući sebe mišlju da je on ovde samo gost i da će uskoro otputovati. Praveći se da je sasvim objektivan, znalački je sudio o spoljašnjosti te »nemarne« žene, konstatovao da gledana en face izgleda nesumnjivo mlađa i lepša nego iz profila, da su joj oči suviše rastavljene i da joj držanje nije nimalo dobro, ali su joj zato ruke zaista lepe i »fino izvajane«. I govoreći to pokušao je da prikrije drhtanje glave, ali je pri tom ne samo morao primetiti da nastavnica zapaža njegove uzaludne napore, već je sa najvećom odvratnošću primetio da i njoj samoj drhti glava. Inače, bila je to samo politika i neprirodno lukavstvo što je gospođu Šoša nazvao »lepom Minkom«, jer je tako mogao dalje da pita:

»Kažem »Minka«, a kako se ona u stvari zove? Mislim, njeno kršteno ime. Pošto ste neosporno tako zaluđeni njom, morate sigurno znati i njeno ime.«

Nastavnica je razmišljala.

»Čekajte, znala sam ga«, reče. »Znala sam ga. Ne zove li se Tatjana? Ne, tako nije, a nije ni Nataša, Nataša Šoša? Ne, tako nisam čula. Stojte, setila sam se! Zove se Avdotja. Ili nešto tako slično. Jer sigurno je da se ne zove Kaćenka ili Ninočka. Zbilja sam zaboravila. Ali se lako mogu obavestiti, ako vam je stalo do toga.«

Sutradan je zbilja znala ime. Izgovorila ga je za ručkom, kad su tresnula staklena vrata. Gospođa Šoša zvala se Klavdija.

Hans Kastorp ne razumede odmah. Zatražio je da mu se ime ponovi i izgovori slovo po slovo, dok ga nije shvatio. Zatim ga izgovori nekoliko puta, gledajući crvenih očiju prema gospođi Šoša i kao probajući joj ga.

»Klavdija«, reče, »da, tako sasvim može da se zove, to se potpuno slaže.« Nije krio radost koju je osećao zbog tog intimnog saznanja i otada je govorio samo »Klavdija« kad bi hteo reći gospođa Šoša. »Vaša Klavdija pravi kuglice od hleba, kao što vidim. To baš nije otmeno.« —»Sve zavisi od toga ko to čini«, odgovori nastavnica. »Klavdiji to pristaje.«

Zaista, obedi u dvorani sa sedam stolova imali su za Hansa Kastorpa najveću draž. On je žalio kad bi se koji završio, ali se tešio time što će sasvim uskoro, kroz dva ili dva i po časa, sedeti opet na tom mestu, i kad je opet sedeo za stolom, činilo mu se kao da se nikad nije dizao. A šta se događalo u međuvremenu? Ništa. Kratka šetnja do potočića ili do Engleske četvrti, malo odmora u stolici. To nije bio ozbiljan prekid, nekakva teško savladljiva prepreka. Bila bi druga stvar kad bi se tu isprečio rad, kakva briga i nevolja, preko čega se ne bi moglo lako preći, što u mislima nije lako pregledati. Ali to nije bio slučaj u mudro i srećno organizovanom životu u Berghofu, Hans Kastorp je bio u stanju, čim se digne sa stola, da se odmah raduje idućem obedu — ukoliko bi reč »radovati se« izražavala tačno onu vrstu iščekivanja sa kojom je on očekivao nov susret sa bolesnom gospođom Klavdijom Šoša, i ne bi bila reč suviše laka, vesela, prosta i obična. Moguće je da je čitalac sklon da u odnosu na ličnost Hansa Kastorpa i njegov unutrašnji život smatra samo takve izraze, to jest vesele i obične, za podesne i dozvoljene; ali mi podsećamo da on kao razuman i savestan mlad čovek nije mogao prosto da se »raduje« što vidi gospođu Šoša i što mu je blizu, i pošto mi to moramo znati, konstatujemo da bi on te reči, kad bi mu ih predložili, odbio sležući ramenima.

Da, postao je nadmen u pogledu na izvesne reči i izraze — pojedinost koja zaslužuje da bude spomenuta. Hodao je dok su mu obrazi goreli i pevušio za sebe, pevušio u sebi, jer duša mu je bila u muzičkom i senzitivnom raspoloženju. Pevušio je jednu pesmicu koju je čuo, ko zna gde i kada, u nekom društvu ili na nekom koncertu u dobrotvorne svrhe, kako peva neki slabačak sopran, i koje se sad najednom prisetio, —jedna nežna besmislica koja počinje:

I reč jedna—bože sveti! —
koliko mi sreće dadne,

i taman da doda:

kad sa tvoje usne sleti
i u moje srce padne —

kad najednom sleže ramenima, reče »smešno!« i nežnu pesmicu ostavi i odbaci kao neukusnu i budalasto sentimentalnu — odbaci sa izvesnom strogošću i melanholijom. U takvoj prisnoj pesmici može nalaziti zadovoljstva i uživanja kakav mladić koji je »poklonio svoje srce«, kao što se obično kaže, »poklonio« na dozvoljen način, časno i sa lepim izgledima, nekoj zdravoj guščici dole u ravnici, i koji bi se prepustio tim dozvoljenim, razumnim i u osnovi veselim osećanjima. Za njega i njegovu vezu sa gospođom Šoša — reč »veza« ide na njegov račun, mi za nju skidamo sa sebe svaku odgovornost — takva pesmica apsolutno ne priliči; ležeći u svojoj stolici za odmaranje, oseti se pobuđen da o njoj izrekne estetski sud nazivajući je »budalastom«, i stade usred strofe, naprćivši nos, mada za trenutak ne nađe ništa pogodnije.

Ali jedna stvar mu je pričinjavala zadovoljstvo dok je ležao i osluškivao svoje srce, svoje telesna srce, koje je brzo i razgovetno lupalo u tišini — u tišini koju propisuje kućni red i koja je za vreme glavnog ležanja i odmaranja vladala u celom Berghofu. Lupalo je tvrdoglavo i nametljivo, to njegovo srce, kao što je gotovo stalno činilo otkako je bio ovde gore, ali je Hansu Kastorpu odskora to manje smetalo nego prvih dana. Sad se nije više moglo reći da lupa na svoju ruku, bez razloga i bez veze sa dušom. Takva veza je sad postojala ili je bar nije bilo teško pronaći; za egzaltiranu aktivnost tela moglo se lako naći opravdanje u sličnom duševnom stanju. Dovoljno je bilo da Hans Kastorp samo pomisli na gospođu Šoša — a on je na nju mislio — pa da već ima osećanje koje se slaže sa lupanjem srca.

STRAH RASTE. O JEDNOM I DRUGOM DEDI I O ŠETNJI ČAMCEM U SUTONU

Vreme je bilo preterano rđavo, — u tom pogledu Hans Kastorp nije imao sreće sa svojim kratkim boravkom u ovom kraju. Nije baš padao sneg, ali je danima padala teška i gadna kiša, gusta magla je pokrivala dolinu, a nepogode smešno izlišne — jer je ionako bilo toliko hladno da su u trpezariji čak i založili — tutnjale su uz odjeke koji su se razvučeno i dugo orili.

»Šteta«, reče Joahim. »Mislio sam da jednom sa doručkom u torbi odemo do Šacalpa, ili da napravimo kakav drugi izlet. Ali izgleda da od toga neće biti ništa. Nadajmo se da će tvoja poslednja nedelja biti bolja.«

Ali Hans Kastorp odgovori:

»Ne mari. Nije mi nimalo stalo do toga. Ni moj prvi izlet nije mi prijao. Najbolje se odmaram kad živim tako od danas do sutra, bez mnogo promena. Promena je za one stalne, a meni, sa moje tri nedelje, šta će meni promena?«

Tako je i bilo: bio je već dovoljno zauzet i apsorbovan i onim oko sebe. Ako se nečemu nadao, i ispunjenje i razočaranje iščekivalo ga je ovde, a ne na nekom Šacalpu. Dosada ga nije mučila; naprotiv, počeo je da strahuje da će kraj njegovog boravka doći suviše brzo. Druga nedelja je prolazila, dve trećine njegovog vremena uskoro će proteći, a čim počne treća, već će se misliti na spremanje. Prvo osveženje njegovog čula vremena odavno je bilo prošlo; već su dani počeli da lete, i to su činili iako se svaki pojedini od njih širio u neprestano obnavljanom iščekivanju i rastao od tihih, zatajenih doživljaja... Zaista, vreme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.

Da li će biti potrebno da se izbliže ukaže na one zatajene doživljaje koji su jednovremeno usporavali i ubrzavali dane Hansa Kastorpa? Ali oni su svima poznati, to su bili, u svojoj sentimentalnoj ništavnosti, skroz obični doživljaji, pa i u kakvom pametnijem slučaju, u kome je više nade i izgleda, na koji bi se mogla primeniti neukusna pesmica I reč jedna — bože sveti!..., oni se ne bi mogli drukčije odvijati.

Bilo je nemoguće da madam Šoša primeti ma šta od niti koje su vezivale izvestan sto sa njenim, dok je neobuzdana želja Hansa Kastorpa bila da ona primeti nešto od toga, i to što je moguće više. Mi to nazivamo neobuzdanim, pošto je njemu bio sasvim jasan besmisleni karakter njegovog slučaja. Ali ko se nalazi u stanju u kome se on nalazio ili je počinjao da se nalazi, taj hoće da je drugoj strani poznato njegovo stanje, pa i kad je stvar sasvim besmislena. Takav je čovek.

Dakle, pošto se gospođa Šoša za vreme jela okrenula dva-triput slučajno ili usled magnetnog dejstva ka onom stolu i uvek susrela oči Hansa Kastorpa, četvrti put je pogledala namerno, pa je i tada srela njegove oči. Peti put nije ga baš uhvatila na delu: nije upravo bio na straži. Ali je odmah osetio da ga gleda, i očima joj tako revnosno polete u susret da se ona okrete smešeći se. Nepoverenje i ushićenje ispuniše mu dušu kad je video taj osmejak.

Ako je smatrala da je detinjast, onda se varala. Njegova potreba za prefinjenošću bila je znatna. Kod šeste prilike, kad je slutio, osećao, došao do unutrašnjeg saznanja da gleda u njegovom pravcu, pravio se da sa velikim nezadovoljstvom posmatra jednu bubuljičavu gospođu koja je prišla njegovom stolu da bi porazgovarala sa ruskom staricom, izdržao je gvozdenom voljom bar dva ili tri minuta, i nije popustio dok nije bio siguran da ga mongolske oči više ne posmatraju, — čudna komedija koju je gospođa Šoša ne samo mogla već i trebalo da prozre, da bi je velika delikatnost Hansa Kastorpa i njegovo vladanje sobom naterali na razmišljanje... Desilo se i ovo: u pauzi, između dva jela, gospođa Šoša se nemarno okrete i pogleda po trpezariji. Hans Kastorp je bio na straži: njihovi pogledi se sretoše. Dok su se tako gledali — bolesnica neodređeno ispitivački i podrugljivo, Hans Kastorp sa uzbuđenom čvrstinom (čak steže i zube, odolevajući njenom pogledu) — njena servijeta htede da padne, taman da joj s kolena sklizne na pod. Trgnuvši se nervozno, ona se maši za nju, ali i on poskoči, podiže se upola sa stolice i spreman da joj nasumce poleti u pomoć, preko prostora od nekih osam metara i stola koji se isprečio između njih, kao da bi to bila katastrofa kad bi servijeta pala na pod... Ona je uhvati baš iznad poda. Ali onako pognuta, povijena koso prema podu, držeći servijetu za vršak, zlovoljna lica, očevidno ljuta zbog besmislene male panike kojoj je podlegla i zbog koje, kako izgleda, okrivljuje njega, ona još jednom pogleda prema njemu, primeti da je poskočio, da je podigao obrve, i okrete se smešeći se.

Zbog ovog događaja Hans Kastorp je trijumfovao do ludosti. Ali posledica nije izostala, jer madam Šoša se čitava dva dana, dakle za vreme deset obeda, uopšte nije više okretala i gledala po trpezariji, štaviše izostavila je da se, kao što je inače bio njen običaj, »predstavi« publici kad uđe. To je bilo svirepo. Ali kako se ova promena bez svake sumnje odnosila na njega, znači da je očito postojala neka veza između njih, mada u negativnom obliku; i to je bilo dovoljno.

Uvideo je da je Joahim bio u pravu kada je rekao da ovde nije nimalo lako praviti poznanstva, sem sa onima za istim stolom. Jer posle večere, u jedinom kratkom času kad se redovno stvaralo nešto kao društvo, ali času koji se često svodio samo na dvadeset minuta, madam Šoša je bez izuzetka sedela okružena svojom uobičajenom okolinom: gospodinom upalih grudi, onom humorističnom devojkom kudrave kose, tihim doktorom Blumenkolom i momčićem opuštenih ramena, i to u dnu malog salona, koji kao da je bio rezervisan za »sto boljih Rusa«. Sem toga, Joahim je uvek navaljivao da se što pre ide, da ne bi prekratio obavezno večernje ležanje napolju, kako je govorio, a možda i iz drugih dijetetskih razloga koje nije navodio, ali koje je Hans Kastorp naslućivao i uvažavao. Mi smo mu već zamerili neobuzdanost, ali ma kakve da su bile njegove želje, on svakako nije težio da se zvanično upozna sa gospođom Šoša, i u suštini nije imao ništa protiv okolnosti koje su se tome opirale. Uzbudljive i neodređene veze koje je njegovo gledanje i ponašanje stvorilo između Ruskinje i njega nisu bile mondenske prirode, one nisu ni na šta obavezivale, niti su mogle na nešto da obavežu. Jer njima je baš odgovaralo, dobrim delom, to odbijanje društvenog dodira, s njegove strane, a činjenica što je misao na Klavdiju dovodio u vezu sa lupanjem srca, nije ni izdaleka bila dovoljna da unuka Hansa Lorenca Kastorpa pokoleba u uverenju da on ne može imati ničeg zajedničkog sa tom strankinjom koja svoj život provodi, odvojeno od muža i bez burme na ruci, po svim mogućim lečilištima, koja se drži rđavo, treska vratima, pravi kuglice od hleba i bez svake sumnje gricka nokte, — da on, kažemo, u stvari, to jest van onih skrivenih veza, ne može s njom imati ničeg zajedničkog, da duboka provalija razdvaja njen život od njegovog i da on pored nje ne bi opstao ni pred kojom za njega merodavnom kritikom. Budući razborit, Hans Kastorp je bio sasvim bez lične gordosti; ali izvesna gordost opšteg karaktera i dalekog porekla stajala mu je ispisana na čelu i oko očiju s malo sanjivim pogledom, i od nje je poticalo ono osećanje superiornosti koga se nije mogao a ni hteo osloboditi kad su bili u pitanju ličnost i ponašanje gospođe Šoša. Čudno je bilo što je on tu gordost, tako dalekog porekla naročito živo osetio i možda prvi put postao nje svestan, kad je jednoga dana čuo gospođu Šoša kako govori nemački. Stajala je u trpezariji, sa rukama u džepovima svoga svitera, posle jednog obeda, u razgovoru s jednom drugom pacijentkinjom, s kojom je verovatno zajedno ležala na terasi, i mučila se, kako je to Hans Kastorp u prolazu primetio, uostalom na divan način, da govori nemački, maternjim jezikom Hansa Kastorpa, što je osetio sa iznenadnim i njemu dotle nepoznatim ponosom, mada je u isto vreme bio prilično sklon da taj ponos žrtvuje ushićenju kojim ga je ispunjavalo to divno natucanje.

Jednom rečju: u svom nemom odnosu prema tom nemarnom članu ovog društva gore Hans Kastorp je gledao samo jednu avanturu na letovanju, koja pred sudom razuma — njegove vlastite razumne savesti — nije mogla polagati nikakvo pravo na odobravanje; poglavito zato ne, što je gospođa Šoša bila bolesna, mlitava, febrilna i iznutra crvotočna, — okolnost koja je bila u tesnoj vezi sa sumnjivim karakterom njene celokupne egzistencije, kao i sa osećanjem Hansa Kastorpa da bude obazriv i da se drži na odstojanju... Ne, njemu nije padalo na pamet da se s njom zbilja upozna, a što se onog drugog ticalo, to će se ovako i onako završiti bez posledica kroz desetak dana, kad stupi na praksu kod Tundera i Vilmsa.

Zasad je, nema sumnje, stvar stajala tako da je svoje duševno stanje, svoja zadovoljenja i razočaranja koja su nastajala iz njegovih delikatnih veza sa tom bolesnicom, počeo da smatra kao pravi smisao i sadržinu svog letnjeg odmora, da živi samo za njih i da dozvoli da njegovo raspoloženje samo od njih zavisi. Okolnosti su vrlo povoljno potpomagale taj kult, jer živelo se zajedno, na ograničenom prostoru i prema utvrđenom dnevnom redu obaveznom za sve, i mada gospođa Šoša nije stanovala na istom spratu — ona je stanovala na prvom — (inače, za obavezno odmaranje ležala je na jednoj od zajedničkih terasa, kao što je Hans Kastorp čuo od nastavnice, to jest na krovu, na onoj istoj na kojoj je kapetan Miklošić tu skoro ugasio elektriku), već samim tim što je bilo pet obeda, a i inače na svakom koraku, od jutra do mraka, postojala je mogućnost, štaviše neizbežna nužnost čestih susreta. I to, kao i ono drugo, kao i odsustvo svih nevolja i briga, smatrao je Hans Kastorp za izvrsno, mada je u isto vreme osećao gotovo strepnju i nespokojstvo što je tako zatvoren sa povoljnim slučajem.

Pa ipak je stvar čak malo i potpomagao, proračunavao je i svoj um stavljao u službu te stvari, da bi popravio sreću. Pošto je gospođa Šoša obično dolazila kasno na obede, udesio je da i on dolazi kasno, da bi je uz put sreo. Zadržao bi se spremajući se za obed, ne bi bio gotov kad bi Joahim došao po njega, rekao bi rođaku da pođe i da će on doći odmah za njim. Vođen instinktom svoga duševnog stanja, on bi čekao do izvesnog trenutka koji mu se činio povoljan, i tada bi pohitao na prvi sprat, i stigavši dole ne bi produžio da se spušta istim stepenicama, već je, prešavši skoro ceo hodnik, odlazio do drugih stepenica, koje su se nalazile blizu jednih davno poznatih vrata —vrata sobe broj 7. Na tom putu, duž hodnika, od jednih stepenica do drugih, pružala se tako reći na svakom koraku pogodna prilika, jer svakog trenutka mogla su se otvoriti pomenuta vrata, — a to se i dogodilo više puta: s treskom bi se zatvorila iza gospođe Šoša koja je, sa svoje strane, izlazila nečujno i nečujno klizila ka stepenicama... Tada bi išla pred njim i podizala rukom kosu, ili bi Hans Kastorp išao ispred nje i osećao njen pogled za potiljkom, i tada bi osećao drhtanje u telu i žmarci bi mu išli niz leđa, ali, u želji da se pred njom pokaže, pravio bi se kao da je ne primećuje i kao da u potpunoj nezavisnosti živi svojim ličnim životom — ruke bi zabio u džepove od kaputa i sasvim nepotrebno mrdao ramenima, ili bi se jako iskašljavao i uz to se lupao rukom po grudima —sve to da bi ispoljio svoju ravnodušnost.

Dvaput je sa prepredenošću otišao još dalje. Pošto bi već seo za sto u trpezariji, pipajući se obema rukama po džepovima, rekao bi neprijatno iznenađen i ljutit: »Gle, zaboravio sam maramicu! Znači, treba se opet popeti.« I vratio bi se da bi se on i Klavdija sreli, što je bilo nepšto sasvim drugo, mnogo opasnije i puno jačih draži nego kad bi ona išla ispred ili iza njega. Prvi put kad je izveo taj manevar odmerila ga je, istina sa izvesnog odstojanja, i to sasvim bezobzirno i bez stida, od glave do pete, ali približivši mu se, okrenula glavu ravnodušno od njega i pošla, tako da se rezultat ovog susreta nije mogao preceniti. Ali drugog puta ga je gledala, ne samo izdaleka, gledala ga je za sve vreme dok su jedno drugom išli u susret, gledala ga oštro, pa čak i mračno, pravo u lice, pa se, prolazeći, čak i okrenula za njim — jadnog Hansa Kastorpa prođoše žmarci do srži kostiju. Uostalom, ne treba ga žaliti, pošto je to sam želeo i sve sam udesio i pripremio. Ali ovaj susret ga je silno uzbudio, kako dok se događao tako pogotovu kasnije, naknadno; jer tek kad je sve bilo prošlo, postade mu sasvim jasno šta se odigralo. Još nikad mu lice gospođe Šoša nije bilo tako blizu, nije ga imao pred sobom tako jasno i razgovetno u svim pojedinostima: mogao je da primeti kratke dlačice što su se izdvajale iz njenih plavih vitica koje su se malo prelivale u metalnocrvenkastoj boji i bile jednostavno obavijene oko glave, i samo nekoliko pedalja bilo je razmaka između njegovog i njenog lica tako čudnog ali njemu davno prisno poznatog oblika, oblika koji mu se dopadao kao nijedan na svetu: oblika stranog i karakterističnog (jer samo ono što nam je strano čini nam se da ima karaktera), punog severnjačke egzotike i tajanstvenog, koji vas draži da u njega proniknete, ukoliko se njegova obeležja i razmere nisu mogli lako odrediti. Najkarakterističnije su svakako bile jako istaknute i visoko uzdignute jagodice: one su pritešnjavale neobično daleko razmaknute oči, skoro u istoj ravni sa čelom, i malo su ih krivile, dajući u isto vreme obrazima blago izdubljenje, što je opet sa svoje strane i posredno isticalo bujnost malo napućenih usana. Ali tu su pre svega bile same te oči, te uzane i (tako je smatrao Hans Kastorp) prosto mađijski izrezane mongolske oči, sivoplave ili plavosive, kao što je boja dalekih brda, i koje su ponekad, kad pogledaju sa strane, što nije bilo da bi nešto videle, mogle potpuno da se zamrače i nekako pretope u neke tamne i zamagljene boje noći — oči Klavdijine, koje su ga posmatrale iz neposredne blizine, bezobzirno i malo mračno, i po položaju, boji i izrazu tako upadljivo i strašno ličile na oči Pšibislava Hipea. »Ličile« nije uopšte tačan izraz, —bile su to iste oči, a i širina gornjeg dela lica, pljosnati nos, sve, do rumene beline kože, zdrave boje obraza koja je, međutim, kod gospođe Šoša samo davala iluziju zdravlja i, kao kod svih ovde gore, bila samo površan rezultat obaveznog ležanja napolju, pod vedrim nebom — sve je bilo sasvim kao kod Pšibislava,; — i ovaj ga je nekad isto tako gledao kad su u školskom dvorištu prolazili jedan pored drugog.

To je bilo potrebno u svakom pogledu; Hans Kastorp je bio oduševljen susretom, ali je u isto vreme osećao nešto kao strah koji raste sve više, kao neku moru i strepnju, sličnu osećanju koje je kod njega stvarala svest da je zatvoren na uzanom prostoru sa povoljnim slučajem: i to što je ovde sreo davno zaboravljenog Pšibislava u vidu gospođe Šoša i što ga je, eto, gledao mongolskim očima, i to je bilo kao biti zatvoren sa neminovnim ili neizbežnim — neizbežnim u smislu koji usrećuje i onespokojava. To ga je ispunjavalo nadom, ali je u isti mah bilo strašno, gotovo opasno, i mladi Hans Kastorp oseti da mu je potrebna pomoć, — u njegovoj duši nastaše neodređeni i instinktivni pokreti koji su se mogli označiti kao pipanje i traženje pomoći, saveta i podrške; jedno za drugim, pomišljao je na razne ličnosti na koje je eventualno bilo probitačno misliti.

Kraj njega je bio Joahim, dobri i čestiti Joahim, čije su oči ovih meseca dobile tako tužan izraz i koji bi ponekad slegao ramenima tako plaho i s preziranjem kako ranije nije nikad činio, — Joahim sa svojim »Plavim Hajnrihom« u džepu, kako je taj sud obično nazivala gospođa Šter, i to sa tako jogunasto bestidnim izrazom lica da se Hans Kastorp od toga uvek u duši užasavao... Dakle, tu je bio čestiti Joahim, koji je kinjio i mučio savetnika Berensa da bi mogao da ode i »dole« ili u »ravnici«, kako su ovde sa izvesnim blagim ali jasnim akcentom omalovažavanja nazivali svet zdravih ljudi, vrši svoju žudno iščekivanu dužnost. Da bi dotle došao brže i uštedeo vreme, s kojim se ovde tako rasipnički postupalo, on se pre svega vrlo savesno pridržavao svih propisa za lečenje, — činio je to radi što skorijeg ozdravljenja, bez sumnje, ali — kako se Hansu Kastorpu ponekad činilo — i radi samih dužnosti u vezi s lečenjem, koje su najzad bile dužnosti kao i druge, a vršenje dužnosti je vršenje dužnosti. I zato bi uveče, već posle četvrt časa, Joahim navaljivao da se napusti društvo i ide na obavezno ležanje, i to je bilo dobro, jer je njegova vojnička tačnost bila u neku ruku od pomoći civilnom karakteru Hansa Kastorpa, koji bi se inače svakako, mada besmisleno i bez koristi, rado zadržao duže u društvu, sa očima uprtim u mali »ruski« salon. Međutim, što je Joahimu bilo toliko stalo da prekrati večernju sedeljku, to je imalo i drugi razlog o kome nije govorio, ali koji je bio dobro poznat Hansu Kastorpu otkako je potpuno shvatio zašto Joahim tako ružno prebledi i zašto mu se u izvesnim trenucima usne iskrive na tako čudno bolan način. Jer i Marusja, uvek smešljiva Marusja, sa malim rubinom na lepom prstu, koja je mirisala na narandžu i imala velike crvotočne grudi, nalazila se najčešće u društvu, i Hansu Kastorpu je bilo jasno da je ta okolnost gonila Joahima, jer ga je suviše privlačila, privlačila na jedan užasan način. Nije li i Joahim bio »zatvoren« — još na užem prostoru i mnogo mučnije negoli on sam — jer je Marusja sa svojom namirisanom maramicom uza sve to još i sedela pet puta na dan sa njim za istim stolom? U svakom slučaju Joahim je bio suviše zauzet sobom da bi njegovo prisustvo moglo biti od pomoći Hansu Kastorpu. Njegovo svakodnevno bežanje iz društva služilo mu je doduše na čast, ali nije delovalo nimalo umirujuće na Hansa Kastorpa, a sem toga, u izvesnim trenucima činilo mu se kao da Joahimov dobar primer u odnosu na savesno vršenje dužnosti pri lečenju i stručna uputstva koja mu je davao za to imaju nečeg problematičnog.

Hans Kastorp nije bio još ni dve nedelje u ovom mestu, ali mu se to činilo mnogo duže, i način života ovih ljudi, koga se Joahim pored njega pridržavao sa toliko predanosti, počeo je u njegovim očima da dobija obeležje gotovo svete i prirodne neprikosnovenosti, tako da mu se život u ravnici, gledan odavde, činio skoro čudnim i naopakim. Već je stekao prilično veštine u rukovanju ćebadima, pomoću kojih se čovek, kad leži po hladnom vremenu, pretvarao u skladan paket, u pravu mumiju; malo je trebalo pa da stigne Joahima u sigurnoj spretnosti i veštini da se uvije u njih po svim pravilima, i gotovo se čudio pri pomisli da dole u ravnici niko ništa ne zna o toj veštini i tom propisu. Da, to je bilo čudno; — ali se u isto vreme Hans Kastorp čudio što se tome čudi, i onaj nemir, koji ga je u duši gonio da potraži savet i podršku, nanovo se pojavi u njemu.

Morao je misliti na savetnika Berensa i na njegov savet dat sine pecunia: da živi kao i drugi pacijenti, pa čak i da meri temperaturu, — i na Setembrinija, koji je citirao nešto iz Čarobie frule. Da, i na tu dvojicu mislio je koliko da pokuša, da vidi da li bi mu pomoglo. Savetnik Berens je čovek sedih vlasi, mogao bi biti otac Hansu Kastorpu. Uz to, bio je upravnik sanatorijuma, najveći autoritet, — a baš za očinskim autoritetom osećao je Hans Kastorp potrebu u svom nemirnom srcu. Ali pored svih pokušaja, nije mu polazilo za rukom da na savetnika misli sa sinovljim poverenjem. On je ovde sahranio svoju ženu, nesreća zbog koje je neko vreme bio postao osobenjak, a posle toga je ostao u mestu, zato što ga je za njega vezivao grob, a i što je i on sam zakačio malo od bolesti. Da li je to već prošlo? Da li on zbilja hoće, zdravo i nedvosmisleno, da leči ljude da bi što pre mogli da se vrate u ravnicu i obavljaju svoju dužnost? Njegovi obrazi bili su uvek modri, i u stvari je izgledalo kao da ima temperaturu. Ali je to možda bila varka i možda je boja njegovog lica poticala samo od vazduha: i sam Hans Kastorp je iz dana u dan osećao vrele obraze iako nije imao temperaturu, bar ukoliko je to mogao oceniti bez termometra. Istina, kad bi čovek slušao savetnika kako govori, ponekad bi mogao poverovati da ipak ima temperaturu; sa njegovim načinom govora nije bilo sve u redu: govorio je tako odsečno, tako veselo, tako srdačno, ali je u tome bilo nečeg čudnog, nečeg egzaltiranog, naročito kad čovek uzme u obzir njegove modre obraze, kao i suzne oči, po kojima bi se reklo kao da još oplakuje svoju ženu. Hans Kastorp se sećao onoga što je Setembrini rekao o savetnikovoj »melanholiji« i »poročnosti«, i da ga je nazvao »konfuznom dušom«. To je mogla biti pakost ili lakomislenost; ali on je ipak našao da pomisao na savetnika Berensa ne krepi naročito.

Bio je tu naravno još i onaj Setembrini, opozicionar, vetropir i homo humanus, kako se sam nazivao, koji mu je mnogim jedrim rečima prebacio što bolest i glupost zajedno naziva protivrečnošću i dilemom za ljudsko osećanje. Šta da misli o njemu? I da li je probitačno misliti na njega? Hans Kastorp se dobro sećao da se u mnogim snovima, neobično živim, koji su ovde gore ispunjavali njegove noći, ljutio na Italijanov fini, suvi osmejak koji se nabirao pod lepim lukom njegovih brkova, da ga je nazivao verglašem i pokušavao da ga odgurne zato što ovde smeta. Ali to je bilo u snu, a budni Hans Kastorp je bio drugi čovek, manje neobuzdan nego onaj u snu. U budnom stanju moglo je biti nešto drukčije — možda će biti dobro da pokuša sa Setembrinijevim originalnim duhom, sa njegovim prkosom i kritikom. iako je ta kritika bila larmoyante i brbljiva. Sam je sebe nazivao pedagogom: očito je želeo da utiče na druge; a mladi Hans Kastorp je od srca želeo da bude pod nečijim uticajem, što naravno nije moralo da znači da treba da posluša Setembrinija i spakuje se i otputuje pre vremena, kao što je to ovaj tu skoro sasvim ozbiljno predlagao.

Placet experiri, mislio je u sebi smešeći se, jer je ipak znao toliko latinski, iako za sebe nije smeo reći da je homo humanus. I tako je motrio na Setembrinija i slušao rado i ne bez kritičke pažnje sve što je Italijan pričao prilikom susreta koji su ponekad nastajali, kao na šetnjama propisanim u svrhu lečenja do klupe kraj stene, ili dole do »Mesta«, ili kojom bilo drugom prilikom, na primer, kad bi se Setembrini, po završenom obedu, prvi digao i u svojim kariranim pantalonama, s čačkalicom među zubima, lagano prošao kroz trpezariju sa sedam stolova da bi, protivno svim propisima i običajima, prišao da za koji trenutak poseti sto rođaka. On je tada zauzimao graciozan stav, stojeći prekrštenih nogu, i ćaskao gestikulišući čačkalicom. Ili je pak privlačio stolicu, sedao za sto na kom uglu, između Hansa Kastorpa i nastavnice ili Hansa Kastorpa i mis Robinsonove s druge strane, i posmatrao kako gosti za tim stolom, njih devetoro, gutaju desert koji on verovatno nije hteo da jede.

»Smem li se pridružiti ovom otmenom krugu?« reče rukujući se sa rođacima, a ostalima se samo pokloni. »Onaj pivar tamo... da ne govorim o očajnom izgledu gospođe pivarke... taj gospodin Magnus sad nam je baš održao jedno predavanje iz oblasti psihologije naroda. Hoćete li da čujete? »Naša lepa Nemačka je jedna velika kasarna, sigurno. Ali iza toga se krije mnogo štošta valjano, i ja ne bih menjao našu solidnost za učtivost drugih. Šta će mi sva učtivost, ako me sa svih strana varaju?« I sve u tom stilu. Ja sam na kraju svoje snage. Zatim, prekoputa mene sedi jedno bedno stvorenje s grobljanskim ružama na obrazima, neka stara usedelica iz Bukovine, koja bez prestanka govori o svome »zetu«, nekom čoveku koga niko ne poznaje niti hoće da poznaje. Ukratko, ne mogu više da izdržim, pobegao sam.«

»Bacili ste pušku u trnjak i pobegli«, reče gospođa Šter, »sasvim vas razumem.«

»Baš tako!« uzviknu Setembrini. »Da, pušku! Vidim da ovde duva drugi vetar. Nema sumnje, došao sam gde treba... Ah, kad bi svak znao da se tako izražava! — Smem li da vas zapitam kako napreduje vaše cenjeno zdravlje, gospođo Šter?«

Bilo je strašno gledati gospođu Šter kako se prenemaže. »Blagi bože!« reče ona, »pa uvek je isto, gospodin to zna i sam. Napravimo dva koraka napred a tri natrag. A kad strpljivo odsedite pet meseca, dođe »stari« i doda vam još pola godine. Ah, to su Tantalove muke. Čovek gura, gura, i kad pomisli da je na vrhu...«

O, kako je to lepo od vas! Vi ste najzad dozvolili jadnome Tantalu da ima malo promene. Promene radi, vaš Tantal malo gura onaj slavni kamen. To za mene znači imati plemenito srce. Ali šta čujem, milostiva, s vama se događaju tajanstvene stvari. Priča se o dvojnicima, astralnim telima... Ja dosad u to nisam verovao, ali ono što se s vama događa zbunjuje me...«

»Izgleda da gospodin hoće da se šali na moj račun.«

»Ni najmanje! Ni na pamet mi ne pada. Umirite me samo prvo u pogledu izvesnih mračnih strana svoje egzistencije, pa ćemo onda moći da govorimo o šali. Sinoć između pola deset i deset izišao sam u vrt da se malo prodrmam — pogledam po balkonima, na vašem električna lampica svetli kroz mrak. Znači, vi ste bili na ležanju, kao što to zahteva dužnost, razum i propis. »Eto naše lepe bolesnice«, rekoh u sebi, »koja se verno drži propisa da bi što pre mogla da se vrati u naručje gospodina Štera. « A pre minut-dva — šta čujem? Da su vas u isti čas videli u cinematografo (gospodin Setembrini je ovu reč izgovorio italijanski, naglašavajući četvrti slog) — u cinematografo pod arkadama kasina, a posle i u poslastičarnici, uz vino i nekakve puslice...«

Gospođa Šter je uvijala ramenima, kikotala se zatiskujući usta servijetom, muvala laktom Joahima Cimsena i tihog doktora Blumenkola, žmirkala prepredeno i poverljivo i na sve načine ispoljavala užasno glupo samozadovoljstvo. Da bi zavarala nadzor, ona je uveče obično ostavljala da joj gori lampica na balkonu, iskradala se i spuštala u Davos, u Englesku četvrt, da se zabavlja. A njen muž ju je očekivao u Kanštatu. Uostalom, ona nije bila jedini pacijent koji je ovo radio.

»... i to«, nastavi Setembrini, »te puslice — u čijem ste ih društvu sladili? U društvu kapetana Miklošića iz Bukurešta! Uveravaju me da on nosi mider, ali zaboga, od kakvog je to značaja ovde? Preklinjem vas, milostiva, recite gde ste se upravo nalazili? Vi ste sa dva tela. Bez sumnje ste bili zaspali, i dok je zemaljski deo vašega bića usamljen izdržavao kuru ležanja, vaš spiritualni deo zabavljao se u društvu kapetana Miklošića i sladio njegove puslice...«

Gospođa Šter se uvijala i koprcala kao da je golicaju.

»Ne zna čovek da li bi trebalo da poželi baš suprotno: da ste sami sladili puslice, a da ste kuru ležanja izdržavali sa kapetanom Miklošićem... «

»Hi, hi, hi...«

»Da li je gospođi i gospodi poznat prekjučerašnji događaj?« upita Italijan bez prelaza. »Nekoga su odveli odavde — sam đavo ga odveo, ili tačnije njegova gospođa majka, jedna energična dama, mnogo mi se svidela. Taj neko je mladi Šnerman, Anton Šnerman, koji je sedeo tamo napred, za stolom gospođice Klefeld — vidite, njegovo mesto je prazno. Uskoro će opet biti zauzeto, ne brinem se što se toga tiče, ali eto, Antona je nestalo, kao da je odleteo, za tren oka i pre nego što je i trepnuo. Već godinu i po dana bio je ovde, sa svojih šesnaest godina; trebalo je da ostane još šest meseca. A šta se zbi? Ne znam ko je došanuo gospođi Šnerman, tek u svakom slučaju nanjušila je nešto o vladanju svoga sinka u Baccho et ceteris. Ona ti banu na pozornicu bez prijave — prava matrona, za tri glave viša od mene, bele kose i puna gneva — bez reči prilepi gospodinu Antonu nekoliko šamara, zgrabi ga za jaku i strpa u voz. »Ako treba da propadne, kaže, to može i dole.« I hopla, pa s njim kući!«

Smejali su se svi koji su ga čuli, jer je gospodin Setembrini pričao vrlo šaljivo. Izgleda da je bio dobro obavešten o onom što se događa, iako je na zajednički život ovih ljudi ovde gledao kritički i sa ironijom. On je sve znao. Znao je imena, pa donekle i prilike novih gostiju; pričao je da je juče kod toga i toga ili te i te izvršena resekcija rebara, i iz pouzdanog izvora znao je da se od iduće jeseni neće više primati bolesnici sa temperaturom preko 38,5.

Prošle noći, po njegovom pričanju, kučence gospođe Kapaculijas iz Mitilene selo je na električno dugme svetlosnog signala na noćnom stočiću svoje gospodarice, zbog čega je nastala velika trka i uzbuna, pogotovu što gospođu Kapaculijas nisu zatekli samu, već u društvu asesora Distmunda iz Fridrihshafena. Čak je i doktor Blumenkol morao da se nasmeje na tu priču, lepa Marusja prosto se gušila u svojoj namirisanoj maramici, a gospođa Šter je sve vrištala, stiskajući obema rukama levu dojku.

Ali sa rođacima, Lodoviko Setembrini je govorio i o sebi i svome poreklu, ili kad su šetali, ili prilikom sedeljke posle večere, ili posle ručka, kad bi većina pacijenata već bila otišla, a njih trojica ostali da sede još neko vreme na kraju stola, dok su devojke raspremale stolove, a Hans Kastorp pušio Mariju Mančini, koja mu je u trećoj nedelji opet počela da prija. Prateći Italijana s pažnjom i kritički, iznenađen ali voljan da se podvrgne tuđem uticaju, slušao je njegovo pričanje, koje mu je otvaralo jedan čudan i sasvim nov svet.

Setembrini je pričao o svome dedi, koji je bio advokat u Milanu, ali pre svega veliki patriot i nešto kao politički agitator, govornik i publicista — i on opozicionar kao i unuk mu, samo što je to ispoljavao u većem stilu, smelije. Jer dok je Setembrini, kako je sam s gorčinom primetio, bio prinuđen da samo ismeva život i naravi u internacionalnom sanatorijumu Berghof, da ih podvrgava podrugljivoj kritici i da protestuje protiv toga u ime jednog lepog i delotvornog čovečanstva, njegov predak je zadavao brige vlastima i vladama, kovao zavere protiv Austrije i Svete alijanse, koja je onda držala njegovu razjedinjenu otadžbinu pod jarmom mračnog ropstva, i bio revnostan član izvesnih tajnih udruženja, rasutih po celoj Italiji — bio carbonaro, kako reče Setembrini, najednom spustivši glas, kao da je i sad još zabranjeno o tome govoriti. Ukratko, taj Đuzepe Setembrini prikazivao se slušaocima, po pričanju unuka, kao neka mračna, strasna i buntovnička egzistencija, kao vođa i zaverenik, pa i pored sveg poštovanja koje su se iz učtivosti trudili da pokažu, rođaci nisu uspeli da sasvim uklone sa svojih lica izraz nepoverljive antipatije, pa čak i odvratnosti. Istina je da su pomenute stvari bile naročite prirode: to što su slušali događalo se u davna vremena, gotovo pre sto godina, pripadalo je istoriji. A iz istorije, naročito stare, bila im je teorijski dobro poznata priroda toga o čemu su ovde slušali: neustrašiva i očajnička ljubav prema slobodi i nesavitljiva mržnja protiv tirana, mada nikad nisu mislili da će s tim doći u tako ljudski neposredan dodir. Sem toga, sa buntovničkim i zavereničkim duhom toga dede bila je, kao što su čuli, spojena velika ljubav prema otadžbini, koju je hteo da vidi ujedinjenu i slobodnu — štaviše, njegova prevratnička delatnost bila je plod i rezultat toga jedinjenja dostojnog svakog poštovanja, i ma kako čudna izgledala rođacima, i jednom i drugom, ta mešavina buntovničkog duha i patriotizma — jer oni su bili navikli da patriotizam izjednačuju sa izvesnim smislom za održanje reda — morali su ipak u sebi priznati da je, prema prilikama i vremenu o kojima je reč, pobuna mogla značiti isto što i građanska vrlina, a lojalna umerenost isto što i indolentna ravnodušnost prema državi.

Ali Setembrinijev deda nije bio samo italijanski patriota, već i sugrađanin i saborac svih naroda koji žude za slobodom. Jer posle neuspeha jednog prepada i pokušaja državnog udara, koji je bio preduzet u Turinu i u kome je on učestvovao rečju i delom, i jedva umakao žbirima kneza Meterniha, vreme provedeno u izgnanstvu upotrebio je na to da se bori i proliva svoju krv u Španiji za Konstituantu, a u Grčkoj za nezavisnost helenskog naroda. U ovoj zemlji je došao na svet Setembrinijev otac — zbog čega je bez sumnje i postao tako veliki humanista i ljubitelj klasične starine — rođen inače od majke nemačke krvi, jer Đuzepe se s tom devojkom venčao u Švajcarskoj i u daljim svojim pustolovinama vodio je sa sobom. Kasnije, posle desetogodišnjeg izgnanstva, mogao je da se vrati u zemlju, i nastanio se kao advokat u Milanu, ali nikako nije prestajao da i dalje govorom i pisanom reči, u stihu iprozi, poziva narod na slobodu i uspostavljanje jedinstvene republike, da sa strasnim, diktatorskim zanosom sastavlja revolucionarne programe i da jasnim stilom objavljuje ujedinjenje oslobođenih naroda radi stvaranja opšte sreće. Jedan detalj, koji je pomenuo Setembrini unuk, napravio je naročiti utisak na mladoga Hansa Kastorpa: da se deda Đuzepe celoga svoga života pojavljivao među svojim sugrađanima u crnom odelu, jer on, govorio je, nosi crninu za Italijom, svojom domovinom," koja propada u bedi i ropstvu. Kad je to čuo Hans Kastorp — koji je uostalom već i ranije nekoliko puta u mislima pravio poređenja — morao se setiti svoga rođenog dede koji je takođe, dok god ga je unuk poznavao, nosio uvek crno odelo, ali iz sasvim drugih pobuda nego ovaj deda ovde: sećao se staromodnog odela kojim se pravi Hans Lorenc Kastorp, koji je pripadao proteklom vremenu, privremeno bio prilagodio sadašnjici, ali nagoveštavajući da joj ne pripada, dok se na samrtnom odru to odelo nije svečano sjedinilo s njegovim pravim i njemu prikladnim likom (sa krutom španskom kragnom). To su zaista bila dva sasvim različita starca! Hans Kastorp je razmišljao o tome ukočeno gledajući preda se i oprezno vrteći glavom, tako da se to moglo protumačiti i kao znak divljenja za Đuzepa Setembrinija i kao znak iščuđavanja i neodobravanja. Sem toga, dobro se čuvao da osuđuje ono što mu je bilo strano, već se zadovoljavao poređenjem i konstatovanjem. Video kako se u salonu uzana glava staroga Hansa Lorenca naginje zamišljeno nad slabo pozlaćenim dnom krstionice — tim nasleđem što je nepromenjeno prelazilo s oca na sina — usta zaokrugljenih, jer su mu usne stvarale nemački predmetak »ur« (što znači »pra«), taj potmuli i pobožni zvuk koji vas podseća na ona mesta na kojima i nehotice počnete da koračate snishodljivo i nagnuti napred. I video je Đuzepa Setembrinija kako ispred čete boraca za slobodu juriša na falangu despotizma, sa trobojnom zastavom u ruci, sa isukanom sabljom i crnim očima svečano upravljenim k nebu. I u jednom i u drugom stavu bilo je svakako lepote i časti, mišljaše on, trudeći se utoliko više da bude pravičan što se lično ili jednim delom svoje ličnosti osećao pristrasnim. Jer deda Setembrini se borio za politička prava, dok su njegovom dedi ili bar njegovim precima prvobitno pripadala sva prava, a ološ im ih je oteo u toku četiri veka silom ili lepim rečima... I obojica su, eto, uvek išli odeveni u crno, i deda na Severu i deda na Jugu, i obojica u svrhu da sebe strogo izdvoje od loše današnjice. Ali jedan je to činio iz pobožnosti, u slavu prošlosti i smrti, kojima je po svojoj prirodi pripadao; drugi pak iz pobune i u slavu napretka neprijateljski nastrojenog prema svakoj pobožnosti. Da, to su bila dva različita sveta ili dve suprotne strane sveta, mislio je Hans Kastorp, i kako je, dok je gospodin Setembrini pričao, tako reći stajao između njih i kritički posmatrao čas jedan čas drugi, učinilo mu se da je već jednom iskusio nešto slično. Sećao se kako se jednom sam vozio čamcem u večernjem sumraku po jednom jezeru u Holštajnu, pred kraj leta, ima tome već nekoliko godina. Bilo je oko sedam časova, sunce već beše zašlo, skoro pun mesec već se pojavio na istoku, nad žbunastom obalom. Nekih desetak minuta, dok je Hans Kastorp veslao po tihoj vodi, vladala je neka zbunjujuća i sanjalačka konstelacija. Na zapadu je bio svetao dan, pun staklasto prozirne, nesumnjivo dnevne svetlosti; ali kad bi okrenuo glavu, ugledao bi isto tako savršenu noć sa mesečinom, sasvim čarobnu, kroz koju lutaju vlažne magle. Ta čudna suprotnost trajala je jedva četvrt časa, dok nisu preovladali noć i mesečina, i s radosnim divljenjem prelazile su zasenjene i opsenute oči Hansa Kastorpa sa jedne svetlosti i prizora na drugi, sa dana na noć i sa noći opet na dan. Toga se eto sećao.

Naravno, razmišljao je dalje, da advokat Setembrini vodeći takav život i pored tako obimne delatnosti, nije mogao postati veliki pravnik. Ali opštim načelom prava nadahnjivao se, kako je uveravao njegov unuk, od detinjstva do kraja života; i mada mu je glava bila trenutno malo mutna a organizam jako zauzet sanatorijumskim obedom od šest jela, Hans Kastorp se trudio da razume šta je Setembrini mislio kad je taj princip nazvao »izvorom slobode i napretka«. Pod ovom poslednjom reči Hans Kastorp je dosad razumevao nešto kao razvoj čekrka u toku devetnaestog stoleća; i video je da je g. Setembrini dosta cenio takve stvari, a svakako da drukčije nije činio ni njegov deda. Italijan je ukazivao veliku čast otadžbini svoja dva slušaoca, s obzirom da je tamo pronađen barut — koji je od feudalnog oklopa napravio staro gvožđe — kao i štamparija: jer ona je omogućila demokratsko širenje ideja — to jest širenje demokratskih ideja. On je, dakle, hvalio Nemačku u tom pogledu i ukoliko se ticalo prošlosti, iako je smatrao da je pravo da se baš njegovoj zemlji da palmova grančica, jer je ona, dok su drugi narodi još živeli u mraku predrasuda i ropstva, kao prva razvila zastavu prosvećenosti, obrazovanja i slobode. Ali ako je Setembrini ukazivao osobito poštovanje tehnici i saobraćaju, kao što je to učinio već prilikom prvog susreta sa rođacima kod klupe kraj obronka, izgleda da to ipak nije bilo zarad samih tih sila, već s obzirom na njihov značaj za moralno usavršavanje ljudi — jer, kako je radosno izjavio, on njima pridaje takav značaj. Time što tehnika, reče on, potčinjava sve više prirodu, a vezama koje uspostavlja izgradnjom mreža telegrafa i puteva savlađuje klimatske razlike, ona se pokazuje kao najpouzdanije sredstvo da zbliži narode, da doprinese njihovom međusobnom upoznavanju, da utre put za čovečanski sporazum među njima, da uništi njihove predrasude i, najzad, da dovede do njihovog opšteg ujedinjenja. Ljudski rod je izišao iz mraka, straha i mržnje, ali on korača napred i penje se blistavim putem ka jednom definitivnom stanju simpatije, unutrašnje svetlosti, dobrote i sreće, a na tom putu, reče Setembrini, tehnika je najprobitačnije prevozno sredstvo. Ali govoreći tako on je jednim dahom obuhvatio kategorije koje je dosad Hans Kastorp bio: navikao da zamišlja kao daleko razdvojene. Tehnika i moral! reče on. A zatim je čak govorio i o Spasitelju hrišćanstva koji je prvi objavio načelo jednakosti i ujedinjenja, posle čega je štampa snažno potpomogla širenje toga načela a velika francuska revolucija najzad ga uzdigla do zakona. Mada mu razlozi nisu bili jasni, sve ovo činilo se mladome Hansu Kastorpa zbilja sasvim i potpuno konfuzno, iako se gospodin Setembrini izražavao jasnim i jedrim rečima. Jednom samo, pričao je on, jednom samo u svome životu, i to na početku svoga zrelog doba, njegov ded je bio od srca srećan, a to je bilo u vreme julske revolucije u Parizu. Glasno i jasno je tada objavio da će jednom svi ljudi ta tri pariska dana staviti pored šest dana stvorenja sveta. Ovde je Hans Kastorp morao da lupi rukom o sto i da se zgrane do dna duše. Činilo mu se da je zbilja suviše da neko može tri letnja dana godine 1830, u toku kojih su Parižani sebi dali novi ustav, da stavi pored onih šest u kojima je Gospod bog odvojio zemlju od vode i stvorio večne zvezde, kao i cveće, drveće, ptice, ribe i sve živo, — pa i kasnije, ostavši sam sa Joahimom, on je u razgovoru izrikom nalazio da je to preterano, štaviše prosto nepristojno.

Ali on je rado pristajao da se podvrgne tuđem uticaju, u onom smislu da je prijatno praviti opite, i zato je ugušio u sebi proteste koji su njegovo osećanje pijeteta i njegov dobar ukus podigli protiv Setembrinijevog shvatanja, govoreći sebi da se ono što mu je izgledalo huljenje može nazvati smelošću, a što mu se činilo neukusno moglo je, bar u onim prilikama, da bude velikodušnost i plemenit entuzijazam: tako, na primer, kad je ded Setembrini barikade nazivao »prestolom naroda« i izjavljivao da treba »koplje građaninovo osvetiti na oltaru čovečanstva«.

Hans Kastorp je znao zašto je slušao gospodina Setembrinija, ne bi to baš umeo jasno da kaže, ali je ipak znao. Bilo je u njegovoj pažnji nešto kao osećanje dužnosti, sem onog odsustva odgovornosti koje ima putnik i gost na letovanju, koji se ne zatvara ni pred kakvim utiskom i dozvoljava da stvari utiču na njega, znajući da će sutra ili prekosutra razmahnuti krilima i opet se vratiti svom uobičajenom redu, — dakle nešto kao glas savesti, i to, da budemo tačni, glas i opomena u neku ruku rđave savesti nagonili su ga da sluša Italijana, s nogom prebačenom preko noge i povlačeći dim iz svoje Marije Mančini, ili kad bi se utroje iz Engleske četvrti peli ka Berghofu.

Prema Setembrinijevom, gledištu i izlaganju, dva načela borila su se o svet: sila i pravo, tiranija i sloboda, praznoverje i znanje, princip konzervatizma i princip pokreta u stalnom previranju, princip napretka. Jedan bi se mogao nazvati principom azijatskim a drugi principom evropskim, jer Evropa je zemlja pobune, kritike i aktivnosti koja sve preobražava, dok istočni kontinent oličava nepokretnost, neaktivno mirovanje. Nema sumnje koja će od ove dve sile najzad pobediti — to će biti prosvećenost, razumu shodno usavršavanje. Jer na svom sjajnom putu, čoveštvo je povlačilo za sobom sve nove narode, osvajalo sve više zemlje u samoj Evropi i već počelo da prodire i u Aziju. Ali još mnogo treba do njegove potpune pobede, i svi dobronamerni, svi koji su već dobili svetlost, treba još da učine velike i plemenite napore, dok ne svane dan kad će se srušiti monarhije i religije i u onim zemljama našeg kontinenta koje uistinu nisu imale ni svoj osamnaesti vek ni svoju 1789. Ali taj dan će doći — reče Setembrini smešeći se fino pod svojim brkovima — on će doći, ako ne na golubijim nogama, onda na orlovskim krilima, kao zora opšteg bratimljenja svih naroda u znaku razuma, nauke i prava; i doneće sa sobom Svetu alijansu građanskih demokratija, sjajnu suprotnost onoj triput infamnoj alijansi vladara i njihovih kabineta, kojima je ded Đuzepe bio smrtni neprijatelj, — jednom reči doneće republiku sveta. Ali da bi se došlo do tog krajnjeg cilja, potrebno je pre svega to azijatsko načelo ropstva i konzervatizma pogoditi u centar, u životni nerv njegovog otpora, a to znači — Beč. Austriju treba lupiti po glavi i uništiti, prvo kao osvetu za prošlost, a zatim da bismo pripremili put za carstvo pravde i sreće na zemlji.

Ovaj poslednji obrt i zaključak Setembrinijevih rečitih izliva nije više nimalo zanimao Hansa Kastorpa, naprotiv, nije mu se dopadao; štaviše, kad god bi se ponovio, neprijatno ga je vređao, kao neka lična ili nacionalna mržnja, — da i ne govorimo o Joahimu Cimsenu koji bi namršten okretao glavu i prestajao da sluša, čim bi Italijan zaplivao u te vode, pa je čak i opominjao da je vreme misliti na lečenje, ili pokušavao da promeni razgovor. Ni Hans Kastorp nije smatrao da je dužan da obraća pažnju na takve stranputice — nema sumnje da su one ležale van granica onih uticaja kojima je po opomeni svoje savesti trebalo da se podvrgne u cilju opita, — a savest ga je na to opominjala tako jasno da je uvek, kad bi gospodin Setembrini seo pored njih ili im se u polju pridružio, on sam pozivao Italijana da govori o svojim idejama.

Te ideje i težnje i ti ideali, primetio je Setembrini, u njegovoj kući su porodična tradicija. Jer sva trojica su njima posvetili svoj život i svoje snage, ded, otac i unuk, svaki na svoj način: otac ništa manje od dede Đuzepa, mada nije, kao ovaj, bio politički agitator i borac za slobodu, već miran i nežan naučnik, humanista za svojim pultom. A šta je upravo humanizam? Ljubav prema čovečanstvu, eto to i ništa drugo, a samim tim i politika, i pobuna protiv svega onoga što kalja i ponižava ideju čoveka. Prebacivalisu mu da suviše precenjuje formu; ali i lepu formu je on negovao samo radi ljudskog dostojanstva, kao sjajnu antitezu srednjem veku, koji je ne samo bio ogrezao u mržnji prema čoveku i bio pun praznoverja, već je sramno prezirao formu, i od samog početka Đuzepe je zastupao stvar čoveka, zemaljske interese, borio se za slobodu mišljenja i radost života i smatrao da nebo treba ostaviti vrapcima. Prometej! On je, po njemu, bio prvi humanista, i on je identičan sa onim satanom kome je Karduči spevao himnu... Ah, da su rođaci samo mogli da čuju u Bolonji tog starog neprijatelja crkve kako pecka i grdi hrišćansku sentimentalnost romantičara! Kako grmi protiv Manconijevih svetih pesama! Promesečine, tog romantizma koji je poredio sa »bledom kaluđericom Lunom«! Per Baccho, to je bilo uživanje! I trebalo je samo da čuju kako je Karduči tumačio Dantea — veličao ga je kao žitelja velikoga grada koji je branio delotvornu snagu što preobražava svet i čini ga boljim, a borio se protiv askeze i odricanja od života. Jer imenom »Donna gentile e pietosa« pesnik nije odavao poštu bolešljivoj i mističnoj seni Beatriče: tako se naprotiv zvala njegova žena, koja u spevu personifikuje načelo ovozemaljskog saznanja, praktične životne delatnosti...

Tada je Hans Kastorc čuo i mnogo štošta o Danteu, i to iz najboljeg izvora. Ipak se nije sasvim oslanjao na te podatke, s obzirom na lakomislenost svoga tumača; ali je vredelo svakako čuti da je Dante bio živahan velikovarošanin. A zatim je slušao kako Setembrini govori o sebi i kaže da su se u njegovoj ličnosti, u njemu, unuku Lodoviku, sjedinile težnje njegovih neposrednih predaka, sklonost ka politici njegovog dede i ka humanizmu njegovog oca, jer je on postao književnik, slobodan pisac. Jer književnost nije ništa drugo do ovo: ona je jedinjenje humanizma i politike, jedinjenje koje nastaje utoliko lakše što je sam humanizam već politika, a politika humanizam... Ovde Hans Kastorp naćuli uši i pokuša da razume što je bolje umeo: jer se sad mogao nadati da uvidi koliko je neznanje pivara Magnusa i da shvati zašto je literatura ipak nepšto drugo a ne samo »lepi karakteri«. Da li su, upita Setembrini, njegovi slušaoci ikad čuli štogod o gospodinu Brunetu, Brunetu Latini, pisaru grada Firence oko 1250, koji je napisao knjigu o vrlinama i porocima? Taj pisac je bio prvi koji je Firentincima dao uglađenost i učio ih da govore, i da upravljaju svojom republikom prema pravilima politike. »Eto vam, gospodo!« uzviknu Setembrini. »Eto vam!« I on poče da govori o »reči«, o kultu reči, o elokvenciji, koju nazva trijumfom čovečanstva. Jer reč je čast ljudska, i samo ona čini život dostojnim čoveka. Ne samo humanizam, — humanost uopšte, svako ljudsko dostojanstvo, svako poštovanje čoveka i ljudsko samopoštovanje nerazdvojno je povezano sa rečju, sa književnošću — (»Eto vidiš«, reče Hans Kastorp kasnije svome rođaku, » eto vidiš da je u literaturi glavno lepa reč. Ja sam to odmah zapazio.«) — i tako je i politika povezana s njom, ili tačnije: ona proizlazi iz spajanja, iz jedinstva humanizma i književnosti, jer lepa reč stvara lepo delo. »Vi ste imali u svojoj zemlji«, reče Setembrini, »pre dve stotine godina jednog pesnika, jednog divnog starog kozera, koji je vrlo mnogo polagao na lep rukopis, jer je smatrao da lep rukopis vodi lepom stilu. Trebalo je da ode korak dalje i da kaže da lep stil vodi lepom delanju. Lepo pisati, to bezmalo znači i lepo misliti, a odatle nije daleko do lepog dela. Sva kultura i svako moralno usavršavanje potiču iz duha književnosti, iz toga duha ljudske časti koji je istovremeno i duh humanosti i politike. Da, to je sve jedno te isto, to je jedna te ista sila i ideja, i može se obuhvatiti jedim imenom. A kako glasi to ime? E pa, to ime je sastavljeno iz dobro poznatih slogova, ali čiji smisao i veličanstvo rođaci svakako još nikad nisu sasvim shvatili, — to ime glasi: civilizacija! I kad njegove usne izgovoriše tu reč, Setembrini podiže svoju malu, žutu desnicu, kao da nekom nazdravlja.

Mladi Hans Kastorp je smatrao da sve to vredi čuti, naravno bez ikakvih obaveza i više kao eksperiment, ali je ipak smatrao da je u svakom slučaju vredno čuti, i u tome smislu izrazio se i pred Joahimom Cimsenom o tome, ali je on baš imao termometar u ustima i mogao je da odgovori samo nejasno, a posle je bio suviše zauzet čitanjem cifara i zavođenjem u temperaturni list, da bi mogao da kaže štogod više o Setembrinijevim gledištima. Hans Kastorp je, kao što rekosmo, sve ovo primao u najboljoj nameri i otvarao tome svoju dušu, da bi došao do saznanja: iz čega se pre svega jasno vidi koliko se budan čovek razlikuje od onog što glupo sanja, kakav je bio Hans Kastorp kad je već više puta nazvao gospodina Setembrinija u lice verglašem i iz sve snage pokušavao da ga odgurne zato što »ovde smeta«. Ali, kao budan, slušao ga je učtivo i pažljivo i trudio se pošteno da izgladi i suzbije otpor, koji bi se javio u njemu protiv mentorovog shvatanja i izlaganja. Jer da se nešto u njemu opiralo, ne treba poricati: bio je to onaj raniji stari otpor, koji se u njemu javljao oduvek, kao i otpor koji je naročito proizlazio iz sadašnje situacije, iz njegovih delom posrednih delom zatajenih doživljaja koje je imao sa ovim ljudima ovde.

Šta je čovek, kako se lako vara savest njegova! Kako on ume čak i u glasu dužnosti da načuje dopuštenje za strast! Iz osećanja dužnosti, pravednosti i ravnoteže radi, slušao je Hans Kastorp Setembrinija i dobronamerno je ispitivao njegove poglede na razum, republiku, lepi stil — gotov da se podvrgne uticaju. Ali kasnije je nalazio da pokazuje utoliko više čvrstine ako svojim mislima opet pusti na volju u drugom, u suprotpom pravcu, štaviše — da odmah izrazimo svu našu sumnju ili celo naše mišljenje — on je gospodina Setembrinija slušao samo u tu svrhu da bi od svoje savesti dobio ovlašćenje za slobodno delanje koje mu savest inače ne bi dala. A šta je bilo ili ko se nalazio na toj drugoj strani, suprotnoj patriotizmu, ljudskom dostojanstvu i lepoj književnosti, na strani ka kojoj je Hans Kastorp mislio da opet sme da upravi svoje misli i svoje delanje? Tamo se nalazila... Klavdija Šoša, — troma, crvotočna, sa mongolskim očima; i sećajući se nje (ustalom »sećati se« suviše je uzdržljiv izraz za način na koji se on njoj u duši obraćao), Hansu Kastorpu se opet činilo kao da sedi u čamcu na onom holštajnskom jezeru i okreće zasenjene i opsenute oči sa staklaste svetlosti dana na zapadnoj obali prema noći punoj mesečine kroz koju lutaju magle, na istočnoj strani neba.

TERMOMETAR

Nedelja Hansa Kastorpa računala se od utorka do utorka, pošto je jednog utorka i prispeo. Još pre nekoliko dana platio je u birou svoj drugi nedeljni račun — skroman nedeljni račun od okruglo 160 franaka, skroman i opravdan, po njegovom nahođenju, čak i kad se uopšte ne bi uzela u obzir izvesna neprocenjiva preimućstva boravka ovde, baš zato što se ne mogu izračunati u novcu, niti izvesni dodaci — koji bi se naravno mogli izračunati kad bi se samo htelo, kao na primer muzika na terasi svake druge nedelje i predavanja doktora Krokovskog — već samo i isključivo pansion, ono što se pruža kao stan i hrana, udobna soba i pet ogromnih obeda.

»Nije mnogo, pre je jevtino, ne možeš se žaliti da te ovde globe«, reče gost pacijentu. »Tebi, dakle, treba okruglo 650 franaka mesečno za stan i hranu, a u to je uračunato i lečenje. Uzmimo da daješ mesečno još trideset franaka na napojnice, ako se ponašaš kako valja i ako ti je stalo do ljubaznih lica. To čini 680. Dobro. Reći ćeš mi da ima još troškova i izdataka. Tu su i drugi izdaci, za piće, kozmetiku, cigare, ponekad čovek napravi izlet, izveze se kolima, recimo, a s vremena na vreme naiđe račun za obućara i krojača. Ali računajući sve u svemu, ti i pored najbolje volje ne trošiš mesečno ni hiljadu franaka! Čak ni osam stotina. A to ne iznosi ni 10.000 maraka godišnje. Više nije ni u kom slučaju. I to ti je dovoljno za život.«

»Računanje napamet — pet!« reče Joahim. »Nisam ni znao da si tako vešt u tome. A što odmah izvodiš račun za čitavu godinu, to zbilja znači ne biti sitničar. Nesumnjivo si nešto naučio ovde gore. Znaš da ne pušim, a nadam se da neću ovde ni odelo morati da pravim, — ne, hvala lepo!«

»Znači da sam čak i suviše računao«, reče Hans Kastorp malo zbunjen. Kako se samo moglo dogoditi da svom rođaku stavi u račun cigare i nova odela! A što se tiče njegove veštine da računa napamet, to je bila samo varka i zabluda Joahimova u pogledu njegovih prirodnih darova. Jer kao u svemu drugom, on je i u ovom bio pre spor i bez žara, i u ovom slučaju njegov brzi proračun nije bio nikakva improvizacija već je počivao na pripremi, i to pismenoj pripremi: jedne večeri, za vreme obaveznog odmaranja (jer i on je uveče ležao na balkonu, pošto su to svi činili), Hans Kastorp se bio naročito digao sa odlične stolice za odmaranje da bi, gonjen jednom iznenadnom mišlju, doneo iz sobe hartiju i olovku da računa. I tako je utvrdio da je njegovom rođaku, ili tačnije da je ovde uopšte, sve u svemu, potrebno 12.000 franaka godišnje, i, više u šali, u sebi zaključio da, što se njega lično tiče, on ima više nego što mu treba za život ovde, pošto je njegov prihod iznosio nekih 18—19.000 franaka godišnje.

Tako je, dakle, još pre tri dana bio platio svoj račun od druge nedelje, uz zahvalnost i priznanicu, što je značilo da se nalazio usred treće i po planu poslednje nedelje svog boravka ovde gore. Iduće nedelje doživeće još jedan od onih koncerata koji se ponavljaju svakih četrnaest dana, a u ponedeljak isto tako prisustvovaće još jednom od predavanja doktora Krokovskog, održavanim takođe u dvonedeljnim razmacima —tako reče sebi a i svome rođaku — a u utorak ili sredu otputovaće i ostaviće Joahima samog, sirotog Joahima, kome je Radamant dosudio ko zna još koliko meseca, i čije se blage, crne oči uvek tužno zamute kad god se spomene Kastorpov odlazak, koji se tako naglo približava. Blagi bože, kud je nestalo ovog odmora! Protekao, proleteo, prošao — čovek zbilja ne bi umeo reći kako. Najzad, to je ipak bio čitav dvadeset i jedan dan koji su imali da provedu zajedno, dugi niz dana, kome se na početku nije mogao lako ni kraj sagledati. I sad su najednom od toga ostala samo još tri-četiri tričava dana, neznatan ostatak, bez sumnje malo značajniji usled one dve periodične promene običnog dana, ali ispunjen mislima na pakovanje i rastanak. Ovde gore tri nedelje nisu značile gotovo ništa — to su mu odmah svi rekli. Ovde je najmanja vremenska mera mesec dana, rekao je Setembrini, i kako bavljenje Hansa Kastorpa nije dostizalo tu meru, nije ni bilo nikakvo bavljenje i predstavljalo je samo kratku posetu »forme radi«, kako se ono izrazio savetnik Berens. Da li je zavisilo od pojačanog opšteg sagorevanja to što je vreme ovde prolazilo tako munjevitom brzinom? Takva rapidnost života bila je, istina, uteha za Joahima, s obzirom na onih pet meseca koji mu još preostaju, ako toliko samo bude dosta. Ali za ove tri nedelje trebalo je da malo bolje motre na vreme, kao što se to čini dok se meri temperatura, kad sedam propisanih minuta postanu tako značajan razmak vremena... Hans Kastorp je od srca sažaljevao svoga rođaka, kome se u očima mogla čitati žalost što će uskoro izgubiti prisnog druga — sažaljevao ga je zaista neobično mnogo, kad pomisli da će jadnik ostati sad zauvek bez njega, dok će on opet živeti u ravnici i raditi u službi tehnike i saobraćaja koji spajaju narode. Osećao je zbilja silno sažaljenje, od koga su ga u nekim trenucima gotovo bolele grudi, tako silno i živo da je ponekad ozbiljno sumnjao da će imati srca i biti u stanju da Joahima ostavi ovde sama. Do te mere ga je ponekad tištalo to osećanje, i svakako da je ono bilo razlog što je sam on sve manje govorio o svom odlasku; Joahim je baš bio taj koji je s vremena na vreme započinjao razgovor o tome, dok Hans Kastorp, kao što rekosmo, izgleda iz urođenog osećanja takta do poslednjeg trenutka nije hteo da misli na to.

»Nadajmo se bar«, reče Joahim, »da si se oporavio kod nas i da ćeš, kad se spustiš, osetiti da si se okrepio.«

»Dakle, pozdraviću ih sve od tebe«, odgovori Hans Kastorp, »i reći im da ćeš najkasnije za pet meseca i ti doći. Oporavio? Misliš, da li sam se oporavio za ovih nekoliko dana? Nadam se da jesam. Čak i za ovako kratko vreme moralo je da bude nekog oporavka. Istina, bilo je ovde za mene toliko novih utisaka, novih u svakom pogledu, vrlo nadražujućih, ali i zamornih za duh i telo. Nemam osećanje da sam s njima izišao nakraj i da sam se aklimatizovao, što je u stvari prvi uslov za svaki oporavak. Marija je, hvala bogu, ona stara, otpre nekoliko dana ima mi opet onaj stari ukus. Ali s vremena na vreme moja se maramica i dalje zacrveni kad je upotrebim, a ni proklete vatre u licu i onog besmislenog lupanja srca neću se izgleda dokraja osloboditi. Ne, ne, o nekoj aklimatizaciji se kod mene upravo ne može govoriti, a i kako bi moglo posle tako kratkog vremena? Trebalo bi duže pa da se čovek ovde aklimatizuje i savlada sve čudne utiske, i tek onda bi moglo da počne oporavljanje i gojenje. Šteta. Kažem »šteta«, jer je bilo nesumnjivo pogrešno s moje strane što za ovaj boravak nisam odredio više vremena — jer, najzad, bilo ga je. Tako mi se čini da ću se kod kuće, dole u ravnici, pre svega morati da oporavljam od »oporavljanja« i tri nedelje samo da spavam, toliko mi se ponekad čini da sam iznuren. I na sve to došao je još i ovaj vraški katar...«

Izgledalo je zaista da će se Hans Kastorp vratiti kući sa prvorazrednom kijavicom. Bio je nazebao, verovatno dok je po propisu ležao na balkonu, i to — da nagađamo još jednom — za vreme ležanja uveče, što je činio otpre nekoliko dana, uprkos vlažnog i hladnog vremena, koje je davalo utisak da se neće popraviti pre njegovog odlaska. Čuo je, međutim, da se ovo vreme ne smatra za ružno; ovde gore nije uopšte ni postojao pojam ružnog vremena, nikakvog se vremena nisu plašili, jedva su se na njega obazirali; i sa osobinom mladosti da lako prima i povinuje se, sa svom njenom gotovošću da se prilagodi mislima i običajima sredine u kojoj se baš nalazi, Hans Kastorp beše počeo i sam da usvaja tu ravnodušnost.

Moglo je da lije kao iz kabla, ipak se nije smatralo da je zbog toga vazduh manje suv. On to zaista i nije bio, jer je čoveku i dalje lice gorelo kao da je u pregrejanoj sobi ili kao da je popio mnogo vina. A što se tiče hladnoće, koja je bila osetna, ne bi bilo mnogo pametno bežati od nje u sobu, jer pošto nije padao sneg, nije se grejalo, a sedeti u sobi nije bilo niukoliko ugodnije nego ležati na balkonu, u zimskom kaputu i zamotan, prema svim pravilima veštine, u dva dobra ćebeta od kamilje dlake. Naprotiv i obrnuto: ovaj poslednji položaj bio je nesravnjeno ugodniji, bio je to naprosto najprijatniji položaj u kome se Hans Kastorp, koliko se sećao, ikad nalazio, —i u ovom svom rasuđivanju nije se dao zavesti time što je nekakav književnik i karbonar taj položaj nazvao »horizontalnim«, dajući ovoj reči pakostan i zlonameran smisao. Nalazio je da je u tom položaju prijatno, naročito uveče, kad bi pored njega na stočiću gorela lampa a on, utopljen u ćebad, sa opet ukusnom Marijom Mančini u zubima, uživao u svim tim teško objašnjivim preimućstvima ovog tipa stolice za ležanje; vrh nosa mu je istina bio smrznut, a knjigu — bila je to još ona ista, Ocean steamships — držao je rukama dakako crvenim i ukočenim od hladnoće, i kroz balkonski svod gledao sve tamniju dolinu, ukrašenu svetiljkama mestimice rasutim, mestimice gusto zbijenim, odakle je gotovo svake večeri, i to najmanje jedan čas, dopirala muzika — prijatno prigušeni zvuci dobro poznatih melodija: bili su to odlomci iz opera, partije iz Karmena, Trubadura ili Čarobnog strelca, pa skladni, poletni valceri, marševi, kod kojih je, oduševljen, klimao glavom uz takt, i po koja vesela mazurka. Ne, ona se u stvari zvala Marusja, ta devojka s malim rubinom, a u susednoj lođi, iza zida od debelog mlečnog stakla, ležao je Joahim, s kojim bi Hans Kastorp s vremena na vreme izmenjao poneku reč, s pažnjom, vodeći uvek računa o drugim »horizontalcima«. Joahimu je u njegovoj lođi bilo isto tako dobro kao i Hansu Kastorpu, iako nije bio muzikalan i nije umeo tako da uživa u večernjim koncertima. Šteta za njega! Umesto toga, on je svakako čitao rusku gramatiku. A Hans Kastorp je ostavio Ocean steamships na ćebe i od srca uživajući slušao muziku, pronicao sa zadovoljstvom u prozirnu dubinu njene kompozicije i osećao tako prisno uživanje u ponekoj karakterističnoj i skladnoj melodijskoj inspiraciji, da se onda samo sa neprijateljstvom sećao Setembrinijevih reči o muzici, njegovih tako neprijatnih izjava, kao što je, na primer, ona da je muzika politički sumnjivog karaktera — što zaista nije bilo ništa bolje od primedbe deda-Đuzepa o julskoj revoluciji i šest dana za koje je stvoren svet.

Joahim, dakle, nije uživao toliko u muzici, a nije znao ni za aromatično zadovoljstvo od pušenja, ali je inače ležao isto tako udobno u svojoj lođi, zaštićen i zadovoljan. Dan se završio, za ovaj put sve je svršeno, čovek je bio siguran da se danas ništa više neće dogoditi, da neće biti nikakvih uzbuđenja, da se od muskulature srca neće više tražiti nikakav napor. Ali u isto vreme čovek je bio siguran da će se sutra sve opet ponoviti, sa svom verovatnoćom koja izlazi iz skučenog, povoljnog i u svemu uređenog načina života; i ta dvostruka sigurnost i zaštićenost, zajedno sa muzikom i ponovnim uživanjem u aromi Marije Mančini, učinila je da se mladi Hans Kastorp, dok je tako ležao uveče, nalazio u stanju istinske sreće.

Ali sve to nije sprečilo da gost i mekušni novajlija ne nazebe svojski na tom obaveznom ležanju (ili ma gde drugde). Izgledalo je da će dobiti jaku kijavicu; ona mu je pritiskala čeonu duplju, resica u grlu bila mu je ranjava i bolela ga je, vazduh mu nije prolazio kao obično kroz kanal od prirode za to predviđen, već se probijao hladan, sa teškoćom i neprestano dražeći na kašalj. Glas mu je preko noći dobio boju potmulog basa, kao da je pregoreo od jakih pića, i, kako reče, te noći nije oka sklopio, pošto ga je suvo grlo gušilo i teralo da se neprestano prevrće po jastuku.

»To je do krajnosti neprijatno«, reče Joahim, »i skoro nezgodno. Nazeb, treba da znaš, ovde nije reçu, tvrde da ne postoji. Zvanično mišljenje je da ga suv vazduh sprečava, i kao pacijent čovek bi se kod Berensa zlo proveo kad bi rekao da je nazebao. Ali s tobom je nešto drugo, ti najzad imaš pravo na to. Bilo bi dobro ako bismo još mogli da presečemo katar; u ravnici, zna se kakva je praksa, ali ovde — sumnjam da bi se ovde za to dovoljno interesovali. Bolje da se čovek ovde ne razboli, niko o tome ne vodi računa. To je stara istina, i ti ćeš je, eto, najzad iskusiti. Kad sam ja došao, bila je ovde jedna gospođa koja se cele nedelje držala za uvo i žalila na bolove, i najzad ga je Berens pogledao. »Možete biti potpuno spokojni«, reče, »tuberkulozno nije.« Nego, moramo da vidimo šta se može učiniti. Reći ću to sutra izjutra maseru, kad dođe kod mene: to je zvaničan put. A on će sprovesti dalje, pa će se valjda ipak nešto učiniti za tebe.«

Tako reče Joahim; i zvaničan put pokaza se kao dobar. Već u petak, kad se Hans Kastorp vratio sa jutarnje šetnje, neko zakuca na vrata njegove sobe, i tako je došlo do ličnog poznanstva sa gospođicom fon Milendonk ili »gospođom nastojnicom«, kako su je zvali. Dotle je samo izdaleka viđao ovu očigledno vrlo zaposlenu ženu, kad prelazi hodnik, izlazeći iz jedne bolesničke sobe da bi ušla u drugu, prekoputa, ili bi je ugledao kad se za trenutak pojavi u trpezariji i čuo tada njen kreštavi glas. Sad ga je, eto, lično udostojila posete; privučena njegovim katarom, zakucala je koščatom rukom, odsečno i kratko, na vrata njegove sobe i ušla gotovo pre nego što je i rekao »slobodno«, nagnuvši se na pragu još jednom unazad da bi se uverila da nije pogrešila broj sobe.

»Trideset i četiri«, zakreštaa ne spuštajući glas. »Tako je. Čoveče, on me dit que vous pris froid, I hear you have caught a cold, ich höre, Sie sind erkältet, čujem da ste nazebli? Kojim jezikom da govorim sa vama? Nemački. vidim već. Ah, gost mladoga Cimsena, vidim već. Moram u operacionu salu. Tamo je jedan što treba da dobije narkozu, a jeo je salatu od boranije. Ako čovek ne otvara oči na sve strane ... A vi, čoveče, kažete da ste ovde nazebli?«

Hans Kastorp je bio zapanjen načinom govora ove stare dame i plemićke. Dok je govorila prelazila je preko sonstvenih reči, nemirno uvijala vratom, krećući neprestano glavom i njuškajući uzdignuta, nosa, kao što čine životinje u kavezu, a pred sobom je držala svoju pegavu desnu ruku, malo stegnutu, s palcem uzdignutim, klateći je u zglavku, kao da hoće da kaže: »Brzo, požurite! Ne slušajte šta ja govorim, već govorite sami, pa da idem!« Imala je četrdesetak godina, bila je sićušna rasta, bez oblika, na sebi je imala beli bolnički mantil, stegnut pojasom, na čijim je grudima visio krst od granata. Ispod bolničke kape virila joj je retka, riđa kosa, njene vodnjikavo plave oči, zapaljenih kapaka, povrh toga sa već prilično razvijenim čmičkom na jednom od njih, imale su nestalan. pogled, nos joj je bio prćav, usta šorava, a sem toga je donju usnu, krivu i isturenu, u govoru pokretala kao lopatu. Hans Kastorp ju je posmatrao sa svom skromnom i trpeljivom ljubaznošću, punom poverenja, koja mu je bila urođena.

»Kakav je to nazeb, a?« upita glavna sestra opet, pokušavajući da očima da prodiran pogled, ali joj to ne pođe za rukom, jer one skliznuše u stranu. »Mi ne volimo takve nazebe. Da li vi često nazebete? Nije li i vaš rođak imao često nazeb? A koliko vam je godina? Dvadeset i četiri? U tim godinama hoće. I sad ste došli ovamo gore i nazebli? Ovde ne bi trebalo da govorimo o »nazebu«, poštovani čoveče, to su vam samo blebetanja od dole.« (U njenim ustima je reč »blebetanje« imala nečeg sasvim odvratnog i pustolovnog, onako kako ju je ona izgovarala, pokrećući donjom usnom kao lopatom.) »Vi imate najlepši katar bronhija, to priznajem, to vam se vidi već po očima.« (I ona opet pokuša da ga pogleda u oči prodirnim pogledom, opet bez stvarnog uspeha.) »Ali katar ne dolazi od nazeba, već od neke infekcije za koju smo bili prijemčivi, i pitanje je samo da li je to neka naivna infekcija ili pak neka manje naivna, sve drugo je blebetanje.« (Opet to grozno »blebetanje«!) »Moguće je da ste vi pre skloni kakvoj naivnoj formi nazeba«, reče i pogleda ga svojim već prilično razvijenim čmičkom, ni sam nije znao kako. »Evo vam jedno naivno antiseptično sredstvo. Možda će vam pomoći.« I iz crne kožne torbe koja joj je visila o pojasu izvuče jedan paketić i stavi ga na sto. Bio je to formol. »Uostalom, izgledate zajapureni, kao da imate vatru.« I ona se i dalje trudila da ga gleda pravo u lice, ali uvek pogledom koji je pomalo skretao u stranu. »Jeste li izmerili temperaturu?«

On reče da nije.

»A zašto niste?« upita ona i njena kriva i isturena donja usna ostade viseći u vazduhu.

Ćutao je. Dobri Hans Kastorp bio je još tako mlad da je mogao da zanemi kao đače u školi, koje stoji u klupi, ne zna da odgovori i ćuti.

»Da li vi uopšte merite temperaturu?«

»Pa da, gospođo nastojnice. Kad imam vatru.«

»Čoveče, pa ljudi je pre svega mere da bi videli da li imaju vatru. A po vašem mišljenju, sad je nemate?«

»Ne znam sigurno, gospođo nastojnice, ne mogu baš da pravim razliku. Malo sam vreo i zimogrožljiv još otkako sam stigao ovde.«

»Aha. A gde vam je termometar?«

»Nemam ga ovde, gospođo nastojnice. Šta će mi? Došao sam ovamo samo u posetu, ja sam zdrav

»Blebetanje! Jeste li me zvali zato što ste zdravi?«

»Ne«, nasmeja se on učtivo, »već zato što sam malo...«

» nazebao. Da, imali smo mi već često takve nazebe. Evo!« reče i opet potraži po svojoj torbi i izvuče dve duguljaste futrole, jednu crnu a drugu crvenu, koje takođe stavi na sto. »Ovaj ovde košta tri i po franka, a ovaj ovde pet franaka. Naravno, bolje ćete proći ako uzmete ovaj od pet. On može da vam traje za čitav život, ako pazite kad s njim rukujete.«

On, smešeći se, uze sa stola crvenu futrolu i otvori je. Lepo, kao kakav adiđar, ležao je stakleni instrument u udubljenju napravljenom tačno prema njegovom obliku i postavljenom crvenom kadifom. Celi stepeni bili su obeleženi crvenim crtama, deseti delovi crnim. Cifre su bile crvene, a donji uži deo ispunjen blistavo sjajnom živom. Živin stub stajao je nisko, daleko ispod normalne toplote tela.

Hans Kastorp je znao šta je dužan sebi i svome ugledu.

»Uzeću ovaj«, reče, čak i ne pogledavši drugi. »Ovaj od pet. Smem li vam odmah...«

»U redu!« zakrešta nastojnica. »Ne treba nikako cicijašiti kad je u pitanju važna kupovina. Nije hitno, biće vam već stavljeno u račun. Dajte mi ga, prvo ćemo sasvim da ga smanjimo, da ga sabijemo sasvim do dole — ovako.« I ona mu uze termometar iz ruke, tresnu njime nekoliko puta kroz vazduh, i sabi živu još dublje, ispod 35. »Popeće se već, skočiće već, taj Merkur!« reče. »Evo vam vaše nove tekovine. Vi bez sumnje već znate kako se to kod nas radi? Pod vaš poštovani jezik, pa držati sedam minuta, i tako četiri puta dnevno, ali dobro ga stegnuti cenjenim usnama. Zbogom, čoveče! Želim vam dobar ishod!« I ona iziđe iz sobe.

Hans Kastorp, koji se beše poklonio, stajao je kraj stola i gledao u vrata kroz koja je izišla, i u instrument koji je ostavila. »To je dakle glavna sestra fon Milendonk«, pomisli. »Setembrini je ne trpi, i istina je da ima neprijatnih osobina. Čmičak nije baš lep, ali ga svakako nema uvek. Ali zašto me uvek oslovljava sa »čoveče«? Sasvim je familijarno i čudnovato. I eto, prodala mi je termometar —izgleda da ih uvek ima po dva-tri u torbi. Kažu da ih ovde svuda ima, u svim radnjama, Joahim kaže i tamo gde ih nikad ne bi očekivao. Ali ja nisam morao da se mučim oko kupovine, sam mi je pao u krilo.«

On izvadi iz futrole tanani instrument, osmotri, ga, a zatim poče nemirno da hoda po sobi držeći ga u ruci. Srce mu je lupalo brzo i snažno. Pogleda otvorena balkonska vrata, a zatim pođe ka sobnim vratima, gonjen nekom željom da potraži Joahima, ali se predomisli i opet stade kraj stola, nakašljavši se da bi proverio da li mu je glas promukao. Zatim poče jako da kašlje. »Da, treba da vidim da li imam vatru usled kijavice«, reče i brzo otavi termometar u usta, metnuvši kraj sa živom pod jezik, tako da mu je instrument strčao ukoso nagore između usana, kojima ga je čvrsto stegao da ne bi ulazio vazduh spolja. Potom pogleda na ručni sat: bilo je pola deset prošlo šest minuta. I on poče da čeka da prođe sedam minuta.

»Ni sekund više«, pomisli, »ali ni sekund manje Na mene se mogu osloniti, u oba slučaja. Nemaju potrebe da mi ga zamene »nemom sestrom« kao kod one devojke o kojoj je pričao Setembrini —Otilije Knajfer.« I on poče da hoda po sobi, pritiskujući jezikom instrument.

Vreme je milelo, činilo mu se da je određeni rok beskrajan. Kad je pogledao kazaljku na satu, tek je bilo prošlo dva i po minuta, a on se bio uplašio da ne propusti trenutak. Uradio je bezbroj stvari: uzeo je neke predmete i opet ih vratio na mesto izišao na balkon, pazeći da ga rođak ne primeti, prešao pogledom predeo, tu visoravan čiji su mu svi oblici bili već tako prisno poznati, sa svim svojim čukama, grebenima i liticama, sa isturenom kulisom Brembila s leve strane, čija se grbina spuštala koso ka naselju a bokove joj pokrivalo kržljavo šipražje, sa nizom brda s desne strane, čija je imena isto tako dobro znao, i sa Altajnvandom koji, posmatran odavde, kao da je zatvarao dolinu s juga. Gledao je na staze i leje baštenske zaravni, na veštačku pećinu, srebrnu jelu, slušao neko šaputanje koje je dolazilo sa terase za ležanje, i vratio se opet u sobu, trudeći se da popravi položaj instrumenta u ustima, a zatim pokretom ruke zadiže rukav sa zglavka i prinese levicu licu, i nađe da je najzad, s mukom i nevoljom, prošlo šest minuta, kao da ih čovek gura, muva i rita. A kako se, stojeći nasred sobe, bio sasvim zaneo i svojim mislima pustio na volju, poslednji još preostali minut neprimetno umače, kao da je dobio krila, još jedan pokret rukom pokaza mu da je sedmi minut neprimetno promakao, i da je već bio malo zakasnio: trećina osmog minuta već je pripadala prošlosti. Pomislivši u sebi da to ne mari ništa, da za ishod ne čini i ne znači ništa, istrže termometar iz usta i zbunjenim očima zagleda se u njega.

Nije mogao odmah da razazna podatak: sjaj žive poklapao se sa refleksom pljosnatog staklenog omota, čas je izgledalo da je stub sasvim gore, čas da ga uopšte nema; on prinese instrument očima, okretaše ga na jednu pa na drugu stranu, ali ništa nije razaznao. Najzad, posle jednog srećnog pokreta, slika postade jasna, on zadrža čvrsto ruku i brzo stavi u pokret svoj mozak. Zaista, živa je bila skočila, dobro skočila, stub se bio popeo prilično visoko, stajao je nekoliko crtica iznad granice normalne toplote: Hans Kastorp je imao 37,6.

Usred bela dana, između deset i pola jedanaest, 37,6 — to je suviše! To je bila zbilja »temperatura«, vatra kao posledica infekcije kojoj je bio podložan, i sad je samo pitanje kakva je to bila infekcija. 37,6 — pa više nije imao ni Joahim, više ovde nije imao niko, sem ako nije bio teško bolestan i moribund i ležao u postelji, ni Klefeldova sa pneumotoraksom, ni... pa ni madam Šoša. Naravno da u njegovom slučaju to nije bilo baš isto, — kod njega je prosto vatra od nazeba, kako se to dole nazivalo. Ali to se. ipak nije moglo potpuno razlikovati i tačno izdvojiti; Hans Kastorp nije verovao da je temperaturu dobio tek otkako je nazebao i morao je zažaliti što još ranije nije konsultovao živu, odmah u početku, kako mu je savetnik Berens to bio preporučio. Taj savet bio je sasvim pametan, sad se to videlo, i Setembrini nije apsolutno imao pravo što se tome onako podrugljivo smejao — Setembrini, sa svojom republikom i lepim stilom. Hans Kastorp je prezirao republiku i lepi stil dok je sve iznova proveravao podatak na termometru, živu koju je usled odbleska gubio iz vida više pokazivao tačno 37,6, i to rano pre podne.

Bio je silno uzbuđen. Nekoliko puta prošao je kroz sobu sa termometrom u ruci, držeći ga vodoravno da ga ne bi nekako poremetio vertikalnim potresima, zatim ga stavi vrlo pažljivo na umivaonik, i pre svega ode sa vrskaputom i ćebadima na balkon, da leži. Sedeći, prebaci ćebad oko sebe kao što je bio naučio, već izvežbanom rukom, prvo sa strane, pa od dole, jedno pa drugo, a zatim je mirno ležao, očekujući vreme drugog doručka i Joahimov dolazak. Ponekad bi se nasmešio tako kao da se smeška na nekoga. Ponekad bi mu se digle grudi usled nekog uzdrhtalog gušenja, i onda bi morao da se zakašlje iz svojih kataralnih grudi.

Joahim ga zateče kako još leži, kad je u jedanaest časova, pošto je gong odjeknuo, došao k njemu da idu na doručak.

»Šta je sad?« upita začuđen, prilazeći stolici.

Hans Kastorp je ćutao neko vreme i gledao preda se. Zatim odgovori:

»Eto, najnovije je da imam malu temperaturu.«

»Šta to treba da znači?« upita Joahim. »Da nemaš možda groznicu?«

Hans Kastorp opet ne odgovori odmah, i posle kratkog vremena reče sa izvesnom tromošću sledeće:

»Grozničav sam ja, dragi moj, još odavno, već sve vreme ovde. Ali sad nije u pitanju subjektivno osećanje već egzaktna činjenica. Merio sam temperaturu.«

»Merio si temperaturu? A čime?« uzviknu Joahim zgranut.

»Pa razume se termometrom«, odgovori Hans Kastorp, ne bez izvesne strogosti i poruge. »Glavna sestra mi je prodala jedan. Zašto se ona uvek obraća sa »čoveče«, to ne razumem; korektno svakako nije. Ali mi je na brzu ruku prodala odličan termometar, a ako hoćeš da se uveriš koliko pokazuje, eno ga unutra, na umivaoniku. Povećanje je minimalno.«

Joahim se okrete nalevo-krug i ode u sobu. Kad se vratio, reče s oklevanjem:

»Da, tako je, 37 koma pet i po.«

»Znači, malo se spustio«, odgovori Hans Kastorp brzo. »Bilo je šest.«

»Ovo se nikako ne može nazvati minimalnim za pre podne«, reče Joahim. »Lepa parada«, reče dok je stajao pred stolicom svoga rođaka kao što se stoji pred »lepom paradom«: podbočenih ruku i oborene glave. »Moraćeš u postelju.«

Hans Kastorp je za to već imao spreman odgovor.

»Ne mogu da razumem«, reče on, »zašto treba da legnem sa 37,6, a ti i toliki drugi, koji nemate ništa manje, vi se slobodno šetate.«

»Ali to je nešto drugo«, reče Joahim. »Kod tebe je to akutno i naivno. Ti imaš vatru od nazeba.«

»Prvo«, odvrati Hans Kastorp i čak poče da deli svoj odgovor na »prvo« i »drugo«, »Ne razumem zašto čovek sa naivnom vatrom — pretpostavimo da tako nešto postoji — mora da čuva postelju, a sa drugom ne mora. I drugo, kažem ti da od kijavice nisam dobio veću vatru nego što sam je beć ranije imao. Mišljenja sam«, zaključi on, »da 37,6 ostaje 37,6. Kad vi s tim možete da šetate, mogu i ja.«

»Ali ja sam morao da ležim četiri nedelje kad sam, stigao«, primeti Joahim, »i tek kad se pokazalo da temperatura ne prolazi i pored ležanja u postelji, smeo sam da ustanem.«

Hans Kastorp se nasmehnu.

»Pa šta?« upita on. »Držim da je kod tebe bilo nešto drugo. Čini mi se da dolaziš u protivrečnost. Prvo praviš razliku, a posle kažeš da je jedno isto. To je blebetanje...«

Joahim se obrte na petama, a kad se opet okrenuo prema rođaku, videlo se da je njegovo preplanulo lice postalo za nijansu tamnije.

»Ne«, reče, »ja ne kažem da je isto, ti praviš zbrku. Hoću samo da kažem da si svojski nazebao, uostalom i po glasu ti se poznaje, i da treba da legneš da bi prekratio proces, pošto iduće nedelje želiš da se vratiš kući, Ali ako nećeš — mislim: ako nećeš da legneš — onda ne moraš. Ja ti ne izdajem nikakve naredbe. U svakom slučaju sad moramo na doručak. Požuri, vreme je već prošlo.«

»Tačno. Hajdemo!« reče Hans Kastorp i zbaci ćebad sa sebe. On uđe u sobu da četkom malo dotera kosu, i dok je to radio, Joahim još jednom pogleda termometar na umivaoniku, što je Hans Kastorp posmatrao izdaleka. Zatim se spustiše, ćuteći, i još jednom sedoše na svoja mesta u trpezariji gde je, kao uvek u ovo vreme, sve bleštalo od silnog mleka.

Kad je devojka patuljak donela Hansu Kastorpu kulmbaško pivo, on ga vrati ozbiljna izraza. Reče da danas radije neće da pije pivo, neće da pije ništa, samo gutljaj vode. To izazva senzaciju. Kako to? Otkud ta promena? Zašto neće pivo? — Ima malu vatru, reče Hans Kastorp nemarno. Minimalno. 37,6.

Na to počeše da mu prete kažiprstom — bilo je vrlo čudno videti ih. Uzeše vragolast izraz lica, stadoše da vrte glavom, da žmirkaju jednim okom i da mu prete prstom, kao da su čuli nešto nepristojno i pikantno o nekom ko se izdavao za čednog. »Nije valjda, zar vi?« reče nastavnica, a maljavi obrazi joj pocrveneše dok mu je, smešeći se, pretila prstom. »Lepe stvari čujemo, vi, obešenjače jedan. Pazi ti njega!« — »Gle ti samo!« reče i gospođa Šter i popreti mu svojim kratkim i crvenim patrljkom, podigavši ga čak do nosa. »Temperaturu dakle ima gospodin gost! Lepo bogami, dobar ste mi vi, pravi veseljak!« — Čak i ruska starica za gornjim delom stola, kad je vest doprla do nje, pripreti mu šaljivo i prepredeno; lepa Marusja, koja ga je dotle jedva primećivala, naže se i pogleda ga, pritiskujući namirisanu maramicu na usta, pogleda ga svojim okruglim, tamnosmeđim očima, i ona preteći mu; pa i doktor Blumenkol, kome je gospođa Šter ispričala novost, nije mogao a da se ne pridruži ostalima u toj pretnji, mada naravno ne gledajući Hansa Kastorpa; samo je mis Robinson ostala ravnodušna i uzdržljiva kao uvek. Joahim, ozbiljna izraza, beše oborio oči.

Hans Kastorp, polaskan tolikim zadirkivanjem, mislio je, u skromnosti, da treba da se brani. »Ama ne«, reče on, »vi se varate, moj slučaj je tako naivan da se naivniji ne može zamisliti, imam samo kijavicu, vidite: oči mi suze, grudi su mi pune šlajma, kašljem skoro celu noć, to je dosta neprijatno...«

Ali oni ne htedoše da prime njegova izvinjenja, smejali su se i odmahivali rukama uzvikujući: »Da, da, znamo mi to, samo izgovor, vatra od nazeba, znamo već, znamo!« I najednom su svi zahtevali da Hans Kastorp smesta ode da se pregleda. Ova novost ih je uzbudila; od svih sedam stolova, za ovim je, dok se doručkovalo, bilo najživlje. Naročito je gospođa Šter, zajapurena, jogunasta lica nad nabranom jakom, sa malo ispucalom kožom na obrazima, ispoljavala skoro divljačku govorljivost i nadugačko i naširoko pričala o zadovoljstvima kašljanja. Da, to je neosporno vrlo zabavno uživanje, kad duboko u grudima osetite golicanje, sve jače i jače, i kad se u grču i naprezanju spustite sasvim duboko da biste zadovoljili taj nadražaj; to vam je zadovoljstvo slično onom kad nastupi silna i neodoljiva želja za kijanjem i kad sa izrazom opijenosti nekoliko puta žestoko udahnete i izdahnete vazduh, pa se onda sa slašću opustite i zaboravljajući ceo svet predate blaženstvu eksplozije. A to se ponavlja dva i tri puta. To su vam besplatna uživanja u životu, isto kao, na primer, kad u proleće češemo promrzline što tako slatko svrbe, češemo svojski i svirepo, do krvi i besa i slasti, i ako se tada slučajno pogledamo u ogledalo, ugledamo u njemu satanski iskrivljeno lice.

Sa tako groznim pojedinostima govorila je neobrazovana gospođa Šter sve dok se ovaj kratak ali obilan obed nije završio i rođaci pošli na svoju drugu prepodnevnu šetnju, dole u Davos-mesto. Joahim je uz put bio zamišljen, a Hans Kastorp se gušio u kijavici i kašljucao neprestano iz škripavih grudi. Na povratku Joahim reče:

»Da ti predložim nešto. Danas je petak. Sutra posle ručka ja idem na redovan mesečni pregled. To nije opšti pregled, ali Berens me okuca malo i izdiktira Krokovskom neke podatke koje ovaj zabeleži. Ti bi mogao da pođeš sa mnom i da zamoliš da tom prilikom i tebe malo oslušne. Smešno je — ali da si kod kuće, pozvao bi Hajdekinda. A ovde, gde imaš dvojicu specijalista u kući, šetaš i ne znaš na čemu si i koliko je to ozbiljno kod tebe i da li ne bi možda bilo bolje da legneš.«

»Lepo«, reče Hans Kastorp. »Kako hoćeš. Naravno, to mogu da uradim. I čak će biti interesantno za mene da prisustvujem i jednom pregledu.«

Tako se složiše; a kad su stigli gore pred sanatorijum, slučaj je hteo da sretnu lično savetnika Berensa i tako im se pružila prilika da smesta iznesu svoju molbu.

Berens je baš izlazio iz vestibila, visok i pognuta vrata, s krutim šeširom na zatiljku i cigarom u zubima, modrih obraza i suznih očiju, sasvim zahuktan od posla, baš na putu da pođe u privatnu praksu, da poseti svoje pacijente u mestu, pošto je upravo svršio posao u operacionoj sali, kako objasni.

»Prijatno, gospodo, prijatno!« reče. »Stalno vandrokujete, a? Je li bilo fino u velikom svetu? Baš dolazim sa jednog neravnog dvoboja nožem i testerom, — velika stvar, znate, resekcija rebara. Ranije je pedeset odsto ostajalo na stolu. Ali sad stvar znamo bolje, mada ipak često moramo pre vremena da spakujemo prnje, mortis causa. Ovaj današnji razumeo je šalu, trenutak-dva odlično se držao... Luda stvar, tako jedan ljudski toraks koji to više nije. Mekan deo, znate, neprikladan, kao neko brkanje ideja, tako reći... Dobro, a vi? Kako nalazitet cenjenog zdravlja? Veselije se životari udvoje, a, Cimsenu, stari šeretu? A zašto vi plačete, vi, turisto?« obrati se on najednom Hansu Kastorpu. »Ovde je zabranjeno javno plakati. Kućni red to zabranjuje. Kad bi tako svaki počeo...«

»To je od kijavice, gospodine savetniče«, odgovori Hans Kastorp. »Ne znam kako je to bilo moguće, ali navukao sam strašan katar. I kašljem, sem toga, a i grudi su mi sasvim pune.«

»Tako dakle?« reče Berens. »Pa onda bi trebalo da pitate za savet kakvog pouzdanog lekara.«

Rođaci se nasmejaše, a Joahim odgovori sastavivši pete:

»Baš smo to i hteli, gospodine savetniče. Sutra je inače moj dan pregleda, pa smo hteli da vas pitamo da li biste bili dobri da uzgred pregledate i moga rođaka. Postavlja se pitanje da li će u utorak moći da putuje...«

»N. s.«, reče Berens. »N. s. v. r.! Na službi vrlo rado! Trebalo je da to odavno učinimo. Kad smo već ovde, treba to svakako učiniti. Ali ne želimo, naravno, da se namećemo. Dakle sutra u dva, odmah posle kazana!«

»Ja imam i malu vatru«, dodade još Hans Kastorp.

»Ama šta mi kažete!« uzviknu Berens. »Mislite da ste mi ispričali novosti? Mislite da ja nemam oči u glavi?«

I ogromnim kažiprstom pokaza svoja dva zakrvavljena, plava i suzna oka. »A koliko je?«

Hans Kastorp skromno navede cifru.

»Pre podne? Hm, nije loše. Za početnika prilično darovito. Dakle, sutra u dva obojica na raport! Biće mi čast. Prijatno varenje!« I savijenih kolena i veslajući rukama poče da se spušta niz strmu stazu, dok se za njim vila čitava zastava dima od cigare.

»Eto, ugovorili smo baš kako si želeo. Srećnije se zbilja nije moglo steći, i sad sam prijavljen. Teško da će i on moći da učini nešto više u ovom slučaju nego da mi prepiše slatku medicinu ili tej za grudi, ali je ipak prijatno kad čoveka lekar malo uteši, ako se oseća ovako kao ja. Ali zašto se on u govoru uvek služi tim preterano žestokim izrazima?« reče. »U početku mi je bilo zabavno, ali kad duže slušam postaje mi neprijatno. »Prijatno varenje!« Kakav je to galimatijas! Može se reći »Prijatan obed«, jer obed je tako reći pesnički izraz, kao »hleb nasušni«, i sasvim se slaže sa rečju »prijatan«. Ali »varenje« je čista fiziologija, i toga radi prizivati božji blagoslov, pa to je zbilja cinizam. Ne volim da ga vidim ni kad puši, ima u tome nečeg što me plaši, jer znam da mu škodi i da ga čini melanholičnim. Setembrini reče da je njegova veselost forsirana, a Setembrini je kritičar, čovek od suda, to mu se mora priznati. Trebalo bi da i ja malo više sudim i da ne primam sve za gotovo, on je sasvim u pravu. Ali ponekad čovek počne sa sudom i prekorom i pravednim gnevom, pa se najednom ispreče sasvim druge stvari, koje nemaju nikakve veze sa sudom, i onda je svršeno s moralnom strogošću, onda mu i republika i lepi stil izgledaju sasvim bljutavi...«

Mrmljao je te nerazumljive reči, ni samom mu nije bilo jasno šta je hteo da kaže. Rođak ga pogleda samo sa strane i reče »Do viđenja!« na što svaki ode u svoju sobu, a potom iziđe na balkon.

»Koliko je?« upita Joahim prigušenim glasom posle izvesnog vremena, mada nije video da je Hans Kastorp opet hteo da zna šta kaže termometar... A Hans Kastorp odgovori ravnodušnim tonom:

»Ništa novo.«

Zaista, čim je ušao u sobu, on je sa umivaonika uzeo svoju lepu jutrošnju tekovinu, vertikalnim treskanjem uklonio 37,6 koje je odigralo svoju ulogu, i sasvim kao kakav stari bolesnik, sa staklenom cigarom u ustima, otišao na obavezno ležanje. Ali suprotno velikom iščekivanju i mada je instrument držao punih osam minuta pod jezikom, Merkur je opet skočio samo do 37,6 — što je nesumnjivo bila temperatura, mada ne veća nego što je bila još jutros. Posle ručka svetlucavi stub se popeo na 37,7, stao uveče na 37,5 kad se pacijent osećao vrlo umornim od uzbuđenja doživljenih preko dana, a idućeg jutra pokazao samo 37, da bi pred podne dostigao jučerašnju visinu. Tako je došao glavni obed sutrašnjeg dana, a kad se on završio —i čas odlaska na pregled.

Hans Kastorp se kasnije sećao da je toga dana o ručku madam Šoša nosila zlatožuti sviter sa velikim dugmetima i opervaženim džepovima, koji je bio nov, nov bar za Hansa Kastorpa, — i kad je ušla, kasno kao i uvek, ona se za trenutak okrenula prema dvorani i, na način koji je Hansu Kastorpu bio tako dobro poznat, »predstavila« se. Potom je, kao što je činila svakodnevno pet puta, otklizila do svoga stola, gipkim pokretima spustila se na stolicu i počela da jede razgovarajući sa susedima: kao svakoga dana, ali ipak sa naročitom pažnjom, Hans Kastorp je video kako joj mrda glava dok govori, i opet je zapazio zatiljak njenog povijenog vrata i mlitavo opuštena leđa, kad je preko Setembrinijevih leđa — on je sedeo na kraju poprečnog stola —pogledao prema »stolu boljih Rusa«. Gospođa Šoša, sa svoje strane, nije se za vreme ručka nijednom okrenula prema trpezariji. Ali kad su pojeli desert i kad je veliki zidni sat sa šetalicom, na desnoj strani trpezarije, tamo gde stoji »sto loših Rusa«, izbio dva, to se ipak dogodilo, na iznenađenje Hansa Kastorpa, potresenog tom zagonetkom: baš kad je časovnik izbijao dva — jedan, pa dva — graciozna bolesnica lagano okrete glavu, a malo i gornji deo tela, i preko ramena, otvoreno i ne skrivajući, pogleda prema stolu Hansa Kastorpa — ali ne samo neodređeno prema njegovom stolu, ne, već sasvim nedvosmisleno pogleda baš lično njega, sa osmejkom oko zatvorenih usana i u svojim duguljastim pšibislavskim očima, kao da je htela reći: »Pa? Vreme je. Hoćeš li da ideš?« (jer kad govore samo oči, obraćaju se drugome sa »ti«, čak i ako usta nisu još rekla ni »vi«). I to je bio događaj koji je do dna duše zbunio i užasnuo Hansa Kastorpa — jedva je verovao svojim očima i prestravljeno je pogledao gospođu Šoša prvo u lice a potom, podigavši oči, preko njenog čela i kose negde u prazno. Da li je znala da je u dva sata trebalo da ide na pregled? Gotovo da čovek poveruje. Pa ipak, to je bilo skoro isto toliko neverovatno kao da je mogla znati da se baš sad, samo minut pre toga, pitao da nije bolje da po Joahimu poruči da mu je već bolje i da smatra da je pregled nepotreban: misao čije su dobre strane naravno odmah iščezle pred onim upitnim osmejkom i pretvorila se u samu odvratnu dosadu. Samo sekund kasnije Joahim je već bio stavio svoju zavijenu servijetu na sto, podigavši obrve dao mu znak, poklonio se levo i desno i digao od stola, — na što Hans Kastorp, posrćući u duši, mada na izgled čvrsta koraka, i sa osećanjem da ga još prate onaj pogled i onaj osmejak, pođe za rođakom i iziđe iz trpezarije.

Od juče pre podne oni nisu govorili o svojoj današnjoj nameri, a i sad su išli kao po nekom prećutnom sporazumu. Joahim je hitao: zakazani čas je već bio prošao a savetnik Berens je zahtevao tačnost. Iz trpezarije su išli prizemnim hodnikom, prošli pored »direkcije«, pa se niz stepenice, pokrivene čistim, navoštanjenim linoleumom »spustili« u suteren. Joahim zakuca na vrata, odmah prema stepenicama, na kojima je natpis na porculanskoj pločici označavao da je to ulaz u ordinaciju.

»Napred!« uzviknu Berens, naglašavajući jako drugi slog. Stajao je nasred sobe, u mantilu, držeći u desnoj ruci crni stetoskop kojim se lupao po butini.

»Tempo, tempo«, reče i svojim suznim očima pogleda na zidni časovnik. »Un poco piu presto, signori! Mi ne postojimo samo za vašu visost.«

Za velikim pisaćim stolom ispred prozora sedeo je doktor Krokovski, bled u kontrastu svoje bluze od crnog listera, sa laktovima naslonjenim na sto, U jednoj ruci držao je pero, druga mu u bradi, pred njim neke hartije, verovatno bolesnički dosije, — i kad rođaci uđoše, on ih pogleda tupim izrazom ličnosti koja je prisutna samo kao asistent.

»Pa dajte ovamo konduit-listu!« reče savetnik kao odgovor na Joahimova izvinjenja, i uze mu iz ruke temperaturni list da ga pregleda, dok je pacijent hitao da se skine do pojasa i svoje stvari okači na čiviluk kraj vrata. Na Hansa Kastorpa niko nije obraćao pažnju. Neko vreme on je stajao posmatrajući, a kasnije sede u jednu starinsku naslonjaču sa kićankama na naslonu za ruke, kraj stočića na kome je stajala boca za vodu. Pored zidova su stajali ormari za knjige, ispunjeni debelim medicinskim delima i fascikulama za dosijea. Od nameštaja je, sem ovoga, bila još samo jedna stolica za ležanje sa pokretnim naslonom, prevučena belom mušemom, preko čijeg je podglavlja bila položena servijeta od hartije.

»Koma 7, koma 9, koma 8«, reče Berens pregledajući sedmične liste u koje je Joahim verno uneo svoju temperaturu, merenu pet puta dnevno. »Još smo malčice ćefleisani, dragi moj Cimsenu, ne možemo baš reći da ste od onomad postali solidniji. (»Onomad«, to je bilo pre četiri nedelje.) Još ima otrova, još«, reče. »Pa da, to naravno i ne može da nestane od danas do sutra, ni mi nismo neki čarobnici.«

Joahim klimnu glavom i sleže golim ramenima, mada je mogao primetiti da nije ovde gore tek od juče.

»A kako stoji sa probadima u desnom hilusu, gde je disanje uvek bilo pooštreno? Bolje? Dede, hodite ovamo, da učtivo zakucamo na vaša leđa.« I osluškivanje poče.

Savetnik Berens je stajao raširenih nogu i nagnut unazad, sa stetoskopom pod miškom, i kuckao prvo sasvim gore, pri vrhu Joahimovog desnog ramena, kuckao pokretom iz zgloba, služeći se ogromnim srednjim prstom kao čekićem, a levu je upotrebljavao kao podupirač. Zatim se spustio pod plećku i kuckao je sa strane, po srednjem i donjem delu leđa, na što Joahim već dobro izvežban, podiže ruku da bi omogućio kuckanje i pod pazuhom. Zatim se sve to ponovilo i na desnoj strani, i kad je s tim završio, savetnik komandova: »Nalevo-krug!« da bi prešao na kuckanje grudi. Kuckao je odmah ispod vrata kraj ključnjače, kuckao iznad i ispod grudi, prvo desno, pa onda levo. A kad se zadovoljio kuckanjem, prešao je na osluškivanje, stavljajući stetoskop, na čiju je školjku naslonio uvo, na Joahimove grudi i leđa, svuda onde gde je ranije kuckao. Pri tome je Joahim morao naizmenično da diše jako i da kašlje silom, što ga je izgleda mnogo zamaralo, jer je jedva disao, a u očima mu se pojaviše suze. A savetnik Berens je saopštavao sve ono što čuje unutra, kratkim stručnim izrazima, asistentu za pisaćim: stolom, tako da se Hans Kastorp morao setiti procedure kod krojača, kad vam elegantan gospodin uzima meru za odelo, po utvrđenom redu meri vas čas oko struka čas oko udova, diktirajući u pero tako dobivene cifre pogurenom pomoćniku za stolom. »Tmulo«, »potmulo«, diktirao je savetnik Berens. »Vizikularno«, reče, pa opet: »vizikularno« (to je, očigledno, bilo dobro). »Hrapavo«, reče i napravi grimasu. »Vrlo hrapavo«. »Šušanj«. A doktor Krokovski je sve beležio, kao krojački pomoćnik diktirane cifre.

S glavom nagnutom na jednu stranu, Hans Kastorp je pratio ono što se događa, zamišljen i utonuo u posmatranje Joahimovog trupa, čija su se rebra (još je, hvala bogu, imao svoja rebra!), dok je snažno disao, uzdizala visoko pod zategnutom kožom nad uvučenim trbuhom, — posmatrao taj vitki, žućkasto mrki, mladićki torzo, sa crnim dlakama na grudnoj kosti i na rukama, uostalom snažnim; na jednoj od njih Joahim je oko zglavka nosio zlatan lančić. To su atletske ruke, mislio je Hans Kastorp; dok ja nisam nimalo mario za gimnastiku, on je uvek voleo telesne vežbe, a to je bilo u vezi sa njegovom naklonošću prema vojničkom pozivu. Uvek je obraćao mnogo pažnje na telo, mnogo više negoli ja, ili bar na drugi način; jer ja sam uvek bio civil i uvek sam više polagao na toplo kupatilo i da dobro pojedem i popijem, dok je njemu bilo više stalo do muških napora. I evo, sad je na sasvim drugi način njegovo telo stalo u prvi plan, osamostalilo se i postalo važno, i to bolešću. Naćefleisan je i nikako ne može da se oslobodi otrova i da postane solidan, pa ma koliko Joahim želeo da bude vojnik u ravnici. Gledaj samo kako je građen, kao saliven, kao pravi Apolon Belvederski, sem dlaka. Ali unutra je bolestan, a spolja vreo od bolesti; jer bolest čini čoveka mnogo telesnijim, ona učini da postane samo telo... I dok je tako mislio najednom se prepade i baci brz i ispitivački pogled na Joahima, preletevši očima sa nagog trupa na njegove krupne, crne i blage oči, u kojima su još stajale suze od snažnog disanja i nasilnog kašljanja, i koje su, dok je trajao pregled, tužna izraza gledale preko Hansa Kastorpa negde u prazno.

U međuvremenu savetnik Berens je bio završio svoj posao.

»Pa, dobro je, Cimsenu«, reče. »Sve u redu, ukoliko je moguće. Idućeg puta« (to je bilo kroz četiri nedelje) »svakako će svuda biti još malo bolje...«

»A koliko misli gospodin savetnik da...«

»Opet vi navaljujete? Pa ne možete tek da secate regrute u tom veselom stanju! Nedavno sam rekao, pola godinice, — računajte ako hoćete od onda, ali smatrajte da je to minimum. Najzad, ovde se da živeti, trebalo bi da ste malo učtiviji. Nije ovo nikakva robija, nikakav banjo niti... kakav sibirski rudnik! Ili možda hoćete da kažete da mi imamo sličnosti sa tako nečim? Dobro, Cimsenu, dobro! Voljno! Dalje, ko još ima volje!« uzviknu i pogleda u prazno. Ispruživši ruku, on svoj stetoskop dodade doktoru Krokovskom, koji ustade i uze ga da bi na Joahimu izvršio malu asistentsku kontrolu.

I Hans Kastorp je skočio na noge, i očiju uprtih u savetnika, koji je stajao raskrečenih nogu i otvorenih usta, na izgled utonuo u misli, poče hitro da se skida. Onako u žurbi, svlačeći preko glave svoju košulju na bobice, spleo se i nije odmah mogao da se izvuče iz nje. A potom je stajao pred savetnikom, — beo, plav i uzan pored Joahima Cimsena izgledao je mnogo civilnijeg sklopa.

Ali savetnik Berens, i dalje utonuo u misli, pusti ga da čeka. Doktor Krokovski je već bio opet seo a Joahim počeo da se oblači, kad se Berens najzad reši da obrati pažnju na prisustvo toga koji je »još imao volje«.

»Ah, tako, to ste vi!« reče, svojom džinovskom rukom uhvati Hansa Kastorpa za mišicu, odgurnu ga od sebe i stade da ga posmatra oštro. Nije ga gledao u lice, kao što obično gledamo čoveka, već u telo, okrete ga kao što se okreće stvar, i posmatraše mu i leđa. »Hm«, reče. »Pa da vidimo šta se kod vas čuje.« I kao i ranije, započe s kuckanjem.

Kuckao je svuda onde gde i kod Joahima Cimsena, a na pojedina mesta vraćao se više puta. Duže vremena kuckao je u cilju sravnjivanja čas levo gore, kod ključne kosti, čas malo niže dole.

»Čujete li?« upita okrećući se doktoru Krokovskom... A doktor Krokovski, sedeći pet koračaji dalje za pisaćim stolom, potvrdi klimanjem glave da čuje: ozbiljna izraza spusti glavu na grudi, tako da mu se brada savi a njeni vrhovi poviše nagore.

»Dišite duboko! Kašljite!« komandovao je savetnik, koji je sad opet uzeo stetoskop u ruku; i Hans Kastorp se svojski naprezao nekih osam ili deset minuta, dok je savetnik osluškivao. Pri tom nije izustio nijednu reč, samo je stavljao slušalicu čas ovde čas onde i osluškivao naročito i više puta izvesna mesta na kojima se ranije, prilikom kuckanja, bio zadržao. Zatim gurnu instrument pod mišku, metnu ruke na leđa i zagleda se u pod, negde između sebe i Hansa Kastorpa.

»Da, Kastorpe«, reče — bilo je to prvi put da je mladića oslovio prosto, samo po prezimenu — »stvar stoji preater-proper kao što sam i ranije zamišljao. Ja sam motrio na vas — sad vam to mogu i reći — odmah, od samog početka, još otkako sam imao nezasluženu čast da se upoznam sa vama, — i sa priličnom sigurnošću sam naslućivao da ste vi skriveno jedan od naših i da ćete najzad to i sami uvideti, kao mnogi drugi koji je došao ovamo zabave radi i gledao oko sebe dignuta nosa i jednoga dana doznao da bi bilo dobro — i ne samo »bilo dobro«, molim da me razumete — da se ne ponaša kao nezainteresovani posmatrač i da napravi ovde malo podužu štaciju.«

Hans Kastorp promeni boju lica, a Joahim, baš kako je hteo da zakopča naramenice, zastade u tom položaju i osluškivaše...

»Vi eto, imate jednog tako krasnog i simpatičnog kuzena«, nastavi savetnik, klimnuvši glavom prema Joahimu i klateći se pri tom na prstima i petama, »rođaka koji će, nadamo se, uskoro moći reći da je jednom bio bolestan; ali i kad dođemo dotle, ipak će i dalje ostati da je jednom bio bolestan, taj vaš gospodin rođak, a to a priori, kako filozofi kažu, baca izvesnu svetlost i na vas, dragi Kastorpe...«

»Ali on mi nije rođeni brat od tetke, gospodine savetniče.«

»Ene de, šta kažete! Nećete valjda da se odreknete svoga kuzena. Od tetke ili ne, on ostaje ipak krvni rod. A po kome ste rod?«

»Po majci, gospodine savetniče. On je sin poluses —«

»A je li dobro vaša gospođa mama?«

»Ne, ona je umrla. Umrla je kad sam još bio mali.«

»O, a od čega?«

»Od embolije, gospodine savetniče.«

»Embolije? Dobro; to je bilo davno. A vaš gospodin otac?«

»On je umro od zapaljenja pluća«, reče Hans Kastorp, »a i moj deda«, dodade.

»Tako, i on? Dobro, toliko o precima. A što se tiče vas, vi ste verovatno bili uvek prilično malokrvni, zar ne? Ali se niste lako zamarali usled telesnog i duševnog rada, a? Ipak jeste? I često vam je lupalo srce? Tek odskora? Lepo, a sem toga ste očigledno jako skloni bronhijalnom kataru. Je li vam poznato da ste ranije već bili bolesni?«

»Ja?«

»Da, vas lično imam u vidu. Čujete li razliku?« I savetnik kucnu prvo levo gore na grudima, pa onda malo dalje dole.

»Tamo zvuči nešto muklije nego ovde«, reče Hans Kastorp.

»Vrlo dobro. Trebalo je da postanete specijalista. Tu je dakle potmulost, a potmulost počiva na zastarelim mestima, gde je već nastalo zakrečavanje, srašćivanje, ako hoćete. Vi ste stari pacijent, Kastorpe, ali mi nećemo nikom uzeti za zlo što to niste znali. Postaviti ranu dijagnozu vrlo je teško — pogotovu za gospodu kolege u ravnici. Neću da kažem da mi imamo finije uši, mada iskustvo i specijalizacija nešto znače. Ali nama vazduh pomaže da čujemo, razumete, redak, suv vazduh ovde gore.«

»Svakako, naravno«, reče Hans Kastorp.

»Lepo, Kastorpe. A sad me počujte, mladiću, reći ću vam nekoliko mudrih reči. Kad kod vas ne bi bilo ničeg drugog, razumete me, kad ne bi bilo ničeg sem potmulosti i ožiljka na vašim gajdama unutra i tih zakrečenih mesta u njima, ja bih vas vratio vašim Larima i Penatima i ni cvonjka se ne bih brinuo za vas, da li me razumete? Ali kako stvari stoje, i posle onoga što smo sad ustanovili, i pošto se nalazite već kod nas — ne vredi vraćati se kući, Hanse Kastorpe, —posle kratkog vremena morali biste nam se ionako pridružiti.«

Hans Kastorp oseti opet kako mu krv navire u srce tako da je sve lupalo, a Joahim je i dalje stajao sa rukama na zadnjim dugmetima, i pogledom oborenim u zemlju.

»Jer sem ove potmulosti«, reče savetnik, »imate vi gore levo još i hrapavo disanje, koje je već skoro šušanj i nesumnjivo potiče od nekog svežeg ognjišta, — neću da kažem da se to ognjište razmekšalo, ali to su sigurno vlažni šušnjevi, — i ako vi, dragi moj, tamo dole produžite istim životom, vama će — ni pet ni šest — ceo dronjak od pluća otići do đavola.«

Hans Kastorp je stajao ne mičući se, usta su mu čudno podrhtavala, i jasno se moglo videti kako mu srce bije o rebra. On pogleda prema Joahimu, ali mu ne uhvati pogled, a zatim opet u savetnikovo lice, sa modrim obrazima, plavim, suznim očima i s jedne strane krivim brčićima.

»Kao objektivnu potvrdu ovoga«, nastavi Berens, »imamo još i vašu temperaturu: 37,6 u deset izjutra, to uglavnom odgovara akustičnom nalazu.«

»Mislio sam«, reče Hans Kastorp, »da vatra dolazi samo od katara.«

»A katar?« na to će savetnik. »Otkud on dolazi? Da vam ispričam nešto, Kastorpe, i otvorite dobro uši, vi raspolažete sasvim dovoljnim brojem vijuga, koliko mi je poznato. Dakle, vazduh ovde kod nas dobar je za bolest — mislim protiv bolesti, razumete — vi tako mislite, zar ne? I to je istina. Ali on je dobar i za bolest, razumete me, on prvo ide njoj u prilog, revolucioniše telo, učini da se latentna bolest ispolji, i baš takvo jedno ispoljavanje, izbijanje, ne zamerite mi, jeste i vaš katar. Ne znam da li ste već dole, u ravnici, bili febrilni, ali ovde gore ste to u svakom slučaju bili od prvoga dana, a ne tek otkako imate katar — ako hoćete da vam kažem svoje mišljenje.«

»Da«, reče Hans Kastorp, »da, to i ja mislim zaista.«

»Odmah ste verovatno bili ošamućeni«, potvrdi savetnik. »To su rastvorljivi otrovi koji stvaraju bakterije; oni deluju opijajuće na centralni nervni sistem, razumete li, i obraščići vam onda dobiju veselu boju. Nego, vi ćete prvo da skočite u dušeke, Kastorpe, da vidimo može li vas otrezniti koja nedelja u postelji. Ostalo će doći kasnije. Napravićemo vam lep snimak vašeg unutrašnjeg izgleda — zabavljaće vas da bacite pogled u svoju sopstvenu ličnost. Ali ovo vam odmah kažem: slučaj kao što je vaš ne leči se od danas do prekosutra, tu ne postoje reklamni uspesi i čudotvorna lečenja. Odmah mi se učinilo da ćete vi biti bolji pacijent, sa više dara za bolovanje, nego ova generalčina ovde, koji odmah hoće da beži čim ima koju crticu manje. Kao da »Lezi!« nije isto tako dobra komanda kao i »Mirno!« Mir je prva dužnost svakog građanina, a nestrpljenje samo škodi. Nemojte da me razočarate, Kastorpe, i da demantujete moje poznavanje ljudi, molim lepo! A sad, nalevo-krug, marš, pravo u remizu!«

Ovim rečima savetnik Berens završi razgovor i sede za pisaći sto da bi, kao čovek pretrpan poslovima, pisanjem ispunio pauzu do idućeg pregleda. Međutim, doktor Krokovski ustade sa svoga mesta, priđe Hansu Kastorpu, i sa glavom zabačenom ukoso položi jednu ruku mladiću na rame i smešeći se krepko, tako da mu se u bradi ukazaše žućkasti zubi, steže mu srdačno ruku.
                                                       


Нема коментара:

Постави коментар