29. 4. 2013.

Aleksandar Genis



Škola raskoši


Bil Gejts, koji u našoj mitologiji igra istu ulogu kao Harun al Rašid u Pričama iz hiljadu i jedne noći, podigao je u Sijetlu kuću budućnosti. Snabedeven najsavremenijim komunikacijama, ovaj digitalni zamak omogućuje svom vlasniku da se poveže ma s kojom tačkom planete, i šire, ako se tamo nađe neko s kim bi da popriča. To je razumljivo - i pre su o važnosti činovnika sudili po broju telefona na njegovom stolu. Veza je stvarno povezana sa vlašću, ako ne tvojom, ono nad tobom. Obavijaju nas nevidljive etarske žice, kao paučina muvu, koja uvek može da se nađe prema cimanju. Ako te traže, verovatno si potreban. Da bi se uverili u svoju neophodnost, spremni smo da idemo na kratkoj uzici.
Još je gore što sredstva komunikacije simuliraju opštenje, zamenjujući punovrednu ličnost njenom protezom. Jeste li primetili da preko telefona izgledamo gluplje nego u životu? Jer pravi, a ne iluzorni kontakt uključuje mnogo toga o čemu nismo imali pojma, sve dok nas progres nije izdresirao. To je pogled, i ćutanje, i gest, i grimasa, i što je glavno - još naučno neistraženo - "biopolje"; tek kada dospemo u njega, prožima nas prihvatanje ili odbijanje drugoga.

Tako je to sa svim. Okružujući se sve artificijelnijim iluzijama, gubimo šansu da uočimo onu neuhvatljivu materiju, koju filozofi iz puke bespomoćnosti nazivaju "realnošću". Kažu da će se naša istorija završiti kad veštački doživljaji (već sam se skijao na virtuelnim skija ma i lebdeo virtuelnom jedrilicom) postanu identični sa neposrednim osetima. Pripremajući se na to, Gejts otkupljuje pravo na sve likove koje čovečanstvo ikada stvorilo. Njegov ambiciozni cilj je da ih učini dostupnima svakom ko poseduje kompjuter (naravno, s programom "Majkrosofta"). Poput novog Gutenberga, Gejts se sprema za revoluciju umnožavanja, koja će potisnuti original kao izlišan.

Ali svaki jang ima svoj jin, akcija izaziva reakciju, potražnja rađa ponudu, a izazov - otpor. Što se više udaljujemo od sirove stvarnosti, sve smo je više željni. Osetivši da nam izbijaju hoklicu ispod nogu, sve je više volimo - čvrstu, grubu, pravu.'

_______________________________ 

Krv i tlo

Dobro se sećam svoje prababe. Bila je energična, visoka žena moćnog glasa, sa haljinama na cvetiće, nije bila obrazovana, nikada nije službovala i nikome nije popuštala, uključujući i sopstvenu već odraslu decu. Ne samo ja – i ostali su je se bojali i slušali je. Otprilike tako sam zamišljao Kabanihu. Možda i zato što nam je već stogodišnja Matrjona Ivanova došla u goste baš kada smo imali Ostrovskog za školsku lektiru. Znala je da čita, doduše, samo pisma rođaka, u štampanim tekstovima nije se snalazila. Pričajući o njoj, pokazujem na karti Luganske oblasti selo Mihajlovka, gde je odrasla u porodici seljaka-kmetova. Slovenska polovina mojih korenova, međutim, samo još više ističe onu semitsku.
Jevrej je – govorio je Sartr – svako koga smatraju takvim.
A moj je nos povijen, kosa kovrdžava i (beše) crna. Što se tiče prezimena, ono ni na šta ne liči, tačnije – liči.
U stvari, od njega je sve počelo. Niko od nas nije znao ni šta ono znači ni kako smo ga dobili. Sećam se, jednom su nas prijatelji pretplatili na vilnjuski dečiji časopis Genis, što na litvanskom znači detlić, ali to objašnjava samo pomenuti nos.
Nekakvu svojtu sam, ipak, pronašao u Americi, istina Južnoj. U Njujorku se iznenada pojavila crnoputa dama s mojim prezimenom. Na pikantnoj mešavini portugalskog i ukrajinskog, objasnila mi je da u Rio de Žaneiru Genisa ima pola groblja. I meni su tamo obećali mesto, ali sam to zanemario, pošto sam se već dogovorio sa obližnjim krematorijumom.
Na tome bi se sve i završilo, da nije rabina sa Interneta. Oni su mi objasnili da naše prezime potiče od imena Enoh. A ono se pojavljuje već u četvrtoj glavi Knjige postanja: Adamov vuk, Kainov prvenac, njegovim imenom nazvan je prvi grad na Zemlji. Prema drugim izvorima, Enoh je izumeo pismenost i živ se uzneo na nebesa. Ponosan na eponim, razvedrio sam se: dovoljno je da se potpišem, pa da da se vratim u praskozorje istorije, koju su u to vreme činile tek tri generacije grešnika.
Da budem iskren, dopalo mi se što ne tragam za svojim prezimenom u telefonskom imeniku, već u Bibliji, iako prema toj velepoštovanoj knjizi imam ponešto složen odnos. U njoj se sve čini tako značajnim da je svaki, a pogotovo nerazumljivi redak, kao stvoren za epigraf. Borhesa je to dovodilo do ushićenja. Ne krijući zavist, čudio se dovitljivosti Jevreja koji su se dosetili da najbolji deo svoje književnosti proglase svetim. (Nešto slično dogodilo se i sa ruskom klasikom, mada najnovije pokolenje u nju veruje samo onda kada je vidi na TV ekranu.)
Odgonetnuvši tajnu svog porekla, odlučio sam da se snađem i u preostaloj istoriji, te sam se obratio mitu “krvi i tla”. Pretpostavivši romantičarski patos prosvetiteljskom, dobro sam utuvio da se mehanička civilizacija pravi, dok organska kultura raste – iz tla, zalivenog krvlju. Ja lično više volim mastilo, pa čak i krvavicu kod nas jede samo mačka. Ali, suočen sa neporecivim činjenicama, pomno sam oslušnuo glas krvi koja je sobom poškropila moj rodoslov.
Kako je, međutim, krv ćutala kao zalivena, odlučio sam da se raspitam kod tla.
U Izraelu, kao i svugde gde sam bio – i gde ću biti – sve mi se dopalo a ništa mi se nije učinilo bliskim. Zapad je ličio na Zapad, Istok na Istok, naši – na sebe, a egzotični behu Jevreji, posebno jedan od njih. Nisam skidao oči s njega, pošto ih on nije otvarao.
Sreli smo se na bazaru koji zauzima deo starog Jerusalima, što su ga gradu ostavile tri jedna drugoj na glavi sledeće religije. Njemu nije bilo lako da se probija kroz gustu masu naroda, ravnomerno podeljenog na turiste i vojnike. Nalećući na ljude, spotičući se o životinje, zakačinjući tezge, i do krvi se udarajući o ulične zidove, lagano i neumoljivo išao je putem hrama – žmureći. Prvo sam mislio da je slepac, ali, pogledavši malo bolje, shvatio sam da ima oči, ali neće njima da se koristi.
Farisej, nekorisni fosil, fanatik, nešto poput talibana – bezvoljno mi je objasnio moj progresivni vodič – u Jevanđelju ih često nazivaju “slepima”.
Mislio sam da je to metafora.
Kod nas, na Svetoj zemlji, sve je doslovno. Eno je, recimo, Gejena, istina, još neognjena.
Neugledni jarak iza zida tvrđave zanimao me je daleko manje nego usputni farisej. Renan piše da su, rugajući se razmetljivom pravednošću, Jevreji takve nazivali “kicai” – “sa okrvavljenim čelom”. Čelo farisejima nikada ne zarasta jer, plašeći se da ne pokleknu pred ženskim sablaznima, svuda idu zatvorenih očiju – u svakom slučaju od Hristovog rođenja.
Ceneći oduzimanje ne manje od sabiranja, već odavno slutim da ograničavajući vidik, možemo više da saznamo o njemu negoli razmicanjem okvira. Kada nam okoliš ne smeta, jednostavnije je da u njemu razaznamo ono temeljno, nepromenljivo, večno, a to znači idealno. Platon je tvrdio da tako nešto možemo videti samo unutrašnjim pogledom. I to opravdava one koji žive žmureći. Smatrajući istinskom samo sveštenu istoriju, oni su se nastanili unutar kalendara, gde se odvija smena običnih dana i blagdana. Blaženstvo sadašnjosti obožuje prošlost I poništava budućnost.
Ako volim Boga – reče pravednik – šta će mi buduće carstvo?
Njemu je i u ovom bilo toliko dobro da ga je svetlost – kako veli predanje – “odizala za dlan iznad sveta, i sreća ga nije ni za tren napuštala”.Video sam ih pod limenom strehom Zida plača. Klečeći i klanjajući se, jedva se, reklo bi se, suzdržavaju da od potisnute radosti ne počnu da igraju, podražavajući cara Davida koji je, kako je poznato, “poskakivao pred Gospodom”.
Kod Jevreja je molitva zavidno bučna stvar, pogotovo ako je se laćaju hasidi, koji se mole bolje od svih. U suštini, oni ništa drugo i ne rade, pa čak ni vojsku ne služe. Zbog toga ih u Izraelu baš i ne vole. Razumljivo. Stvorivši vitešku državu, sabri više od univerzitetske diploma cene armijske veze. A haside zanima samo veza sa Bogom. Nama se ona pak čini bezličnom i jednostranom.
Dosta je i to – tešio me je filozof – što se možemo obraćati Bogu, i to ne persirajući Mu.
Uvek se setim toga kada vidim kako usamljeni čovek, idući ulicom, viče, plače ili se smeje u svoju slušalicu mobilnog telefona. Svaki put mi se čini da se on to moli, pošto mi ne čujemo odgovor. Hasidi računaju na njega – pa ga i dobijaju. I što je važno – ne uvek.
Ako Bog – citiraju mi reči mudraca – daje seve za šta ga mole, takvom nesebičnošću, on lišava čoveka slobode izbora: u takvog Boga nemoguće je ne verovati.
A u našeg je moguće? – upitah netaktično.
Za tebe – jeste. Gadljivo mi odgovori hasid, s kojim sam nekada učio u riškoj školi, ali sasvim različite stvari.
To se ispostavilo već u Bruklinu, gde me je unajmio da redigujem mesiju. Za takvog su me smatrali Šneersona, vođu njujorške sekte ljubaviča. Kada je umro, mnogi hasidi nisu došli na posao, smatrajući da je uzaludno raditi uoči Strašnog suda.
Avaj, i u tog mesiju mi je bilo teško da poverujem. Svi znaju da niko nije prorok u svom selu, a ono nam je bilo zajedničko: Rabin je završio Lenjingradski brodogradilišni. To sam pročitao u njegovim memoarima, čije je rusko izdanje trebalo da pripremim za štampu. Posao nije bio težak, pošto nije bilo dozvoljeno menjanje ni jedne reči. Ograničio sam se, iz čistog slobodoljublja, na dodavanje nekoliko znakova interpunkcije, ali i njih su smatrali suvišnim.
Ma koliko da je jevrejska istorija dugačka – rekao je jedan poznati naučnik – na nesreću njenih protagonista, u njoj nedostaje poglavlje o glupim Jevrejima.
Imao sam želju da ga sam napišem, ali sam shvatio da ono neće izmeniti opšteprihvaćenu tačku gledišta, koju mi je izložio Peljevin:
Neuka svetina – visokoumno je rasuđivao on nad budističkom šniclom od sojinog sira – Jevrejima pripisuje ulogu totalnog Razuma, koji je u stanju da poništi slučajnost i preusmeri haos.
Čuo sam za to – rekoh – Zavera Sionskih mudraca.
Daleko od njih, bio sam svedok samo pozitivnog antisemitizma.
Svi njegovi zagovornici pravdaju se time da imaju prijatelje – Jevreje. Ja upravo i predstavljam onoga sa kojim se oni druže. Pohomov me je, u svakom slučaju, prigrlio, u nadi da će odgonetnuti tajnu koja ga muči.
Bog je stvorio Jevreje – ponavlja on – da se čovek ne bi zanosio već zamislio.
Ne mogu da mu pomognem, jer mi ta tajna nije poznata, ne osećam je u sebi i ne mogu ni da je podelim ni sa kim. To vam je kao sa ženama. Muškarci im vekovima pripisuju fatalnu tajanstvenost, a one se, ne znajući šta da kažu na to, samo osmehuju, ćutke i zagonetno.
Doduše, baš Jevreji nekako retko ćute.
U Izraelu sam upitao jednog meštanina, zašto se tu niko ne odvaja od telefona.
Volimo da pričamo.
Preko telefona?
Kako ispadne.
Martin Buber je Jevreje, objašnjavajući njihovu ljubav prema zvuku (od spletke do violine), nazvao “narodom sluha”.
Grci su – govorio je – svoje bogove gledali, a Judejci su sa Njim – samo razgovarali.
Naviknuti na razgovor sa višim od sebe, Jevreji su spremni da objasne svaku Njegovu reč. Sklon sam da mislim da je tako nastala profesija kritičara.
Ne uznemiravajte se, rado ćemo vas prihvatiti u rusku kulturu – tešio me je jedan moskovski pisac, ne sumnjajući u to da ima pravo raspodele.
Takva predusretljivost, kako je tačno napisao Venjička Jerofejev, omogućuje Jevrejima da se osećaju “kao u utrobi maćehe”. Jedan paradoks, kao i drugi, dozvoljavajući da se bude i unutra i spolja. Zbog toga je, ako smem da kažem, svima korisno da budu zakratko Jevreji. Ko je u manjini, taj je veća elita. Pomalo stran, pomalo različit – igra etničkih nijansi usložnjava karakter, uvodeći alternative ili makar njenu iluziju. Izbor se čini osmišljenim i slobodnim: ti si taj koji bira kulturu, a ne ona tebe. Isčupan iz tradicije, kao zub iz vilice, besplatno dobijaš nauk egzistencijalnog hira.
Baš zato Borhes se i nije radovao državi Izrael.
Naši saplemenici – govorio je – postaće kao i svi ostali, ako sve tuđe države zamene jednom svojom.
Najčešće pak Jevreji vole tu domovinu gde im je bilo suđeno da se rode, uključujući i Nemačku. Što i nije tako čudno ako se udubimo u istoriju: Jevreji su stvorili najmuzikalnije nemačke stihove, najoriginalniju nemačku prozu i najbolju teoriju relativiteta. Čak je i gas “Ciklon B” izumeo hemičar-Jevrejin (Fric Haber, koji je 1918. dobio Nobelovu nagradu, sintetizovao ga je u nadi da Kajzeru donese pobedu).
Treba reći da ni u Americi Nemačka nije imala većih prijatelja od nemačkih Jevreja. Kada je njujorkški novinar pitao prispelog Remarka, da li čezne za napuštenom domovinom, on je odgovorio:
Zašto bih? Pa ja nisam Jevrejin.
Početkom dvadesetog veka jevrejski ljubitelji nemačke poezije u Americi sakupili su navac za fontanu “Lorelaj”. Smatrajući Hajnea Jevrejinom, Diseldorf je odbio da postavi fontanu na svom trgu, mada se sve dešavalo pre Hitlera. Odrešivši kesu, opština je prenela skulpturu u Njujork, da bi je postavila u Central parku. Uto je izbio Prvi svetski rat, i gradske vlasti su zabranile fontanu, odlučivši da je Hajne ipak Nemac. Lorelaj je otpremljena na periferiju, gde od tada i stoji – u Bronksu. Tamo sada umesto nemačkih Jevreja žive ruski, ali ukus nostalgije ostao je isti: Sve se izmešalo, slatkog li bruja: Rusija, Lata, Lorelaj.



Zvrk

Balkanski dnevnik


Hotel je ležao u prozračnom brezovom šumarku. Proleće je polako stizalo i na sever. Laki vetar se poigravao tek ozelenelim granama. Među brezama je mokrio momčić obučen u trenerku.
Lelj– pomislih ulazeći u dvospratni lobi.Pisci su delili hotel sa hokejašima, učesnicima svetskog prventstva u Novom Sadu.
Tere-tere – doviknih momcima u plavim dresovima sa natpisom EESTI.
Vidi Ljohu – reče hokejaš svom takođe belokosom prijatelju – Estonac.
Sledeća draž hotela je bio Titov salon, sa portretom vođe na zidu slikanim u drskom maniru socrealističkog sezanizma. Među memorijalnim predmetima sam opazio opušak debele cigare. Tito je jednom ovde dočekao Novu Godinu i u spomen na taj događaj čuva se njegov autentični servis za jelo.
"Možda je baš ovom kašikom jeo Tito – reče kelner u godinama služeći mi supu.
"Možda je baš ovom viljuškom jeo Tito – produži on, prinoseći mi glavno jelo.
"Možda je baš ovim nožem…
"Trgoh se, jer su Tita u mom detinjstvu obično zvali ’’krvavi pas’’ i prekidoh starca pitanjem:
"Šta je Tito bio po nacionalnosti?
"Maršal – odbrusi mi kelner i ja ostadoh bez kafe.
Ništa, pa ni razgovor o Titu, ovde se ne završava jednostavno.
Znate li – pitali su me iste večeri domaći pisci – kako se na našem jeziku kaže kafa?
"Кофе – rizikovah.
"Kafa.
"A na hrvatskom – kava – dodade jedan od pisaca.
"Na bosanskom – kahva – primetio je drugi.
"Na makedonskom – kafe – ubacio je treći.
"Na crnogorskom – espreso – zaključio je Goran Petrović.
"Crna Gora je uspela da nađe svoje mesto pod suncem, i uz morsku obalu, pa je ovde uobičajeno sprdati se na njen račun. Crnogorski jezik je sada bogatiji od srpskoga za tri slova, koja su im uvezli Rusi kada su otkrili i kupili tu čarobnu zemlju.
Otišao sam u svoju sobu i uključio televizor. Začuo se glas spikera:Prisustvo keša, bez prisustva keša, prisustvo bez keša.Srpski – brzo zaključih, a onda u ćošku ekrana primetih tri slova: RTR.Rusu je lako da govori srpski. Jedini problem je što to može da potraje. Ako bilo koju rusku reč provedem kroz sve zamislive sinonime, ranije ili kasnije ona će postati srpska.
Ujutro sam među mramornim stubovima hotela pronašao novinski kiosk i upitao ljubaznu prodavačicu:
"Imate li neke novine na engleskom?
"Naravno – začudila se ona – uskoro će nam ih dostaviti.
"Do večeras?
"Na leto.
U nedostatku novina, zabavio sam se istorijom. U ovim krajevima se rodilo šesnaest rimskih imperatora. Novi Sad je oduvek bio raskršće Evrope sa samom sobom. Kada se nađem u nepoznatom gradu, obično opisujem znamenitosti arhitekture, iz istog razloga iz kojeg je Švejk savetovao da se fotografišu mostovi i železničke stanice. Oni su nepokretni. Sa ljudima je već teže; u slučaju da nisu Sloveni. Sa njima brzo nađemo zajednički jezik, zato što je on stvarno zajednički.
"Čega kod nas ima najviše? – upitala me je gospođica sa radija.
"Kao i kod nas, emocija – odgovorih pošteno.
"Je li to kompliment?
"Pre će biti sudbina.
U međuvremenu se književni festival zahuktao i mene upoznaše sa mojim prevodiocem.
"Melina.
"Merkuri? – izletelo mi je, ali pokazalo se da sam bio u pravu. Otac joj je nadenuo grčko ime iz ljubavi prema ovoj glumici neizmerne lepote i radikalnih nazora.
Združili smo se po slovenski silovito. Široko otvorena Melinina duša sa naporom se smeštala u njeno krhko, mršavo telo. Pozvala me je u goste, a nečiji stan je, kako nam je to detaljno pokazao Hičkok, zbirka neoborivog dokaznog materijala. Besramno i sa pažnjom sam gledao oko sebe. Na balkonu par skija i dva bicikla. U predsoblju je visila gitara. Na šporetu čajnik za jednu šolju čaja. Umerena količina knjiga i laptop. Na zidu velika karta sveta, tu i tamo obojena jarkim dečijim bojicama. Očigledno na mestima dragima njenom srcu.
Književni festival je otvoren u jednoj staroj vili. Ovde je ranije bio smešten jugoslovenski KGB. Iz susedne prostorije su se, kao i pre, čuli divlji krici, ali sada iz zvučnika i uz pratnju gitara.
Tokom zvaničnog obraćanja učesnicima, pokazalo se da je Melina odličan, ali probirljiv prevodilac.
"Ovo – govorila je ona – i ne moraš da znaš. A ovo – dodala je još malo poslušavši – tim pre.
Doveli su me do visokog i sportski građenog gradonačelnika.
"Dopada mi se – laskavo počeh ja – vaš grad.
"I meni – odgovorio mi je sa visine.
Sva sreća da nas je prekinula muzika. Iznenadnim praskom harfe oglasili su se Hajdn, Elington, a zatim nešto borbeno. Devojka nežna kao ljiljan nije žalila žice, a onda su počela izlaganja. Prvo smo, u prevodu na srpski, slušali mađarsku, slovenačku, a onda makedonsku prozu. Kasnije za stolom, ispostavilo se da svi autori pripadaju istoj generaciji sa istog fakulteta, da su svirali u istoj rok-grupi i da su zajedno izdavali Znak, časopis o Lotmanu. Bez muke sam se uključio u razgovor:
"Живеле! – povikao sam i svi podigoše čokanjčiće pune zverski jake rakije. Meni su je, kao Rusu, nalivali u čašu za vodu.Nazdravljajući sa susedom, upoznah imenjaka. Predložio sam mu da ga zovem Aleksandar Makedonski – da se ne pobrkamo. Nije imao ništa protiv, a onda mi je na salveti crtao mape drevnih imanja, eponima koji nikako nisu mogli da se smeste na teritoriju Grčke. Mog sabesednika je to radovalo, a Grke razdraživalo, pa Makedonija još uvek nije primljena u EU.
Reakcionari – vikao je – oni ne znaju za novu geografiju. Padom berlinskog zida isčezle su čitave oblasti. Danas se s Belorusijom završava Zapadna Evropa i počinje Zapadna Azija.
"A gde se mi sada nalazimo? – zapitah znatiželjno.
"Na Zapadnom Balkanu – odlučno se umeša drugi pisac.
"Na Istočnom Sredozemlju – ispravio ga je treći.
"Isto sranje – rezimirao je četvrti, koji je od svih najbolje govorio ruski.
Jedna od najstarijih gimnazija u Srbiji, okružena starim hrastovima, više liči na Oksford nego na srednju školu. U njoj je mogao da se školuje Bulgakov, a da mu učitelj bude Čovek u futroli. Na zidu svečane sale visio je Karađorđević u purpurnim jahaćim pantalonama. Sa leđa me je, obučen u krzneni polukaftan, sa tamnog portreta gledao prvi upravnik škole, Sava Vuković. Gimnazija je stara trista, zgrada dvesta, a učenici po osamnaest godina.
"Koji je cilj vašeg stvaralaštva? – pitali su gimnazijalci pisce.
Kolega sa moje leve strane, brkati autor senzacionalističkog romana Lezbejka zadubljena u Prusta, odgovarao je na pitanje prvih deset minuta sedeći. Sledećih petnaest stojeći. Na kraju sede za klavir. Smirio se tek kada su mu na silu oduzeli mikrofon da bi ga uvalili meni.
"Nemam ja nikakav cilj – priznadoh sa gorčinom – a već poodavno, ista je stvar i sa stvaralaštvom uopšte.
"Prolomiše se ovacije. Dosadilo omladini da sedi u zatvorenom. U školskom dvorištu smo se raspričali sa gimnazijalkama. Učile su ruski da bi više zarađivale, a engleski da se bolje udaju.
Za koga?
Za Ruse – odgovorile su one, ne razumejući do kraja pitanje.
I u Rusiji omladina uči engleski, pa će se lako sporazumeti.
"Šta vam je najteže u ruskom jeziku? – promenih temu.
"Meki znak.
"I bez obzira na to, ipak ste se rešile da učite naš jezik. Zašto?
"Tolstoj, Dostojevski, Puškin…
"Gasprom – prevela mi je Melina.
"Nafta i novac doista stižu u Srbiju sa Istoka, ali ovde vole i Puškina. Prisutan je više nego u Rusiji. Za vreme svog prošlog boravka, u jednom vinskom podrumu sam video na dasci urezan polustih: Dan bez vina, k’o dan bez sunca, potpis – Puškin. Ovaj klasik to nikada nije napisao, ali svejedno, lepo je. U jednom razgovoru sam saznao i istinu o Leonidu Andrejevu. Zahtevao je – rekao nam je jedan od pisaca – da ga služe dopola obnažene kelnerice.
"Kao u Africi – uzdisali su slušaoci, ali više im ništa nisam verovao. Na Balkanu našu književnost začinjavaju po svom ukusu.
Na ručak su nas odvezli do Salaša, restorana na obali Dunava.
"Шалаш – prevela je Melina – kao kod Lenjina.
Ali hrana je ovde bila bolja nego pod Lenjinom, a moglo se i provozati čamcem ili pojahati konja.
"Da li je istina da Srbi ne vole ribu zato što u Dunavu žive zli dusi i vile?– upitao sam autora romana u stilu magičnog realizma.
"Ne, nije – rekao je Goran – nego смуджa na pijaci, sve sa kostima, skupo prodaju za 10 evra kilo.
Pokazalo se da je смудж zapravo smuđ i to vrlo ukusan. Jeli smo ga na obali razlivene reke. Pod stolom su skakutale žabe. Daleko na malim talasima ljuljao se patrolni čamac dunavske vojne flote. Uz njega je mirno stajao brod Izmail pod ukrajinskom zastavom. Blizu nas je tiho proplovio sumnjivi balvan.
Iz Mađarske – promrmljao je Goran, pažljivo ga posmatrajući.
U kratkoj pauzi, skočih od stola da pomilujem konja.
"Зврк – primeti pisac koji mi je sedeo s leva, misleći na mene.
"Зврк – saglasio se pisac s desna.
"Зврк – zaklimaše glavama ostali, uključujući i konja.
"Zbog moje žeđi za znanjem drugovi me često zovu Gugl. Žena iz milja, Šarik. Kod nepoznatih prolazim lošije. U Japanu, kada su studenti govorili o meni, koristili su dve reči i samo mi je jedna, ona kraća, bila mutno razumljiva. Gajdžin.Radoznalac, blago rečeno, varvarin – prevedoše mi učtivo posle dugog nagovaranja.
Ali Zvrk?! Tako me još niko nije zvao. Pokazalo se da je zvrk u stvari vrtiguz sa šilom u zadnjici. Nisam se protivio, jer sam uvek prvi ulazio u autobus i prvi izlazio iz njega, ne prestajući da postavljam pitanja.I meni su postavljali pitanja, ali samo novinari koji po narudžbini popunjavaju stranicu između politike i sporta. Svaki je počinjao sa obećanjem da će mi postaviti pitanje koje još nikada nikome nije palo na pamet. Glasilo je uvek isto:
"Zašto ste se odselili u Ameriku? Zbog slobode?
Aha – odgovarao sam.
Melina je moj odgovor prevodila doslovno, a reporteri su još dugo i nadahnuto nešto brzo zapisivali ostavljajući me na miru.
Na rastanku me je Melina odvela u stari deo grada.
Moja najmilija ulica – kazala je i povela me u travom obrasli sokak.
Uz puteljak je stajala bela kućica, sa tako malim prozorom da bi samo patuljak kroz njega mogao da proviri. Kroz sumrak su tamo-amo trčkali mačići, kao pobegli iz neke turske bajke. Iza ograde je svojim debelim cvetom virio već procvetali jorgovan.
"Na našem, йергован – rekla je Melina
"Liči – saglasih se dobrodušno.
Retko sam loše raspoložen kada sam u ovim krajevima. To nije Istok, ali nije ni Zapad, nisam kod kuće, ali ni među strancima. Kao da sam iza suviše providnog stakla; čini se da ga nema, a u stvari je tu. Moj poznanik je to osetio na sopstvenoj koži prošavši iz dnevne sobe u vrt kroz staklena vrata. Vratili su ga za sto u zavojima, ni golog ni obučenog.
Ljubav sa Srbijom je kao sudbina koja mi nešto poručuje, ali ja ne znam šta. Tokom mojih balkanskih putovanja neprekidno čujem šaputanje sa onoga sveta. Da li time, kao Rus, dobijam zasluženu nadoknadu ili sam ja možda ipak pogrešna adresa? Srbi misle da sam preterano skroman, ali u stvari sam u neprekidnoj nedoumici.
Privezao sam pojas radi bezbednosti leta, kako me je upozorio poslednji natpis na srpskom i upiljio se kroz ovalni prozor aviona. Zemlje su promicale evropski brzo. Uskoro se pod krilom, puna poverenja, rasprostrla ravna Holandija sa njenim nedeljnim fudbalskim utakmicama i beskonačno dugim lejama lala. Onako raznobojne, izgledale su mi kao pruge na nepoznatoj zastavi neke još nepostojeće države.



                                                     


Нема коментара:

Постави коментар