4. 6. 2022.

Roger Zelezny & Robert Sheckl, Trka sa Fasutom, 5. Ahilej , 6 Marlowe

 


1. 

    U međuvremenu, bilo je posledica proizašlih iz Azzijevog odvlačenja Helene Trojanske s njezinog mesta u Hadu, gde je, zajedno sa svojim suprugom Ahilejom, vladala društvenim životom podzemlja. Azzie je oteo Helenu prilično nonšalantno, nije zastao kako bi se zapitao zašto se ovakve stvari obično ne rade i kakve bi posledice mogle biti. Trenutak razmišljanja podsetio bi ga kako mrtvi imaju neke moći i nije im se dobro zamerati.

     Ahilej uistinu nije dobro primio činjenicu što Helene nije bilo kad se jedne večeri vratio iz lova na jelena duha na maglom prekrivenim livadama koje su ležale u blizini Beznadnog Očajanja. To joj nije bilo svojstveno. Isprva je pomislio da je posetila komšije. Raspitao se, ali je niko nije video. Ipak, ljudi iz Hada ne nestaju tek tako. Neko ih mora odvesti. Ahilej je smesta otišao starom prijatelju i komšiji, Odiseju, po pomoć.

     Odisej je prilično dobro prolazio u bitki arhetipskog stila. Naravno, i on je imao svojih problema. Iako je bio prilično lukav tip, bilo je teško smišljati nove fore koje će zavrediti naziv Odisejska lukavost. Duhovi iza arhetipova mogu doseći svoju zrelost i iščeznuti, ali ipak se moraju truditi nadmašiti sami sebe. Znate što kažu o učenju starih bogova novim trikovima. Odisejevi poslednji trikovi bili su prilično providni. I ponekad vrlo zli. Odisej je posedovao zlu crtu. Voleo je pobeđivati i sve bi učinio da pobedi.

      I nije mu se sviđalo što je mrtav. Mrzeo je to što nema telo. Prezirao je način na koji su se svi u Hadu celo vreme samo izležavali i žalili zbog uslova i pričali o dobrim starim danima na Zemlji. On se nije želieo poniziti žaljenjem. Pokažite malo duha, govorio bi im. Iako mrtvi ne mogu imati mišiće, Odisej je uredno vežbao. "Morate se održati sposobnima obaviti stvari", rekao je mrtvim ljudima koji su ga pitali o tome, "čak i ako to što činite ne menja ništa."

  Odisej je sedeo na tremu svoje kuće kad gaje Ahilej došao zamoliti za pomoć. Odisej je živeo sam u mramornoj kući u blizini pritoka Stiksa. Ljiljani su rasli u mahovini ispred njegove kuće. Mesto je bilo u hladu od neizbežnih crnih topola, od kojih se čovek nakon nekog vremena umori, i u Hadu i drugde. Bio je to tmuran dan, poput svih ostalih dana u Hadu. Bilo je dovoljno hladno da nije bilo ugodno sediti vani, ali nedovoljno da osveži. Odisej je u dnevnoj sobi upalio vatru, ali davala je vrlo malo topline. Kao da je to bilo važno: mrtvi se ionako ne mogu pristojno zagrejati. Odisej je odveo Ahileja u kuhinju i ponudio mu doručak od datulja i kaše. To, naravno, nije bila prava hrana. Ali mrtvi su privrženi navikama živih i nastavljaju jesti, čak planiraju komplikovane bankete. Večnost traje jako dugo i hrana je način ubijanja vremena.

Seks je također način ubijanja vremena, čak i ako se za mrtve ne može reći da vode ljubav, ektoplazma je lišena osećaja kao i nematerijalno. Ali seks je nešto što su navikli činiti, pa čine i nakon smrti, ili barem izvode pokrete.

     Odisej je trenutno bio neoženjen. On i Penelopa su se odavno rastali. Odisej je oduviek bio sumnjičav u ppogledu onoga što je ona uistinu radila s proscima tokom dvadeset godina što ga nije bilo kad se borio s Trojancima. Neko je vreme držao porodicu na okupu zbog dečaka, Telemaha. Ali onda je Telemah pronašao vlastiti arhetip, ništa veliko, ali prilično postojano, i sada je živeo u drugom delu Hada, a prijatelji su mu bili sinovi drugih čuvenih ljudi. Odisej je bio sam i bilo je malo stvari koje bi ga zaokupile. Svakog je dana postojano vežbao. Ponekad bi posetio svog prijatelja Sizifa. Sizif je još uvek gurao kamen uz brdo. Nije to morao činiti. Davno je oslobođen. Ali, kao što je rekao, to mu je predstavljalo nekakav posao, i, iznad svega, održavalo je njegov arhetip na životu. Odisej je ponekad otišao posetiti Prometeja, jednog od svojih najstarijih prijatelja, koji je još uvek bio razapet na steni, a lešinar mu je proždirao jetru. 

Prometej je bio težak slučaj za bogove. Njegove oslobađanje predstavljalo bi opasnost za svakoga, pošto svet još nije bio spreman za osobne slobode. A tip nije mogao obećati kako će da ćuti o svojim idejama. I opet, moglo je doći, kako bi se reklo, do sporazuma - pre ili kasnije svi mrtvi kompromituju svoje vrednosti - ali Prometeja je zanimalo održavanje reputacije. U poslednje je vreme postao ćudljiv i ponekad ne bi čak ni razgovarao s Odisejom. Ljudi su govorili kako mu je jedini prijatelj njegov lešinar. Odiseju je bilo dosadno. Običavao je ići loviti jelena duha s Ahilejom ili Orionom, ali taj je sport brzo dosadio. Glavni nedostatak lova na jelena duha bio je taj što ga niste mogli ubiti. A čak i da jeste, niste ga mogli pojesti. Odisej je bio dobro raspoložen kad je Ahilej došao i izneo mu svoje probleme. Predložio je da smesta odu i popričaju s Hadom, kraljem Tartara, u crnoj palači koju je delio s Perzefonom. Had je imao vlastitih problema. Bio je uključen u sukob o nadležnostima s rimskim podzemnim božanstvom Plutonom, koji je nedavno postao vrhovno božanstvo rimskog podzemlja i povukao veze da ga proglase zasebnim božanstvom po njegovom pravu koje ne potpada pod koncept Hada. Zbog ove presude Had je odmah izgubio kontrolu nad velikim delom klasičnog podzemlja i više nije imao nadležnost nad Latinima koji su pre bili njegovi podanici. Na jedan je način bio sretan što ih nema. Mrtvi Latini nikad se nisu dobro slagali s Grcima. S druge strane, gubitak Latina smanjio je njegovo kraljevstvo i umanjio njegov arhetip. Bio je uključen i u druge sukobe o nadležnostima, jer su drugi podzemni konstrukti uvek tvrdili da helenski Had treba biti pod njima. Bogovi ljudi koji su govorili sanskrt sakupili su puno materijala kako bi dokazali da su grčki bogovi u početku bili pod njihovim pokroviteljstvom, te bi tako opet trebalo biti. Za sada je Had uspeo odgoditi finalno glasanje u vezi toga. Ali to je još uvek bila bolna točka. Problemi, problemi. A onda su se iznenada pojavili Ahilej i Odisej i zahtevali pravdu. 

"Šta očekujete da učinim u vezi toga?" upitao je Had. "Tamo gore nemam nikakve moći. Dođavola s Hadom, to govore. Imaju nove konstrukte." 

 "Sigurno postoji nešto što možeš učiniti", insistirao je Ahilej. "Ako si tako nesposobamn, trebao bi odstupiti i prepustiti nekom drugom upravljanje Hadom. Imam to nameru izneti pred Helenski vrhovni savet na idućem sastanku o Lokalnim propisima Hada." 

"Pakao, ne, nemoj to učiniti", zamolio je Had. "Daj da razmislim o tome. Znaš li ko ju je oteo?"

 "Uključen je demon", odgovorio je Ahilej. "Alekta mi je to rekla. Ona je jedan od duhova iz kruga koji je došao nakon našeg."
 "Na kojoj je strani taj demon?" pitao je Odisej. 

 "Alekta je rekla da predstavlja Tamu ili Zlo", objasnio je Ahilej. "Ne sećam se koje."

 "Tama", razmišljao je Odisej. "Pretpostavljam da je to isto što i Zlo? U tom slučaju znamo kojoj se strani obratiti Nikad nisam uspevao shvatiti razlike između Dobra i Zla. Ljudi su ih počeli stvarati nekoliko vekova nakon našeg vremena." 

"Ja isto ništa ne shvatam", primetio je Had. "Ali ljudima se izgleda sviđaju te Dobre i Zle stvari."

 Odisej je rekao: "U međuvremenu, tu je nepravda koju moramo ispraviti. Ako nam daš privremenu karticu stvarnosti tako da možemo otići odavde, i svoju vlast da u ovoj stvari zastupamo klasični paklenski konstrukt, Ahilej i ja ćemo na ovo skrenuti pažnju odgovarajućim vlastima." 

"Dobro, imate je", odobrio je Had. Bio je zadovoljan sobom. Jedna od najvažnijih stvari u posedovanju autoriteta je sposobnost deljenja odgovornosti. Sada je na Odiseju da ispravi tu nepravdu. 


 2. 

 Nakon što je Odisej dobio Hadovu dozvolu da se s Ahilejem pridruži svetu živih, odlučio je potražiti Tireziju, najčuvenijeg maga drevnog sveta. Tirezija će znati što trebaju učiniti i kako stići tamo kamo idu.
  Junaci su najpre morali pripremiti žrtvu krvi, jer Tirezija neće ništa učiniti bez krvi. Bio je nepovratno zavisan o krvi. Krvi je u Tartaru bilo malo, ali Had je osećao kako mu je dužnost dati im mešinu iz privatne zalihe. (Nije istina da u Hadu ne možete dobro piti, ali morate poznavati nekoga.)
  Dvojica junaka zaputila su se prema Perzefoninom gaju, s njegovim crnim topolama i ostarelim vrbama, na mestu gde su dve reke Hada, Piriflegetont i Kokit, uticale u Aheron. Tamo su iskopali rov i izlili krv, junački se suzdržavši da je sami popiju. Kad god bi mrtvaci došli i zatražili malo krvi, oni su ih odbili. Nisu dali gutljaj čak ni Agamemnonu, svom starom zapovedniku, koji je došetao privučen mirisom. Ova je krv bila samo za Tireziju.
  Tamna i uljasta, krv je ležala u rovu. Onda se iznenada zapenila i nestala, popila ju je neka nevidljiva sila. Odmah nakon toga pojavio se Tirezija, vitka figura u dugom, sivom, vunenom ogrtaču, lice mu je bilo obojano smeđom i plavom glinom, mokra bela kosa prekrivala mu je oči.
 
  "Želim vam vrlo dobar dan, gospodo. Puno vam hvala za lepu žrtvu. Iz Hadovih privatnih zaliha, zar ne? Strašna stvar! Nemate više, zar ne? Prava šteta! Pa, što mogu učiniti za vas?"
 
  "Tražimo Helenu", odvratio je Odisej. "Nezakonito je oteta od svog supruga, Ahileja, ovde." "Izgleda kako uvek neko otima lepu Helenu", primietio je Tirezija. "Znate li ko je to učinio?"
 
  "Rečeno nam je da je to učinio demon iz novog doba", objasnio je Odisej. "Ali ne znamo njegovo ime, ni gde ga pronaći. Trebamo tvoj savet i pomoć." "U redu", rekao je Tirezija. "Demonovo ime je Azzie i on je deo novog Tama-Svetlost pogleda koji je obuzeo umove ljudi."
 
  "Otići ćemo ga pronaći!" uskliknuo je Ahilej.
 
  "Tamo vani ćete pronaći drugačiji svet", upozorio ih je Tirezija. "Trebate otići na glavno mesto otkuda Zlo zapoveda, koje se zove Pakao i tamo se raspitati. Mogu vam dati Čaroliju putovanja, ako imate Hadovu dozvolu za njezino korištenje. U stvari, znam s kim je Helena u ovom trenutku."
 
  "Reci nam!" viknuo je Ahilej.
 
  Tirezija je pročistio grlo i okrenuo se prema rovu, u kojem više nije bilo krvi.
 
  "Nemamo više da ti damo", kazao je Odisej. "Ali prvom ćemo prilikom priskrbiti novu žrtvu."
 
  "Odisejeva je reč za mene dovoljno dobra", rekao je Tirezija. "No, upozoravam vas, neće biti lako pronaći Helenu. Puno se kreće pošto je sada družica čuvenog maga po imenu Faust."
 
  "Faust?" ponovio je Ahilej. "To mi ne zvuči grčki."
 
  "I nije. Druge su rase došle na svet i sada su fizički kao i intelektualni gospodari. Faust je uključen u igru sa samim bogovima. Mislim, novim bogovima."
 
  "Onako usput, gde su naši stari bogovi?" pitao je Odisej.
 
  "Uglavnom su obuhvaćeni drugim imenima", objasnio je Tirezija. "Uzeli su nove identitete. Većina ih se više ne seća Grčke i Olimpa. Osim Hermesa, naravno, koji je još uvek aktivan kao Trismegistus."
 
  "Pa onda, gde ćemo pronaći Fausta i Helenu?"
 
  "Oni putuju", odvratio je Tirezija. "Ali ne samo po Zemlji. Također putuju kroz vreme." "Možemo li brodom doći tamo gde su oni?" pitao je Ahilej.
 
  "Ne, osim ako to nije čarobni brod. Putovanje čarolijom je uistinu jedini način."
 
  "Siguran si kako tamo ne možemo doći kopnom?" "Ni tako, takođe. Treba vam malo magije kako biste došli tamo kamo je Helena otišla. Na sreću, doneo sam svoju vreću čarolija." Izvadio je veliku vreću ispod ogrtača. Sumnjivo se napinjala i pucketala, i malo uzdisala i cvilila.
 
  "Čarolije su danas nemirne", primetio je Tirezija. "Pažljivo ih koristite i pazite prste kad ih uzimate iz vreće. Nemojte srljati. Ne zaboravite, stvar morate rešavati korak po korak.
 
  Najpre morate posetiti Pakao i tražiti dozvolu od Sila Tame da vratite Helenu. U ovim stvarima uvek postoji procedura."
 
  "Hoćeš li nam se pridružiti do tamo?" upitao je Ahilej.
 
  "Ne, neću. Ali raspitaću se malo po okolini. Ne zaboravite, dužni ste mi žrtvu. Sada moram ići."

 Odisej bi volio nešto malo određenije. Ali Tirezija je rekao svoje. Pa se Odisej složio. Tirezija je nestao. Odisej je posegnuo u vreću, i odmotao jednu čaroliju koja je bila omotana oko ostalih. Izvadio ju je van i hitro opet zavezao vreću. Čarolija se uvijala i meškoljila, ali Odisej ju je čvrsto držao i promrmljao neophodne reči. Čarolija je zatreperila, a onda gromko prasnula. Odisej je držao čaroliju, Ahilej se držao za njega. S klasičnom jednostavnošću, bez baroknih besmislica o vatri i sumporu, Odisej i Ahilej su se našli u čekaonici Kraljevstva Tame.
 
  3.

  Vrata Belialovog ureda s treskom su se otvorila. Belial je poskočio od iznenađenja. Debeli demon žabljeg tela, plavosive boje i izbuljenih narančastih očiju gledao je u ogledalu iluzija, izgubljen u razmišljanju o vlastitoj pameti i lepoti, pošto u paklu ljubav prema samome sebi zamenjuje samopoštovanje, pa nije čuo kucanje. Unutra su ušla dva mišićava lika u bijelim kiltovima i tunikama.
 
  "ko ste vi, ljudi?"
 
  "Ja sam Odisej," predstavio se Odisej, "a ovo je Ahilej."
 
  "Oh. Stvarno?" Belial ih je pažljivije promotrio i vidio kako imaju klasičan grčki izgled - krupni ljudi ravnih nosova i kovrčave smeđe kose. Čak i mrtvi i bez tragova stvarnosti oko sebe, bili su impresivni. Neki zadivljeni činovnik na donjim vratima kraljevstva Tame sigurno im je dao propusnicu privremene stvarnosti. Inače ne bi mogli doći na ovo mesto. Stanovnici klasičnog podzemlja proglašeni su nestvarnima. Na kraju, to je bio jedini način da ih se reše, a čak ni to nije uvek palilo.
 
  "Ahilej i Odisej", ponovio je Belial. "Čuo sam za vas, naravno, ali nikad nisam očekivao da ću vas videti."
 
  "Ne puštaju nas iz Tartara", objasnio je Odisej. "Nekad smo bili prejaki za njih. Sada nam ne dopuštaju nikakve manifestacije osim arhetipskih, koje nemaju nikakvu svrhu osim publiciteta."
 
  "Oh, stvarno. Šteta! Prava je šteta što niste stvarni. Neki mladi đavpolo uživali bi čuti predavanje ili s vama porazgovarati uz doručak. Siguran sam kako nas možete naučiti puno korisnih stvari."
 
  "O tome možemo razgovarati neki drugi put", obećao je Odisej. "Predavanje nije nemoguće. Ali sada ovde govorim za svog prijatelja Ahileja. Jedan od vas mu je učinio nepravdu."
 
  "Ti zastupaš Ahileja, ha? Može li on govoriti sam za sebe?"
 
  "Naravno da mogu", zaustio je Ahilej, iznenada zakreštavši. "Problem je u tome što je moj govor nagao, poput moje naravi. Pričam nepromišljeno i dovodim se u neobične situacije. One često završavaju tučom, koju dobijem, naravno. Ali ljudi me obično ne vole. Ipak, svi vole Odiseja."
 
  "To je dosta, Ahileju", prekinuo gaje Odisej. "Sećaš se, ja ću pričati."
 
  "Oprosti, Odiseju", ispričao se Ahilej.
 
  "U redu je. Mene vole jer sam ja neka vrsta poluboga, zanimaju me običaji i život, za razliku od tebe, Ahileju, koji misliš samo na rat i ubijanje."
 
  "Pa sada definitivno želim nešto ubiti", izjavio je Ahilej. "Nervozan sam."
 
  "Smiri se", rekao je Odisej. Opet se okrenuo prema Belialu. "Imamo podatke iz pouzdanog izvora da je demon pod tvojim zapovedništvom, po imenu Azzie, zarobio jednu od naših žena, Helenu Trojansku, otevši je iz Hada i od njenog supruga bez ikakve dozvole. Dao ju je magu po imenu Faust, koji ju je uključio u negrčke pustolovine."
 
  To sigurno ne može biti istina", opovrgnuo je Belial. "Mi sluge Tame ne otimamo mrtve ljude bez njihova odobrenja."
 
  "Možda bi trebao proveriti", predložio je Odisej.
 
  "Pa i hoću." Belial je pritisnuo tipku interkoma. "Gospođice Siggs?"
 
  "Da, Vaša Ekscelencijo."
 
  "Jeste li slušali ovaj razgovor?"
 
  "Pa, na neki način, ali potpuno slučajno."
 
  "Nema veze. Proverite to i odmah mi javite."
 
  "Ne moram proveravati, Vaša Ekscelencijo. Istina je to što ti Grci kažu. Ljudi već izmišljaju priče o Azziejevoj otmici Helene. To bi trebao postati vrlo popularan mit."
 
  "Ali prokletstvo, nije imao autorizaciju da je otme! Postoje pravila, znate!"
 
  "Da, Vaša Ekscelencijo. Ali niko izgleda ne zna kako glase."
 
  "U ovom je slučaju prilično jasno", zaključio je Belial, jer nije želeo propustiti priliku da se osveti Azzieju koji je prema njemu nekoliko puta bio bezobrazan na sastancima samokritike. Isključio je interkom i okrenuo se prema Odiseju i Ahileju. "Izgleda kako postoje neki temelji za vašu tvrdnju. Ipak, to nema veze sa mnom, i ja tu ništa ne mogu učiniti. Bolje vam je da razgovarate s Mefistofelesom, ili samim Azziejem."
 
  "Gde ćemo ih naći?" pitao je Ahilej.
 
  "U stvari, obojica su trenutno zaposleni takmičenjem"
 
  "Kakvimtakmičenjem?"
 
  "To je veliko Milenijsko takmičenje između Svjetlosti i Tame koje će odlučiti tko će vladati ljudskim rodom u idućih hiljadu godina."
 
  "Kakve veze Helena ima sa svim tim?" čudio se Odisej.
 
  "Verujem da ju je Azzie ugrabio kako bi je kao nagradu dao Faustu."
 
  Ahilej je iznenada viknuo: "Dosta nam je priče. Hoćemo Helenu!"
 
  "Da, tako je", složio se Odisej. "To je bit svega."
 
  "Moj dragi momče," uzdahnuo je Belial, "shvaćam tvoj položaj. Ali što ja mogu učiniti?" "Pusti nas da sami nešto učinimo", zatražio je Odisej. "Ne trebamo pomoć kako bismo spasili Helenu."
 
  "Vi ste dobri momci ", rekao je Belial. "Ali u ovom konstruktu nemate moći."
 
  "Možda nemamo. Ali imamo neke moćne prijatelje."
 
  "A ko bi oni mogli biti?"
 
  Odisej je na nos položio prst kao znak upozorenja. "Ne izgovaraj njihova imena ukoliko ih ne želiš videti ovde u redu s tobom."
 
  Onda je Belial shvatio. Odisej je govorio o Eumenidama! Također poznatima kao Erinije, i Furije! Neki od tih drevnih konstrukata još su uvijek imali moći, poput same Ananke. Belial je zaključio kako pametniji popušta.
 
  "Ako mislite da to možete srediti," rekao je Belial, "samo napred. Imate moje dopuštenje." Namrštio se. "Ne želim kritikovati, ali vas dvojica baš i nemate puno što se tiče tela." "Ovo je najbolje što možemo", objasnio je Odisej. "Znaš, mi smo mrtvi."
 
  "Ma slušajte", kazao je Belial. "Ovde su dve besplatne ulaznice za Veštičju kuhinju. Recite im da vam daju tela. Nisu svi u Paklu loši poput nekih koje bih mogao imenovati."
 
  4.

  Ogromni arapski demon koji je stražario pred vratima vidieo je puno čudnih stvari radeći u Veštičjoj kuhinji. Ali ovo je bilo prvi put što je ovaj mlohavi, razroki, bivši građanin Gehene vidio dva grčka junaka iz Homera kako pešice dolaze u njegov salon lepote. Demon je odmah znao ko su jer je bio klasični naučnik pre   no što je postao vratar u salonu ljepote za umrle. "Nikad pre nismo imali grčke junake", promrmljao je. "Imate li vi duhovi certifikat stvarnosti?"
 
  Odisej je pokazao certifikat privremene stvarnosti koji im je dao Had. Starija veštica je spustila svoje željezo za žigosanje, došla i pogledala certifikat, i propusnice koje je Belial dao junacima.
 
  Rekla je: "U redu je, Tony, pusti ih unutra."
 
  U materijalizirajućem tretmanu koji je usledio, veliko je pitanje bilo koliko im dati junačke muskulature. Veštice su odlučile ne preterivati s mišićnom masom, budući su brzina i spretnost bile neophodne u većini polubožanskih potera.
 
  Nekoliko sati kasnije, Ahilej i Odisej završili su tretman lepote koji ih je ponovno učinio ljudima. Upotrebili su još jednu čaroliju iz Odisejeve vreće koja ih je odvela na Zemlju. Sada su se odmarali pod drvetom, ne baš sigurni gde se tačno nalaze. Ali to ih nije brinulo. Iz Veštičje kuhinje su poneli hrane za nekoliko dana. U teoriji je trebala trajati nekoliko dana. Ali svladani novošću materijalne hrane, sve su požderali za ručak. Nakon nekoliko vekova sanjanja o hrani nisu znali stati.
 
  "Pun sam", dahnuo je Ahilej. "Ja također", pridružio se Odisej. "Ovo je jedan dan kad mudri Odisej nije baš mudro jeo. Ipak, kisele haringe su bile izvrsne, zar ne?"
 
  "Meni se svidela testenina", rekao je Ahilej. "Mislim da je pirjana jetra najveći izum na svetu od našeg vremena. Sećaš li se kako je to bilo u klasičnim vremenima? Uvek smo jeli prženu jetru, s lukom sa strane. U tim danima nije bilo ni sojinog umaka. Odiseju, kako smo to podnosili?"
 
  "Nismo znali bolje", odgovorio mu je Odisej. "Ipak, sada bi se bilo teško vratiti Trojanskom ratu i vojnoj hrani, zar ne? Ne da ima neke šanse za to."
 
  "Pretpostavljam da nema", uzdahnuo je Ahilej. "To je bio dobar rat, zar ne Odiseju?"
 
  "Najbolji", složio se Odisej. "Nikad neće biti nijednog poput njega. Sećaš se kad sam porazio Ajanta?"
 
  "Nisam to uspeo videti", požalio se Ahilej. "Već sam bio mrtav, sećaš se? Borio si se s njim za moj oklop."
 
  "Da, i pobedio sam", prisetio se Odisej.
 
  "Bio je to uistinu dobar oklop", čeznutljivo je rekao Ahilej. "S takvim oklopom bilo je teško izgubiti. Noseći ga ubio sam Kikna i Troila. Ali moje najveće ubistvo, naravno, ono po kojem ću uvik biti poznat u povijesnim knjigama, jest Hektor."
 
  "Znam sve o tome", podsetio ga je Odisej.
 
  "Samo sam se podsećao. Kasnije me Paris sredio onim podlim pogotkom strelom ... I to u petu, ha! Oh, dobro." Uzdahnuo je i protrljao trbuh. "Ta testenina ... Odiseju, ova tela koja sada imamo ..."
 
  "Da?"
 
  "Trebala bi biti dobra, zar ne?"
 
  "Da, najbolja, koliko sam shvatio."
 
  "Pa, boli me ovde dole."
 
  Pokazao je trbuh.
 
  "Nije to ništa", umirio ga je Odisej. "Malo istegnut mišić ili, verovatnije, prežderavanje."
 
  "Siguran si kako to ne znači da nešto sa mnom nije u redu?"
 
  "Rekli su da su ovo dobra tela. I pre si istezao mišiće."
 
  "Ne sećam se da sam ikad pre dobio nešto ovakvo. A bole me i noge."
 
  "To je zato što smo trčali. Noge počnu boleti kad trčiš. Čak i kad hodaš."
 
  Ahilej je pitao: "Jesmo li se ovako osećali nekad kad smo imali tela?" "Pretpostavljam", odgovorio je Odisej. "Ali nismo dizali toliku frku oko toga. Bili smo na vežbama. Bili smo naviknuti na veselja i tugu posedovanja tela."
 
  "Ne mislim se žaliti", rekao je Ahilej. "Pun sam, ali sam također opet gladan. I izgleda kako ovde nema ništa za piće."
 
  "Sreća je što u blizini nema nikakvog hroničara koji bi te čuo", primetio je Odisej. "Zamisli velikog Ahileja kako se buni zbog gladi i žeđi!" "Sigurno sam te stvari govorio kad smo bili živi."
 
  Ne sećam se da si ikad priznao da si gladan, Ahileju. Obična hrana je bila nevažna za tebe. Tvoje je celo biće bilo posvećeno slavi."
 
  "Još uvek je", odvratio je Ahilej, ustao i trznuo se. "Mislim da me boli donji dio leđa. Nema veze, idemo, krećemo."
 
  "Ja sam spreman", prihvatio je Odisej. "Ali stvar je u tome što ne znam kamo krenuti."
 
  Ahilej je pogledao uokolo. Video je da su na sunčanoj livadi. Ispred njih je bila šuma, mračna i zelena. Male su ptice letele i pevušile svoje pesme. duvao je lagani povetarac i donosio svežinu. Podne je upravo prošlo. Sunce je, sada visoko na nebu, bilo zlatno i lepo, toplo, ali ne vruće. Bio je to jedan od boljih dana kojih su se obojica u dužem razdoblju mogla prisetiti, i vrlo različit od tipičnog dana u Hadu, gde je uvek bilo na rubu kiše, a nebo je imalo boju uistinu ružne modrice.
 
  Livada je bila topla i ugodna, ali oko nje je ipak još uvek bilo nešto neprirodno, pa se Odisej nije iznenadio kad je ponovno pogledao i ugledao tri dame kako sede u travi i imaju piknik. Bile su prilično stare, odevene u klasične haljine. Odisej je znao da ih je vidio i pre, i nakon kratkog razmižljnaja setiop se. 
  Čudne Sestre koje su običavale putovati drevnim svetom izluđujući oco-ubice. One su bile loša vest kad god ste ih sreli, ali važno je bilo prijateljski razgovarati s njima i ne dati im nijedan razlog da se naljute na vas.
 
  "To su moje stare prijateljice, Eumenide", rekao je Odisej i prišao damama s Ahilejom koji ga je pratio. "Bog, Tizifona, Alekta, vozdra, Megera. Vi ste, devojke, daleko od drage stare Helade." 

"Bog, Odiseju", odzdravila je Alekta. Bila je visoka, kosa joj je imala uredan minival. Nos joj je bio zapovednički kljun, onakav kakav očekujete na pramcu broda. "Očekivale smo da ćete proći ovuda."
 
  "Kako ste to mogle predvideti?" pitao je Odisej. "Nitko osim veštica nije znao da smo ovde." 

"Mi smo sestre veštica", objasnila je Alekta. "Kad smo ih posetile u Veštičjoj kuhinji rekle su nam da ćete proći ovuda, a ovo mesto je Livada Međuigre. Ovde prodiru samo dobri uticaji. Zato moje sestre i ja nismo u uobičajenom stravičnom obliku. To će doći kasnije. Sada možemo uzeti nekoliko minuta odmora i biti dobre."
 
  "Ja sam uvek mislio kako ste dobre", naglasio je Odisej. " Ovdje prisutni Ahilej također. Dođi ovamo, Ahileju. Poznaješ li ove dame?"
 
  Ahilej je pomalo sramežljivo prišao. "Verujem da sam ih nakratko upoznao, jednom kad sam posetio Oresta. Recite mi, dame, zašto tražite Odiseja?"
 
  "To je najsigurniji način da pronađemo tebe!" nacerila se Tizifona.
 
  Ahilej je probledio. "A zašto mene želite pronaći?"
 
  Alekta je rekla: "To je najbolji način za pronalaženje Fausta i ukradene dame koju tražimo. Mislim, naravno, na Helenu, tvoju suprugu."
 
  "Zašto želite Helenu?" pitao je Ahilej.
 
  "Nemamo ništa protiv nje lično. Ona je plen, i smesta se mora vratiti u Had. Mi smo uterivačka ruka Odela Pronalaženja Klasičnog Konstrukta. Azzie Elbub, demon koji ju je oteo iz Hada, nije imao pravo to učiniti. Ne odobravamo takve stvari. Vratićemo ti je. Nije li ti drago?"
 
  "Jako mi je drago", odvratio je Ahilej, iako je sada počinjao sumnjati. "I ja sam zato ovde."

"Dobro", kimnula je Alekta. "Nismo bile u potpunosti sigurne šta smerate. Previše junaka napokon uspeva izaći iz Hada i onda provode vreme u lenčarenju na Zemlji, zaboravljaju svoje dužnosti i samo uživaju što opet imaju tela."
 
  Još je malo vremena provedeno u razgovoru. Onda je došlo vreme da junaci nastave svoju potragu za Helenom.
 
  Marlowe


  1.


  Bio je velik dan u Londonu tog oblačnog, ali ugodnog 30. septembra 1588. kad je pozorište Rose u Southwarku ponovno otvoreno dramom Doktor Faustus, s Edwardom Alleynom u glavnoj ulozi. Ne samo da je ovo bila važna drama, u pogledu njenih budućih upozorenja, nego je to bila prva drama nakon što je jenjala nedavna pošast kuge. Ovo joj je dalo posebnu draž i osiguralo puno gledalište. Ljudi su došli rano, čak pre zore, dugi redovi vukli su se s mesta čak izvan grada, iz Graveslinesa, Swiss Cottagea, Hampton Courta, Shepherd's Milla, Reindeer's Heada, Haxbyja, Weltenshirea, i uporno hodali po upornoj kiši. Skelom i pešice su prelazili Temzu i London Bridge kako bi čekali trube koje će najaviti početak drame.
  Ranije tog jutra prije predstave, Mack i Mefistofeles su se sastali u taverni Utopljenog čoveka.
  "Gospodo!" uskliknuo je gostioničar. "Nisam video kad ste došli!"
  "To je zato jer si se hvatao s konobaricom", primetio je Mefistofeles.
  "Nije tako, gospodine! Celo sam vreme bio iza bara i polirao čaše i pričao s gospodaricom Henley koja nam priprema dnevne obroke."
  "Pašto ako nisi video kad smo došli?" pitao je Mefistofeles. "Veruješ da smo se ja i moj prijatelj magijom stvorili u tvojoj jadnoj gostionici?"
  "Ne, nikako, gospodine!" izjavio je gostioničar. "Ne trebaju vam nikakve vradžbine da biste došli na ovo mesto! Vrata su uvek otvorena i ja sam uvek spreman za posao! Što mogu doneti gospodi?"
  "Boca tvoje najbolje malvazije će savršeno odgovarati", rekao je Mefistofeles. "šta vi mislite, doktore?"
  Mack je dolazio k sebi jer je prelaz iz Firence u London bio vrlo brz, a njegova odeća, koju je Mefistofeles promenio usred leta, još uvek nije dobro pristajala. Ali pošto ga je Mefistofeles laktario, a gostioničar gledao otvorenih usta, brzo je povratio svoju urođenu živahnost.
  "Malvazija je u redu", složio se Mack. "I jesam li ono na polici primetio pitu s paunima?"
  "Jeste, gospodine", potvrdio je gostioničar.
  "Onda nam donesite i nekoliko komada toga", naručio je Mack i pogledao Mefistofelesa, jer nije bio u potpunosti siguran da je hrana uključena u putne troškove.
  "Da, i polovinu tvog najboljeg pšeničnog kruha", dodao je Mefistofeles. Umilno se nasmešio. "Je li doktor John Dee možda bio jutros?"
  "Još ne, gospodine", odgovorio je gostioničar. "Ali ubrzo će doći, nema sumnje, jer danas imamo njegovu omiljenu pitu s jeguljama i pire krompir, a on sigurno neće propustiti tu delikatesu, pogotovo što uskoro odlazi na dvor kralja Češke, ili nam barem tako kaže gospođa Glasina."
  "Možda će vam gospođa Glasina također reći da se moj prijatelj i ja žestoko naljutimo ako brzo ne dobijemo naručeno."
  "Pobrinuću se da vam se naručeno odmah donese!" izjavio je gostioničar. "Polly! Dolazi ovamo i posluži gospodu!" I rekavši to, žurno je otišao, barska krpa lepršala je iz stražnjeg džepa njegovih širokih hlača.
  "Gde je ovo mesto?" pitao je Mack čim su ostali sami. "I šta si učinio s Margaritom!"
  "Ostavio sam je u svojoj čekaonici u Čistilištu", rekao je Mefistofeles. "Ne treba ti žena za zadatak koji te danas očekuje. A što se tiče onog gde smo, ovo je London, dragi moj Fauste, godina je 1588., zanimljiva godina za Englesku, i tebe."
  "Za mene?" upitao je Mack. "Zašto to kažeš?"
  "To je godina i dan premijere čuvene drame temeljene na tvom životu. Govorim, naravno, o Tragičnoj istoriji  doktora Faustusa u kojoj glume earl od Nottinghama i jedinstveni Edward Alleyn u glavnoj ulozi. Ali ovo si sigurno saznao u Krakowu pomoću svojih nekromantskih čarolija."
  "Oh, da, naravno", prihvatio je Mack, uvek željan na ramena staviti naučnu halju. "Čuvena drama o meni! I ti si me doveo ovamo da je vidim! To je lepo od tebe, dragi moj Mefistofelese."
  Mefistofeles se namrštio. "Nisam te doveo ovamo kako bi sedeo u publici, cuclao naranču i pljeskao lažima pesnika. Ovde imaš posla."
  "Ma naravno", rekao je Mack. "Nisam ni mislio drugačije. Šta trebam da učinim?"
  "Slušaj", započeo je Mefistofeles, a onda odustao jer je Polly, konobarica, stigla s pitama s paunima, koje su u stvari bile s vrapcima, pšeničnim kruhom, koji se pokazao zobenim, i malvazijom koja nije bila ništa više od običnog vina iz Bordeauxa. Ipak, to je bilo najbolje što se mogli očekivati od puba uz reku u godini Španske armade, s kugom koja je besnela gradom i vojvodom Guiseom i njegovih trideset hiljada španskih veterana smeštenih u Scheveningenu kako reže preko Kanala. Mefistofeles i Mack su navalili s dobrim apetitom. U ovom trenutku Mefislofeles je odgurnuo svoj tanjir u stranu rekavši: "Sada me slušaj. Fauste, jer danas imaš posao koji moraš obavili."
  "Pretvorio sam se u uho", odgovorio je Mack, "i voljan sam učiniti ono što tražiš."
  "Christopher Marlowe je autor te drame", nastavio je Mefistofeles, "i večeras će biti u publici. A nakon predstave - koja će jako dobro proći - srest će se s određenim čovekom i razgovarati s njim."
  "Aha!" prihvatio je Mack, iako nije bio siguran gde ovo vodi.
  "Taj čovek", pričao je Mefistofeles dalje, "je Thomas Walsingham, stari Marloweov prijatelj. Thomasov otac, sir Francis, je državni sekretar Elizabete, engleske kraljice, a takođe je zapovednik tajne službe, pomoću koje će saznati namere raznih frakcija ove godine ratom opustošene Evrope."
  "Walsingham. U redu, skapirao sam", rekao je Mack, pokušavajući nešto zapamtiti iz obilja Mefistofelesovih reči. "Šta želiš da učinim tom tipu? Krađa mi dobro leži i mogu ti obećati -"
  "Ne, ne", odbio je Mefistofeles, "ne smeš ni dirnuti Walsinghama. Samo slušaj." "Dobro, slušam", uzdahnuo je Mack. "Walsingham će tražiti Marlowea da opet služi u tajnoj službi njegovog oca, kao što je činio proteklih godina. Marlowe će se složiti. To je činjenica. Ona vodi do Marloweove prevremene smrti. Ali u ovom slučaju, čim Marlowe i Walsingham završe razgovor potražićeš Marlowea i uveriti ga da ne učini tako."
  "Uveriću ga, u redu", složio se Mack. "Je li taj Marlowe vešt s oružjem? Pretpostavljam da bi bilo dobro da imam neko oružje za ovo. Znaš li gde mogu nabaviti dobru toljagu?"
  "Zaboravi toljagu", naredio je Mefistofeles. "Nijedan čovek nije silom uverio Marlowea, a ni uveravanjem također. Ne, demonstriraćeš mu koje će biti posljedice njegovog špijuniranja za Walsinghama."
  "A koje će to posledice biti?"
  "Pet godina od danas, 30. septembra 1593., Marlowe će otići u gostionicu s Ingramom Frizerom, Robertom Poleyjem i Nicholasom Skercsom. Prepiraće se s njima glede dokaza koje poseduje o njihovim izdajničkim delima počinjenim u korist Henrija III., francuskog kralja, i tražeći od njih da postanu kraljevski svedoci i prepuste se milosti Tajnog veća. Ti će ljudi to s prezirom odbiti, zgrabiti Marlowea i ubiti ga, a onda razglasiti da je Marlowe poludeo i napao jednog od njih, Frizera, koji ga je, sateran u ugao, slučajno ubio u samoodbrani. Time će Engleska i svet izgubiti svog vodećeg pesnika u njegovoj dvadeset devetoj godini, dok bi, da je živeo, mogao napisati mnoge dobre drame razotkrivajući težnje opšte pobožnosti."
  "Skapirao sam", rekao je Mack. "Želiš da taj Marlowe živi, zar ne?"
  "Oh, ne bih išao baš tako daleko da kažem da ja to želim. 
  "Naravno. Ali samo ako želiš. Takođe možeš ukrasti magično ogledalo doktora Deeja. Nema sumnje, čuo si za čuvenog doktora Deeja?" 
"Naravno", potvrdio je Mack. "Ali baš ga se sada nekako ne mogu setiti."
  "Doktor Dee je najpoznatiji nekromant i mag u Engleskoj, ime koje treba šaptom izgovarati, zajedno s onima Alberta Velikog i Kornelija Agripe. Elizabeta Engleska, ni manje ni više, zatražila je da joj napravi horoskop, a kraljica je poznata po svojoj tvrdoglavosti. Dee uskoro odlazi na dvor Rudolfa II. od Češke. I sa sobom će poneti magično ogledalo. Moraš nekako uzeti to ogledalo."
  "Šta će mi magično ogledalo?"
  "Oh, možeš ga upotrebiti kako bi uverio Marlowea da izbegne špijuniranje za Walsinghama. Kad ga pogleda, ogledalo će pokazati krvavi rezultat ako nastavi tim putem. Ako vidi vlastitu smrt to bi mu moglo promeniti mišljenje. Jesi li shvatio sve što sam ti rekao?"
  "Mislim da jesam", potvrdio je Mack. "Ali kako ću uzeti to ogledalo od doktora Deeja?"
  "Dragi moj momče," kazao je Mefistofeles, "ne možeš očekivati da obavim sav tvoj posao umesto tebe. Pitaj ga. Pokaže li se uporan, daj mu ovo." Mefistofeles je izvadio mali predmet iz unutarnjeg džepa plašta, zamotao ga u grimizni svileni rupčić i dao ga Macku. Onda je ustao i čvrsto omotao svoj dugi crni plašt oko sebe. "Onda, zbogom Fauste, čekam tvoje rezultate."
  Spremio se otići. Ali Mack gaje povukao za rukav.
  "Šta je?"
  "Ako bi Vaše Demonstvo bilo ljubazno podmiriti račun."
  "Nemaš svoje love?"
  "Možda će mi trebati. Ne zna na ovakvom zadatku može iskrsnuti."
  Mefistofeles je prezirno bacio šaku kovanica na sto i spremio se nestati. Onda je, setivši se kako treba održavati privid, izašao iz taverne i u blizini pronašao malu uličicu u kojoj njegov nestanak neće biti primećen. Mack je predmet zamotan u rupčić stavio u džep bez da ga je pogledao, onda je odbrojio tačan iznos od novca kojeg je Mefistofeles ostavio, ostatak spremio, raspitao se gde je kuća doktora Deeja i otišao.
  U susednom separeu, skriven visokim naslonom od Macka i Mefistofelesa, umotani lik se promeškoljio. Bio je to tip lisičjeg lica elegantno odeven u grimizno i zeleno, sa štirkanim ovratnikom. Azzie, jer to je bio on, zamišljeno je kuckao prstima po hrastovom stolu, a njegova duga gornja usna razvukla se u zlokobno cerenje.
 
  Kradimice je pratio Mefistofelesa, željan proniknuti tajanstveno ponašanje demona. Znači to je Mefistofelesova igra! Varanje! A sigurno postoji način na koji Azzie može iskoristiti to saznanje. Na trenutak je razmislio, a onda pomislio kako je pronašao način. U trenu je nestao iz taverne, pre no što je zapanjeni gostioničar mogao doneti račun. Neka za to praznoverni tupan krivi Marloweovog Fausta. Azzie je imao đavoljeg posla. Brzo se uspeo zvezdanim nebom, prema spiritualnim područjima gde je imao nešto zanimljivo reći određenoj bivšoj veštici koju je poznavao.
 
  2.

  "Ne bismo se trebali ovako sastajati", rekla je YIith i zabrinuto gledala uokolo. Ali izgledalo je kako nema zašto brinuti. Ovaj koktel bar, Mešani duh, unutar plavocrnih zidova Babilona, odmah kod ugla Baalovog hrama, bio je čuven po tome što je bio neutralno mesto gde su se operativci Dobra i Zla s vremena na vreme sastajali, menjali informacije i pokušavali podmititi jedni druge. Pošto su obe strane mislile kako su u prednosti što se tiče podmićivanja nijedna nije zabranila sastanke. Babilon je u tim vremenima dok se nisu doselili Hetiti i upropastili susedstvo, i pre no što ga je Aleksandar razorio za sva vremena kao i Tebu, bio dobro mesto za malo zabave. Bio je čuven po svojim muzičkim revijama, velikom zoološkom vrtu u kojem su životinje svih vrsta lutale u rajskom okruženju, svojim visećim vrtovima, koji su bili poput smrznutih Niagara vegetacije koja se rušila s gornjeg grada. Iako je ovaj podatak kasnije omalovažavan od ljubomornih Atenjana, Babilon je u tim danima bio intelektualno središte sveta, mesto gde su se Feničani i Židovi, Beduini i Egipćani, Perzijanci i Indijci, mogli sastati i veselo razgovarati u jednoj od brojnih kafana - jer Babilon je saznao veliku tajnu kavfe, espresso stil, ključala voda pritisnuta je kroz miomirisnu mešavinu velikim mehovima na kojima su radili Nubijci i Etiopljani koji su imali monopol nad trgovinom. Babilon je također bio prestolnica hrane, čijem šiš-ćevapu ništa nije bilo ravno, i čije je pecivo s grožđicama bilo čuveno čak do Asmare i dalje. A iznad svega, Babilon je bio veličanstveno prepun boje i spektakla, mesto sklono javnim festivalima i kraljevskim proslavama.
 
  "Opusti se, ne činiš ništa", rekao je Azzie. "Samo zato što smo na suprotnim stranama, ne znači da tu i tamo ne možemo izaći van i prepričati si najnovije tračeve."
 
  Ylith gaje pogledala nežno, ali i sa sumnjom. Azzie jest zgodan demon, u to nije bilo sumnje. Njegovo narančasto-crveno krzno bilo je kratko podšišano i bujno, njegov dugi, uski nos bio je jako elegantan, a njegove usne, iskrivljene i nasmejane, prečesto su dodirivale njene da bi ih mogla gledati potpuno nezainteresovano. Ipak, još joj je uvek bilo stalo do njega. Ali to nije bio jedini razlog zbog kog je prihvatila njegov poziv. Znala je kako je za njenu dušu dobro što mu odoleva; a uz to, uzbuđivalo ju je što oseća trnce ljubavi koja nije mogla biti, ljubavi koja je nedavno prenesena na anđela Babriela. Da, Babriel je uistinu bio dobar, i to je bilo dobro, što se dobrote tiče. Ali Ylith je u poslednje vreme počela osećati besmrtne žudnje, za koje se nadala kako nisu takođe i nemoralne.
  Okani se toga, devojko, ukorila se. Onda se obratila Azzieju: "Pa, šta ima novog?"
  "Ništa naročito", odvratio je Azzie uz izveštačeno sleganje ramenima. "Iste stare prevare i lažni dogovori. Znaš kakav je život demona."
  "Koga si u poslednje vreme prevario?" pitala je Ylith.
  "Ja? Nikoga. Za mene je bilo mirno, pošto su me Sile Koje Jesu u svojoj mudrosti odlučile ne zaposliti na trenutnom Milenijskom takmičenju."
  "Mefistofeles je sposoban demon, koliko čujem", napomenula je Ylith. "Nema sumnje da će obaviti dobar posao za Tvoju Stranu." "Nema sumnje. Pogotovo što poboljšava  lukavštine."
  "To je za očekivati. Nakon svega, on je demon."
  "Znam. Lukavštine su u redu. Ali pravo varanje nije, prema sporazumu."
  "Varanje?" ponovila je. "Sigurna sam kako Mefistofeles ne bi varao. Po svemu što sam čula, on je čestit demon."
  "Možda to onda nije bilo varanje", prihvatio je Azzie. "Možda sam krivo shvatio." Promeškoljila se i uspravila u stolcu. "Šta si krivo shvatio?"
  "Ma ništa", rekao je Azzie, dunuo je na nokte i počeo ih glancati svojim plamenocrvenim sakoom.
  "Azzie, prestani me zezati! Šta si video?"
  "Baš ništa. Načuo sam ..."
  "Šta?"
  "Načuo sam kako čestiti Mefistofeles daje upute Johannu Faustu, takmičaru u našoj igri Svetlosti i Tame."
  "Pa naravno da mu daje upute! Inače Faust ne bi znao što učiniti."
  "Sada predobro zna", ustvrdio je Azzie.
  "Prestani s tim nejasnim presentimentalnim naklapanjima! Reci mi na šta misliš?" "Mefistofeles bi Faust trebao ponuditi izbor, toačno?
  "To je opšte poznato."
  "Čuo sam kako je Faustu rekao koji bi tačno izbor trebao napraviti, i kako da ga obavi." "Hoćeš reći, savetovao je takmičara?" "Upravo to ti hoću reći. Zaboravi na slobodnu volju u ovom takmičenju, draga moja. Izvršava se Mefistofelesova volja."
  Zurila je u njega otvorenih usta. Azzie joj je prepričao Mefistofelesov i Mackov razgovor koji je prisluškivao u gostionici u Londonu, i kako je Mefistofeles savetovao čuvenom magu da spasi Marlowea, čak mu je i predložio kako da to učini.
  Azzie, ako samo želiš stvoriti frku ..."
  "Uvek sam spreman za to", priznao je Azzie. "Ali ono što sam ti rekao je apsolutna kamena istina, bez muljanja ili preuveličavanja." Ylith je neko vreme ćutala i razmišljala. Popila je dva gutljaja nektar frapea, ambrozijskog pića koje je nestalo s lica sveta kad je Aleksandar Veliki srušio zidine Babilona i uništio frape barove činom pogrešno primenjene makedonske pobožnosti. Onda je rekla: "Ako govoriš istinu, onda je to vrlo ozbiljno."
  "Nikad nisam ni mislio drugačije", rekao je Azzie. "Ali vidiš, ja sam ovde hendikepiran. Mefistofeles je na mojoj strani i za mene ne bi bilo dobro kad bih otišao Vrhovnom veću i izneo im njegovo varanje. A ipak, u meni, Ylith, kuca srce posvećeno istini i pravdi, baš kao i tvoje."
  "Kako to možeš reći?" zgrozila se Ylith. "Ti i tvoja vrsta dobrovoljno služite lažima i Zlu!"
  "Da. Ali to činimo u svrhu istine", rekao je Azzie i upotrebio paradoks kad obična istina nikad ne bi upalila. "Mi darkeri imamo vlastiti način."
  Zatresla je glavom, ali je njen smešak bio pun ljubavi. "Uvek si bio demon srebrnog jezika." "Demon koji neće lagati u službi lepote ne zaslužuje nositi ime Zla. Ali ono što sam ti rekao o Mefistofelesu je jednostavna istina, nepreuveličana."
  Ylith nije shvatala Mefistofelesove motive. "Ako spasi Marlowea," pitala je, "neće li to biti Dobra Stvar, pošto će to svetu dati još njegovih drama?"
  "To je jedan pogled na stvari", odgovorio je Azzie. "Ali pošto je Marlowe veliki bogohulnik svih dobrih stvari, njegove će nenapisane drame pre omalovažavati bit pobožnosti, nego je promovisati."
  "Azzie", rekla je Ylith, "dao si mi puno za razmišljati. Moram razmisliti štoa ću učiniti s ovom informacijom."
  "Čini što želiš", odvratio je Azzie. "Barem je moja savest čista. A sada, hoćemo li popit i nastaviti sa svojim poslom." Ylith je kimnula i popila frape. Onda su njih dvoje otišli.
  U susednom separeu promeškoljio se mali lik. Bio je odeven u visoke čizme, kožni kaput i nosio je dugu žutu bradu. "Ha, ha, moj dragi demone lisičjeg lica", rekao je Rognir - jer to je bio on. "U tom grmu leži zec, ha? Ipak, vidim kroz tvoju malu shemu, i vidim kroz vražji samointeres koji te vodi da izdaš vlastitu stranu kako bi došao do trenutnog probitka."
  Nakon posla s čišćenjem Veštičjeg sabata pod Azziejevim rukovodstvom, Rogniru ništa nije dobro išlo. Požurio je prema Montpellieru. Stigao je prekasno za dernek. Razne patuljčice su tamo bile i otišle. Uokolo je bilo puno praznih pivskih krigli, to je bilo sve. Krenuo je kući, naporno kopanje celim putem, a kad je stigao, otkrio je kako je neko provalio u njegovo zakopano blago i sve ukrao. Nije to bio Rognirov jedini trezor, naravno. Nijedan patuljak koji drži do sebe ne ostavlja sve bogatstvo u jednom trezoru. Ali gubitak ipak nije bio beznačajan, loša sreća ga je izjedala.
  Rognir je još uvek bio ljut na Azzieja zbog toga kako se prema njemu ponašao na Veštičjem sabatu. Od tada je bio ljut na demona i nadao se kako će pronaći nešto što bi mogao upotrebiti protiv njega; jer patuljci imaju izvrsno pamćenje i mogu biti ljuti na nekoga duže nego što planine mogu zadržati svoj izgled. Sada je protrljao svoje punašne ručice i razmišljao kako najbolje iskoristiti nedavno stečeno znanje. A onda mu je sinuo plan akcije, izašao je iz taverne i otišao u predgrađe Babilona gde je pronašao jedan od podzemnih patuljačkih tunela koje vode bilo gde i bilo kada. Gotova patuljačka rupa bila je ono što je trebao. Odjednom mu se žurilo.
 
  3.

  Haron je tog dana imao prilično zanimljiv tovar mrtvaca. Pokupio je trojicu ribara koja su se utopila blizu obale Sparte, a u podzemlje ih je donela iznenadna oluja koja je došla sa severa. Ribari su bili bez novca, ali su obećali plaćanje preko rođaka, Adelfija od Korinta, koji je imao novac u penzionom  fondu udruženja prevoznika mrtvih duša. Objasnili su da je obol* za svakog od njih položen na bankovni račun u Velikoj helenskoj štedno-kreditnoj u gornjem Korintu. Haron je jedino trebao u bilo koje vreme da navrati, ili da pošalje predstavnika s potrebnom dokumentacijom i mogao bi pokupiti novac za njihovu vožnju.
  Haronu se to nije sviđalo. Bio je staromodan. Lova na ulazu ili, pošto je ovo bio brod, lova na pramcu, bila je ono što je želeo. Sumnjao je kako ga ribari pokušavaju prevariti i voziti se besplatno. Ali bankar slatkog jezika među mrtvom posadom Haronovog broda, po imenu Ozimandijas, iako nije bio kralj kraljeva, koji je ubijen na Krfu tokom pobune koju su organizovali  helenski tajni agenti, pa je tako pao pod Haronov delokrug pre nego pod običaje vlastite zemlje, insistirao je da je priča u potpunosti istinita. Haron nije mogao pronaći argument protiv toga, ali mu se još uvek nije sviđalo. Naravno, čak je i on morao biti u toku s vremenom. U stranim lukama koje je posećivao kad je trebao popravljati čamac, ljudi nisu uzimali obole. Smešni novac, zvali su ih. U svakom slučaju, sve je sada bilo akademska rasprava. Bio je tu, nasukan na greben u Stiksu, na mestu gde uopšte nije trebalo biti kamenja.
  Bilo je to glasno mesto, mračno i močvarno, s tmurnim nebom i neprestanim povetarcem koji je zaudarao na mrtvu ribu. Mali, smećem prekriveni valovi udarali su njegov brod. U blizini obale nalazila su se mala deformisana stabla, a na nekoliko njih visili su mrtvaci koji su mahali rukama, preklinjući da ih skinu. Bilo bi to poput dolevanja vode u more, jer je Haron imao sve mrtve kojima je mogao baratati, njih dvadeset ili trideset naguranih na svom malom brodu. Sedeli su na pramcu i kartali nepotpunim špilom tarot karata. Izležavali su se na palubi, njihove ogavne košulje bile su raskopčane do sablažnjivih strukova, i brčkali noge u vodi ispod treće četvrti meseca. Napustili su nasukani brod i pljuskali po močvari i igrali vodeni polo pljesnivom starom glavom koju je donela voda.
  Haron je došao do Fausta i rekao: "Znaš, za sve si ti kriv. Šta ćeš učiniti u vezi toga?"
  "Nema ničega što mogu da učinim", odvratio je Faust.
  Faust je zatresao glavom. "To je najgora stvar koju možeš učiniti. Ne, to jednostavno moramo prebroditi."
 "To nam stalno govoriš", kazao je Haron. "No vreme prolazi, a mi smo još uvek nasukani ovde. Bolje ti je da prilično brzo nešto učiniš ili letiš u vodu."
  Faust je pogledao uzburkanu vodu. To bi gotovo bilo olakšanje. Dole u dubini je mogao videti ogromne oblike kako leno plivaju. Znao je da se pod Stiksom nalazi Ogromno kraljevstvo o kojem ljudi ništa ne znaju. Zamalo ga je dovodilo u iskušenje. Zašto ne odustati od ove beskrajne muke koja ništa ne donosi? Neka ga bace u vodu - šta ga briga? Kakvo bi zadovoljstvo bilo večno se utapati i pridružiti se ljigavim plivačima ovih tamnih voda?
  Ali se sabrao. On je Faust! A Faust se ne predaje očaju! To je za neznatnije ljude, ne za njega. Pronaći će izlaz iz ove situacije. A onda se pojavilo blago svetlucanje u zraku. Može li biti svetla čak i na Stiksu? Pogledao je u daljinu. Da, nešto se kretalo vodom. Kad je izašlo iz magle primetio je mali i čamac. U njemu je bio mali čovek koji je veslao moćnim zaveslajima. Haron je pogledao i uzviknuo: "ko bi, u ime Pakla, to mogao biti?"
  "Mislio si kako imaš Stiks samo za sebe, ha, Harone?" pitao je Faust.
  Čamac se približio Haronovom brodu. U njemu je bio Rognir, odeven u žutu jaknu i veliku gumenu kapu na svojoj velikoj kuštravoj glavi. "Hej ho!" viknuo je. "Imate li možda Fausta na brodu?"
  "Pa, u stvari, imamo", odvratio je Haron. "Ali ko si ti?"
  "Ja sam Rognir", predstavio se Rognir. "Dolazim iz potpuno drugog kraljevstva postojanja. Ali ja znam ko si ti. Ahoj, Harone! Zašto si parkiran ovde u pustoši?
 
  ____________ 
* obol (grč. obolos) - 1. sitan novac u staroj Grčkoj ( prinos; prim. prev.
___________


     Na svom sam putu video dokove i utovarne rampe prepune mrtvih duša. Plakali su za tobom, Harone, i imali su novac u rukama."
 "Prokletstvo," opsovao je Haron, "znao sam da pušim lovu. Tu sam, Rognire, jer je neka zla osoba bacila kletvu na moj brod, verujem da se zove kletva kormila, i moj dobri mali brod samo ide u krug i tako se nasukao na greben, jedini greben u krugu od sto pedeset kilometara, i ovde moj brod stoji i odbija krenuti. A što ti radiš ovde?"
  Rognir je objasnio kako je došao razgovarati s Faustom jer za njega ima važne vesti. "Prisluškivao sam demone", rekao je Rognir.
  "Možda poznaješ Azzieja Elbuba, demona, zlo stvorenje čak i po standardima Pakla?"
  "Sreo sam ga", potvrdio je Faust. "Pokušavao me skrenuti s mog puta, koji je da zauzmem svoje mesto u takmičenju Tame i Svetla i tako dobijem oprost za ljudski rod i večnu slavu za sebe. Ne samo to, dao mi je neispravnu Pogonsku čaroliju, jednu zaraženu Urokom, kao što sada vidim, koja je zaustavila Haronov brod."
  "Mislim da mogu učiniti nešto u vezi toga", izjavio je Rognir. "Drži. Probaj ovo." Dao mu je zapetljanu vrpcu.
  "Šta je to?" pitao je Faust.
  "Čarolija otpetljavanja. Raspetljaj čvor i bićete slobodni."
 
  4.


          Mack je prišao londonskoj kući doktora Deeja. Upitao je: "Jesi li sigurna da si sve shvatila?"
  "Mislim da jesam", rekla je Margarita. "Ali mi se ne sviđa."
  "Zaboravi na to. Samo učini kako sam ti rekao. Upaliće, veruj mi."
 
       Margarita je izgledala nesretno, ali prilično lepo. Njezina se smeđa kosa sjajila. Imala se vremena osvežiti pre no što ju je Mefistofeles doveo kako bi se pridružila Macku. Čak je i njezina zelena tačkasta pamučna haljina izgledala sveže i sjajno. Mack se pobrinuo da se pojavi u najboljem izdanju.
  Prišao je vratima čudne, nakrivljene stare kuće s kapcima na prozorima koji su činili da sliči mački koja spava. Bio je to opasan deo Londona. Na svakoj su se strani nalazili stožeri sumnjivih poslovnih preduzetnika, jer je ovo bio ozloglašeni okrug Tostingham, koji će kasnije biti napučen zbrkom džepara, zgubidana, propalica i pripadajućeg ološa. Ovde je čuveni doktor Dee sada stanovao. U svojoj je dnevnoj sobi doktor Dee, visok i koščat, odeven u doktorsku kutu, listao drevnu knjigu o čudesnoj i zaboravljenoj nauci. Zastao je i podigao pogled.
  "Kelly!" viknuo je.
  Na drugoj strani sobe, niski čovek širokih ramena podigao je pogled s klupka konca koje je otpetljavao. Edward Kelly, izuzetni medij - vidoviti Irac iz okruga Limenek, s krznenom kapom nabijenom na glavu - podigao je obrvu.
  "Da?" odazvao se.
  "Imam predosećaj nekoga na stepenicama", rekao je Dee.
  "Da odem videti ko je to?" pitao je Kelly.
  "Najpre prorekni, jer imam predosećaj o dvoje."
  
    Kelly je posegnuo preko stola i ispred sebe postavio čašu vode. Promešao je površinu navlaženim prstom, a onda koncentrisano gledao u nju. U njenim uzburkanim dubinama vidieo je stvaranje neobičnih oblika, krajičkom oka ugledao oblike i sene utopljenih stvari, šareno namotavanje i odmotavanje duhova koji su bili opipljivi poput tračaka dima. Takođe je čuo zvukove, jer ga je dar tako obuzimao. Pogledao je u vodu i video muškarca i ženu. Oko njih, vidljiva samo njegovim očima, treperila je maglica tajanstvenih događaja.
  "Dvoje ljudi prilazi vratima", obratio se Deeju. "Oni su neobičan par, iako nije lako reći otkuda potiče njihova neobičnost. Muškarac je visok i plavokos, žena smeđokosa i lepa. Izgledaju prilično pristojno."
  Ako tebi izgledaju dobro, onda ćemo ih videti", izjavio je Dee. "Bila je stvar samo u određenim osećajima koji su me zapljusnuli."
  "Pa zašto si pitao mene?" zanimalo je Kellyja. "Zašto nisi pogledao u svoje magično ogledalo i saznao sve o njima?"
  " Ogledalo je u drugoj sobi", odgovorio je Dee. "I ne vidim zbog čega si tako ljut."
  "Ja, ljut?" rekao je Kelly, namrštivši se. "Po čemu zaključuješ da sam ljut?"
  "Pa, izgledaš ljutito."
  "Zbog čega bih izgledao ljutito", pitao je Kelly, "kad se nemam zašto buniti? Nisam li pratio tebe i tvoj psihički cirkus širom Evrope? Nisam li glavna zvezda tvoje tačke s psom i ponijem? Ne obavljam li sav posao kako bi ti imao energije za uživanje u priznanjima?"
  "Hej, Edwarde", upozorio je Dee. "Ovo smo već prošli. Idi vidi goste."
  
      Tako gunđajući Kelly je otišao do vrata. Sluga nikad nije tu kad želite da učini nešto poput ovog. Nije trebalo puno proricanja kako bi se saznalo da je sluga u svojoj sobi pod strehom gde leči staru ranu iz rata koju je dobio pod Crnim Princem, ili je barem ispričao takvu priču. Kelly je pomislio na Irsku hodajući prema vratima, Irsku zelenu i močvarnu, s devojkama koje bi prošle pored njega na putu do stada ovaca koja su čuvale na padinama pokraj hladnog i blistavog mora. Razdražljivo je zatresao glavom. Prestani govoriti, Sećanje.
  Otvorio je vrata.
  "Bog", pozdravio je Mack. "Želimo razgovarati s doktorom Deejem, ako može."
  "Zašto želite videti doktora?"
  "To je samo za njegove uši."
  "I za moje uši, inače to njegove nikad neće čuti."
  "To je samo za njegove uši", ustrajao je Mack.
  Kelly je slegnuo ramenima i odveo ih u dnevnu sobu.
  "Nešto tajno i važno, tako kaže", obratio se Kelly Deeju.
  Mack je kimnuo doktoru i nasmešio se.
  "Zanima nas kupovina vašeg magičnog ogledala", rekao mu je.
  Dee je podigao svoje guste obrve.
  "Prodati moje magično ogledalo? Gospodine, vi ste sigurno poludeli! Moje ogledalo s moći proricanja nije za prodaju kao vreća konjske hrane. To ogledalo, moj dragi gospodine, bilo je objekat pohlepe u kraljevskim krugovima širom Evrope. Poljski kralj mi je za njega ponudio imanje u Wladiwilu, kompletno, sa seljačkom poslugom i divljim svinjama, i titulom grofa koja je uz njega išla, a kako bi zasladio pogodbu ubacio je i prelepu mladu groficu od Radzivilla čija je savršena stražnjica uzrokovala nemir i socijalne probleme daleko na zapad, sve do Wesera. Sa smeškom sam ga odbio, prezirnim smeškom, moj dragi gospodine, jer ponuditi samo zemaljske stvari za moje ogledalo koje predstavlja pogled u neviđeno kraljevstvo i može prognozirati buduće događaje, isto je kao ponuditi smeće za zlato."
  "To mi je jasno", kazao je Mack. "Ali ja dolazim s ponudom koju ne možete odbiti."
  "Ne mogu, stvarno? Da čujem vašu ponudu."
  Mack je izvadio grimizni svileni rupčić koji mu je Mefistofeles dao, u kojem je još uvek bio zamotan tajanstveni predmet. istorija  nam nije rekla štoa je to bilo, niti njegov tačan efekat na uobraženog i oholog doktora Deeja. Samo je jedna stvar sigurna. Nekih deset minuta kasnije Mack i Margarita su napustili Deejevu kuću i krenuli prema Southvvarku, magično je ogledalo bilo ispod Mackove ruke, smešteno u kožnoj futroli.

 
  5.

 Pozorište se polako punilo. Iako je bilo mesta za nešto manje od tristo osoba, hiljade su htele ući, privučene iz svih delova kraljevstva. Ovi su ljudi bili odeveni u svoju najbolju odeću. I muškarci i žene nosili su duge plašteve jer se ovog lepog septembarskog  poslepodneva u vazduhu osećala hladnoća. Publika je bila šarolika. Bilo je mnogo plemića s dvora, među njima lord Salisbury, lord Dunkirk, lord Cornwallis, lord Glavni Dželat i lord Faversham. Neki su došli sa suprugama, drugi s elegantnim ljubavnicama s lažnim dijamantima, dok su neki, oni najmlađi, poput lorda Dovera koji je imao samo osam godina, došli s roditeljima, ili tutorima, ili, kao u slučaju vikonta Delvillea, bolešljivog sedmogodišnjaka, sa svojim telesnim čuvarima - lekarima. Ovo su bili uglednici; ali većinu publike sačinjavali su obični ljudi: krupni trgovci tkaninama iz Meaching Rowa, visoki, mršavi apotekari iz Pali Malla i Cheapsidea, okrugli trgovci hranom s Piccadillyja, i čak običniji ljudi, neustrašive skitnice koje su užicarile kartu i nikoga nisu zvale gospodarom, vojnici na odmoru iz holandskih  ratova sa svojim fantastičnim kapama s perjanicama i kratkim rukavima. U gužvi je bilo više nego dovoljno sveštenika koji se nisu došli zabaviti, nego s ozbiljnom namerom, jer Faustus je navodno bogohulna drama i očekivali su da će dobiti dobar materijal za nedeljnu propoved. Svi su krenuli unutra, laktarili su se, vikali, pljuvali, kupovali naranče i male vrećice bombona od devojčura koje su prodavale takve stvari i zurili po pozorištu, koje je bilo malo i ovalnog oblika s redom loža sa svake strane, i povišenom pozornicom koja se pružala preko prvih redova publike. Baklje su treperile uz gromoglasnu buku engleskih glasova koji su dovikivali jedni drugima. "Ej, Harry!" "Oh, eno Saffron!" "Gledaj, dolaze Mélisande i Cuddles!" I slično.
  Ulaz za one bez propusnice bio je tri penija po glavi, jer ljudi lorda od Nottinghama nisu ovo radili besplatno. Ali ionako su platili i nije se čulo prigovora iz te rastrošne, lakomislene gomile, jer to je bio dan slavlja, a budućnost je bila neizvesna, jer ako se Španjolska armada iskrca, kao što su neki predviđali, i pobedi pomorske snage crvenokose kraljice, vaš novac neće vrediti ni pišljiva boba. Dole pored baklji sakupili su se gledaoci lošeg ukusa u svojim najboljim dvobojnim hlačama i šarenim jaknama kako bi pričali, pili i podbadali glumce.
  Uz zvuke truba, Edward Alleyn je izašao na pozornicu. Mladi Will Shakespeare, koji je već ćelavio, pribeležio je za svoju buduću predstavu kako su brbljavi mladi kicoši i njihove kreštave dame na trenutak zaćutali. Svetla od magnezija i nafte postavljena su na pozornicu u kositrenim posudama na tronošcima. Nedavno su zamenile stare uljne svetiljke u bakrenim posudama koje su dobro služile u predpozorišnim  danima. Donesene su iskre koje su ih upalile, te su tako prizvale pažnju publike. Mali sastav oboa počeo je temu iz Faustusa.
  Pozornica je predstavljala grad Wittenberg u prošlom veku. Bila je prilično realistična osim činjenice što je stražarska kula Draken gde će Faustus kasnije sresti Duha Zemlje bila ponešto čudno nagnuta ulevo, jer je scenografija još uvek bila u povojima i pravi potpornji za kulise pojaviće se tek početkom osamnaestog veka. Uzdizanje zavese popraćeno je podužim pročišćavanjem grla, ovo je bio vrhunac sezone prehlade, i šuškanjem đonova prekrivenih različitim supstancijama, ali većinom neravne i grube površine, jedina vrsta koju ste mogli očekivati u ovim danima predindustrijske proizvodnje. Njihova je grubost bila uzrok iritantnih zvukova koje su stvarali kad ste ih vukli preko ljuski jaja i kora naranči, i ljusaka semenki koje su prekrivale pod u toj godini kuge kad je puk bio lud za zabavom i voljan dobro platiti za nju.
  Predstava je upravo počinjala kad je Mack žurno stigao, i prošao redom mrmljajući isprike i seo na svoje mesto pomalo bez daha. Magično ogledalo, sigurno u svojoj kožnoj futroli, bilo je uz njega. Margarita ga je pratila i sela pored njega sa smeškom ženskog iščekivanja.
  "Nikad pre nisam gledala dramu", priznala je. "Je li lo isto kao sedenje kad se pričaju priče?"
  "Jako slično", odgovorio je Mack. "Samo što ovde ljudi glume priču umesto da je neko priča."
  "A ponekad i oboje", dodao je čovek pored njega.
  Mack se okrenuo. Čovek srednjih godina sedeo je pored njega, bio je krupan i rumenog lica, prodornih crnih očiju i vrlo inteligentnog izgleda.
  "Faust!" uzviknuo je.
  "Da", rekla je osoba. "A ti si smrdljivi prevarant."
  "Tišina", zatražio je mrzovoljan glas u redu ispred njih. "Zar ne vidite da je predstava počela?"
  Na pozornici je Edward Alleyn zakoračio napred, razmetljivo skinuo kapu i zauzeo pozu.
  "O tome ćemo razgovarati kasnije", obećao je Mack.
  Tiho!" siknuo je čovek ispred njih.
  Na pozornici je zbor završio uvodni govor. Edward Alleyn, u raskošnom grimiznom kostimu, s pozlaćenim krstom na prsima, je govorio: "Sada kad tmurna sena Zemljina, žudeći Orionov daždovit pogled videti..."
  "Nema teorije", rekao je Mack.
  Njihov je razgovor u ovom trenu prekinula publika koja nije bila zainteresovana za slušanje grube prepirke dvojice probisveta. "Začepi!"
  "Gurni si čizmu u usta!"
  "Daj ćuti!"
  I slični povici.
  Faust i Mack bili su prisiljeni ustuknuti, jer nijedan nije želeo da prava priroda stvari bude razotkrivena. Zato su krajičkom oka zurili jedan u drugoga dok su ih Margarita i Helena, svaka na svojoj strani, tapšale po rukama i šaptale im da ostanu mirni. Na pozornici su glumci prošli Faustusov dijalog sa Sedam Smrtnih Greha, koji su ostali na pozornici tužnih lica odeveni u šarene kostime, i nastavili do ulaska nekolicine đavola.
  Mackov je um radio svetlosnom brzinom, definisao je igru u koju je upleten i planirao idući potez. Bilo mu je jasno da ovde može više dobiti, a to znači više i izgubiti, nego što je u početku mislio, u Krakowu kad je provalio u Faustov stan i prihvatio Mefistofelesovu ponudu. Bila je istina da je pravi Faust ovde i da traži svoje; ali što je to značilo Macku? Mackova mu je stvarnost bila važnija od Faustove, i izgleda da ga je njegova stvarnost dovela do toga da postane Faust. Zbog toga ovaj drugi Faust, od koga je preuzeo ulogu, nema pravo na lik Fausta.
  Ipak, to će biti veliki problem. Trebao je način da ovo sredi, način da skine Fausta s dnevnog reda, šansu da nastavi raditi svoju stvar. Ako dopusti Faustu da ga sada zameni, šta će on biti?
  Prednost! Trebao je prednost! Naravno, to je bila bit svake vojne strategije - shvatiti kad ste u škripcu i tražiti - Izjednačenje. U tom se trenutku prisetio magičnog ogledala doktora Deeja koje mu je stajalo uz bok u svojoj kožnoj futroli.
  Shvatio je da bi pogledom u Deejevo magično ogledalo mogao videti budućnost, te bi tako znao što učiniti u ovom svom susretu s Faustom.
  Izvadio je ogledalo iz futrole, prikrio buku vukući noge po ljuskama semenki na podu i rekao Margariti: "Odvratno je kako održavaju ova mesta." Ogledalo mu je sada bilo u krilu.
  Baš kad se spremao pogledati u njega čula se eksplozija na pozornici praćena bljeskom paklenske vatre. Mack je već video to svetlo. Bilo je to Mefistofelesovo pojavljivanje.
  Visoki privlačni demon izašao je iz dima, poravnao svoje večernje odelo, otišao na sredinu pozornice, zurio u publiku i primetio Macka. "Ogledalo!" viknuo je.
  "Da, imam ga!" doviknuo je Mack. "Ne brini, ovde je."
  "Moraš ga uništiti!" naredio je Mefistofeles.
  "Molim?"
  "Smesta ga se reši! Upravo su presudili! Ako pogledaš u njega, upropastićeš takmičenje, pošto takmičari  ne smeju znati šta će se dogoditi. To bi naherilo rezultat, shvataš." U ovom je trenutku publika nesigurno međusobno mrmljala i često udisala parfem iz bočica koje su držali svojim prljavim rukama u čipkastim rukavicama. Đonovi presvučeni raznim materijalima bučno su šuštali po ljuskama semenki, u zvuku je bilo nešto zlokobno, neki čudan pod - ili nadzvuk, ili oboje, neka neverojatna bas nota ludila što će buknuti koja je delovala na uho poput užasnog i možda krvavog događaja koji čeka iza scene koja je srce svakog Čoveka iz kojeg će uskoro biti rođen.
  Vreme je za odlazak iz ove gomile. Mack je ustao i krenuo prema prolazu, bolje se izgubiti s ovog mesta pre no što se nešto dogodi - jer je osećaj da su pozorišta mesta gde se zlokobne stvari mogu dogoditi, pomisao koja je suvremenik samog prvog pozorišta, a možda je i ova premijera drame Doktor Faustus uzrok rađanja legende po kojoj se u  pozorištu lako može dogoditi nešto čudno i zastrašujuće. Margarita ga je pratila držeći se za njegov kaput kako se ne bi izgubila u gomili koja se počela kretati i komešati oko njih.
  Postojao je razlog za njihovu paniku. Jedan čovjek u publici, ne tako glup kao što je izgledao, prebrojio je glumce na sceni i vidieo kako njihov broj ne odgovara onome u programu. Kad je ovu informaciju preneo ostalima - "Na pozornici bi trebalo biti sedam đavola, ali ja vidim osam" - val nesigurnosti zapljusnuo je gledatelje. Naočale drvenih okvira hitro su nabijane na duge nosove, koji su tog dana prevladavali, dok su gledaoci proveravali programe. Ako je na sceni bilo previše đavola, jedan od njih je sigurno pravi. Nije im trebao Toma Akvinski da bi ovo shvatili. Svaka pametna osoba koja je na stvar gledala bez predrasuda, mogla je bez sumnje videti da je visoki, mršavi tip koji se iznenada pojavio, više ličio đavolu iz njihovih snova nego drugi tip, glumac u otrcanom crvenom pamučnom odelu i prevelikim papučama. Uvidevši to, iznenadno k-đavolu-izgubimo-se-odavde raspoloženje zahvatilo je publiku koja je počela ustajati i vući noge po ljuskama semenki, predigra stampeda prema izlazima.
  Osam đavola. A onda se pojavio deveti. Upravo se tada na pozornici pojavio doterani demon lisičjeg lica, odeven u belo odelo, bele mokasinke i s tirkiznim šalom, s naslikanom tibetanskom mandalom, omotanim oko vrata. Kad je gomila ovo vijela, malo je poludela.
 
  "Zadrži to ogledalo!" doviknuo je Azzie Macku. "Nikad ne možeš znati kad će se takav predmet pokazati korisnim. U svakom slučaju, treba ti za takmičenje!"
  "Ne, ne treba mu!" viknuo je Mefistofeles. "To je samo jedan od njegovih mogućih izbora."
  "Ko si onda ti da mu kažeš da to ne može izabrati?"
  "Nisam rekao ništa takvo", rekao je Mefistofeles. "Samo ga savetujem da ne pogleda u njega, jer bi predznanje upropastilo takmičenje, na zajedničku sramotu Tame i Svetla."
  Publika, zahvaćena praznovernom manijom brzim nizom uistinu čudnih događaja sa zlokobnim prizvucima, počela je paničariti. Odrasli su ljudi odguravali ženske košare napunjene najfinijim šunkama, pečenkama, svinjskim odrescima i sličnim sa svog puta prema najbližem izlazu. Band je uzalud počeo svirati kolo. Ostatak je bio ubrzani film.
 
  6.

  Dok se ovo događalo, patuljak Rognir sedeo je u patuljačkom javnom području i planirao frku. Pokušavao je odlučiti kako Azzieju smestiti najveću moguću frku. Ovo je bilo samo delomično jer je mrzeo demona lisičjeg lica. To je takođe bilo zato što je Rogniru predstavljalo istančani užitak kad bi bilo kojeg ponosnog demona srezao za broj-dva. Rognir nije voleo demone, posebno nije volieo demone lisičjeg lica, a ovog je najmanje voleo.
  Napraviti frku demonu! Rognir je samo radio ono što bi bilo koji pravi patuljak napravio kad bi dobio priliku. Sve što će nauditi demonu bilo je prihvatljivo. Ako pored toga patuljku može doneti profit, tim bolje.
  Problem je bio što nije bio siguran što znači informacija koju je načuo. Bilo je jasno da Azzie radi iza leđa drugog demona, Mefistofelesa. Ali kako? Šta radi? Šta smeraju ta dvojica? Šta je, uostalom, to Milenijsko takmičenje? (Patuljci su retko o velikim događajima obavešteni na vreme.) Rognir, koji je Mefistofelesu rekao šta se događa, smislio je novi plan. Sedeo je na otrovnoj gljivi kad mu je ideja naišla, vrlo velikoj narančastoj otrovnoj gljivi s jarko žutim tačkama, vrste koju jedino patuljak može jesti i preživeti. Ipak, Rognir nije jeo, premda su njegova usta postojano radila. Svedok koji bi se nagnuo bliže, mogao primetio bi kako patuljkovi zubi škrguću dok je očito bio u vrtlogu inspiracije.
  "Rekavši Faustu za te stvari, pa onda Mefistofelesu, bio sam zaista nestašan. Ali čini mi se kako mogu smisliti još jednu lukavštinu. Zato ću skoknuti do onih područja u ili blizu Empireja gde, priča se obitavaju, duhovi svetlosti ..." Ali pre no što je završio svoj govor njegova patuljačka čarolija se aktivirala i otišao je.
                                                                                   

Нема коментара:

Постави коментар