15. 6. 2022.

Dan Brown, Da Vinčijev kod, poglavlje 6 i 7

 



Poglavlje 6
 
     Jedva se provukavši ispod sigurnosne kapije, Robert Langdon je stajao tik unutar prolaza koji je vodio u Veliku galeriju. Netremice je zurio u grotlo dugog, dubokog kanjona. Na svakoj strani galerije izdizali su se goli zidovi visoki devet metara, isparavajući u tamu poviše njih. Crvenkasti sjaj osvetljenja presijavao se naviše, čineći da impresivna kolekcija Da Vincia, Ticijana i Karavađa, obešena o kablove koji su se spuštali sa tavanice, izgleda kao da neprirodno tinja. Mrtve prirode, religijske scene i pejzaži stajali su rame uz rame sa portretima plemstva i političara.
 
   Iako su se u Velikoj galeriji nalazila najpoznatija dela italijanske umetnosti koja je Luvr posedovao, mnogi posetioci su smatrali da je najupečatljiviji prizor koji ovo krilo nudi zapravo čuveni parket na podu. Složen od dijagonalno poredanih hrastovih daščica u zadivljujućoj geometrijskoj intarziji, pod je stvarao privremenu optičku varku - multidimenzionalnu mrežu koja je posetiocima pružala osećaj da lebde kroz galeriju na površini koja se kreće sa njima.
 
Dok mu je pogled kružio po obrascu parketa, Langdonove oči se iznenada zaustaviše na neočekivanom predmetu na podu, svega nekoliko metara sa njegove leve strane, ograđenom policijskom trakom.
 
Okrete se ka Fašu. "Da li je to... Karavađo na podu?"
 
Faš klimnu a da čak i ne pogleda.
 
Slika je, pretpostavljao je Langdon, vredela preko dva miliona dolara, pa je ipak ležala na podu poput odbačenog postera. "Kog đavola traži na podu!"
 
Faš ga ljutito pogleda. Prizor ga očigledno nije potresao. "Ovo je mesto zločina, gospodine Langdon. Ništa nismo dirali. Platno je strgnuo sa zida sam kustos. Na taj način je aktivirao alarm."
 
Langdon se osvrte ka kapiji, pokušavajući sebi da predstavi šta se dogodilo.

  "Kustos je napadnut u svojoj kancelariji, pobegao je u Veliku galeriju i aktivirao sigurnosnu kapiju tako što je strgnuo sliku sa zida. Kapija je istog trenutka pala, blokirajući pristup. To su jedina vrata koja vode u galeriju ili iz nje."
  Langdon je bio zbunjen. "Znači da je kustos zapravo zarobio svog napadača unutar Velike galerije?"
  Faš odmahnu glavom. "Sigurnosna kapija je razdvojila Sonijera od njegovog napadača. Ubica je bio sa druge strane, u hodniku, i pucao je u Sonijera kroz ovu kapiju." Faš pokaza na narančastu cedulju koja je visila na jednoj rešetki. "Ekipa kriminalističke tehnike pronašla je tragove metaka. Sonijer je umro ovde, sam."
  Langdon se seti fotografije Sonijerovog tela. Rekli su da je to sam sebi napravio. Usmeri pogled ka ogromnom hodniku koji se pružao ispred njih. "Pa gde je onda njegovo telo?"
  Faš ispravi svoju kopču za kravatu u obliku raspeća i poče da korača. "Kao što vam je verovatno poznato, Velika galerija je prilično dugačka."
  Tačna dužina je, ukoliko se Langdon ispravno sećao, iznosila oko 450 metara, što je dužina tri spomenika Washingtonu položena jedan iza drugog. Jednako zapanjujuća bila je i širina hodnika, u koji se veoma lako moglo smestiti par putničkih vozova. Središnji deo hodnika bio je istačkan ponekom statuom ili velikom porculanskom vazom, koje su služile da na ukusan način razdvoje kolone koje su se kretale duž jednog i drugog zida.
  Faš je ćutao, oštro koračajući desnom stranom hodnika, pogleda uprtog ispred sebe. Langdon je osećao da jurnjava pored svih tih remek-dela bez zastajanja predstavljala gotovo greh. Istina, ništa naročito se i nije moglo videti pod ovim svetlom, pomisli. Na nesreću, zamućeno grimizno svetlo prizivalo je sećanja na Langdonovo poslednje iskustvo pod sličnim osvetljenjem, u Vatikanskoj tajnoj arhivi. Ovo je bila druga uznemirujuća paralela koju je večeras uspostavio sa događajima u Rimu, kada je za dlaku izbegao smrt. Ponovno se seti Vitorije. Već mesecima je nije bilo u njegovim snovima. Langdon nije mogao da veruje da ga je od Rima delilo svega godinu dana; činilo se da su prošle decenije. Drugi život. Poslednje pismo od Vitorije dobio je u - razglednicu na kojoj je pisalo da ide na Javansko more kako bi nastavila svoje istraživanje iz primenjene fizike... nešto oko upotrebe satelita u praćenju migracija mantaraža. Langdon se nikada nije zavaravao da bi žena kakva je Vitorija Vetra mogla sa njim sretno živeti u studentskom gradu- međutim, njihov susret u Rimu je u njemu pokrenuo čežnju za koju nikada nije ni pomislio da bi ga mogla spopasti. Sklonost ka samačkom životu koju je gajio čitavog svog života i jednostavnim slobodama koje je takav život omogućavao nekako je bila uzdrmana... zamenjena neočekivanim osećajem praznine za koji se činilo da raste tokom prethodne godine.
  Nastaviše oštro da koračaju, pa ipak Langdon još uvek nije vidio leš. "Jacques Sonijer je otišao ovoliko daleko?"
  "Gospodin Sonijer je primio metak u stomak. Umirao je veoma sporo. Možda petnaest ili dvadeset minuta. Očigledno je bio čovek velike snage." Langdon se okrenu, zaprepašten. "Sigurnosti je bilo potrebno petnaest minuta da stigne?"
  "Naravno da ne. Osiguranje Luvra je reagovalo istog momenta kada se oglasio alarm i otkrilo da je Velika galerija zapečaćena. Kroz kapiju, čuli su kako se neko kreće na drugom kraju hodnika, ali nisu mogli videti ko. Vikali su, ali niko nije odgovarao. Pretpostavljajući da to može biti samo kriminalac, sledili su procedura i pozvali Sudsku policiju. Zauzeli smo pozicije u roku od petnaest minuta. Kada smo stigli, podigli smo barikadu dovoljno da se provučemo ispod, i poslali tuce naoružanih agenata unutra. Pročešljali su galeriju čitavom dužinom kako bi uljeza saterali u tesnac."
  "I?"
  "I unutra nisu našli nikoga. Osim..." Pokaza dalje niz hodnik. "Njega."
  Langdonov pogled pratio je Fašov ispruženi prst. Isprva mu se učini da Faš pokazuje na veliku mramornu skulpturu nasred hodnika. Međutim, iza skulpture, tridesetak metara niz hodnik, jedan jedini snop svetlosti na pokretnom stubu obasjavao je pod, stvarajući golo otok bele svetlosti u tamnogrimiznoj galeriji. U središtu svetlosnog snopa, poput insekta pod mikroskopom, leš kustosa ležao je nag na podu.
  "Videli ste fotografiju", reče Faš, "stoga ovo ne bi trebalo da predstavlja iznenađenje."
  Langdona prođe duboka jeza dok su se približavali telu. Pred njim se nalazio jedan od najneobičnijih prizora koji je ikada video.
  Bledi leš Jacquesa Sonijera na parketu izgledao je baš kao na fotografiji. Dok je stajao nad telom i žmirkao pod oštrim svetlom, Langdon se sa čuđenjem seti da je Sonijer proveo poslednje minute svog života nameštajući tijelo u ovako neobičan položaj.
  Sonijer je bio u izuzetnoj formi za svoje godine... i svi mišići jasno mu se očitavali. Beše skinuo svaki delić odeće, uredno je složio na pod i legao na leđa u središtu širokog hodnika, savršeno u ravni sa uzdužnom osom prostorije. Ruke i noge su mu bile širom raširene, poput čoveka čije telo tegli i čereči neka nevidljiva sila.
  Baš ispod Sonijerove grudne kosti, krvava mrlja označavala je mesto gde je metak ušao u telo. Rana je krvarila iznenađujuće malo, ostavljajući samo lokvicu potamnele krvi.
  Kažiprst leve ruke također mu je bio krvav, jer ga je očigledno bio umočio u ranu kako bi učinio ono što je najviše uznemiravalo na čitavoj ovoj sumornoj samrtnoj postelji; koristeći ličnu  krv kao mastilo a svoj vlastiti nagi stomak kao platno, Sonijer je nacrtao jednostavan simbol na svome telu - pet pravih linija koje se seku kako bi formirale petokraku zvezdu.
  Pentagram.
  Krvava zvezda, čije je središte predstavljao Sonijerov pupak, čitav leš je obavijala aurom izrazite morbidnosti. Fotografija koju je Langdon video bila je dovoljna da zaledi krv u njemu, ali sada, kada je vidieo prizor uživo, osećao je duboki nemir.
  Sam sebi je to napravio.
  Gospodine Langdon?" Fašove tamne oči ponovno se usredotoče na njega.
  "To je pentagram", reče Langdon dok mu je glas šuplje odzvanjao u ogromnom prostoru. "Jedan od najstarijih simbola na zemlji. Koristio se i četiri hiljade godina pre naše ere."
  "A šta on znači?"
  Langdon je uvek oklevao kada bi mu postavili ovo pitanje. Reći nekome šta simbol "znači" bilo je kao reći nekome kako bi trebalo da doživi pesmu. Bela kapuljača Klu kluks klana prizivala je slike mržnje i rasizma u Sjedinjenim Državama, a ipak je isti kostim imao značenje duboke religiozne vere u Španiji. 
  "Simboli imaju različita značenja u različitim kontekstima", reče Langdon. "U osnovi, pentagram predstavlja paganski religiozni simbol."
  Faš klimnu glavom. "Kult đavola."
  "Ne", ispravi ga Langdon, istog trenutka shvativši da je morao bolje odabrati reči.
  Danas je termin paganski postao gotovo sinonim za obožavanje đavola - što je ogromna zabluda. Koreni te reči zapravo su dosezali do latinskog paganus, što je termin koji se odnosio na stanovnike sela. "Pagani" su bukvalno predstavljali neindoktrinirano seosko stanovništvo koje se držalo starih, ruralnih religija obožavanja prirode. Zapravo, toliko je snažan bio strah Crkve od onih koji su živeli u ruralnim villes da je nekada bezopasna reč za "seljanina" - villain - dobila novo značenje zle duše.
  "Pentagram", razjasni Langdon, "jeste prethrišćanski simbol povezan sa obožavanjem prirode. Drevni ljudi su zamišljali da je njihov svet podeljen na dve polovine - mušku i žensku. Njihovi bogovi i boginje radili su kako bi očuvali ravnotežu snaga. Jin i jang. Kada su se ženski i muški princip nalazili u ravnoteži, na svetu je vladala harmonija. Kada bi se ta ravnoteža poremetila, nastupao je haos."       
     Langdon pokaza na Sonijerov stomak. "Ovaj pentagram predstavlja žensku polovinu svih stvari na svetu - to je koncept koji istoričari religije nazivaju 'svetim ženskim principom' ili 'ženskim božanstvom'
  Sonijer bi, bolje od drugih, ovo svakako znao."
  "Sonijer je na svom stomaku nacrtao simbol boginje?"
  Langdon je morao da prizna da to izgleda čudno. "U najužoj interpretaciji, pentagram predstavlja simbol Venere - boginje ženske seksualne lepote i ljubavi."
  Faš je promatrao nagog čoveka, potom zagunđa.
  "Svaka religija je zasnovana na božanskom poretku u prirodi. Boginja Venera i planeta Venera bile su jedno išlo. Boginja je imala svoje mesto na noćnom nebu i bila je poznata kao - Venera, Istočna zvezda, Ištar, Astarte - što su sve moćni ženski koncepti povezani sa Prirodom i Majkom Zemljom."
  Faš je bio uznemireniji nego na početku - kao da mu se na neki način više dopadala ideja o obožavanju đavola.
  Langdon odluči da mu ne priča o onome što je ljude najviše zaprepaštavalo kada je reč o pentagramu – o grafičkom poreklu njegove povezanosti sa Venerom. Kao mlad student astronomije, Langdon je bio zapanjen kada je otkrio da kretanje planete Venere iscrtava savršen pentagram na ekliptičnom nebu svakih osam godina. U antičko doba, ljudi su bili toliko zapanjeni kada su otkrili ovaj fenomen, da su Venera i njen pentagram postali simboli savršenstva, lepote i cikličnih svojstava seksualne ljubavi. U čast magije Venere, Grci su prema njenom osmogodišnjem ciklusu organizovali svoje Olimpijske igre. Danas malo ljudi zna da moderne Olimpijade još uvek slede obrazac Venerinog poluciklusa. Još su malobrojniji oni koji znaju da je petokraka zvezda umalo postala zvanični olimpijski simbol, da u poslednjem trenutku - pet krakova zvezde nisu zamenjeni sa pet krugova koji se međusobno presecaju kako bi na bolji način odrazili duh međusobne povezanosti i harmonije ovih igara.
  "Gospodine Langdon", naglo reče Faš. "Očigledno je da se ovaj pentagram takođe mora odnositi i na đavola. Vaši američki horor filmovi to veoma jasno stavljaju do znanja."
  Langdon se namršti. Hvala, Hollywoode. Petokraka zvezda je sada bukvalno bila kliše u filmovima o sotonskim serijskim ubicama, i nalazila se obično nažvrljana na zidu stana nekog sotoniste, zajedno sa drugim navodno demonskim simbolima. Langdona je uvek nerviralo kada bi video simbol u tom kontekstu; pravo poreklo pentagrama bilo je zapravo izrazito božansko.
  "Uveravam vas da je", reče Langdon, "usprkos tome što vidite na filmovima, demonska interpretacija pentagrama istorijski netačna. Prvobitno značenje ženskog principa jeste ispravno značenje - međutim, simbolizam pentagrama iskrivljen je kroz vekove. U ovom slučaju, kroz krvoproliće."
  "Nisam siguran da vas pratim."
  Langdon baci pogled na raspeće koje je Faš nosio, ne znajući kako da sroči ono što je imao da kaže. "Crkva, gospodine. Simboli su veoma otporni, ali pentagram je promenjen od strane rane Rimske katoličke crkve. U okviru kampanje Vatikana da istrebi sve paganske religije i mase preobrati u hrišćanslvo, Crkva je blatila paganske bogove i boginje, a njihov božanski simbol preobraćen je u simbol zla."
  "Nastavite."
  "Ovo je veoma uobičajena aktivnost u vremenima prevrata", nastavi Langdon. "Sila koja dolazi na vlast će zadržati postojeće simbole i vremenom ih degradirati u pokušaju da izbriše njihovo značenje. U borbi između papinskih i hrišćanskih simbola, pagani su izgubili; Posejdonov trozubac pretvoren je u đavolje vile, šiljasti šešir mudrih žena postao je simbol veštice, dok je Venerin pentagram postao znak đavola." Langdon zastade. "Na žalost, vojska Sjedinjenih Država takođe je izopačila značenje pentagrama; sada je to naš najistaknutiji simbol rata. Slikamo ga po našim borbenim avionima i stavljamo na ramena naših generala." Toliko o boginji ljubavi i lepote.
  "Zanimljivo." Faš pokaza glavom na leš raširenih ruku i nogu. "A položaj tela? Šta zaključujete na osnovu toga?"
  Langdon sleže ramenima. "Položaj jednostavno dodatno ističe pentagram i žensko božanstvo."
  Faš se namršti. "Molim?"
  "Dupliranje. Ponavljanje simbola je najjednostavniji način da se njegovo značenje pojača. Jacques Sonijer se postavio u oblik petokrake zvezde." Ukoliko je jedan pentagram dobar, dva su još bolja.
  Fašov pogled je sledio pet kraka koje su činili Sonijerove ruke, noge i glava, ponovno prelazeći rukom preko zalizane kose. "Zanimljiva analiza." Zastade. "A nagost" On zagunđa dok je izgovarao tu reč, zgađen nad prizorom ostarelog muškog tela. "Zašto je skinuo svu odeću?"
  Prokleto dobro pitanje, pomisli Langdon. Upravo isto se i sam pitao od kako je prvi put video polaroidni snimak. Najbolja pretpostavka koju je imao bila je da je nago ljudsko obličje još jedno pozivanje na Veneru - kao simbol božanske prirode ljudske seksualnosti. Iako je moderna kultura izbrisala mnoge oblike povezanosti Venere sa muškim i ženskim telesnim sedinjavanjem, oštro etimološko oko još uvek je moglo da primeti ostatke originalnog značenja Venere u reči "venerično". Langdon odluči da ne zalazi u to.
  "Gospodine Faš, očigledno ne mogu da vam kažem zašto je gospodin Sonijer nacrtao taj znak na sebi, niti zašto je zauzeo takav položaj, ali ono što mogu da vam kažem jeste to da bi čovjek poput Žaka Sonijera pentagram smatrao simbolom ženskog božanstva. Korelacija između ovog simbola i svetog ženskog principa povjesničarima umjetnosti i simbolozima veoma je poznata."
  "U redu. A to što je ličnu  krv upotrebio umesto mastila?"
  "Očito je da nije imao ništa drugo čime bi pisao."
  Faš zaćutia za trenutak. "Zapravo, mislim da je upotrebio krv da bi policija sledila određene forenzičke procedure."
  "Molim?"
  "Pogledajte mu levu ruku."
  Langdon je pogledom pratio kustosove blede ruke, ali ništa ne primeti. Potom obiđe oko leša, sagnu se, i tek tada zapazi, na svoje iznenađenje, da je kustos u ruci imao veliki marker.
  "Sonijer ga je držao kada smo ga pronašli", reče Faš, ostavljajući Langdona i odlazeći do pokretnog stola udaljenog nekoliko metara, zatrpanog oruđem koje se koristilo u istrazi, kablovima i raznom elektronskom opremom. "Kao što sam vam napomenuo", reče preturajući po stolu, "ništa nismo dirali. Da li vam je poznata ta vrsta markera?"
  Langdon kleče kako bi pogledao nalepnicu na markeru.
 
  STYLO DE LUMIERE NOIRE.
 
  Iznenađen, podiže pogled.
  Crno-bela olovka ili penkala sa vodenim mastilom predstavljali su specijalizovani marker koji su prvobitno napravili muzeji, restauratori i policija koja se bavila falsifikatima kako bi stavljali nevidljive oznake na predmete. Marker je pisao nehrđajućim fluorescentnim mastilom sa alkoholnom osnovom, koje je bilo vidljivo isključivo pod takozvanim crnim svetlom. Danas, osoblje održavanja muzeja nosilo je ove markere prilikom svojih dnevnih obilazaka kako bi stavljali nevidljive oznake na okvire slika koje je trebalo restaurisati.
  Kad se Langdon uspravi, Faš dođe do snopa svetlosti i ugasi ga. Galerija zaroni u iznenadni mrak.
  Privremeno zaslepljen, Langdon oseti kako u njemu raste nesigurnost. Potom silueta Faša izroni iz tame, osvetljena jasnom purpurnom svetlošću. On priđe, noseći pokretni izvor svetlosti koji ga je obavijao ljubičastom izmaglicom.
  "Kao što vam je možda poznato", reče Faš, dok su mu oči svetlile u ljubičastom odsjaju, "policija koristi osvetljenje crnim svetlom kako bi pregledala mesta zločina u potrazi za tragovima krvi i ostalim forenzičkim dokazima. Stoga možete zamisliti naše iznenađenje..." Naglo i bez upozorenja, on usmeri svetlo na leš.
  Langdon pogleda naniže i odskoči u šoku.
  Srce mu je tuklo dok je promatrao bizaran prizor na parketu koji je sada sijao pred njim. Poslednje kustosove reči purpurno su sijale. Dok je netremice gledao u svetlucavi tekst, Langdon oseti kako magla koja je obavijala čitavo to veče postaje gušća.
  Langdon ponovno pročita poruku i pogleda Faša. "Šta, do đavola, to znači?"
  Fašove oči su svetlile belo. "Upravo to je, gospodine, pitanje na koje vi treba da odgovorite." 

      Nedaleko odatle, u Sonijerovoj uredu, poručnik Kole koji se vratio u Luvr sedeo je nagnut nad audio-konzolom postavljenom na kustosovom ogromnom radnom stolu. Ako bi se izuzela jeziva lutka srednjovekovnog viteza nalik robotu koji je, kako mu se činilo, zurio u njega sa ugla Sonijerovog stola, Koleu je bilo udobno. On namesti svoje AKG slušalice i proveri nivo ulaza na sistemu za snimanje na hard disk. Sve je funkcionisalo kako treba. Mikrofoni su besprekorno radili, a zvuk je bio kristalno čist.
  Le moment de vérité, pomisli.
  Smešeći se, on sklopi oči i spremi se da uživa u ostatku razgovora iz Velike galerije koji se sada snimao.

Poglavlje 7 

Ogroman stan u crkvi Sen-Sulpis nalazio se na drugom spratu same crkve, sa leve strane horskog balkona. Dvosobni stan sa kamenim podom i najnužnijim nameštajem bio je dom sestre Sandrin Bijel već duže od decenije. Ukoliko bi neko pitao, njeno formalno prebivalište nalazilo se u obližnjem manastiru, ali sestra je više volela tišinu crkve. Sa krevetom, telefonom i rešoom, smeštaj koji je imala na spratu crkve bio je prilično komforan.
  Kao crkvena conservatrice d'affaires, sestra Sandrin bila je odgovorna za nadgledanje svih nereligijskih aspekata crkvenih delovanja - opšte održavanje, unajmljivanje osoblja i vodiča, osiguravanje zgrade nakon radnog vremena i naručivanje isporuka poput vina i hleba za pričest.
  Večeras ju je, usnulu u svom malom krevetu, probudio rezak zvuk telefona. Umorno je podigla slušalicu.
  "Soeur Sandrine, Eglise Saint-Sulpice."
  "Zdravo, sestro", reče glas na francuskom.
  Sestra Sandrin se uspravi u krevetu. Koliko je sati? Iako je prepoznala svog nadređenog, nikada je za petnaest godina nije probudio. Opat je bio izuzetno pobožan čovek koji je odmah nakon mise odlazio kući, na spavanje.
  "Ispričavam se ukoliko sam vas probudio, sestro", reče opat, pospanim i nervoznim glasom. "Moram da vas zamolim za uslugu. Upravo sam primio poziv od uticajnog američkog biskupa. Možda ga znate? Manuel Aringarosa?"
  "Glava sekte Opus Dei?"
  Naravno da ga znam. Ko ga u Crkvi ne zna? Aringarosina konzervativna prelatura postala je moćna tokom poslednjih godina. Njihovo stupanje u milost ubrzano je 1982. godine, kada ih je papa Ivan Pavao II neočekivano proglasio za "ličnu papinu prelatura", zvanično podržavajući sve njihove aktivnosti. Sumnjivo je bilo to što se uspon Opus Dei sekte dogodio iste godine kada je ova bogata
  organizacija navodno prebacila gotovo milion dolara na račun Vatikanskog instituta za religiozna dijela - poznatijeg pod nazivom Vatikanska banka - spašavajući ih na taj način sramotnog bankrota. Drugim postupkom koji je doveo do podozrivog podizanja obrva, papa je osnivača sekte Opus Dei stavio na uspinjaču koja je vodila ka statusu sveca, skraćujući tako period čekanja koji je često trajao čitav vek na svega dvadeset godina. Sestra Sandrin nije mogla a da ne misli kako je blagonaklonost koju je sekta Opus Dei dobijala u Rimu u najmanju ruku sumnjiva, ali sa Svetom stolicom se ne raspravlja.
  "Biskup Aringarosa me je pozvao da zatraži uslugu", reče joj opat, nervoznim glasom. "Jedan od članova njegove organizacije večeras se nalazi u Parizu..."
  Dok je slušala neobičan zahtev koji joj je upućen, sestra Sandrin je postajala sve zbunjenija. "Oprostite, hoćete da kažete da taj posetilac, ne može da pričeka do jutra?"
  "Plašim se da ne. Avion mu poleće veoma rano. Uvek je sanjao da vidi Sen-Sulpis."
  "Ali crkva je mnogo zanimljivija po danu. Sunčevi zraci koji prolaze kroz okulus, nijansirane sene na gnomonu, to je ono što crkvu Sen-Sulpis čini jedinstvenom."
  "Sestro, ja se slažem sa vama, pa ipak, ukoliko biste ga pustili u crkvu večeras, smatrao bih to ličnom  uslugom. Može da bude tamo u... recimo, jedan sat? To je za dvadeset minuta."
  Sestra Sandrin se namršti. "Naravno. Biće mi zadovoljstvo."
  Opat joj zahvali i spusti slušalicu.
  Zbunjena, sestra Sandrin se još jedan trenutak zadrža u toplini svog kreveta, pokušavajući da rastera pospanost. Njeno šezdesetogodišnje telo nije se budilo brzo kao ranije, premda joj je večerašnji poziv sasvim sigurno razbudio čula. Opus Dei je oduvek činio da se oseća nelagodno. Pored toga što se prelatura pridržavala tajanstvenih rituala telesnog samomučenja, stavovi koje su imali prema ženama bili su u najmanju ruku srednjovekovni. Šokirala se kada je saznala da su članice organizacije Opus Dei primorane da spremaju sobe muških članova dok su ovi na misi, bez ikakve novčane nadoknade; da su žene spavale na podovima od tvrdog drveta dok su muškarci imali slamnate madrace; i da su žene morale da trpe dodatne oblike telesnog samokažnjavanja... a sve to kao iskupljenje zbog prvobitnog greha. Činilo se da je Evin zalogaj jabuke znanja bio dug koji su žene bile osuđene večno da otplaćuju. Na žalost, dok se najveći deo Katoličke crkve postepeno kretao u pravom smeru u pogledu prava žena, Opus Dei je pretio da ugrozi taj napredak. Ipak, sestra Sandrin je dobila naređenja.
  Izbacivši noge iz kreveta, ona se polako uspravi, rashlađena dodirom hladnog kamena i golih tabana. Dok joj se hladnoća širila telom, ona iznenada postade veoma zabrinuta.
  Ženska intuicija?
  Sledbenik Boga, sestra Sandrin je naučila da pronađe mir u glasovima vlastite duše. Večeras, ti glasovi bili su nijemi poput prazne crkve oko nje.
                                                             
nastavcima : Romani u nastavcima  

 
 

Нема коментара:

Постави коментар