17. 5. 2023.

Stephen King - Peter Straub, Crna kuća (Drugi deo, Dobro došli u oblast Kuli, 11,12, 13 )





11. 


Nosonjino putovanje počelo je sa Mirtl Harington, voljenom suprugom Majkla Haringtona, koja šuška preko telefona sa Ričijem Bamstedom, u koga se zacopala do koske iako je isti bio oženjen njenom drugom najboljom drugaricom Gled, koja je pala mrtva usred rođene kuhinje u preranoj trideset prvoj godini života. Što se Ričija Bamsteda tiče, najeo se toliko makarona sa tunjevinom i naslušao toliko zavereničkih telefonskih poziva od Mirtl da mu bude dovoljno za još dva života, ali je ovo šaputanje zbog kojeg oseća zadovoljstvo, pa čak i izvesno olakšanje, zato što vozi kamion za Kingslendsku Pivaru i poznaje, makar i površno, Nosonju Sen Pjera i njegove momke.

Riči je isprva mislio da su članovi Gromovite Petorke, ti krupni tipovi sa kosom do ramena i bradama koji tutnje okolo na 'harlijima', obične propalice, ali se jednog petka našao u redu za platu sa onim što ga zovu Miš, i Miš ga je pogledao odozgo i rekao nešto o tome kako rad iz ljubavi čini da platni nalog izgleda veći, a onda su se upustili u razgovor od koga se Ričiju zavrtelo u glavi. Dve večeri kasnije, završivši smenu, video je Nosonju Sen Pjera i onoga koga zovu Dok kako gluvare u dvorištu. Pošto je blokirao točkove prikolice, prišao im je i upustio u još jedan razgovor posle kojeg mu se činilo da je upao u kombinaciju najrazvratnijeg bluz-bara i Jeopardy! kviza. Ti momci - Nosonja, Miš, Dok, Soni i Kajzer Bil - izgledali su opasno i raspusno kao sam đavo, ali su bili pametni. Ispostavilo se da je Nosonja glavni tehnolog za proizvodnju piva u odelenju za specijalne projekte Kingslendskog Svetlog, a ostali odmah ispod njega. I svi su studirali. Bilo im je najvažnije da prave sjajno pivo i da se provode, i Riči je gotovo poželeo da nabavi motor i tera kera sa njima, ali su mu dugo subotnje popodne i veče u Send Baru pokazali da je razlika između dobrog provoda i teškog bekrijanja suviše fina za njega. Jednostavno nije imao snage da smlati dva bokala Kingslenda, odigra dobru partiju bilijara, smlati još dva bokala raspravljajući o uticaju Šervuda Andersona i Gertrude Stajn na mladog Hemingveja, upusti se u ozbiljnu kafansku makljažu, smlati još nekoliko bokala i napusti lokal dovoljno bistre glave da protutnji motorom po okolini, pokupi par eksperimentisanju sklonih ženskih iz Medisona, popuši gomilu jake trave i luduje do zore. Ljudi koji su uspevali sve to da izvedu i da zadrže dobre poslove zasluživali su poštovanje.

Riči oseća obavezu da obavesti Nosonju da je policija konačno otkrila gde se nalazi telo Irme Freno. Da mu je ona brbljivica Mirtl rekla da je to tajna koju treba da zadrži za sebe, ali da je prilično siguran da je Mirtl, čim mu je prenela novosti, pozvala još četvoro ili petoro ljudi. Ti ljudi će pozvati svoje nabolje prijatelje, i za tili čas će polovina Frenč Lendinga zaputiti tridesetpeticom da vidi o čemu se radi. A Nosonja ima više razloga da bude tamo od većine drugih, zar ne?

Manje od trideset sekundi pošto se otresao Mirtl Harington, Riči Bamsted traži broj telefona Nosonje Sen Pjera u imeniku i okreće ga.

"Riči, iskreno se nadam da me ne zavlačiš", kaže Nosonja.

"Javio se kući, je li?" Nosonja želi da Riči potvrdi ono što mu je rekao. "Ono bezvredno govance u državnom autu, Mahniti Mađar?... I gde je rek'o da je mala?"

"Jebiga, cela varoš ima da se sjati tamo", kaže Nosonja. "Ipak, hvala, čoveče, puno ti hvala. Dođem ti za ovo." U trenutku pre nego što će se spustiti slušalica, Ričiju se čini da je Nosonja rekao nešto što se gubi u vrelom naletu emocija.

A u kućici u Gvožđarskom Sokačetu, Nosonja Sen Pjer briše suze bradom, nežno odmiče telefon na stolu i okreće se prema Medvedici, ženskoj sa kojom nevenčano živi, Ejminoj majci, koja je pravo ime Suzan Ozgud i koja ga netremice posmatra ispod gustih plavih kovrdža, držeći prst na mestu u knjizi do koga je stigla.

"To je Frenoova mala", kaže on. "Moram d' idem."

"Idi", kaže mu Medvedica. "Ponesi mobilni i zovi me čim budeš mogao."

"Aha", kaže on, uzima telefon iz punjača i trpa u prednji džep farmerki. Umesto da ode do vrata, zavlači prste u ogromnu riđkastu čupu brade i odsutno je češlja prstima. Stopala su mu ukopana u pod; pogled mu je negde odlutao. "Ribar je zvao 911", kaže. "Veruješ li ti u to sranje? Nisu bili u stanju sami da nađu malu Frenoovu, već je trebalo on da im kaže gde je telo."

"Slušaj me", kaže Medvedica, pa ustaje i prevaljuje razdaljinu između njih brže nego što se čini da je sposobna. Priljubljuje svoje sitno telo uz njegovu telesinu, i Nosonja punim plućima udiše njen umirujući miris, kombinaciju sapuna i svežeg hleba. "Kada ti i momci stignete tamo, moraćete da obuzdate ljude, a za to je potrebno da obuzdate sebe, Nosonjo. Bez obzira koliko si ljut, ne smeš da se otkačiš i počneš da mlatiš ljude. Naročito ne policajce."

"Rek'o bih da misliš da ne bi trebalo da idem tamo."

"Moraš da ideš. Samo ne želim da završiš u zatvoru."

"Hej", kaže on, "ja sam pivadžija, a ne tabadžija."

"Nemoj to da zaboraviš", kaže ona, i tapše ga po leđima. "Hoćeš li sad da ih pozoveš?"

"Uličnim telefonom." Nosonja odlazi do vrata, saginje se da uzme kacigu, i izlazi. Niz čelo mu teče znoj, i sliva se u bradu. Dva koraka dovode ga do motocikla. Spušta ruku na sedište, briše čelo i počinje da urla: "JEBENI RIBAR REK'O ONOM JEBENOM PAJKANU MAĐARU 'DE JE OSTAVIO TELO IRME FRENO. KO ĆE SA MNOM?"

Na prozorima kuća sa obe strane Gvožđarskog Sokačeta pojavljuju se bradate i kosmate glave i čuju se uzvici "Sačekaj!" "Bog te maz'o!" "Evo!" Na četvoro ulaznih vrata ispadaju četiri grdosije u kožnim jaknama, farmerkama i čizmama. Nosonja obuzdava osmeh - voli te momke, ali ga ponekad podsećaju na likove iz crtaća. Nisu još ni stigli do njega a on im već objašnjava za Ričija Bamsteda i poziv na 911, i u trenutku kada završava, Miš, Dok, Soni i Kajzer Bil već su na motorciklima i čekaju njegov signal.

"Al' ima još nešto", kaže Nosonja. "Dve stvari. Idemo tamo zbog Ejmi i Irme Freno i Džonija Irkenhema, a ne zbog sebe. Idemo da se postaramo da sve bude urađeno kako treba, i nikome nećemo razbijati glavu ako ne bude izazivao. Jasno?"

Ostali zabrundaše, zagunđaše i zarežaše, činilo se, u znak da se slažu. Četiri čupave brade zaklimaše gore-dole.

"I drugo, kad nekome budemo razbili glavu, biće to Ribareva. Zato što smo se dosta mirili sa glupostima, i prilično sam siguran da je doš'o red na nas da ulovimo jebenog gada koji je ubio moju devojčicu..." Nosonji se na trenutak steže grlo, i diže pesnicu pre nego što će nastaviti. "A onu drugu malu ostavio u jebenoj straćari tamo na tridesetpetici. Zato što nameravam da spustim šape na tog jebenog manijaka, i kada to budem učinio, ima da mu rasturim bulju kako DOLIKUJE!"

Njegovi momci, njegova ekipa, njegova potera preti pesnicama i urla. Pet mašina bučno oživljavaju. "Bacićemo pogled na mesto sa puta, a onda produžavamo do sporednog iza Golca", viče Nosonja, pa izlazi na drum i hvata zalet uzbrdo uz Čejs, praćen ostalima.

Tutnje kroz centar varoši, Nosonja na čelu, Miš i Soni praktično iza izduvne cevi njegove mašine, Dok i Kajzer odmah iza njih, sa bradama koje lepršaju na vetru. Grmljavina njihovih motorcikala trese prozore na Šmitovom dućanu i rasteruje lastavice sa table koja obeležava bioskop Eženkur. Nagnut preko upravljača 'harlija', Nosonja izgleda pomalo kao King Kong koji se sprema da napravi ršum. Prošavši pored 7-Jedanaest, Kajzer i Dok prelaze u liniju sa Sonijem i Mišem i potpuno zauzimaju širinu druma. Ljudi koji voze tridesetpeticom na zapad bacaju pogled na prilike koje jure prema njima i silaze sa puta; vozači koji ih ugledaju u retrovizorima uklanjaju se u stranu, proturaju ruku kroz prozor i mašu im da prođu.

Bliže Sentraliji, Nosonja prestiže otprilike dvostruko više vozila nego što bi na seoskom putu u neradno jutro trebalo da ih bude. Stvari stoje još gore nego što je pretpostavljao: Dejl Gilbertson će verovatno postaviti jednog ili dva policajca da zaustavljaju one koji skrenu sa tridesetpetice, ali dva policajca ne mogu da obuzdaju više od deset ili dvanaest lešinara rešenih da vide, svojim očima, Ribarev ručni rad. Frenč Lending nema dovoljno policajaca da drži pod kontrolom sve šalabajzere koji su se uputili prema Edovom lokalu. Nosonja psuje, zamislivši sebe kako se gubi i pretvara gomilu izopačenih Ribarevih obožavalaca u klinove za šator. Gubitak kontrole je nešto što nikako ne sme sebi da dozvoli ako želi da ostane u prijateljskim odnosima sa Dejlom Gilbertsonom i njegovim levacima.

Nosonja predvodi svoje kompanjone pored pokretne olupine crvene 'tojote', i u tom trenutku mu pada na pamet tako savršena zamisao da zaboravlja da prestravi vozača krša tako što će ga pogledati u oči i zarežati: "Ja pravim Kingslendsko Svetlo, najbolje pivo na svetu, džukelo neotesana." Od jutros je to izveo već sa dvojicom vozača, i nijedan ga nije izneverio. Ljudi koji zasluže ovakav tretman time što loše voze ili teraju neko stvarno ružno vozilo uobraze da im preti nekakvim uvrnutim oblikom seksualnog zlostavljanja i obamru kao zečevi. Dosta smešna zanimacija, kao što su žitelji Smaragdnog Grada pevali u Čarobnjaku iz Oza. Zamisao koja odvraća Nosonju od ovih bezazlenih nestašluka odlikuje se jednostavnošću najdragocenijih nadahnuća. Najbolji način da obezbediš saradnju jeste da je sam ponudiš. Tačno zna kako će da smekša Dejla Gilbertsona: odgovor upravo stavlja kapu za bezbol na glavu, uzima ključeve kola i izlazi na vrata - odgovor leži svuda oko njega.

Delić tog odgovra sedi za volanom one crvene 'tojote' koju su Nosonja i njegova vesela družina upravo prestigli. Vendel Grin je po obe osnove zaslužio šaljivu pretnju koja mu nije upućena. Njegov mali automobil nekada možda nije bio ružan, ali je danas toliko izobličen mnogobrojnim ulubinama i ogrebotinama da podseća na pokretni vic, a Grin vozi sa nepokolebljivom nadmenošću o kojoj razmišlja kao o 'snalažljivosti'. Prolazi kroz žuta svetla, bezobzirno menja trake i lepi se uz branike u svrhu pretnje. Uz sve to, naravno, na najmanju provokaciju leže na sirenu. Vendel je drumski teror. Način na koji upravlja kolima savršeno odražava njegov karakter - bezobrazno, nepromišljeno i arogantno. Trenutno vozi još gore nego obično, s obzirom da mu je pažnja, dok pokušava da prestigne svako drugo vozilo na putu, usredsređena na džepni kasetofon koji drži ispred usta i na zlata vredne reči koje njegov jednako zlata vredni glas pohranjuje u dragocenu spravicu. (Vendel često žali zbog kratkovidosti radio stanica koje posvećuju toliko vremena budalama kao što su Džordž Redban i Henri Šejk iako bi mogle da se uzdignu na viši nivo tako što bi mu svakog dana obezbedile sat ili dva za komentar dnevnih događaja.) Ah, ta slatka kombinacija Vendelovih reči i Vendelovog glasa - Edvard R. Marou ni na samom vrhuncu slave nije zvučao ovako rečito i duboko.

A ono što govori glasi: Ovog jutra sam se pridružio spontanom karavanu potresenih, ojađenih i samo radoznalih u tužnom hodočašću na istok živopisnim putem broj 35. Po ko zna koji put, ovaj izveštač je pogođen, i to duboko pogođen, strahotnim kontrastom između lepote i spokoja krajolika oblasti Kuli i ružnoće i divljaštva koje je jedno izopačeno ljudsko biće donelo u njega. Novi pasus.

Vest se širi kao požar. Sused zove suseda, prijatelj prijatelja. Ako je verovati pozivu na broj 911 primljenom u policijskoj stanici u Frenč Lendingu, unakaženo telo male Irme Freno leži u ruševinama nekadašnje poslastičarnice i kafeterije koja se zvala 'Klopa i kobaje kod Eda'. A ko je zvao? Verovatno neki savesni građanin. E, nije, dame i gospodo...

Dame i gospodo, ovo je reportaža sa borbenog položaja, ovo je vest pisana u nastanku, koncept koji ne može drugo nego da šapuće 'Pulicerova nagrada' za vrlog novinara. Glasina je do Vendela Grina stigla preko njegovog berberina, Roja Rojala, koji ju je čuo od svoje žene, Tili Rojal, koju je prosvetlila lično Mirtl Harington, a Vendel Grin je izvršio svoju dužnost prema čitaocima: dograbio je kasetofon i fotoaparat i otrčao do svojeg opakog malog vozila ne zastavši ni da telefonira svojim urednicima u Heraldu. Fotograf mu nije potreban; sve potrebne fotografije može sam da snimi pouzdanim starim 'nikonom F2A' na sedištu pored njega. Nerazdvojivi spoj reči i slika - duboka analiza najjezivijeg zločina u novom veku - sveobuhvatna studija prirode zla - saosećajni prikaz patnji jedne zajednice - nemilosrdno razotkrivanje nesposobnosti odelenja lokalne policije -

Zar je onda čudo što Vendel Grin, sa svim ovim na umu, dok med njegovih reči kaplje u mikrofon kasetofona, propušta da čuje brujanje motorcikala, ili da na bilo koji način registruje pojavu Gromovite Petorke sve do trenutka kada odsutno baca pogled na retrovizor na vratima 'tojote', u potrazi za savršenom frazom? Baca on tako pogled u stranu i u iznenadnoj panici opaža, na manje od dve stope od sebe, Nosonju Sen Pjera na njegovom gromovitom 'harliju' kako, sudeći po pokretima usana,

peva?
a?

Ne, to otpada. Prema Vendelovom iskustvu, kudikamo će pre biti da Nosonja Sen Pjer psuje kao lučki radnik. Kada je Vendel, posle smrti Ejmi Sen Pjer, sledeći prastara pravila svojeg zanata, svratio u Gvožđarsko Sokače broj 1 i upitao ožalošćenog oca da malo pojasni kakav je to osećaj živeti sa znanjem da mu je ćerku zaklalo kao prase i delimično pojelo čudovište u ljudskom obliku, Nosonja je dograbio nedužnog izveštača za gušu, obasuo ga bujicom prostakluka i dovršio je urlajući kako će, ako ikada ponovo vidi gospodina Grina, da mu otkine glavu i nastalu rupu upotrebi za seksualne radnje.

Ova njegova pretnja zaslužna je za trenutak Vendelove panike. Baca pogled u retrovizor i vidi Nosonjinu pratnju razvijenu širinom druma poput osvajačke vojske Gota. U njegovoj mašti vitlaju lobanjama na konopcima od ljudske kože i dernjaju se šta će uraditi sa njegovim vratom kada mu otkinu glavu. Ono što se spremao da izdiktira u dragocenu spravicu smesta isparava, zajedno sa maštarijama o osvajanju Pulicerove nagrade. Želudac mu se steže, a iz svake pore na širokom, preplanulom licu izbija znoj. Leva šaka mu podrhtava na volanu, a desna trese kasetofon kao kastanjetu. Vendel diže đon sa pedale gasa i klizi niz naslon sedišta, okrećući glavu što je više moguće u desno. Najviše bi voleo da se zavuče u prostor ispod komandne ploče i pretvara se da je fetus. Grmljavina iza njega se pojačava, i srce mu se praćaka u grudima kao riba na suvom. Počinje da cvili. Niz timpana štepuje vazduh sa one strane tanke školjke vrata automobila.

Motorcikli tada prolaze pored njega i tutnje dalje niz drum. Vendel Grin briše lice. Polako nagovara telo da se uspravi. Srce prestaje sa pokušajima da iskoči iz grudi. Svet sa druge strane vetrobranskog stakla, koji se skupio na veličinu muve, ponovo se vraća u normalne razmere. Vendelu pada na pamet da nije uplašen više nego što bi normalno ljudsko biće trebalo da bude s obzirom na okolnosti. Samopoštovanje ga ispunjava kao helijum balon. Većina momaka koje poznaje skrenula bi sa puta; ma šta, većina momaka napunila bi gaće. A šta je uradio Vendel Grin? Malo je smanjio brzinu, i to je sve. Poneo se kao gospodin, i pustio one guzice iz Gromovite Petorke da ga preteknu. Kada je reč o Nosonji Sen Pjeru i njegovim majmunima, razmišlja Vendel, gospodstvo je nešto na šta nisu navikli. Ubrzava, posmatrajući motorcikliste kako odmiču napred.

Kasetofon mu je i dalje u ruci, uključen. Vendel ga diže do usta, oblizuje usne, i shvata da je zaboravio šta je hteo da kaže. Kolutovi prazne trake se odmotavaju. "E, jebi ga", kaže, i pritiska dugme OFF. Nadahnuta rečenica, melodiozna kadenca, isparila je u etar, verovatno bez povratka. Ali situacija je mnogo mučnija od toga. Vendelu se čini da je sa poslednjom rečenicom nestao čitav niz logičnih veza: pamti da je pred očima imao osnovne obrise mnogo većeg ustrojstva, bar pet ili šest povezanih članaka, koji bi išli dalje i od Ribara, sve do... do čega? Obezbedili bi mu Pulicera, dakako, ali kako? Deo uma koji mu je omogućio pogled na ono neizmerno ustrojstvo i dalje mu čuva oblik, ali je oblik prazan. Nosonja Sen Pjer i njegove siledžije ubili su nešto što se Vendelu Grinu sada čini kao najbolja ideja koju je ikada imao, i potpuno je neizvesno hoće li moći da je povrati u život.

I šta ti motorizovani frikovi uopšte rade ovde?

Pitanje samo na sebe odgovara: neki uvrnuti dobročinitelj smatrao je da Nosonja treba da zna za Ribarev poziv, i motorizovani frikovi su sada na putu prema ruševini Edovog lokala, baš kao i on. Srećom, toliko drugog sveta ide tamo da Vendel računa da će moći da eskivira svojeg dušmanina. Za svaki slučaj, drži se nekoliko automobila iza motorciklista.

Saobraćaj se zgušnjava, i usporava; tamo napred, motorciklisti obrazuju kolonu i praše napred pored kolone vozila koja mili prema prašnjavom putu do Edovog lokala. Sedamdeset ili osamdeset metara dalje, Vendel vidi dva pajkana, muškarca i ženu, kako pokušavaju da nateraju gedže da produže dalje. Svaki put kada se novo vozilo zaustavi ispred njih, moraju da izvedu istu pantomimu za putnike, pokazujući im da zaokrenu i nastave dalje drumom. Da upotpune poruku, policijska kola su preprečila put, sprečavajući prolaz svakome ko bi pokušao da izvede nešto originalno. Ova predstava nimalo ne dotiče Vendela, jer novinari imaju automatski pristup ovakvim mestima. Novinari su medijum, prozor kroz koji inače nedostupna mesta postaju dostupna javnosti. Vendel Grin je ovde kao predstavnik naroda, pored toga što je najistaknutiji novinar u zapadnom Viskonsinu.

Pošto je prevalio još desetak metara, prepoznaje da su pajkani koji sateruju saobraćaj Deni Čeda i Pem Stivens, i njegovo pouzdanje počinje da se osipa. Nekoliko dana ranije, upravo su Čeda i Stivensova na njegov zahtev da dobije informacije odgovorili da se nosi u majčinu. Pem Stivens je ionako mudrijaška kučka, profesionalna mudolomka. Zašto bi inače ženska koja pristojno izgleda želela da bude pajkan? Stivensova će da ga vrati iz čistog ćefa - i uživaće u tome! Vendel shvata da će verovatno morati nekako da se provuče tamo. Zamišlja sebe kako puzi kroz korov na stomaku i stresa se od gađenja.

Imaće bar to zadovoljstvo da posmatra kako pajkani Nosonji i njegovima pokazuju šipak. Motorciklisti grme pored još desetak vozila ne usporavajući, i Vendel pretpostavlja da planiraju da načine dramatičan, klizeći zaokret u poslednjem trenutku i prošišaju pored ona dva glupsona u plavom i patrolnih kola kao da ne postoje. Šta će pajkani na to da preduzmu, pita se Vendel - da izvade puce i pokušaju da izgledaju opasno? Pucaju da upozore i upucaju jedno drugo u nogu?

Na njegovo čuđenje, Nosonja i njegova motorizovana kompozicija ne obraćaju pažnju na automoble koji pokušavaju da skrenu na zemljani put, na Čedu i Stivensovu i sve ostalo. Čak i ne okreću glave da pogledaju u ruševinu, kola šefa policije i pikap - koga Vendel smesta prepoznaje - i ljude koji stoje na ugaženoj travi, među kojima su Dejl Gilbertson i vlasnik pikapa, Holivud Džek Sojer, uobraženi kurčić iz L.A. (Treći čovek, sa sladoledadžijskim šeširom, naočarima za sunce i kicoškim prslukom Vendelu je potpuno nepoznat. Izgleda kao da je ispao iz nekog starog Bogartovog filma.) Jok brate, prolaze čitavu igranku sa kacigama uperenim pravo napred, kao da su naumili da se odvezu do Sentralije i porazbijaju sve sijalice u Send Baru. Barapska petorka praši dalje, ravnodušna kao čopor divljih pasa. I čim se put pred njima oslobodio, četvorica pratilaca obrazuju paralelnu formaciju iza Nosonje i zauzimaju širinu druma. A onda, kao jedan, zanose u levo, dižu pet oblaka prašine i šljunka, i prave pet U-zaokreta. Ne zaustavljajući se - reklo bi se čak i ne usporavajući - razdvajaju se u malopređašnju formaciju jedan-dva-dva i voze nazad na zapad, prema mestu zločina i Frenč Lendingu.

Neka sam proklet, razmišlja Vendel. Nosonja je podvio rep i odustao. Kakav šonja. Motorciklisti rastu, približavajući mu se, i zaprepašćeni Vendel Grin uskoro razaznaje smrknuto lice Nosonje Sen Pjera, koje takođe raste ispod šlema dok se približava. "Nisi mi ličio na nekoga ko se predaje", kaže Vendel, gledajući kako mu se Nosonja sve više primiče. Vetar mu je razdelio bradu na dva jednaka dela koji lepršaju za njim sa obe strane glave. Nosonjine oči iza zaštitnih naočara izgledaju kao da nišani puškom. Pomisao da bi Nosonja mogao da uperi te oči lovca prema njemu čini da Vendelu opasno popusti petlja. "Ništarijo", kaže, ne naročito glasno. Sa zaglušujućom grmljavinom, Nosonja šiba pored izubijane 'tojote'. Ostatak Gromovite Petorke čekića vazduh i klizi dalje putem.

Ovaj dokaz Nosonjinog kukavičluka razgaljuje Vendelovo srce dok gleda kako se motorciklisti smanjuju u retrovizoru, ali kroz sinapse njegovog uma počinje da rije misao koju ne može da potisne. Vendel možda nije Edvard R. Marou savremenog doba, ali već skoro trideset godina radi kao izveštač i stekao je neke instinkte. Misao koja mu se mota po glavi šalje niz signala za uzbunu koji mu se konačno probijaju do svesti. Vendel shvata - vidi skrivenu zamisao; razume šta se događa.

"Vidi ti njega", kaže, i sa širokim kezom leže na sirenu, mota volan na levu stranu i pravi okret uz tek neznatno oštećenje branika njegovog i sledećeg automobila. "Lukavo kopile", kaže, gotovo se kikoćući u oduševljenju. 'Tojota' se izvlači iz kolone vozila koja se vuče prema istoku i preseca trake koje vode na zapad. Lupajući i prdeći, brza po tragu snalažljivih motorciklista.

Neće Vendel Grin da puzi kroz korov i kukuruze: ono kopile od Nosonje Sen Pjera zna zaobilazni put do Edovog lokala! Naš vredni reporter treba samo da drži dovoljno rastojanje da ga ne vide, i imaće slobodnu propusnicu za mesto zločina. Divota. I ironija: ispada da Nosonja pomaže štampi - blagodarimo, arogantni siledžijo. Vendel ne veruje da će mu Dejl Gilbertson dopustiti da zavlači nos gde hoće, ali će sada biti teže da ga otera. Imaće dovoljno vremena da postavi pokoje pronicljivo pitanje, snimi nekoliko rečitih fotografija i - pre i iznad svega! - upije dovoljno atmosfere mesta za jedan od svojih legendardnih prikaza 'u boji'.

Razgaljenog srca, Vendel odmiče drumom brzinom od pedeset milja na sat, puštajući motorcikliste da šišaju napred, ali uvek na vidiku. Broj vozila koja mu dolaze u susret proređuje se u široko razmaknute grupe od dvoje ili troje, zatim jedno i na kraju potpuno presušuje. Kao da su čekali da ostanu sami, Nosonja i njegovi pajtaši presecaju drum i silaze, tutnjeći, na prilazni put prema Golcovoj svemirskoj kupoli.

Vendel oseća kako u njemu počinje da curka sumnja, ali nije spreman da pretpostavi da su se Nosonja i njegovi klipani odjednom zainteresovali za traktorsku opremu i kosačice za travu. Ubrzava, pitajući se da li su ga videli i sada pokušavaju da ga se otresu. Koliko on zna, na toj uzvisini nema ničega osim izložbenog salona, servisne garaže i parkinga. Mesto izgleda kao pustinja. A iza parkinga... šta? Sa jedne strane, seća se zaraslog polja koje se proteže do horizonta, a sa druge, šumarka drveća. Drveće se već vidi, prostire se nizbrdo kao vetrobran.

Ne gubeći vreme da signalizira, preseca trake puta i skreće na prilazni put do Golca. Zvuk motorcikala se i dalje čuje, ali postaje slabiji, i Vendel oseća žaoku straha da su ga nekako obmanuli i da se udaljavaju u nepoznatom pravcu, rugajući mu se! Stigavši do vrha uzbrdice, proleće pored salona i izbija na prostrani parking. Ispred garaže stoje dva ogromna žuta traktora, ali je njegov automobil jedino putničko vozilo na vidiku. Na suprotnom kraju pustog parkinga, nizak betonski zid diže se do visine branika između asfalta i livade okružene drvećem. Iza linije drveća, zid se završava asfaltnim putem koji vodi iza salona.

Vendel okreće volan i ubrzava prema završetku zida. I dalje čuje motorcikle, ali mu već zvuče kao roj pčela u daljini. Mora da su već pola milje daleko, razmišlja Vendel, i iskače iz 'tojote'. Trpa kasetofon u džep jakne, prebacuje kajiš 'nikona' oko vrata, obilazi niski zid i istrčava na livadu. Pre nego što će stići do linije drveća, vidi ostatke starog makadamskog puta, isprekidane i obrasle travom, kako seku nizbrdo između stabala.

Vendel procenjuje da je bivši Edov lokal otprilike milju daleko, i pita se da li bi automobil mogao da pređe taj put po ovoj gruboj i neravnoj podlozi. Makadam se na nekim mestima raspukao na tektonske ploče; na drugim se pretvorio u crni šljunak. Od debelog korenja drveća šire se rupe i korovom obrasle jaruge. Motorciklista bi lako mogao da obiđe ili preskoči ove prepreke, ali Vendel vidi da će ga za ovo putovanje noge bolje poslužiti nego 'tojota', i polazi pešice starim putem između stabala. Prema onome što je video na drumu, ostaje mu dovoljno vremena pre nego što stignu medicinski islednik i vozilo sa opremom sa prikupljanje dokaza. Iako im pomaže slavni Holivud Sojer, lokalni policajci se verovatno muvaju po lokaciji kao ošamućeni.

Zvuk motocikala se pojačava dok se Vendel probija dalje, kao da su se momci zaustavili radi dogovora pre nego što stignu do kraja puta. Savršeno. Vendel se nada da će nastaviti da tupe dok ih gotovo ne stigne; nada se da galame jedan na drugog i razmahuju pesnicama. Želi da ih vidi izbezumljene od besa i adrenalina, a možda i od onoga što imaju u bisagama. Vendel bi voleo da dođe do fotografije na kojoj Nosonja Sen Pjer dobro odmerenim desnim krošeom izbija Dejlu Gilbertsonu prednje zube, ili davi njegovog pajtaša Sojera. Fotografija koju bi Vendel najviše voleo da snimi, međutim, i zarad koje je spreman da podmiti svakog pajkana, okružnog funkcionera, državnog službenika ili nedužnog prolaznika sposobnog da pomogne, jeste jasna, oštra slika golog leša Irme Freno. Po mogućnosti takva da nedosmisleno svedoči o Ribarevim sklonostima, kakve god da su. Dve bi bile savršene - jedna na kojoj je njeno lice radi dramatičnosti, i druga na kojoj je celo telo, za perverznjake - ali će, ako bude morao, da se zadovolji i onom na kojoj je telo. Takav bi snimak obišao svet, i usput bi mu zgrnuo milione. Samo National Enquirer izbrojao bi, koliko - dvesta hiljada, trista? - za fotografiju sirote male ubijene Irme, sa očiglednim sakaćenjima. Eto tvoga zlatnog rudnika, eto tvoje velike prilike!

Kada je Vendel prevalio otprilike desetinu milje niz ruinu od puta, sa pažnjom podeljenom na naslađivanje gomilama para koje će mala Irma da mu pretoči u džepove i strahom da ne padne i iščaši zglob, grmljavina 'harlija' Gromovite Petorke iznenada prestaje. Nastala tišina čini se bezmerna, ali je odmah zatim narušavaju drugi, tiši zvuci. Vendel čuje sopstveno disanje i nekakav drugi šum, kombinaciju loparanja i treskanja, iza sebe. Okreće se i opaža, daleko iza na ostacima puta, prastari pikap kako se ljulja prema njemu.

Gotovo je smešno kako se kamion povodi sa jedne na drugu stranu kada mu gume zapadnu u nevidljivo ulegnuće ili pređu preko nagnutog dela puta. Tojest, bilo bi smešno da ti ljudi ne dižu galamu baš na njegovoj tajnoj stazi do leša Irme Freno. Svaki put kada se pikap popne preko nekog posebno debelog korena, četiri tamne glave u kabini poskoče kao lutke na žici. Vendel pravi korak napred sa namerom da te lakrdijaše pošalje tamo odakle su došli. Donji trap kamioneta češe se o pljosnat kamen i baca varnice. Ta stvar mora da je stara najmanje trideset godina, razmišlja Vendel - jedno od retkih vozila na drumu koje izgleda gore i od njegovog automobila. Kada mu se kamionet doljuljao bliže, prepoznaje 'internešnal harvester'. Zarđali branik okićen je grančicama i stabljikama korova. Je li moguće da I.H. još pravi ove kamionete? Vendel diže ruku kao porotnik koji se zaklinje, i pikap odskače još nekoliko metara i zaustavlja se. Leva strana mu je primetno viša nego desna. U tami ispod krošanja, Vendel ne uspeva sasvim da razazna lice koja pilje u njega iza stakla, ali ima osećaj da su mu bar dvoje putnika poznati.

Čovek za volanom izbacuje glavu kroz prozor na vratima i kaže: "Ćaos, gos'in' novinarčino. Šta je, i vama zalupili vrata pred nosom?" To je Tedi Ranklmen, na čije ime redovno nailazi kada pregleda dnevne policijske izveštaje. Ostalo troje u kabini njaču kao magarci na Tedijevu duhovitost. Vendel poznaje dvojicu - Fredija Saknesuma, pripadnika ološa koji visi po kojekakvim jazbinama duž reke, i Tutsa Bilindžera, mršavog klinca koji se nekako izdržava skupljajući staro gvožđe u La Rivijeru i Frenč Lendingu. Kao i Ranklmen, Tuts je bio hapšen zbog raznih sitnih prekršaja ali nikada ni za jedan nije osuđen. Zapuštena žena grubog lica između Fredija i Tutsa samo mu je maglovito poznata.

"Zdravo, Tedi", reče Vendel. "I vama, Fredi i Tutse. Ma ne, nego sam video zbrku tamo napolju, pa reših da uđem na sporedna vrata."

"Hej, Ven-dele, a mene se ne sećaš?" javlja se žena, pomalo povređeno. "Dudlz Senger, ako si baš tol'ko izlapeo. Pošla sam sa momcima u Fredijevom 'bel eru', a Tedi je bio sa drugim društvom, al' kad nas je kučka vratila nazad, ostali su 'teli da se vrate u bar."

Naravno da je se seća, iako propalo lice pred njima jedva da liči na radodajku po imenu Dudlz Senger koja je pre desetak godina služila piće u hotelu Nelson. Vendelu se čini da je bila najurena više zbog opijanja na poslu nego zbog potkradanja, ali Bog zna da se bavila i jednim i drugim. Vendel je u to vreme izdašno trošio za šankom u hotelu Nelson. Pokušava da se seti da li je ikad otišao u krevet sa Dudlz.

Odlučuje da igra na sigurno, i kaže: "Bokca mu, Dudlz, kako bih mog'o da zaboravim tako zgodnu curu k'o što si ti?"

Momcima je ovaj odgovor urnebesno smešan. Dudlz zabija lakat u mršava rebra Tutsa Bilindžera, upućuje Vendelu napućen osmejak i kaže: "Fala, fala, veoma ste ljubazni, gospodine." Jeste, povalio ju je.

Ovo je pravi trenutak da naredi moronima da se vrate u svoje pacovske rupe, ali ga odjednom pohodi prvoklasno nadahnuće. "Društvo moje slatko, jeste l' zainteresovani da pomognete predstavniku štampe i usput zaradite pedeset kinti?"

Pedeset svaki, il' ukupno?" pita Tedi Ranklmen.

"Ne preteruj. Ukupno", kaže Vendel.

Dudlz se naginje napred i kaže: "Po dvajes' svaki, važi, badžo? Ako pristanemo da uradimo to što 'oćeš."

"Uh, slamate mi srce", kaže Vendel, izvlači novčanik iz zadnjeg džepa i vadi četiri dvadesetice, ostavivši samo jednu novčanicu od deset i tri od jednog dolara do kraja dana. Oni prihvataju isplatu i novac za tili čas menja vlasnika. "Sad slušajte šta treba da uradite", kaže Vendel, i naginje se prema prozoru i četiri lica u kabini, slična pokladnim bundevama.

12.

Nekoliko minuta kasnije, pikap se trzavo zaustavlja na ivici šume, gde makadam nestaje u korovu i visokoj travi. Motocikli Gromovite Petorke stoje nakrivljeni u urednom redu nekoliko metara ispred i levo. Vendel, koji je zamenio Fredija Saknesuma na sedištu, silazi iz kabine i polazi nekoliko koraka napred, nadajući se da mu se teški zadah sasušenog znoja, neopranih tela i ustajalog piva sa njegovih saputnika nije uvukao u odeću. Iza sebe čuje Fredija kako skače iz teretnog dela kamioneta dok ostali napuštaju kabinu i treskaju vratima, dižući samo dvostruko veću buku nego što je neophodno. Sve što Vendel može da vidi sa svojeg mesta jeste bezbojni, buđavi zid Edovog lokala kako se diže iz gustog prepleta korova. Do njega dopiru prigušeni glasovi, od kojih jedan pripada Nosonji Sen Pjeru. Vendel hitro proverava 'nikona', skida poklopac sa sočiva i ubacuje novi kolut filma pre nego što će se sporim, opreznim koracima uputiti pored motora i duž zida ruševne građevine.

Uskoro može da vidi zarasli prilazni put i patrolna kola koja su ga preprečila kao barikada. Nešto dalje, bliže glavnom drumu, Deni Čeda i Pem Stivens pokušavaju da zadrže desetak muškaraca i žena koji su izašli iz vozila razbacanih poput igračaka iza njih. Ovo neće moći još dugo da traje: ako si Čeda i Stivensova brana, brana će uskoro početi ozbiljno da pušta. Dobra vest za Vendela: zbrka će mu znatno olakšati posao, a priču učiniti živopisnijom. Želeo bi odmah da počne da diktira u kasetofon.

Neiskustvo jedinice šefa Gilbertsona jasno se pokazalo u jalovim nastojanjima pozornika Čede i Stivensove da zadrže veliki broj građana željnih da se lično uvere u najnovije dokaze Ribarevog bezumlja... Ah, tu onda dođe još nešto, ne seća se šta, pa onda: ali je vaš izveštač uspeo da se nađe na samom licu mesta, gde se sa ponosom i skromnošću latio dužnosti da služi kao oči i uši čitalaca...

Vendel mrzi šta traći ovako sjajan materijal, ali nije siguran da će ga zapamtiti, a ne usuđuje se da rizikuje da ga čuju. Šunja se bliže prednjem delu lokala.

Do skromnih ušiju javnosti stiže zvuk iznenađujuće prijateljskog razgovora Nosonje Sen Pjera i Dejla Gilbertsona ispred zgrade; pred skromne oči javnosti izlazi Džek Sojer, sa praznom plastičnom kesom i kapom za bezbol koje mu se njišu sa prstiju desne šake. Skromni nos javnosti izveštava o zaista groznom smradu koji garantuje prisustvo tela u raspadanju u straćari desno od njega. Džek se kreće nešto brže nego obično, i mada je jasno da se uputio samo do svojeg pikapa, usput baca poglede levo i desno.

Šta se to ovde događa? Zlatni dečko izgleda prilično nervozno. Ponaša se kao neko ko izlazi iz samoposluge sa robom sakrivenom ispod kaputa, a zlatni dečaci se tako ne ponašaju. Vendel diže fotoaparat i izoštrava metu. Tu si, dakle, Džek, kućo stara, stari druže, sjajan k'o tek odštampana novčanica i dvostruko oštriji. Sada se lepo namesti za slikanje, i daj da vidimo šta ti je to u ruci, važi? Vendel škljoca aparatom i gleda kroz objektiv kako se Džek približava svojem kamionetu. Zlatni dečko namerava da strpa te stvari u pregradu u kabini, razmišlja Vendel, i ne želi da ga vide kako to radi. E, žao mi je, mali, ali upravo si snimljen za Skrivenu kameru. Ali ni skromne uši i oči Francuskog okruga ne prolaze ništa bolje, jer Džek Sojer, stigavši do kamioneta, ne ulazi u kabinu, već se naginje unutra i nešto petlja, okrenut tako da naš plemeniti novinar vidi samo njegova leđa i ništa više. Plemeniti novinar ipak škljoca da bi uspostavio sled sa narednim snimkom, na kome se Džek Sojer okreće od kamioneta, praznih ruku i ne više nervozan. Očigledno je sklonio svoje neugledno blago sa vidika, ali šta je to što ga čini blagom?

Onda ga kao munja pogađa saznanje. Potiljak mu se ježi, a pomno začešljana kosa samo što se ne ispravlja. Sjajna priča odjednom je postala neverovatno sjajna. Zverski ubica, unakaženi leš deteta, i... pad heroja! Džek Sojer izlazi iz ruševine noseći plastičnu kesu i kapu Pivara, nastoji da ostane neopažen i skriva ove stvari u svojem kamionetu. Stvari koje je našao kod Eda, i izneo ih ispred nosa svojeg drugara i obožavaoca Dejla Gilbertsona. Zlatni dečko uklanja dokaze sa mesta zločina! A Vendel ima dokaz za to na filmu, Vendel drži sudbinu bezgrešnog Džeka Sojera u šaci, Vendel ima da ga zgnječi kao muvu. O, čoveče, Vendel bi najradije zaigrao, i ne uspeva da se uzdrži od trapavog stepovanja sa čarobnim fotoaparatom u ruci i blesavim kezom na licu.

Oseća se tako dobro, tako trijumfalno da gotovo odlučuje da zaboravi na ono četvoro idiota koji čekaju njegov znak i da odmah uhvati maglu. Ali hej, hajde da ipak malo popričekamo. Tabloidi dahću za sočnom, grozomornom fotografijom leša Irme Frena, i Vendel Grin je čovek koji će da ih zadovolji.

Vendel pravi još jedan oprezan korak prema uglu pročelja ruševne zgrade i opaža nešto zbog čega zastaje kao ukopan. Četvorica motociklista spustili su se do kraja zaraslog puteljka, gde se čini da pomažu Čedi i Stivensovoj da vrate ljude koji žele da bace pogled na sve one leševe. Tedi Ranklmen čuo je da je Ribar naslagao najmanje šestoro, a možda i osmoro polupojedene dece u kolibi: vest postaje sve senzacionalnija što više kruži kroz zajednicu. Zato pajkanima dobro dođe pomoć sa strane, ali bi Vendel voleo da Nosonja i ekipa doprinose pometnji umesto što pokušavaju da je obuzdaju. Ovako će morati da čeka pravi trenutak da bi dobio ono što želi.

Drugo vozilo FLPD-a provlači se između vozila zaustavljenih napolju na tridesetpetici i prolazi pored Čedinih kola da bi se zaustavilo usred korova i krša ispred starog lokala. Dva mlađahna honorarna pajkana po imenima Holc i Nestler izlaze i polaze prema Dejlu Gilbertsonu, stežući se da ne reaguju na smrad koji svakim korakom postaje jači. Vendel vidi da momcima postaje još teže da sakriju pometenost i čuđenje pošto su videli svojeg šefa u očigledno prijateljskom razgovoru sa Nosonjom Sen Pjerom, koji je verovatno osumnjičen za mali milion najrazličitijih prekršaja. To su momci sa farme, propali studenti VU u River Folzu, koji dele jednu platu i toliko se trude da napreduju kao policijski službenici da teže da vide stvari kao strogo crne ili bele. Dejl ih smiruje, a Nosonja, koji bi mogao svakog od njih da podigne jednom rukom i da im smrvi lobanje poput meko kuvanih jaja, dobroćudno se smeši. Očigledno primivši naređenja od Dejla, pridošlice kasom polaze prema drumu, usput bacivši poglede pune obožavanja prema Džeku Sojeru. Jadne budale.

Džek prilazi Dejlu da malo proćaskaju. Šteta samo što Dejl ne zna da njegov vrli drugar skriva dokaze, ha! Ili, Vendelu pada na pamet, možda zna - može li biti da je i on u ovome? Jedno je sigurno: sve će izaći na videlo kada Herald objavi rečite fotografije.

A svat sa slamnatim šeširom i naočarima za sunce samo stoji prekrštenih ruku, sa vedrim i spokojnim izrazom na licu, kao da mu je sve u toj meri potaman da ni miris ne dopire do njega. Taj je očigledno ključni igrač, razmišlja Vendel. Onaj što diktira poteze. Zlatnom dečku i Dejlu je očito stalo da ga zadovolje; vidi se po tome kako obigravaju oko njega. Respekt i poštovanje. Ako nešto muvaju, to rade za njega. Ali zašto? I koji je on faktor uopšte? Tip je srednjih godina, oko pedesete, generacija pre Džeka i Dejla; suviše je otmeno odeven da bi bio neko sa sela, što znači da je verovatno iz Medisona, ili Milvokija. Očigledno je da nije pajkan, a ne liči ni na poslovnog čoveka. Ali se iz aviona vidi da je samouveren majčin sin.

Onda još jedan policijska kola prolaze blokadu na tridesetpetici i staju pored onih kojima su se dovezli honorarci. Zlatni dečko i Gilbertson i prilaze i pozdravljaju Bobija Dilaka i onog drugog, debelog, Dita Džespersona, ali druškan sa šeširom i ne gleda u njihovom pravcu. Taj je baš 'ladan. Stoji tamo, sam, kao general koji nadgleda jedinice. Vendel posmatra kako neznanac vadi cigaretu, pripaljuje i izbacuje oblak belog dima. Džek i Dejl uvode novopristigle u ruševinu, a ona zverka samo puši svoju cigaretu, filozofski odvojen od svega oko njega. Vendel čuje kroz truli zid kako se Dilak i Džesperson žale na smrad, a onda jedan od njih stenje Uh! ugledavši leš. "'Alo, ljudi?" kaže Dilak. "Je l' ovo sranje stvarno? 'Alo?" Glasovi odaju Vendelu mesto gde se verovatno nalazi leš, sasvim pozadi, uz zadnji zid.

Pre nego što će tri policajca i Sojer početi da šuškaju prema ulazu u lokal, Vendel izviruje, diže fotoaparat i snima neznanca. Na njegov užas, mačak sa šeširom smesta okreće glavu u njegovom pravcu i pita "Ko me je to slikao?" Vendel se brže-bolje povlači u zaklon zida, ali je siguran da ga je tip video. One naočare bile su uperene pravo u njega! Tip ima sluh kao slepi miš - kad je uspeo da čuje škljocanje fotoaparata. "Izađi", čuje ga kako govori. "Uzalud se kriješ; znam da si tamo."

Sa svoje odjednom ograničene osmatračnice Vendel vidi samo vozilo državne policije praćeno 'pontijakom' DARE službe Frenč Lendinga kako prolaze gužvu na odvajanju. A tamo je situacija gotovo dostigla tačku ključanja. Ako ga oči ne varaju, upravo je video jednog motociklistu kako izvlači čoveka kroz prozor na vratima lepog zelenog 'oldsa'.

Nema šta, vreme je da se pozove konjica. Vendel uzmiče za ugao i maše svojoj vojsci. Tedi Ranklmen viče "To, dečko!", Dudlz vrišti kao uspaljena mačka, i četvoro Vendelovih pomagača jurišaju pored njega, dižući buku kakva se samo može poželeti.

13.

Deni Čeda i Pem Stivens već imaju pune ruke posla sa onima koji bi da probiju blokadu kada do njih dopire zvuk motocikala koji se približavaju, i dolazak Gromovite Petorke je sve što je bilo potrebno da im dan bude potpuno ispunjen. Bilo je relativno lako oterati Tedija Ranklmena i Fredija Saknesuma, ali nije prošlo ni pet minuta od toga kada su se trake puta broj 35 prema istoku napunile ljudima ubeđenim da imaju puno pravo da zveraju u leševe dečice koji su navodno ležali na gomili u ruševini Edovog lokala. Na svaki automobil koji uspeju da pošalju nazad pojave se druga dva, i svi zahtevaju opširno obrazloženje zašto kao poreske platiše i zabrinuti građani ne mogu da prođu na mesto zločina, naročito jedno tako tragično, tako značajno, tako... pa, uzbudljvo. Većina odbija da poveruje da se u onoj polusrušenoj zgradi nalazi samo leš Irme Freno; već troje zaredom optužuju Denija da pomaže u zataškavanju, a jedan od njih čak koristi izraz 'Ribarijada'. Brate. Gotovo bi se reklo da mnogi od ovih lovaca na leševe misle da lokalna policija iz nekog uvrnutog razloga štiti Ribara!

Neki od njih se igraju brojanicama dok ga tako spopadaju. Jedna dama maše mu krstom ispred lica i poručuje mu da ima nečistu dušu i da je viđen za pakao. Bar polovina onih koje je vratio nose fotoaparate. Kakva je to osoba koja se u subotnje jutro zaputi da snimi fotografije mrtve dece za kućni album? Deni misli ovo: svi oni veruju da su savršeno normalni. Ko je tu onda lud? On, eto ko.

Muški predstavnik postarijeg bračnog para iz Prolaza gospe Merien kaže: "Mladiću, izgleda da si jedina osoba u ovoj zemlji koja ne shvata da se oko nas dešava istorija. Medž i ja zato osećamo da imamo pravo da sačuvamo uspomenu na ovaj dan."

Uspomenu?

Znojav, uzrujan, i do guše sit svega, Deni gubi mir. "Druškane, potpuno se slažem s tobom", kaže. "Da se ja pitam, ti i tvoja divna supruga mogli biste da se odvezete kući sa krvavom majicom, ili čak kojim odsečenim prstićem za uspomenu. Ali šta da vam kažem? Moj šef vam je jedan krajnje nedokazan čovek."

Prolaz gospe Merijen okreće se i odlazi, ubijen u pojam. Sledeći po redu počinje da se dernja istog trenutka kada se Deni nagnuo do prozora. Izgleda tačno onako kako Deni zamišlja Džordža Redbana, ali mu je glas promukliji i za nijansu piskaviji. "Nemo' da misliš da ne vidim šta ovde muvaš, burazere!" Deni kaže fino, pošto samo brani prilaz do mesta zločina, a dvojnik Džordža Redbana, koji vozi stari plavi 'dodž' karavan bez prednjeg branika i retrovizora na desnim vratima, zaurla: "Sedim ovde već dvajes minuta dok ti i ta ženska samo zamajavate svet! Nemo' posle se čudite ako uzmemo pravdu U SVOJE RUKE!"

Ovo je taj nežni trenutak kada Deni čuje prepoznatljivu grmljavinu motora Gromovite Petorke kako tutnji drumom prema njemu. Još otkako je pronašao bicikl Tajlera Maršala ispred staračkog doma sav je na tri ćoška, i pomisao na rvanje sa Nosonjom Sen Pjerom puni mu mozak masnim crnim dimom i uskovitlanim crvenim varnicama. Spušta glavu i zagleda se direktno u oči zajapurenog Džordžovog dvojnika. Glas kojim progovara smrtonosno je ravan. "Gospodine, ako nastavite kao što se počeli, vezaću vas lisicama, strpati u maricu i ostaviti tamo dok ovo ne prođe, a onda ću da vas odvezem u stanicu i optužim za sve što mi padne na pamet. To vam čvrsto obećavam. A sada učinite sebi uslugu i tornjajte se odavde."

Čovekova usta otvaraju se i zatvaraju kao kod zlatne ribice. Na njegovom širokom, već zajapurenom licu pojavljuju se mrlje još intenzivnije crvene boje. Deni nastavlja da zuri u njega, gotovo se nadajući izgovoru da mu stavi lisice i strpa na zadnje sedište patrolnih kola. Čovek procenjuje odnos snaga, i opreznost konačno pobeđuje. Spušta pogled, pomera menjač u R, i gotovo se sudara sa 'miatom' iza njega.

"Ne mogu da verujem da se ovo dešava", kaže Pem. "Koja to budala nije mogla da ćuti?"

Pritom posmatra, kao i Deni, Nosonju i njegove drugare kako grme prema njima pored kolone automobila koji čekaju.

"Ne znam, al' imam želju da mu nabijem pendrek u grlo. A odmah posle njega i Vendelu Grinu."

"Nećeš morati mnogo da ga tražiš. Otprilike je šesti u koloni." Pem pokazuje prema Vendelovom pokretnom vicu.

"Blagi Bože", kaže Deni. "U stvari, drago mi je što vidim tog bednog lakrdijaša. Sada mogu da mu kažem u lice šta mislim o njemu." Smešeći se, saginje se da razgovara sa tinejdžerom za volanom 'miate'. Dečak okreće kola i odlazi, a Deni domahuje vozaču iza njega, ne skidajući pogled sa Gromovite Petorke koja se sve više primiče. Okreće se prema Pem: "Ako me Nosonja sada samo popreko pogleda, gotovo je, vadim klarinet."

"Pravila službe, pravila službe", kaže Pem.

"Ma zabole me za pravila."

"Pa, evo nas", kaže ona, i dodaje da će ga, ako potegne oružje, podržati.

Čak i vozači koji nameravaju da se svađaju oko prolaza zastaju da isprate Nosonju i momke. Sa kosom i bradama koje im lepršaju u pokretu, izgledaju kao da će da leti perje. Deniju Čedi srce počinje brže da tuče, i oseća kako mu se steže sfinkster.

Ali Gromovita Petorka promiče dalje u nizu, i ne pogledavši ih u prolazu. Nosonja, Miš, Dok, Soni i na kraju Kajzer - odvoze se niz drum, napuštaju pozornicu.

"E, neka sam proklet", kaže Deni, kome nije jasno da li oseća olakšanje ili razočaranje. Iznenadni nalet zebnje koji sledi kada su motociklisti trideset metara dramatično zaokrenuli, razbacujući šljunak, govori mu da je ono ipak bilo olakšanje.

"O ne", kaže Pem.

U automobilima koji čekaju, sve glave se okreću kada motorciklisti ponovo sevnu pored, vraćajući se u smeru iz koga su došli. Nekoliko sekundi se čuje samo grmljavina 'harli-dejvidsona' koja se utišava. Deni skida šešir i briše čelo. Pem Stivens isteže leđa i ispušta uzdah olakšanja. Tada neko pritiska sirenu, pridružuju se još dve, a čovek sa prosedim morževskim brkovima u platnenoj košulji pokazuje značku u kožnoj futroli i objašnjava da je rođak okružnog sudije i počasni član policijske službe u La Rivijeru, što u osnovi znači da ga nikada ne kažnjavaju za prebrzu vožnju i pogrešno parkiranje i da može da ide kuda hoće. Brkovi se šire u kez. "Zato me pustite da prođem, a onda možete da nastavite da radite svoj posao, pozorniče."

Njegov posao je da ga ne pusti da prođe, odgovara Deni, i mora to nekoliko puta da ponovi pre nego što će preći na sledeći slučaj. Pošto je vratio još nekoliko nezadovoljnih građana, proverava kada će doći red da kaže koju reč Vendelu Grinu. Reporter ne može da bude više od dva ili tri automobila dalje. Ali čim je podigao glavu, ljudi pritiskaju sirene i počinju da mu dovikuju. Pusti nas da prođemo! 'Ej, drugar, ja dajem za tvoju platu, znaš? 'Oću da pričam sa Dejlom, 'oću da pričam sa Dejlom!

Nekoliko ljudi izašlo je iz kola. Upiru prstom u Denija, usta im se otvaraju, ali on ne može da razazna šta viču. Od levog oka do sredine mozga prolazi mu traka bola, kao usijana gvozdena poluga. Nešto nije u redu; ne vidi Grinova ružna crvena kola. Gde je, dođavola? Bogamu, bogamu i opet bogamu, Grin mora da se izvukao iz kolone i skrenuo u polje duž Edovog lokala. Deni se okreće i pogledom pretražuje polje. Iza njegovih leđa buče besni glasovi i sirene. Nema izubijane crvene 'tojote', ni Vendela Grina. Smrad je izgleda odustao!

Nekoliko minuta kasnije saobraćaj se proređuje, i Deni i Pem veruju da su uglavnom završili posao. Sve četiri trake na putu broj 35 su prazne, kao što subotom ujutru inače jesu. Usamljeni kamion prolazi i nastavlja put prema Sentraliji.

"Misliš da bi trebalo da odemo tamo?" pita Pem, klimnuvši glavom prema ostacima radnje.

"Možda, za koji minut." Deni ne žuri da se vrati na domet onog mirisa. Bio bi sasvim zadovoljan da ostane ovde dok ne stignu M.I. i vozilo za prikupljanje dokaza. Nije mu jasno šta je spopalo one ljude. On bi se rado odrekao dvodnevne plate u zamenu za to da ne gleda ostatke sirote Irme Freno.

Tada on i Pem čuju dva jasno razdvojena zvuka istovremeno, i nijedan im se ne dopada. Prvi proizvodi novi talas vozila koja žure drumom prema njima, a drugi je grmljavina motocikala koji se približavaju mesto zločina odnekud iza srušenog lokala.

"Postoji li sporedan put do ovog mesta?" pita on u neverici.

Pem sleže ramenima. "Zvuči kao da postoji. Ali nije važno - Dejl će morati sam da se pobrine za Nosonjine siledžije, pošto ćemo mi imati pune ruke posla ovde."

"Au, boga mu", kaže Deni. Na odvajanju se sakuplja tridesetak automobila i kamioneta, i oboma je jasno da je ova grupa ražešćenija i odlučnija od prve. Nekoliko muškaraca i žena na repu kolone ostavljaju vozila pored puta i polaze prema dvoje policajaca. Vozači sa čela kolone prete pesnicama i galame pre nego što će pokušati da skrenu. Jedna žena i dvoje tinejdžera drže podignut dugački transparent sa natpisom HOĆEMO RIBARA! Čovek u prašnjavom starom 'kejdiju' izbacuje ruku kroz prozor i pokazuje tablicu na kojoj piše GILBERTSON MORA DA ODE.

Deni gleda preko ramena i vidi da je Gromovita Petorka ipak pronašla sporedni put, jer njih četvorica stoje ispred poređani ispred Edovog lokala kao agenti tajne službe, a Nosonja Sen Pjer je udubljen u razgovor sa šefom. A njih dvojica izgledaju, Deniju pada na pamet, kao dva šefa države koji utanačuju trgovinski sporazum. Ovo izgleda nestvarno, i Deni se ponovo okreće koloni vozila, ludacima sa transparentima, i muškarcima i ženama koji se približavaju njemu i Pem.

Huver Dalrimpl, sedamdesetogodišnji starac sa sedom jarećom bradicom i grudima širokim kao bačva, raskoračuje se ispred Pem i počinje da traži svoja neotuđiva prava. Dejl mu pamti ime zato što je Dalrimpl šest meseci ranije započeo tuču u baru hotela Nelzon i sada je došao po pravdu. "Neću da razgovaram sa tvojim partnerom", galami, "i neću da slušam šta priča, jer tvog partnera ne zanimaju prava pripadnika ove zajednice."

Deni vraća narandžasti 'subaru' koga vozi mrgodni tinejdžer u majici sa natpisom Black Sabbath, a zatim i crnu 'korvetu' sa tablicom prodavca automobila iz La Rivijera i u njoj izvanredno lepu mladu ženu koja se izvanredno prostački izražava. Odakle dolazi taj svet? Ne prepoznaje nikoga osim Huvera Dalrimpla. Većina njih koji sada stoje pred njim, pretpostavlja, dolaze iz okolnih mesta.

Polazi da pomogne Pem, ali mu tada neko spušta ruku na rame. Osvrće se da bi ugledao Dejla Gilbertsona rame uz rame sa Nosonjom Sen Pjerom. Ostala četvorica motociklista stoje nekoliko koraka dalje. Onaj što ga zovu Miš, koji je naravno veliki otprilike kao stog sena, hvata Dejlov pogled i kezi se.

"Šta to radite?" pita Deni.

"Smiri se", kaže Dejl. "Prijatelji gospodina Sen Pjera dobrovoljno su se prijavili da pomognu u održavanju reda, i mislim da nam je njihova pomoć više nego dobrodošla."

Deni krajičkom oka primećuje kako se Nirijevi blizanci probijaju napred kroz gomilu, i diže ruku da ih zaustavi. "Šta oni imaju od toga?"

"Samo informacije", kaže šef. "U redu, momci, na posao."

Nosonjini drugari se razdvajaju i polaze prema okupljenim ljudima. Šef staje pored Pem, koja ga prvo zapanjeno gleda pa klima glavom. Miš strelja pogledom Huvera Dalrimpla i kaže: "Na osnovu dobijenih ovlašćenja, naređujem ti da se nosiš u tri lepe odavde, Huveru." Stari nestaje tako brzo kao da se dematerijalizovao.

I ostali motociklisti imaju isto dejstvo na gnevne radoznalce. Deni se nada da će uspeti da ostanu hladni pred uvredama: stopedeset kila teški rmpalija koji liči na Anđela Pakla na oštrici noža između samokontrole i mraka pred očima volšebno deluje na buntovnu rulju. Motociklist najbliži Deniju tera Flojda i Frenka Nirija u bekstvo tako što im je pokazao pesnicu. Pošto su se odvukli prema svojim kolima, motociklist namiguje Deniju i predstavlja se kao Kajzer Bil. Nosonjin prijatelj uživa u obuzdavanju svetine, i ispod njegove natuštene maske preti da se probije širok osmeh, ali ispod njega istovremeno ključa usijani bes.

"Ko su ostali?" pita Deni.

Kajzer Bil imenuje Doka i Sonija, koji rasteruju ljude desno od Denija.

"Zašto ovo radite?"

Kajzer obara glavu tako da mu lice lebdi samo nekoliko centimetara od Denijevog. Ovaj se oseća kao da je suočen sa bikom. Iz širokih crta i malja zrače vrućina i razjarenost. Deni gotovo očekuje da vidi paru kako izbija iz čovekovih raširenih nozdrva. Jedna zenica je manja od druge; beonjača je premrežena eksplozivnim crvenim žilicama. "Zašto? Zbog Ejmi, eto zašto. Je l' vam sad jasno, pozorniče Čeda?"

"Izvini", mrmlja Deni. Naravno. Nada se da će Dejl umeti da zadrži ove nemani na uzici. Gledajući Kajzera Bila kako ljulja prastari 'mustang' i u njemu nerazumnog klinca koji nije uspeo da ga okrene na vreme, beskrajno je srećan što motociklisti nisu doneli nikakva tupa oruđa.

Kroz prazninu gde se prethodno nalazio klinčev 'mustang' prema Deniju i Pem provlače se policijska kola. Dok prolaze kroz svetinu, žena u majci bez rukava i 'kapri' pantalonama lupa šakom po prozorima na vratima. Kola stižu do Denija i iz njih iskaču dvojica honoraraca, Bob Holc i Pol Nest, zablenu se u Kajzera i pitaju da li njemu i Pem treba pomoć. "Idite tamo i popričajte sa šefom", kaže Deni, iako nije morao. Holc i Nestler su fini momci, ali moraju još dosta da uče, između ostalog i o tome ko se za šta pita.

Otprilike minut i po posle toga, pojavljuju se i Bobi Dilak i Dit Džesperson. Deni i Pem im mašu da prođu dok motociklisti jurišaju u gužvu i svlače građane koji uzvikuju parole sa hauba njihovih vozila, ili ih guraju u stranu. Razmičući širokim razmacima ručerdi ljude pred sobom, Soni se probija i staje pored Pem, koja i sama ima pune ruke posla. Miš i Dok izlaze na nastalu čistinu. Sa potočićem krvi iz nozdrve koja mu se zadržava u bradi u uglu usta, Kajzer krupnim koracima prilazi i zaustavlja se pored Denija.

U trenutku kada svetina počinje da skandira 'NEĆEMO, NE-ĆEMO, NIKUDA DA IDEMO! NEĆEMO, NE-ĆEMO, NIKUDA DA IDEMO!' Holc i Nestler se vraćaju da pojačaju kordon. Nećemo, nećemo, nikud da idemo? čudi se Deni. Zar to nije imalo neke veze sa ratom u Vijetnamu?

Samo maglovito svestan zvuka policijske sirene, Deni vidi gleda kako Miš uleće u gomilu i nokautira prvo troje ljudi koje je dohvatio. Dok spušta šake na ivicu otvorenog prozora 'oldsmobila' koji je Deniju odnekud jako poznat i pita sitnog, proćelavog vozača kud je kog mog navro. "Dok, ne diraj ga", kaže Deni, ali se sirena ponovo oglašava i zaglušuje njegove reči.

Iako liči na smotanog profu matematike ili činovničića, čovečuljak za volanom 'oldsa' poseduje odlučnost gladijatora. To je prečasni Lens Hodal, Denijev nekadašnji učitelj iz nedeljne škole.

"Mislio sam da bih mogao da budem od pomoći", kaže sveštenik.

"Šta reče, ništa te ne čujem od ove buke? Ček' da ti pomognem da se približiš", kaže Dok. Poseže kroz prozor baš u trenutku kada se sirena ponovo oglašava i automobil državne policije klizi pored njih sa druge strane.

"Stani, Dok, NEMOJ!" dernja se Deni, opazivši dvojicu u državnom vozilu, Brauna i Bleka, kako izvijaju vratove da bolje vide kako bradonja građen poput grizli medveda izvlači luteranskog sveštenika kroz prozor njegovih kola. Iza njih mili, gle' čuda, niko drugi nego Arnold Hrabovski, Mahniti Mađar, ždrakajući kroz vetrobran svojeg DAREmobila kao da se uprpio od haosa oko njega.

Početak kolone sada podseća na ratno područje. Deni zalazi u gomilu koja vrišti i gura nekoliko ljudi u stranu ne bi li stigao do Doka i njegovog starog učitelja iz nedeljne škole, koji izgleda uzdrman, ali ne i neozleđen. "Deni momče, tako mi svega", kaže sveštenik, "nemaš pojma koliko se radujem što te vidim."

Dok ih sumnjičavo zagleda. "Vas dvojica se poznajete?"

"Prečasni Hodale, ovo je Dok", kaže Deni. "Dok, ovo je prečasni Hodal, pastor luteranske crkve Maunt Hebron."

"Svetog mu sveca", kaže Dok, i smesta počinje da tapše čovečuljka po leđima i vuče za krajeve sakoa kao da bi ponovo da ga izravna. "Pardonirajte, prečasni, nadam se da vas nisam povredio."

Policajci iz Državne i Mahniti Mađar konačno uspevaju da se izvuku iz gužve. Nivo buke ponovo se spušta do umerene graje - ovako ili onako, Dokovi drugari utišali su najglasnije pripadnike opozicije.

"Prozor je srećom širi od mene", kaže prečasni.

"Čujte, možda bi' neki dan mog'o da svratim do vas da popričamo", kaže Dok. "U poslednje vreme puno sam čit'o o hrišćanstvu u prvom veku naše ere. Znate već, Gezu Vermeša, Džona Dominika Krosana, Polu Fredriksen, i slične stvari, pa bi' voleo da vam nabacim ideju ili dve."

Šta god da je prečasni Hodal hteo da kaže, gubi se u iznenadnoj eksploziji buke sa druge strane puteljka. Glas neke žene diže se kao vrištanje divlje mačke, u neljudski krik od kojeg se Deniju diže kosa na potiljku. Zvuči mu kao da se po okolini vrzmaju odbegli ludaci, hiljadu puta opasniji od Gromovite Petorke. Šta se, dođavola, tamo zbiva?

"'Ćao, momci'?" Bobi Dilak više ne može da potiskuje negodovanje, i okreće se da se zapilji prvo u Dejla, pa u Džeka. Glas mu se podiže, i postaje tvrđi. "Je li ovo neko ludilo, ili šta? 'Ćao, momci'?"

Dejl se nakašljava u šaku i sleže ramenima. "Očigledno je želeo da je nađemo."

"Pa naravno", kaže Džek. "Uputio nas je ovamo."

"Ali zašto bi uradio tako nešto?" pita Bobi.

"Zato što je ponosan na svoje delo." Sa nekog mračnog raskršća u Džekovom sećanju javlja se ružan glas: Ne mešaj se. Zakačiš li se sa mnom, rasuću ti creva od Rasina do La Rivijera. Čiji je to bio glas? Iako mu je jedini dokaz ubeđenje, Džek shvata da bi taj glas najpre pripisao Ribaru. To, međutim, ne može; Džek Sojer u ovom trenutku pamti samo smrad gori i od kužnog oblaka u ovoj ruševini pred njim - užasnog smrada koji je došao sa jugozapada onog drugog sveta. I to je bio Ribar, ili ono što je Ribar bio u tom svetu.

U glavi mu se javlja pomisao dostojna pređašnje nove zvezde Odseka za ubistva losanđeleske policije, i izgovara je. "Dejle, mislim da bi trebalo da daš Henriju da čuje traku sa pozivom na 911."

"Ne shvatam. Zašto?"

"Henri čuje stvari koje ne čuju ni slepi miševi. Čak i ako ne prepozna glas, izvući će iz njega sto puta više nego što sada znamo

Pa, istina je da ujka Henri nikada ne zaboravlja glasove. U redu, kupimo se odavde. M.I. i vozilo za prikupljanje dokaza trebalo bi da stignu za nekoliko minuta."

Vukući se za njima dvojicom, Džek razmišlja o kapi Tajlera Maršala i o tome gde ju je našao - o svetu koga je pola života poricao, i povratku koji ovog jutra ne prestaje da ga potresa. Ribar mu je ostavio kapu na Teritorijama, zemlji za koju je prvi put čuo kada je Džekiju bilo šest godina - kada je Džekiju bilo šest, a tata svirao trubu. Sada mu se sve vraća, cela ona neverovatna avantura, ne zato što to želi, već zato što mora da se vrati: sile izvan njega dograbile su ga za kožu na potiljku i nose ga napred. Napred, u prošlost! Jeste, Ribar je ponosan na svoj ručni rad, Ribar ih namerno začikava - ova istina toliko je očigledna da nijedan od njih trojice ne mora glasno da je izgovori - ali Ribar zapravo mami samo Džeka Sojera, jer je samo on video Teritorije. A ako je to istina, kao što verovatno jeste...

... onda su Teritorije, i sve što se u njima nalazi, na neki način umešane u ove kukavičke zločine, a on je gurnut u dramu sa posledicama koje u ovom trenutku ne može ni delimično da pojmi. Kula. Zrak. To su reči koje je video, napisane majčinim rukopisom, nešto o tome kako Kula pada a Zrak se kida: ove stvari, šta god da znače, takođe su deo zagonetke, kao i Džekovo utrobno ubeđenje da je Tajler Maršal još živ, strpan u neki džep drugog sveta. Ova spoznaja, koju ne može da poveri nikom drugom, čak ni Henriju Lejdenu, čini da se oseća sam na svetu.

Džekove misli razgoni bučni haos koji nastaje preko puta ulaza u kolibu. Zvuči kao napad Indijanaca u nekom vesternu, podvriskivanje i krici i trupkanje nogu u trku. Ženski glas ispušta piskav vrisak, sablasno sličan pištanju sirene policijskog automobila koje je maločas odsutno registrovao. Dejl mrmlja: "Isuse" i počinje da trči, a Bobi i Džek ga u stopu prate.

A tamo ispred kolibe, pet ili šest spodoba trče tamo-ovamo po korovom obrasloj stazi ispred Edovog lokala kao ludaci. Dit Džesperson i Nosonja, i dalje suviše zatečeni da bi reagovali, posmatraju ih kako mahnitaju. Poznato je da ludaci umeju da budu itekako bučni. Jedan od njih viče: "UBI'TE RIBARA! UBI'TE PRLJAVO KOPILE!" Drugi se dernja: "RED I ZAKON I BESPLATNO PIVO!" Mršav tip u radnom kombinezonu prihvata poklič: "BESPLATNO PIVO! 'OĆEMO BESPLATNO PIVO!" Harpija prestara za prsluče i farmerke koje nosi ide u krug mašući rukama i vrišteći iz sve snage. Njihova iskežena lica ukazuju na to da se radi o nekoj maloumnoj šali. Sve u svemu, ludo se zabavljaju.

Sa kraja puteljka približava se automobil državne policije, a za njim ide 'pontijak' Mahnitog Mađara. Usred svog tog haosa, Henri Lejden naginje glavu i osmehuje se.

Videvši svog šefa kako se daje u poteru za jednim od ludaka, debeli Dit Džesperson i sam polazi u akciju i prepoznaje Dudlz Sanger, na koju je kivan još otkako mu je na kraju jedne večeri u hotelu Nelzon dala korpu. Dit takođe prepoznaje Tedija Ranklmena, dugajliju sa slomljenim nosom za kojim Dejl upravo trči, a zna i Fredija Saknesuma, ali je Fredi verovatno prebrz za njega. Osim toga, čini mu se, kada bi dodirnuo Fredija Saknesuma, da bi mu osam sati kasnije izbio neki stvarno gadan osip. Bobi Dilak je preuzeo žgolju na sebe tako da Ditu ostaje Dudlz, i jedva čeka da je obori u korov i natera da plati za ono što mu je pre šest godina rekla u štrokavom baru hotela. (Pred možda desetak najvećih propalica u varoši, Dudlz ga je uporedila sa kuvarevim smrdljivim matorim džukcem, Tabijem.)

Dit hvata njen pogled, i ona na trenutak prestaje da skače okolo, raskrečeno staje i poziva ga prstima obe ruke da je uhvati ako može. On se zaleće prema njoj, ali ona je već šest koraka levo od mesta gde je stajala, poigravajući u mestu kao košarkašica. "Tabi, Tabi", zove. "Ako me stigneš, dobićeš, Tabi." Pobesneo, Dit poseže prema njoj, promašuje i jedva ostaje na nogama. Dudlz odskakuje dalje, smejući se i zovući ga omrznutim imenom. Dit ne shvata - zašto Dudlz jednostavno ne pobegne? Gotovo se čini da želi da bude uhvaćena, ali ne prerano.

Posle još jednog ozbiljnog pokušaja, u kojem je promašio metu za samo nekoliko centimetara, Dit Džesperson briše znoj sa lica i osmatra bojište. Bobi Dilak već stavlja lisice žgoljavku, ali Dejlu i Holivudu Sojeru jedva da ide nešto bolje nego njemu. Tedi Ranklmen i Fredi Saknesum uspešno eskiviraju svoje progonitelje, cerekajući se kao idioti i uzvikujući svoje tupave parole. Zašto su propalice uvek tako pokretne? Dit pretpostavlja da pacovi kao što su Ranklmen i Saknesum češće vežbaju rad nogu od poštenog sveta.

Ponovo juriša na Dudlz, koja se provlači pored njega i počinje da paradira kao lipicaner, kikoćući se. Dit preko njenog ramena vidi kako Holivud konačno vara Saknesuma, hvata ga rukom oko struka i obara na zemlju.

"Nisi baš mor'o da mi razbiješ guzicu", kaže Saknesum. Skreće pogled u stranu i kratko klima glavom. "'Ej, Ranks."

Tedi Ranklmen takođe baca pogled u stranu i zaustavlja se. Šef kaže: "Šta je, nestalo ti goriva?"

"Igranjac je završen", kaže Ranklmen. "Hej, samo smo se malo zezali, znaš?"

"Bre, Ranksi, ja bi' se još igrala", kaže Dudlz, ubacivši nekoliko okreta kukovima u paradni korak. Nosonja Sen Pjer se munjevito postavlja između nje i Dita. Polazi napred, brekćući kao prikoličar na strmoj uzbrdici. Dudlz pokušava da otpleše unazad, ali je Nosonja obuhvata rukama i odnosi prema šefu.

"Noske, zar me više ne voliš?" pita Dudlz.

Nosonja gadljivo stenje i spušta je ispred šefa. Dvojica pajkana iz Državne, Peri Braun i Džef Blek, drže se u prikrajku i izgledaju još više zgađeni nego moticiklista. Kada bi Ditovi misaoni procesi mogli da budu transkribovani sa njihove stenografije na standardni engleski, rezultat bi bio: Taj ipak mora da ima nešto u glavi čim pravi to Kingslendsko Svetlo, s obzirom da je pivo stvarno odlično. Ali gledaj šefa! Toliko se nakurčio da ne vidi da se spremaju mu oduzmu slučaj.

"ZEZALI ste se?" urla šef. "Jeste li vi NORMALNI? Zar nemate ni malo poštovanja prema onoj sirotoj devojčici unutra?"

Dok državni pajkani prilaze da preuzmu komandu, Dit vidi kako se Nosonja na trenutak koči u šoku, a onda se što je neprimetnije moguće odvaja od grupe. Niko osim Dita Džespersona ne obraća pažnju na njega - džinovski motociklist odradio je svoje, i više nije važan. Arnold Hrabovski, koji je do sada bio manje-više sakriven iza Brauna i Bleka, gura ruke u džepove, diže ramena i upućuje Ditu pogled postiđenog kajanja. Dit ne shvata o čemu se radi: zbog čega bi Mahniti Mađar trebalo da se oseća kao krivac? Pa tek što je stigao! Dit ponovo skreće pogled prema Nosonji, koji se primiče bočnom zidu straćare i - vidi, vidi! - svima dragom reporteru, gospodinu Vendelu Grinu, koji u ovom trenutku izgleda pomalo usplahireno. Izgleda da je više od jedne vrste đubreta isplivalo na površinu, razmišlja Dit.

Nosonja voli pametne i razumne žene kao što je Medvedica; praznoglave ludače tipa Dudlz ga izluđuju. Pruža ruke, grabi dve pregršti gnjecavog, sintetikom pokrivenog mesa i podiže uskoprcanu Dudlz ispod mišice.

Dudlz kaže: "Noske, zar me više ne voliš?"

Spušta glupavu kučku ispred Dejla Gilbertsona. Kada Dejl konačno eskplodira na ovo troje odraslih maloletnih prestupnika, Nosonja se priseća signala koji je Fredi dao Ranksiju, i baca pogled preko šefovog ramena prema pročelju ruševnog lokala. Levo od trulog sivog dovratka, Vendel Grin cilja fotoaparatom u grupu ispred sebe, izvodeći besne gliste, savijajući se i naginjući, premeštajući se levo i desno dok škljoca. Opazivši kroz objektiv da Nosonja gleda u njega, Vendel se ispravlja i spušta fotoaparat. Na licu mu igra zloban osmejak.

Grin mora da je dogmizao otpozadi, pretpostavlja Nosonja, jer nema šanse da su ga pajkani tamo kod puta pustili da prođe. Kad malo bolje razmisli, Dudlz i dileje mora da su takođe stigli tim putem. Nada se da za sporedni prilaz nisu saznali prateći njega, ali je to sasvim moguće.

Reporter pušta fotoaparat da visi sa kaiša i počinje da se odmiče postrance od ruševine, ne skidajući pogled sa Nosonje. Ovo preplašeno držanje krivca podseća Nosonju na hijenu koja se šunja prema strvini. Vendel Grin se boji Nosonje, a ovaj to smatra sasvim opravdanim. Grin je imao sreću što mu nije zaista otkinuo glavu, umesto da mu samo zapreti da hoće. Ipak... Grinovo hijensko šunjanje čini mu se, s obzirom na okolnosti, prilično čudno. Ne bi trebalo da se plaši da će dobiti batine pred tolikom količinom murije, zar ne?

Nosonji pada na pamet da je Grinovo nespokojstvo povezano sa pogledima koje su razmenili Ranklmen i Fredi. Kada su pogledali u stranu, gledali su zapravo u reportera! Sve je ovo unapred isplanirao. Upotrebio je dileje kao diverziju da bi mogao neometano da slika, naravno. Ovakva ljigavost i moralna ružnoća dovode Nosonju do besa. Potaknut odvratnošću, u tišini se odvaja od Dejla i ostalih policajaca i polazi prema Vendelu Grinu, gledajući ga pravo u oči.

Vidi da Vendel pomišlja da beži, a onda odbacuje tu zamisao, verovatno zato što je svestan da nema nikakve izglede da pobegne.

Kada mu se Nosonja primakao na samo tri metra, Grin kaže: "Nećemo da pravimo gužvu, gospodine Sen Pjer. Ja samo radim svoj posao. Siguran sam da to možete da razumete."

"Razumem ja mnogo toga", kaže Nosonja. "Kol'ko si platio onim klovnovima?"

"Kome? Kojim klovnovima?" Vendel se pretvara da je tek sada primetio Dudlz i ostale. "A, ove? Jesu li to oni pravili rusvaj?"

"A zašto bi tako nešto radili?"

"Zato što su životinje, pretpostavljam." Izraz na Vendelovom licu govori o jakoj želji da se zajedno sa Nosonjom svrsta na stranu ljudskih bića, nasuprot životinjama kao što su Ranklmen i Saknesum.

Pazeći da fiksira Grina u oči umesto u fotoaparat, Nosonja prilazi bliže i kaže: "Vendi, prava si cvećka, znaš?"

Vendel diže ruke da zaustavi Nosonju. "Hej, ako je između nas bilo nesporazuma, to ne znači..."

Gledajući ga i dalje u oči, Nosonja desnom rukom hvata fotoaparat, a levu spušta na Grinove grudi. Onda desnom cima unazad a levom silovito gura Grina. Jedna od dve stvari ima da pukne, Grinova šija ili remen fotoaparata, a njemu je svejedno koja će to stvar da bude.

Čuje se nešto kao prasak biča, i reporter se tetura unazad, vitlajući rukama, i jedva ostaje na nogama. Nosonja vadi fotoaparat iz futrole, sa koje vise dve trake prekinute kože. Pušta futrolu da padne i okreće fotoaparat u krupnim šakama.

"Hej, ne radi to!" kaže Vendel, glasom između šapata i uzvika.

"Šta je ovo, jedan od onih starih F2A?"

"Ako to znaš, znaš i da se radi o klasici. Vrati mi ga."

"Ma, samo ću da ga očistim." Nosonja otvara kućište aparata, zavlači debeli prst ispod otkrivenog dela filma i čupa čitav kalem. Kezi se reporteru i baca film u korov. "Je l' da je bolje bez onog smeća unutra? Ovo je sjajna mašinica - ne bi trebalo da je puniš đubretom."

Vendel se ne usuđuje da pokaže koliko je besan. Trljajući bolno mesto na zadnjem delu vrata, reži: "Ja od tog đubreta živim, volino. A sada mi vrati aparat."

Nosonja poslušno pruža aparat. "Nisam te najbolje čuo. Šta si ono rek'o?"

Umesto da odgovori, Vendel mu sa rezigniranim pogledom otima aparat iz ruke.

Videvši da su dvojica pripadnika državne policije konačno odlučli da se umešaju, Džek oseća mešavinu razočaranja i olakšanja. Očigledno je šta nameravaju, i neka ih. Peri Braun i Džef Blek će sada preuzeti Ribarev slučaj od Dejla i započeti samostalnu istragu. Dejl će nadalje biti srećan ako mu padne po koja mrvica sa njihovog stola. Džek najviše žali zbog toga što su se Braun i Blek uopšte ušetali u ovu ludnicu. Na ovo su čekali od samog početka - čekali su, u suštini, da lokalni momak pokaže da nije dorastao - ali ovo što sada rade zapravo je javno ponižavanje Dejla, a Džek to nikako ne može da prihvati. Nikada ne bi pomislio da će mu biti drago zbog dolaska bande motociklista na mesto zločina, ali je situacija bila tako loša da jeste. Nosonja Sen Pjer i njegovi drugari efikasnije su zadržali rulju nego Dejlovi pozornici. Pitanje je, međutim, kako se stvar pročula?

Pored štete koju će pretrpeti Dejlov ugled i samopoštovanje, malo je stvari zbog koji žali zbog toga što je slučaj prešao u nadležnost drugih. Neka Braun i Blek pretraže svaki podrum u Francuskom okrugu: Džek ima osećaj da će otići onoliko daleko koliko im Ribar dopusti. Da bi se otišlo dalje, potrebno je uputiti se u pravcima koji Braunu i Bleku nikada ne bi pali na pamet, i posetiti mesta za koja ne znaju ni da postoje. Otići dalje značilo bi uortačiti se sa opopanaksom, a ljudi poput Brauna i Bleka mršte čelo na sve što makar i miriše na opopanaksa. Što dalje znači da će, uprkos svemu što je govorio sebi još od ubistva Ejmi Sen Pjer, morati sam da uhvati Ribara. Dobro, možda ne sasvim sam. Na kraju krajeva, Dejl će imati više vremena da mu pomogne, jer je, bez obzira šta mu Državna uradi, suviše zagrizao u slučaj da bi ga tek tako pustio.

"Šefe Gilbertsone", kaže Peri Braun, "mislim da smo videli dovoljno. Pretpostavljam da ovaj cirkus nazivate obezbeđenjem mesta zločina?"

Dejl diže ruke od Tedija Ranklmena i okreće se u očajanju državnim policajcima, koji stoje jedan do drugoga poput nacističkih jurišnika. Džek mu čita sa lica da tačno zna šta će se dogoditi, i da se nada da neće biti previše ponižavajuće. "Preduzeo sam sve što je bilo u mojoj moći da obezbedim lokaciju", kaže Dejl. "Pošto smo primili onaj poziv na 911, obratio sam se ljudima i naredio da izađu na mesto zločina u parovima, u pravilnim razmacima, da ne bi izazvali sumnju građana."

"Onda mora da ste koristili radio", kaže Džef Blek. "Pošto neko očigledno jeste čuo."

"Nisam koristio radio", kaže Dejl, "a moji ljudi znaju da ne treba da pričaju. Ali znate šta, poručniče Blek? Ako je zvao nas, Ribar je mogao anonimno da pozove i nekoliko građana."

Tedi Ranklmen je pratio razgovor kao posmatrač finala teniskog turnira. Peri Braun nastavlja: "Idemo po redu. Šta nameravate da uradite sa ovim čovekom, i njegovim prijateljima? Hoćete li podići tužbu protiv njih? Muka mi je kad ga gledam."

Dejl na trenutak razmišlja, pa kaže: "Neću da dižem tužbu. Gubi se odavde, Ranklmene." Tedi počinje da uzmiče, ali ga Dejl zaustavlja: "Čekaj malo. Kako si stigao ovamo?"

"Sporednim putem", kaže Tedi. "Počinje tamo kod Golca. Istim putem kojim je došla Gromovita Petorka. I onaj reporter, gos'in' Grin."

"Vendel Grin je ovde?"

Tedi pokazuje prema ruševini. Dejl baca pogled preko ramena. Džek se okreće tamo na vreme da vidi Nosonju Sen Pjera kako čupa film iz fotoaparata dok ga Vendel Grin ojađeno posmatra.

"Još jedno pitanje", kaže Dejl. "Kako si saznao da je telo Frenoove male ovde?"

"Ja sam čuo da kod Eda ima bar pe'-šes' tela. Rek'o mi moj burazer Erland. Čuo od svoje ženske."

"Hajde sad, briši", kaže Dejl, i Tedi Ranklmen odlazi, držeći se kao da je dobio medalju za građanske zasluge.

"Dobro", kaže Peri Braun. "Šefe Gilbertsone, bojim se da ste stigli do kraja lanca. Od ovog trenutka istragu vodimo poručnik Blek i ja. Daćete mi snimak poziva na 911 i kopije svih beleški i izjava koje ste uzeli vi i vaši ljudi. Vaša uloga biće da prihvatite nadležnost državne policije i da sarađujete kada se od vas to zatraži. Poručnik Blek i ja obaveštavaćemo vas o napretku istrage kada zaključimo da je to potrebno.

"Ako mene pitate, šefe Gilbertsone, dobijate mnogo više nego što zaslužujete. Nikada nisam video lošiju organizaciju na mestu zločina. Ugrozili ste bezbednost lokacije do neverovatnih razmera. Koliko je vas ulazilo u... u zgradu?"

"Trojica", kaže Dejl. "Pozornik Dilak, poručnik Sojer i ja."

Poručnik Sojer", kaže Braun. "Izvinite, kada se to poručnik Sojer vratio u LAPD? Ili je zvanično primljen u vaše odelenje? Ako nije, zašto ste mu dozvolili da uđe u onu zgradu? U stvari, šta gospodin Sojer uopšte traži ovde?"

"On je rešio više slučajeva ubistva nego vi i ja zajedno, i više nego što ćemo ikada rešiti."

Braun upućuje Džeku zloban pogled, a Džef Blek zuri pravo pred sebe. Iza dvojice državnih policajaca, Arnold Hrabovski takođe gleda u Džeka Sojera, mada ne onako kao Peri Braun. Arnold liči na čoveka koji bi najviše od svega voleo da je nevidljiv, i brzo skreće pogled i premešta se sa noge na nogu pošto je opazio da i Džek njega posmatra.

A, pomišlja Džek. Naravno. Mahniti, Mahniti, Mahniti Mađar. Sada je sve jasno.

Peri Braun pita Dejla šta gospodin Sen Pjer i njegovi prijatelji rade na mestu zločina, i Dejl odgovara da pomažu u održavanju reda. Da li je Dejl obećao gospodinu Sen Pjeru da će ga u zamenu za pomenute usluge obaveštavati o napretku istrage? Jeste, obećao mu je nešto u tom smislu. Džek počinje da se povlači u blagom luku koji će ga dovesti do Arnolda Hrabovskog.

"Neverovatno", kaže Braun. "Recite mi, šefe Gilbertsone, jeste li namerno odugovlačili da poručnika Bleka i mene obavestite o onome što ste dogodilo?"

"Sve sam uradio prema proceduri", kaže Dejl. U odgovor na sledeće pitanje kaže da jeste pozvao medicinskog islednika i vozilo za prikupljanje dokaza, koja, usput, upravo vidi kako pristižu.

Napori Mahnitog Mađara da sačuva mir samo čine da izgleda kao da pod hitno mora da urinira. Osetivši Džekovu ruku na ramenu, koči se kao drveni Indijanac ispred prodavnice duvana.

"Smiri se, Arnolde", kaže Džek, pa podiže glas: "Poručniče Blek, ako preuzimate ovaj slučaj, postoji jedna stvar koju bi trebalo da znate."

Braun i Blek se okreću prema njemu.

"Čovek koji je zvao na 911 upotrebio je govornicu u prodavnici 7-Jedanaest na putu broj 35 u Frenč Lendingu. Dejl je dao da se govornica ogradi policijskom trakom, a vlasnik zna da treba da spreči mušterije da diraju aparat. Moguće je da na njemu ima korisnih otisaka prstiju."

Blek nešto žvrlja u beležnicu, a Braun kaže: "Gospodo, mislim da je vaša uloga ovde završena. Šefe, neka vaši ljudi rasteraju one građane sa kraja staze. Kada medicinski islednik i ja izađemo iz zgrade, neću tamo da vidim nikoga, uključujući i vas i vaše pozornike. Zvaćemo vas tokom nedelje ako budem imao novih informacija."

Dejl se bez reči okreće i znakom upućuje Bobija Dilaka niz stazu, prema mestu gde se pređašnja gomila svela na nekoliko tvrdoglavih pojedinaca naslonjenih na vozila. Braun i Blek se rukuju sa medicinskim islednikom i dogovaraju sa specijalistima iz vozila za prikupljanje dokaza.

"A sad nas dvojica, Arnolde", kaže Džek. "Voliš da radiš kao policajac, zar ne?"

Ja? Volim." Arnold nikako ne uspeva da pogleda Džeka u oči. "Mogao bih da budem dobar, znam da bih mogao, ali šef nema dovoljno vere u mene." Gura uzdrhtale ruke u džepove pantalona.

Džek se oseća rastrzan između sažaljenja prema ovom patetičnom kandidatu, i želje da ga šutira do kraja prilazne staze. Dobar policajac? Arnold ne bi bio dobar ni kao vođa izviđača. Zahvaljujući njemu, Dejl Gilbertson je doživeo javnu grdnju zbog koje se verovatno oseća kao da su ga posrali. "A ipak nisi postupio po naređenju, zar ne, Arnolde?"

Arnold se trese kao stablo pogođeno munjom. "Šta? Nisam uradio ništa pogrešno."

"Izbrbljao si se nekome. Možda ne samo jednoj osobi."

"Ne!" Arnold žestoko vrti glavom. "Samo sam se javio ženi, to je sve." Upućuje Džeku molećiv pogled. "Ribar je zvao mene, meni je saopštio gde je ostavio telo devojčice, i hteo sam da to kažem Poli. Časna reč. Holi- poručniče Sojer, hteo sam samo da ona zna, nisam očekivao da će zvati druge."

"Loš potez, Arnolde", kaže Džek. "Reći ćeš šefu šta si uradio, i to ćeš odmah da uradiš, zato što Dejl zaslužuje da zna šta je pošlo naopako, a ne da za to krivi sebe. Gotiviš Dejla, zar ne?"

"Šefa?" Arnoldov glas igra od poštovanja prema šefu. "Naravno. On, on je... lafčina. Ali... mogao bi da me otpusti?"

"Njegovo je da odluči, Arnolde", kaže Džek. "Ako mene pitaš, zaslužio si, ali ko zna, možda se provučeš."

Mahniti Mađar se odvlači prema Dejlu. Na trenutak posmatra njihov razgovor, pa prolazi pored njih prema uglu ruševine, gde Nosonja Sen Pjer i Vendel Grin stoje sučeljeni u neveseloj tišini.

"Dobar dan, gospodine Sen Pjer", kaže. "A zdravo i tebi, Vendele."

"Ulažem pritužbu", kaže Grin. "Ja ovde pokrivam najznačajniju priču u svom životu, a ovaj prostak mi uništava rolnu filma. Tako se ne ponaša prema novinarima; imamo pravo da fotografišemo šta god nam dune."

"Pretpostavljam da bi isto tako rek'o da imaš pravo da slikaš leš moje devojčice." Nosonja strelja pogledom Džeka. "Ovo govance platilo je Tediju i ostalim praznoglavcima da luduju da bi moglo neopaženo da se ušunja tamo. Slikao je devojčicu."

Vendel bode prstom Džeka u grudi. "Nema dokaz za to. Ali da ja tebi nešto kažem, Sojeru. Tebe jesam slikao. Imam fotke na kojima se jasno vidi kako skrivaš dokaze u prtljažnik tvojeg pikapa. Zato ti savetujem da dobro razmisliš ako poželiš da se kačiš sa mnom, jer ima da te obesim na kanap za veš."

Džek ima utisak da glava počinje da mu se puni crvenom maglom. "Hteo si da prodaš fotografije devojčicinog tela?"

"A šta se to tebe tiče?" Grinova usta se razvlače u ružan osmejak. "Ni sam nisi cvećka, zar ne? Možda možemo da se dogovorimo na obostranu korist, a?"

Crvena magla pred Džekovim očima se zgušnjava. "Nas dvojica da se dogovorimo na obostranu korist?"

Stojeći pored Džeka, Nosonja Sen Pjer steže i opušta ogromne pesnice. Džek zna da Nosonja savršeno oseća ton njegovog glasa, ali je Vendela Grina toliko obuzela vizija dolarskih novčanica da Džekovu pretnju čuje kao pitanje.

"Ti mene pusti da stavim novi film i snimim fotke koje mi trebaju, a ja neću da pričam o tebi."

Nosonja spušta glavu i ponovo steže pesnice.

"Znaš šta? Nisam cicija - možda ti čak dam deo zarade, recimo deset odsto od onog što dobijem."

Džek bi najviše voleo da mu slomi nosi, ali se zadovoljava snažnim udarcem u reporterov stomak. Grin se hvata za trbuh, i pada na zemlju. Lice mu postaje grozničavo crveno, i bori se za dah. U očima su mu šok i neverica.

"Vidiš, i ja sam velikodušan momak, Vendele. Verovatno sam ti uštedeo hiljade dolara za popravku zuba, a da ne pominjem polomljenu vilicu."

"Ne zaboravite plastičnu hirurgiju", kaže Nosonja, trljajući pesnicu o dlan druge ruke. Izgleda kao da mu je neko upravo ukrao omiljeno jelo sa stola.

Vendelovo lice poprimilo je tamnoljubičastu boju.

"Tek da znaš, Vendele, bez obzira šta misliš da si video, ja ne skrivam dokaze, već ih obelodanjujem, mada ne očekujem da ćeš moći to da shvatiš."

Grin uspeva da uvuče otprilike kubni centimetar vazduha.

"Čim malo povratiš dah, vuci se odavde. Puzeći, ako ne možeš drugačije. Idi do svojih kola i nestani. I gledaj da požuriš, jer će ovaj naš prijatelj verovatno da te smesti u invalidska kolica do kraja života."

Vendel Grin se polako pridiže na kolena, još jednom bučno usrkuje kiseonik, i uspeva da se napola uspravi. Maše jednom rukom prema njima, ali je značenje pokreta nejasno. Možda hoće da poruči Nosonji i Džeku da se drže dalje od njega, ili da mu je dosta svega, ili oboje. Presavijen i sa rukama na trbuhu, zamiče, teturajući se, za ugao zgrade.

"Pretpostavljam da bi trebalo da vam budem zahvalan", kaže Nosonja. "Pomogli ste mi da održim obećanje koje sam dao mojoj matoroj. Ali moram da kažem da je Vendel Grin momak koga bih vrlo rado demontirao."

"Čoveče", kaže Džek, "nisam bio siguran hoću li stići da se umešam pre nego što to učinite."

"Jeste, bilo mi je sve teže da se obuzdavam."

Obojica se osmehuju. "Nosonja Sen Pjer", kaže Nosonja, i pruža ruku.

"Džek Sojer." Džek prihvata ruku, i bol koji sledi traje samo sekundu.

"Hoćeš li pustiti ove iz državne da sve rade sami, ili ćeš nastaviti da istražuješ za sebe?"

"Šta ti misliš?" kaže Džek.

"Ako ti ikad zatreba pomoć, ili pojačanje, samo traži. Neću biti živ dok kučkin sin ne bude skleptan, a računam da ti imaš bolje izglede da ga uhvatiš nego bilo ko drugi."

Dok se voze nazad u Norvešku dolinu, Henri kaže: "Znaš, Vendel je slikao telo. Kada si izašao iz zgrade i otišao do kamioneta, čuo sam nekoga kako škljoca aparatom, ali sam pomislio da je to Dejl. Onda sam ga čuo ponovo, dok ste ti i Dejl bili unutra sa Bobijem Dilakom, i shvatio sam da taj slika mene! U tom slučaju, rekoh sebi, to ne može biti niko drugi nego gospodin Vendel Grin, i rekao sam mu da prestane da se krije iza ćoška. Tada su oni ljudi iskočili i počeli da galame i vrište. Čim se to dogodilo, čuo sam gos'in' Grina kako istrčava iza ugla, ulazi u zgradu i ponovo škljoca aparatom. Potom se iskrao i ponovo stao iza ugla, gde ga je tvoj drugar Nosonja sustigao i pobrinuo se za film. Nosonja je stvarno neverovatan momak, zar ne?"

"Henri, jesi li uopšte planirao da mi to ispričaš?"

"Naravno, ali si ti jurcao okolo, a znao sam da Vendel Grin neće da ode ukoliko ga ne oteraju. Nikada više neću pročitati nijednu reč koju napiše. Nikada."

"Takođe", kaže Džek.

"Ali nećeš da digneš ruke od Ribara? Uprkos onome što je rekao onaj nadmeni pajkan iz Državne?"

"Sada više ne mogu nazad. Da ti pravo kažem, mislim da su oni budni snovi koje sam juče pomenuo u vezi sa tim slučajem."

"Superiška. Nego, da se vratimo Nosonji. Jesam li dobro čuo da bi voleo da 'demontira' Vendela?"

"Da, mislim da jeste."

"Ubeđen sam da je poseban tip. Čuo sam od nećaka da Gromovita Petorka subotnja popodneva i večeri provodi u Send Baru. Sledeće nedelje ću možda da upalim Rodin stari auto i odvezem se do Sentralije, popijem koje pivo i malo češem jezik sa gospodinom Sen Pjerom. Siguran sam da ima zanimljiv ukus za muziku."

"Ti bi da voziš do Sentralije?" Džek zuri u Henrija, koji samo osmejkom priznaje besmislenost svoje izjave.

"Slepi ljudi mogu savršeno dobro da voze", kaže Henri. "Verovatno bolje nego većina onih koji vide. Rej Čarls, recimo."

"Ma daj, Henri. Zašto misliš da Rej Čarls ume da vozi?"

"A zašto ti pitaš? Zato što me je jedne večeri u Sijetlu, pre jedno četrdeset godina, kada sam imao tezgu u KIRO-u, Rej provozao kolima. Prošlo je glatko k'o guza ledi Godive. Nikakvih problema. Držali smo se sporednih puteva, naravno, ali je Rej vozio najmanje osamdeset na sat."

"Ako pretpostavimo da se to zaista dogodilo, zar te nije bilo strah?"

"Da me bude strah? Naravno da nije. Ja sam mu bio navigator. Siguran sam da bih ovim pospanim seoskim putem bez problema stigao do Sentralije. Jedini razlog što slepi ne voze jeste taj što im drugi ne dozvoljavaju. To je pitanje moći. Žele da nas osujete. Nosonja Sen Pjer bi me savršeno razumeo."

"A ja mislio da ću tek popodne da posetim ludnicu", kaže Džek.


                                                     nastavci :Romani u nastavcima

Нема коментара:

Постави коментар