29. 6. 2022.

Joseph Heller, Kvaka 22 ( 6. Gladni Joe)

 

6. GLADNI JOE 


      Gladni Joe je izvršio normu od pedeset borbenih zadataka, ali mu to nije ništa vredelo. Bio je spremio stvari i opet čekao da krene kući. Noću ga je mučila jezovita mora koja je svima probijala uši i od koje niko u eskadrili nije mogao da spava, osim Huplea, petnaestogodišnjeg pilota, koji je slagao koliko mu je godina da bi mogao stupiti u vojsku, i koji je sa svojim mačkom spavao u šatoru s Gladnim Joeom. Huple je imao lagan san, ali je tvrdio da nije nikad čuo Gladnog Joea kako urla. Gladni Joe je bio bolestan. 

 - Pa šta onda? - mrndžao je doktor Daneeka ozlojeđeno. - Ja sam već bio na konju, kažem ti. Mlatio sam po pedeset hiljadarki na godinu, a gotovo sve to bez poreza, jer sam zahtevao od pacijenata da mi plaćaju u gotovu. Podupirao me najjači sindikat na svetu. I eto šta se dogodilo. Baš kad sam se spremao da počnem ozbiljno metati pare na stranu, morali su izmisliti taj fašizam i zaratiti se tako strašno da su čak i mene upleli u to. Moram se smejati kad čujem nekoga kao što je Gladni Joe kako se svaku noć dere iz sveg glasa. Zbilja se moram smejati. On da je bolestan? A šta on misli kako je meni? 

 Gladni Joe bio je odviše duboko ogrezao u vlastite nedaće da bi mario kako je doktoru Daneeki. Tu su bili šumovi, na primer. Slabi šumovi su ga razbešnjavali, i promukao je derući se na Aarfyja zbog vlažnog zvuka koji je proizvodio, kao da siše, kad je odbijao dimove na luli, na Orra zbog klepanja, na McWatta zbog praska koji je proizvodio kad god bi okrenuo kartu u igri ajnca ili pokera, na Dobbsa zbog cvokotanja zubima kad bi se, onako nespretan, udario u nešto. Gladni Joe je bio treperava, napeta masa pokretne razdražljivosti. Neprekidno tiktakanje sata u kakvoj mirnoj sobi udaralo je na muke njegov nezaštićeni mozak. 

 - Čuješ, mali - kazao je kasno jedne večeri Hupleu - ako hoćeš da spavaš u ovom šatoru, moraš raditi kao što ja radim. Moraš svake večeri spremiti svoj ručni sat u par vunenih čarapa i metnuti ga na dno svog sanduka na drugom kraju šatora Huple je prkosno isturio bradu da pokaže Gladnom Joeu da se s njim ne može samo tako postupati, a onda je učinio upravo ono što mu je bilo rečeno. 

 Gladni Joe bio je nervozan, ispijen nesretnik, sama kost i koža, sa žilicama što su se trzale i uvijale ispod prljavosive kože u pocrnelim dupljama iza očiju, poput sasečene zmije. Beše to sumorno, izrovano lice, čađavo od briga, kao napušteno rudarsko naselje. Gladni Joe je halapljivo jeo, neprestano glockao vrškove prstiju, mucao, zagrcavao se, češao se, znojio se, slinio i besomučno skakutao tamo-amo s nekim komplikovanim crnim foto-aparatom kojim je večito pokušavao snimati gole devojke. Snimke nisu nikad uspele. Uvek bi zaboravio staviti film u kameru, ili upaliti svetla, ili skinuti poklopac s otvora leće. Nije bilo lako nagovoriti gole devojke da poziraju, ali je Gladni Joe imao načina. 

 - Ja velik čovek - vikao bi. - Ja velik fotograf iz časopisa Life. Velika slika na ogromna velika naslovna strana. Si, si, si! Holivudska zvezda. Multi dinero. Multi rastave. Multi fuki-fuk po celi dan. 

 Malo je koja žena mogla odoleti takvom lukavuom oblagivanju, a prostitutke bi živo skočile na noge i brže zauzele bilo kakvu fantastičnu pozu koju bi on zatražio od njih. Njegova reakcija na njih kao seksualna stvorenja bilo je pomamno divljenje i obožavanje. One su bile divna, moćna, uzbudljiva očitovanja divote, sredstva užitka odviše snažna da bi se mogla izmeriti, odviše žestoka da bi se mogla podneti, odviše savršena da bi bila namenjena da služe nedostojnu, nevrednu muškarcu. Njihovu prisutnost u svojim rukama mogao je tumačiti samo kao kosmički previd koji će biti ubrzo ispravljen, pa je uvek bio prisiljen da ih telesno iskoristi koliko god može u ona dva-tri prolazna trenutka koliko je slutio da mu je podareno, pre negoli se neko ne doseti jadu i ugrabi mu ih. Nikad se nije mogao odlučiti bi li ih krčio ili fotografirao, jer je shvatao da ne može činiti i jedno i drugo u isto vreme. Zapravo je uviđao da jedva može činiti i jedno, toliko su mu bile skučene sposobnosti zbog neodoljive potrebe za hitnjom, koja ga je redovito obuzimala. Snimke nisu nikad uspele, a Gladni Joe ga nikad nije ni jednoj metnuo. Neobično je bilo to što je u civilu Gladni Joe doista bio fotograf časopisa Life. 

 On je sad bio heroj, najveći heroj Vazdušnih snaga, smatrao je Yossarian, jer je izvršio više borbenih zadataka nego i jedan drugi heroj Vazdušnih  snaga. Gladni Joe izvršio je prvi put letačku normu kad je svega dvadeset i pet borbenih zadataka bilo dovoljno da spremi svoje stvari, napiše sretna pisma kući i počne veselo hajkati narednika Towsera zapitkujući ga je li stigao nalog da ga pošalju natrag, u Sjedinjene Države. Dok je čekao, provodio je svaki dan klateći se ritmički oko ulaza u šator operativne službe, šaleći se bučno na račun svakoga ko bi prošao, i nazivajući u šali narednika Towsera šugavim kučkinim sinom kad god bi narednik Towser izvirio iz pisarnice. 

 Gladni Joe navršio je dvadeset i pet borbenih zadataka one nedelje kad su izvršili invaziju kod Salerna i kad je Yossarian ležao u bolnici zbog tripera, koji je ulovio pri niskom letu iznad neke pripadnice ženskog korpusa u grmlju Marakeša, kamo je letieo radi opskrbe. Yossarian se trudio svim silama da dostigne Gladnog Joe, i umalo ga nije dostigao leteći po šest puta u šest dana, ali mu je dvadeset i treći let bio do Arezza gde je poginuo pukovnik Nevers, i tada je bio najbliže povratku kući. Sutradan je došao pukovnik Cathcart, nadimljući se od silna ponosa u svojoj novoj odori, i proslavio preuzimanje zapovedništva povećanjem broja potrebnih borbenih zadataka od dvadeset i pet na trideset. Gladni Joe je izvadio stvari i ponovo napisao sretna pisma kući. Prestao je veselo hajkati narednika Towsera. Počeo je mrziti narednika Towsera svaljujući pakosno svu krivnju na njega, iako je znao da narednik Tovvser nije imao nikakve veze s dolaskom pukovnika Cathcarta ni sa zakašnjenjem naloga za otpuštanje, koji ga je pre sedam dana mogao već pet puta spasiti.

 Gladni Joe nije više mogao podneti da napeto iščekuje nalog za otpuštanje, pa bi klonuo čim bi izvršio još jednu normu. Kad god bi bio oslobođen borbenih zadataka, priredio bi veliku proslavu za mali krug svojih prijatelja. Razbijao je gr'oca viskija koji je uspeo kupiti na četverodnevnom kruženju kurirskim avionom svake sedmice, i smejao se, pevao, klatio se i vikao u slavlju pijane radosti dok nije više mogao bdeti, pa je mirno utonuo u san. Čim bi ga Yossarian, Nately i Dunbar spremiti u postelju, počeo bi urlati u snu. Ujutro bi izišao iz šatora satrven, plašljiv i obuzet osećajem krivice, izjedena okosnica Ijudskog zdanja što se pogibeljno klima na rubu propasti. 

 Mora se javljala Gladnom Joeu točno kao zvezde na nebu svake božije noći koju je provodio u eskadrili, za sve vreme groznog iskušenja kad nije išao na borbene zadatke i kad je iznova čekao nalog da ga pošalju kući, nalog koji nije nikako stizao. Dojmljive ljude u eskadrili, kao Dobbsa i kapetana Flumea, toliko je uzrujavalo urlanje Gladnoga Joea u snu da su i sami počeli urlati u snu, te su se prodorne prostote, koje su svake noći ispuštali iz svojih šatora u eskadrili, isprepletale u mraku isto onako romantično kao što se dozivaju na parenje ptice pevice s pokvarenim mislima. Potpukovnik Korn postupio je odlučno ne bi li sprečio nešto što mu se činilo da je začetak nezdrave tendencije u eskadrili majora Majora. Rešenje koje je našao bilo je da Gladni Joe upravlja kurirskim avionom tako da ne bude po četiri dana u nedelji u eskadronu, i taj je liek, kao i svi lekovi potpukovnika Korna, bio uspešan. 

 Kad god bi pukovnik Cathcart povećao broj zadataka i vratio Gladnog Joea na dužnost, mora bi prestala i Gladni Joe bi opet bio u normalnom stanju strahovanja i smeškao se od olakšanja. Yossarian je čitao smežurano lice Gladnoga Joea kao novinski naslov. Bilo je dobro kad je Gladni Joe izgledao loše, a strašno kad je Gladni Joe izgledao dobro. Naopak niz reakcija Gladnoga Joea bio je svima čudna pojava, osim Gladnom Joeu koji je uporno sve skupa poricao. 

 - Ko uopšte sanja? - rekao je kad ga je Yossarian zapitao što sanja.

 - Joe, zašto ne odeš  doktoru Daneeki? - savetovao mu je Yossarian. 

 - Zašto da idem k doktoru Daneeki? Nisam ja bolestan.

- A tvoja mora?

 - Kakva mora? - lagao je Gladni Joe. 

 - Možda bi ti on mogao pomoći? 

 - Nije mora ništa - odgovorio je Gladni Joe. - Svakog muči mora. 

 Yossarian je već pomislio da ga je ulovio. 

 - Svake noći? - upitao je. 

 - A zašto ne svake noći? - odvratio je Gladni Joe.

 I najednom je sve to postalo razborito. Zbilja, zašto ne svake noći? Bilo je razborito derati se u muci svake noći. To je bilo razboritije nego vladanje Applebya, koji se slepo pridržavao propisa, pa je naložio Kraftu da naloži Yossarianu da proguta svoje tablete atabrina pre leta preko mora, pošto Yossarian i Appleby nisu više govorili jedan s drugim. Gladni Joe bio je razboritiji i od Krafta koji je poginuo, koga je surovo gurnuo u propast nad Ferrarom motor što je eksplodirao, pošto je Yossarian po drugi put poveo svoje jato od šest aviona na cilj. Aviopuk je već sedmi dan za redom promašivao most u Ferrari, mada je bio opremljen uređajima za gađanje s pomoću kojih su se bombe mogle baciti u kacu s visine od hiljadu i dvesta metara, i mada je prošla cela nedelja otkako se pukovnik Cathcart dobrovoljno javio da će njegovi momci razoriti most u roku od dvadeset i četiri sata. Kraft je bio suvonjav, bezazlen dečko iz Pennsylvanije koji je želeo samo da bude omiljen, i komu je bilo suđeno da se razočara čak i u takvoj skromnoj i nevrednoj težnji. Umesto da bude omiljen, bio je mrtav, krvavo ugljevlje u barbarskoj gomili, i niko ga nije čuo u onim poslednjim dragocenim trenucima kad je avion bez jednog krila padao kao kamen. Živeo je kratko vreme ne čineći nikome zla, a onda se srušio u plamenu nad Ferrarom na sedmi dan, dok se Bog odmarao, kad je McWatt okrenuo avion i Yossarian ga poveo po drugi put na cilj, zato što se Aarfy zbunio pa Yossarian nije uspeo prvi put baciti bombe.

- Čini se da se zbilja moramo vratiti, je li? - rekao je McWatt neveselo preko unutrašnje veze. 

 - Čini se da moramo - reče Yossarian. 

 - Moramo li? - reče McWatt.

 - Aha. 

 - Ha, bože, šta se može! - sroči McWatt.

 I vratili su se dok su avioni u drugim jatima bezbrižno kružili u daljini, a dole svi gromoglasni topovi divizije Hermanna Göringa obasipali ovaj put granatama samo njih. 

 Pukovnik Cathcart bio je hrabar čovek i nikad nije oklevao da dobrovoljno javi svoje ljude za bilo koji cilj. Nije bilo cilja koji bi njegovu aviopuku bio suviše opasan da ga napadne, baš kao što u igri stolnog tenisa nije bilo lopte koja bi Applebyu bila suviše teška da je ukroti. Appleby je bio dobar pilot i natčovek u stolnom tenisu, imao je muve u očima i nikad nije izgubio ni jednog poena. Svega je dvadeset i jedan servis bio dovoljan Applebyu da obruka svakog protivnika. Njegova veština u stonom tenisu bila je legendarna, i Appleby je dobio svaku partiju koju je započeo, sve do one večeri kad se Orr podnapio džina s voćnim sokom i svojim reketom razbio Applebyu čelo, pošto mu je Appleby bio oštro vratio svih prvih pet servisa. Orr je bacio reket u njega, skočio na sto i zaleteo se na drugi kraj kao da skače udalj, i dočekao se nogama pravo na Applebyevu licu. Nastao je urnebes. Applebyu je bila potrebna gotovo cela minuta da se iščupa iz Orrovih uzvitlanih ruku i nogu i osovi se na noge držeći Orra pred sobom u vazduhu jednom rukom za košulju i spremajući se da ga drugom šakom usmrti, ali se u taj čas umešao Yossarian i istrgao mu Orra iz ruku. Bila je to veče iznenađenja za Applebya, koji je bio krupan kao Yossarian i isto toliko jak, i koji je svom snagom udario Yossariana, što je poglavicu Belog Halfoata proželo takvim radosnim uzbuđenjem da se okrenuo i raspalio pukovnika Moodusa po nosu, što je generala Dreedlea ispunilo takvim nežnim zadovoljstvom da je naložio pukovniku Cathcartu da izbaci kapelana iz oficirskog kluba i da poglavicu Belog Halfoata premesti u šator doktora Daneeke, gde će dan i noć biti pod lrksrdkim nadzorom da sačuva telesnu kondiciju, kako bi mogao opet raspaliti pukovnika Moodusa po nosu kad god to general Dreedle zatraži od njega. Katkad je general Dreedle dolazio specijalno iz štaba aviobrigade s pukovnikom Moodusom i bolničarkom samo zato da mu poglavica Beli Halfoat raspali zeta po nosu. 

 Poglavica Beli Halfoat bio bi mnogo radije ostao u automobilskoj prikolici u kojoj je stanovao s kapetanom Flumeom, ćutljivim, opsednutim eskadrilskim oficirom za informacije, koji je veći deo svake večeri provodio razvijajući fotografije što ih je snimio toga dana da ih razašalje sa saopštenjima za štampu. Kapetan Flume provodio je najviše vremena svake večeri radeći u svojoj tamnoj komori, a onda bi legao na ležaj držeći palce, s amajlijom oko vrata, i nastojao svim silama da ostane budan. Živeo je u smrtnom strahu od poglavice Belog Halfoata. Kapetan Flume bio je opsednut idejom da će se jedne noći, kad on bude čvrsto spavao, poglavica Beli Halfoat prišunjati njegovom ležaju i prefikariti mu vrat od uva do uva. Kapetan Flume saznao je za tu ideju od samog poglavice Belog Halfoata, koji se zaista jedne noći prišuljao njegovu ležaju, dok je on dremao, i prošištao mu zlokobno da će mu jedne noći, dok on, kapetan Flume, bude čvrsto spavao, on, poglavica Beli Halfoat, prefikariti vrat od uva do uva. Kapetan Flume se sledio buljeći razrogačenim očima pravo u oči poglavici Belom Halfoatu, koje su se pijano kresile svega nekoliko centimetara pred njim. 

 - A zašto? - protisnuo je jedva jedvice kapetan Flume.

 - A zašto ne? - beše odgovor poglavice Bijelog Halfoata. 

 Posle toga se svake noći kapetan Flume trudio da ostane što duže budan. Mora Gladnoga Joea bila mu je od neprocenjive pomoći. Slušajući napeto manijačko zavijanje Gladnoga Joea iz noći u noć, kapetan Flume ga je zamrzeo i zaželeo da se poglavica Beli Halfoat prišulja jedne noći njegovom ležaju i prefikari njemu vrat od uva do uva. Zapravo je kapetan Flume spavao kao zaklan gotovo svake noći i samo je sanjao da je budan. Ti su snovi o bdenju bili toliko uverljivi da se svako jutro budio posve iscrpljen i odmah ponovo zapadao u san. 

 Poglavica Beli Halfoat gotovo je zavoleo kapetana Flumea otkako se ovaj tako neobično preobrazio. Kapetan Flume je one noći legao u postelju kao nadobudna ekstravertirana ličnost, a sutradan je ujutro ustao iz nje kao pogružena introvertirana ličnost, pa je poglavica Beli Halfoat ponosno smatrao novoga kapetana Flumea za svoje vlastito delo. On nije uopšte kanio prefikariti kapetanu Flumeu vrat od uva do uhva. Pretnja da će to učiniti bila je za njega puka šala, isto kao i ono da će on umreti od upale pluća, i isto kao što je raspalio pukovnika Moodusa po nosu, ili kao što je izazivao doktora Daneeku na indijansko rvanje. Kad bi svake noći doteturao pijan do svog šatora, poglavica Beli Halfoat želeo je jedino da odmah zaspi, ali često nije mogao zaspati zbog Gladnoga Joea. Poglavicu Belog Halfoata podilazili su srsi od more Gladnoga Joea, pa je često poželeo da se neko ušulja u šator Gladnoga Joea, skine mu Hupleova mačka s glave i prefikari mu vrat od uva do uhva, kako bi se svi u eskadrili, osim kapetana Flumea, mogli pošteno naspavati. 

 lako je poglavica Beli Halfoat i dalje lupao pukovnika Moodusa po nosu za ljubav generala Dreedlea, svejednako je bio u nemilosti. U nemilosti je bio i major Major, komandir eskadrile, koji je to saznao u isti mah kad je saznao da je komandir eskadrile od pukovnika Cathcarta, koji je dotutnjao u eskadrilu u svom džipu s pojačanim motorom sutradan pošto je major Duluth poginuo nad Perugiom. Pukovnik Cathcart zaustavio je naglo džip koji je zacvilio nekoliko centimetara pred usjekom željezničke pruge, što ga je razdvajao od kosog igrališta košarke, s kojega su majora Majora najposle isterali udarcima nogama i šakama, i guranjem, i kamenjem momci koji su mu bili malne postali prijatelji. 

 - Vi ste novi komandir eskadrile - izderao se pukovnik Cathcart preko useka na njega. - Ali nemojte misliti da to šta znači, jer ne znači. To znači samo da ste novi komandir eskadrile. 

 I pukovnik Cathcart otprašio je isto onako naglo kako je i došao, okrenuvši džip tako da su se kotači strahovito zavrteli i posuli peskom majora Majora. Major Major se ukočio na tu vest. Stajao je bez reči, onako protegljast i nezgrapan, s izlizanom loptom za košarku u dugačkim rukama, dok je seme kivnosti koje je tako brzo posijao pukovnik Cathcart hvatalo koren u vojnicima oko njega, koji su s njim igrali košarku i koji su dopustili da se sprijatelji s njima koliko niko drugi pre toga. Beloočnice njegovih sanjarskih očiju raširile su se i ovlažile dok su mu se usta čeznutljivo i malodušno borila s poznatom, nesavladivom osamljenošću koja se opet širila oko njega kao zagušljiva magla. 

 Kao i svi ostali oficiri u štabu aviopuka, osim majora Danbyja, pukovnik Cathcart bio je zadojen demokratskim duhom: on je verovao da su svi ljudi jednaki, pa je stoga podjednako usrdno omalovažavao sve ljude izvan štaba aviopuka. Usprkos tome, verovao je u svoje ljude. Kao što im je često govorio u učionici, verovao je da su za najmanje deset borbenih zadataka bolji od svake druge jedinice, i smatrao da svi oni koji nemaju tu veru, koju je on usadio u njih, mogu ići do sto đavola. Ipak, jedini način na koji su mogli ići do sto đavola, kao što je Yossarian saznao kad je odleteo u posetu bivšem starijem vojniku Wintergreenu, beše da izvrše još deset borbenih zadataka. 

 - Ja to još ne shvatam - prosvjedovao je Yossarian. - Ima li doktor Daneeka pravo ili nema? 

 - Koliko je rekao? 

 - Četrdeset. 

 - Daneeka je rekao istinu - priznade bivši stariji vojnik Wintergreen. - Vi ne morate izvršiti više od četrdeset borbenih zadataka, što se tiče štaba Dvadeset i sedme zračne eskadre. 

 Yossarian je likovao. 

 - Onda ja mogu kući, nije li tako? Ja ih imam četrdeset i osam.

- Ne, ne možeš kući - ispravi ga bivši stariji vojnik Wintergreen. - Jesi li ti lud, šta ti je?

 - Zašto ne mogu? 

 - Kvaka 22. 

 - Kvaka 22 - Yossarian se zgranu. 

- Kakve to vražje veze ima s Kvakom 22? 

 - Kvaka 22 - odgovorio je doktor Daneeka strpljivo kad je Yossarian doleteo natrag na Pianosu s Gladnim Joeom - kaže da uvek moraš učiniti ono što ti zapovedi tvoj pretpostavljeni. 

 - Ali Dvadeset i sedma eskadra kaže da mogu kući kad navršim četrdeset borbenih zadataka. 

 - Ali ti ne kažu da moraš kući. A propisi, bogme, kažu da moraš izvršiti svaki nalog. U tome je kvaka. Sve kad bi pukovnik i kršio naredbu Dvadeset i sedme eskadre terajući te da izvršiš više borbenih zadataka, morao bi ih izvršiti, jer bi inače bio kriv što nisi izvršio njegov nalog. A onda bi ti štab Dvadeset i sedme zračne eskadre zbilja skočio za vrat. 

 Yossarian se skljoka od razočaranja. 

 - Onda zbilja moram izvršiti pedeset borbenih letova, je li? - protuži. 

 - Pedeset i pet - ispravi ga doktor Daneeka. 

 - Kako pedeset i pet? 

 - Pedeset i pet zadataka, koliko sad pukovnik zahteva od svih vas. 

 Gladnom Joeu kao da je pao kamen sa srca kad je čuo što kaže doktor Daneeka, a usne su mu se razvukle u osmeh. Yossarian je zgrabio Gladnog Joea za gušu i naterao ga da odmah odleti s njim opet do bivšeg starijeg vojnika Wintergreena 

- Šta bi mi napravili - upitao je poverljivim glasom - kad bih odbio da letim? 

 - Verovatno bismo te streljali - odgovorio je bivši stariji vojnik Wintergreen. 

 - Mi? - uzviknu Yossarian iznenađeno. - Kako to misliš mi? Otkad si ti na njihovoj strani? 

 - Ako tebe streljaju, šta misliš, na čijoj ću biti strani? - odbrusi mu bivši stariji vojnik Wintergreen. 

 Yossarian se lecnu. Pukovnik Cathcart ga je opet prešao.

                                                          

Нема коментара:

Постави коментар