21. 5. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Treći deo, Dobro došli u oblast Kuli, 19,20)





 19.

 Džek izlazi za Gromovitom Petorkom na parking, i na trenutak ga ostavljamo da se sam zaputi putem broj 93 na sever, u susret vidikovcu i zaključanom carstvu Džudi Maršal. Kao i Džek, motordžije su se zaputile u nepoznato, ali njihovo nepoznato leži na putu broj 35 i na zapadu, u oblasti gde se neprestano taloži prošlost, a nas zanima šta će tamo pronaći. Ovi ljudi se ne čine nervozni; i dalje odišu onim ogromnim pouzdanjem sa kojim su upali u Send Bar. U stvari, oni nikada ne pokazuju nervozu, jer situacije koje druge ljude čine zabrinutima ili uzrujanima kod njih izazivaju želju za nasiljem. Strah na njih takođe utiče drugačije nego na druge ljude: u retkim trenucima kada su osetili strah, težili su tome da uživaju u njemu. U njihovim očima, strah predstavlja bogomdanu priliku da se zajednički usredsrede. Zahvaljujući nesvakidašnjoj slozi, njihova usredsređenost je zadivljujuća. Za nas koji nismo članovi bande motociklista niti marinci, zajedništvo je tek nešto više od samilosnog poriva da utešimo prijatelja u nevolji; za Nosonju i njegovu veselu družinu, zajedništvo je sigurnost da će neko uvek da ti pokriva leđa. Zavise jedan od drugoga, i znaju da je tako. Za Gromovitu Petorku, sigurnost doslovno leži u brojnosti.


 Ali susret prema kojem tutnje nema nikakve sličnosti sa onim što su ikada iskusili. Crna kuća je nešto sasvim novo, i ta novost - i neobičnost Miševe priče - svakom od njih zavlači pipke u utrobu.

Osam milja zapadno od Sentralije, gde ravnice oko Potsijevog trideset godina starog građevinskog projekta prelazi u dugački potez šuma što se proteže sve do Makstonovog doma, Miš i Nosonja voze uporedo ispred ostalih. Po treći put odmahnuvši glavom, Miš propraća taj pokret zamahom ruke unazad koji poručuje Skini mi se, reći ću kada stignemo tamo. Nosonja usporava i zaostaje; Soni, Kajzer Bil i Dok automatski pretpostavljaju da im Nosonja time daje signal, i raspoređuju se u kolonu po jedan.

Na čelu kolone, Miš osmatra desnu stranu puta. Zna da puteljak nije lako opaziti, i da je sada sigurno još više zarastao nego pre dve godine. Pokušava da uoči izubijanu belu ploču znaka ZABRANJEN PROLAZ. I ona je verovatno skrivena među rastinjem. Usporava na trideset pet milja na sat. Četvorica iza njega izvežbano usklađuju brzinu sa njim.

Miš je jedini član Gromovite Petorke koji je video njihovo odredište, i duboko u duši jedva veruje da se ponovo uputio tamo. Lakoća sa kojom su sećanja isplovila iz svojeg mračnog zakutka isprva ga je obradovala. Sada, međutim, umesto osećanja da je bez napora prizvao zaboravljeni deo svojeg života muči ga osećaj da se ponovo izložio pogibelji tog izgubljenog popodneva. Tadašnja smrtna opasnost – a nimalo ne sumnja da se nekakva strahotna i pogubna sila očešala o njega u znak upozorenja – sada je samo veća. Sećanje je povratilo kukavni zaključak koji je odavno bio potisnuo: da je jezivo zdanje koje je Džek Sojer nazvao Crnom kućom ubilo Malu Nensi Hejl isto kao da se obrušilo na nju. Više moralna nego fizička, ružnoća Crne kuće izdisala je otrovna isparenja. Malu Nensi ubili su nevidljivi otrovi sa one ruke upozorenja; Miš sada mora bez treptanja da se suoči sa tim saznanjem. Oseća njene šake na ramenima: tanke kosti u njima pokrivene su mesom koje se raspada.

Da sam imao metar i šezdeset i pedeset kila umesto metar i devedeset i sto četrdeset kila, sada bih se i ja raspadao, razmišlja.

Miš može da traži uski puteljak i znak pored njega očima pilota lovca, ali će neko drugi morati da ga opazi, jer on nikada neće. Njegova podsvest je glasala, i odluka je bila jednoglasna.

Svi ostali, Soni, Dok, Kajzer, pa čak i Nosonja, takođe su povezali smrt Male Nensi sa Crnom Kućom, i napravili isto poređenje visine i težine. Ali Soni Kantinaro, Dok Emberson, Kajzer Bil Strasner, a ponajviše Nosonja Sen Pjer, veruju da je otrov koji okružuje Crnu kuću smućkan u laboratoriji, od ljudskih bića koja su znala šta rade. Njih četvorica osećaju ono staro, primitivno pouzdanje koje im daruje međusobna blizina i koje ih je držalo još od koledža; ako ih išta tera da se osećaju nesigurno, to je činjenica da Miš Bauman, a ne Nosonja, predvodi kolonu. Iako je Nosonja pristao da pusti Miša napred, Mišev položaj na čelu ima prisenak neposlušnosti, pobune: poredak njihovog sveta je jedva primetno poremećen.

Dvadesetak metara pre granice Makstonovog poseda, Soni odlučuje da okonča farsu, ubrzava, prestiže svoje prijatelje i počinje da vozi uporedo sa Mišem. Miš baca pomalo zabrinut pogled prema njemu, i Soni mu daje znak da stane pored puta.

Kada su se svi zaustavili, Miš kaže: "U čemu je problem, Soni?"

"U tebi", kaže Soni. "Ili si promašio odvajanje, ili je čitava tvoja priča sranje."

"Rekao sam da nisam siguran gde je." Sa neizmernim olakšanjem primećuje da mu mrtve šake Male Nensi više ne počivaju na ramenima.

"Naravno da nisi. Kad si bio odvaljen od esida!"

"Od dobrog esida."

"Pa, koliko ja znam, tamo napred nema nikakvog skretanja. Do doma matorih prdonja pruža se samo drveće."

Miš osmatra deo puta ispred njih kao da bi puteljak ipak mogao da bude tamo, iako zna da nije.

"Sranje, Mišu, praktično smo u varoši. Odavde se gotovo vidi Kraljičina ulica."

"Da", kaže Miš. "Jeste." Ako se domogne Kraljičine ulice, razmišlja, one šake se više nikada neće spustiti na njega.

Nosonja gura svoj 'elektra glajd' do njih, i kaže: "Šta jeste, Mišu? Jeste negde iza nas, ili negde drugde?"

Mršteći se, Miš okreće glavu da pogleda nazad niz put. "Bog ga ubio, mislim da je negde ovde, ako onog dana nisam bio totalno odlepio."

"A tako nešto nikako nije moglo da se dogodi, je li?" kaže Soni. "Osmotrio sam svaki pedalj zemljišta koje smo prošli, i prokleto sam siguran da nisam video nikakav put. A ti, Nosonjo? A znak ZABRANJEN PROLAZ, jesi li možda video tako nešto?"

"Ne kapiraš", kaže Miš. "To sranje ne želi da bude primećeno."

"Možda je trebalo da skokneš do odelenja D sa Sojerom", kaže Soni. "Tamo obaška cene vizionare."

"O'ladi, Soni", kaže Nosonja.

"Ja sam već bio ovde, a ti nisi", kaže Miš. "Koji od nas onda zna o čemu govori?"

"Dosta sam slušao obojicu", kaže Nosonja. "I dalje misliš da je negde duž ovog puta, Mišu?"

"Koliko mogu da se setim, da."

"Onda nam je promakao. Vratićemo se i proveriti ponovo, i ako ga ne nađemo, tražićemo negde drugde. Ako nije ovde, sigurno je negde između dveju dolina na devedeset trojki, ili u šumi na padini koja vodi prema vidikovcu. Imamo vremena na pretek."

"Zbog čega si tako siguran?" pita Soni. Blago nespokojstvo zbog onoga što bi tamo mogli da pronađu čini ga ratobornim. Radije bi se vratio u Send Bar da sjuri kriglu 'kingslenda' i zeza Smrdljivog nego što traći vreme smucajući se lokalnim putevima.

Nosonja ga posmatra, sa munjama u očima. "Znaš li neko drugo mesto sa dovoljno drveća da bi moglo da se nazove šumom?"

Soni se smesta povlači. Nosonja nikada neće odustati i vratiti se u Send Bar. Suviše je zagrizao u ovo. Najviše zbog Ejmi, ali delom i zbog Džeka Sojera. Sojer je ono veče ostavio silan utisak na Nosonju, eto šta se dogodilo, i Nosonja sada veruje da je sve što taj tip kaže suvo zlato. Soniju to nema nikakvog smisla, ali Nosonja je taj govori šta se radi, i Soni pretpostavlja da će bar neko vreme da trčkaraju okolo kao agenti pripravnici. Soni planira da popriča sa Mišem i Kajzerom. Dok će uvek da se složi sa Nosonjom, ali druga dvojica umeju da poslušaju glas razuma.

"U redu, onda", kaže Nosonja. "Precrtavamo potez odavde do Kraljičine ulice. Znamo da tamo nema nikakvog jebenog puteljka. Vratićemo se deo puta koji smo već prošli i potražiti ponovo. U koloni po jedan. Mišu, ti si ponovo na čelu."

Miš klima glavom i priprema se da ponovo oseti one šake na ramenima. Turirajući svojeg 'fet boja', polazi napred i zauzima mesto prvog u koloni. Nosonja polazi za njim a Soni za Nosonjom, dok su Dok i Kajzer na poslednja dva mesta.

Pet pari očiju, razmišlja Soni. Ako ga ovaj put ne ugledamo, nikad nećemo. A nećemo, zato što je taj prokleti puteljak pola države daleko odavde. Kada su Miš i njegova ženska tripovali na Uzvišenom, mogli su da prevale stotine milja i da veruju da su se provozali u krug oko bloka.

Svi motre na suprotnu stranu puta i ivicu šume. Pet pari očiju, kako je to Soni opisao, vide nenarušenu liniju hrastova i borova. Miš vozi tempom koji je negde između brzog hoda i lakog trčkaranja, i stabla sporo promiču u suprotnom pravcu. Pri ovoj brzini mogu da vide mahovinu na stablima hrastova i svetle mrlje sunčeve svetlosti na šumskom tlu, koje je braonkasto sive boje i podseća na sloj čupavog somota. Iza prvog, stražarskog niza prostire se skriveni svet ravnih stabala, zraka svetlosti i jaruga. U tom svetu, staze koje nisu staze krivudaju između debelih trupaca kao kroz lavirint i vode do tajanstvenih čistina. Soni odjednom postaje svestan plemena veverica koje izvode veveričju gimnastiku u prepletu grana ispod lisnatog krova. Zajedno sa vevericama, otkriva mu se i čitav svet ptica.

Sve ga ovo podseća na duboke šume Pensilvanije koje je istraživao kao dečak, pre nego što su roditelji prodali kuću i preselili se u Ilinois. Te šume ispunjavale su ga ushitom koji nije pronašao nigde drugde. Ubeđenje da je Miš pobrkao stvari i da traže na pogrešnom mestu se produbljava. Maločas je pomenuo loša mesta, od kojih je video bar jedno za koje je apsolutno siguran da je bilo takvo. Prema Sonijevom iskustvu, loša mesta, ona koja vam daju do znanja da niste dobrodošli, obično su na ili u blizini granice.

U leto kada je završio srednju školu, on i dva njegova najbolja druga, takođe zaluđenika za motocikle, povezli su se do Rajs Lejka u Viskonsinu, gde je imao dve rođake koje su bile dovoljno zgodne da ih upozna sa drugarima. Sal i Hari su bili očarani devojkama, a devojke su smatrale da su motordžije seksi i egzotični. Posle nekoliko dana koje je proveo kao peti točak (ili peti i šesti točak, zavisno od toga šta se broji), Soni je predložio da produže izlet za nedelju dana i, u cilju proširenja obrazovanja, otpraše dole do Čikaga i potroše ostatak novca na pivo i kurve pre nego što se vrate kući. Sal i Hari su pozdravili zamisao, i treće večeri u Rajs Lejku natovarili vreće za spavanje na motore i odgrmili što su bučnije mogli na jug. Do deset sati uspeli su da se potpuno izgube.

Možda je to bilo zbog piva, ili nepažnje, ali su iz ovog ili onog razloga odlutali sa glavnog puta da bi se, u dubokoj pomrčini seoske noći, našli na rubu gotovo nepostojećeg gradića po imenu Harko. Harko nije bio na njihovoj mapi sa benzinske pumpe, ali je morao biti u blizini granice Ilinoisa, sa jedne ili druge strane. Činilo se da se Harko sastoji od napuštenog motela, ruševne prodavnice i praznog mlina za žito. Kada su dečaci stigli do mlina, Sal i Hari su zakukali kako su iscrpljeni i gladni i kako žele da se vrate i provedu noć u motelu.

Pošto nije bio ništa manje umoran, Soni se odvezao nazad sa njima; istog trenutka kada su kročili u mračno prednje dvorište motela, osetio je loš predosećaj u vezi mesta. Vazduh se činio teži, tama mračnija nego što bi trebalo da bude. Činilo mu se da je mesto posednuto nekim zlokobnim i nevidljivim prisustvima. Gotovo da je mogao da ih razazna kako promiču između kućica. Sal i Henri su mu se narugali zbog loših slutnji: bio je kukavica, peško, curica. Provalili su vrata i razmotali vreće u goloj, prašnjavoj pravougaonoj prostoriji. On je svoju preneo preko ulice i prespavao na livadi.

Probudio se u svitanje, lica vlažnog od rose. Skočio je na noge, ispišao se u visokoj travi, i proverio motore parkirane preko puta. Bili su tamo, sva tri, naslonjeni na papučice ispred provaljenih vrata. Ugašeni neonski natpis na ulazu u dvorište glasio je MLADENAČKO GNEZDO. Prešao je uski put i prevukao dlanom preko vlage na sedištima motocikala. Iz sobe gde su spavali njegovi drugovi dopirao je čudan zvuk. Smesta osetivši zebnju, Soni je gurnuo poluizvaljena vrata. Da nije u prvom trenutku odbio da shvati ono što vidi, prizor koji je zatekao u sobi naterao bi ga da se onesvesti.

Sal Tarzo je sedeo na podu, lica umrljanog krvlju i suzama. Odsečena glava Harija Rajlija počivala mu je u krilu, a pod i zidovi sobe bili su prekriveni okeanom krvi. Harijevo telo ležalo je beživotno i nekako razbacano povrh njegove krvlju natopljene vreće za spavanje. Telo je bilo golo; Sal je na sebi imao samo krvavo crvenu majicu. Sal je podigao ruke – u jednoj je bio njegov trofejni lovački nož, a dlan druge bio je pun krvi – i podigao iskrivljeno lice prema Sonijevom sleđenom pogledu. Ne znam šta se dogodilo. Glas mu je bio piskav i histeričan, tuđ. Ne sećam se da sam ovo uradio, kako bih mogao ovo da uradim? Pomozi mi, Soni. Ne znam šta se dogodilo.

Zanemeo, Soni je izašao unatraške iz sobe i odjurio na svojem motoru. Nije imao predstavu kuda ide osim da želi da napusti Harko. Dve milje dalje niz put, stigao je do još jedne varoši, ovaj put prave, nastanjene, i neko ga je konačno odveo do šerifovog ureda.

Harko: bez sumnje jedno od loših mesta. Na neki način, oba njegova školska druga su umrla tamo, pošto se Sal Tarzo šest meseci kasnije obesio u državnom zatvoru, gde je bio poslat na doživotnu kaznu za ubistvo bez predumišljaja. U Harku niste mogli da vidite crvenokrile kosove ili detliće. Čak su se i vrapci klonili Harka.

A ovo parče trideset petice? Najobičnije pitomo, dopadljivo šumovito zemljište. Znate šta, senatore, Soni Kantinaro je bio u Harku, i ovo ovde nema blage veze sa Harkom. Ovo ovde mu nije ni prineti. Kao da je u sasvim drugom svetu. Ono što se otkriva Sonijevom ispitivačkom pogledu i sve nestrpljivijem duhu je nešto više od milje prelepog šumskog pejzaža. Moglo bi se čak nazvati mini-šumom. Razmišlja kako bi bilo dobro da se jednog dana vrati sam ovamo, sakrije 'harli' u žbunju, i prošeta okolo između onih visokih hrastova i borova, po debelom tepihu ispod nogu, posmatrajući ptice i šašave veverice.

Soni pokušava da prozre prvu borbenu liniju stabala sa druge strane druma, uživajući u zamišljanju zadovoljstva šetnje, i tada iz tame ispod ogromne krošnje hrasta prema njemu iznenada skače blesak beline. Zanesen vizijom samotnog lutanja ispod zelenog krova, gotovo ga otpisuje kao igru svetlosti, kratkotrajnu iluziju. Onda se priseća onoga na šta bi trebalo na motri, i usporava, naginje se u stranu i razaznaje u prepletu čestara u podnožju hrasta, zarđalu rupu od metka i krupno crno slovo Z. Skreće na drugu stranu puta, i Z se širi u ZABRA. Ne može da poveruje, ali je to stvarno tamo, Mišev prokleti znak. Prilazi još stopu bliže, i pred očima mu se pojavljuje čitav natpis.

Soni izbacuje motor iz brzine i spušta đon na asfalt. Tama pored hrastovog debla pruža se kao mreža do sledećeg drveta pokraj puta, koje je takođe hrast, iako ne toliko veliki. Iza njega, Dok i Kajzer takođe prelaze u suprotnu traku i staju. On ne obraća pažnju na njih, već gleda za Nosonjom i Mišem, koji su odmakli već desetak metara niz drum, zagledani u drveće.

"'Ej", dovikuje. Nosonja i Miš ga ne čuju. "'Ej, bre! Stanite!" "'Si naš'o?" doziva Dok.

"Idi do onih šupaka i dovedi ih", kaže Soni.

"Je l' ovde negde?" pita Dok, zverajući u drveće.

"Šta misliš da sam naš'o, leš? Naravno da je ovde."

Dok daje gas, zaustavlja se iza Sonija i zagleda se u šumu.

"Dok, vidiš li ga?" viče Kajzer Bil, pa i sam ubrzava.

"Jok", odgovara Dok.

"Odatle i ne možeš da ga vidiš", kaže mu Soni. "'Oćeš li da pokreneš dupe i kažeš Nosonji da se vrati ovamo?"

"Zašto ti to ne uradiš?" pita Dok.

"Ako se pomerim sa ovog mesta, možda nikada neću ponovo da ga nađem, eto zašto", kaže Soni.

Miš i Nosonja, sada već dvadesetak metara daleko, odmiču drumom, nesvesni onoga što se događa iza njih.

"E pa ja ga i dalje ne vidim", kaže Dok.

Soni uzdiše. "Dođi ovde pored mene." Dok gura svog 'fet boja' do tačke paralelno sa Sonijevim motorom, a onda se pomera još nekoliko centimetara dalje. "Tamo", kaže Soni, uprevši prstom prema znaku.

Dok čkilji i povija se napred, preko viljuške upravljača Sonijevog motora. "Gde? A, sad ga vidim. Sav je rasturen."

Gornja polovina znaka nadnosi se i baca senku na donju. Neki rušilački nastrojen momak obradio ga je palicom za bezbol. Njegova starija braća, više ogrezla u bezakonje, prethodno su pokušala da ga ubiju puškama kalibra 22, a on je samo hteo da ga dokrajči.

"A 'de bi trebalo da bude staza?" pita Dok.

Soni, koji je pomalo nesiguran u vezi toga, pokazuje ravan tame desno od znaka, razapetu prema sledećem, manjem hrastu. Dok gleda tamo, tama gubi dvodimenzionalnost i produbljuje se unazad kao pećina, ili crna rupa, blago probušena u vazduhu. Ova pećina, ili crna rupa, topi se i širi u zemljani puteljak, širok metar i po ili dva, što mora da je oduvek i bila.

"To mora da je to", kaže Kajzer Bil. "Ne znam kako je mog'o svima da nam promakne."

Soni i Dok se zgledaju, shvativši da je Kajzer stigao prekasno da vidi kako se put materijalizuje iz zida tame debljine lista hartije.

"Malo je zaguljeno opaziti ga", kaže Soni.

"Treba vremena da ti se privikne pogled", kaže Dok.

"U redu", kaže Kajzer Bil, "ali ako vas dvojica nameravate i dalje da se natežete ko će da obavesti Miša i Nosketa, oslobodiću vas muke." Daje gas i praši putem kao neki kurir u Prvom svetskom ratu, sa hitnom depešom za front. Sada već dobrano dalje, Miš i Nosonja su stali i gledaju unazad, pošto su verovatno čuli grmljavinu njegovog motora.

"Izgleda da je to", kaže Soni, uputivši nespokojan pogled Doku. "Trebalo je da nam se privikne pogled."

"Nije moglo da bude ništa drugo."

Manje ubeđeni nego što bi voleli da budu, napuštaju temu da bi posmatrali Kajzera Bila kako razgovara sa Nosonjom i Mišem. Kajzer pokazuje prema Soniju i Doku, a onda i Nosonja. Na kraju i Miš odmahuje prema njima, a Kajzer ponavlja pokret. Razgovor podseća na razvijeni oblik jezika znakova. Pošto su svi shvatili o čemu je reč, Kajzer Bil okreće motor i sa grmljavinom se vraća drumom, a Nosonja i Miš ga prate.

Kada Nosonja ne predvodi, uvek postoji taj osećaj nereda i rasula.

Kajzer se zaustavlja na početku uskog puteljka. Nosonja i Miš staju pored njega, tako da se Miš nalazi tačno naspram otvora koji vodi u šumu.

"Ne čini se da je bilo tako teško pronaći ga", kaže Nosonja. "Ali bilo kako bilo, tu je. Već sam počeo da sumnjam, Mišonjo."

"Aha", kaže Miš. Njegovo uobičajeno držanje, intelektualnog grubijana sa šaljivim pogledom na svet, sasvim je izgubilo lakoću. Ispod bronzanog tena motocikliste, koža mu izgleda bledo i bolesno.

"'Oću prvo da vam saopštim kako stoje stvari", kaže Nosonja. "Ako je Sojer u pravu u vezi ovog mesta, bolesno kopile koje ga je sagradilo verovatno je postavilo zamke i ko zna kakva još iznenađenja. Bilo je to davno, ali ako je ovo zaista Ribar, ima više razloga nego ikad da zadrži ljude podalje od svoje jazbine. Zato moramo da čuvamo leđa. Najbolji način da to postignemo je da upadnemo na prepad, i spremni. Držite oružje nadohvat ruke, važi?"

Nosonja otvara bisagu iza sedišta motora i vadi 'kolt' kalibra devet milimetara sa drškom od slonovače i cevi od plavog čelika. Ubacuje metak u cev i oslobađa okidač. Zatim posmatra kako Soni vadi svoj teški 'magnum 357' iz bisage, Dok istovetan 'kolt' kao njegov, a Kazer Bil stari 'smit i veson specijal' kalibra 38 koji poseduje još od kraja sedamdesetih. Guraju oružje, koje su do ovog trenutka koristili samo na strelištima, u džepove kožnih jakni. Miš, koji nema vatreno oružje, opipava raznovrsne noževe koje je sakrio ispod jakne, na krstima, po džepovima farmerki, i u sarama obe čizme.

"U redu", kaže Nosonja. "Ko god je tamo, čuće nas kako stižemo, a možda nas je već čuo, tako da nema svrhe da se šunjamo. 'Oću brz, agresivan upad - ono u čemu ste vi inače dobri. Brzina bi trebalo da nam bude adut. Zavisno od toga šta se bude događalo, nastojaćemo da se što više približimo kući."

A ako se ništa ne dogodi?" pita Kajzer. "Ako, recimo, uletimo tamo i neometamo se dovezemo do same kuće? Hoću da kažem da ne vidim neki poseban razlog za brigu. U redu, Mišu se dogodila loša stvar, ali... znate već. Ne znači da će ponovo da se desi."

"Onda ćemo naprosto da uživamo u vožnji", kaže Nosonja.

"Zar nećeš da pogledaš unutra?" pita Kajzer. "Možda unutra drži neku decu."

"Možda je on lično unutra", odgovara mu Nosonja. "Ako jeste, šta god da sam rekao Sojeru, izvodimo ga odande. Bolje živog nego mrtvog, ali nemam ništa protiv da mu ozbiljno narušimo zdravlje."

Za ove reči dobija odobravajuće brundanje. Miš ne učestvuje u ovom opštem slaganju bez reči; obara glavu i čvršće steže rukohvate upravljača svojeg motora.

"Pošto je Miš već bio ovde, on ide prvi. Dok i ja vozimo odmah iza njega, a Soni i Kajzer nam pokrivaju guzice." Nosonja baca pogled na ovu dvojicu i kaže: "Držite se dva do tri metra iza nas, važi?"

Ne stavljaj Miša na čelo; moraš ti da vodiš, razmišlja Soni, ali kaže samo: "Važi, Noske."

"Postrojte se", kaže Nosonja.

Pomeraju motore u formaciju koju je Nosonja naveo. Svako ko iole brže vozi tridesetpeticom morao bi da nagazi na kočnicu da ne naleti na bar dvojicu krupnih muškaraca na motociklima, ali drum ostaje pust. Svi, uključujući Miša, turiraju motore, spremajući se za pokret. Soni sudara pesnice sa Kajzerom i osvrće se da pogleda u onaj mračni tunel što vodi u šumu.

Na jednu od nižih grana sleće krupan gavran, naginje glavu, i Soniju se čini da mu se zapiljio u oči. Zna da gavran verovatno gleda sve njih, ali ne može da se otrese utiska da zuri pravo u njega, i da se te nezasite crne oči cakle zlobom. Neprijatni osećaj da mu se, tako nagnutom nad motocikl, ptica zapravo smeje navodi ga da pomisli na svoj 'magnum'.

Mog'o bih da te pretvorim u gomilu krvavog perja, macane.

Ne pomažući se krilima, gavran odskače unazad po grani i nestaje među hrastovim lišćem.

"KREĆI!" viče Nosonja.

Onog trenutka kada Miš pokreće motor, na ramena mu se spuštaju istrulele šake Male Nensi. Njene tanke kosti dovoljno snažno pritiskaju kožu jakne da mu ostavljaju masnice ispod. Iako zna da je to nemoguće - ne možeš se osloboditi nečega što ne postoji - iznenadni sev bola tera ga da pokuša da je otrese sa sebe. Trza ramenima i pomera ručke upravljača tako da motor počinje da krivuda. Mala Nensi na to pojačava stisak. Kada se Miš ispravio, ona se primiče napred, obuhvata ga koščatim podlakticama oko grudi, i priljubljuje mu se uz leđa. Lobanja joj se tare o njegov potiljak; njeni zubi mu se zarivaju u kožu.

To je već previše. Miš je znao da će se ona ponovo pojaviti, ali ne i da će uhvatiti u stegu. Uprkos brzini kojom vozi, ima osećaj da se kreće kroz supstancu težu i lepljiviju od vazduha, nekakav sirup koji ga usporava i zadržava. On i motor čine se neprirodno gusti, kao da gravitacija jače deluje na puteljku nego igde drugde. U glavi mu tuče, i već čuje onog psa kako reži u šumi sa njegove desne strane. Sve bi to još i mogao da podnese, pretpostavlja, da ga upravo to nije zaustavilo kada se poslednji put povezao istom stazom: mrtva žena. Tada je to bila Kiz Martin; sada je pokojnica Mala Nensi, koja ga jaše kao derviš, šamarajući ga po glavi, ritajući ga kolenima u bubrege, tukući ga po ušima. Oseća njene zube kako mu napuštaju vrat i zaranjaju u levo rame jakne. Jedna ruka joj izbija ispred njega, i on zapada u još dublji šok i stravu shvativši da je ta ruka vidljiva. Sa dugačkih kostiju lepršaju krpice kože; vidi bele crve kako se uvijaju u preostalim čvorovima mesa.

Šake koje se čine istovremeno sunđeraste i koščate spuštaju mu se na obraze i počinju da mu mile uz lice. Miš više ne može da ostane priseban: um mu se ispunjava slepom panikom, i gubi kontrolu na motorom. U trenutku kada je zašao u krivinu iza koje leži Crna kuća, točkovi su već opasno nagnuti, i njegov užasnuti trzaj u stranu tera ih na putanju koja se ne može popraviti.

Dok se motor prevrće, čuje psa kako reži samo nekoliko metara od njega. 'Harli' mu se spušta na levu nogu i nastavlja da klizi napred, a on i njegov jezivi putnik klize za njim. Istovremeno sa pojavljivanjem Crne kuće u zasedi među drvećem, trula šaka mu zaklanja oči. Njegov vrisak je blistava, tanka nit zvuk naspram bešnjenja psa.

Nekoliko sekundi pošto je započeo juriš, Nosonja oseća kako se vazduh zgušnjava oko njega. To je nekakav trik, ubeđuje sebe, opsena izazvana dejstvom Ribarevih toksina za sjebavanje mozga. Uzdajući se da ostali neće biti obmanuti ovom pričinom, diže glavu i gleda preko Miševih širokih leđa i podeljene grive kako petnaestak metara dalje staza zavija u levo. Ima utisak da mu zgrušani vazduh otežava mišice i ramena, i oseća dolazak majke i oca svih glavobolja, tup, nepopustljiv bol koji počinje oštro da žiga iza očiju i ukopava mu se, pulsirajući, dublje u mozak. Nosonja posvećuje pola sekunde pažnje Doku, i po onome što vidi, Dok se još drži. Pogled na brzinomer kazuje mu da se kreću trideset pet milja na sat i ubrzava, tako da će u trenutku kada zađu u krivinu verovatno postići i svih šezdeset.

Odnekud sa leve strane čuje se režanje psa. Nosonja poteže pištolj iz džepa i sluša kako ih režanje prati dok brzaju prema krivini. Traka bola u glavi širi se i pojačava; čini mu se da mu gura oči iznutra, potiskujući ih iz duplji. Onaj veliki pas - mora da je pas, jer šta bi drugo moglo da bude? - se približava, i zvuci njegove pomame čine da Nosonja vidi džinovsku, razmahanu glavu sa gorućim crvenim očima i konopcima žvala koji vitlaju iz razjapljenih čeljusti načičkanih ajkulinim zubima.

Dve odvojene stvari rasturaju mu koncentraciju: prva je ta što vidi Miša kako se baca napred-nazad na motoru ulazeći u krivinu, kao da pokušava da počeše leđa o zgusnuti vazduh; druga je to što se pritisak iza očiju utrostručuje, a odmah pošto je shvatio da će Miš neizbežno pasti, kapilari u očima pucaju. Vid mu iz dubokog crvenila ubrzano zaranja u apsolutnu tminu. Čuje ružan glas u glavi: Ejmi mi je zedela u grilu i grlila me. Režio zam da je pojedem. O kako ze otimala, otimala i grebala. Stezo zam je za vrat dok je nizam udavio...

Ne!" viče Nosonja, i glas koji mu gnječi oči prerasta u hrapav kikot. Na trenutak mu se ukazuje vizija visoke, mračne prilike sa jednim okom, sev zuba ispod šešira ili kukuljice...

... i svet se iznenada obrće oko njega i on završava na leđima, sa motorom koji mu pritiska grudi. Sve što vidi zamrljano je mračnim, uskipelim crvenilom. Miš vrišti, i Nosonja, okrenuvši glavu u pravcu vrištanja, opaža crvenog Miša kako leži na crvenoj stazi dok prema njemu juri ogroman crveni pas. Nosonja ne vidi svoj pištolj; odleteo je negde u šumu. Vika, krici, i urlanje motora ga zaglušuju. Izvlači se ispod motora, vičući ni sam ne zna šta. Pored njega seva crveni Dok na motoru i gotovo ga ponovo obara. Čuje pucanj, a zatim još jedan.

Dok vidi Nosonju kako ga gleda i pokušava da sakrije koliko se loše oseća. U želucu mu ključa prljava voda od sudova, a utroba mu se prevrće. Vazduh je toliko gust i kužan da mu se čini da se kreće jedva pet milja na sat. Iz nekog razloga, vrag će ga znati zašto, glava mu teži dvadeset kila; bilo bi gotovo zanimljivo kada bi mogao da zaustavi raspad koji se dešava unutar njega. Vazduh kao da se sabija, očvršćava, a onda bum, glava mu se pretvara u supertešku kuglu za kuglanje koja teži da mu padne na grudi. Iz šume pored njega dolazi džinovski zvuk režanja, i Dok gotovo popušta porivu da povrati. Maglovito je svestan da Nosonja vadi pištolj, i pretpostavlja da bi i sam trebalo da učini isto, ali deo njegovog problema jeste to što mu se prikralo sećanje na dete po imenu Dejzi Temperli, i to sećanje mu paralizuje volju.

Kao stažista na hirurgiji u univerzitetskoj bolnici u Urbani, Dok je izvršio, uz nadzor, skoro stotinu svakovrsnih operacija i asistirao u još toliko. Pre nego što su u salu za operacije dogurali Dejzi Temperli, sve su se dobro završile. Složen ali ne naročito težak ili rizičan po život, njen slučaj zahtevao je kalemljenje kostiju i druge restaurativne zahvate. Dejzi je trebalo ponovo sastaviti posle saobraćajne nesreće, i pre toga je već imala dve operacije. Dva sata posle početka procedure, šef odelenja, Dokov tutor, bio je pozvan da izvrši hitnu operaciju, i Dok je ostao da sam dovrši posao. Delom zato što četrdeset osam sati nije spavao a delom zato što je u iscrpljenosti zamišljao sebe kako krstari autoputom sa Nosonjom, Mišem i ostalim svojim novim prijateljima, napravio je grešku - ne tokom same operacije, već posle nje. Pišući recept za lekove, pogrešno je proračunao dozu i dva sata kasnije Dejzi Temperli bila je mrtva. Postojale su stvari koje je mogao da preduzme da sačuva karijeru, ali nije preduzeo nijednu od njih. Bilo mu je dozvoljeno da dovrši stažiranje, a onda je zauvek napustio medicinu. Razgovarajući sa Džekom Sojerom, krajnje je pojednostavio svoje motive za to.

Bura u njegovom telu ne može se više zadržavati. Dok okreće glavu u stranu i počinje da bljuje dok juri napred. Nije mu prvi put da povrati dok vozi, ali je ovo najgadnije i najbolnije. Težina kugle koju ima umesto glave znači da ne može da ispruži vrat, tako da mu bljuvotina prska po desnom ramenu i ruci, a to što kulja iz njega čini se živo i naoružano zubima i kandžama. Nije iznenađen što vidi da je tečnost pomešana sa krvlju. Želudac mu se grči od bola.

Bez namere da to učini, Dok je usporio, i u trenutku kada ubrzava i ponovo se okreće napred, vidi Miša kako se ruši u stranu i klizi iza svojeg motora prema krivini koja leži napred. Čuje šum kao od udaljenog vodopada. Čuje, prigušeno, Miša kako vrišti; jednako prigušeno, Nosonja viče 'Ne!' Odmah zatim, Noske naleće pravo na krupan kamen ili neku drugu prepreku, jer se njegova 'elektra glajd' odiže sa staze, pravi pun premet u sabijenom vazduhu i pada na njega. Pada mu na pamet da je čitava misija otišla u tri lepe. Svet im se izmakao ispod nogu, i ostavio ih u govnima do guše. Čini jedinu razumnu stvar: poteže staru dobru devetku iz džepa i pokušava da shvati u šta prvo treba da puca.

U ušima mu prska nekakav balon, i svet oko njega se odjednom puni zvucima. Miš i dalje vrišti. Dok ne može da shvati kako nije ranije čuo režanje psa, jer je ta pokretna pomama i pored urlanja motora i Miševog vrištanja najglasniji zvuk u šumi. Prema njima juri jebeni Baskervilski Pas, a Miš i Nosonja su izvan stroja. Po buci koju diže, ta stvar mora da je velika kao medved. Dok okreće cev pištolja napred i jednom rukom upravlja motorom dok praši pored Nosonja, koji se izvlači ispod svoje mašine. Onaj grdni zvuk - Dok zamišlja psa veličine medveda kako širi čeljusti oko Miševe glave, i smesta briše tu sliku. Stvari se prebrzo događaju, i ako ne bude pazio, te čeljusti bi mogle da se sklope oko njega.

Ima tek toliko vremena da pomisli: To nije običan pas, koliko god bio veliki...

... kada nešto ogromno i crno izbija iz šume sa desne strane i seče ukoso prema Mišu. Dok povlači obarač, i životinja se na zvuk pucnja napola okreće i zapenjeno reži na njega. Sve što Dok razaznaje jesu dva crvena oka i otvorena crvena usta sa dugačkim jezikom i mnoštvom oštrih psećih zuba. Sve ostalo je zamućeno i stopljeno, neodređeno kao da je pokriveno uskovitlanim plaštom. Munja čistog užasa, ukusa jasnog i oštrog poput jeftine votke, prostreljuje Doka od grla do testisa, i motor mu se zanosi zadnjim delom i staje - zaustavio ga je i ne misleći šta čini. Odjednom ima utisak da je duboka noć. To, naravno, ne može da bude istina - kako biste uopšte mogli da vidite crnog psa usred noći?

Stvorenje se ponovo okreće napred i nastavlja da juri prema Mišu.

Ne sme na mene zbog oružja, i zato što su odmah iza još dvojica,razmišlja Dok. Glava i mišice kao da su otežala svaka za po još dvadeset kila, ali se bori protiv težine mišića i ispravlja ruke i ponovo puca. Ovaj put zna da je pogodio tu stvar, ali je njena jedina reakcija da se na trenutak zanese u trku. Velika mrlja njene glave okreće se prema Doku. Režanje postaje još glasnije, i iz otvorenih usta joj izleću dugački, srebrnasti lanci bala. Nešto što podseća na rep šiba tamo-amo.

Pogledavši u otvorenu crvenu jamu, Dok oseća kako ga napušta odlučnost, ruke mu postaju teže, i jedva je u stanju da drži glavu uspravno. Čini mu se da propada u ono crveno grotlo; pištolj mu visi iz omlitavele ruke. U trenutku zaleđenom u večnosti, ista ruka ispisuje postoperativni recept za Dejzi Temperli. Stvorenje galopira prema Mišu. Dok čuje Sonija kako pomamno psuje. Glasna eksplozija sa desne strane zaglušuje mu uši, i svet postaje savršeno tih. Eto ti, poručuje sebi. Mrak u podne.

Što se tiče Sonija, tama udara istovremeno sa usijanim bolom u glavi i utrobi. Telo mu se cepa po liniji agoniji, i ta pojava je za njega nešto toliko nezapamćeno i strano da zaključuje da je usled njega nestalo i svetlosti. On i Kajzer Bil su tri metra iza Nosonje i Doka, i oko pet metara dalje na uskom zemljanom putu. Kajzer ispušta upravljač motocikla i hvata se za glavu. Soni tačno zna kako se ovaj oseća: metar dugačka usijana gvozdena cev provučena mu je kroz glavu i gurnuta sve do creva, spalivši sve što je dodirnula. "Hej, čoveče", kaže, opazivši u svom jadu da je vazduh postao kašast, kao da su pojedinačni atomi kiseonika i ugljen-dioksida odjednom dovoljno lepljivi da mu se zalepe za kožu. Tada primećuje da se Kajzeru prevrću oči, i shvata da ovaj gubi svest pred njim. I sam obuzet slabošću, pokreće se da nekako pomogne Kajzeru. Pruža ruku prema njegovom motoru, motreći na to kako mu zenice nestaju iza gornjih kapaka. Iz nozdrva počinje da mu prska krv, i telo mu se zanosi unazad na sedištu i prevrće se u stranu. Motor ga nekoliko sekundi vuče za čizmu uhvaćenu u viljušku upravljača, ali se čizma onda oslobađa i motor klizeći usporava i zaustavlja se.

Soniju se čini da mu usijana gvozdena šipka probija želudac, i primoran je da pusti drugi motor da padne, stenje i izbacuje iz sebe, reklo bi se, svu hranu koju je ikada pojeo. Pošto se potpuno ispraznio, osećaj u želucu popušta, ali je Džon Henri u međuvremenu rešio da mu ukuca džinovske železničke klinove u lobanju. Ruke i noge su mu načinjene od gume. Usredsređuje pažnju na motor. Ima utisak da stoji u mestu. Nije mu jasno kako i dalje napreduje, ali posmatra kako krvlju poprskana ruka dodaje gas i uspeva da ostane u sedištu kada je ovaj jurnuo napred. Je li to moja krv? pita se, i seća se dve dugačke crvene zastave koje su se odmotale iz Kajzerovog nosa.

Buka koja je rasla u pozadini pretvara se u zvuk 747 koji sleće. Soni razmišlja kako mu danas još samo treba da ugleda životinju sposobnu da proizvede taj zvuk. Miš je bio potpuno u pravu: ovo je jako, jako loše mesto, uz rame sa očaravajućom varošicom Harko u Ilinoisu. Soni ne želi više da upozna nijedno mesto slično Harku, u redu? Dosta je jedan. Zašto onda ide dalje, umesto da okrene i zaždi prema sunčanom delu puta broj trideset pet? Zašto izvlači taj teški revolver iz džepa? Odgovor je jednostavan. Ne želi da dozvoli da onaj mlaznjak od psa naudi njegovim ortacima, bez obzira koliko ga boli glava.

Džon Henri nastavlja da ukucava one klinove dok on ubrzava i čkilji ispred sebe, nastojeći da shvati šta se događa. Neko vrišti, ali ne može da odredi ko. Kroz režanje čuje poznati zvuk motocikla koji treska na zemlju pošto se premetnuo u vazduhu, i oseća zebnju u srcu. Nosonja bi trebalo uvek da vozi na čelu, razmišlja, jer u suprotnom prizivamo nevolju. Čuje prasak pucnja. Prisiljava sebe da nastavi da se probija kroz lepljive atome vazduha, i posle pet ili šest sekundi opaža Nosonju, koji se bolno uspravlja pored svojeg oborenog motora. Nekoliko koraka iza Nosonje vidi Dokovu krupnu priliku kako sedi na svojem motoru i nišani svojom devetkom u nešto na stazi ispred sebe. Dok pritiska obarač, i iz cevi njegovog revolvera izbija crveni plamen.

Osećajući se smlaćenije i beskorisnije nego ikada u životu, Soni skače sa svojeg motocikla u pokretu i trči prema Doku, pokušavajući da vidi to što se nalazi iza njega. Prva stvar koju vidi jeste odsjaj svetlosti sa Miševog motora, koji leži na zemlji nekoliko metara dalje, na sredini krivine. Onda opaža i Miša: sulja se unazad na guzici, uzmičući od nekakve životinje koju Soni jedva razaznaje, ako se izuzmu oči i zubi. Nesvestan bujice prostakluka koja mu navire iz usta, Soni poravnava nišan revolvera sa stvorenjem i otvara vatru u trenutku kada protrčava pored Doka.

Dok samo stoji kao ukopan; Dok je izvan stroja. Ona nemoguća životinja na stazi sklapa čeljusti na Miševoj nozi. Namerava da mu otkine komadešku mesa veličine pljeskavice, ali je Soni tada pogađa jebenim projektilom sa šupljim vrhom iz svojeg 'magnuma', pomalo razmetljivim za strelište ali pod sadašnjim okolnostima izvin'te moliću lepo ali sasvim dobrodošlim. Suprotno svim očekivanjima i zakonima fizike, Sonijev čudesni supermetak ne buši rupu veličine fudbalske lopte u koži čudovišta. Supermetak gura životinju u stranu i odvraća joj pažnju od Miševe noge; čak je i ne obara sa nogu. Miš ispušta urlik bola.

Pas se okreće u stranu i besno zagleda u Sonija crvenim očima veličine lopti za bezbol. Otvara usta i načičkana belim trnjem zuba, i ujeda vazduh. Iz čeljusti mu izleću konopci bala. Stvorenje spušta ramena i pravi korak napred. Režanje se, ako je to moguće, pojačava i postaje još bešnje. Soni je upozoren; ako se ne okrene i pobegne, biće sledeći na jelovniku.

"Zajebi to", kaže Soni, i puca životinji u usta. Glava bi od toga trebalo da joj se razleti na krvave komadiće, ali se sekund pošto je 'magnum' opalio ništa ne menja.

E, sranje, razmišlja Soni.

Oči psetolike stvari sevaju, a grdna, klinasta glava kao da se stvrdnjava od tame u vazduhu i postaje vidljiva. Kao da je neko delimično uklonio mastiljavi ogrtač, Soni sada vidi debeli vrat koji se širi u mesnata ramena i snažne prednje noge. Možda se to menja sreća, možda će se pokazati da je neman ipak ranjiva. Soni prihvata zglob desne ruke levom, nišani u grudi psetolike stvari i ispaljuje još jedan merak. Eksplozija kao da mu natrpava uši vatom. Železnički klinovi u njegovoj glavi usijavaju se kao električni grejači, i između slepoočnica mu treperi bleštav bol.

Iz čekinja stvorenja kulja tamna krv. U središtu bića Sonija Kantinara rascvetava se čista, primitivna radost pobede. Monstrum postaje još više vidljiv, široka leđa i nagoveštaj zadnjih nogu. Neprepoznatljive rase i visoka skoro metar i po, psetolika stvar maglovito podseća na džinovskog vuka. U trenutku kada se pokreće prema njemu, Soni ponovo povlači obarač. Kao odjek, prasak njegovog revolvera ponavlja se odnekud iz blizine iza njega; metak proleće pored njegovih grudi poput nadzvučne pčele.

Stvorenje se tetura unazad, šepajući na povređenoj nozi. Užarene oči svrdlaju Sonijeve. Ovaj rizikuje da pogleda u stranu i vidi Nosonju kako stoji, raskrečen, nasred staze.

"Šta me gledaš, pucaj!" dere se Nosonja.

Njegov glas kao da budi Doka, koji diže ruku i nišani. Onda sva trojica počinju da povlače obarače, i prostor iznad puteljka odjekuje kao strelište u najživlje dane. Psetolika stvar (pakleni pas, razmišlja Soni) posrće korak unazad i otvara strahotna usta da zaurla u besu i nemoći. Pre nego što će se zavijanje završiti, stvorenje podvlači zadnje noge pod trup, skače preko staze i nestaje u šumi.

Soni se bori da ga ne obori talas olakšanja i umora. Dok se izvija i nastavlja da puca u tamu iza stabala, i Nosonja mu stavlja ruku na rame i naređuje mu da prestane. Vazduh smrdi na kordit i neki životinjski vonj, mošusan i odvratno sladak. Bledosivi dim treperi, gotovo beo, dižući se uvis kroz okolni, tamniji vazduh.

Nosonjino izmučeno lice okreće se Soniju, i ovaj primećuje da su mu beonjače crvene. "Pogodio si onu jebenu životinju, zar ne?" Kroz vatu u ušima, Nosonjin glas zvuči umanjeno i limeno.

"Jesam, jebote. Barem dvaput, a možda i triput."

"I Dok i ja po jednom. Šta je ta stvar, dođavola?"

"Neki 'đavo' sigurno jeste", kaže Soni.

Jecajući od bola, Miš po treći put ponavlja vapaj 'Pomagajte!', i ostali ga tek sada čuju. Krećući se polako i pritiskajući dlanovima delove tela koji ih najviše bolu, šepaju stazom i prilaze da kleknu ispred Miša. Desna nogavica farmerki mu je pocepana i natopljena krvlju, a lice iskrivljeno.

"Jeste li vi seronje gluvi?"

"Skoro da jesmo", kaže Dok. "Reci mi da nisi popio metak u nogu."

"Ne, ali samo zahvaljujući čudu." Mršti se i glasno izbacuje vazduh. Vazduh mu šišti kroz zube. "S obzirom na to kako ste pucali. Šteta što se niste opasuljili pre nego što me je ujeo za nogu."

"Ja jesam", kažem Soni. "Zahvaljujući tome još imaš nogu."

Miš se zagleda u njega, pa odmahuje glavu. "Šta je bilo sa Kajzerom?"

"Izgubio je otprilike litar krvi iz nosa i onesvestio se", kaže mu Soni.

Miš uzdiše kao da žali lomnost ljudske vrste. "Rek'o bih da bi trebalo da pokušamo da se izvučemo iz ove posrane ludnice."

"Kako ti je noga?" pita Nosonja.

"Nije slomljena, ako na to misliš. Ali nije ni dobro."

"Zašto?" pita Dok.

"Ne znam", odgovara mu Miš. "Ne odgovaram na medicinska pitanja ubljuvanim tipovima."

"Možeš li da voziš?"

"Jebote, da, Nosonjo - kada to nisam mogao da vozim?"

Nosonja i Soni staju mu svaki sa po jedne strane i sa teškom mukom ga podižu na noge. Pošto su mu oslobodili ruke, Miš pravi nekoliko teturavih koraka u stranu. "Ovo ne valja", kaže.

"Genijalno zapažanje", kaže Nosonja.

"Noske, druže moj stari, je l' znaš da su ti oči crvene k'o cvekle? Izgledaš k'o jebeni Drakula."

U onoj meri u kojoj je žurba moguća, svi sada žure. Dok želi da pogleda Miševu nogu; Nosonja želi da se uveri da je Kajzer Bil još živ; svi zajedno žele da se izvuku sa ovog mesta i vrate na sunce i normalan vazduh. U glavama im bubnja, a mišići ih bole od napetosti. Niko od njih nije siguran da se psetolika stvar ne sprema da ponovo napadne.

Dok su razgovarali, Soni je uspravio Miševog 'fet boja' i odgurao ga do vlasnika. Miš hvata ručke upravljača i gura mašinu napred, trzajući se od bola. Nosonja i Dok uzimaju svoje motore, a dva metra dalje Soni izvlači i podiže svoj iz žbuna korova.

Nosonja shvata da je na krivini propustio da pogleda da li je Crna kuća stvarno tamo. Seća se Miševih reči 'To sranje ne želi da ga vide', i sada veruje da je Miš bio otprilike u pravu: Ribar nije želeo da dođu ovamo i vide njegovu kuću. Sve ostalo mu se meša u glavi na isti način na koji se njegova 'elektra glajd' obrnula oko sebe pošto mu je onaj ružni glas progovorio u glavi. Siguran je, međutim, u jedno: Džek Sojer ga neće još dugo držati u neznanju.

Onda mu pada na pamet strašna pomisao, i pita: "Momci, da li vam se dogodilo nešto neobično - ali stvarno neobično - pre nego što je pakleni pas iskočio iz šume? Pritom ne mislim fizički."

Gleda u Doka, a Dok crveni. 'Alo? govori Nosonja u sebi. Miš kaže: "Idi jebi se. Ne želim da pričam o tome."

"Tu sam uz Miša", kaže Soni.

"Pretpostavljam da odgovor glasi da", kaže Nosonja.

Kajzer Bil leži pored staze, zatvorenih očiju i nakvašen krvlju od usta do pojasa. Vazduh je i dalje siv i lepljiv; tela kao da im teže pola tone, a motori kao da imaju točkove od olova. Soni gura svoj motor do Kajzerovog ispruženog tela i rita ga nogom, ne baš nežno, u rebra.

Kajzer otvara oči i stenje. "Jebi ga, Soni", kaže. "Šutn'o si me." Očni kapci mu trepere, i diže glavu sa zemlje i primećuje da mu je odeća natopljena krvlju. "Šta se desilo? Jesam li ranjen?"

"Herojski si se držao", kaže Soni. "Kako se osećaš?" "Šugavo. 'De sam pogođen?"

"Otkud ja znam?" kaže Soni. "Hajde, idemo odavde."

Ostali prolaze pored njih. Kajzer Bil uspeva da se uspravi na noge i posle još jednog epskog napora, podiže motor. Gura ga po stazi za ostalima, čudeći se glavobolji i količini krvi na sebi. Kada je prošao između poslednjih stabala i pridružio se drugovima na putu broj 35, oči mu ranjava iznenadni sjaj, telo mu se čini dovoljno lako da odlebdi, i malo nedostaje da se ponovo onesvesti. "Izgleda da ipak nisam ranjen", kaže.

Niko ne obraća pažnju na njega. Dok pita Miša da li želi da odu do bolnice.

"Neću u bolnicu, čoveče. Bolnice ubijaju ljude."

"Onda mi bar dozvoli da ti pogledam nogu."

"Evo gledaj ako hoćeš."

Dok se spušta na koleno pored staze i podiže nogavicu Miševih farmerki do kolena. Iznenađujuće nežno opipava nogu, i Miš se trza.

"Mišu", kaže Dok, "nikada nisam video da pas ovako ujede."

"Nikad nisi vid'o ni onakvog psa."

Javlja se Kajzer: "Kakvog psa?"

"Ova rana je nekako čudna", kaže Dok. "trebaju ti antibiotici, i to što pre."

"Imaš li antibiotike?"

"Naravno."

"'Ajmo onda do Nosonjine kuće, 'de možeš do mile volje da me izbušiš iglama."

Kako god 'oćeš", kaže Dok.

20.

Otprilike u isto vreme kada Miš i Nosonja prvi put propuštaju da vide puteljak i znak ZABRANJEN PROLAZ pored njega, Džek Sojer odgovara na izluđujuće pištanje mobilnog telefona, nadajući se da ga to zove Henri Lejden, sa novostima o glasu sa policijske trake. Iako bi bilo sjajno kada bi glas bio prepoznat, ne očekuje da će Henri izvršiti identifikaciju; Ribar - Bernsajd je Potsijevih godina, i Džek ne veruje da je stari zlikovac ikada imao bogat društveni život, bilo ovde ili na Teritorijama. Ono što Henri može, međutim, jeste da iskoristi svoj izoštreni sluh da uhvati nijanse u Bernsajdovom glasu i opiše šta čuje u njemu. Da ne znamo da je Džekova vera u prijateljevu sposobnost da čuje ono što drugi ne mogu opravdana, izgledala bi nam kao vera u moć magije: Džek veruje da će osveženi, odmorni Henri Lejden doći bar do jedne ili dve važne pojedinosti o Ribarevoj prošlosti ili karakteru koje će suziti istragu. Džeka zanima sve što Henri budeo uspeo da čuje.

Ako ga zove neko drugi, namerava da ga se po kratkom postupku otrese.

Glas koji se javlja sa one strane menja njegove planove. Fred Maršal želi da razgovara sa njim, i toliko je uznemiren i nejasan da Džek mora da ga zamoli da uspori i ponovi ono što je rekao.

"Džudi se opet gubi", kaže Fred. "Samo... bunca i divlja kao pre, kao da želi da progrebe put kroz zidove - stavili su joj košulju, zaboga, a ona to ne može da podnese, htela bi da pomogne Taju, sve zbog one trake. Isuse, ovo postaje neizdrživo, gospodine Sojer, znam da brbljam besmislice, ali stvarno sam zabrinut."

"Nemojte mi reći da joj je neko poslao snimak poziva na 911", kaže Džek.

"Ne, ne... kakvog poziva? Govorim o onom koji je danas stigao u bolnicu. Adresiran na Džudi. Verujete li da su joj dopustili da ga sasluša? Došlo mi je da zadavim doktora Spiglmena i onu sestru, Džejn Bond. Šta je tim ljudima? Stigne traka, a oni kažu: o, fino, evo lepe tračice za vas, gospođo Maršal, pričekajte samo da se vratim sa kasetofonom. Na odelenju za duševne bolesti? Valjda bi trebalo prvo sami da je saslušaju? Slušajte, šta god trenutno radite, bio bih vam večno zahvalan ako dozvolite da dođem po vas i odvezem vas tamo. Da razgovarate sa njom. Vi ste jedina osoba koja može da je smiri."

"Ne morate da dolazite po mene. Već sam pošao tamo. Šta je bilo na kaseti?"

"Ne razumem." Fred Maršal sada govori mnogo razgovetnije. "Zašto idete tamo bez mene?"

Pošto je sekund razmišljao, Džek odlučuje da ga slaže. "Mislio sam da ste verovatno već tamo. Šteta što niste bili."

"Ja bih bar imao toliko zdravog razuma da čujem snimak pre nego što bih to njoj dopustio. Znate li šta je bilo na kaseti?"

"Ribar", kaže Džek.

"Kako ste znali?"

"On obožava komunikaciju", kaže Džek. "Koliko je bilo loše?"

To vi recite meni, i obojica ćemo znati. Ja samo slažem kockice na osnovu onoga što sam uspeo da saznam od Džudi i onoga što mi je doktor Spiglmen kasnije rekao." Fredov glas počinje da drhti. "Ribar ju je izazivao. Možete li da poverujete? Rekao je: Vaš mali je veoma usamljen. Onda je dodao nešto u stilu: Molio je i molio da pozove kući i pozdravi mamicu. S tim što je Džudi rekla da je imao nekakav čudan strani naglasak ili govornu manu, pa ga u početku nije bilo lako razumeti. Onda je rekao: Hajde, pozdravi mamicu, Tajlere, a Tajler je..." Fredov glas se lomi, i Džek ga čuje kako potiskuje agoniju pre nego što nastavlja. "Tajler, ah, Tajler je izgleda bio suviše uznemiren da bi mogao da kaže bilo šta drugo osim da vrišti da mu pomognu." Iz telefona se čuje dug, bolan uzdah. "I plakao je, Džek, plakao je." Nesposoban da i dalje obuzdava osećanja, Fred otvoreno, neprikriveno jeca. Dah mu krklja u grlu; Džek sluša one mokre, nedostojanstvene, bespomoćne zvuke koje ljudi ispuštaju kada jad i tuga ponište svako drugo osećanje, i srce ga boli zbog Freda Maršala.

Jecanje popušta. "Izvin'te. Nekad pomislim da bi meni trebalo da obuku košulju."

"Je li to bio kraj trake?"

"Onda se ponovo javio on." Fred na trenutak bučno diše, pročišćavajući glavu. "Hvalio se šta će da uradi. Biće jož ubistava, jož mnogo ubistava, Ču-di, ima ludo da ze zabavljamo - Spiglmen mi je citirao to đubre! Deca Frenč Lendinga biće košena kao žito. Gožena gao žido. Ko još tako govori? Kakav je to čovek?"

"Voleo bih da znam", kaže Džek. "Možda namerno tako govori da bi zvučao strašnije. Ili da sakrije pravi glas." Taj nikada ne bi krio glas, razmišlja Džek, suviše je zaljubljen u sebe da bi se krio iza akcenta. "Moraću da uzmem tu traku iz bolnice i da je sam čujem. Pozvaću vas čim budem imao neku novost."

"Ima još jedna stvar", kaže Maršal. "Mislim da sam napravio grešku. Pre sat vremena bio mi je Vendel Grin."

"Sve u vezi Vendela Grina automatski je greška. Šta se dogodilo?"

l "Činilo se da zna sve o Tajleru, i da samo traži da potvrdim. Mislio sam da je čuo od Dejla, ili ljudi iz državne policije. Ali Dejl još nije izašao u javnost sa tim, zar ne?"

"Vendel ima čitavu mrežu lasica koje ga hrane informacijama. Ako išta zna, samo je tako mogao da sazna. Šta ste mu rekli?"

"Više ili manje sve", kaže Maršal. "Uključujući i ono o traci. O Bože, tako sam glup. Ali mislio sam da neće smetati - da će ionako sve da se sazna."

"Frede, jeste li mu rekli nešto u vezi mene?"

"Samo to da vam Džudi veruje i da smo vam oboje zahvalni na pomoći. Mislim da sam takođe rekao da ćete danas popodne verovatno otići da je vidite."

"Jeste li pominjali Tajevu kapu za bezbol?"

"Ne mislite valjda da sam blesav? Što se mene tiče, to je između vas i Džudi. Ako sam ne razumem, sigurno neću o tome razgovarati sa Vendelom Grinom. Bar sam uspeo da ga nateram da obeća da će se držati dalje od Džudi. Cene ga, ali imam osećaj da nije sve ono za šta se izdaje."

"Ta vam je dobra", kaže Džek. "Čućemo se."

Pošto je Fred Maršal spustio slušalicu, Džek ukucava Henrijev broj.

Možda ću malo kasniti, Henri. Pošao sam do Luteranske bolnice Francuskog okruga. Džudi Maršal je dobila traku od Ribara, i ako mi dopuste da je uzmem, doneću je sa sobom. Ovde se nešto čudno dešava – izgleda da na Džudinoj traci ima strani akcent."

Henri odgovara Džeku da nema potrebe da žuri. Još nije odslušao ni prvu traku, a sada će sačekati da Džek dođe sa drugom. Možda čuje nešto korisno ako ih pusti jednu za drugom. Bar će moći da kaže da li ih je snimio isti čovek. "I ne brini za mene, Džek. Uskoro će doći gospođa Morton, da me odveze do KDCU. Danas Džordž Redban obezbeđuje kajmak za moj hleb, macane – šest ili sedam radio reklama. 'Čak i slepac zna da svoju medenu, svoje srculence, svoju golubicu, svoju životnu saputnicu, svojeg najboljeg prijatelja u dobru i zlu večeras treba da odvedete na večeru negde je klopa mmm-mmm prste da poližeš, a nema boljeg mesta da pokažete naklonost svojoj matoroj prikolici od 'Rebarca od komarca kod Bata Rođe' u ulici Južni Vobaš u živopisnom centru La Rivijera!'"

"'Matoroj prikolici'?"

"Platiš li Džordža Redbana – dobićeš Džordža Redbana, sa sve bubuljicama i mladežima."

Smejući se, Džek kaže Henriju da će se videti kasnije, i tera 'rama' preko stotke. Što, da neće Dejl da mu naplati kaznu?

Zaustavlja ispred bolnice umesto da vozi okolo do parkinga, i pretrčava betonski pločnik, misli zaokupljenih Teritorijama i Džudi Maršal. Stvari se zahuktavaju, događaji ubrzavaju, i Džek ima utisak da se sve vrti oko Džudi – ne, nego oko Džudi i njega. Ribar ih je odabrao smišljenije nego prve tri žrtve: Ejmi Sen Pjer, Džoni Irkenhem i Irma Freno bili su samo pravog uzrasta – bilo koja tri deteta bi poslužila – ali je Tajler bio sin Džudi Maršal, i to ga je izdvajalo. Džudi je naslutila postojanje Teritorija, Džek je putovao kroz njega, i Ribar živi tamo kao što ćelija raka živi u zdravom organizmu. Ribar je Džudi poslao traku, a Džeku onaj jezivi poklon. Kod Tanzi Freno, video je Džudi kao ključ i kao vrata koja taj ključ otvara, a gde su ta vrata vodila nego u Džudino Preko?

Preko. Bože, kako je to lepo. Divno, u stvari.

Aaah... reč priziva Džudino lice, i kada vidi to lice, vrata u njegovom umu, vrata koja su samo njegova, odjednom se otvaraju, i Džek Sojer na trenutak staje potpuno nepomično, i u šoku, zebnji i radosnom isčekivanju, stoji kao ukopan na samo tri metra od ulaza u bolnicu.

Kroz vrata u njegovom umu proliva se bujica nepovezanih slika: zaustavljena vašarska vrteška, zaposlena policija Santa Monike iza žute trake, odblesak svetlosti sa crnčeve ćelave glave. Jeste, crnčeve ćelave glave, one koju nimalo, u stvari baš nipošto, nije želeo da vidi, a sada se dobro nagledaj, dečko, jer evo nje opet. Tamo je trebalo da bude i gitara, ali je gitara bila negde drugde; gitara je pripadala onom veličanstvenom zahtevnom nemilosrdnom utešnom Spidiju Parkeru, Bog ga blagoslovio i Bog ga ubio i Bog ga čuvao, koji je okinuo žice gitare i zapevao Putujući Džek, stari Džek

 Putujući,
vraški ga dug put čeka donde,
a još duži da se vrati kući.


Oko njega se okreću svetovi, svetovi unutar svetova i drugi svetovi pokraj ovih, razdvojeni tankom membranom sastavljenom od hiljada i hiljada vrata, koja samo treba umeti pronaći. Hiljade i hiljade crvenih peraca, sićušnih, peraca sa crvendaćevih grudi, grudi stotina crvendaća, proletelo je kroz jedan od tih vrata, ona Spidijeva. Crvendać, kao u onoj pesmi, gde se još kaže Budi se, hajde budi se, spavalice.

Ili: Budi se, probudi se, dunderhead!

Džeku se priviđa da čuje sada više ne toliko duhoviti urlik Džordža Redbana: BREEE, i SLEEEPAC bi vid'o da TO sledi, TUPADŽIJO!

"Ma nemoj?" kaže Džek glasno. Dobro je što ga glavna sestra Džejn Bond, nadzornica Bond, agent 000, ne čuje. Tvrda je al' je zato nepravična, i kada bi se sada obrela pored njega verovatno bi ga okovala u gvožđe, nakljukala sedativima i odvukla u svoje carstvo. "E, ja znam nešto što ti ne znaš, druže stari: Džudi Maršal ima Parnjakinju, koja joj već poduže vreme šapuće kroz zid. Nikakvo čudo što je na kraju počela da viče."

Riđokosi tinejdžer u majici sa natpisom ARDENSKA GIMN. - BEZBOL otvara vrata tri metra od Džeka i odmerava ga sumnjičavim, zabrinutim pogledom. Čoveče, odrasli su stvarno opičeni, poručuje taj pogled; zar nije super što sam mlad? S obzirom da je srednjoškolac a ne specijalist za duševno zdravlje, ne okiva našeg junaka u gvožđe i ne odvlači ga, nakljukanog sedativima, u tapaciranu sobu. Umesto toga pravi široki luk oko ludaka i nastavlja da se udaljava, mada pomalo ukočenim korakom.

Naravno, stvar je u Parnjacima. Prebacujući sebi zbog gluposti, kuca se savijenim prstima po glavi. Trebalo je to ranije da shvati; trebalo je da shvati odmah. Ako postoji ikakav izgovor što nije, to može da bude samo činjenica da je isprva odbijao da razmišlja o slučaju uprkos Spidijevim naporima da ga probudi, a onda je postao toliko opsednut Ribarem da je sve do ovog jutra, kada je video svoju majku na velikom televizoru u Send Baru, propustio da uzme u obzir mogućnost da monstrum ima Parnjaka. U detinjstvu Džudi Maršal je u detinjstvu slušala svoju Parnjakinju kako joj govori kroz onu membranu između svetova; postajući sve uznemirenija, ova u poslednjih mesec dana samo što nije provukla ruke kroz membranu i istresla Džudi iz kože. Pošto je Džek jedinstven i nema Parnjaka, Spidiju je zapao sličan zadatak. Sada kada se čini da je sve dobilo smisao, Džek ne može da veruje da mu je trebalo toliko vremena da prepozna znake.

A razlog zbog kojeg je mrzeo sve što ga je sprečavalo da stane pred Džudi Maršal jeste ovaj: Džudi je put koji vodi do njene Parnjakinje, Tajlera i uništenja kako Ribara tako i njegovog dvojnika na Teritorijama, graditelja satanske, ognjene tvorevine koju je gavran po imenu Gorg pokazao Tanzi Freno. Šta god da se danas dogodi na odelenju D, promeniće ustrojstvo više od jednog sveta.

Dok mu srce uzbuđeno lupa, Džek prelazi sa jake svetlosti sunca u ogromno predvorje oker boje. Na mnogobrojnim stolicama sede, čini se, isti pacijenti u bademantilima; u udaljenom uglu, isti lekari raspravljaju o problematičnom slučaju ili, ko zna, o onoj zeznutoj desetoj rupi u klubu u Ardenu; isti zlatni ljiljani dižu raskošne, budne glave ispred prodavnice suvenira. Ovo ponavljanje umiruje Džeka i ubrzava mu korak, jer ušuškava i čini dobroćudnijim nepredvidljive događaje koji ga očekuju na petom spratu.

Isti letargični službenik odgovara na istu lozinku identičnom ako ne i istom zelenom karticom sa natpisom POSETILAC. Lift koji iznenađujuće liči na onaj u hotelu Ric na Plas Vendom poslušno se trese uvis prolazeći drugi, treći i četvrti sprat, zastavši u svojem staračkom hodu da primi mršavog mladog lekara koji priziva u pamet lik Roderika Ašera, da bi zatim pustio Džeka da izađe na petom, gde se prijatna žućkasta svetlost čini dve nijanse tamnija nego dole u predvorju. Našavši se ispred lifta, Džek polazi istim putem koji je prošao sa Fredom Maršalom kao vodičem, niz hodnik i kroz dvoje dvokrilnih vrata i pored usputnih stanica, Gerontologije i Ambulantne oftalmologije i Arhive, sve se više približavajući nepredvidljivom dok hodnici postaju uži i mračniji, i izbija kao i pre u stoletnu odjaju sa visokim, uskim prozorima i mnogo drveta boje oraha.

Tu čarolija prestaje, jer je dežurni iza lakiranog pulta, osoba trenutno zadužena da bude ključar kraljevstva, viši, mlađi i znatno neljubazniji od svojeg prethodnika. Na Džekov zahtev da vidi gospođu Maršal, mlada osoba sa nipodaštavanjem baca pogled na njegovu karticu sa natpisom POSETILAC i pita da li je gospodin slučajno rođak ili – još jedan pogled na karticu – zdravstveni radnik. Nijedno, priznaje Džek, ali ako bi mlada osoba izvolela da obavesti sestru Bond da gospodin Sojer želi da razgovara sa gospođom Maršal, sestra Bond će gotovo sigurno otvoriti stroga metalna vrata i domahnuti mu da uđe, jer je juče više ili manje isto postupila.

To je sve lepo i krasno, ukoliko je istina, priznaje mlada osoba, ali sestra Bond danas neće biti u prilici da otvara vrata i domahuje, pošto sestra Bond danas ima slobodan dan. Da li je nekim slučajem gospodin Sojer, kada je juče dolazio da vidi gospođu Maršal, bio u pratnji člana porodice, recimo gospodina Maršala?

Da, jeste. Ako bi gospodin Maršal bio upitan za dozvolu preko, recimo, telefona, uputio bi mladog gospodina koji trenutno na pohvalno odgovoran način razmatra problem sa gospodinom Sojerom da ovom džentlmenu odmah dopusti da uđe.

Može biti da je tako, dopušta mlada osoba, ali bolnički propisi zahtevaju da nemedicinsko osoblje u koje spada i mlada osoba zatraži izričito odobrenje za svaki telefonski poziv izvan bolnice.

A od koga bi, interesuje se Džek, takvo odobrenje moglo da se dobije?

Od vršioca dužnosti glavne sestre, bolničarke Rek.

Džek kome postaje pomalo vruće, kao što kažu, ispod kragne, predlaže da mlada osoba u tom slučaju potraži bolničarku Rek i obezbedi potrebno odobrenje da bi se stvari razrešile na način koji bi gospodin Maršal, suprug bolesnice, želeo.

Ne, mlada osoba ne vidi razlog zbog kojeg bi tako postupila, pošto bi to predstavljalo nepotrebno traćenje vremena i snage. Gospodin Sojer nije član porodice gospođe Maršal, i vrla bolničarka Rek ni u kom slučaju ne bi dala takvo odobrenje.

U redu", kaže Džek, koji bi najradije zadavio ovog nepodnošljivog picopevca, "hajde onda da se popnemo korak više na administrativnoj lestvici, važi? Da li je doktor Spiglmen možda negde na odelenju?"

"Moguće je", kaže mlada osoba. "Kako bih ja to mogao da znam? Doktor Spiglmen me ne obaveštava o svemu što čini."

Džek pokazuje prema telefonu na kraju pulta. "Ne očekujem da znate, već da doznate. Zato se smesta latite telefona."

Mladi čovek se odvlači do telefona, prevrće očima, pritiska dva broja i naslanja se na pult, leđima okrenut prostoriji. Džek ga čuje kako mrmlja o Spiglmenu, uzdiše, a zatim kaže: "U redu, prebacite me." Prebačen, mrmlja nešto što uključuje i Džekovo ime. Šta god da mu je odgovoreno tera ga da se uz trzaj uspravi i baci pogled raširenih očiju prema Džeku. "Da, gospodine. Jeste, ovde je. Reći ću mu."

Spušta slušalicu. "Doktor Spiglmen će odmah stići." Mladić – nije mu više od dvadeset godina – pravi koraka unazad i gura ruke u džepove. "Vi ste onaj policajac, a?"

"Koji policajac?" pita Džek, i dalje iznerviran.

"Onaj iz Kalifornije, koji je došao ovamo i uhapsio gospodina Kinderlinga."

"Da, to sam ja."

"Ja sam iz Frenč Lendinga, i mogu vam reći da je to bio pravi šok. Za celo mesto. Niko nije mogao ni da pretpostavi. Gospodin Kinderling? Šalite se? Ko bi rekao da bi neko kao on mogao... znate već, da ubija ljude?"

"Jeste li ga poznavali?"

"Pa, u gradiću kao što je Frenč Lending, može se reći da svako zna svakoga, ali ja nisam stvarno poznavao gospodina Kinderlinga, tek toliko da se pozdravimo na ulici. Poznavao sam njegovu ženu. Predavala mi je u nedeljnoj školi u Maunt Hebron Luteranskoj crkvi."

Džek ne može da se uzdrži; smeje se apsurdu da ubičina žena predaje u nedeljnoj školi. Sećanje na Vondu Kinderling kako isijava mržnju prema njemu za vreme izricanja kazne njenom mužu zaustavlja njegov smeh, ali je već prekasno. Vidi da je uvredio mladića. "Kakva je bila?" pita. "Kao učiteljica."

"Kao i svaka učiteljica", kaže mladić. Glas mu je opor, prkosan. "Terala nas je da naučimo napamet sve knjige Biblije." Okreće se i mrmlja. "Neki misle da on to nije uradio."

"Šta ste rekli?"

Mladić se napola okreće prema Džeku ali gleda u smeđi zid ispred sebe. "Rekao sam, neki misle da on to nije uradio. Gospodin Kinderling. Misle da je završio u zatvoru zato što je običan čovek iz malog mesta koji tamo nikog nije poznavao."

"Baš ga žalim", kaže Džek. "Hoćete li da vam kažem pravi razlog zbog kojeg je gospodin Kinderling otišao u zatvor?"

Mladić se potpuno okreće prema Džeku i gleda u njega.

"Zato što je bio kriv za ubistvo, i zato što je to priznao. To je to, i to je sve. Dva svedoka su prepoznala da je bio na mestu zločina, a još dvoje ga je videlo u avionu koji je leteo u L.A. iako je svima rekao da leti u Denver. Posle toga je rekao: U redu, uradio sam to. Oduvek me je zanimalo kakav je osećaj ubiti devojku, i jednog dana više nisam mogao da izdržim, pa sam otišao tamo i ubio dve kurve. Njegov advokat je pokušao da ga oslobodi na osnovu neuračunljivosti, ali ga je porota proglasila uračunljivim, i tako je otišao u zatvor."

Mladić spušta glavu i nešto mrmlja.

"Nisam čuo", kaže Džek.

"Postoji više načina da čovek prizna krivicu." Mladić ponavlja rečenicu tek toliko glasno da može da se čuje.

U hodniku se čuje odjek koraka, i punačak čovek u belom mantilu, sa naočarima sa žičanim okvirom i kozjom bradicom žurnim korakom ide prema Džeku, raširenih ruku. Mladić im je okrenuo leđa. Prilika da ubedi dežurnog da nije batinama izvukao priznanje iz Tornberga Kinderlinga je propuštena. Nasmešeni čovek u belom mantilu i sa bradicom hvata Džeka za ruku, predstavlja se kao doktor Spiglmen i izjavljuje da mu je drago što je upoznao tako slavnu ličnost. (Ličnost, sličnost, razmišlja Džek.) Na korak iza lekara, čovek koji je do ovog trenutka ostao neprimećen izlazi na videlo i kaže: "Hej, doktore, znate li šta bi bilo savršeno? Kada bi gospodin Slavni i ja zajedno intervjuisali damu. Duplo više informacija za upola manje vremena – savršeno."

Džek oseća mučninu. Vendel Grin se pridružio društvu.

Pošto se pozdravio sa lekarom, Džek se okreće onom drugom. "Šta ćeš ti ovde, Vendele? Obećao si Fredu Maršalu da ćeš se držati dalje od njegove žene."

Vendel Grin diže ruke i poigrava unazad na prstima. "Jesmo li danas manje nervozni, poručniče Sojer? Ne svrbe nas prsti da udaramo poštene novinare u stomak? Moram da kažem da mi je već pomalo dosadilo da me napada policija."

Doktor Spiglmen se namršteno zagleda u njega. "Šta to govorite, gospodine Grin?" "Juče, pre nego što me je onaj pajkan nokautirao baterijskom, poručnik Sojer me je bez ikakvog razloga udario u stomak. Sva sreća što sam razuman čovek, inače bih već podneo tužbe. Ali znate šta, doktore? Ja ne radim takve stvari. Verujem da je mnogo bolje kada ljudi sarađuju."

Negde na polovini ovog samoopravdavajućeg govora, Džek pomišlja E, dođavola i baca pogled prema mladiću. Ovome oči gore od mržnje. Izgubljen slučaj: Džek ga posle ovoga nikada neće ubediti da nije zlostavljao Kinderlinga. U trenutku kada Vendel Grin završava sa čestitanjem sebi, Džeku je već muka od njegove lažne, ljigave humanosti.

"Gospodin Grin mi je ponudio deo zarade ako mu dozvolim da proda fotografije leša Irme Freno", kaže lekaru. "Ono šta sada traži jednako je nezamislivo. Gospodin Maršal me je zamolio da dođem ovamo i vidim njegovu ženu, a gospodina Grina je naterao da obeća da neće dolaziti."

"Tehnički je to možda tačno", kaže Grin. "Kao iskusan novinar, znam da ljudi često govore stvari koje ne misle i zbog kojih kad-tad zažale. Fred Maršal razume da će priča njegove žene kad tada biti obelodanjena."

"Je li?"

Posebno kad se ima u vidu Ribarevo najnovije javljanje", kaže Grin. "Ta traka dokazuje da je Tajler Maršal njegova četvrta žrtva i da je, nekim čudom, i dalje živ. Koliko dugo mislite da će to moći da se krije od javnosti? I zar se ne slažete da bi dečakova majka trebalo da bude sposobna da objasni situaciju svojim rečima?"

"Neću dozvoliti da me više maltretirate." Lekar se mršti na Grina a Džeku upućuje pogled upozorenja. "Gospodine Grin, ovoliko sam blizu da vas izbacim iz bolnice. Hteo bih o nečemu da razgovaram sa poručnikom Sojerom, nasamo. Ako vi i poručnik imate nekakav dogovor između sebe, to je vaša stvar. Ja sigurno neću dozvoliti da zajedno ispitujete moju pacijentkinju. Nisam siguran ni da li bi trebalo da razgovara sa poručnikom Sojerom. Nešto je mirnija nego jutros, ali je i dalje u osetljivom stanju."

"Najbolje ćete postupiti prema njoj ako joj dozvolite da otvori dušu", kaže Grin.

"Sada ćete zaćutati, gospodine Grin", kaže doktor Spiglmen. Dvostruki podvaljak ispod njegove bradice poprimio je zažarenu ružičastu boju. Ljutito se okreće Džeku. "A šta vi konkretno tražite, poručniče?"

"Imate li kabinet u ovoj bolnici, doktore?"

"Imam."

"Bilo bi idealno kada bih mogao pola sata ili manje da razgovaram sa gospođom Maršal na nekom bezbednom, tihom mestu gde bi naš razgovor ostao u potpunom poverenju. Vaš kabinet bi verovatno bio najpogodniji za to. Na ovom odelenju ima previše ljudi, i nemoguće je pričati a da vas niko ne prekine ili da drugi pacijenti ne slušaju."

"Onda u mom kabinetu", kaže Spiglmen.

"Ako nemate ništa protiv."

"Pođite sa mnom", kaže lekar. "Gospodine Grin, molim vas da ostanete kod pulta kada poručnik Sojer i ja uđemo u hodnik."

"Šta god kažete." Grin se podrugljivo poklanja i odmiče, koracima koji bi trebalo da podsećaju na plesne, do pulta. "Siguran sam da ćemo ovaj naočiti mladi čovek i ja naći temu za razgovor u vašem odsustvu."

Smešeći se, Vendel Grin naslanja laktove na pult i posmatra kako Džek i doktor Spiglmen napuštaju prostoriju. Koraci im odjekuju na podnim pločicama kao da su prešli više od polovine hodnika, a onda nastaje tišina. I dalje se osmehujući, Vendel se okreće i zatiče dežurnog kako otvoreno zuri u njega.

"Redovno vas čitam", kaže mladić. "Zaista dobro pišete."

Vendelov osmeh postaje blažen. "Naočit i inteligentan. Kakva čarobna kombinacija. Recite mi kako se zovete."

"Itan Evans."

"Itane, nemamo mnogo vremena, pa bih zato odmah prešao na stvar. Smatrate li da odgovorni predstavnici štampe treba da imaju pristup informacijama od opšte dobrobiti?"

"Nego šta."

"Slažete li se pritom da je valjano informisana štampa jedno od najboljih oružja protiv čudovišta kao što je Ribar?"

Između obrva Itana Evansa pojavljuje se vertikalna bora. "Oružja?"

"Izraziću se drugačije. Nije li istina da su izgledi da zaustavimo Ribara utoliko veći ukoliko više znamo o njemu?"

Mladić klima glavom, i vertikalna bora nestaje.

"Recite mi, verujete li da će doktor dozvoliti Sojeru da upotrebi njegov kabinet?"

"Verovatno 'oće", kađe Evans. "Ali ne sviđa mi se način na koji radi taj Sojer. To što radi je policijska brutalnost. K'o kad tuku ljude ne bi li priznali. To je čista brutalnost."

"Imam još jedno pitanje za tebe. Zapravo dva pitanja. Postoji li možda u doktorovom kabinetu ostava? I postoji li način da me odvedete tamo a da ne prođemo kroz onaj hodnik?"

"A." Evansove mutne oči na trenutak nadahnuto sevaju. "Hteli biste da slušate." "Da slušam i snimam." Vendel Grin se tapše po džepu u kome je njegov kasetofon. "Za dobrobit svih, Bog ih sve blagoslovio."

"Pa, ovaj, da, možda", kaže mladić. "Ali doktor Spiglmen, on..."

Smotana oko srednjaka Grinove desne šake, volšebno se pojavila novčanica od dvadeset dolara. "Deluj brzo, i doktor Spiglmen nikada neće saznati. Je l' tako, Itane?"

Itan Evans grabi novčanicu iz Vendelove ruke i domahuje mu da dođe iza pulta, gde otvara vrata i kaže: "Ovuda, samo brzo."

Na oba kraja mračnog hodnika gore slaba svetla. Doktor Spiglmen progovara: "Pretpostavljam da vam je muž moje pacijentkinje rekao za traku koju je jutros primila."

"Jeste. Znate li kako je dospela ovamo?"

"Verujte mi, poručniče, pošto sam video kako je snimak delovao na gospođu Maršal i pošto sam ga sam preslušao, pokušao sam da saznam kako je stigao do moje pacijentkinje. Sva naša pošta ide kroz bolničko odelenje za prijem pošte pre nego što bude isporučena, sva pošta, bilo da je za pacijente, medicinsko osoblje ili administraciju. Odatle ih par volontera raznosi primaocima. Pretpostavljam da je paket sa trakom već bio na odelenju kada je volonter jutros proveravao ima li pošte. Pošto je paket bio adresiran samo na ime moje pacijentkinje, volonter ga je odneo u našu službu za informacije. Ovamo ga je donela jedna od devojaka koje tamo rade."

"Zar nije trebalo neko da pita vas pre nego što je dao traku i kasetofon Džudi?"

"Naravno. Sestra Bond bi to odmah uradila, ali ona danas nije na poslu. Sestra Rek, koja je menja, zaključila je da se adresa odnosi na nadimak iz detinjstva i pomislila da je neki od starih prijatelja poslao gospođi Maršal malo muzike da je razveseli. Pošto u sobi za bolničarke postoji kasetofon, stavila je traku u njega i dala ga gospođi Maršal."

U tamo hodnika, doktorove oči poprimaju sardoničan sjaj. "A onda je, kao što možete da zamislite, nastao pakao. Gospođa Maršal vratila se u stanje u kome je bila kada je stigla u bolnicu, što podrazumeva čitav niz zabrinjavajućih postupaka. Sreća je htela da sam bio u bolnici, i kada sam čuo šta se dogodilo, naredio sam da joj daju sredstva za smirenje i da je smeste u izolovanu sobu. Izolovana soba, poručniče, ima tapacirane zidove –gospođa Maršal je ponovo otvorila rane na prstima i nisam smeo da dozvolim da još više naškodi sebi. Čim su sedativi počeli da deluju, ušao sam tamo i razgovarao sa njom. Saslušao sam traku. Možda je trebalo odmah da pozovem policiju, ali moja prvenstvena bila je moja pacijentkinja, pa sam umesto toga pozvao gospodina Maršala."

"Odakle?"

"Iz izolovane sobe, sa mobilnog telefona. Gospodin Maršal je, naravno, insistirao da se čuje sa svojom ženom, a ona je takođe htela da razgovara sa njim. U toku razgovora ponovo se jako uznemirila, i morao sam da joj dam još jedan blagi sedativ. Kada se primirila, izašao sam iz sobe i ponovo pozvao gospodina Maršala, da mu kažem više pojedinosti o sadržaju snimka. Hoćete li da čujete?"

"Hvala, doktore, ali ne bih sada. Ali bih vas pitao o jednoj stvari u vezi sa snimkom."

"Pitajte."

"Fred Maršal je pokušao da imitira način na koji ste vi oponašali akcent čoveka koji je snimio traku. Da li vam je zvučao prepoznatljivo? Nemački, možda?"

"Razmišljao sam o tome. Ličilo je donekle na nemačko izgovaranje engleskog, ali ne potpuno. Moglo bi se opisati kao engleski koji govori Francuz nastojeći da zvuči kao Nemac, ako tako nešto uopšte ima smisla. Ali istina je da nikada nisam čuo da neko tako govori."

Od početka razgovora, doktor Spiglmen je proučavao Džeka, procenjujući ga prema standardima koje Džek ne može ni da nasluti. Izraz njegovog lica je pritom ostao neutralan i bezličan kao kod saobraćajca. "Gospodin Maršal me je obavestio da namerava da vas pozove. Izgleda da ste uspostavili prilično neuobičajenu vezu sa gospođom Maršal. Ona ceni vašu stručnost u onome što radite, što je za očekivanje, ali se takođe čini da vam veruje. Gospodin Maršal je zatražio da vam dozvolimo da ispitate njegovu ženu, a ona mi je rekla da je neophodno da razgovara sa vama."

"Onda ne bi trebalo da bude problema da mi dozvolite da se na pola sata nasamo vidim sa njom."

Spiglmenov osmeh nestaje gotovo istog trenutka kada se pojavio. "Moja pacijentkinja i njen muž pokazali su mi da imaju poverenja u vas, poručniče Sojer, ali nije stvar u tome. Pitanje je mogu li ja da vam verujem."

"U vezi čega?"

"U vezi više stvari. Pre svega, da li ćete se ponašati u najboljem interesu po moju pacijentkinju. Da li ćete se uzdržati od toga da je nepotrebno zbunjujete, i da joj dajete lažnu nadu. Moja pacijentkinja razvila je izvestan broj pogrešnih verovanja u čijem je središtu postojanje drugog sveta, koji je na neki način povezan sa našim. Veruje da njenog sina drže zarobljenog u tom drugom svetu. Moram da vam kažem, poručniče, da moja pacijentkinja i njen muž veruju da ste vi upoznati sa tim svetom iz mašte – to jest, moja pacijentkinja bezuslovno veruje u to, a njen muž uslovno, zato što se čini da to donosi utehu njegovoj ženi."

"Razumem." Postoji samo jedna stvar koju Džek u ovom trenutku može da kaže lekaru, i on to čini. "Ono što bi trebalo vi da razumete jeste da sam sve svoje razgovore sa Maršalovima vodio u svojstvu nezvaničnog savetnika policijske službe Frenč Lendinga i njenog šefa, Dejla Gilbertsona."

"Nezvaničnog savetnika?"

"Šef Gilbertson me je zamolio da mu pomognem u vođenju istrage slučaja Ribara, i ja sam, pre dva dana, posle nestanka Tajlera Maršala, konačno pristao da učinim sve što bude u mojoj moći. U svemu tome nemam nikakvu zvaničnu punomoć. Jednostavno nastojim da šefu i njegovim ljudima stavim na raspolaganje svoje iskustvo."

"Da vidim jesam li vas dobro razumeo, poručniče. Hoćete da kažete da ste obmanjivali Maršalove u vezi postojanja izmišljenog sveta gospođe Maršal?"

"Odgovoriću vam na sledeći način, doktore. Znamo, zahvaljujući snimku, da Ribar zaista drži Tajlera Maršala kao taoca. Mogli bismo, dakle, da kažemo da on više nije u našem, već u Ribarevom svetu."

Doktor Spiglmen diže obrve.

"Mislite li da monstrum obitava u istom svetu kao mi?" pita Džek. "Ja ne mislim, a ni vi. Ribar živi u svojem svetu, koji funkcioniše u skladu sa fantastično složenim pravilima koja je on tokom godina smislio. Uz dužno poštovanje, iskustvo me je učinilo mnogo upućenijim u tu vrstu struktura nego što su Maršalovi, policija, a ukoliko niste intenzivno radili sa psihopatskim zločincima, i vi. Žao mi je ako ovo zvuči arogantno, pošto uopšte ne razmišljam na takav način."

"Govorite o profilisanju? O takvim stvarima?"

"Pre više godina bio sam pozvan u specijalnu VICAP-ovu jedinicu za profilisanje koju vodi FBI, gde sam puno toga naučio, ali ono o čemu sada govorim prevazilazi profilisanje." Najblaže moguće rečeno, dodaje Džek u sebi. Lopta je sada na vašoj polovini terena, doktore.

Spiglmen polako klima glavom. Stakla njegovih naočara odbijaju daleki sjaj sijalica. "Mislim da razumem." Razmišlja. Uzdiše, prekršta ruke na grudima, i razmišlja još malo. Onda diže pogled. "U redu. Dopustiću vam da je vidite. Nasamo. U mojem kabinetu. Na pola sata. Ne bih da budem smetnja naprednom istražnom postupku."

"Zahvaljujem vam", kaže Džek. "Uveravam vas da će ovo biti od izuzetne koristi."

"Predugo sam psihijatar da bih poverovao u takva obećanja, poručniče Sojer, ali se iskreno nadam da ćete uspeti da spasite Tajlera Maršala. Dozvolite da vas odvedem do kabineta. Možete da sačekate tamo da dovedem pacijentkinju kroz drugi hodnik. Malo je kraći put."

Doktor Spiglmen stiže do kraja mračnog hodnika i skreće levo, pa opet levo, vadi debeli svežanj ključeva iz džepa i otključava neobeležena vrata. Džek ulazi za njim u sobu koja izgleda kao da je nastala spajanjem dve manje kancelarije. Polovinu prostorije zauzima dugačak drveni pisaći sto, stolica, čajni stočić sa staklenom pločom natrpan časopisima, i arhivni ormani; drugom polovinom dominiraju kauč i kožni naslonjač pored njegovog uzglavlja. Zidovi su ukrašeni posterima Džordžije O'Kifi. Iza stola su vrata za koja Džek pretpostavlja da vode u neveliku ostavu; vrata naspram ovih, iza naslonjača i na središnjoj tački između dve polovine kabineta, izgledaju kao da vode u još jednu sobu.

"Kao što vidite", kaže doktor Spiglmen, "ovu prostoriju koristim kao kabinet i kao pomoćnu sobu za savetovanje. Većina pacijenata ulazi iz čekaonice, pa ću tim putem dovesti i gospođu Maršal. Dajte me dva ili tri minuta."

Džek mu zahvaljuje, i doktor žurno izlazi na vrata prema čekaonici.

U maloj ostavi, Vendel Grin vadi kasetofon iz džepa jakne i pritiska i njega i uvo na vrata. Palac mu počiva na dugmetu SNIMANJE, a srce mu lupa. Najistaknutiji novinar u zapadnom Viskonsinu ponovo izvršava svoju dužnost prema običnom građaninu. Šteta samo što je u ostavi tako prokleto mračno, ali čučanje u crnoj rupi nije prva žrtva koju je Vendel podneo u ime svojeg svetog poziva; osim toga, jedino što je neophodno da vidi jeste malo crveno svetlo na kasetofonu.

Sledi iznenađenje: iako je doktor Spiglmen izašao iz sobe, njegov glas je još tu, zove poručnika Sojera. Na koju foru se taj frojdovski šarlatan vratio a da nije otvorio vrata, i šta je sa Džudi Maršal?

Poručniče Sojer, moram da razgovaram sa vama. Podignite slušalicu. Imate poziv, i reklo bi se da je nešto hitno.

Naravno – govori preko interkoma. Ko bi to mogao da zove Džeka Sojera, i čemu žurba? Vendel se nada da će zlatni dečko uključiti zvučnik, ali zlatni dečko to nažalost ne radi, i Vendel mora da se zadovolji slušanjem samo jednog učesnika u razgovoru.

"Poziv?" kaže Džek. "Od koga je?"

"Odbio je da se predstavi", kaže lekar. "Neko kome ste rekli da ćete posetiti odelenje D."

Nosonja, sa vestima o Crnoj kući. "Kako da primim poziv?"

"Samo pritisnite dugme koje trepće", kaže lekar. "Linija jedan. Uvešću gospođu Maršal kada vidim da više niste na liniji."

Džek pritiska dugme i kaže: "Džek Sojer."

"Hvala Bogu", odgovara glas boje meda i duvana Nosonje Sen Pjera. "Hej čoveče, moraš da dođeš do moje gajbe, što pre to bolje. Sve se zagovnalo."

"Jeste li je našli?"

"O da, našli smo Crnu kuću, još kako. Nije nas baš najtoplije dočekala. To mesto želi da ostane skriveno, i to ti daje do znanja. Ima nas povređenih. Većini će biti dobro, ali Miš, za njega nisam siguran. Zaradio je nešto grozno od ujeda psa, ako je to bio pas, u šta sumnjam. Dok je pomogao koliko je mog'o, ali... Jebi ga, momak je totalno šiznuo, i ne da da ga odvezemo u bolnicu."

"Nosonjo, zašto ga svejedno ne odvezete, ako je to ono što mu treba?"

"Zato što mi tako ne radimo. Miš nije kročio u bolnicu otkako mu je tamo umro ćale. Dvostruko se više plaši bolnice nego onoga što mu se dešava sa nogom. Kada bismo ga odveli u gradsku bolnicu u La Rivijeru, verovatno bi oteg'o papke u hitnoj pomoći."

" A ako i ne bi, nikad vam ne bi oprostio."

"Tako je. Kad možeš da dođeš?"

"Još se nisam video sa ženom o kojoj sam vam pričao. Možda za sat vremena – u svakom slučaju, ne mnogo kasnije."

"Nisi me čuo? Miš nam umire. Imamo mnogo toga da ispričamo jedan drugom."

"Slažem se", kaže Džek. "Pomozi mi u ovome, Noske." Spušta slušalicu, okreće se vratima iza naslonjača, i čeka da se njegov svet promeni.

Šta je sad ovo bilo? pita se Vendel. Protraćio je dva minuta trake na razgovor između Džeka Sojera i glupavog kučkinog sina koji je uništio film od čije bi prodaje zaradio za nova kola i luksuznu kuću iznad reke, a ovako mu je ostalo bezvredno smeće. Zlatnim dečacima sve stiže servirano na srebrnim poslužavnicima, ljudi se lome da im daju i ono što im uopšte ne treba, a legendarnom, nesebičnom radnom čoveku i džentlmenu iz štampe kao što je Vendel Grin ostaje šipak. Koštalo ga je dvadeset kinti da se krije u mračnoj, tesnoj ostavi samo da bi obavio svoj posao!

Uši mu golica zvuk otvaranja vrata. Crveno svetlo gori, verni kasetofon premotava kolut po kolut trake, i ono što će se sada dogoditi izmeniće sve: Vendelov stomak, taj nepogrešivi organ i njegov najbolji prijatelj, greje se u veri da će zadovoljština uskoro biti njegova.

Kroz vrata ostave dopire glas doktora Spiglmena i ostaje zabeležen na traci koja se premotava: "Sada vas ostavljam nasamo."

Zlatni dečko: "Hvala vam, doktore. Veoma sam vam zahvalan?"

"Trideset minuta, važi? To znači da ću se vratiti, hm, u dva i deset."

Zlatni dečko: "Važi."

Tiho zatvaranje vrata, škljocanje brave. Slede dugi sekundi tišine. Zašto ne razgovaraju? Naravno... nepotrebno pitanje. Čekaju da se debeloguzi Spiglmen dovoljno udalji da ih ne čuje. 'Ej, pa ovo je prste da poližeš! Šapat koraka zlatnog dečka koji se udaljavaju od vrata potvrđuje slutnje oštroumnog reportera. O stomačiću Vendela Grina, o instrumente čudesni i pouzdani, po ko zna koji put ga dovodiš do žurnalističkog blaga! Vendel sluša, a mašina beleži neizbežno sledeći zvuk: škljocanje brave.

Džudi Maršal: "Ne zaboravite vrata iza sebe."

Zlatni dečko: "Kako ste?"

l Džudi Maršal: "Mnogo, mnogo bolje, sad kad ste vi ovde. Vrata, Džek."

Ponovo koraci, ponovo zvuk zaključavanja vrata.

Dečko koji će uskoro da nastrada: "Ceo dan mislim na vas. Na ovo."

Bludnica, kurva, radodajka: "Da li je pola sata dovoljno?"

Onaj sa nogom u kljusima: "Ako ne bude, moraće da lupa na vrata." Vendel se jedva suzdržava da ne zaciči od zadovoljstva. Ovo dvoje će stvarno da se kresnu, ima da strgnu odeću sa sebe i navale jedno na drugo kao životinje. Čoveče, to se zove naplata! Kada Vendel Grin završi sa njim, Džek Sojer će biti omrznutiji od Ribara.

Džudine oči izgledaju umorno, kosa joj visi, a vrhovi prstiju umotani su u šokantno belu, novu gazu, ali njeno lice, pored toga što odaje dubinu osećanja, sija čistom, teško izvojevanom lepotom imaginativne snage koju je prizvala da bi mogla da prihvati ono što je videla. Za Džeka, Džudi Maršal izgleda kao nepravedno zatočena kraljica. Umesto da sakriju urođenu plemenitost njenog duha, bolnički ogrtač i izbledela spavaćica još je više potcrtavaju. Džek skida pogled sa nje samo koliko da zaključa druga vrata, a onda pravi korak prema njoj.

Jasno mu je da ne može da joj kaže ništa što ona već ne zna. Džudi dovršava pokret koji je on započeo; staje pred njega i pruža ruke ispred sebe.

"Ceo dan mislim na vas", kaže on, prihvativši je za ruke. "Na ovo."

Njen odgovor obuhvata sve što je došla da vidi, sve što moraju da urade. "Da li je pola sata dovoljno?"

"Ako ne bude, moraće da lupa na vrata."

Osmehuju se; stisak njenih prstiju se pojačava. "Neka ga neka lupa." Jedva primetnim trzajem ona ga vuče napred, i Džeku srce brže tuče u očekivanju zagrljaja.

Ono što ona čini mnogo je čarobnije od zagrljala: obara glavu i sa dva laka, suva dodira usnama ljubi mu ruke. Onda pritiska njegovu nadlanicu uz obraz, i odmiče se. Oči joj blistaju. "Znate za traku."

On potvrđuje.

"Pomahnitala sam kada sam je čula, ali je pogrešio što mi je poslao. Prejako me je gurnuo. Ponovo me je pretvorio u ono dete koje je slušalo drugo dete kako šapuće kroz zid. Izbezumila sam se i pokušala da probijem zid. Čula sam svog sina kako zapomaže. Bio je tamo – sa one strane zida. Tamo gde vi morate da odete."

"Tamo gde oboje moramo da odemo."

"Tamo gde obje moramo da odemo. Da. Ali ja ne mogu kroz zid, a vi možete. Što znači da vas čeka posao, najvažniji posao koji se može zamisliti. Morate da pronađete Taja, i da zaustavite abalaha. Ne znam šta je to zapravo, ali je vaš zadatak da ga zaustavite. Govorim li pravo: vi ste kopicajac, zar ne?

"U pravu ste", kaže Džek. "Jesam kopicajac. Zato je to moj posao."

"Onda je i ovo drugo tačno. Morate da uklonite Gorga, i njegovog gospodara, gospodina Manšana. Zapravo se zove drugačije, ali tako zvuči: gospodin Manšan. U trenutku kada sam poludela, i pokušala da se probijem u onaj svet, ona mi je to rekla, i činilo se da mi šapuće u uvo. Bila sam tako blizu!"

Šta može Vendel Grin, koji je prilepio uvo i zujeći kasetofon na vrata, da zaključi iz ovog razgovora? Sigurno je da se ne radi o onome što je očekivao da čuje: životinjsko stenjanje i ječanje od želje koja se užurbano zadovoljava. Vendel Grin škripi zubima i rasteže lice u grimasu nezadovoljstva.

"Drago mi je što ste sebi dozvolili da vidite", kaže Džek. "Vi ste neverovatna osoba. Nema jedne osobe u hiljadu koja bi mogla makar da nasluti šta to znači, a kamoli da to uradi."

"Previše pričate", kaže Džudi. "Hteo sam da kažem da vas volim."

Znam, volite me, na svoj način. Ali znate šta? Samim tim što ste došli, učinili ste da postanem nešto više nego što sam bila. Postoji nešto kao zrak što izbija iz vas, i ja sam se samo uključila na taj zrak. Džek, vi ste tamo živeli, a ja sam uspela samo da na kratko zavirim. Ali i to je dovoljno. Zadovoljna sam. Vi i odelenje D omogućili ste mi da putujem."

"Ono što imate u sebi vam je to omogućilo."

"U redu, tri puta 'ura' za kontrolisani napad ludila. Sada je, međutim, vreme. Da budete kopicajac. Ja mogu da pomognem samo donekle, dok će vama trebati sva vaša snaga."

"Mislim da će vas iznenaditi koliko imate snage."

"Uzmite me za ruku i učinite to, Džek. Idite preko. Ona čeka, i ja moram da vas dam njoj. Znate joj ime, zar ne?"

On otvara usta, ali ne progovara. Sila koja kao da dolazi iz središta Zemlje teče u njegovo telo, plavi njegov krvotok elektricitetom, zateže mu kožu na glavi, vezuje njegove drhtave prste sa prstima Džudi Maršal, koji takođe drhte. U svim šupljinama njegovog tela raste osećaj čudesne lakoće i pokretljivosti; u isto vreme, nikada nije bio toliko svestan ograničenosti svoga tela, otpora koji pruža letenju. Kada se pokrenu, razmišlja, biće to kao poletanje rakete. Čini mu se da pod vibrira pod njegovim nogama.

Uspeva da pogleda niz ruke prema Džudi Maršla, koja se izvila unazad tako da joj je glava paralelno u odnosu na podrhtavajući pod, zatvorenih očiju, smešeći se u zanosu postignuća. Njena lepa kolena, njene noge koje sijaju ispod ruba izbledelo plave spavaćice, ukopana bosa stopala. Ta svetlost treperi i oko njega. Sve ovo dolazi od nje, razmišlja Džek, i od...

Vazduh ispunjava huka, i reprodukcije Džordžije O'Kifi poleću sa zidova. Niski kauč odskače od zida; kovitlac odnosi listove hartije sa stola koji poigrava. Tanka halogena svetiljka pada na pod. Svuda u bolnici, na svim odelenjima, u svakoj sobi, postelje se tresu, ekrani televizora tamne, instrumenti zveckaju u posudama koje takođe poskakuju, svetla trepću. Sa polica u prodavnici suvenira padaju igračke, a visoki ljiljani klizaju po mermernom podu u svojim vazama. Na petom spratu, sijalice eksplodiraju u kišu zlatnih iskri.

Buka uragana se pojačava, i sa silnim šumom prerasta u široku belu zavesu svetlosti, koja se smesta sužava u tačku i iščezava. Iščezao je i Džek Sojer, a Vendela Grina više nema u ostavi. Usisan u Teritorije, ispaljen iz jednog sveta i usisan u drugi, raznesen i odvučen, čoveče, ovo je stotinu puta jače od jednostavnog, dobro znanog preskoka. Džek leži na zemlji, zagledan u pocepani beli čaršav koji leprša kao iskidano jedro. Četvrtinu sekunde ranije, video je drugi beli čaršav, ili zavesu načinjenu od čiste svetlosti i nestvarnu, za razliku od ove. Oseća blaženstvo pitkog, mirisnog vazduha. Isprva je samo svestan činjenice da ga neko drži za desnu ruku, a zatim i čarobne žene koja leži pored njega. Džudi Maršal. Ne, to nije Džudi Maršal, koju voli na svoj način, već druga čarobna žena, koja je nekada šaputala Džudi kroz zid noći, a u poslednje vreme se primakla znatno bliže. Spremao se da izgovori njeno ime kada.

U vidokrugu mu se pojavljuje prelepo lice koje istovremeno liči i ne liči na Džudino. Oblikovano je na istom tocilu, pečeno u istoj peći, isklesano rukom istog opijenog skulptora, ali delikatnije, mekšim, nežnijim potezima. Džek je ukočen od čuda. Jedva diše. Ova žena čije je lice sada iznad njega, koja mu se smeši sa nežnim strpljenjem, nikada nije rađala, nikada nije putovala izvan rodnih Teritorija, nikada nije letela avionom, vozila automobil, uključila televizor, pokupila led iz ledomata ili upotrebila mikrotalasnu, ali zrači duhom i unutrašnjim skladom. I ona, Džek to vidi, osvetljena iznutra.

Duhovitost, nežnost, saosećanje, inteligencija, snaga blistaju joj u očima i govore sa linija njenih usana, iz samog sklopa njenog lica. On zna njeno ime, i to ime joj savršeno odgovara. Džeku se čini da se zaljubio u ovu ženu istog trenutka kada je video, da je odmah postao njen zatočnik, i konačno otkriva da može da izgovori njeno savršeno ime: 

 Sofi.
                                                                        

Нема коментара:

Постави коментар