27. 6. 2022.

Dan Brown, Da Vinčijev kod, Poglavlje 16, 17 , 18, 19

 




Poglavlje 16

  Sofi nije točno znala koliko će trebati Fašu da shvati da nije napustila zgradu. Videvši da je Langdon očigledno suviše uzbuđen, Sofi se pitala da li je učinila pravu stvar kada ga je saterala ovde u toalet.
  Šta sam drugo mogla da radim?
  Setila se tela svog dede, nagog i sa širom raširenim nogama i rukama na podu. Postojalo je vreme kada joj je značio sve na svetu - pa ipak se noćas iznenadila što ga gotovo i nije žalila. Jacques Sonijer je u stvari za nju bio stranac. Njihova veza je pukla u sekundi, jedne martovske večeri kada su joj bile dvadeset i dve godine. Pre deset godina. Sofi se beše vratila nekoliko dana ranije sa poslediplomskih studija u Engleskoj i greškom zatekla deda u nečemu što očigledno nije trebalo da vidi. Bio je to prizor u koji jedva da je i danas verovala.
  Da nisam videla svojim očima...
  Suviše se stidela i suviše je bila zapanjena da bi izdržala dedine mučne pokušaje da objasni. Smesta se odselila, uzevši ušteđeni novac i iznajmila mali stan sa cimerima. Zaklela se da nikada nikome neće reći šta je videla. Deda je očajnički pokušavao da dopre do nje, slao joj poruke i pisma, preklinjući je da se sastanu kako bi joj objasnio. Kako da objasni!? Sofi je odgovorila samo jednom - da mu zabrani da je ikada više pozove ili pokuša da se nađe sa njom u javnosti. Plašila se da bi njegovo objašnjenje bilo užasnije od samog događaja.
  Neverovatno, ali Sonijer nikada nije odustao. Deset godina joj je pisao uporno i sada su ta pisma stajala neotvorena u ladici njenog toaletnog stola. Dedi je služilo na čast što se nikada nije oglušio o njenu zabranu i nazvao je.
  Sve do danas poslepodne.
  "Sofi?" Glas mu je zvučao zapanjujuće umorno na njenoj sekretarici. "Postupao sam u skladu sa tvojom željom toliko dugo... i boli me što te zovem, ali moram da razgovaram sa tobom. Nešto strašno se dogodilo."
  Stojeći u kuhinji svog pariškog stana, Sofi prođoše žmarci kad ga je ponovno čula, nakon svih tih godina. Njegov nežan glas vratio je čitavu plimu uspomena iz detinjstva.
  "Sofi, molim te saslušaj me." Govorio joj je na engleskom, kao što je uvek radio kada je bila mala. Vežbaj francuski u školi. Vežbaj engleski kod kuće. "Ne možeš se zauvek ljutiti na mene. Zar nisi pročitala pisma koja sam ti slao svih ovih godina? Zar ne razumeš?" On zastade. "Moramo smesta da razgovaramo. Molim te ispuni svom dedu ovu jednu želju. Pozovi me u Luvr. Odmah. Verujem da smo ti i ja u velikoj opasnosti." Sofi je zurila u telefonsku sekretaricu. U opasnosti? O čemu je on pričao?
  "Princezo..." Dedov glas se gušio od osećanja koja Sofi nije mogla da odredi. "Znam da sam krio stvari od tebe i znam da me je to koštalo tvoje ljubavi. Ali bilo je to radi tvoje sigurnosti. Sada moraš da saznaš istinu. Molim te, moram da ti kažem istinu o tvojoj porodici."
  Iznenada, Sofi je mogla da čuje otkucaje vlastitog srca. O mojoj porodici? Sofini roditelji su poginuli kada je imala svega četiri godine. Kola su im sletela sa mosta u brzu reku. Njena baka i mlađi brat također su bili u kolima, i u samo jednom trenutku izbrisana je čitava Sofina porodica. Imala je isečke iz novina koji su to potvrđivali.
  Njegove reči su učinile da bolni nalet čežnje jurne kroz njene kosti. Moja porodica! U tom deliću sekunde Sofi je videla prizore iz sna iz kojeg se bezbroj puta budila kao mala: Moja porodica je živa! Vraćaju se kući! Ali, baš kao u njenom snu, slike nestaše.
  Tvoja porodica je mrtva, Sofi. Neće se vratiti kući.
  "Sofi..." govorio je deda sa telefonske sekretarice. "Godinama sam čekao da ti kažem. Čekao sam pravi trenutak, ali sada nema više vremena. Nazovi me u Luvr. Čim ovo čuješ. Čekaću ovde čitave noći. Plašim se da smo oboje u opasnosti. Ima toliko toga što treba da znaš."
  Poruka se završila.
  U tišini, Sofi je stajala drhteći. Činilo se da su prošli minuti. Dok je razmišljala o dedinoj poruci, samo jedna mogućnost je imala smisla, i ona shvati njegovu pravu nameru.
  Bio je to mamac.
  Očigledno, njen deda je očajnički želio da je vidi. Sve bi pokušao. Gađenje koje je osećala prema njemu se produbi. Sofi se pitala da nije možda obolio od smrtonosne bolesti i odlučio da pokuša sve čega bi mogao da se seti ne bi li je naterao da ga poslednji put poseti. Ako je bilo tako, mudro je odabrao.
  Moja porodica .
  Sada, dok je stajala u mraku toaleta u Luvru, Sofi je mogla da čuje odjek telefonske poruke od tog poslepodneva. Sofi, možda smo oboje u opasnosti. Pozovi me.
  Nije ga pozvala. Niti je planirala da to uradi. Sada, međutim, njen skepticizam bio je pred iskušenjem. Njen deda je ležao ubijen u svom vlastitom muzeju. I napisao je šifru na podu.
  Šifru za nju. U to je bila sigurna.
  Iako nije razumela značenje poruke, Sofi je znala da je kodirana priroda poruke dodatni dokaz da su reči namenjene njoj. Sofina strast prema kriptografiji koju je posjedovala bili su rezultat odrastanja sa Jacquesom Sonijerom - koji je i sam bio fanatik za šifre, igre reci i zagonetke. Koliko smo samo nedjelja proveli rješavajući kriptograme i ukrštene reci u novinama?
  Kada joj je bilo dvanaest, Sofi je mogla da reši ukrštene reči u Mondu bez ičije pomoći, a deda ju je usavršio u ukrštenim rečima na engleskom, matematičkim zagonetkama i zameni brojeva. Sofi ih je gutala. Na kraju je svoju strast pretvorila u profesiju postavši šifrant za Sudsku policiju.
  Noćas, kriptograf u njoj bio je primoran da se divi efikasnosti kojom je njen deda upotrebio jednostavnu šifru da spoji dva potpuna stranca – Sofi Nevo i Roberta Langdona.
  Pitanje je zašto?
  Na nesreću, iz zbunjenog pogleda u Langdonovim očima Sofi je videla da Amerikanac nema ništa bolju ideju o tome od nje. Sofi ponovno krenu u napad. "Vi i moj deda ste planirali da se nađete večeras. Zbog čega?"
  Langdon je izgledao iskreno zbunjen. "Njegova sekretarica je zakazala sastanak i nije navela nikakve posebne razloge, a ja nisam pitao. Pretpostavio sam da je čuo da ću držati predavanje o poganskoj ikonografiji u francuskim katedralama, da se interesovao za temu i mislio da bi bilo zabavno da se nađemo na piću.
  Sofi nije poverovala u to. Veza je bila labava. Njen deda je znao više o paganskoj ikonografiji od bilo koga na svetu. Kao izuzetno povučen čovek, ne bi baš uživao u ćaskanju sa nekim američkim profesorima ako za to nema jako važan razlog.
  Sofi duboko uzdahnu i ponovno poče. "Danas poslepodne me je deda nazvao i rekao mi je da smo on i ja u ozbiljnoj opasnosti. Da li vam to nešto govori?"
  Langdonove plave oči se sada smrknuše od zabrinutosti. "Ne, ali s obzirom na to što se upravo dogodilo..."
  Sofi klimnu. Imajući u vidu večerašnje događaje, bila bi luda kada se ne bi uplašila. Osećajući se iscrpljeno, ona ode do malog prozora na drugom kraju kupatila i bez reči pogleda kroz mrežu alarm-žice usađene u staklo. Bili su visoko - najmanje dvanaest metara.
  Uzdahnuvši, ona podiže pogled ka očaravajućoj panorami Pariza. Sa njene leve strane, preko Seine, osvetljena Eiffelova kula. Pravo napred, Trijumfalna kapija. A desno, visoko na valovitoj padini Monmartra, elegantna arabeskna kupola Svetog Srca,3 čiji je uglačani kamen sijao belo poput sjajnog svetilišta.
  Ovde, u najzapadnijem kraju krila Denon, prostrana ulica ka Trgu Karusel, postavljena u pravcu sever-jug, pružala se gotovo uz zgradu, a samo ju je jedan uzani ivičnjak razdvajao od vanjskog zida Luvra. Daleko ispod, uobičajeni karavan gradskih kamiona noćne dostave leno je stajao, čekajući da se promeni svetlo na semaforu.
  "Ne znam...", reče Langdon, prilazeći joj. "Vaš deda očigledno nešto pokušava da nam kaže. Žao mi je što sam od tako male pomoći."
  Sofi se okrete od prozora, osećajući iskreno žaljenje u Langdonovom dubokom glasu. Čak i uz svu nevolju koja ga je snašla, očigledno je želeo da joj pomogne. Učitelj u njemu, pomisli ona, pošto beše pročitala podatke koje je Sudska policija imala o osumnjičenom. Naučnik koga je očito ljutilo što nešto ne razume.
  To nam je zajedničko, pomisli Sofi.
 
  Kao šifrantkinja, Sofi je zarađivala za život tako što je pronalazila smisao u naizgled besmislenim podacima. Noćas je najbolja pretpostavka koju je smislila bila ta da Robert Langdon, znao on to ili ne, posjeduje informacije koje su njoj očajnički potrebne. Princezo Sofi, pronađi Roberta Langdona. Koliko je jasnija mogla da bude poruka njenog dede? Bilo joj je potrebno više vremena sa Langdonom. Vremena da misli. Vremena da zajedno reše ovu misteriju. Na nesreću, vreme im je isticalo.
  Gledajući u Langdona, Sofi se odluči na jedini mogući korak. "Bezu Faš će vas staviti u pritvor svakog trenutka. Mogu da vas izvedem iz ovog muzeja, ali moramo odmah da delujemo."
  Langdonove oči se razrogačiše. "Hoćete da pobegnem"
  "To je najpametnije što možete da napravite. Ako dopustite da vas Faš pritvori, provesćete nedelje u francuskom zatvoru dok se Sudska policija i Američka ambasada budu borile za pravo da vam sude. Ali ako vas izvedemo odavde i stignemo do ambasade, tada će vaša vlada zaštititi vaša prava dok ne dokažemo da nemate nikakve veze sa ovim ubistvom."
  Langdon nije bio ni izdaleka uveren. "Zaboravite! Faš ima naoružane čuvare na svakom izlazu! Čak i ako pobegnem, bežanje će me učiniti još sumnjivijim. Morate reći Fašu da je poruka na podu namenjena vama, i da moje ime ne znači da sam ubica."
  "To ću kasnije uraditi", reče Sofi brzo, "ali tek kad budete na sigurnom, u Američkoj ambasadi. Ona je samo na oko kilometar i po odavde, a moja kola su parkirana ispred muzeja. Baviti se Fašom odavde je suviše veliki rizik. Zar ne shvatate? Faš se večeras posvetio dokazivanju vaše krivice. Jedini razlog odlaganja vašeg hapšenja jeste to što se nadao da ćete reći ili učiniti nešto što će potvrditi njegove sumnje."
  "Upravo tako! Na primer, da pobegnem!"
  Mobilni telefon u džepu Sofinog džempera iznenada poče da zvoni.
  Verojatno Faš. Ona gurnu ruku u džep i isključi telefon.
  "Gospodine Langdon", reče ona brzo, "moram da vam postavim poslednje pitanje." I možda čitava vaša budućnost zavisi od njega."Poruka na podu sasvim sigurno nije dokaz vaše krivice, pa ipak je Faš rekao našem timu da je uveren da ste vi njegov čovek. Možete li se setiti bilo kog drugog razloga zbog kojeg bi on bio uveren da ste vi krivi?
  Langdon je ćutao nekoliko trenutaka. "Apsolutno ni jednog."
  Sofi uzdahnu. Što znači da Faš laže. Zašto, Sofi nije mogla ni da zamisli, ali to nije bilo bitno ovog trenutka. Ostajala je činjenica da je Bezu Faš odlučio da strpa Roberta Langdona iza rešetaka i to noćas, po svaku cenu. Sofi je želela Langdona za sebe, i zato se nametalo samo jedno rešenje.
  Moram da odvedem Langdona u Američku ambasadu.
  Okrećući se ka prozoru, Sofi pogleda kroz alarmnu žicu umetnutu u prozorsko staklo, niz vrtoglavih dvanaest metara do pločnika ispod. Skok sa ove visine bi Langdonu slomio noge. U najboljem slučaju.
  Ipak, Sofi donese odluku.
  Robert Langdon mora da pobegne iz Luvra, hteo to ili ne.
 
  Poglavlje 17

  Kako to mislite - ne javlja se?" Faš je bio u neverici. "Zovete je na mobilni, zar ne? Znam da ga nosi sa sobom."
  Kole je već nekoliko puta pokušavao da dobije Sofi. "Možda joj se ispraznila baterija. Ili ga je isključila."
  Faš je bio uznemiren još od telefonskog razgovora sa direktorom Kriptografije. Nakon što je spustio slušalicu, odmarširao je do Kolea i zahtevao da mu telefonom pozovu agenta Nevo. Kole nije uspeo, i Faš se osećao kao lav u kavezu.
  "Zašto su zvali sa Kriptografije?" usudi se Kole da upita.
  Faš se okrete. "Da nam kažu da nisu pronašli ništa na što bi se rana koja davi i demon koji čini zlo mogli odnositi."
  "I to je sve?"
  "Ne, identifikovali su brojeve kao Fibonacijev niz, ali sumnjaju da je to beznačajno."
  kole je bio zbunjen. "Poslali su agenta Nevo da nam to kaže."
  Faš odmahnu glavom. "Nisu poslali Sofi Nevo."
  "Molim?"
  "Direktor kaže da je, u skladu sa mojim naređenjem, okupio čitav tim da pogleda slike koje sam im poslao. Kada je agent Nevo stigla, bacila je jedan pogled na fotografije Sonijera i šifre i bez reči izašla iz kancelarije. Direktor nije bio iznenađen njenim postupkom jer je razumljivo zašto su je fotografije potresle."
  "Potresle? Nikada ranije nije na slici videla mrtvog čoveka?"
  Faš za trenutak ništa ne odgovori. "Nisam to znao, a izgleda da nije ni direktor sve dok ga kolega nije obavestio, ali čini se da je Sofi Nevo unuka Jacquesa Sonijera."
  Kole je ostao bez reči.
  "Direktoru nikada nije spomenula Sonijera, a on misli da je to zato što nije htela nikakav povlašten položaj zbog poznatog dede."
  Nije ni čudo što su je fotografije potresle. Kole jedva da je mogao da zamisli veću ironiju sudbine od ove koja je snašla mladu dešifrantkinju. Ipak, njeni postupci nisu imali smisla. "Ali ona je očigledno prepoznala brojeve kao Fibonačijev niz jer je došla ovamo i rekla nam to. Ne razumem zašto bi napustila kancelariju a da nikome ne otkrije da je provalila šifru."
  Kolu je padao na um samo jedan scenarij koji bi objasnio ovakav razvoj događaja: Sonier je napisao numeričku šifru na podu u nadi da će Faš uključiti kriptografe u istragu, a time i njegovu unuku. Što se ostatka poruke tiče, da li je Sonijer na neki način komunicirao sa svojom unukom? Ako jeste, da li joj je ta poruka nešto govorila? I kako se u sve to uklapao Langdon?
  Pre nego što je Kole stigao da o tome dalje razmišlja, tišinu napuštenog muzeja razbio je alarm. Zvuk je dolazio iz Velike galerije.
  "Alarme!" povika jedan od agenata, promatrajući podatke koji su mu stizali iz sigurnosnog centra Luvra. "Grande Galerie! Toilettes Messieurs!"
  Faš se okrete ka Koleu. "Gde je Langdon?"
  "Još uvek u toaletu!" Kole pokaza na treptuću crvenu tačku na laptopu.
  "Mora da je razbio prozor!" Kole je znao da Langdon neće daleko stići. Iako su požarni propisi u Parizu nalagali da se prozori iznad petnaest metara visine na javnim zgradama mogu razbiti u slučaju požara, izaći sa drugog kata Luvra bez ljestvi i kuke bilo bi ravno samoubistvu. Takođe, na zapadnom kraju krila Denon nije bilo ni drveća ni trave koji bi ublažili pad. Ispod prozora toaleta Trg Karusel se protezao u dve trake na svega pola metra od vanjskog zida. "Oh, bože", uzviknu Kole, promatrajući monitor. "Langdon ide ka ispustu prozora!"
  Ali Faš je već bio u akciji. Istrgnuvši revolver manurin MR-93 iz futrole pod pazuhom, kapetan je izjurio iz kancelarije.
  Kole je u neverici pratio na ekranu kako trepćuća tačka izlazi na prozorski sims i potom čini nešto potpuno neočekivano. Toaka se pomerila izvan kruga zgrade.
  Šta se događa? pitao se. Da li je Langdon vani na simsu ili...
  "Jesu!" Kole skoči na noge kada se tačka otisnu dalje od zida. Činilo se da signal za trenutak podrhtava, a potom se trepćuća toačka naglo zaustavi oko devet metara izvan kruga zgrade.
  Petljajući sa kontrolnim uređajima, Kole na ekranu izbaci plan Pariza i ponovno prilagodi GPS. Zumirajući, sada je mogao da vidi tačan položaj s kojeg je dopirao signal. Više se nije kretao. Ležao je nepomičan nasred Place du Carrousel.
 
  Langdon je skočio.4 

  Poglavlje 18


  Faš se sjurio u Veliku galeriju dok je Koleov radio-prijemnik ječao da nadjača udaljeni zvuk alarma.
  "Skočio je!" urlao je Kole. "Vidim signal vani, na Trgu Karusel! Izvan prozora toaleta! I uopšte se ne kreće! Isuse, mislim da se Langdon upravo ubio!"
  Faš je čuo reči, ali one nisu imale smisla. Nastavio je da trči. Činilo se da hodnik nema kraja. Dok je trčao pored Sonijerovog tela, usmeri pogled na pregrade na udaljenom kraju krila Denon. Alarm je sada postajao glasniji.
  "Čekajte!" Koleov glas ponovno zaječa preko radija. "Pomera se! Bože, živ je! Langdon se kreće!"
  Faš je i dalje trčao, proklinjući dužinu hodnika sa svakim korakom.
  "Langdon se brže kreće!" Kole je još uvek urlao preko radija. "Trči niz Karusel. Čekajte... povećava brzinu. Kreće se suviše brzo!" Stigavši do pregrada, Faš se provuče između njih, vide vrata toaleta i jurnu.
  Voki-toki se sada jedva čuo zbog alarma. "Mora da je u kolima! Mislim da je u kolima! Ne mogu da..."
  Koleove reči je zaglušio alarm kad Faš konačno provali u muški toalet sa uperenim revolverom. Mršteći se zbog piska koji je parao uši, on pretraži prostoriju.
  Kabine su bile prazne. Kupatilo takođe. Fašov pogled se istog trenutka usmeri ka razbijenom prozoru na drugom kraju prostorije. On potrča ka otvoru i pogleda preko ivice. Nigde nije video Langdona. Faš nije mogao da zamisli da neko rizikuje vratolomiju poput ove. Ako je skočio, mora da je teško povređen.
  Alarm konačno prestane, i Koleov glas se ponovno začu preko voki-tokija.
  "...kreće se ka jugu... brže... prelazi Seinu prekomosta Karusel!
  Faš se okrene nalevo. Jedino vozilo na mostu Karusel bio je ogroman dostavni kamion sa duplom prikolicom koji se udaljavao iz pravca Luvra ka jugu. Otvorena prikolica kamiona bila je prekrivena ceradom od vinila nalik ogromnoj visećoj ležaljci. Faša prođe drhtaj kada shvati. Taj kamion je verovatno stajao na semaforu upravo ispod prozora toaleta.
  Sulud rizik, reče Faš za sebe. Langdon nije mogao znati štoa kamion prenosi ispod cerade. Što ako je prevozio čelik? Ili cement? Ili čak otpad? Skok sa dvanaest metara? Ludost.
  "Tačka se okreće!" reče Kole. "Skreće desno ka mostu Sen-Per!"
  I zaista, kamion koji beše prešao preko mosta usporavao je i skretao desno, ka mostu Sen-Per. Dakle tako, pomisli Faš. Zapanjen, promatrao je kako kamion nestaje iza ugla. Kole je već radiom pozvao agente vani, šaljući ih u poteru. Patrolna kola su krenula, sve vreme izveštavana o lokaciji kamiona.
  Gotovo je, znao je Faš. Njegovi ljudi će opkoliti kamion za nekoliko minuta. Langdon nije imao kud. Vraćajući revolver u futrolu, Faš izađe iz toaleta i pozva radiom Kolea. "Dovezi mi kola. Hoću da budem tamo kada ga budemo hapsili."
  Dok je trčao natrag Velikom galerijom, pitao se da li je Langdon preživeo pad.
  Mada to nije bilo važno.
  Langdon je pobegao. Kriv po svim tačkama optužnice.
  Svega trinaest metara od toaleta, Langdon i Sofi su stajali u tami Velike galerije, leđa priljubljenih uz jednu od velikih pregrada koje su zaklanjale toalete od pogleda iz galerije. Jedva su uspeli da se sakriju pre nego što je Faš projurio pored njih, sa isukanim oružjem, i nestao u kupatilu.
  Poslednjih šezdeset sekundi proteklo je kao u snu.
  Langdon je stajao u toaletu odbijajući da beži zbog zločina koji nije počinio, kada je Sofi počela da proučava staklo prozora i žicu alarma koja je prolazila kroz njega. Potom je provirila na ulicu, kao da meri visinu.
  "Uz malo ciljanja, možete pobeći odavde", rekla je.
  Ciljanja? Osećajući se nelagodno, i on proviri kroz prozor toaleta.
  Na gornjem kraju ulice, ogroman kamion sa duplom prikolicom kretao se ka semaforu ispod prozora. Plava cerada od vinila bila je rasprostrta preko ogromnog prostora za tovar, pokrivajući teret. Langdon se nadao da Sofi ne misli ono što je izgledalo da misli.
  "Sofi, nema šanse da skočim..."
  "Izvadite uređaj za praćenje."
  Zbunjen, Langdon je petljao po džepu sve dok nije pronašao sićušni metalni disk. Sofi ga uze i istog trenutka ode do umivaonika. Zgrabi veći komad sapuna, postavi bubicu za praćenje povrh njega i potom palcem jako pritisnu kako bi ugurala disk u sapun. Kada je disk utonio u meku površinu, ona zatvori nastalu rupu.
  Predajući sapun Langdonu, Sofi izvadi tešku, cilindričnu kantu za otpatke koja se nalazila ispod umivaonika. Pre nego što je Langdon stigao da se pobuni. Sofi se zatrča ka prozoru, držeći kantu za otpatke ispred sebe kao bojnog ovna. Dno kante razbi staklo.
  Alarm se oglasi jačinom koja je parala uši.
  "Dajte mi sapun!" nadvikivala se Sofi sa alarmom.
  Langdon gurnu sapun u njenu šaku.
  Držeći ga na dlanu, ona baci pogled kroz razbijeni prozor na ogroman osamnaestotočkaš koji je čekao ispod. Meta je bila dovoljno velika - široka, nepomična cerada - i manje od tri metra udaljena od zgrade. Kad svetlo na semaforu poče da se menja, Sofi duboko uzdahnu i zavitla sapun u noć.
  Sapun pade na ivicu cerade, kliznuvši unutar prostora za tovar baš kad se svetio na semaforu promenilo u zeleno.
  "Čestitam", reče Sofi, povukavši ga ka podu. "Upravo ste pobegli iz Luvra."
  Bežeći iz muškog toaleta, kliznuše u senu taman kada Faš projuri pored njih.
  Sada, kada je požarni alarm utihnuo, Langdon je čuo zvuke policijskih sirena kako se udaljavaju od Luvra. Policijski egzodus. Faš je također odjurio. Velika galerija je ostala pusta.
  "Postoji stepenište za slučaj opasnosti na oko pedeset metara odavde, u Velikoj galeriji", reče Sofi. "Sada možemo da izađemo odavde."
  Langdon je odlučio da ne progovori više ni jednu jedinu reč te večeri. Sofi Nevo je bila đavolski pametnija od njega

  Poglavlje 19 


 Crkva Sen-Sulpis, priča se, ima najekscentričniju istoriju od svih zgrada u Parizu. Izgrađena na ruševinama drevnog hrama posvećenog egipatskoj boginji Izidi, imala je arhitektonsku osnovu koja se do u centimetar poklapala sa osnovom Notr Dama. Na ovom svetom mestu kršten je Markiz de Sad i Bodler, dok se Viktor Igo venčao u njoj. Semenište pri crkvi imalo je dugu istoriju neortodoksnosti i bilo je sastajalište brojnih tajnih društava.
  Večeras, u pećinolikom brodu crkve Sen-Sulpis bilo je tiho kao u grobu, dok je jedino slabi miris tamjana koji se zadržao od mise održane ranije te večeri, nagoveštavao život. U ponašanju sestre Sandrin, dok ga je uvodila u crkvu, Sajlas je osećao nelagodu. To ga nije iznenadilo. Bio je naviknut da je ljudima neprijatno u njegovom prisustvu.
  "Vi ste Amerikanac", rekla je. "Francuz poreklom", odgovori Sajlas. "Imao sam položaj u Španiji, a sada učim u Americi."
  Sestra Sandrin klimnu. Bila je mala žena, mirnih očiju. "I nikada ranije niste bili u Sen-Sulpis?"
  "Shvatam da je to samo po sebi greh."
  "Mnogo je lepša po danu."
  "Siguran sam u to. Ipak, zahvalan sam vam što ste mi pružili priliku da je vidim noćas."
  "Otac je tako zahtevao. Očigledno je da imate moćne prijatelje."
  Ni ne znate koliko, pomisli Sajlas.
  Dok je išao za sestrom Sandrin niz glavni prolaz između redova klupa, Sajlasa je iznenadila pustoš crkve. Za razliku od Notr Damovih raznobojnih freski, pozlaćenih ukrasa na oltaru i toplog drveta, Sen-Sulpis je bila gola i hladna, nalik asketskim katedralama u Spaniji. Nedostatak dekora činio je da izgleda prostranijom nego što jeste, i dok je podizao pogled ka zjapećoj rebrastoj lučnoj tavanici, zamišljao je da stoji ispod trupa ogromnog prevrnutog broda.
  Odgovarajući prizor, pomislio je. Brod bratstva imao je da bude zauvek prevrnut. Nestrpljiv da se baci na posao, Sajlas požele da ga sestra Sandrin ostavi samog. Bila je sitna žena koju je Sajlas veoma lako mogao savladati, ali zakleo se da neće primenjivati silu ukoliko to ne bude zaista neophodno. Ona je žena odore, i nije kriva što je bratstvo izabralo njenu crkvu za skrovište ključnog kamena. Nije je trebalo kazniti za tuđe grehe.
  "Neprijatno mi je, sestro, što su vas zbog mene probudili."
  "Ništa zato. U Parizu ste u prolazu. Treba da vidite Sen-Sulpis. Da li je vaše zanimanje za crkvu arhitektonske ili istorijske prirode?"
  "Zapravo, moje zanimanje je duhovne prirode."
  Ona se prijatno nasmeja. "To se podrazumeva. Samo sam se pitala odakle da počnemo obilazak."
  Sajlas oseti kako mu se pogled usredotočuje na oltar. "Obilazak nije potreban. Bili ste više nego ljubazni. Mogu sam da prođem okolo."
  "Uopšte mi nije teško", reče ona. "Na kraju krajeva kad sam već budna..."
  Sajlas se zaustavi. Stigli su do prednjeg reda, i oltar se nalazio na svega trinaest metara. Okrenu se svojim ogromnim telom sasvim prema sitnoj ženi i oseti kako je ustuknula pogledavši u njegove crvene oči. "Ne bih da zvučim neučtivo, sestro, ali nisam navikao da samo ušetam u Božju kuću i krenem u obilazak. Da li bi vam smetalo da me ostavite samog kako bih se pomolio pre nego što obiđem crkvu?"
  Sestra Sandrin je oklevala. "Oh, naravno. Sačekat ću vas u stražnjem delu crkve."
  Sajlas spusti nežnu ali tešku ruku na njeno rame i pogleda je sa visine.
  "Sestro, osećam se dovoljno krivim već zbog toga što sam vas probudio. Zahtevati da ostanete budni bilo bi suviše. Molim vas, vratite se u krevet. Mogu da uživam u vašoj crkvi i potom sam da izađem."
  Nije bila uverena. "Jeste li sigurni da se nećete osećati napušteno?"
  "UopŠTe ne. Molitva je usamljeničko uživanje."
  "Kako želite."
  Sajlas skloni ruku sa njenog ramena. "Lepo spavajte, sestro. Neka je mir Gospodnji sa vama."
  "I sa vama." Sestra Sandrin se uputi ka stepenicama. "Molim vas, zatvorite dobro vrata kada budete izlazili."
  "Sigurno hoću."
  Sajlas ju je promatrao kako odlazi. Potom se okrete i kleče, osećajući kako mu se pojas od kostreti usijeca u nogu.
  Dragi Bože, nudim ti posao koji danas obavljam...
 
 
  Čučeći u sjenci horskog balkona visoko iznad oltara, sestra Sandrin je kroz ogradu nemo promatrala monaha u ogrtaču koji je klečao. U duši je osetila iznenadni užas koji ju je sputao. U dieliću sekunde se zapitala da nije možda ovaj misteriozni posetilac neprijatelj na koga su je upozorili. Pitala se da li će večeras morati da izvrši naređenje koje je imala svih ovih godina.
  Odlučila je da ostane tamo, skrivena u tami, i prati svaki njegov pokret.
                                                               

                                                               Nsatavci:Romani u nastavcima 
 

Нема коментара:

Постави коментар