4. 7. 2023.

Robert Prosser, Phantome ( odlomak romana )




Ček lista. U rancu osam sprejeva, 500 ml narandžastog, zelenog, crvenog, plavog, dva crna i dva zaštitna laka. Rukavice spakovane, marama oko vrata, jedan potez i lice mi je pokriveno. Spustio sam se niz prolaz za instalacije, sprat niže prolazi metro, zidovi vibriraju. Hladan vazduh, miriše na gvožđe i trulež. Mrtvi ugao. Pravo niz sledeće stepenice, slično kao u staroj arkadnoj igrici, kao Prince of Persia, penje se i skače, vere se i trči, samo što je princeza koju ja treba da spasim dugačka desetak metara i teška više tona, i po svaku cenu hoće da joj na metalnu kožu naslikam nešto lepo. Još nepun sat, onda je kraj radnog vremena i kompozicija će me čekati na šinama. Možda druga vrsta otpora uopšte i nije moguća. Occupy, kako da ne. Zaboravi masku, Gaj Foks pripada Vorner Brosu. Svi su za pobunu, ali to je ustvari marketing. Možda su imena ispisana po zidovima i iscrtana sprejevima po vozovima jednostavno istinitija i iskrenija od građanskih. A radi se i o zadovoljstvu, naravno, doživljaji prilikom crtanja odvijaju se u modu praistorijskog vremena: u lovu na urbane mamute na šinama, skriveni od neprijateljskog plemena uniformisanih. Slava je važna, titula King of the City uvek na dohvatu ruke. Hoću da trčim, crtam, slikam, otkrivam mesta, hoću da čujem kako zveckaju sprejevi. Noćna igra, koja je po mojim pravilima. U njoj se krećem, mislim i osećam. Kič je sve što ovde radim. Ali to je potrebno, da bih ostao u igri. Crtanje grafita je pre svega stvar duha, pitanje prevazilaženja. Znači – vandal si, ali niko ne pomišlja da po vozovima crta samo onaj ko ih stvarno i voli. Klasičan primer sprejofobije. Jednom sam ušao preduboko u tunel, početnička greška, voz je jurio prema meni i uzalud sam trčao, bio sam prespor i bacio se na šljunak, točkovi na centimetre od moje glave, voz je belo treperenje, zaslepljujuća svetla iz kupea, cak, cak, cak. Mora da je bio brzi voz. Konstantno mučnina u stomaku, ali onda, ipak, povlačim prvi potez, još toliko mogu da ginem: dolaze radnici sa železnice ili security sa psima, kamere su ionako svuda, uostalom: sutra u 8 predavanje, ispit, zašto pobogu Sara još nije pozvala – ili je napadalo previše snega ili je roštilj na obali Dunava ili je krov previsok, a u tunelu premračno?

Mislim da grafiti poništavaju svakodnevicu, potkopavaju je, prave katakombe. Zamišljeni bunkeri, gde naš alter-ego neprestano slavi slobodu. Niko ne zna da ti ili ja postojimo iza ovog natpisa. Svaki centimetar Beča, na primer, već je na desetine puta očišćen, prekrečen, porušen, prefarban u belo. Neki grafiti ne potraju ni sat. Rok 4, jedan od starijih čuva kod kuće mnoštvo kutija za cipele punih fotografija. Od 1995. do danas škljoca po Beču analognim aparatom i može sa sigurnošću da ti kaže ko je kada bio u kom okrugu ili u bilo kojoj ulici, ko je glavni na kojem peronu ili u čitavom smrdljivom sistemu. Grad je preplavljen bojama i imenima i dvostrukim životima, ne preostaje ti ništa drugo, osim da ponovo izađeš, da se negde opet popneš ili spustiš, Rewind Selecta, sledeći test hrabrosti: sačekati dok metro ne krene i onda za njim, da izbegneš ogledalo, kojim vozač kontroliše peron, pripaziti na strujne žice i nadzorne kamere, već se dešavalo da iz sakrivenih razglasa vikne stražar koji te vidi negde na monitoru. Jesi poludeo, mali, gubi se! U tunelima i cevima prolazim pored grafita, koji ovde dole godinama blistaju. Ovde, u nišama metro-stanica, srebrnkasto sijaju imena davno nestalih kings and queens.

Samo sam jednom prisustvovao neredima. U Tuzli, u Bosni. Sarina ideja. Hoću opet tamo, rekla je, pošto mi je saopštila svoje planove za zimski raspust. U osamnest sati krenuli smo sa stanice Erdberg u Beču. Jedan od mnogih autobusa, koji tačno u osamnest časova kreću različitim putevima za Sarajevo, Zvornik ili Mostar, punih osam sati autoputevima po noći, a od Slovenije i Hrvatske nismo videli ništa osim panela za zvučnu izolaciju i magle. U Tuzli smo spavali kod Vehida i Refike, rođake njene majke Anise, a Sara se čudila kako se promenio Ismet, njihov sin, nešto stariji od nas, pozne dvadesete i babyface, ali nabijen od kiks boksa, bože sačuvaj. Username: Tigar, pozdravio nas je. Kad smo stigli imao sam čudan osećaj, kao da sam nesvesno nanjušio opasnost. Teturajući se iz autobusa, masirali smo ukočene vratove, stavili ruksake na ramena i krenuli prema parkingu, gde nas je Tigar čekao. Osećao sam kao da prolazimo kroz elektromagnetno polje, sunčevi zraci presecali su hladan vazduh, u daljini sirene, nisam ja nervozan, shvatio sam, već je grad taj od kojeg potiče ova napetost. Od juče protestuju protiv vlade, objasni Tigar i pokaza u smeru visoke, sive zgrade, to morate da vidite. Vodio nas je na žurke, na krovu nekog stambenog bloka, a tamo su nam na prste jedne ruke nabrojali šta Tuzlu čini posebnom: grad, koji se u ratu pre dvadeset godina sam uspešno odbranio od srpske vojske. Grad na istoku Bosne, gde su se muslimani, Hrvati i Srbi borili na istoj strani. Grad, koji decenijama slavi rep i grafite. Za vreme žurke Sara mi je položila ruke na ramena, povukla dim džointa i rekla izbacujući gust oblak dima: Ovde se dobro osećaš, zar ne? I bila je u pravu, svideli su mi se isprekidani video snimci koje su puštali na smartphonima za vreme slavlja, koje su sa ekipom snimali po ćoškovima, grub jezik, uzavrela atmosfera, kao da se rep početkom devedestih vratio u Bruklin, da počne ispočetka i to ovog puta, ako ne baš kako treba, a ono da makar nešto promeni, a svideli su mi se i bezbrojni grafiti po ulicama, na zidovima i krovovima.

Tigar nam je pričao o svom rođaku iz Prijedora, na severu Bosne, dugokosi junak gradske omladine, zato što je bio talentovani gitarista. Prsti njegove desne ruke plesali su po žicama bez obzira na to da li je u pitanju obična kompozicija prikladna za bakin rođendan, dok popodne svi sede za postavljenim stolom, ili romska muzika za kasne sate, kad baka već uveliko spava. Istrajan, njegov rođak vežbao je svakog dana, sve dok trzalica ne dodirne svaku žicu, priča Tigar. To je bila njegova specijalnost, trzalica između njegovih prstiju pogađala je tačno u milimetar, onaj milimetar koji je određivao zvuk i proizvodio različite vibracije na žicama. Prilikom poseta Tigar je pažljivo slušao kada je njegov rođak pričao o svom ubeđenju da se muzikom stvara prostor u drugoj dimenziji, koji utiče na svakog čoveka. Čovek prelazi nevidljive granice ovog prostora i predaje se svom fanku ili bluzu, jer ljudi deluju kao prijemnici, njihove kosti, koža, kosa, trepavice, nokti, usne, svaka ćelija, upijaju vibracije i reaguju na njih, smatrao je on. Kada je izbio rat, u proleće 1992, odveli su ga, saslušanje, ništa više, za dva sata dovešće ga nazad, tvrdili su ljudi u uniformama. Nije došao kući te večeri, a ni narednih dana, a kada porodica više nije mogla da odloži beg u inostranstvo, njegova majka je ponela gitaru sa sobom, jer je bila ubeđena da joj je sin u zatvoru zbog lažnog iskaza ili birokratske greške, i da će im se uskoro pridružiti, kad se razreši nesporazum oko njegovog pritvora. Gitara sada sigurno skuplja prašinu u nekom potkrovlju u Švedskoj, reče Tigar.

U njegovom društvu bilo je Srba, Hrvata i Bošnjaka, što nam je predstavljeno kao znamenitost, ali nisam mogao da upamtim ko gde pripada, rukovao sam se sa previše ljudi, video sam puno lica, username Ret, username Foks i konsantno small talk koliko je opasan ovaj deo grada po imenu Stupine i koliko su Bosanci gostoljubivi generalno, studiraju germanistiku i nadaju se da će dobiti mesto na nekom austrijskom ili još bolje nemačkom univerzitetu, slušao sam o tri meseca uzbudljivog života, zahvaljujući Šengenskom sporazumu, kod nekog rođaka u inostranstvu, u Hamburgu, Kopenhagenu ili Lincu, i sada ostaje da se čeka na sledeća tri meseca, na sledeću žurku, na sledeću utakmicu. Jedan Bosanac koji već godinama živi u Gracu kao automehaničar i koji je, kao mi, bio u kratkoj poseti, pojavio se sa gajbama Beksa i ponašao se kao da je Grac metropola, uživao je u raspustu i skrivenoj zavisti koju su izazivale njegove markirane farmerke i kožna jakna. Fuck, reče Tigar gledajući u njega, zašto odlaze, faca u ogledalu je uvek tvoja bez obzira gde si, fuck, reče on i zafrljači punu flašu Beksa preko krova.

Na proteste u Tuzli poveo nas je Tigrov otac, Vehid. Trg ispred zgrade vlade bio je krcat, radi se o tome da su firme bankrotirale i da tako više ne može, rekao je Vehid, niko više ne radi, a i ako radi, više ne prima platu. Ranije je Tuzla bila industrijski centar, ali sad je sve otišlo dođavola, nervirao se on, fabrike pripadaju ili Rusima koji peru novac ili se iza toga kriju Slovenci o kojima Vehid uopšte nije imao lepo mišljenje, zato što je njegov račun kod jedne slovenačke banke zatvoren na početku rata i njegova je ušteđevina jednostavno nestala, iščezla, Vehid je uzvikivao parole i ispričao nam u jednom dahu da od toga nema koristi, možda će vlada i pasti, da, ali se zbog korupcije nikad ništa neće promeniti. Sarina ruka u mojoj, udaraju nas i guraju, ništa ne vidimo osim ljudi ispred nas, plavog neba i dima koji se dizao sa zgrade, smeh, psovke, nerazumljivo, zapravo vašar, stisnute pesnice, jurišaju i napadaju da bi pokazali da ništa više neće da trpe, to je bio cilj, da se stavi tačka i da se kaže: ovako ne, dalje ne može, granice se ne mogu izbrisati, ali se mogu olabaviti. Kroz jedan prozor se mogla videti vatra, sa gornjeg sprata su letele stolice dole u gužvu, u kojoj su se čule pištaljke, krici, papir je leteo kroz vazduh poput golubova. Jedan tip, kojeg smo znali sa žurke na krovu, prošao je pored nas saplićući se, iznad levog oka imao je posekotinu, ali se smejao, grabio vazduh, odsutnog pogleda sa adrenalinski sjajnim zenicama, policijska blokada je probijena i napali su zgradu, uzvikivao je on. Preko trga se širio miris suzavca, sranje, specijalne jedinice, oko nas navala, povlačenje, zastajkivanje, guranje. Ispaljuju gasne metke, odgovaraju im kišom kamenica i flaša, a u masi koja je, kako sam kasnije saznao, brojala deset hiljada, ljudi su plakali, bili preplašeni, vrištali ili se smejali, pokušao sam da shvatim šta se dešava, Vehida odavno nije bilo, ali Sara me je čvrsto držala za ruku, ne puštaj me, čuješ li, vrištala je. Zaglavljeni, stisnuti, moglo se osetiti da sve vodi ka tački ključanja, Bosansko proleće! – skandirao je neko, a mnogi su podigli ruke visoko i onda aplauz, talas euforije, koju je izazvala vest, što se brzo proširila, da su specijalne jedinice, a i policija, prešli na stranu demonstranata, neverovatno, zgrada je gorila, dim je bio crn poput katrana, a varnice narandžaste, i na kraju slavlje, kao da ovaj trenutak može zauvek da traje, ali to je Tuzla, pomislio sam, varljiva idila, može još dosta da se priča o tome kako je tu lepo i multi-kulti, Bosna je isušena plava laguna poput stvari sa natpisom Nike ili Adidas, sve falš: odeća, pametni telefoni, opušci, sve je fejk, osim ovakvih trenutaka kada pivske flaše sa krovova lete na političare, kada sanjarije uzmu maha, a svaki je zamah krilima fuck, fuck. FUCK.

Robert Prosser rođen je 1983. u Alpbahu u Tirolu. Studirao je komparatistiku i kulturnu i socijalnu antropologiju. Boravio je u Aziji, u arapskom svetu i u Engleskoj. Debitantski roman pod naslovom Duhovi i tetovaže (Geister und Tattoos) objavio je 2013, a 2017. njegov roman Fantom (Phantome) ušao je u širi izbor za Nemačku književnu nagradu (Deutscher Buchpreis). I dok je radnja Duhova i tetovaže smeštena u šume jermenskog Kavkaza, priča Fantoma odvija se na fonu ratnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, koja će uticati na još nekoliko narednih generacija izbeglih.

S nemačkog preveli: Aleksandra Komnenović, Isidora Drašković, Uroš Jaramaz i Vasilije Vukotić 

Нема коментара:

Постави коментар