6. 5. 2023.

Andre Brink, Đavolja dolina ( odlomak)

 


  Južnoafrički autor Andre Brink fasciniran je nejasnim delovima istorije svoje zemlje i ima snažno razvijen smisao za fantaziju. Ova dva elementa spajaju se u njegovom  romanu, bogatoj, razvratnoj i žestoko zamišljenoj priči o reporteru sa brda, Flipu Lochneru, koji otkriva zabačenu planinsku dolinu u kojoj se nalazi grupa primitivnih burskih farmera i njihovih porodica, praktično van dodira sa modernom civilizacijom.

Dođite na dug put

Sedeo sam ovde i čekao te", reče starac, ne trudeći se da me pogleda.

Šok kojim me je to pogodilo. Oprezno, kao da imam razloga da se osećam krivim, prebacio sam ranac na leđa. Primetio sam starog momka iz prilične udaljenosti, kako sedi na kamenjaru, siv kao trava. Bez pomeranja kamena ili promašenog koraka, sišao sam skroz krvavim putem sa vrha gde me je četiri po četiri spustio, krećući se pravo prema malom krdu šarenih koza; i što sa suncem koje je dolazilo pod uglom s prednje strane, nije bilo ni sene koja bi ga upozorila: ipak, on je bio na grebenu, u svojim glupim staromodnim kožnim pantalonama i prsluku i floppy šeširu širokog oboda, okrenut leđima prema meni, zureći preko duboke jaruge, i govoreći onim uglađenim glasom, kao da me je prokleto dobro posmatrao celim putem: „Sedio sam ovde i čekao te.

Ispružio sam ruku. "Flip Lochner, Oom."

"Ja, znam mosa." Stara mušterija i dalje je gledala u daljinu, pa sam morao spustiti ruku. "Prošao si dug put po ovom snegu."

Planine su oko nas svetlucale na kasnoletnoj vrućini. Krvava pećnica. Obrisao sam znoj sa lica rukavom. "Sneg, Oom?" oprezno sam pitao.

"Ja, zar nisi video? Planine su bele."

Odlučio sam se za diplomatski pristup. "Mogu da zamislim da je ovde zimi prilično hladno."

"Čovek, žena, dete i zver, svi su umrli od izloženosti."

Čvrsto je zavukao kožni prsluk na svoje žilavo telo, nakratko zadrhtavši kao da zaista osećam hladnoću. Izgledao je jebeno prastaro, ali vrlo ravno, nekako patrijarhalno, njegova ljuta seda brada umrljana sokom od duvana poput čuperka suve trave napišanog mnogo puta, usta uronjena, žvaćući desni. Nešto je ostalo na polici daleko nakon isteka roka za prodaju. 


  Đavolja dolina

Pretpostavljam da je to tamo dole Đavolja dolina? upitao sam nekako nepotrebno nakon nekog vremena.

"Kako ti izgleda?"

"Više kao raj."

Od nevoljnog gunđanja njegova Adamova jabuka skoči. Zatim, malo ljubazniji, rekao je: "Uvek smo verovali da su Adam i Eva sigurno živeli ovde dole. Mislim, pre nego što se Bog naljutio na njih." Dodajući kao naknadnu misao, i dalje bez truda da me pogleda, "Zovem se Lermiet. Lukas Lermiet."

To nije bilo ime na koje se svaki dan sretne ili zaboravi kad ga čuješ. Jedva sam mogao sakriti iznenađenje. "Ali to je porodično ime, zar ne?"

"Pa, šta ste očekivali?" - upitao je uznemireno. Glas mu je bio poput stare krvave suve trave koja šušti, i sa holandskim naglaskom.

„Žao mi je, ali jednostavno mi je palo na pamet...” pokušao sam da saberem misli. "Mislim, prvi čovek koji je pešačio ovom dolinu - kada je to bilo? 1830-ih - takođe je bio Lukas Lermiet, zar ne? Lukas Seer, zvali su ga. I tada se gotovo ništa više nije čulo o njima više od jednog i po veka. Tek sam neki dan, u Stelenbošu, ponovo čuo ime..."

"Jesi li zbog toga došao? Nosati okolo? Mi ovde gledamo svoja posla." Prvi put me je stari pogledao. Pogled koji uznemiruje čak i usred bela dana: bezbojne oči koje vire kroz splet sedih obrva, potamnjenih kataraktom, sa udaljenošću oko njih, odsutnošću. Ono što je u tome bilo neverovatno je ovo: s jedne strane, činilo se da ništa ne nedostaje, uključujući sva sranja koja su mi se ikada dogodila, sve skrivene planove iza toga, čak i one koje još nisam rešio za sebe. S druge strane, kao da je gledao pravo kroz mene, na jedan i na drugi način, kao da sam krvavi stakleni list kroz koji je mogao videti sve u pejzažu koji je bio tu pre nas i koji će nas nadživeti: litice i grebeni se savijaju,

„To je deo istorije koji nikada nije napisan kako treba“, pokušao sam da se opravdam.

"S dobrim razlogom, ako mene pitate. Zašto bi to iko hteo napisati?"

"Tako da bi ljudi znali."

"Zašto?"

Morao sam da smirim njegove sumnje. "Oom, obećavam ti da neću nikoga uvrediti."

Stari se ogrebao po grlu i ispljunuo zelenu gomilu samo nekoliko centimetara pored mog lica.

Tako iznenadno

„U Stelenbošu sam sreo Little-Lukasa Lermieta“, počeo sam ponovo.

Nema odgovora. Sedeo je tamo kao glupi komad stene.

„Onog dana kada je umro krenuo sam da ga vidim“, nastavio sam. Ovo bi mogao biti jedini mamac koji bi mogao da proguta.

Ali i dalje se nije potrudio da odgovori; Nisam mogao biti siguran ni da me je čuo.

"Moglo bi se reći da mu dugujem", objasnio sam. "Da dođem ovamo, mislim. Da potražim njegove ljude. Sve je bilo tako iznenada."

"Mali-Lukas nije imao posla da ide tamo gde je otišao. Nije imao pravo da se zeza oko nas", zarežao je starac. "Dobio je ono što je zaslužio."

"Oom?" upitao sam zatečen.

Tišina.

"Pretpostavljam da je bio u rodbini? Isto ime i sve."

"Ne tiče te se", zarežao je.

"Pa..." znao sam da više nije bilo šta da se cedi iz kamena. "Barem sam mislio da ću doći i sam se uveriti."

Otvorene oči

"Još uvek se možeš vratiti", rekao je Oom Lukas svojim hrapavim glasom, tako grubo da nisam bio sasvim siguran da li je progovorio ili je samo pročistio grlo. "A ako želiš moj savet, vratićeš se dok još možeš. Kada jednom spustiš svoje dve noge tamo, uskoro može biti prekasno."

"Ne, Oom, ne mogu propustiti takvu šansu. Čekao sam ovo godinama. I nakon što sam razgovarao sa Little-Lukasom..."

"Onda ulaziš u to otvorenih očiju."

Reči koje sam trebao zapamtiti jebeno dobro, mnogo kasnije, prekasno.

„Ako nemaš ništa protiv, mogu poći dole s tobom kad kreneš kući“, predložio sam.

"Dugo ćeš čekati."

"Zar ne živiš tamo dole u dolini?"

"Ko kaže?"

"Bojim se da ne razumem."

"To je tvoja briga." Sedeo je mrmljajući za sebe neko vreme pre nego što je ponovo progovorio: "Ako želiš da siđeš, moraćeš to da uradiš sam."

"Možda bi mi barem mogao pokazati put?"

On je šmrcnuo i neko vreme kao da se ugasio. Zatim je podigao svoju ručno izrezbarenu kierie. "Siđi niz ovu malu padinu do provalije u litici, i pored dve velike gromade Kapije. Možeš čekati dole, neko će doći da ti pokaže put. A dole u klofu Lukas će te preuzeti. Možeš ostati s Poppie Fullmoon. Već sam im rekao da te očekuju."

Ali kako si mogao znati? Nisam o tome razgovarao ni sa kim."

Ne obazirući se na pitanje, rekao je: "To će reći, ako si se zaista odlučio na to."

"Da."

"U redu, onda kreni. Ali imaj na umu sneg, vrlo je klizav. Razgovaraćemo ponovo."

Zakačivši palčeve ispod kaiševa ranca koji mi je pravio pakao, počeo sam da se spuštam niz padinu, sa srcem u grlu. Bio sam upozoren da bi mogli potrajati dani da se pronađe put do doline. Ako uspeš. Više od jednog penjača palo je u smrt niz ove litice - i to su bili iskusni planinari, a ne ljudi čiji su sistemi bili sjebani godinama pušenja i pijenja i bilo čega, posebno bilo čega. I da li bih se zaista mogao pouzdati u reč jednog starog doddera čija je glava očigledno kucala?

Božija baka

Dole ispod mene prostirala se Đavolja dolina, baš onakva kakva je morala biti kada je prvi put bila razbijena zemljina kora. Bezbožne litice sa obe strane, sa grebenima i prugama u crvenim i narandžastim i smeđim, sivim i crnim, izbačene iz prvobitnih horizontalnih slojeva krvavim nezamislivim silama. Neki su bili gurnuti u dijagonalne ili čak okomite položaje, drugi su se talasali poput okamenjenih talasa. Vrsta pejzaža koja čoveka pretvara u jebenog mrava. Kao da se sama zemlja okrenula i bacila u predzoran san pre nego što se nekako uspravila, sva mutnih očiju. A dole na samom dnu ležao je duboki prorez doline, napola skriven iza tamnih šikara prirodne šume. Pogled koji uzbuđuje prljavi um.

Bilo je kao da sam prvi čovek koji je kročio na ovo mesto. Mogao sam zamisliti senzaciju koju je prvi Lukas Lermiet morao osetiti gledajući ovde dole, vrsta seksualnog nagona koja obeležava svakog prvog čoveka: videti kako se zemlja razvija napred, samo čeka da bude osvojena. Sa mojim kasetofonom i kamerom, idemo.

U jebenoj litici ispred mene bila je samo jedna pukotina. To mora da je "kapija" o kojoj je starac govorio. Dve ogromne gromade na koje je ukazao bile su sivo prošarane spolja, ali tamo gde je kora erodirala, stena je bila plamenocrvena. Zastao sam na trenutak da se osvrnem. Stotinjak metara više mogao sam videti staro sasušeno govno koje je još uvek bilo na steni, okruženo  kozama na ispaši, nepomično poput kamene rezbarije, istrošeno vetrom i suncem, vodom, munjama. Krhka i lomljiva,  puka grančica od čoveka, starija od božije starmajke.

 
Zloglasno voće
   Moje vreme ističe. Sa mesta na kome sada sedim, samo van vidokruga prskanja krečenih kuća i zdepaste kamene crkve, mogu da gledam preko spaljenih padina. Teško je poverovati koliko se toga dogodilo za vreme dok sam ovde. Iz dubine Đavolje doline, kao Jona iz kitova trbuha, moram da vičem ili tako nešto. Ali ko će čuti? Nema veze, samo moram da pokušam, ne mogu ništa drugo da uradim. Onog dana kada sam došao ovamo, kada sam prošao kroz visoku kapiju starog Oom Lukasa, kamenje išarano lišajevima, ptičjim govnima, dassie mokraćom, sranjem babuna, polenom koji je razneo vetar, sve je to još čekalo da se dogodi. Ipak, na neki način je već bilo tu. Naravno, stari me upozorio, ali kako sam mogao znati na šta je mislio? Ove stvari uvek dođu prekasno. Čovek se priprema da se suoči s pretnjama koje poznaje, a ne s jebenim nepoznatim. A u tom trenutku sve je još bilo nepoznato.

Da li bih se vratio, tog popodneva, da sam tada video šta me još čeka? Isuse, to bi me poštedelo toliko toga. Za mene, za Emu, za sve u Đavoljoj dolini. Svo nasilje patnje, sumnje, spletke, mrzovolje, sećanja, krvi, izdaje, spaljene zemlje. Sve ove stvari koje se danas spajaju da bi napisale "znanje" - ili, pretencioznije, "mudrost". Ipak, imam predosećaj na koji bih bez obzira na to insistirao. Mislim, da li bi Adam odbio zloglasno voće svoje žene - jabuku ili kajsiju, mango ili smokvu - da je bio mudar pre događaja? Nema šanse.

Velike priče

Problem je u tome što nemam prokletog načina da se uverim šta moram pokazati za svoj trud. Izjave, svedočenja, iskazi ili samo prokleta šačica buncanja? Čovek koji je celi život pokušavao da leti. Žena koja je zabila kolac u glavu svog muža. Divljak koji je rodio sedamnaestoro dece na grobu svog neprijatelja. Veštica koja se pretvorila u belog jarca kada je mesec bio pun. Devojčica koja je dala svoje telo kao otkupninu za život svog oca. Mrtvi i živi zajedno slave Novu godinu. I još mnogo toga, perjanice na vetru, munje na horizontu. Ali bez ikakve suštine, samo krvavi izumi i priče. Kako da ovo dobije smisao? To je ono što me muči. Pogotovo sada, kada mi vreme ističe.

Kada sam prvi put došao ovamo, još uvek sam bio siguran da će uspeti. A kada mi je stari prdonja rekao da se zove Lukas Lermiet, to je bio kao znak da sam na pravom putu. U redu, bio sam spreman da vidim skoro sve kao dobar znak. Jer o onom što sam imao iza sebe nije bilo potrebno mnogo razmišljati:pedeset devet godina, žena koja je otišla sa drugim, dvoje dece koja su me šutnula ispod guzice, posao u novinama gde su svi juniori bili unapređeni pre mene, zajeban život. Sa samo jednom mišlju u glavi: sad je bilo sve ili ništa, sada ću propasti, nahraniti pacova koji je ponovo počeo da grize, stari san za koji sam mislio da sam odustao. Drugi čovek bi, pretpostavljam, mogao da sere na ovakav san, ali za mene je to bilo dovoljno ambiciozno. Možda sam to još imao u sebi. Mislim, za ime Hrista, nisam mislio da pomerim nebo i zemlju, ili da promenim svet. Imaj srce. Sve što sam planirao da uradim je da napišem mali deo istorije, nešto što će ostati iza smene, nešto drugačije od dnevnih vesti. Od našeg kriminalističkog reportera. Isuse, u pedeset devetoj. Počinjući svaki dan ispred napuklog ogledala: prsti umrljani nikotinom, ljubičasta paučina preko nosa i obraza, zakrvavljene oči, mrlje na jetri, ovaj čovek prolazi kao ja. Flip Lochner, drago mi je da smo se upoznali. Prizor za bolne oči, ako tako kažem. Ali nisam uvek bio ovakav, Bog mi je svedok. I ovo bi mogla biti moja zadnja jebena šansa da to dokažem, zar ne?

Нема коментара:

Постави коментар