Приказивање постова са ознаком pripovetke. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком pripovetke. Прикажи све постове

13. 6. 2023.

Jurij Mamleev, Mistik, Hangman , Duševni bolesnici budućnosti

                            



                                                               Valentin Gubarev 

MISTIK 


OVO dvorište se nalazi na periferiji Moskve, u uskoj, drveno-zelenoj ulici, koja sama po sebi deluje kao mali, odvojeni grad. S vremena na vreme, prašnjavi, tutnjavi kamion će proći kroz njega Bog zna gde i gde. U dvorištu, ispod sivog javora posečenog noževima, bio je tih, prijatan, prljav kutak sa drvenim, klimavim stolom i klupama.


Paša nam kaže, obično polugol, samo u majici i pantalonama, tako da mu se vide dlakava, čekinjasta prsa; iz džepa mu uvek viri suva vobla. Njegovi najbliži poštovaoci: dvojica-trojica invalida, ispucala starica u pionirskoj kravati i sumorni posmatrački radnik, sede u lancu kraj njega, gurajući ostale u stranu. Neki vrlo racionalan starac u naočarima nešto zapisuje u hrpe čupavih, kvrgavih papira. A neposredno pre početka, sa prozora najbliže kuće pojavljuje se mlitava, mršava figura Lidočke - meštana, dvorska prostitutka i prva obožavateljica Pašinih zagrobnih priča. Ima čudnu haljinu poprskanu ili prljavštinom ili mokraćom, klonule oči, kao da traži Božanstvo na nebu, a na glavi prašnjavi, detinjasti venac od umornih tratinčica pored puta.

Paša okreće svoju tešku glavu, otežanu od misli, prema njoj i poziva je usnama. U svom pljusku svojih 19 godina, Lidočka trči kod Paše. Lokalne sumorne, debele kao kolači, žene su se već navikle na nju i, uprkos činjenici da šeta sa njihovim muževima, iskreno i duboko je vole. Vole zato što će ih muževi ionako prevariti ili čak spavati sa sopstvenom senkom, kao dugi, kleouhi čovek sa drugog sprata, a da nije bilo Lidočke i njenih romana, žene ne bi imale o čemu da pričaju u duge, pegave večeri. Zaista, osim Pašinih zagrobnih priča, jedini izlaz za lokalne žene bili su njihovi dugi, bučni razgovori o Lidočkinim avanturama; ove razgovore je češće pokretala žena čiji je muž u to vreme šetao sa Lidkom, a ona bi detaljno, detaljno, sa oduševljenjem pričala koliko je novca njen muž popio sa Lidkom, koliko joj je kazana dao, kako mnogo eksera. Bilo je veoma zanimljivo, pa su žene prihvatile Lidočku. Lidočka se probijala između klupa i obično je legla na zemlju, kod pašinih nogu, okrenuta prema nebu. Posle prostitucije, njena omiljena zabava bila je da gleda u daleke oblake na nebu ...

Tada paša, pročistivši grlo, poče, najpre iz stidljivosti, da mu govori u ruku, a onda sve glasnije:

- Bilo je tačno u petak... Greškom sam završio na onom svetu... Tada su oni prepoznali grešku, i ja sam izronio nazad, - u tom trenutku Paša je pažljivo izvadio iz pantalona osušenu bubuljicu i počeo da njuši malo. „Najinteresantnije, kažem vam, ova zemlja, zagrobni život“, nastavio je. „Nije sve isto kao ovde. U početku sam se uplašio; cvilio kao nerazumno dete, ne znajući šta da radi... Tamo je loše, što sa svih strana, kud god ideš, jama... Velika, kao Mlečni put... tamo žene, devojke, ne, ne... Jer nema ničega... Sve je tamo kao da je prozračno. Ali možeš da voliš koga hoćeš... Jer oni vole tamo dok pričaju... Ako je neko zaljubljen jedno u drugo, onda samo sede i pričaju svašta među sobom po cela vremena... To je sva ljubav. .. A neki ka

Novom mestu stare dame, koje obično okružuju Pašu, stenju i počinju da jadikuju.

- Zastrašujuće, - ponavlja sve vreme surova starica u pionirskoj kravati.

„Ako se nekome baš sviđa“, razvedri se Paša, „onda postoji mehur za ovo... On pupolji iz očiju onih koji to vole i upija ih u jednu punđu. Ali tamo su svi isti u daljini... Duhovno... Samo su oni ograđeni od ostalih mehurića... - odjednom se Pašine oči pune životinjskom čežnjom, i on poče žurno da ujeda plotinju.

Šta si ti, paša? pitaju ga bojažljivo.

„Tamo sam izgubio prijatelja“, prazno gunđa u odgovoru. - Samo u snu mi se ponekad čini ... Desilo se ovako. Želeo sam prvi korak, čim sam stigao tamo, da pronađem oca i majku. I deda. Ali gde je! Ljudi su nevidljivi! I nećete razumeti, nije svetlo, nije mrak! Mesec, sunce i zvezde - ništa. Samo jama svuda privlači. Pa, očigledno, osećao sam tugu, čak sam hteo da se obesim, lutam, lutam, i svuda po ljudima, i svim prošlim ljudima... Ali gde lutaš - ne razumeš... Kao među ribama... Ali onda mi se obratio debeo, dobar čovek. Ispostavilo se da je Entim, Vavilonac... Ali po zanimanju je bio kupač... Umro je pre pet hiljada godina... Bio je veoma srećan zbog nečega... Čak je i skakao od radosti... Mi otišao negde gore i počeo da priča. Ispričao mi je kako je umro; i umro je od berberina ... Sjekira je bila bolno loša za brijanje, a umro je od ovog posla

U avliji se stišalo, kao na skupu na najavu drastičnih mera. I tako to traje sat i po. Nekad će samo neka starica oterati drskog dečaka. Najzad paša skonča. Lidočka prva ustaje. Oči su joj pune suza. Namesti venac na glavi i uhvati Pašu za ruku. Jedini kome se Lida daje besplatno je Paša. A suze u Lidočkinim očima su mala sočiva koja utiru put ka srcima paše i viših bića.

Kada se svi smire, Lidočka uzima gitaru i, sedeći na stolu, peva lopovske pesme. Konačno počinje da pada mrak. Paša i Lidočka prvi odlaze. Hodaju u zagrljaju – trbušasti čovek bez geganja i mršava, vitka devojka u natopljenoj haljini. Paša se ponekad počeše po zadnjici. Starice ih čuvaju. Čini im se da nad Lidinim vencem od umornih tratinčica gori tihi, skriveni sjaj.

„Sveta“, često govore o njoj. Lidočka voli Pašu i njegove priče. Istina, jednom mu je otela beznačajnu novčanu, ali skupu stvar za Pašu: staru smešnu šolju koju mu je ostavio od dede. Ali Lidochka je tako želela da kupi sebi nove cipele, ali nekoliko rubalja nije bilo dovoljno ... ...

Svi gledaju kako nestaju u mračnoj rupi podruma, nestaju, pripijeni jedno uz drugo - kao lišće istog drveta ... Onda se ostali razilaze.

Ilustracija : fragment slike Valentina Gubareva

HANGMAN 

Nikolaj Savelič Ubljudov, upečatljiv debeloguzi čovek izmučenog izgleda u bekstvu, odlučio je da se obesi. Do ove odluke došao je nakon što mu je supruga odbila četvrtinu. Psujući, razbacujući tanjire i lonce, popeo se na sto da pričvrsti omču. Nije želeo da završi u punom smislu te reči: cilj je bio samo da uplaši svoju ženu.

Zakačivši konopac za kragnu, okrenuvši lice prema vratima i lagano sakrivši noge iza samovara, učinio je samoubistvo, kao da visi nad stolom. Nikolaj Savelič je dodirnuo oči, sklopio ruke na stomaku i počeo da sanja. Od samosažaljenja se čak i malo popiškio u pantalone. Često nervozno drhteći i otvarajući oči: šta ako se zaista obesio?

Letnja vrućina je brujala u prostoriji, bilo je veoma vruće, a Nikolaj Savelič je ponekad podigao košulju da bi obrisao znoj sa svojih debelih bokova. Trebalo je čekati u nedogled: žena je mogla da dođe iz prodavnice skoro, mogla je da zaglavi na sat-dva. Nikolaj Savelič je, mentalno frkćući, ponekad vadio flašu piva iz džepa pantalona da bi pokvasio grlo. Na kraju je čak i zadremao.

Za vreme spavanja posebno se znojio, i činilo mu se da mu misli teku iz glave. A i njemu se činilo da on, debeo i zdrav čovek, ima veoma slabo i ženstveno srce.

Nikolaj Savelič se probudio jer je bio tužan. Upravo u tom trenutku Nikolaj Savelič je jedva stigao da se smrzne, fizionomija njegovog komšije Sevrjugina je zabila glavu u sobu.

Sevrjugin je bio stvorenje sa veoma tužnim izrazom vilice i tupim pogledom. Prvo što mu je palo na pamet kada je video Ubljudova obešenog bilo je da krade. Jednim pokretom je uleteo u sobu, zatvorio vrata i popeo se u orman. Pojava "mrtvog" Ubljudova nije ga iznenadila. „Nikad ne znaš šta se dešava u životu“, pomislio je.

Sevrjugin je u svoje pantalone nagurao čaršav i dva jorgana. „Ne znaju svi da imam mršavo dno“, samouvereno je promrmljao za sebe. Sevrjugin je radio užurbano, samouvereno, dok su sekli drva za ogrev; razbacani stolnjaci, košulje, probijajući se svojim ogromnim gvozdenim rukama do nečeg malog, vrednog. Povremeno je psovao, ali je psovao razumno, naglo, bez daljeg odlaganja.

Nikolaj Saveljič je poludeo. „Bolje da ćutim, inače ću te ubiti“, pomislio je. „Pogledajte kakav je on gorila, a pretpostavljam da ima nož u džepu. Sve što se dogodilo izgledalo mu je kao noćna mora.

"Hteo sam da se obesim, ali gde je to nestalo“, pomislio je bojažljivo, pažljivo prelazeći s noge na nogu. „Samo da se nisam ubo nožem u zadnjicu i što pre izađem, budalo... Dobro je, uostalom, da se nisam obesio“, dirnuo je Nikolaj Savelič. „Pogledaj kako srce preskače... Pa... Sad bih imao četvrtinu.“ U to vreme, Sevrjugin je, napunivši se smećem, otišao do Ubljudova. Mora da već truli, glupo je pomislio iskosavajući zube. Ubljudov je ućutao i plašio se da zadrhti. Sevrjuginove obično prljave tupe oči blistale su od teške zabave. Pregledao je Nikolaja Saveliča. "Vidi, pivo!" Sevrjugin je iznenada zalajao. I, ne sluteći nikakve sumnje, zgrabio je flašu koja je virila iz džepa Ubljudova.

Ali ovde Nikolaj Saveljič nije mogao da izdrži. Instinktivno je šutnuo neprijatelja nogom... Šta je ovde nastalo! Uplašeni da je proputovao Sevrjugina, Ubljudov je divlje zacvilio i pojurio da se sakrije. Nepouzdani konopac je puknuo. Sevrjugin je dahtao i podigao ruke.

- Smiluj se, Nikolaju Saveliču, ne pogubi! vikao je.

Ubljudov je u međuvremenu pao na pod, želeći da se iskrade, popeo se ne znajući gde. „Da mi samo debelo telo nije oduzelo“, vrteo se u glavi. "A čaršave, dođavola s njima."

Komšije su pojurile na galamu. Od straha i od želje da nestane, Sevrjugin je bio potpuno zapanjen.

- Bacanje! — viknu on mašući krupnim rukama. - Plaše... Simulator!.. Tuče ga u lice... Obesi se.

Ubljudov, nespretno zaglavljen negde ispod stolice, promuklo je viknuo:

„Ne kuni... Kanibal... Hilo... Gde si sakrio noževe?!

Iz sobe je iznenada istrčala sasvim mala, zamišljena starica. Minut kasnije vratila se sa čajnikom i, udobno sedeći na krevetu, podupirući se, počela da pije čaj uz zalogaj.

Posebno je svima zapao u oči konopac koji je visio sa plafona sa pocepanom košuljom. Neki fizičari sugerisali su da je ovo, kažu, masovna halucinacija. Skoro je dobio udarac pesnicom u lice. Iskoristivši krik, Sevrjugin je nagurao čaršave preko komode. Zapanjeni Ubljudov je zamolio staricu šolju čaja. U međuvremenu, Ubljudova žena se vratila.

Tužiće tvog seljaka, tužiće“, vikao je na nju debeli komšija. - Napravio si buku!

„Psihijatru evo, psihijatru“, vikali su okolo.

- Izađi. Ja sam svoj psihijatar! Ubljudov je zalajao. Strašno se sažalio, i umalo nije briznuo u plač. Tešilo ga je samo to što mu je ogroman stomak bio zadovoljan kao i ranije.

Ubljudov je osuđen - uslovno - na godinu dana popravnog rada zbog narušavanja javnog reda i mira i huliganizma. Ali samo svojoj ženi otvorio je dušu.

„Lažeš, glupane“, odgovorila mu je. - Pa ja sam verovao da si zbog četvrtine... Pio si punih deset godina... I odjednom... Valjda je počeo da gleda devojke, batina... Zato u omči.

DUŠEVNI BOLESNICI BUDUĆNOSTI 


 

U ordinaciji psihijatrijske klinike 500 godina od našeg rođenja, čitaoče, bio je prilično debeo, ćelav subjekt od oko 35 godina sa umerenim, geometrijskim stomakom. Iz oduševljenog zujanja koje je gomila lekara objavila i koja je okruživala čoveka, bilo je jasno da ovaj drugi nije sasvim obično voće.

- Beznadežni... Mi smo ovde nemoćni - mahnuo je rukom jedan stari doktor i skočio kroz prozor.

„Recite mi, on je bolestan“, mlada, super razmažena devojka doktor mlitavo se okrenula Gorrilovu (takvo je bilo prezime pacijenta). "Zar zaista nikada niste bili u delirijumu?"

„Nikad“, promrmljao je Gorilov, kukavički pogledavši doktore.

- Pacijente, da li mislite ili ne kada odgovarate? drugi, pomalo strog, psihijatar ga je pogledao u oči prodornim pogledom.

„Nisam bio, nikad nisam bio… Svejedno je nestati…“, ponovio je Gorrilov.

Užasno! Ovaj čovek nikada nije bio u delirijumu! Jeste li čuli ovako nešto?! vikali okolo.

Posle ovih reči, Gorilov se osećao potpuno nenormalno i odvojeno od ljudi.

„I zaista, nikada nisam bio u delirijumu; Nikad se nisam ni zamišljao kao čobanina, kao svi normalni ljudi, pomislio je i obrisao znoj dlanom. "Bože, kakav sam ja štreber i kako sam usamljen!"

„Bolestan je“, ponovo se nagnula super razmažena devojka doktorka, „reci mi, ali nadam se da si pokušao samoubistvo bar pet puta?..

— Ne, i nije bilo takvih misli. Šuštanje užasa je prošlo kroz psihijatre. Neki su čak i saosećajno plakali.

„Jedno pitanje“, iznenada se umešao debeli doktor, zadubljen u čvrstinu i, očigledno, pošto se mnogo predomislio. „Ovo sigurno moraš imati... Ti si ipak muškarac, proklet bio... Reci mi, zar noću, posle vihora seksa, nisi imao želju da poližeš oči svom partneru?“ a doktor lukavo namignu Gorrilovu.

Gorrilov je napeo pamćenje, izbuljio oči i sa užasom izgovorio istu stereotipnu frazu: - Ne!

„Pa, sve je jasno, moje tihe kolege“, rekao je doktor, „Gorilov je potpuno lud. Moramo da ga izolujemo.

„Samo trenutak“, javio se drugi doktor, nadimajući se od nestrpljenja. „To je veoma interesantna psihoza“, dodao je, gledajući pacijenta kao eksperimentalnu šimpanzu ljubaznim očima eksperimentalnog naučnika. - Gorrilov, opiši opet detaljnije svoje hronično stanje ludila.

Molimo vas. Ustajem ujutru, tačno u 9 sati, umivam se, jedem, poeziju ne čitam i nikad je ne čitam; zatim vuče na posao; Radim jer postoji potreba za tim i želim da zaradim više; Dođem sa posla, ručam, kupim nešto i odem sa ženom na ples… Spavam. To je sve.

U vazduhu su se čuli krici...

- A ti misliš, ni jednu varljivu nijansu... Nikakve težnje za onim svetom... Kakva teška ludnica... Čuli ste da ovaj tip nikad nije čitao poeziju... Vodite ga, on će nas srušiti!

Ali pozamašni roboti bolničari već su izvlačili Gorrilova koji se opirao.

„Ah, sanjaću ga danas“, jecala je super razmažena devojka doktor. - Kakva mora... Svake noći mi se čini da me teraju u 20. vek!

„Užas, užas... Senzacionalno“, glasovi su jurili udaljenim sablasnim hodnicima.

U međuvremenu, Gorrilova je nosio auto novog doba koji je bio daleko od našeg. Odvezao ga je u ludnicu. Kroz ono što bismo nazvali prozorom, Gorilov je sumorno gledao u okolne vidike. Automobil se kotrljao relativno sporo da bi Gorili mogli da vide normalan svet oko sebe i da upijaju prirodne utiske.

Uvrnuti ljudi ljuljali su se na visokim drvećem: bili su narkomani. Uzeli su posebne supstance koje izazivaju erotsko-kosmičke obmane. Jedina mana ovih lekova bila je u tome što su izazivali neodoljivu želju da skoči negde više... Gorrilov je video divne, lutajuće, svetleće plave figure ljudi. Po njihovom izgledu bilo je jasno da razgovaraju sami sa sobom u solipsističkom zanosu. Psi i oni su bili prilično pakleni - čak su i mačke bile otuđene.

„Samo ja ne mogu sve ovo da dobijem“, pomisli Gorrilov ljutito. "Kakva je nesreća biti normalan." Plakao je od samosažaljenja. „Da, i suze su mi nekako slane, grube, kao u pećinskim vremenima“, pomislio je glupo hrčući, „ne kao one kod te devojke doktorke... Njene su nekako nebesko plave, estetske, kao krijesnice... I moje telo je defektno, sa mišićima“, i pogledao je kroz prozor. Obični ljudi imali su razmažena tela, duboke oči pesnika i čela mudraca. „Bilo bi lepo da se naspavam“, konačno je odlučio Gorrilov. "Onda radi, napravi nešto, kupi odelo." Ali odmah su se na njegovom okruglom, energičnom licu pojavile kapljice znoja:

„Bože, šta ja mislim... Opet ću da poludim.

Pogledao je svog vozača: "Čak je i on u deliriju." Vozač je zaista razgovarao sa duhom svog dalekog pretka - Lava Tolstoja - i zamerio mu nerazvijenost. Gorrilov je strasno želeo da učini neki normalan, opravdan čin. Ali osim što je skinuo pantalone, nije mogao ništa da smisli. „Kakva sam ja budala“, osetio je stid samog sebe.

Vozili su se pored zatvora, gde su smešteni oni koje su u 20. veku nazivali tehničkim intelektualcima. Ova bezdušna, glupa stvorenja, koja poput prave elektronske mašine ne znaju ništa osim formalnih šema, sačuvana su samo da rade u korist razmaženih vizionara, esteta i sanjara.

Kačno, automobil se dovezao do zgrade poznate gotovo u svakom trenutku. Gorrilov je bio izolovan u prilično sumornoj, neprivlačnoj prostoriji. Njegovi zidovi su bili okačeni apstraktnim šizofrenim slikama kako bi se promovisalo lečenje. Ali nasuprot je bila soba još gora: bila je ograđena strujama i više je ličila na ćeliju.

Bio je poslednji koji je rekao da dva i dva čine četiri. Čak ni Gorrilov nije došao do ovoga.

30. 5. 2023.

Jurij Mamleev: Neuspeo čovek, Tumarala,





NEUSPEO ČOVEK  

Kad sve saberem, ja sam neuspeo čovek. Moj neuspeh je u tome što nisam postao bog. Da, da, bog, besmrtan, ne-čovek. Ostalo mi je da živim još dva dana (takva je naučna prognoza), a za četerdeset osam sati ne može se naučiti da postaneš bog. Dva dana. Na ostalo pljujem. Sve je gotovo.

Sedim u malom restoranu u Minhenu i skraćujem vreme, ipak dva dana, posljednja, traju ludački dugo. Naručio sam salatu i tri minhenska piva. Volim minhensko pivo, ono miriše prosto. (I ja sam, u suštini, prost.) A svet – đavo nek ga nosi. I taj Minhen, Rio de Ženeiro, Njujork i ostale gluposti. Neka ja u svom životu i nisam uspeo (rekao sam zbog čega), ali ta bića, ljudi, takoreći uopšte nisu živela. Nisu imala šta da biraju, osim viršli, salata, automobila i piva. Ali negde u sebi ja ih volim.

Naročito žene. Ipak pripadam njihovoj vrsti, to jest ljudskoj vrsti. U tome je stvar. U svim budističkim knjigama, na primer, piše da je velik uspeh uteloviti se kao čovek, to se dešava milion puta ređe od utelovljenja nižih živih bića – od bezbrojnih pohotljivih insekata (ovo je naravno simbolika) do demona koji urlaju u prazninu. A ja se s tim ne slažem.

Kome do đavola treba to ljudsko utelovljenje, ako je ono za devedeset devet posto ljudi uzalud dato: spavao, gurao se, radio i u grob. Po čemu je to bolje nego biti insekt? Premda se cela zapadna civilizacija na tome drži (to jest na fiziologiji). Uostalom, baš me briga za takvu civilizaciju, ona će ionako uskoro crći kao štakor, ugušivši se svojim postojanjem. Sad me zapravo ništa ne interesuje.

Jer mi je ostalo samo dva dana. Za to vreme neću moći postati bog. A biti čovek odvratno mi je.

Uprkos tome, ponavljam: negde u sebi volim tu poganu vrstu u kojoj me đavo naterao da se rodim.

Naročito volim žene. Ovde – u ovoj pivnici – one su strašno sentimentalne, skoro žive, za razliku od ostalih hiljada žitelja grada. Ili mi se u bunilu to samo tako čini? Već sam popio dve krigle ovog divnog piva. Žena je ovde slatka, meka, od mesa, s velikim grudima. Šta im je u duši – i imaju li uopšte dušu – ne znam. Neki savremeni zapadni teolozi odlučno odbacuju to srednjovekovno praznoverje o duši i o njenoj besmrtnosti. Oni odbacuju i samog Boga, ostajući pri tome profesori teologije.

Neka im Bog pomogne. Oni to čine jer im je dobro plaćeno. Meni lično se obične žene u pivnici sviđaju daleko više nego ti bogoslovi. Opet ponavaljam – to što meni nije pošlo za rukom da postanem besmrtan, bar planetarno božanstvo, to je samo zato što se nisam utelovio tamo gde sam želeo, već u degradiranoj ljudskoj vrsti.

Neki stari spisi o čovečanstvu govore drugačije – ali oni imaju u vidu druge ljude i drugo vreme.

Pa, gospodine, s tom komedijom je završeno. Spustio sam otrov u svoju poslednju kriglu piva i naslućujem uživanje... Ali to odvratno, smradno ljudsko telo, koje truli... I njega sam stekao zato što sam se rodio u ljudskoj vrsti – Gospode, kako mi je ona dosadila. Malaksavam od same pomisli na nju.

Ipak, ipak... Posmatram ih sada kako žvaću, gledaju, piju pivo. I njihove žene, čije su oči lepše nego oči muškaraca. Pa šta? Neka su malo i lepše. Pa šta? Gospode, kako su mi dosadili, sa svojim knjigama, sa svojim pivom, sa svojim religijama... Neko će reći da sam duhovni emigrant. Jedna moja baba bila je Ruskinja, iz Rusije, drugi preci su – ovdašnji. Rodio sam se ovde, na Zapadu. Ne poznajem Rusiju. Čemu ova priča? Kroz jedan sat ili pre postaću stvarni emigrant. Vreme je, vreme je! Samo sam jednom bio u toj zemlji. Zar je malo zemalja u svetu – Japan, Italija, Luksemburg, Belgija. Ali Rusija je potpuno nešto drugo. To nije samo zemlja. Osetio sam to čim sam doputovao. Bio sam tamo nedelju dana. Jednu nedelju za desetine godina života. Ništa, ništa tamo nisam razumeo. Ljudi, gradovi. I odjednom jedan strašan trenutak. Otišao sam na izlet, u šumu. Priroda me zapanjila svojom tugom, ali nekom visokom tugom, kao da je ona bila samo simbol nekih dalekih tajanstvenih sila. Iznenada je iz šume izašla devojčica. Imala je oko četrnaest godina. Bila je povređena, ispod oka modrica, malo krvi, vukla je nogu. Možda silovana što se svuda dešava ili su je samo tukli. Ali mene se nije uplašila – snažnog muškarca, usred šume. Uputivši mi brz pogled, priđe bliže. Pogleda me u oči. Od tog pogleda srce mi je stalo i kao da se pretvorilo u grudu beskrajne ljubavi, očaja i... odvojenosti. Oprostila mi je tim pogledom. Oprostila mi je sve što je bezdano gadno u čoveku, sve zlo, i pakao, i svoju krv, i rane. Ništa nije rekla. Udaljila se stazom prema horizontu. Bila je kao uskrsnula Rusija. Pogledao sam oko sebe, i odjednom sam jasno osetio da se u toj jadnoj odbačenoj prirodi, čiji izgled prodire do dna duše, u tim kućicama i hramovima u daljini krije nagoveštaj nečega što se nikada ne može razumjeti i što nije od ovoga sveta.

Eto, i s tim sam završio. Zatim sam se vratio na Zapad i ponovo upregao u običan ljudski točak: posao, novac, maloumno urlanje televizije, alkohol. Stres. Negde uzgred homoseksualizam. Računi. Metro. Stres. I bolest. Ostalo je svega dva-tri dana, mislim: i tako se s naporom pokrećem. A sad – dobar dan pivo s otrovom! Ovde stavljam tačku i pijem... Slova se rasplinjavaju... Već ne mogu da pišem.


( komentar na Novom Standardu -Tuljanin ) 
 

TUMARALA

proleće 196… godine večernji je voz rezao mrak šuma i gradića u okolici Moskve. U pravilnom ritmu terao je svoje zvukove sve dalje i dalje…Vagoni su bili svetli i gotovo prazni. Ljudi su sedeli nepomično, kao začarani, kao da su se isključili iz svih svojih poslova i istog takvog života. Nisam znao gde ih voz nosi.

U srednjem vagonu sedelo je samo sedmero ljudi. Neugledna starica uprla se o vreću krompira i samo što nije licem uronila u nju. Zdravi mladac celo je vreme žvakao luk i kao preneražen nekom pričom gledao pred sobom u prazninu. Neka debela žena smotala se u klupko te joj se lice nije ni videlo.

U uglu je sedeo on – Fjodor Sonnov.

Bio je to krupan muškarac od nekih četrdesetak godina, s čudnim licem koje je, činilo se, gledalo u sebe. Izraz tog ogromnog lica, čitavog u crtama i borama, bio je životinjski tuđ, uronjen u sebe, ali i usmeren na svet. Ali usmeren samo u tom smislu da svet za vlasnika tog lica doslovno nije postojao.

Sonnov je bio odeven jednostavno, a siva, pomalo iznošena jakna prekrivala mu je veliki trbuh koji je nekako koncentrisano pomicao i ponekad ga je dirao baš kao da mu je trbuh drugo lice – bez očiju i usta, ali – možda – stvarnije.

Disao je kao da, izdišući, ipak udiše zrak. Često se, očima mutnim od krupnog postojanja, zagledao u ljude koji su sedeli pored njega kao da ih pribija za svoj pogled, iako je njegovo unutarnje biće prolazilo kroz njih kao kroz zgusnutu prazninu.

Na kraju voz je usporio. Čovečuljci, njišući zadnjicama, krenuše prema izlazu. Sonnov je ustao s takvim osećajem kao da se podiže slon.

Pokazalo se da je stanica malena, ugodno izgubljena, s upornim, nakrivljenim, drvenim kućicama. Čim su čovečuljci iskočili na peron u njima je nestalo mrtvila i oni su, neobično živahni, potrčali – napred, napred!

Starica s vrećom zbog nečeg se zaputila prema tamnoj ogradi i nagnuvši se povratila u nju.

Zdravi mladac nije trčao, već je doslovno jurio ogromnim skokovima, široko mašući šapama. Po svemu sudeći, počinjao je život. Ali, Sonnov je ostao isti. Lutao je, vrteći se glavom i promatrajući okolinu kao da je upravo pao s Meseca.

Na glavnom trgu dva autobusa, olinjala poput pasa, stajala su na jednom mestu. Jedan je bio gotovo prazan. Drugi je pak bio tako nabijen ljudima da je ispuštao gotovo sladostrasno pištanje. No Sonnov ne obraća pažnju na sav taj kič.

Prolazeći uza stub, on odjednom udari derana koji je vrludao pored njega pravo u čeljust. Iako je udarac bio snažan i momak je pao u jarak, upućen je takvom unutarnjom ravnodušnošću kao da je Sonnov gurnuo prazninu. Samo je fizička drhtavica prošla njegovim teškim telom. Kao u transu hodao je dalje, pogledavajući stubove.

Momak dugo nije mogao doći sebi od tog čudnog načina s kojim mu je bio nanesen udar, a kad se osvestio, Sonnov je već bio daleko…

Fjodor je lutao uskom ulicom koju su zamračivale ružne kuće. Odjednom se zaustavio i seo u travu. Podignuo je košulju i počeo se, polako i mnogoznačno, milovati po trbuhu, baš kao da mu je u ruci koncentrisanq spoznaja. Gledao je vrhove stabala, … zvezde. I najednom zapevao.

Pevao je grčevito, životinjski, pljujući reči kroz gnjile zube. Pesma nije imala nikakvog smisla, a bila je od onih što ih pevaju po zatvorima. Na kraju, Fjodor ustade, podigne hlače i lupi se po stražnjici, kako bi krenuo dalje, baš kao da mu se u mozgu rodila misao.

Hodati se moralo poprilično. Na kraju uđe u tamnu šumu. Stabla su ovde već odavno rasla bez prijašnje stihije, proizvedene: nisu bila zagađena bljuvotinom ili papirom, već su jednostavno iznutra svetlila tamnim ljudskim rasporedom i brigom. To više nisu bile trave, već obrezane ljudske duše.

Fjodor pođe na stranu, a ne stazicom. I nenadano, nakon jednog sata hoda pokaza se u daljini, kako mu ide u susret, tamna ljudska silueta. A potom se ona pretvori u četvrtast lik mladića od oko dvadeset i šest godina. Sonnov najpre ne odreagira, a onda iznenada pokaže nekakvu oštru, mrtvu zainteresiranost.

"Imaš li cigaretu?" mrgodno upita momka.

Ovaj, s veselom živahnom njuškicom, prepipa džep kao vlastiti ud.

I tog trenutka Fjodor, hraknuvši u nekakvom grču kao da se izvrće u sebe čašu votke, zabije u trbuh momka ogroman kuhinjski nož. Takvim nožem obično ubijaju životinje s puno krvi.

Stisnuvši momka uz drvo Fjodor nožem zavrti po njegovoj utrobi baš kao da želi unutra ubiti nešto živo, ali nepoznato. Onda mirno ubijenog na božju travicu i odvuče sa strane, na malu poljanu.

Za to vreme visoko na crnom nebu ogolio se Mesec. Mrtvo-zlatna svetlost prelila je poljanu, lelujavu travu i panjeve.

Fjodor, čije je lice poprimilo prijatan izraz, sedne na panj, skine kapu pred pokojnikom i zavuče mu ruku u džep, da nađe dokumente. Novac nije dirao, samo je pogledao dokumente da momku sazna ime.

"Došljak, izdaleka, Grigorij", razneži se Sonnov. "Sigurno je putovao kući."

Pokreti su mu bili sigurni, smireni, gotovo nežni; videlo se da je izvršio njemu dobro poznat posao.

Iz džepa izvadi zamotuljak sa sendvičima i, složivši ih na listiću novine kraj glave pokojnika, poče s apetitom i polako večerati. Jeo je s apetitom, ne gadeći se mrvica. Na kraju mirno pokupi ostatke hrane u zavežljajčić.

"Pa, evo, Grišo", reče, brišući usta, "sad možemo i popričati... Ha?!" i ne žno lupne Grigorija po mrtvom obrazu.

Onda hrakne i namesti se udobnije te zapali cigaretu.

"Evo, da ti ispričam, Grigorije, priču o svom životu", nastavio je Sonnov na čijem se licu zamišljenost iznenada zamenila gotovo samodovoljnom dobrohotnošću. "Ali, najpre o detinjstvu, o tome ko sam i odakle. To jest o roditeljima. Otac mi je ispričao sve tajne o mom postanku pa ću ti ih sad ja lepo prepričati. Bio je on jednostavan čovek, živahan, ali u srcu grub. Ni minute nije bio među ljudima bez sekire. Mmm, da… A da ga je okruživalo isto toliko dobrote koliko grubosti… Za žene je tugovao, ne može se celi život provesti sa stablima, ali nikako nije mogao naći pravu. I na kraju nađe onu koja mu je bila po ukusu, a meni postala majkom... Dugo ju je iskušavao. Poslednjeg iskušenja otac se najviše voli sećati. Dakle, imao je otac, moj Grigorije, hrpu novca. I jednom ode on s mojom majkom, to jest Irinom, u dubokoj šumi, u zabačenu kolibu. A prethodno joj ispriča da je tamo sakrio novac i da nitko za to ne zna. Da, da… I sve je složio tako da je majka zaključila da za taj put stvarno niko ne zna i da svi misle da je otac otišao na put za poslom na celu godinu… Sve je on namestio tako da navede mamu na nekažnjen zločin, da pomisli, ako ga odluči ubiti i prisvojiti novac, da to može učiniti bez opasnosti za sebe. Jesi li shvatio, Grigorije?" Sonnov malo zastade. Teško bi bilo i pomisliti da je tako razgovorljiv.

Zatim nastavi:

I evo, sedi tata naveče u dalekoj kolibi s mojom majkom, Irinom. I pravi se nevešt. I vidi on: Irina se sve nešto misli, a hoće to sakriti. Ali joj se bela prsa sve nadimlju i tresu. Padne noć. Otac legne na odvojeni krevet i napravi se da spava. Hrče. A sve zapravo oseća. Sve se smrači. Odjednom se čuje: tiho, tiho ustaje majka, disanje joj nježno drhti. Ustaje i ide prema uglu – prema sekiri. A sekiru je otac imao ogromnu – jednim udarcem možeš rascepiti medveda napola. Uzme Irina sekiru u ruke, podigne je i jedva čujno krene prema očevom krevetu. Došla sasvim blizu. I tek što je zamahnula, a otac je – drrrm – nogom u trbuh. Skoči i baci je pod sebe. I tu je i uzme. Tako sam začet… A otac je Irinu zbog tog slučaja jako zavoleo. Odmah sledećeg dana s njom pred oltar, u crkvu… Ceo život se nije od nje rastajao. 'Razume ona', govorio je. 'Nije mlitava. Da nije na mene pošla sekirom nikada je ne bih oženio. A tako sam odmah video – jaka žena… Bez suza.' I uz te reči obično bi je lupnuo po stražnjici. A majka se ne bi sramila: samo bi namestila ljutito lice, a oca je poštovala… Eto, iz takvog začeća s gotovo ubistvom sam ja i nastao… No, što cutis, Grigorije", senka pređe preko Fjodorovog lica. "Ili ti moja priča možda nije zanimljiva?"

Postalo je jasno da je neuobičajena rečitost bacila Fjodora u stanje histerije. Nije voleo da govori.

Na kraju ustane. Popravi hlače. Nagne se prema mrtvom licu.

"Pa gde si, Grigorije, gde?" odjednom poče naricati. Njegovo zversko lice gotovo se razneži. "Gde si? Odgovaraj!? Gde si se sakrio, kujin skote?! Pod panj, jesi li se pod panj sakrio?! Misliš, umro, pa se od mene sakrio?! A!? Znam, znam ja gde si ti!! Nećeš otići!! Pod panj si se sakrio!"

I Sonnov krene prema najbližem panju i poče ga ljutito udarati nogom. Panj je bio truo i počeo se meko raspadati pod njegovim udarcima.

"Gde si se sakrio, kujin skote?!" zavapio je. Odjednom se zaustavi. "Gde si?! Gde?! S kime razgovaram? S tobom? Je li? Ili ti je možda smeešno? Odgovaraj!?"

"Odgovaraj…aj!" odazvala se jeka. Mesec se odjednom sakrio. Tama je prekrila šumu, a drveće se slilo s tamom.

prevod : Rafaela Božić-Šejić

izvor

_______________

Jurij Vitaljevič Mamleev

Jurij Vitaljevič Mamleev rođen je 11. prosinca 1931. u Moskvi. Po obrazovanju inženjer, predavao je matematiku u večernjoj školi, ali je njegova glavna delatnost bila književnost. Njegove pripovetke, romani i filozofski eseji čitali su se u njegovu stanu ili su kružili u samizdatu jer ih za vreme sovjetske represije nije mogao objaviti. Upravo zbog nemogućnosti objavljivanja emigrira 1974. u SAD gde predaje na Univerzitetu Cornell, a 1983. prelazi u Pariz gde predaje ruski jezik i književnost. Za vreme emigracije prevode ga i objavljuju na Zapadu, a nakon što su se u Rusiji promenile političke prilike, vraća se u domovinu i doživljava afirmaciju i izdanje svojih brojnih dela. Osnivač je žanra metafizičkog realizma, u kojem se trudi razotkriti ponore koji se kriju u ljudskoj duši kako bi takvim postupkom došlo do katarze i pročišćenja, tj. oslobađanja. Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja.

21. 3. 2020.

Gi de Mopasan , Gospođica Fifi

   



     Pruski komandant, major grof von Farlsberg, završavao je čitanje pošte, zavaljen u velik naslonjač, prevučen goblenom, a s čizmama na elegantnom mramoru kamina, gde su mu mamuze, za tri meseca otkad su se nastanili u dvorcu Uville, napravile dve velike rupe, koje su se svakog dana sve više dubile.
         Šolja kafe pušila se na stočiću ukrašenom drvenim mozaikom, s mrljama od likera, s tragovima od cigara, sa šarama od nožića oficira-osvajača koji je ponekad, kad bi prestao oštriti olovku, urezivao na lepom nameštaju cifre ili crteže, kako mu kad padne na pamet.
          Kad je završio s pismima i letimično pregledao nemačke novine koje mu je podoficir bio doneo, ustade, i pošto je bacio u vatru tri-četiri ogromne, sirove cepanice — jer su ta gospoda, da bi se ogrejala, tamanila malo po malo celi park — približi se prozoru.
         Kiša je pljuštala, normandijska kiša koju kao da je prosula neka besna ruka, kiša koja je zasipala, gusta kao neka zavesa, kao neki zid s kosim prugama, ledena kiša, koja prska, sve potapa, prava kiša iz okoline Rouena, tog kabla Francuske.
         Oficir je dugo promatrao poplavljene travnjake, i tamo dalje, nabujalu Andellu koja se izlivala; i po staklu je bubnjao neki valcer s Rajne, kad se trgne na šum iza sebe; ušao je njegov pomoćnik, baron von Kelweingstein, koji je bio kapetan po činu.
         Major je bio gorostas, širokih leđa, s dugom lepezastom bradom koja mu je kao zastor padala na grudi; i sva njegova krupna svečana pojava podsećala je na vojničkog pauna — pauna koji je premestio svoj šareni rep na bradu. Oči su mu bile plave, hladne i pitome, na licu brazgotine od sablje iz austrijskog rata; pričalo se da je bio valjan i kao čovek i kao oficir.
         Kapetan, mali rumeni čovek velikog trbuha, s remenom koji ga je stezao, imao je kratko ošišanu, otvoreno žućkastu kosu, čije su dlake, pod naročitom rasvetom tako sjajile da je lice bilo kao fosforom premazano. Izgubio je bio dva zuba kad je negde noću bančio, ni sam tačno ne zna kako, pa je prskao kad je govorio i čovek ga nije mogao uvek razumeti; bio je samo na temenu ćelav, s okruglom ćelom kao u katoličkog redovnika, s gustom, kratkom, kovrčavom zlatno-svetlom kosom oko tog prstena gole kože.
        Komandant mu stegne ruku, i ispi na dušak šolju kafe (šestu od jutros), slušajući izveštaj svoga podčinjenog o službenim poslovima; zatim se obojica primakoše prozoru i složiše da je dosadno do zla boga. Major, miran čovek, oženjen, mirio se sa sudbinom; ali baron-kapetan, stari bećar, stalni gost javnih kuća, okoreli ženskar, besneo je što je osuđen već tri meseca suzdržljivo živeti u ovom zabitnom mestu.
       Neko zakuca na vrata, komandant viknu da uđe; bio je to vojnik, jedan od onih njihovih automata-vojnika, koji samom svojom pojavom reče da je ručak gotov.
        U dvorani zatekoše tri niža oficira: jednog poručnika, Otta von Grosslinga, dva potporučnika, Fritza Scheunauburga i markgrafa Wilhelma von Eyrika, malecnog plavokosog mladića, oholog i grubog s vojnicima, krvničkog s pobeđenima, a naprasitog kao napeta puška.
        Otkad su ušli u Francusku, drugovi su ga zvali gospođica Fifi. Dali su mu ovaj nadimak zbog kicoškog držanja, zbog struka tankog kao da je stegnut steznikom, zbog bledog lica i jedva vidljivih usnica, a i zbog navike koju je stekao da, za izražavanje neograničenog prezira prema bićima i stvarima, upotrebi svakog časa francuski izraz — »fi, fi, donc« koji je izgovarao pomalo šištavo.
         Blagovaonica u dvorcu Uville bila je dugačka i veličanstvena dvorana čija su stara kristalna ogledala, prorešetana metcima, i visoki flamanski ćilimi, ispresecani sabljom i s odvaljenim komadima koji su visili, pričali o tome čime se bavila gospođica Fifi u časovima dokolice.
          Na zidovima tri porodične slike, ratnik u oklopu, kardinal i predsednik, pušili su porculanske lule, a u svom okviru čija je pozlata s vremenom izbledela, jedna plemenita gospođa utegnutih grudi isticala je drsko dva svoja ogromna brka ugljenom namazana.
          Oficirski ručak proteče gotovo bez reči u ovoj unakaženoj odaji, koja je bila mračna na onom pljusku i tužno delovala svojim poraženim izgledom, a čiji je stari hrastovi parket bio zamazan kao u nekoj krčmi.
         Kad zapušiše, uz piće posle jela, počeše, kao svaki dan, da se tuže na dosadu. Boce konjaka i likera išle su iz ruke u ruku; i svi su, zavaljeni na stolicama, pijuckali, ne ispuštajući iz kraja usta duge izvijene lule, čije su glave od fajanse bile išarane kao da su bile napravljene da očaraju Hotentote.
        Čim bi čašu ispraznili, napunili bi je umornim pokretom ruke, kao pod moraš. Ali je Gospođica Fifi svaki čas razbijala svoju, a vojnik mu je odmah dodavao drugu.
         Obavijao ih je oblak dima koji je štipkao, i tonuli su u ono tužno dremljivo pijanstvo, u ono turobno bančenje besposlenih ljudi.
         Baron iznenada ustade. Tresao se od besa; psovao je: »Sveca mu, dokle ćemo ovako? Treba već jednom nešto izmisliti.«
        Poručnik Otto i potporučnik Fritz, dva Nemca s izrazito nemačkim, glomaznim i tromim fizionomijama, odgovoriše uglas: »A šta, gospodine kapetane?«
        On se zamisli nekoliko trenutaka, pa nastavi: »Šta? Eto, da priredimo neko veselje, ako komandant dozvoli.«
      Major izvadi iz usta lulu: »Kakvo veselje, kapetane?«
      Baron se primakne: »Primam da sve udesim, gospodine komandante. Poslaću u Rouen Dužnost da nam dovede koju žensku; znam gde će ih naći. Spremićemo ovde večeru; imamo uostalom sve što treba, pa ćemo provesti jednu ugodnu večer.«
         Grof von Falsberg sleže ramenima i nasmeši se: »Poludeli ste, dragi prijatelju.«
        Ali se svi oficiri digoše, saleteše svoga starešinu, i počeše ga preklinjati: »Pustite kapetana, gospodine komandante, ovde je tako tužno.«
         Major najzad popusti, i reče: »Dobro«; a baron odmah pozva Dužnost. Bio je to jedan stari podoficir koga nisu nikad videli da se smeje, a koji je fanatički izvršavao sve zapovesti svojih pretpostavljenih, makar kakve bile.
        U stavu mirno, s bezizraznim licem, on primi baronove upute; zatim izađe; i pet minuta kasnije, jedna velika vojnička kola, pokrivena platnom, s četiri upregnuta konja krenuše u galopu.
        Svi začas kao da se probudiše; trgoše se iz učmalosti, lica oživeše i poče razgovor.
        Iako je pljusak i dalje besneo, major je sada tvrdio da nije tako mračno, a poručnik Otto uverljivo je tvrdio da će se provedriti. I Gospođica Fifi kao da je sedela na ugljevlju. Ustajala je, pa ponovo sedala. Svojim svetlim i oštrim očima tražila je nešto da slomi. Odjednom gledajući ravno gospođu s brcima, plavokosi mladić izvuče revolver i reče: »Ti to nećeš gledati«, pa, s mesta gde je sedeo, nanišani. Dva metka jedan za drugim probiše oba oka na slici.
         Zatim uzviknu: »Da palimo minu.«
        Razgovor se odjednom preseče, kao da se u svakom probudi neka moćna i nova radoznalost.
         Mina je bila njegov pronalazak, njegov način uništavanja, najmilija mu zabava.
        Kad je napuštao dvorac, njegov zakoniti vlasnik, grof Fernand d'Amoys d'Uville, nije imao vremena da išta odnese ili sakrije, osim što je zavukao srebrninu u jednu rupu u zidu. A pošto je bio vrlo bogat i voleo raskoš, njegov veliki salon, koji je vratima bio spojen s blagovaonicom, izgledao je, pre nego što je grof navrat na nos pobegao, kao galerija kakvog muzeja.
         Po zidovima su visele skupocene slike, crteži i akvareli, a po nameštaju, policama i u elegantnim vitrinama, na stotine malih umetničkih predmeta, japanske vaze, statuice, čovečuljci od saksonskog i nakaze od kineskog porculana, stari predmeti od slonove kosti i čaše mletačkog stakla ispunjavali su prostranu odaju svojim dragocenim i čudnim gomilama.
        Ništa nije od toga ostalo. Nisu ništa opljačkali, major grof von Falsberg ne bi to dopustio; ali je Gospođica Fifi, s vremena na vreme, palila minu, a svi su se oficiri tada istinski zabavljali za tih pet minuta.
         Mali markiz ode u salon da potraži šta mu treba. Donese otuda prekrasan kineski čajnik vrste Ruža, napuni ga puščanim prahom, pa mu, kroz grlić, uvuče pažljivo dug komad fitilja, zapalili ga, i tu paklenu mašinu odnese trkom u susednu odaju.
        Zatim se brzo vrati, i zatvori vrata. Svi su Nemci čekali na nogama, s licima koja su se smešila od detinje radoznalosti, i čim eksplozija uzdrma dvorac, jurnuše svi zajedno.
         Gospođica Fifi, koja je prva ušla, zapljeska pomamno rukama pred jednom Venerom od terakote čija je glava najzad odletela; i svaki je dizao koji komadić porculana, divio se neobično zarezanim ivicama razbijenog komada, razgledao novu pustoš i osporavao ponekad štetu tvrdeći da nije tada, nego pređašnjom eksplozijom prouzrokovana; a major je očinski promatrao prostrani salon u kome je taj neronski karteč napravio darmar i posuo po podu komadiće umetničkih predmeta. On prvi izađe, i izjavi dobroćudno: »Ovoga puta je uspelo.«
        Ali je takav kovitlac dima bio ušao u blagovaonicu, mešajući se s duvanskim dimom, da se više nije moglo disati. Komandant otvori prozore, a svi oficiri, koji su došli ispiti poslednju čašu konjaka, primakoše im se.
       Vlažan zrak pokulja u sobu, a s njim neka vodena prašina, koja se hvatala po bradama, kao i zadah poplave. Gledali su veliko drveće koje je bio pljusak; široku dolinu po kojoj su se nagomilali tamni i niski oblaci, a u daljini crkveni zvonik koji je stršao kao neki sivi šiljak u tom pljusku od kiše.
        Otkad su došli, nije s njega zvonilo. Jedini otpor, uostalom, na koji su osvajači naišli u okolini bio je taj otpor zvonika. Sveštenik nije odbio primiti na stan i hranu pruske vojnike; on je čak pristao ispiti koju bocu piva ili bordoskog vina s neprijateljskim komandantom, koji ga je često upotrebljavao kao blagonaklonog posrednika; ali mu se o zvonu nije smelo ni spomenuti; pustio bi pre da ga streljaju. To je bio njegov način da podigne glas protiv osvajača, način miran, bez reči, jedini, govorio je on, koji dolikuje svešteniku, čoveku koji treba biti blagost a ne krv, i svako, na deset milja okolo, hvalio je odlučnost, junaštvo opata Chantavoina, koji se usudio objaviti narodnu žalost, oglasiti je prkosnom ćutnjom svoje crkve.
         Celo selo, oduševljeno ovim otporom, bilo je spremno do kraja istrajati uz svog sveštenika, svemu prkositi, jer je smatralo ovo prećutno neodobravanje kao zaštitu narodne časti. Seljacima se činilo da su ovako zadužili domovinu više nego Belfort ili Strasbourg, da su dali isto takav primer da će ime zaseoka ostati besmrtno, a dalje od toga, ništa nisu odbijali pruskim pobednicima.
         Komandant i njegovi oficiri smejali su se zajedno ovoj bezopasnoj hrabrosti; a kako se celo mesto pokazalo uslužno i poslušno prema njima, oni su lako trpili ovaj nemi patriotizam.
         Jedino je mali markiz Wilhelm hteo na silu zazvoniti. Besneo je u sebi zbog političke popustljivosti svoga pretpostavljenoga prema svešteniku, i svakog dana preklinjao je komandanta da ga pusti da udari jedanput »Din-don-don«, jedan jedini put, tek onako iz zabave. I tražio je to, umilno kao mačka, mazno kao žena, slatkim glasom kao ljubavnica koja strasno za nečim žudi; ali komandant nije popuštao, a Gospođica Fifi, za utehu, palila je minu u dvorcu Uville.
          Pet ljudi ostaše tu, u gomili, nekoliko minuta, udišući vlagu. Poručnik Fritz reče, najzad, uz prigušen smeh: »Ofe kospoćice neče toista imati lepo freme za šetnu.«
       Nato se raziđoše, svako ode na svoju službu, dok je kapetan imao pune ruke posla da bi spremio sve što treba.
         Kad se ponovo sastadoše u sumrak, stadoše se smejati kad videše kako su se doterali i nalickali kao u danima kakve velike smotre, namazani, namirisani, čili kao nikad. Komandantova kosa nije bila tako seda kao ujutro, a kapetan je obrijao sve osim brkova, koji su mu kao plamen izbijali ispod nosa.
         I pored kiše, prozori su bili otvoreni, a jedan od njih išao je ponekad da prislušne. U šest sati i deset minuta baron javi da iz daljine dopire tandrk kotača. Svi pojuriše, a odmah zatim prispeše kola s četiri konja u galopu, koji su se, blatni do sapi, pušili i frktali.
        Pet žena siđoše pod trem, pet lepih devojaka, koje je pažljivo probrao jedan kapetanov drug kome je Dužnost bio odneo pisamce svoga oficira.
        Nije ih trebalo mnogo moliti; bile su uverene da će ih dobro platiti, a upoznale su uostalom Pruse za tri meseca koliko su s njima imale posla, i koristeći se s ljudima kao i sa stvarima.
         »Takav nam je zanat«, govorile su usput u sebi, da bi odgovorile bez sumnje na neko potajno bockanje preostale savesti.
        Uđoše odmah u blagovaonicu. Osvetljena, ona je sad izgledala još mračnija u svojoj žalosnoj pustoši; a sto prekriven đakonijama, skupocenim posuđem i srebrnim priborom, koji su pronašli u zidu gde ga je sakrio vlasnik, davao je ovom mestu izgled razbojničke krčme u kojoj je spremljena večera posle neke pohare. Kapetan, ozaren, zgrabi žene kao neku svoju stvar, i počne ih promatrati, grliti, njuškati i procenjivati po njihovoj vrednosti devojaka od zanata, a pošto su tri mladića htela da svaki uzme po jednu, on se tome odlučno usprotivi, zadržavajući za sebe pravo da izvrši podelu, po pravdi, prema starešinstvu, da se ne bi ogrešio o vojničku hijerarhiju.
          Da bi izbegao svaku raspravu, svaki spor i sumnju u pristranost, on ih svrsta po visini, pa obraćajući se najvišoj, reče zapovedničkim glasom: »Kako ti je ime?«
       Ona odgovori dubokim glasom: »Paméla«.
        Tada on objavi: »Broj jedan, imenovanu Pamélu, dobio komandant.«
         Pošto je onda zagrlio Blondinu, drugu po redu, u znak svojine, dade debelu Amandu poručniku Ottu, Evu Rajčicu potporučniku Fritzu, a najmanju od svih, Rachelu, sasvim mladu smeđu devojku, oka crna kao mrlja mastila, Židovku čiji je prćast nos pobijao pravilo po kome cela njena rasa ima povijen kljun, dodeli najmlađem oficiru, slabačkom markizu Wilhelmu von Eyriku.
        Sve su, uostalom, bile zgodne i punačke, nisu se mnogo razlikovale izgledom, a svakodnevni zanat i zajednički život u javnim kućama dali su im manje-više isti kroj i kožu.
        Tri mladića htedoše se odmah udaljiti sa svojim devojkama, pod izgovorom da im nađu četke i sapuna da se urede; ali se kapetan tome mudro usprotivi, tvrdeći da su one dosta čiste da mogu sesti za sto i da bi ih oni koji bi otišli u sobe hteli promeniti pošto se vrate, a time bi uzbunili ostale parove. Njegovo iskustvo prevagnu. Bilo je samo mnogo poljubaca, poljubaca u očekivanju.
        Rachel se odjednom stane gušiti, suze joj od kašlja navreše na oči, a dim joj poče na nos izbijati. Markiz joj je, hoteći tobože da je poljubi, udunuo duhanski dim u usta. Nije se naljutila, ni reči nije rekla, ali je netremice pogledala svoga domaćina sa srdžbom koja joj je pritajeno izbijala iz njenog crnog oka,
         Sedoše. Sam komandant je izgledao očaran; namestio je s desne strane Pamélu, a s leve Blondinu, pa je izjavio, razvijajući ubrus: »Došli ste na divnu misao, kapetane.«
         Pored poručnika Otta i Fritza, koji su s njima bili uglađeni kao sa ženama iz višega društva, susede su se malo preplašile; a baron von Kelweingstein, ogrezao u porok, sijao se, sipao raskalašene reči, i bio kao u vatri sa svojim okvirom crvene kose. Udvarao se na francuskom jeziku s Rajne, a njegovi kafanski komplimenti, koji su, se probijali kroz šupljine dvaju polomljenih zuba, dolazili su do devojaka s kišom pljuvačke.
        One, uostalom, nisu ništa razumevale, a inteligencija kao da im se budila tek kad je počeo bljuvati masne, besramne reči, koje je sakatio svojim naglaskom. Tada se, sve odjednom, počeše smejati kao lude, sedeći na kolenima svojih suseda, ponavljajući izraze koje baron stade s uživanjem izvrtati da bi ih naterao da izgovore razne prostote. One su ih rigale do mile volje, pijane već kod prvih boca vina, i postavši ono što su, otvarajući širom vrata svojim navikama, ljubile su brke i s desne i s leve strane, štipkale za miške, besno vrištale, pile iz svih čaša, pevale francuske pesmice i delove nemačkih pesama koje su naučile u svojim svakodnevnim odnosima s neprijateljem.
          Uskoro i ljudi, opijeni ženskim mesom izloženim pod nosom i na dohvatu ruke, počeše urlati, lomiti čaše, dok su ih, stojeći iza leđa, služili ukočeni vojnici.
      Jedino je komandant bio uzdržljiv.
        Gospođica Fifi beše uzela Rachelu na krilo, i, naprazno se zanoseći, čas joj je ljubio kao ugljen crne kovrče na vratu, usišući kroz uzani otvor između haljina i kože blagu toplotu njenoga tela i sav miris njene osobe; čas ju je kroz tkaninu luđački štipkao i terao da vrišti, obuzet nekom besnom okrutnošću, podboden svojim rušilačkim nagonom. Često pak, držeći je u naručju, stežući je kao da će je upiti, pritiskivao je dugo svojim usnama Židovkina sočna usta, ljubio je do iznemoglosti; ali je iznenada ugrize tako duboko da tanki mlaz krvi procuri devojci niz podbradak i sklizim joj u njedra.
          Još jedanput, ona ga pogleda netremice u lice, i čisteći ranu promrmlja: »Pamti, ovo se plaća.« On se zasmeja, surovim smehom, i reče: »Platiću.«
         Bili su pri kraju večere; pio se šampanjac. Komandant ustade, i istim tonom kojim bi digao čašu u zdravlje carice Auguste, ispi: »U zdravlje naših dama.«
         I poče niz zdravica, zdravica prožetih galantnošću vojničina i pijanaca, začinjenih masnim šalama, koje je neznanje jezika činilo još neotesanijim.
         Ustajali su jedan za drugim, tražeći duhovite reči, naprežući se da budu šaljivi; a ženske, pijane do iznemoglosti, mutnih očiju, zadebljalih usana, pljeskale su pomamno.
        Kapetan, svakako u želji da ovoj orgiji dade galantan izgled, diže još jedanput čašu i reče: »Nazdravljam našoj pobedi nad srcima!«
         Tada se poručnik Otto, nalik na medveda iz Schwartzwalda, uspravi, raspaljen, prezasićen pićem. I rastrgnut iznenada alkoholnim patriotizmom, uzviknu: »Nazdravljam našoj pobedi nad Francuskom.«
         Iako pijane, žene ućutaše, a Rachel, dršćući, okrenu se: »Znaš, ima Francuza, i još koliko, pred kojima to ne bi smeo reći.«
         A mali se markiz, držeći je uvek u krilu, zacereka, potaknut vinom na bučno veselje: »Ha! ha! ha! Ja još takvih nisam sreo. Čim se mi pojavimo, oni pobegnu.«
       Devojka mu, izvan sebe, kresnu u brk: »Lažeš, nitkove!«
       Za tren oka, on je pogleda svojim svetlim očima, kao što je gledao slike što je bušio svojim revolverskim mecima, zatim se ponovo zacereka: »O! da, a je li, lepojko, kad već hoćeš, zar bismo mi bili ovde da oni šta vrede?« Pa padajući u vatru: »Mi smo njihovi gospodari! Naša je Francuska!«
       Ona se trgne i spusti se iz njegova krila na stolicu. On ustade, ispruži čašu do nasred stola i ponovi: »Naša je Francuska i Francuzi, naše su šume, njive i kuće francuske!«
       Ostali, potpuno pijani, potaknuti iznenada vojničkim oduševljenjem, životinjskim oduševljenjem, zgrabiše čaše derući se: »Žiela Pruska!« i ispiše na dušak.
       Devojke se nisu bunile, već zaćutaše zastrašene. I Rachel je ćutala, nemajući šta odgovoriti.
         Tada mali markiz namesti na Židovkinu glavu svoj puni pehar šampanjca, i povika: »Naše su sve francuske žene!«
        Ona ustade tako brzo da se kristal prevrnu i izli žuto vino po crnoj joj kosi, kao za krštenje, pa pade i razbi se na podu. Dršćući usnama, pogledom je izazivala oficira koji se neprestano cerekao, pa je promucala glasom prigušenim od srdžbe: »Sve, sve, ali to bar nije istina, francuske žene neće biti vaše.«
         On sede da se do mile volje ismeje, pa, starajući se da govori pariškim naglaskom: »Šta je zkotna, zkotna, a što onta, mala, ti ovte ratiš?«
        Zaprepaštena, ona najpre zanemi, ne shvatajući ništa, toliko se zbunila, a onda, čim razabra šta je rekao, ciknu gnevno i žestoko: »Ja! Ja! Ali ja nisam žena, ja sam bludnica, za Pruse i nisu drukčije.«
       Nije bila ni završila, a on joj raspali šamar iz sve snage; ali, dok je on dizao još jednom ruku, ona izbezumljeno zgrabi sa stola jedan mali srebrni nož, i tako mu ga naglo, da niko to nije odmah video, zabi ravno u vrat, baš u ono ulegnuće gde počinju grudi.
       Neka reč koju je hteo izgovoriti preseče mu se u grlu, i on osta razjapljenih usta, strašnog pogleda.
       Svi riknuše i ustadoše s bukom; a ona baci svoju stolicu među noge poručniku Ottu, koji se izduži na pod, pa pritrča prozoru, otvori ga pre nego je stigoše, i jurnu u noć, po kiši koja je uvek padala.
        Gospođica Fifi izdahnu za dva minuta. Tada Fritz i Otto isukaše sablje i htedoše saseći žene koje su puzile na kolenima. Major s mukom osujeti ovo klanje, naredi da se četiri izbezumljene žene zatvore u jednoj sobi, pod stražom dvojice vojnika; zatim, kao da pravi raspored za neku borbu, organizuje hajku za odbeglom devojkom, u uvjerenju da će je uhvatiti.
       Pedeset ljudi, pod bičem pretnje, pojuriše u park. Dve stotine drugih pretražiše šumu i sve kuće u dolini.
     Sto, raspremljen začas, služio je sada kao mrtvački odar, a četiri oficira, ukrućena, rastrežnjena, s licem ratnika na vršenju dužnosti, stajala su pored prozora, prodirući očima noćni mrak.
        Potok kiše i dalje je lio. Neprestano pljuštanje odjekivalo je u pomrčini, bučnoj romorenje vode koja pada i vode koja teče, vode koja se cedi i vode koja prska.
        Iznenada odjeknu pucanj, zatim još jedan u daljini, i za čitava četiri sata čulo se, s vremena na vreme, čas bliže čas dalje, puškaranje i zapovesti, čudne reči s grlenim glasovima koji su kanda dozivali.
       Ujutro se svi vratiše. Dva vojnika su ubili, a još trojicu ranili njihovi drugovi u žaru gonjenja i u onoj usplahirenosti noćne jurnjave.
       Nisu pronašli Rachelu.
       Tada podvrgoše nasilju stanovnike, ispreturaše stanove, pretražiše, premetnuše, prevrnuše cio kraj. Židovka kao da je u zemlju propala.
         General, obavešten o svemu, naredi da se stvar zataška, da se ne bi objelodanio rđav primer u vojsci, i izreče komandantu disciplinsku kaznu, a ovaj opet kazni svoje podčinjene. General je rekao: »Nije rat za zabavu ni da se miluju javne žene.« A grof von Farlsberg, ogorčen, odluči se iskaliti na meštanima.
        Kako mu je bio potreban izgovor da bi kažnjavao bez nasilja, dozva sveštenika i naredi mu da zvoni crkveno zvono za pogreb markiza von Eyrika.
       Protiv svakog očekivanja, sveštenik se pokaza poslušan, ponizan, pun obzira. A kad su mrtvo telo Gospođice Fifi iznosili vojnici iz zamka, okruživši ga sa svih strana i prateći ga nabitim puškama, te krenuli prema groblju, zvono prvi put zabruja svojim posmrtnim zvukom nekako razdragano, kao da ga je prijateljska ruka pomilovala.
       Zvonilo je i uvečer, i sutradan, i svakog dana; brujalo je do mile volje. Ponekad, čak noću, samo bi se krenulo i ispustilo lagano dva-tri zvuka u tami, obuzeto nekom neobičnom veselošću, probuđeno ko bi znao zašto. Svi seljaci iz okoline rekoše tada da je začarano, i niko osim sveštenika i crkvenjaka nije se više primicao zvoniku.
       A tu je gore živelo jedno jadno devojče, u strahu i samoći, a hranila su ga krišom ova dva čoveka.
       Ostala je tu do odlaska nemačkih trupa. Zatim, jedne večeri, sveštenik  pozajmi kola od pekara, i sam odvede svoga sužnja do ruanskih vrata. Kad su tu došli, sveštenik je poljubi; ona siđe i brzim korakom stigne do javne kuće, čija je gazdarica mislila da je ona već mrtva.
        Odatle ju je posle nekog vremena izveo jedan rodoljub bez predrasuda koji je zavoli zbog njenog lepog podviga, a pošto mu je zatim omilela sama po sebi, uze je za ženu, i stvori od nje gospođu koja ni po čemu nije zaostajala iza mnogih drugih

1882.


18. 4. 2019.

Miodrag Bulatović, Priča o sreći i nesreći





Pomislih: nisam lud da i dalje sedim za istim stolom sa ovim tipovima. Svi oni nisu ni za moj nokat. Eno kakav je onaj u uglu: natmuren, nosat, ružan. Pa onaj kod vrata, pa onaj do njega ...Biti s njima — znači biti ono što su oni. A ja hoću da ih nadvisim.
      Ručak dadoh kržljavom pekaru iz ... Zatim zgrabih smotuljak ispod madraca i zatvorih se u kupatilo. Tu sam bio siguran da me niko neće videti kako se divim svojoj mašni.
      Ljudi moji, mislio sam, što sam srećan. Što imam mašnu. Dugačku, od crvene svile s belim kružićima. Mislim da takvu mašnu niko nije imao. Sećam se, kada sam bio mali, imao sam suseda koji je bio kao onaj kod vrata, ili onaj kraj njega, i on je imao mašnu koja bi se možda mogla uporediti sa ovom. Ali taj sused je umro, i ja sam mu bio na pogrebu. Moja mašna se nije dopadala samo meni. Susetka je razrogačila oči kao da je videla tovar zlatnika.
— Što imaš, mladiću, mašnu!
I sused se začudio:
— Vredi vola! Rekao je.
I drugi sused je uzviknuo:
— Vredi dva!
I treći sused se začudio:
— Takve stvari se retko viđaju.
          Drugovi su me uveravali: Bolja je od svake iz inostranstva.Ili: — Ubiće te neko zbog nje. Ne idi bez oružja.
      Tako su rekli. Jednom se toliko dopala da me je zamolio da mu je pozajmim za jedno veče kako bi osvojio neku ženu. Ljudi su se zaustavljali na ulicama, zaustavljali se naročito, ne kao kad gledaju u izloge, već, kažem: naročito su se zaustavljali i uzdisali. A žene koje me ranije nisu gledale laskale su mi:
— Divni ste s tom mašnom. Srce ste.
— Šta se to vas tiče, govorio sam, što sam ja divan, i što sam srce.
— Znate, divno vam stoji ta mašna, govorile su.

    Pa neka stoji, to je moja stvar. Meni stoji, ne stoji vama, govorio sam.
     I dođoh do zaključka da se i te ženturače sa ulica, i ti ljudi što su zastajkivali prolazeći pored mene, i ti drugovi koji su me uveravali da mi je mašna bolja od svake iz inostranstva spremaju i dogovaraju da mi je nekako otmu. Zato se od svih otuđih. Moja mašna nije bila bez istorije kao one po izlozima. Deda je kazao ocu da je čuva jer je retkost, a otac je na samrti rekao meni:
— Sve prodaj samo nju nemoj, jer ako se nje lišiš, sine, bićeš nesrećan. Sve će ti ići naopako. Propašćeš. Istrebiće nam se loza.
       Pomislih: ipak sam ja dobar unuk i sin kad ovoliko volim mašnu - čak sam je, evo, i u bolnicu doneo, gde se ne smeju posedovati ovakve stvari.
      U hodniku se začu uštogljeni glas bolničara. Vrata zatvoriše bujicu smeha. Još pomislih: navikao sam da mi se dive, da mi se svi dive, i ovde mi je to potrebno. Pokazaću onim tipovima mašnu, onda će im, valjda, biti jasno s kim imaju posla, onda me neće ismejavati, onda se neće ponašati prema meni bezobrazno. Uđoh u sobu. Svi zapanjeno raširiše ruke, raširiše ruke kao da su
videli najmilijeg prijatelja, kao da hoće da me zagrle. Priđe mi dečak:
— Što ti je lepa mašna!
S kreveta skoči brkajlija i prostreli me okom:
— Gde si je nabavio?
— Lepša je nego tatina, skoči među nas dečak.
— Ostala mi je od dede, odnosno od oca.
     Ustade jedan bolesnik, za njim drugi, onda treći, na peti. Ustadoše svi bolesnici, pa čak i oni ispod kreveta i oni sa kreveta, i oni
što su se držali za rešetke i smejali se suludo i oni što su se ogledali u
prozorskim oknima. Svi izgovoriše:
— Oooo ....
     Pomislih: sad će se bolje ponašati prema meni. Neće me ismejavati. Videh: puno ošišanih glava tiska se oko mene; i sve te glave, i sve te oči žele da vide moju mašnu i kružiće na njoj.
     Još videh: na krevetu u uglu, kao smrznut, sedi bolesnik s licem među šakama. Od svih je bežao, naročito od mene. Imao je razloga da me izbegava, jer sam ga nekoliko puta udario, ali nikom nije bilo jasno zašto je psovao i pljuvao ženu i ćerčicu koje su mu dolazile u posetu četvrtkom i nedeljom od dva do četiri po podne. Na licu mu još nikad nisam ulovio osmeh. Mislim da ga ni ostali nikad nisu videli nasmejanog.
       Pomislih: zašto i on ne ustane da mi se divi? Treba ga silom dovesti. Dovesti ga, dabome, kao što su moji drugovi dovodili komšiluk da se divi mojoj mašni. Naterati ga treba da uzdiše, da širi ruke.
      Svi videsmo: on se diže i pogleda oko sebe, šakom protrlja obraze, zatim ćelu na temenu i pođe k nama. Svi zanemesmo. Neko šakom zaguši penušavi dečakov smeh. Bio je to čudan smeh, bilo je to prosto rzanje. Videh: on me prodorno pogleda.
- Što steže pesnice? Upita dečak.
    Prepadoh se. Htedoh da viknem, ali se njegovo lice razvuče u ljigav osmeh.
     Pomislih: i ostalima je jasno da je, ovako nasmejan, ne ružan, već
odvratan.
     Primeti mašnu i obujmi je pogledom pijanice. Zakikota se i primače lice mojim šakama.
— Šta je njuši? Upita dečak.
Mi svi videsmo i čusmo:
— Odakle tebi, momče, tako lepa mašna?
Rekoh mu. On odseče:
— Lažeš.
— Ne lažem. Ostala mi je od dede, to jest od oca.
— Ukrao si je, što mi ne priznaš?
       Počeh mu objašnjavati kako sam je nasledio. Svi videše: piljeći u
mašnu stade da se smeje, da viče. Tako se raduje davljenik kad ugleda u blizini spasioca.
— Ozdravio čika-sudija, reče dečak u hodniku.
Neki su se radovali što se sudija smejao, nekima je bilo svejedno. I meni je bilo svejedno. Sudija reče šapatom:
— Hoćeš li mi dati tu mašnu?
— Ne!
— A zašto, moliću lepo?
— Zato što je uspomena, kupiću vam novu.
— Ali ja hoću baš ovu.
— E, nećete.
— A šta ćemo ako bude moja?
— To se ne može dogoditi, planuh ja i sakrih mašnu. To se zapravo ne sme dogoditi.
Ali mi sudija zavuče ruke u nedra.
— Daj mi je, molim te, zavapi debelo lice.
— Što vam se toliko dopala moja mašna, što će vam?
— E, ne pitaj, sići ću s uma zbog nje.
— Nećete sići s uma, počeh prestravljeno. Javiću majci da donese drugu mašnu, javiću, ako hoćete, da donese puno mašni. A zašto vi toliko volite mašne?
    — Ubiću se, ako mi je ne daš, zaplaka, ubiću se ... još danas ...
     Pobegoh od njega na krevet. A kad mi se približi, pobegoh za vrata. Onda se okačih na rešetke.
— Svake noći sanjam tu mašnu ... i ...
    Pomislih: zbilja je čudna ova moja mašna. Čudo jedno kako se ovaj svet rešio da me razdvoji od nje. Čudo jedno.
I stostruko je zavoleh.
— A zašto ne sanjate neku drugu?
— Samo ovu sanjam ... stalno je sanjam ...
— A otkad? Upitah.
— Godinama.
— Danas ste je prvi put videli. Kako ste mogli ranije da je sanjate? Rekoh.
On reče:
— Ne znam ni sam ... ali ...
Na sudijinim trepavicama visi suza. U njoj se ogledaju rešetke
prozora i moja podignuta ruka.
— Daj mi je, tako ti boga.
Obuze me čudno osećanje. Zamalo ne zaplakah. Rekoh mu:
— Slušajte, najlepše Vas molim, da se okanete i mene i moje mašne. Tražite što god hoćete drugo, samo nju nemojte. Hoćete li para? Hoćete li odela? Hoćete li žena?
    Šta god budegte zaželeli, ja ću vam dobaviti, jer sam skoro svemoguć, samo mi mašnu ne tražite.
— Ako mi je budeš dao, prestaće moje muke, reče on.
    A ja pomislih: onda bih ja poludeo, šenuo bih, sišao bih s uma, poslali bi me u ludnicu, tamo bih umro, tamo bih bio upropašćen, tamo bih bio udavljen.
— Pa daj mu je, reče brkajlija.
— Nije poludeo da pokloni takvu dragocenost.
— Pokloni mu je, pogledaj ga kako plače na podu.
— Vozi malo brže, prijatelju. Već smo zadocnili reče kržljavi pekar iz ...
— Daj mu je, reče brkajlija.
— Ako mu je budeš dao, ozdraviće.
— Biće veseo ... biće veselo ... oh, što će biti veselo ... biće prosto strašno! Oh, što he biti veselo i strašno!
      Pomislih: moram se držati čvrsto, jer se još uvek ne ponašaju prema meni kako treba, jer su još uvek bezobrazni.
— Ne dam mašnu pa makar ovog trenutka crkao! Ne dam mašnu pa makar mu duša ispala na nos istog trenutka! Je li vam jasno?

— Gadan si, cicijo, reče brkajlija.
— Na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ...
— Oh, što će biti veselo, što će biti veseo, što će iti strašno. Daće
mu je i on će se smejati ... oh, što će bti veselo ...
     Uđe bolničar. Pobegoh pod krevet i videh: sudija se namršti i lice sakri prstima. Pomislih da će mnogo vremena proći dok se opet ne nasmeje. Bolničar ga prodrmusa, ali sudija se ne pokrenu. Uveče mi sudija šapnu:
— Ceo svet sam obigrao, ali takvu mašnu nisam video.
Sutradan mi opet šapnu:
— Zar zbilja nećeš da mi je daš? Da se ne šališ sa mnom?
— Ne šalim se!
— Suđeno je da ta mašna bude moja, reče sudija s patosom.
— Nije suđeno, rekoh.
   Onda svi videsmo: sudija zgrabi metlu iz ugla i podiže je uvis kao vojskovođa sablju:
— Rajo! Stoko! Još vi ne znate ko sam ja! Sve ću vas povešati i
podaviti!
— Uhvatilo opet čika-sudiju — reče dečak u hodniku.
Dođe nekoliko ošišanih glava. Videh: po sudijinom čelu izbi znoj, usta mu zapeniše. Okrenu se k meni onako namršten:
— Ti, mali, muke mi zadaješ! Kao jarca ću te odrati!
On zamahnu metlom. Sakriše me nečija leđa.
— A mašna mora biti moja! Suđeno je, suđeno, je li ti jasno, balavče? Ako ti to nije jasno, onda si lud! Onda si sto gradi lud! Onda te
treba strpati u ludnicu! Ti si za tamo! Ti si lud!
— Nije suđeno, — lanuh iza nečijih leđa.
On zaplaka ne znam no koji put:
— Dobri moj, daj mi je, noćas sam je sanjao. Umreću bez nje ...
    Počeh ga izbegavati, ali on stade da me prati. Ja u sobu - on za mnom. Ja u hodnik - evo i njega. Morao sam se po ceo sat gnezditi dok negde sakrijem mašnu, jer je stalno bio uza me. Jedne noći skočih iz postelje: sudija je klečao kraj mog kreveta.
      Naizmenično sam gledao mesec, zaglavljen u rešetkama, i sudiju. Mesec je bio nem i ćelav, a sudija je plakao:
— Daću ti mnogo para ako mi je pokloniš. Bogami, hoću, bogat sam, vrlo sam bogat.
    A ja prevrnuh jastuk i pokrih se ćebetom po glavi. On je plakao kraj mog uzglavlja, u tami.
  —  Još noćas pisaću ženi da proda sve što imamo da bih od tebe mogao kupiti mašnu, mrmljao je.
    Drhtao sam u krevetu kao uhvaćen zec.
— Koliko je ceniš? Hajde, reci ...
     Ćutanje, tama i igranje mog srca u košulji.
— Daću ti koliko god zatražiš.
     Neki bolesnici su se kikotali. Dečakov smeh je nemio. Jedan bolesnik je vikao kako će biti veselo i prosto strašno. Sudija je kukao:
— Ne mogu više da živim. Vidiš li do čega sam došao? Da mi je ili me ubij. Spasi me od svega ovoga ...
     Kad sam zaspao, mislim da je otišao. Dva dana docnije, za vreme ručka, uštogljeni glas bolničara zapita:
— Gde je sudija?
— ... prispi mi još.
— Nema ga.
— Malopre je bio ovde, reče neko.
    Ha, taj mora da je digao moju mašnu i nekud strugnuo s njom, posmislih. Verovatno kući. Možda i u svet, preko granice, u Ameriku.
Bolničarev uštogljeni glas komandova:
— Tražite ga!
Pod madracom nije bilo smotuljka. Vrisnuh za gomilom:
— Nema mi mašne! Nema je!
Pretražih sve sobe: nema ga. I kupatilo: nema ga. Sa drugog kraja hodnika neko viknu:
— Evo ga! Evo ga! Evo hulje! Evo probisveta! Pojurih. Progurah
se kroz gomilu i videh: žute se sudijini tabani: od njih do poda nema
ni pedalj.
— I to tvojom mašnom!
Pokriše ga ćebetom. Kad lekar dotrča sa prvog sprata, pobegosmo u sobe.
— Otkud ova mašna?
— Ne znam, gospodine doktore.
— To je mašna onog iz sudijine sobe, reče neko. Ne dođoše da me traže, niti mi ko šta reče. Pojurismo u hodnik. Zamotan u čaršav, leži sudija.
      Kraj njega stoji žena. Plače i devojčica. A ja se pitam: zašto plaču kad je onako ružan? Plačem i ja, ali ne za sudijom, već za mašnom, koja viri iz bolničarevog džepa.
— Na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ... Žena se osvrnu.
— Gospođo, na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ...
— Oh, što je veselo, oh što je veseo, oh što je strašno.
    Uzalud sam danima tragao za mašnom kao za srećom. Najzad je ulovih u ambulanti.
— Gde je opet ta mašna?
— Pa gde si je juče ostavio?
— Ne znam, gospodine doktore.
— Da je nije ukrao onaj iz sudijine sobe?
— Verovatno, gospodine doktore.
Kod mene je ne nađoše.
    Majka je bila zadovoljna što sam ozdravio, a ja sam bio srećan što sam opet satima bio sam sa mašnom. Majka primeti da volim mašne, pa mi kupi za rođendan čitavo tuce, ali ih ja sve pobacah u peć.
    Svaka sreća je kratka. Jednog jutra kad sam se udešavao za izlazak u grad, upravo za sastanak s nekom devojkom koja je bila zaljubljena u mene, iznenadno zadrhtah; u ogledalu spazih: sudija visi a lice mu više nije mesnato, već malo i modro kao glavica kupusa. A ja zavezujem mašnu na njegovom, a ne na svom vratu. Pritrčah prozoru, mašna pade na trotoar. Oko nje se skupi mnogo naroda. Umeša se i milicija. Neki dečak u bundici zgrabi je i pobeže. Odjednom se setih
dedinih i očevih reči. Obli me hladan znoj. Istrčah na ulicu.
     Prestižu se kišobrani. Lake kao guščije perje, pahuljice se viju iznad moje glave i zameću trag trolejbusu.
— Da ko nije video dečaka s mojom mašnom?
— Pa zar je ono tvoja mašna, čoveče božji? Reče neko.
— Jeste, moja je. Ostala mi je od dede, odnosno od oca. Otac je
rekao da ću biti nesrećan ako se nje lišim. A deda je rekao ...
— I mi tražimo toga dečaka, rekoše ljudi.
Istrčah pred druge prolaznike.
— Nismo. I mi ga tražimo.
— Sigurno će umaći? Rekoh.
Kišobrani odjuriše.
— Neće umaći, vojska već opkoljava grad.
— Molim vas, da ko nije video dečaka s mojom mašnom?
Pahuljice su neme i tužne.
Zaplakah.

16. 4. 2019.

Miodrag Bulatović, Izlaz iz kruga ( pripovetka )



Uvod: Ovo je piriča o meni, njoj - rumenoj kao višnja, o njemu, veselom
pa onda neveselom.

PRVA GLAVA

   Videh: mili no travi, nečujno i podmuklo. Pređe preko otkosa sa slamčicom na leđima i zamalo se ne prevrnu kraj moje šake.
    Skočih i vrisnuh. Ona se zaustavi i pogleda me. Da se makla,stao bih bežati. Ali ona osta nepomična i čudno nema.
     Pomislih: mora da joj je veoma žao što sam pobegao.
     Ona se pomače i učini mi se da hoće da se prevrne. Da sam se oglednuo, ulovio bih u očima i na obrazima strah. Ali ja nisam imao ogledalo i video sam samo kako mi se nogavice tresu na otkosima.
     Ona se opet pomače. Štap iznad moje glave zatrese se kao da je u ruci stogodišnjaka.
     Pomislih: o ovome neću pričati ni njemu ni čobanima. Ismejavaće me. Ali, bogami, ma koji od njih da je bio na mome mestu, prepao bi se.
     U meni se strah malo sleže.
    Videh: ona sakatim hodom zaobiđe lokvu, odmeri me i zavuče se pod kamen.
     Zapamtih joj pogled. I oči, male kao dve tačke.
      Pomislih: sramota - mogao sam je ubiti. Ali ... zaista sam kukavica. Pobedila me je.
      Zabele se stado na rubu livade. Kraj jagnjeta što je ležalo stajao je on. Poznah ga po torbi i nogavici.
      Bili smo bosonogi najamnici, bez krova i hleba. I oči smo imali.
     Od njih nismo mogli pobeći. Eh, da ih nije bilo. Njegove su bile vesele i plave kao u mačka, a moje crne, zapaljenih kapaka, naviknute da suze.

Tada čuh: on stade da poverava nešto svirali i ovcama.
      Vrana sastavi krug iznad mene, pa se, ko zna zašto, zanjiha na grani trešnje. Moj pas pogleda prema njemu.
Upitah se: da li vrana i pas uživaju u njegovoj slici ili joj se čude?
— Ej, viknuh, hodi ovamo!
Glas mi odjeknu u brdima i šmugnu u šumu kao senka. Otkosi su ležali i mirisali. Tamo gde su se oni završa-vali počinjala je trava.
— Što ću ti?
— Da vidiš nešto, rekoh gledajući u kamen.
— Nemam ja s lažovima posla!
— Ovoga puta ne lažem.
— Eh, ti ne lažeš. Čim zineš, ti već slažeš.
— Dođi brzo.
— Kaži što ću ti, pa ću doći.
— Nešto sam našao. Nešto živo i opasno.
Videh: zadihan i mali, uskih ramena i bled, osloni se na štaku kraj mene. Gledali smo se. Ja sam bio uplašen. On mi nije verovao. On mi nikad nije verovao.
— Što si me zvao?
Izgovorio je to strogo, s uvredom u očima. Mislio je da sam ga slagao i ovog puta. Ali kad mu sve ispričah, on se nasmeši.
— Dobro je kad mi nisi ispričao da si se ceo sat gonio s njom po šumi.
— Više ne lažem, rekoh.
     Gledao sam ga ozbiljno. On se smešio s nevericom i prezrivo. Dolazilo mi je da zaplačem. Dobro se sećam, bio sam rešio da ne lažem.
    Uoči toga dana cele noći sam sebi obećavao da neću više biti lažov.
— Ti ne lažeš?
— Da, baš ja.
Njegov smeh prosu se po otkosima. Njihao se između štaka kao zvono.
— A što držiš štap iznad glave?
— Nemojte me više zadevati da sam lažov počeh. Ja sam...
— Dobro, dobro, slušaj. Prvo i prvo, ja ću te izbiti.
— Rešio sam da uopšte ne lažem. Nikoga.
On se zamisli i pogleda u kamen. Na licu mu se još mreškao osmeh. Ono se zatezalo i sve više bledelo.
— Šta sad da radimo? upita sebe.
— Obećaj da ćeš me braniti kad me budu tukli ...
— Zbilja, šta da radimo? opet upita sebe, gledajući u isto mesto.
Šta bismo sad mogli da radimo? Da nešto izmislimo?

— A ti, je l’ da me više nećeš biti? mucao sam.
— Ne slini, slinavko, reče.
Moje su oči stalno suzile. Bolela me je utroba.
— Kako vam nije žao da me stalno bijete?
— Najpre ćemo, razmišljao je, najpre ćemo ...
— I to svi ... sav sam modar ... uši mi iščupaste ...
Sedoh kraj njegove štake. Otkos je bio vlažan i mek. Zemlja je mirisala, postrižena. On pogleda u mene i reče tiho:
— Ubićemo je.
— A zašto me ti biješ? Ja tebe uvek branim, a ti ...
— Najpre ćemo, najpre ćemo ...
Pas pogleda u mene. Kad god sam plakao, boleli su me očni kapci.
— Ja ću joj se osvetiti, reče on.
— Daj da je ja ubijem, rekoh.
— Kakvo tvoje ubijanje! Ti si slinavko.
— Mene je htela da ujede, nije tebe, nadvladah plač glasom.
— Nešto sam smislio! Uzviknu on i lice mu se opet namreška borama. Bolesna rumen pojavi se na jagodicama njegovog sitnog lica.
     Njegove oči bile su kose. Gledao me je prekorno i tvrdo.
     Ukipih se. Obrazi mi se zaplamiše. Držeći štap u desnoj ruci, naredi mi da donesem slame. Ruku sa štakom držao je iznad glave.
     Išao sam susedovom kotaru i kleo majku što me je rodila slabog. Noseći u naručju slamu, u sebi sam molio Boga da mi da jake mišice kako bih se mogao braniti od čobana. Ali, Bog mi nije pomogao (ne znam zašto), i ja sam kraj kamena spustio naručje slame.
       Za tili čas oko kamena obrete se zid od slame. Prevrnusmo ploču. Videsmo: škorpija — kratka i rumena kao višnja, s pipcima nalik na klešta.
      Znali smo je. Ne samo ja i on. Od njenog ujeda umro je susedu sinčić. I moju sestricu je otrovala.
     Videsmo: zbuni se kad nas opazi. Napravi krug. Zatim pipcima opipa struk slame i stade.
— Zna li da ćemo je ubiti?
— Zna.
     Ni sam ne znam zašto to rekoh. Pas načulji uši. Planu čuperak slame. Verovatno je i vrana s trešnje videla dim. On reče:
— Stavljaj slamu i smanjuj krug.
     Poslušah. A šta bih drugo?
     Tada videsmo: škorpija se okrenu oko sebe dva puta, zatim se sklupča i poskoči.
— A, nema izlaska, reče on kroz dim.
     Njeno člankovito telo zgrči se i savi u prsten, kao da je uhvatila plen. Činilo mi se da je naborana i stara.
      Dečak dodade plamenu slame i smanji krug. Pas začuđeno skupi obrve i stade njušiti no vazduhu.
— Smrdi gadulja! Reče dečak.
     Žalio sam je. Nisam voleo mučenje. A dečak se smejao iznad plamena. Pomislih: lepše bi bilo da smo je sprštili kamenom no što je ovako mučimo.
   Ona skoči. Zatim opet poskoči dva puta.
     Približismo joj plamen leđima. Pisnu. Bio je to pisak koji se jedva čuo. Bio je to mali vapaj. Gledala nas je.
     Zatim videsmo: ona se savi i vrh repa zabode sebi negde oko glave. Gledala nas je poslednji put, i strogo. Savijenu u kotur, on je baci u vatru. Ona ne pisnu, samo se još više skruža i smanji.
      Pogledasmo se začuđeno. Smejao se. On veselo reče:
— Pravim sviralu.
Ništa ne rekoh. Bojao sam se i svog glasa. Drhtao sam.
— Hoćeš li da ti je prodam?
Htedoh nešto drugo da ga upitam. On me prekide:
— Slinavko, reci, hoćeš ili nećeš?
Pas kraj vatre podiže zadnju nogu, pomokri se u pepeo i odjuri ovcama.
— Progovori, reče on i povuče me za uvo. Hoćeš li ili nećeš?
— Hoću, rekoh mehanički, naviknut da slušam. Onda odoh. A na poljani ostavih pramen dima, škoriju u pepelu i dečaka sa svirkom. Vrana zapliva iznad šume. Osetih da me zaboleše očni kapci.


DRUGA GLAVA

     Dugi niz godina posle toga videh ga: za pojasom mu nije bila svirala, niti smeh na licu.
     I drugi put ga videh: u očima je imao nešto teško i neizrecivo.
     I treći put ga videh: nije imao obraza.
    I četvri put ga videh: čela žutog kao zemlja i mršav, vukao se s praznom nogavicom pored štake.
     I peti put ...

TREĆA GLAVA

... i peti put videh ga sinoć. Nikad se nismo tako zagrlili. Njegove oči bile su kose i suzne. Ono u detinjstvu bilo je oprošteno. Poljubili smo se. On sede na ivicu moga kreveta. Zamalo se obojica ne zaplakasmo.
— Lažeš li još? Upita me.
— Ne. Od onog dana kad smo ubili škorpiju.
— Prosto ne mogu da ti verujem.
— Veruj mi, nismo više deca, rekoh.
— A ja sam mnogo voleo da slušam tvoje laži.
— I ja da te gledam kako se tučeš sa čobanima.
— A biju li te tamo u svetu? Upita me.
— Biju.
— A plačeš li još?
— Plačem.
— A zašto toliko plačeš? Upita me.
— Zbog tvoje prazne nogavice i svojih tankih ruku.
— A da ne plačeš slučajno i zbog one škorpije? Slegoh ramenima.
Drhtao sam. Bojao sam se ma šta da kažem.
— I ja sam plakao, reče on.
— Ali ne kad si bio mali. Ti si onda bio hrabar. Tukao si sve.
— Imaš pravo. Plakao sam kad sam se počeo osvrtati za devojkama.
Dugo se gledamo. On pilji u moje zaliske i slepoočnice s belinama.
— Sédiš, sédiš, reče on.
— Zbilja, kako to? Ja sédim a ti ne. A istih smo godina.
— To je zbog škorpije, reče on. Podigoh očne kapke. Oni su me
boleli.
— Škorpije mi nisu dale da sédim. Gledam ono neizrecivo u njegovim očima.
— Sećaš li se one škorpije? Upitah ga. On klimnu glavom.
— Kao da je juče bilo, rekoh. Ona se ... zbilja ...
— Nije tako. Nije se ona sama ubila. Mi smo je naterali, reče on.
Ona to sama nikad ne bi učinila.
Počeh se prisećati i nje i one slame i mnogo čega iz detinjstva.
— Čuvaj se škorpija, reče. Mnogo su se otada namnožile.
— A ja to ne vidim.
— Ti nikad nisi ništa ni video, reče mi u lice. Ti si uvek bio plačljivko koji je znao samo da cmizdri i da druge sluša.
— A šta će biti kad to uvidim?
— Doći ćeš k meni, reče on. Onda ćemo biti zajedno. Zagrlismo se. Njegova ramena bila su uska i hladna.
E, krmeljavi moj druže, mi smo onda ubili samo jednu.
— A kako ti je tamo? Upitah ga.
— Eh, kako mi je ...
— A jesi li video susedovog sinčića?
— A kako mi je žena? Upita me.
— Žena ti se preudala. A ćerka ide u školu, rekoh. On razrogači
oči. Lice mu je bilo malo i zgužvano.
— Jesi li video susedovog sinčića?
— I moja je žena škorpija. To sam uvek znao, reče.
— Ćerčica liči na tebe.
— Čuvaj se škorpija, opasne su.
Nikako ne mogu da odvojim pogled od njegovih žutih kovrdža
i one rane na slepoočnici, koja zjapi kao cev.
— A moju sestricu jesi li video? Upitah ga.
— ... i šta mi pričaš da više ne lažeš?
— ... onu plavokosu, onu što je od gazde krala duvan i donosila
nam ga da pušimo.
— ... prosto ne verujem da više ne lažeš.
— ... onu što je s nama išla u školu ... mi u četvrti a ona u drugi razred.
— ... i veliš da te biju u svetu?
— ... onu zatupastog nosića.
— ... pa neka te biju, ti si za to.
— ... imala je plave oči kao i ti.
— ... i mi smo te bili.
— ... onu bez ruke, znaš.
— ... voleo si, veliš, da gledaš kako mlatim čobane?
— ... seti se, ličila je na tebe.
— ... a jesi li voleo da me gledaš kako pljujem krv, a?
— ... onu što je kašljala kao i ti.
— ... a jesi li gledao kako su mi motkom brojali rebra?
— ... bili ste uvek protiv mene. Govorila je da si joj ti brat a ne ja.
Govorila je da ne voli plačljivce.
— ... ti si onda bio u svetu, skitao si za hlebom.
— ... sećaš li se kad ju je otrovala škorpija? Nosili smo je doktoru
ja i ti po kiši.
— A? Škorpija? Da, da. Škorpija. I veliš da te je onog dana htela
otrovati? Otrovati, veliš? Da, da, čini mi se da se sećam. Da. Da.
— ... igrali smo se s njom. Seti se.
— ... prosto ne verujem da više ne lažeš. Bio si veliki lažov.
Osetih kako ono teško i neizrecivo poče da prelazi na moje lice i da me pritiskuje.
Videh: njegove očne duplje i jame na obrazima napuniše se suzama. Preko lica mu se preli osmeh, mračan i težak kao ono u meni.
Ruke su mu bile dugačke kao otkosi.
— ... onu što smo joj nedeljom palili više glave sveću.
— ... kupićeš mi detetu opančiće.
— ... onu što smo joj svakog dana kitili grob vencima.
— ... čuvaj je od škorpije i kupi joj košuljicu. Smiluj se, siroče je. A ti znaš šta znači biti siroče u tuđem svetu.
— ... onu što sujoj volovi razburukali grob rogovima.
— Ako ne budeš sve to uradio, prebiću te. Udaviću te.
— Uradiću.
— Ne verujem, uvek si lagao. Strašno si lagao.
— ... onu što su je deca tukla jer nije imala ruke da se brani.
— ... krmeljivko moj, slinavi moj druže, tako ti je to. Videh: skoči i, mršav kao kada je bio čobanče, otkleca u mrak s praznom nogavicom.
— A mene još više obuze ono njegovo neizrecivo i mračno.
Pomislih: kako može ići kroz noć bez štaka? Čuh negde iz tame, iz ugla:
— Čuvaj mi dete od škorpija!
— Počeh da vičem da ću učiniti sve što god hoće. A on mi doviknu da mi ne veruje. Tresući se pod ćebetom, čuh:
— Poslušao sam onu škorpiju!
Povikah da me čeka i da želim da idem s njim. On mi reče da mu nisam potreban, jer sam plačljivko.
— ... onu plavokosu, neveselu.
Probudih se i videh da sam, dronjav i mršav, na tavanu nečije štale. U slami, u zavičaju.

ČETVRTA GLAVA

    I šesti put hteo bih da te vidim, hromi.
     I da ti kažem da više nisam čobanče sa slinama ispod nosa i željama u očima.
    Hteo bih da ti kažem da me svi biju i da više ne lažem. I da jutros  nema ni kamena na poljani, ni vrane na trešnji. Ni tvoje svirke iznad dima. Ni moje tuge kraj tvoje štake i prazne nogavice.
      Tebi je dobro. Ne kašlješ. Ne smeta ti štaka i ne boli te prazna nogavica.
A ja skitam po svetu, nekog đavola tražim, plačem i sédim. I nikako da nađem izlaz iz kruga.

izvor


25. 12. 2018.

László Krasznahorkai , Poslednji vuk




Smejao se, no smeh mu nije bio opušten, previše ga je mučilo ima li uopšte razlike između težine ispraznosti i prezira, kao i na što se sve to odnosi, jer činilo mu se da se to neopozivo odnosi na sve što isijava iz svega i odasvud, međutim, ako nešto sija na sve i odasvud, onda je prilično teško odrediti na što točno i odakle, u svakom slučaju smeh mu nije bio od srca, ispraznost i prezir, to mu je jelo dane, nije radio ništa, pod milim bogom ništa, visio bi malo tu, malo tamo, satima bi sedeo u Sparschweinu uz istu bocu Sternburgera, dok je oko njega sve bilo ispunjeno uzaludnošću i povrh toga prezirom, katkad bi se primirio, katkad na to zaboravio i samo tupo buljio preda se, provodio duge trenutke buljeći u pukotinu ili mrlju na barskome podu jer, uostalom, tako je najlakše, nakon buđenja odmah skoknuti do ugla, onde početi i završiti dan, a i nije da se opijao, za to nije imao ni novca, nego više onako iz navike, otkad je jednom, dosta davno, izabravši najjeftinije rekao, Sternburger, bitte, otada mu redovito njega donose, nije ni trebao naručivati, ušao bi u Sparschwein i čim bi ga ugledali Sternburger bi ga već čekao na stolu, no ne bi pošteno potezao, naravno, već bi s vremena na vreme u njega samo umočio jezik, da potraje, i potrajao bi uglavnom dva-tri sata, tada bi ustao od stola da napravi krug po prljavim pločnicima Hauptstrassea, prema Goebenu, zatim dalje ispred Kleistparka do Kaiser-Wilhelm-Platza, pa kod ribarnice i Humana Second Handa na drugu stranu ceste, odakle bi krenuo natrag po pločniku koji je bio jezivo prljav, stalno se po njemu pljuvalo, i mladi i stari, svi su stalno pljuvali, i dok bi hodali i dok bi stajali, pljuvali bi čak i kad bi gledali izloge ili čekali autobus, zbog čega je i od čega je sve bilo lepljivo, gdje god bi prošao, bilo je nemoguće šetati jer se činilo kao da bi noge mogle ostati zalepljene za tlo, bila je potrebna određena brzina, takozvani korak, kako ga je nazvao, da se ne bi ništa osetilo, uza sve to još bi i u ulazima zgrada često znale zasijati preko noći smrznute bljuvotine, i zidovi su bili prljavi, nasprejani ispranim kurdskim grafitima jednom rečju Hauptstrasse, to je bio početak i to je bio kraj, baš se bio smejao, nije ga pročitao još jednom, odnosno neko vreme pismo nije ni taknuo, koja smejurija, reče mađarskome šankeru, ali ovaj ga samo pogleda upitno podigavši obrvu, nije čuo što mu priča od silne uživljenosti u melodiju, svirao je najljigaviji turski pop, kao i uvek u Sparschweinu, ili Mustafa Sandal ili Tarkan, ili Tarkan ili Mustafa Sandal, što, međutim, nije imalo nikakva smisla, gazda ih je uzaludno pokušavao domamiti, ovamo bi, u bar gde se toči alkohol, Turci tek zabunom ušli, u redu, u redu, odmahnuo bi im i zagledao se ponovo kroz prozor, ali vani se nije imalo što videti, naslonjeni na zid pored Sparschweina stajali su narkomani i nešto čekali, nebo je bilo olovno sivo, nije se imalo što videti, ispraznost i prezir, odgurnuo je od sebe pismo, nije ga imao volje ni zgužvati i gađati njime obližnji koš, noćna mora, rekao je šankeru i nasmejao se, ali taj uopšte više nije reagovao, uostalom, ionako mu nema smisla objašnjavati da se ili radi o nekoj idiotskoj reklami ili su ga s nekim zamenili, jer to ne može biti ozbiljno, međutim, bilo je ozbiljno, i to, kao što se kasnije ispostavilo, jako, samo što je čitava stvar izgledala sasvim neozbiljno, jer premda je uistinu adresovano na njega, i premda uistinu stiže iz Madrida, on jednostavno ne može biti taj komu pišu da ga pozivaju u Ekstremaduru, nepoznata izdavačka kuća, nepoznata imena, i pitaju je li raspoložen provesti kod njih nedelju-dve, i napisati štogod o regiji, da „je li raspoložen“?!, godinama već živi tu u pokorenoj pustoši Hauptstrassea, živi od tristotinjak eura koje zaradi od par lektura, očito je reč o pogrešci koju se može objasniti samo time da su pismo poslali godinama ranije (to i nalikuje lokalnoj pošti, da mu pismo tek sad bude uručeno), ili ne znaju da osobe koju zovu više nema, ime štima, okretao je navečer u rukama pismo koje ipak nije bacio, ali pod tim imenom više niko ne živi, nema tu nikakvoga „profesora“, moguće je da je ispred njegova imena nekad stajala takva titula, ali već dugi niz godina njena primena nije imala smisla, već ga godinama nije imala i to baš nikakvog, nekad je, dok još nije znao da je njegovu mišljenju kraj, pisao nečitljive knjige, gomile retardiranih rečenica u kojima se teška logika izmenjivala sa zagušujućom terminologijom, no prilično je brzo izišlo na videlo da ih, naravno, ni pas s maslom ne bi pojeo, te je tako njemu kao filozofu smrknulo puno pre negoli je svet uspeo ozbiljnije spoznati na što su se te rečenice, logika i terminologija uopšte odnosile, a nije baš bio ni pri novcu, tako da nije mogao sve to tako olako ni odbaciti, sve plaćaju, piše u pismu, i troškove leta, i hotel, u Madridu vas čekaju automobil i prevoditeljica kojia će vas dopratiti do nas u Cáceres ili Badajoz, i za tekst ćemo vam platiti toliko i toliko eura, e, to si zaista nije mogao izbiti iz glave, sedeo je na krevetu s pismom u krilu i zamišljao što bi sve mogao napraviti s toliko i toliko eura, sve je išlo tačno onako kao kad u reklamama nasumce odaberu nekog čoveka, u stilu, ti si taj, ovo je prilika koja se ne propušta, da bi osvojio iznos taj i taj trebaš učiniti samo to i to, noćna mora, izustio je preda se i zagledao se kroz prozor, ali video je samo sebe, svoju golemu glavu ćelavu poput jajeta, i sledeće je jutro započeo isto kao i prethodno, teško buđenje, odlazak u Sparschwein, okus Sternburgera iz hladne boce koju Mađar, s kojim je valjda još bio i u najprisnijem odnosu, po običaju nije bio u stanju tiho odložiti na sto, teško mu je to objasniti, ali to ga je nerviralo do te mere da bi prokletoga gada najradije odalamio po njušci, zašto ne može normalno staviti tu bocu na sto, zašto svaki put mora njome tresnuti, vani opet to olovno nebo, bez imalo sunca, narkomani kraj zida, pločnik lepljiv, u ustima gorak ukus, ispraznost i prezir, odbauljao je do Goebena, zatim nakon Kleistparka kod Kaiser Wilhelma na suprotnu stranu, odatle ispred ribarnice i Humana Second Handa natrag do Sparschweina, ali pismo ipak nije bacio, prešalo mu se džepu, u Sparschweinu ga je ponovo uzeo i još jednom pročitao, da, ovo stvarno njemu pišu, to je on, utvrdio je, i u odnosu na jučerašnji stav danas je već polako počeo verovati da nije reč o zabuni, i nije ni bila, jer na njegov je odgovor, koji je putem maila poslao s jednoga od stolova iz susednoga Telecafea, ubrzo stigla potvrda da ga čekaju, on neka odredi vreme dolaska i neka ostane koliko želi, još uvek ne mogu poverovati, ponavljao je Mađaru u Sparschweinu, koračao je lepljivim pločnikom Hauptstrassea i pokušavao se naviknuti na pomisao kako u bilo kojem trenutku može odleteti u „Ekstremaduru“,  nije ni znao što je to Ekstremadura, imao je u Španiji  dvojicu znanaca, nekadašnjega širokogrudnog prevodioca i nekadašnjega širokogrudnog izdavača, ali ni s njima, s obzirom na to da je prevode njegovih knjiga bilo nemoguće prodati pa su ih poslali u reciklažu, već godinama nije bio u kontaktu, kao što uostalom već godinama ni s kim nije bio u kontaktu, preostalo mu je jedino da im piše i pita ih šta je to, da poveruje ili ne, ili, ako je sve to istina, je li onda ta Ekstremadura isto što i rimska Luzitanija, napisao je to, pohodio Telecafe, i dobio odgovor da nije, Ekstremadura je deo nekadašnje Luzitanije koji pripada današnjoj Španiji , dakle pokrajina na granici s Portugalom, ispod je Andaluzija, iznad Kastilja i León, i iz nje potiču konkvistadori, ali ipak, pitali su nekadašnji izdavač i nekadašnji prevodilac osetno iznenađeni što upravo on, koji je nekad bio poznat po tome što svetom kroči s izvanrednom količinom podataka u glavi, nije načisto s tako osnovnim stvarima, kamo je on to skliznuo, iz njihovih je odgovora bilo očito da se pitaju takve stvari, pa ipak, priupitali su ga i istakli to konjskim slovima u povratnom e-mailu, što on uopšte ima tražiti u Ekstremaduri, NEMA TAMO NIČEGA, golema, nemilosrdna, pustinjska zaravan s pokojim brdovitim predelom, prema granici pogotovo, užasna suša, gola brda, isušena zemlja, ljudi jedva jer je onde život najteži, teška beda i suha pustoš, što ćeš u Ekstremaduri, dođi radije, savetovala su mu ta dvojica srdačnih prijatelja filozofije, nama u Barcelonu, nego šta, ali ne, govorio je on šankeru koji ga je besno gledao jer uprkos tome što je stišao radio, svejedno nije razumeo što ovaj hoće, ne, ide u Ekstremaduru, ako onde stvarno nema ničega onda se ni on neće isticati kao niko, samo da taj poziv bude istinit jer je još uvek u neverici, i to u istoj meri u kojoj ga cela stvar kopka, gledao je vani narkomane naslonjene na zid, gledao je stol, pod, rub šanka, i rekao sebi: Ekstremadura, poslao još jedan e-mail i dobio još nedvosmisleniji odgovor, onda je sve to istina, rekao je Mađaru, što je istina, upita taj, ma nema veze, odmahnu, zatim mu je domahnuo da mu donese novu bocu, toliko i toliko eura, tako je tužno zazvučalo tih upravo toliko i toliko, gledao je prolaznike kako pljuju, celo bogatstvo, rekao je onako u sebi ispred izloga servisa za bicikle, i javio iz susednog Telecafea s računala broj 2 centru u Badajozu neka bude 21. februara, napisao je to tek tako, jer mogao je napisati i 22. ili 24. ili mart ili april, pritisnuo je enter na prljavom kompjuteru, i bi 21. februar, krenuo bih za nedelju dana, pisao je pažljivo, odlično, odgovoriše mu iz Ekstremadure, poslaćemo vam kartu, i karta je stigla, čekaćemo vas, sve će vam biti na raspolaganju, i vlastiti prevoditelj i automobil s vozačem – sedeo je već u avionu kad ga je iznenada nešto počelo razdirati, bilo je naime jasno da je pogrešio, jer ili ga brkaju s nekim, ili je taj neko s kim ga brkaju on, samo što taj on više ne postoji – gledao je, pričao je kasnije Mađaru po povratku u Berlin, kako se avion spušta iznad Madrida, smesta su ga prepoznali na temelju vlastitog opisa koji im je poslao, što nije bilo teško – sto dvadeset kila, ta glava i taj plavi mantil, pokazivao je na sebe – kao što je i on smesta prepoznao sredovečnu prevoditeljicu dok je u čekaonici sa širokim osmehom iznad glave držala natpis s njegovim imenom, njegovim, no kasnije mu se u automobilu celim putem motalo po glavi da, čak i ako su zaista na njega mislili, taj poziv svejedno nije upućen njemu, vani su promicale madridske kuće, povremeno bi kimnuo na reči prevoditeljice, koja je – kao da je pokušavala nadglasati njegovo unutrašnje negodovanje – gotovo urlajući objašnjavala nešto na engleskom, nešto čega je na dugom putu prema Cáceresu do njega doprla tek bit, da ona, prevoditeljica, očekuje samo to da joj gospodin profesor kaže što bi želeo da vidi, o čemu bi želeo da piše tako da sutra mogu već i krenuti, da gospodin profesor, gunđao je Mađar, tek bit, nastavljao je on, jer s jedne strane više nije mogao podneti tu dernjavu ravno u uvo, te je stoga isključio mozak, a s druge strane nije imao blagog pojma kako da im kaže da, naravno, ne namjrava pisati ni o čemu, jer o čemu bi on pisao sa svojim nesretnim zamršenim labirintima misli i rečenica, no svejedno, to je mislio i kroz staklo automobila gledao polja kako promiču, nije nimalo smešno kako sada stvari stoje, s obzirom na to da će ionako odmah izaći na videlo da je ovde zabunom, prvih se dana stoga celo vreme nalazio u stanju pripravnosti, očekujući da mu neko priđe i tiho kaže, da, pogrešili smo, sad ćemo vas otpratiti do aerodroma i zamoliti da drugi put ne pravite od nas budale, samo što mu niko nije prišao, ni tokom prvih dana ni tokom poslednjih, štaviše, tretirali su ga kao kakvu slavnu zvezdu, svakako, kimao je šanker i počeo nervozno preslagati čaše, kad vam kažem, ustrajao je on, kao zvezdu, najbolji hotel, raskošne večere i ručkovi, te konstantno ponavljana rečenica kako ima slobodu, kako može raditi šta god ga je volja, može krenuti na sever, na jug, na istok, zapad, auto s vozačem je njegov, i prevoditeljica, u celosti, mi vas samo molimo da sve to ovekovečite, dakako s potpunom slobodom, onako kako vi mislite da je najbolje, dakle, da nam prikažete kakve misli u vama budi Ekstremadura – namere su nam jasne, uveravali su ga, želimo samo da nam jedna poznata ličnost, ja?!, prestrašeno je pokazao na sebe zacrvenjvši se od pomutnje, da, ponovili su sa smeškom, neko poput vas, ko će, dakle, beleženjem svojih misli nastalih u Ekstremaduri dokazati kako Ekstremadura cveta, jer ova je istorijski ničija zemlja, ovo je vekovno gnezdo ljudske bede krenulo put nove istorije, to je sve što želimo, smeškali su mu se gledajući ga ravno u oči, to je svrha našega rada, rekoše ljudi iz izdavaštva , bili su vrlo srdačni i susretljivi, čekali su samo da on, gost, nešto kaže, da nešto zatraži, jer bili su voljni pomoći, samo što nisu imali oko čega pomoći, jer u trenutku kad mu je sinulo da oni od njega očekuju da im pomogne oko toga krupnog slučaja pod imenom Preporođena Ekstremadura tako da nešto smisli, posve se paralizirao, stao mu je mozak, ako je uopšte i radio, da misli o nečemu, ali o čemu?! – sedeo je u fotelji elegantne hotelske sobe, objašnjavao je Mađaru, promatrao je kroz prozor potresan svet Cáceresa, usled čega mu je na ramena nasela neopisiva težina nemoći, jer nema o čemu da misli, mišljenju je kraj, pred njim su dve opcije, ili će posegnuti za sadržajima pre mišljenja, a oni su neizrazivi, ili će ukazati na sadržaje nakon mišljenja, no i u tom slučaju mora po svaku cenu ostati nem, jer jezik više nije u mogućnosti uobličiti neshvatljive sadržaje, neupotrebljiv je, napravio je krug, obišao sve moguće predele i dospeo tamo odakle je i krenuo, međutim, vratio se beskrajno deformisan, kako da to kaže ovim dobronamernim, svesrdnim ljudima, da razmišljanje više nije moguće, da nema u njemu uzbuđenja i nema u njemu uloga, a samim tim ni dubine, niti uzvišenosti, nije od njega ostalo ničega osim primitivne nečistoće jednoga „DAJ“, jezik je naše prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tokom svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve niže i niže, od univerzitetskih katedri sve do hladne pustoši Sparschweina, jer ako kaže, i još k tome to da je jezik prljavo rublje, onda je samo po sebi jasno da o njemu nema smisla ni govoriti, niti onako kao što on to čini, niti onako kako to rade drugi, to je sve, filozofije više nema, ona ne postoji, samo se doima kao da je ima, knjige u izlozima knjižara i unutra na njihovim policama: bezvredno su smetlište, tek su krinka, tek su maska, tek su dekoracija, tek odvratna laž jer moraju prikriti činjenicu da stoje onde umesto stvarnih knjiga, stvarnih filozofija, osim toga on nikad nije bio „poznata ličnost“, tek je okušao sreću u mišljenju, i nije u tome uspeo, svašta, izusti Mađar onako usput dok je užurbano nameštao boce na zidnim policama, tako da sam ja jedna ništarija, nastavi on, kojoj je bolje da se tu, odnosno tamo, u Ekstremaduri, sam razotkrije, međutim ne, situacija se jednostavno nije razvijala tako da stane pred njih i sve im iznese, bili su previše ljubazni, jednostavno ih se nije moglo odbiti, osim toga, dok je prvi dan pokušavao nekako načeti tu temu, prevoditeljica bi smesta podigla glas i počela još jače urlati, kao da mu je pokušavala ugušiti reč u grlu, pa je na kraju, što je tiše mogao, rekao dobro, u redu, hajdemo onda recimo tamo gde žive arapski gastarbajteri, na šta se prevoditeljica malo – da malo! – stišala i spremno, šta više, pobedonosno, kao neko ko se spremao na to, odgovorila da gospodin profesor zasigurno misli na Navalmoral de la Matu ili Talayuelu, i već su bili na putu prema Navalmoralu, Navalmoral de la Mata, za ime Boga, klopotalo mu je u mozgu, što će od svega toga biti, nije imao pojma, pripovedao je sad, nikakva pojma nije imao gde se nalazi i zašto, pokušao se usredotočiti i prisetiti šta je u danima pre polaska pročitao u Telecafeu, no od svega su mu u sećanju ostali samo ta arapsko-gastarbajterska napetost i neki čudan ekološki članak u kojemu je autorski par, pozivajući se na nekoga čije je ime bio negde zapisao ali nije znao gde, izlagao kako je „1983. godine južno od reke Duero umro poslednji vuk“, rečenica mu se zbog neuobičajene formulacije urezala u sećanje, jer zašto se, zaboga, naučnik u  članku izražava tako neuobičajeno poetski, zar ne? – poslednji vuk, nije običaj, razglabao je, ali Mađar opet nije slušao jer je stigla dostava, dogurali su pivo, vino, sokove i žestoka pića pa je morao prebrojavati boce i stavljati kvačice u notes, sve je bilo tu, pivo, vino, sokovi i žestoka pića, na to je dostavljačima dao po pivo, dostavljači su zatim otišli, on je došetao nazad iza šanka i podigavši glavu dao mu znak da nastavi, na što je on spremno nastavio, naime, na putu prema Navalmoral de la Mati kroz misli mu je proletelo kako je naučni članak nešto sasvim drugo, u njemu se ne kaže „umro“ i „poslednji“, no svejedno, reče, na kraju krajeva to mu je dovoljno brzo iz glave i ishlapelo dok se automobilom vozio prema Navalmoral de la Mati, na nebu nije bilo ni oblačka, kroz povremeno spušten prozor puhala je ugodna toplina, cesta je bila mirna, na dolasku jedva da su videli pokojega čoveka, dok na povratku, kad je već uvideo da u Navalmoral de la Mati i Talayueli doista žive Arapi, ali da napetosti nema, ona je niže, rekoše meštani prevoditeljici, u Andaluziji, na obali, ovde ih malo, tek nekoliko hiljada radi u sezoni, a i oni žive u relativnom miru i međusobno i s Ekstremadurcima, s obzirom na to da rad u poljima duvana zahteva čeličnu izdržljivost plaćeni su dobro, u skladu s uslovima, uglavnom, na povratku se već mračilo tako da ljudima nije bilo ni traga, no ionako ga nije zanimalo što je u Navalmoralu i Talayueli, već članak, jer dok je slušao tiho zujanje automobila, kad je prevoditeljicu umornu od celodnevnoga napora nakratko svladao san, njemu je uz nemoga vozača kroz misli ponovo proletelo kako u tom članku nije čudno samo to što je obavijen takvom neuobičajenom poetičnošću, već sama rečenica, njezin sadržaj, odakle bi iko mogao znati kada će umreti „poslednji vuk“, kao i to „umreti“, kakav je to izraz, zar se tako izražava jedan naučnik?!, nešto s tim člankom i s tom rečenicom nije bilo sasvim u redu te je kasnije tokom večere u Cáceresu, bez nekog posebnog cilja, preko prevoditeljice o tome izvestio ljude iz izdavaštva, koji su to, međutim, shvatili kao – evo zadatka!, trebaju pogoditi koji je to članak gospodin profesor pročitao i domisliti se na koga su se njegovi autori pozvali, nije im bilo jasno jedino zašto je gospodin profesor tako utučen, zašto u baru nakon večere , gleda tako tupo preda se, da su barem mogli videti na njemu, govorio je Mađaru, da bi im on to drage volje otkrio, ali što bi im mogao reći, kako bi im uopšte mogao dočarati kakva je Hauptstrasse i kakav je život tu u Hauptstrasseu, kakvo je ovde jedno jutro, i kako je u Sparschweinu, šta kako, zareža Mađar, ali on mu ne odgovori već nastavi dalje – kako da uopšte spomene teret koji mu leži na grudima, kako da im objasni da je, otkad je prestao misliti te tako uvideo stvari, shvatio da sve što od bitka putem oetila spoznamo nije ništa drugo doli spomenik ispraznosti nedokučiva obima koji se do konca vremena iznova ponavlja, te da nipošto slučajnost, sa svojom užasnom, neiscrpnom, trijumfalnom, nesavladivom snagom, ne određuje nastajanje i raspadanje stvari, već kao da je na delu neka mračna, demonska nakana, nakana koja je tako duboko usađena u stvari i u tkanje stanja među stvarima, doći da njezin zadah sve prožima, svet je dakle delo prokletstva, prezira, to je ono što udari u mozak onome ko počne misliti, zato on i ne misli, naučio je više ne misliti, što ga naravno nije odvelo nigde, jer taj zadah oseća kamo god pogledao, kamo god okrenuo glavu taj je zadah onde, jer na kraju krajeva, u presudi, koja je gotovo istovetna sa svetom, sadržano je i to da ispraznost i prezir, koji je navukao obličje nakane, moraju biti prisutni u svesti, i ispraznost i prezir, stalno, u apsolutno svakome trenutku, međutim, onome ko je misliti krenuo, a misliti stane i počne stvari samo promatrati, već se javlja mišljenje u novom obliku, odnosno nemoguće je osloboditi ga se, mislio čovek ili ne, u svakom je slučaju rob mišljenja, a taj mu zadah jezivo nadražuje nos, i što mu preostaje, obmanjuje se, obmanjuje se tako što pušta stvari neka idu svojim prirodnim tokom, kao što je učinio onde u Ekstremaduri, pustio je neka idu, i išle su, svojim tokom, službenik zaklade u Badajozu mu je, pun elana, već sutradan telefonom javio da su pronašli traženi članak, i nije bilo druge, nije imalo smisla objašnjavati da ga on uopšte nije tražio, imalo je smisla pustiti, zaista, neka se stvari odvijaju u smeru u kojem žele, i tako je i bilo, jer nakon što se ispostavilo da se u spomenutom članku, koji je navodno bilo jako lako pronaći, mladi autori pozivaju na stanovitog Fernanda Palaciosa, profesora po imenu Fernando Palacios čiji su madridski broj telefona već imali u rukama, smesta su ga pokušali dobiti, sledilo je dalje u obavesti, no zasad još bezuspešno, stizale su vijesti iz Badajoza u automobil u razmacima od deset minuta, no tada je već prevoditeljica bila preuzela ulogu badahoškoga službenika te je sa stražnjega sedišta smesta počela birati broj, pa je, dok su bili na putu prema čudesnoj dolini znamenitoj po rascvetalim trešnjama, jer po jednoj preporuci „gost mora upoznati okolicu Jertea čak i ako je do trenutka kad se trešnje ogrnu cvatom preostalo još mesec dana“, ona, prevoditeljica, najednom počela žustro mahati telefonom javljajući da ga je „dobila“, nakon čega su usledile ekstatične rečenice, puno, puno „sí, señora“ i puno, puno „gracias, señora“, što je značilo da su našli vuka – stvarno?!, upita šanker, kojemu je tek sad prvi put u očima zaiskrio neki oblik zanimanja za priču, ne, ne u tom smislu, odgovori on, nego da su ušli u trag tome kad je bilo i kako je bilo, odmah će nas nazvati, urlala je prevoditeljica, profesor Palacios će se javiti jer kaže da zna ime osobe koja je ustrelila poslednjega vuka, prošlo je, međutim, nakon toga više od sata kad je u automobilu napokon zazvonio telefon, sí, señor i gracias, señor, evo ga, pobedonosno je izjavila prevoditeljica i pokazala papirić, tu je ime, uzviknula je zarumenjena, lovac je stanoviti Antonio Domínguez Chanclón, tu mu je broj i adresa, i žena je već sva sretna birala broj, pričao je on Mađaru, stvarno je bila sretna, zašto je bila sretna, upita Mađar, pa valjda jer joj je bilo drago što je mogla pomoći, odgovori on, ali bilo je očito da Mađar ne shvata, činilo se kao da mu čitava priča nije baš najjasnija, kao da ili nije čuo početak zbog sladunjavog zavijanja Mustafe Sandala, ili mu je promakla neka ključna reč bez koje mu je sve drugo ostalo nejasno, u svakom slučaju, često je sumnjičavo i kroz zube komentarisao ono što je čuo iako se od njegovih komentara preko šanka nije moglo razabrati ni reči, ali nije to ni htieo jer on je u stalnom dijalogu bio jedino s čašama i bocama, sa sudoperom i kuhalom za čaj, zato kao da je njima i samo njima u tom trenu nešto zborio, pa i to na mađarskom, a ne njemu, koji je samo pričao dalje da je po profesoru Palaciosu on, taj Domínguez Chanclón, 1985., a ne 1983.!, 9. veljače 1985. ustrelio jednoga mužjaka, a adresa mu je Avenida Virgen de Guadalupe br. 3 treći sprat, u Cáceresu, i da se slučaj zbio kod Cantillane la Vieje u blizini Herreruele, međutim, prema Palaciosu to se nije dogodilo onde, tumačila je prevoditeljica sa sebi svojstvenom uzvišenošću, nego u finki po imenu La Gegosa, u čemu?!, upita Mađar kao neko kome se nimalo ne sviđa ta reč, u finki, nastavi on, tako onde zovu privatno imanje, sve je ograđeno, oko čitavoga poseda je žica, znate, pastiri ili posebni čuvari, ili oboje zajedno, štite ta imanja, jako je teško u njih ući, ali tek smo kod profesora Palaciosa, naznačio je podigavši ruku, kod koga?!, pogleda ga zbunjeno Mađar, ali on samo odmahnu i nastavi objašnjavati kako su to, dakle, bile informacije iz automobila, i činilo se da smo na pravome putu, nazvaćemo toga Domíngueza Chanclóna i gotovo, dakako, šta će od svega toga na kraju biti tada još nije ni slutio, u svakom slučaju barem se jasno pokazalo kako je postojao lovac koji je ustrelio jednog vuka, i otada ih po njima, kako kažu u članku, južno od reke Duero više nema, problem je bio što je ubrzo ponovo zazvonio telefon, profesor Palacios, oblikovala je prevoditeljica usnama nemo reč Palacios i rukom dala znak za tišinu, druga je sad stvar što u tom trenu baš niko nije govorio, vozač je ionako uvek nemo ćutao, onje pak, pokaza na sebe, upravo probavljao šta je maločas čuo i pomislio, u redu, saznaćemo kako se stvar dogodila, odnosno kako su ustrelili poslednjega vuka, no kako da u njegovim rukama od toga išta nastane, u njegovim rukama ničega nema niti će ičega biti, razbijao je nad tim glavu i odlučio da će te večeri prestati s odgađanjem, staće pred zakladu i reći im da... da on neće ništa napisati, jer ništa ne može napisati, jer ako se ne može misliti onda je samo po sebi razumljivo da se ne može ni pisati, niti o Ekstremaduri niti o posljednjem vuku, što se za potonjega pokazalo apsolutno tačnim, iz telefonskog se razgovora, naime, ispostavilo, spusti glas i napravi malu pauzu da popije gutljaj piva, da kao prvo: nije vuk Domíngueza Chanclóna bio poslednji, kao drugo: u to je doba postojao po jedan primerak u Santiago de Alcántari, Caravaju i u blizini Río Zapata, od kojih je svaki ubijen u otprilike isto vreme i od kojih su svakoga smatrali „poslednjim vukom“, tako da sve to s „poslednjim vukom“ ima pomalo folklorni prizvuk, ispravljao se Palacios pred prevoditeljicom, recimo, nastavljao je Palacios preko telefona, naučno utemeljenim se može smatrati tek to da je slučaj Domíngueza Chanclóna bio poslednji registrovani podatak o zakonito odstreljenoj jedinki, to je sve što može reći, samo to, prenosila je prevoditeljica, i time je za taj dan tema bila zaključena jer su se naveče u hotelu rastali uz dogovor da će sutradan rano ujutro nazvati toga Domíngueza Chanclóna, a zatim će videti šta dalje, jer zasad, izveštavala je prevoditeljica, telefon zvoni ali se niko ne javlja, dakle sutra, pogleda ga ohrabrujuće, na šta on pomisli, da, dakle sutra, odnosno večeras još neće stati pred njih, pričekaće da vidi šta će biti sa slučajem Domínguez Chanclón pa će tada, u zakladi su se toliko namučili da pronađu toga Domíngueza Chanclóna, ne može im tek tako reći da je sve bilo uzalud, dakle sutra, rano se povukao u sobu ali je od nervoze jedva oka sklopio, u redu, sutra će naći toga Domíngueza Chanclóna, ali šta onda, bio je jako ljut što je pristao na sve to, a posebno zato što nije razotkrio sebe a time i pravo stanje stvari na vreme, ovako se sve više zapliće, sedi tu u najboljem hotelu koji u Cáceresu, a samim tim i u Ekstremaduri uopšte postoji, dok zna da o Ekstremaduri neće uspeti napisati ništa, neće priznati, prevariće one kojima može zahvaliti na ovome nezasluženom, takoreći čudesnom putovanju, čudesnom, da, jer koliko god ga ona snagom svoje privlačnosti nije uspela izvući iz duboke depresije, morao je priznati da Ekstremadura poseduje osobit čar, prošla su tek dva dana otkako joj se našao u blizini no više se nije mogao u potpunosti oteti njenom uticaju, šta više, do određenog jestepena iza zavese vlastite loše savesti i deprimiranosti i sam shvatio, govorio je Mađaru, kako je, npr., priroda u Ekstremaduri čudesna, ubrzo mu se izrazito svidela dehesa, kraj blago valovita tla s određenom vrstom hrasta, takozvanim hrastom crnikom, ali te crnike koje onde zovu encinama ne prekrivaju teren, upravo je u tome bit, nego stoje po njemu razasute, krošnje su im daleko jedna od druge, suša, objašnjavao mu je značenje reči dehesa vozač koji je na trenutak izašao iz nemosti, to je zbog suše, ima tek toliko vode da isključivo ovako, u ovom obliku opstaju ovde ti hrastovi, kao što vidite, pokaže vozač kroz prozor, grmova ni bilo kakva niskog raslinja nema nigde, tek zelenkasto tlo s ponešto trave i hrastovima razasutima po nepreglednoj goleti, to je dehesa, ako me shvatate, shvatao je, osećao je kako snažno deluje na njega, takva je ta dehesa, kao njegova duša, kao šta?!, nakesio mu se Mađar iza šanka, no dobro, odmahnu na to i popije još jedan gutljaj piva, hteo je samo reći da je Ekstremadura bila očaravajuća, i nije mu se samo njezina priroda činila veličanstvenom nego i ljudi, jer znate, pričao je dalje Mađaru, tamo žive jednostavno dobri ljudi, dobri ljudi?!, podiže Mađar obrvu, da, odgovori on, dobri ljudi, to mu je također bilo veličanstveno, ali istovremeno i zastrašujuće, jer šta će biti ako ti dobri ljudi saznaju što ih čeka, nove su autoceste i novi delovi grada u Cáceresu i Plasenciji i Trujillu i Badajozu i Méridi već pokazali da ih samo trenutak deli od prodora onoga što se zove svet, jer znate, nagnuo se prema napred na stolici da Mađar barem ovo jasno čuje pored trešteće glazbe s radija, znate, sve to, ta Ekstremadura je izvan sveta, i više nego izvan, ekstre, razumete?, zato je sve bilo tako čudesno, počevši od prirode pa sve do ljudi, no niko nije bio upoznat s opasnošću koju je predstavljala preteća blizina sveta, u strahovitoj opasnosti žive oni tamo u Ekstremaduri, znate, objašnjavao je Mađaru, nemaju pojma šta puštaju unutra, kakav duh, kad im kroz zemlju uzduž i popreko izgrade autoceste i trgovine, siromaštvo je bilo strašno, video sam slike iz starih vremena, uistinu strašno, i tome je u svakom slučaju trebalo stati na kraj, i stali su mu na kraj, staće još i više, zastrašujuće je samo to što im je na raspolaganju tek jedan način, pustiti unutra svet, a time i prokletstvo, jer sve će otići Đavolu, i priroda i ljudi u toj Ekstremaduri, ni ne slute, nisu svesni šta čine i šta ih čeka, ali tako je, on je to osećao, pokaza na sebe, to, dok se cele noći prevrtao u krevetu elegantne hotelske sobe, kako da to kaže ljudima iz izdavaštva, neće uopšte razumeti što im time hoće reći, bio je siguran da ne bi pronašao ni prave reči, ovako je drugi dan teklo sve tačno onako kao i dosad, od priznanja nije bilo ništa, sedeli su u automobilu s nijemim vozačem i vozili se iz Cáceresa jer je izdavaštvo u međuvremenu, valjda tokom noći?, otkrila da se, ako je suditi po vremenu, taj Domínguez Chanclón ne nalazi u svome gradskom stanu nego u prigradskoj kući, kao što je stvarno i bilo, zapazili su ga još iz daljine dok su se vozili autocestom, toga niskog, srdačnog, razgovorljivog čoveka kako hoda gore-dole po dvorištu, sve u svemu nestrpljivo ih je čekao, ali, kako se kasnije ispostavilo, samo zato što se brinuo da kojim slučajem ne zakasne, jer tek što se sastanu, već u podne, kaže, mora otputovati, tako da ukupno ima „jedva jedan satić“ vremena, stoga ih je istoga časa uveo u pomalo trošnu kućicu, koja se sastojala tek od tesne kuhinje i jedne sobe, ali u sobi, ugledali su ga smesta čim su ušli, u sobi, sa sve četiri noge lagano raširene, u golemoj vitrini, stajao je poslednji vuk – šta?!, snebivao se Mađar nalakćen na šank, bilo je prepodne, nije bilo ni jedanaest, sedeli su sami u Sparschweinu, u to je doba promet još prilično slab, ne preostaje ništa drugo nego nalaktiti se na šank i čekati dobru sreću, ili slušati ovog ovde Stammgasta, koji povrh svega nije ni iz istočne Evrope ili barem neka dobra koka, oni bi mu bili draži, videlo se to po njegovom mađarskom izrazu lica,tada bi ga slušao s više zanimanja, ali što je tu je, nakašljao se, videlo se da se trudi u očima prikriti sve što bi mu moglo razotkriti misli, samo nastavite, nastavite, poticao ga je rečima i pokretom ruke, shvatam, dakle u velikoj je vitrini stajao vuk, i? – i to bi otprilike bilo to, bilo je prilično neverovatno da se ta zastrašujuća zver razjapljene njuške nalazi u golemoj vitrini smeštenoj u tako trošnoj potleušici, imao je osećaj da mu nije mesto u takvoj kući, kako bi rekao, ta vitrina nije spadala ovamo, s tolikim, s tako predivnim, kapitalnim primerkom, a pored njega još taj razdragani Domínguez Chanclón, koji je, kao što kažem, rekao je, bio sasvim susretljiv, a i žurilo mu se, tako da je odmah krenuo s pričom, koju je zasigurno ispričao već sto puta, videlo se da se služi istim rečima kao pre, i da će se istim rečima služiti i kad sledeći put bude prepričavao kako je bila kasna noć, kako je sedio u čeki na strmoj padini planine, zaklonjen sa svih strana, u ruci puška, satima se ništa nije događalo, bio je u lovu na vepra ili srnu, i tada je upaljačem, ovim ovde, vidite, pokazao je na plastični upaljač precizno smešten na dnu vitrine, zapalio cigaretu, izvadio ju je iz ove ovde kutije, vidite, pokaza jer su mu i nju fino ugradili u vitrinu, i kako je pripalio svetlost je plamena iznenada prestrašila vuka koji se nalazio tri-četiri metra njemu iza leđa, vetar je duvao iz njegova smera, i to jak vetar, on je, Domínguez Chanclón, bio u potpunoj tišini, zaustavio je i disanje, valjda ga zbog toga životinja iz tolike blizine nije primetila, ali kad je bljesnuo, je li, plamen upaljača, prepao se, odnosno obojica su se prepala, jer mora priznati da se i on jako prepao, i tada se sve dogodilo neverovatno brzo, vuk se iza njega dao u beg kako bi izmaknuo opasnosti, bio mu je na kojih deset-petnaest koraka, s boka, kad ga je ustrelio, iskreno rečeno, totalno se usrao, nije znao ni u šta puca, nikakav nišan, ništa, samo pune gaće govana, pripovedao je veselo Domínguez Chanclón, samo je opalio i pogodio, nije se odmah srušio, premda ga je pogodio u srce, nego tek nakon stotinjak metara, tada je pao, čučnu Domínguez Chanclón kraj vitrine, i zanemivši pokaza na vukovo srce, na što su svi, uključujući i prevoditeljicu i vozača, čučnuli i gledali, da, je li, to mu je srce, rani nema ni traga, savršeno su ga „ispreparirali“, pokazivao je Domínguez Chanclón, a golema je zver razjapljene njuške i iskešenih zuba u raskoraku stajala, ukočena za večnost, i slušala istoriju vlastitoga pada, zasigurno opet istu priču i iste reči, a njemu se, pokaza na sebe, tada učinilo da ova dvojica zaista pripadaju jedan drugome, Domínguez Chanclón i vuk, jer nekako nije samo lovca ispunjavao ponos dok je pokazivao lovinu, nego kao da je isti ponos zračio iz obojice, pripadaju jedan drugome, pomisli, nastavio je – nego, je li, preseče ga Mađar prešavši iznenada na ti, jesi li ti uopšte bio u tom Estre-čemu-već?, i sumnjičavo ga pogleda kao neko ko ni ne očekuje odgovor jer ionako zna da nije, nakon čega se više nije imao volje opravdavati, jer naravno da je bio, samo je nastavio kako su već bili na putu prema Valenciji, pri čemu nije ćutao samo vozač nego i prevoditeljica, valjda ju je poseta Domínguezu Chanclónu umorio, u svakom slučaju u automobilu je vladao mir, blagotvoran mir, pa se tako i on pokušao pripremiti, pripremiti na razgledavanje mesta događaja, jer o tome je bila reč, radi toga su se odvezli pedesetak kilometara od Cáceresa u smeru Valencije, da onde pronađu ulaz u finku po imenu Cantillana la Vieja, u šta?!, Mađar ga razljućeno pogleda zaboravivši da je maločas čuo objašnjenje reči finca, ma znate već, pojašnjavao je on, posed koji čuvaju pastiri ili posebni čuvari, i potpuno je ograđen, čitavo brdo, čitava Sierra de San Pedro, tako se zove to brdo, čitavo je ograđeno, kao kakav veleposed, razumete, kako da ne, mlatarao je Mađar pomalo razljućeno krpom po šanku, dakle, put do finke nije trajao dugo, samo što to nije bila Cantillana la Vieja, tamo automobil nije mogao ući u zavoj, bila je to susedna finca, Cantillana la Nueva, koja je imala maleno ugibalište za automobile, povikali su unutra, na otprilike dvesto metara stajala je kuća iz koje je komotno došetao neki lik za kojega se kasnije ispostavilo da se zove Alfredo, pastir na imanju, koji je isprva s dozom sumnje slušao prevoditeljičino izlaganje o razlozima posete, ali kasnije nam je objasnio i pokazao da tražimo susednu Cantillanu la Vieju, u njoj se dogodio lov na vuka, lobería, davno, zašto, možda se sećate, upita prevoditeljica, kako da ne, uzvrati Alfredo lagano kimajući, te su ubrzo i oni saznali sve što je znao, Alfredo je na kraju u prašini čak i nacrtao smještaj pojedinih finki, put kojim je nekad prolazila pruga, te gde se u odnosu na to odigrao lovački pothvat, priča mu je bila dobro poznata, ili barem njegova vlastita vidno iskristalizirana verzija, uprkos tomu što se dogodila pre gotovo dvadeset godina, u Alfredovom je sećanju sve još bilo jednako živo, u to su vreme svi samo o tome pričali, on je čak i video vuka, pohvalio se Alfredo na kraju, čak ga je i video, ponovio je, problem je, međutim, u tome što, dodao je, ako žele videti mesto događaja, to sad neće ići jer Félix nije tu, Félix?, da, Félix, pastir sa susednoga poseda, i tek što je krenuo prepričavati ostale detalje, pred njima je s velikom brzinom zakočilo, pričao je on sad u Sparschweinu, neko drndavo vozilo, Alfredo je istrčao na put, nagnuo se nad vozačev prozor, razgovarao s njime neko vreme, nakon čega je ovaj potegnuo dalje, Félix, pokaza za njim Alfredo, to je bio Félix, ali sada ne može doći ovamo jer je primio obavest da mu je deda bolestan pa je otišao po njega u Herreruelu da ga odveze u bolnicu, ali obećao je da će sutra u deset biti ovde kod ulaza u imanje, sutra u deset, upita prevoditeljica, da, Félix će sigurno biti tu, dođite slobodno, tim su se rečima rastali, pričao je Mađaru, bilo je tek dva posle podne, odnosno prevoditeljica je pripomenula da imaju još pregršt vremena za susret s jednim drugim čovekom koji bi možda mogao biti zanimljiv, rekla je da su u centru u Badajozu pronašli popriličan broj stručnjaka koji se bave, ili kojih se tiče sudbina vukova u Sierri, a jedan bi se od njih – ako gospodin profesor hoće – posle podne u četiri sastao s njima u Alburquerqueu, to nije daleko, pripomenuo je vozač, dobro, u redu, odgovori na to on, pođimo onda u Alburquerque, i pošli su u Alburquerque, on je lovočuvar, vikala je prevoditeljica, njemu lično, upirao je u sebe onde u Sparschweinu, kakav lovočuvar, upita on jer mu nije bilo jasno o čemu ova priča, pa čovek s kojim ćemo se sastati, ponovila je prevoditeljica uzrujano, ne krijući da je sada već, na polovici trećega dana, pomalo nervira što gostu toliko toga nije jasno, i što
neprestano nešto pita, no svejedno, napućila je usne, uglavnom, lovočuvar će nas u četiri čekati u jednom restoranu u Alburquerqueu, i povisila je glas, kao da to pomaže, ali sada za tim više nije bilo potrebe jer mu je bilo jasno da je čovek s kojim se idu sresti u Alburquerqueu lovočuvar i da jako dobro poznaje teren, kažu da se, nastavila je prevoditeljica, up-ravo-ti-me-ba-vi, izgovorila je slog po slog kako bi naglasila, bavi se vučjim pitanjem, bavi se vučjim pitanjem?, upita on opet, ali odmah pokaže da mu je jasno, te da nije to ponovio zato što mu nije jasno već zbog značaja same rečenice, jer je formulacija „bavi se vučjim pitanjem“, znate, rekao je Mađaru, u atmosferi nakon Domíngueza Chanclóna i Alfreda i Félixa, uz prevoditeljicu i nemoga vozača, poprimila poseban prizvuk, tako da je s nestrpljenjem iščekivao predstojeće sate, s nestrpljenjem, ali nije shvatao s kolikim nestrpljenjem bi trebalo iščekivati, uopšte mu nije bilo palo na pamet, iskreno to može priznati, priznao je šankeru, uopšte, da se u priči tada dogodio temeljni preokret, preokretzahvaljujući kom će shvatiti radi čega ga je sudbina ovamo dovela, preokret koji će mu rasvetliti šta ovde traži, i koji će mu u određenom smislu olakšati stvar i po pitanju izdavaštva, iznenadan preokret na koji ništa nije ukazivalo, koji ništa nije unapred nagovestilo, Alburquerque je bio gradić na osami, smešten na vrhu golema stožastog brega koji se uzdizao na zaravni, po čijoj su se strmini uspeli, parkirali ispred hotela i ušli u restoran, unutra je bilo svega nekoliko ljudi, i to u delu s barom, te su se i oni zadržali upravo onde, svatko je naručio ili kavu, ili vodu, ili pivo, koje su srkali u tišini, prevoditeljica je načela razgovor ali nikom baš nije bilo do priče, pa je konačno nastupila tišina, a on je mogao razmišljati, ali mora priznati da kad on govori o razmišljanju u njegovu svakodnevnom značenju, tačnije o koncentrisanju pažnje, pod tim ne treba razumeti da se on doista koncentriše, to on samo tako kaže, jer to je tek određeno stanje kad se čini kao da se koncentriše, dok ga u stvarnosti pod pojmom „koncentracije“ zapravo more fragmenti izrazito svakidašnjih misli i predodžbi koji jedni druge progone, naviru jedni za drugima, tako je to i ovde kod kuće, pokazao je iz Sparschweina na ulicu kroz prozor, ali tako je bilo i onde, u Alburquerqueu, prošlo je tako neko vreme, u glavi mu je trajala međusobna potera svakidašnjih predodžbi i trunaka koncentracije, kada je tačno u četiri ušao lovočuvar i odmah im prišao, predstavio se, ja sam José Miguel, imao je na sebi pravo lovačko odelo i naočale s metalnim okvirom, bio je visok, stasit muškarac s punom bradom, od koje pedeset tri, pedeset četiri godine, i kod kojega se istovremeno mogla osetiti neka vrsta duboke melankolije i vojničke odrešitosti, ukratko: bio je muževan, govorio je u kratkim rečenicama s dužim ili kraćim pauzama, pauzama koje su imale upravo onoliku važnost kao i sadržaj rečenica koje su razdvajale, videlo se da temeljno promišlja što će reći, to mu je odmah upalo u oči, objašnjavao je šankeru u Sparschweinu, gde je bilo već skoro podne kad je nakon rane jutarnje gužve ušao prvi gost, u njemu su stvari išle kao i u svakoj sličnoj priprostoj gostionici u gornjem, mešovito nastanjenom delu Hauptstrassea, odnosno gde su većinom živeli Turci, ali je bilo i drugih, i gde je alkohol imao prođu jedino tada, u zoru nakon otvaranja, dolazili bi mnogi, Nemci, Poljaci, Rusi, Srbi, Rumuni, Vijetnamci i ko li sve ne, popili bi kafu ili pivo, ali zatim bi svi i otišli, tako da je posle podne bar bio redovno potpuno prazan, valjda se baš to sviđa tom Stammgastu, gunđao je šanker na mađarskom pred uredno posloženim čašama na šanku, taj uvek dođe, i kada treba i kad ne, no on nije imao ništa protiv, jer bi s jedne strane popio svaki dan po dva-tri piva, s druge bi mu strane pravio društvo, to je najgore, đavo ga odneo, biti sam i čekati, jadao bi se ponekad kad bi imao kome, čamiti sam iza šanka, kad sve opereš, kad već stoti put sve posložiš i na šanku i otraga u skladištu, kad je već sve na mestu, a moraš čekati, u takvim je trenucima ipak dobro što prepodnevima sedi tu taj Nemac, i tim svojim golemim telom straši mlade Turke koji ponekad ovamo upadnu, koji nemaju ni škole, ni posla, ni tri čiste, ispod oka motre blagajnu, ogledavaju se unutra kao da planiraju razvaliti čitav lokal na račun toga što mu ni vlasnik ni šanker nisu Turci, ali onda primete toga gorostasa i pokupe se, rečju, podnosio ga je, iako nije bio iz istočne Evrope ili barem neka dobra koka, a na kraju krajeva ovo je slobodan grad, ne može mu reći da ovamo ne sme doći, sedio je, dakle, nalakćen na šank, i slušao, u tom trenutku upravo to kako je lovočuvar u Alburquerqueu isprva pričao samo opšte stvari o vukovima, i smeškajući se odbijao dati odgovor na bilo koje pitanje uz opravdanje kako će im na licu mesta sve objasniti, njemu se smeškao, pokaza na sebe,smeškao se, isprva pomalo nesigurno, ali nakon nekog vremena čak ga i bodreći, da se ne brine, on će mu, lovočuvar José Miguel, pokazati sve što je bitno, i kao da mu je već tada pokušao dati naslutiti da samo o njemu, pokaza na sebe, samo o njemu ovisi koliko će duboko zagrepsti u veliku priču, nije mu jasno, upade Mađar, o kakvoj je to velikoj priči reč, samo malo, odmahnu on, najpre su seli u džip i krenuli na mesto gde je, nadglasavao je José Miguel buku džipa pogledavajući ga povremeno tokom vožnje, na mesto gde je umro poslednji vuk – umro?!, upita on oštro, i dade znak prevoditeljici da ovo objasni, da, odgovarao je lovočuvar svojim šturim rečenicama, idemo onamo gde je poslednji vuk umro, ali pre toga ćemo pogledati gde su ustrelili poslednje vukove – kako?!, okrenuo se čitavim telom prema njemu, šta?!, pitao je sad i Mađar, poslednji vukovi?!, o čemu pričate, osvrnuo se prema stražnjem sedalu džipa, odnosno prema prevoditeljici, na što je saznao da mužjak kojega su videli jutros u vitrini Domíngueza Chanclóna ustvari nije bio poslednji vuk, taj se događaj zbio 1985., ako se dobro seća, rekao je lovočuvar, nakon toga je, međutim, naglašavao je reči José Miguel na svome pucketavom španskom, na području finke pod imenom La Gegosa istrebljen čitav čopor vukova, točno između 1985. i 1988.,tada je naglo usporio i skrenuo u jedan zidani ulaz, i, upita Mađar, i otvorio je lancem zaključana vrata, odgovori on, na gvozdenoj je ploči na vratima bilo ispisano La Gegosa, širom ih je otvorio, uveo ih automobilom na posed, zaustavio se, zaključao za sobom lokot na vratima, te su produžili dalje, ovo što sledi je, rekao je tišim glasom, teško i zamisliti, teško je to rečima opisati, jer ono što je tada video iz džipa, koji ih je bacakao levo-desno, čvrsto su se trebali držati jer je José Miguel vozio izuzetno brzo, jer taj krajolik koji se pred njima otvorio, ta dehesa, to travnato tlo, a dokle pogled seže po njemu razasute crnike, ugušilo je u njima reči, bilo je očito da je lovočuvar upravo to i hteo, da zaneme, i uvide u kakav su kraj došli, to je verovatno bio prvi test koji je postavio pred goste, da shvate gde se nalaze, a oni su, reče prema šanku, taj test po svoj prilici prošli, José Miguel je nastavio, govorio je o tome kraju, o životinjama koje ga nastanjuju od supova do jelena, džip ih je i dalje snažno zanosio, José Miguel je jako brzo vozio po neravnom terenu, nije bilo nikakva puta, a on je kroz grmlje i šipražje samo vozio prema nečemu,prevoditeljica je poduzela sve kako glavom ne bi tresnula o strop automobila, ali bi tu i tamo ipak udarila, sirota je ovaj put zbog buke stvarno morala urlati kako bi prenela ono što priča José Miguel, a José Miguel je upravo pričao kako su ga isprva zanimali supovi, bio je još mlad, kad su u jednom preduzeću za gospodarenje divljači sve što je imalo veze sa supovima poveravali upravo njemu, jer svi su znali da on sa supovima ima posebnu vezu, razumeo je šta mu govore, šta žele, šta osećaju, kao što su i oni razumeli njega, supovi su mu bili bliži od bilo koga na ovome svetu, gajio je prema njima poštovanje i ljubav, uzvišene su to životinje, kakve, upita on nazad prevoditeljicu, koja je iz svega glasa ponovila, dok je usput rukom štitila glavu u drndavu jurećem džipu, to su uz-vi-še-ne ži-vo-ti-nje, posle je, pogleda ga na trenutak José Miguel kroz metalne naočale, u njegov život ušla žena, koja ga je naterala da odabere, ili supovi ili ona, i on je odabrao nju i odrekao se supova, što je ubrzo jako požalio, ali više nije bilo povratka, tako je dospeo na ovaj teren, koji su u početku, pokaza kroz vrata džipa, nadzirala dvanaestorica, u proteklih su nekoliko godina ostala samo njih dvojica, on i stariji kolega, njegov nadređeni, stotinu hiljada hektara zaštićene površine, reče José Miguel, u početku je davao imena životinjama koje su na njemu živele, jednu je lisicu nazvao Ramiro, drugu Asunción, srndać je dobio ime Jesús a srna Inmaculada, i tako redom, ali moćnici iz Madrida koji uvek uspeju nabaviti dozvolu za odstrel, i koje je on dužan prevoziti, ti su ljudi dakle, ponovio je José Miguel, najpre ubili Ramira, zatim Asunción, pa Inmaculadu, a na kraju i Jesúsa, što je on jako teško podneo, tada im je prestao davati imena, odustao je od toga jer su mu neprestani gubici nanosili bol, ponovo ga je pogledao, rekao je Mađaru, a metalne su mu se naočale sjajile, tako da mu nije mogao pošteno videti oči, a morao se svojski i pridržavati da ne bi pao u džipu, sledila su nova vrata, ali tada je već i on pomogao oko otvaranja jer mu je sinulo da time dobivaju na vremenu, znate, govorio mu je José Miguel, zahvaljujući na pomoći prilikom svakog otključavanja i zaključavanja lanca, moramo se požuriti ako mislimo pogledati sve, jer sad je već blizu pola pet tako da nam je ostalo otprilike još sat i po vremena, ili nešto manje, seli su natrag u vozilo i nastavili jezditi po kraju bez puta, pravi raj, pripomenuo je on, ali taj José Miguel nije na to rekao ništa, samo je kimnuo, da razume na što ovaj misli, i tako su se neko vreme vozili u
tišini, zatim je džip naglo zakočio, José Miguel je izišao, izišli su i ostali, lovočuvar je tada pokazao jedno drvo, jedan od mnoštva hrastova, zatim je pokazao u smeru gde je teren blago padao, gde kao da se nazirala neka staza, neki utabani puteljak, te je svojim pucketavim rečenicama ispričao kako je to bilo drvo na čijem je vrhu sedeo čovek koji je između 1985. i 1988. ubio sedam od devet vukova, potrajalo je dobre tri godine dok ih je potamanio, jednoga za drugim, nažalost, vukovi su iz nekoga razloga morali upravo ovuda, pokazivao je lovočuvar na stazu, upravo su ovuda morali prolaziti, i uspio ih je poubijati jednoga za drugim, poubijati, upita on prevoditeljicu, koja je već znala što joj je činiti u tim trenucima, proveriti je li José Miguel upotrebio upravo tu reč na španskome, da, ovde ih je taj čovek po-u-bi-ja-o, ponovila je nakon toga prevoditeljica na engleskome, naravno, nastavio je José Miguel, taj se čovek jako bojao, tih je godina žieio u stalnom strahu, što znači da ga nije bilo strah samo na ovome stablu, dakle, kad bi noću došao ovamo, penjao se na njegove grane i motrio stazu kad će proći, nego se bojao i onda kad bi se ujutro vraćao kući, a bojao se i kod kuće, bojao se u krčmi, bojao se među prijateljima, ali na zapojed gospode morao je to učiniti, bio je službeni odstrelitelj vukova, takozvani lobero, izabrao ga je vlasnik vlastelinstva jer je hteo najboljeg, govorio je José Miguel, i zaista je i bio najbolji, samo što se bojao, i kako je kasnije ispričao, nije se bojao kada su mu se vukovi približili, nego se bojao onih sati dok još nisu bili onde, bojao se staze, bojao se prazne staze kojom će vukovi stići, i naravno, čopor je bivao sve oprezniji, sa svakom smrću sve oprezniji, ali zbog nečega su i dalje povremeno koristili tu stazu, a čovek je bio strpljiv i ustrajan, i gotovo je svake noći tokom te tri godine sedeo u krošnji toga stabla, i odstrelio je svih sedam, poslednja dva nije uspeo, jer kad je sa stabla ubio poslednjega, sedmoga, dva su preostala člana čopora prestala koristiti tu stazu, čovek je još dugo naveče dolazio, dolazio je još jako dugo i penjao se u krošnju, ali je nakon nekog vremena odustao jer su se vlasnik ove i vlasnici susednih finki naljutili na njega, jer je kao lobero nesposoban srediti još ta poslednja dva, što im nije bilo važno samo zbog straha koji je čopor izazivao u okolici već stoga što su ta dva vuka povremeno znala napasti pokoju staru ili bolesnu kozu ili govedo, odnosno uzrokovali su štetu, tako su vlasnici počeli prigovarati lovcu na vukove, koji je, međutim, bio nemoćan, dva preostala vuka su se pokazala toliko pametnima da ih nikad više nije video ni on niti ostali ljudi, tek ponekad njihove tragove, opasnost ih je učinila izvanredno opreznima, opasnost koje su bili svesni, jer od čopora je ostalo samo njih dvoje, tačno su znali s čime mogu računati ako ih čovek ugleda, zbog toga su neprestano menjali smerove kretanja, ako bi se radi hrane trebali spustiti među stada niz udaljenije a time i za njih sigurnije padine San Pedra, učinili bi to, postali su oprezniji, pametniji, lukaviji i hrabriji, ali nisu otišli, i to niko nije mogao shvatiti, svako ko je tada bio upućen u priču o vukovima, računao je s tim da će dve tako inteligentne životinje na kraju pobeći odavde, ali oni su ostajali, jer znate, govorio mu je lovočuvar ponovo ih odvezavši nekamo džipom, tako je to s vukovima, ako je neko područje njihovo, onda ono ostaje njihovo zauvek, ako su oni gospodari jednoga područja, a tu se može raditi i o pedeset hektara, oni odande i ne mogu otići, to je zakon, oni, vukovi, na taj način razmišljaju, odnosno u tom duhu žive, zbog toga se odavde nisu maknula ni ta poslednja dva, zbog toga nisu otišli, jer nisu mogli otići, čak ni uza stalnu svest o opasnosti, ostaviti ono što je njihovo, čije granice su neprekidno obeležavali, ne, to je za njih bilo ravno nemogućem, štoviše, on je, pokaza na sebe José Miguel, uveren u to da u njihovim zakonima snažnu ulogu igra i ponos, možemo to dakle shvatiti i tako da iz ponosa nisu otišli odavde, jer vuk je jako ponosna životinja, ponosna, lovočuvar je naprosto ispljunuo tu reč i dobar deo puta samo skamenjeno buljio preda se ne izgovorivši ni reči, u čemu ga ostali nisu hteli ometati, čudo, reče Mađaru, kojemu su se oči već polako sklapale dok se sve većom težinom oslanjao na šank slušajući u praznome baru monotoni glas Stammgasta, nešto kao da se dogodilo u njemu, u José Miguelu, a na prevoditeljici se videlo da je u potpunosti bila pod utiskom njegovih reči koje su, naravno, u engleskom prevodu izgubile moć, dogodilo se u njemu nešto što njima, strancima nije hteo pokazati, tako da dalje nije ni nastavio, samo je ćutao, glave nepomično usmerene prema napred, čvrsto stišćući upravljač, dok je džip na neravnu terenu poskakivao, bacakao ih amo-tamo, a oni se čvrsto držali i čekali da José Miguel nastavi, ali tek se nakon podulje pauze oglasio, i tada samo
da odgovori na pitanje, koje nije postavio on nego prevoditeljica, samoinicijativno na španskom, i koje mu nije prevela, tako da on uopšte nije razumeo o čemu govore, opazio je tek da prevoditeljica empatično kima, ali i dalje ne prevodi, a José Miguel govori sve brže, priča o vukovima, objasnila je
na kraju kad joj je već počeo upućivati nestrpljive poglede, priča o vukovima uopšte, o tome kako imaju čudesan karakter, a on se tada iznenađeno osvrnuo prema njoj jer je prevoditeljičin glas u tom trenu poprimio sasvim drugačiji ton, kao da je počeo lagano podrhtavati, hteo ju je pitati šta se zapravo dogodilo, šta joj je lovočuvar rekao da se toliko ganula, ali to ipak nije učinio, samo je gledao čas unatrag, čas u Joséa Miguela, u njih se, nastavila je prevoditeljica urlajući drhtavim glasom, nikad nije razočarao, i nikad ni neće, uto José Miguel podiže ruku s upravljača, kao
upozorenje na ono važno što sledi, nakratko je zaustavio i džip usred vododerine te rekao: el amor de los animales es el único amor que el hombre puede cultivar sin cosechar desengaño, odnosno, prevodila je prevoditeljica na engleski: „životinjska je ljubav jedina ljubav u koju se čovek nikad ne
razočara“, a glas joj je i dalje podrhtavao, a šta bi to trebalo značiti, upita Mađar za šankom podigavši pospanu glavu s ruku, upravo tako, odgovori on, to se tek kasnije ispostavilo, tada ni on nije shvatao na šta se to odnosi jer zbog manjka prevoda nije bilo, onako uopšteno , najjasnije o čemu je
zapravo reč, bio je, mora priznati, pomalo ljut na prevoditeljicu, jer je ispalo da se u džipu poveo razgovor između prevoditeljice i lovočuvara iz kojega je on, očito, bio isključen, a tako je i bilo, ali nasreću, reče, ne zadugo, jer su ubrzo stigli na vrh malenog brega na kojemu je stajala zapuštena kuća, José Miguel je zaustavio džip, izašli su svi troje te je on, José Miguel, rekao da bi voleo sažeti sve dosad izrečeno, kako bi bilo u potpunosti jasno kako dakle u Cantillana la Vieji 1985. nije ubijen poslednji vuk jer je priča o posljednjemu vuku započela ovde, u Cantillana la Gegosi, s velikim lovom na vukove, kada su čitav čopor, tačnije devet vukova, pokušali istrebiti uz pomoć lobera, ali je on dospeo tek do brojke sedam, dok su poslednja dva, jedna mlada ženka i maleno štene mužjaka, uspela preživeti, što ljudima iz okoline nikako nije bilo jasno, kako je uz lobera to bilo moguće, koji da izbegne sramotu ne samo što je svake noći sedeo na stablu već je čitao i tragove, pazio, njuškao, prošao čitavo područje, ali ih nije našao, i tada je zajedno s pastirima, koji su strahovali za svoja stada, postavio zamke gde god je mogao, to je već bilo nakon 1988., početkom 1989., zamke su
bile krajnje nemilosrdne, pričao je lovočuvar pred napuštenim zdanjem, ovde su ih, pokaza na zdanje, ovde su izrađivali te zamke, radilo se o naoko običnoj žici, koja je funkcionisala po nemilosrdno jednostavnom principu, na kraju je naime bila svezana u omču, drugi bi kraj žičane zamke veoma snažno zavezali za dno ograde koja je odeljivala pojedine delove finke, nakon što su opazili na koji se način vukovi kreću, kretali su se tako što bi, objašnjavao je José Miguel, na pojedinim labavijim mestima napravili prokop ispod ograde te se kroz njega provukli, eto, tu, oko tih su rupa meštani pod loberovim vodstvom privezali zamke, koje su trebale funkcionisati tako što rupu, koju su ranije iskopali vukovi, ne bi zakopali, već bi je ostavili kako je i bila, a žičane bi zamke smestili tako da
vukovima, kad se pokušaju provući ispod ograde, glava zapne u omču, koja bi im se usled njihova gibanja sve jače stezala oko vrata i jednostavno ih ugušila, samo što se, svetlucale su naočale s metalnim okvirom Joséa Miguela, ipak nije tako dogodilo, odnosno, govorio je, nije se dogodilo ništa, vukovima nije bilo ništa, i dugo nikome nije bilo jasno zašto, tačnije na koji način izbegavaju zamke, jer izbegli bi ih, nikad se ne bi provukli na onome mestu koje su sami ranije iskopali, odnosno, ne onde gde su bile zamke nego uvek drugde, mora još nadodati, reče lovočuvar, gotovo su se neometano kretali između finki i između područja unutar finki pregrađenih radi odeljivanja pojedinih životinja, a inače nisu činili ni ozbiljniju štetu, zime nisu bile oštre, tek bi rietko odvukli
pokoji komad stoke, i to redovito, kao što to vukovi uvek i čine, jedan od onih slabih, bolesnih ili starih, njih je bilo lakše uloviti, no ljudi su uskoro posumnjali te ubrzo i shvatili što je posredi, to da, podigao je glas José Miguel ispred napuštene kuće, da im neko pomaže, do toga su došli, jer
drugačije nisu mogli objasniti kako im uvek uspeju izmaknuti iz ruku, stvar je prerasla u pravu hajku, ali dva bi vuka redovito umaknula, uspevali su izmaknuti opasnostima koje su vrebale na njih, pojedinci su govorili da se kod tih životinja ne radi o normalnoj svesti te su se počeli spominjati đavoli i različiti zlodusi, no većina je bila realnija i nastavila sumnjati i tragati za vučjim pomagačem, većina je smatrala kako su zamke neispravne, počeli su ih pregledavati i ustanovili da ih neko otpušta tako da ako je koji od vukova i pokušao preći na starome mestu, u tome je i uspeo jer mu se žičana zamka ne bi stegnula oko vrata već bi je životinja svojim trzanjem otrgnula s ograde, nosila dalje i dotle tresla glavu dok omča ne bi spala, to je jedino objašnjenje, govorili su ljudi sad već sve češće, neko stoji iza toga, samo što im je to bilo previše neverovatno, bili su uvereni da je svaki čovek, osim ako nije reč o luđaku, protiv vuka, drugo nisu mogli ni zamisliti, vuk i čovek su neprijatelji, tako je to vekovima, ili hiljadama, bilo kako bilo, 1989. je godina polako odmicala a dva su vuka još uvek bila na slobodi, pastiri su tragali za onim ko kvari zamke, a loberu su od besa dali otkaz, a kad su jednom
prilikom opazili da se onaj ko spašava vukove s vremenom počeo koristiti i drugim metodama, da se uvek radi o nekom drugom mestu i da je donji deo ograde redovno uzvinut taman onoliko koliko je vuku potrebno da se provuče, bili su uvereni da protiv njih ne radi životinja ili slučajnost nego čovek, i to po svoj prilici neki okoreli zlotvor, stoga je pokrenuta i druga hajka, ovaj put na tog zlotvora, koja je, međutim, stala tek što je počela, krajem 1989., kao jednom od za to područje odgovornih lovočuvara, José Miguel pokaza na sebe, jednog su mu dana javili da je na novoj autocesti u smeru Badajoza, nedaleko od ulaza u finku po imenu Cantillana Lomas de Grimaldo, između graničnika za 30. i 31. kilometar, pregažen vuk, bio je to jedan od ta dva, i to vučica, za njega, koji je poznavao njihovo kretanje, držanje, hod, šta više, koji ih je od samoga početka poznavao po njušci, nije bilo sumnje, a sve se to dogodilo zato što, izusti José Miguel ali ne nastavi nego se neočekivano vrati za upravljač džipa, na to su i ostali seli na svoja mjesta i čekali, ali José Miguel nikako da se oglasi,
samo je gledao kroz vetrobran, zatim je upalio motor ali nije odmah krenuo, nego je dodao da se sve to dogodilo zato što je vučica bila skotna, tada je prevoditeljica na stražnjem sedalu zajecala, rečenice su iz usta Joséa Miguela navirale jedna za drugom, samo su pljuštale te španske rečenice, a prevoditeljica je plakala, plakala je toliko da nije mogla ni govoriti, kamoli prevoditi, dok njega, pokaza sad na sebe tamo u Sparschweinu, nije preplavila empatija već bes, jer mu nije bilo jasno zašto se priča, po njemu baš kod klimaksa, morala prekinuti, osećao je da je u tom džipu krajnje suvišan, šta više, govorio je sad Mađaru za šankom, da je celo to vreme suvišan, njemu nije prepuklo srce kao što prevoditeljici očito jest, prema toj je ženi osećao krajnje oštru ljutnju, no tada još nije znao zašto, nije znao da je sposoban uplakanog čoveka posmatrati bez saosećanja, i to ne samo
bez saosećanja, govorio je sada, već upravo pakosno, samo je mirno čekao, toliko je ipak bio discipliniran, ni lovočuvar nije bio u boljem stanju, jasno se videlo, što nije ni tajio, koliko ga
se vlastita priča dojmila, tačnije sećanje, prevoditeljica je napokon prestala plakati učinivši reči Joséa Miguela ponovo razumljivima, reči koje su zapravo govorile o sećanju, o sećanju, pogledao je José Miguel sad u njega, u oči svoga gosta, gledao ga je potreseno, kao neko ko upravo sada sve
to proživljava, i dan-danas mu je pred očima ta mlada ženka prosutih creva, zgnječena trbuha, u njemu mrtvi zametak, i dan-danas mu je pred očima, i uvek će i biti, odmah je shvatio da su vučicu uspeli pregaziti isključivo zato, jedino i isključivo zato što joj je trbuh bio prevelik, te zbog toga nije
uspela dovoljno brzo pretrčati cestu, da se spasi pred slučajem koji na nju vreba i pred vozačem ubilačkih namera, kad je to shvatio, skamenio se, stajao je kraj mrtve životinje nasred ceste, automobili  su mu trubili i zaobilazili ga, ali on ih je čuo tek iz daljine, stajao je onde nesposoban da se makne, i da mu kolega, stariji lovočuvar ubrzo nije prišao, ostao bi uz leš i sam pregažen, stariji ga je kolega odvukao do ruba ceste, nakon čega je sam odvukao i vučicu, jer se on još prilično
dugo nije mogao ni pomaknuti, a ni kasnije nije bio svestan šta radi, činio je što mu se kaže, tako su vuka zajedničkim snagama odvukli u jarak pokraj puta te ga smesta i zakopali, onde su ga zakopali, još i danas zna gde se tačno nalazi to mesto, samo što ćete, pogledao ga je ponovo i pokrenuo džip, onde naći samo kosti, ako i to, ali pustimo, nakašljao se, stao na gas i ponovo pojurio dugo ne izustivši ni reči, netremice promatrajući okolinu kroz vetrobransko staklo, prevoditeljica se u međuvremenu čak tri puta ispričala gostu, tri puta, jer je znala da ju je prethodna scena u potpunosti
izbacila iz takta, ni sama ne zna, ponovo je iz petnih žila pokušavala nadurlati buku, što joj je bilo, ali ta ju je priča toliko, toliko, ma pustite, odmahnu on, govorio je sad Mađaru ne primećujući da ovaj već neko vreme uopšte ne pazi i da mu glava svako malo klone, i kasnije sasvim tone u san, nije to
primećivao jer je okrenut leđima zurio kroz prozor na ulicu, osećajući isti onaj nemir kao onde tada, na mestu događaja, posve se prenerazivši kad je shvatio da je taj nemir u njemu jači od praznine koja je sačinjavala njegovu bit, na kojoj je ta bit počivala i počiva, rekao je najednom naglas, iznova
pokazavši na sebe, nemir, koji ga je prvi put obuzeo u džipu nakon priče Joséa Miguela, ali istinski tek onda kad je u sumrak, na povratku prema Alburquerqueu, José Miguel ispričao što se dogodilo s mladim mužjakom, koji je sudeći prema tragovima pobegao prema portugalskoj granici, no, ma koliko želeo, govorio je zureći u pustoš Hauptstrassea, ma koliko želeo da priča Joséa Miguela tu stane, odnosno završi time da je mladi mužjak ipak pobegao prema portugalskoj granici, priča tu, međutim, nije stala, već su se, skrenuvši poprilično s puta, uputili u kratku izvidnicu do tačke između
graničnika za 30. i 31. kilometar na cesti prema Badajozu, ponovo zašavši u La Gegosu, te u potpunoj tišini posetili mesto kraj jezerca, vrativši se konačno u Alburquerque, stigavši do ulaza u hotel, gde su se posle podne u četiri prvi put bili sreli, José Miguel je sročivši jednu suhoparnu činjeničnu rečenicu nažalost na kraju dodao šta se zbilo s mužjakom, neko vreme se to nije znalo, svi su mislili da je
pobegao u Portugal, ali onda se 1993. jednoga dana ispostavilo da nije otišao, Portugal mu nije bio suđen, jedan ga je pastir u tajnosti, neki  Alejandro, jedne zore nazvao da dođe smesta jer je ustrelio vuka kraj jezera na finki, tada mu više nije bilo teško zaključiti da je to nekadašnji mladi mužjak, koji prema svemu sudeći nikad nije napustio svoje područje, nego je ostao u Cantillani La Gegosi, gde,
premda mu je to godinama uspevalo, na kraju ipak nije mogao izmaknuti sudbini, tako da je to, reče lovočuvar, vuk kojega tražite, izrekao je to u svojem tužnom finalu José Miguel, oprostivši se potom ispred ulaza od prevoditeljice i vozača koji se pojavio u trenutku kad su stigli, njega je pak zamolio da ga otprati do džipa jer mu još nešto želi reći, direktno, u četiri oka, pokušaće na engleskom, pokušao se na to nasmešiti, tako su dakle otišli do džipa, José Miguel se nakašljao, pogledao ga ravno u oči i na lošem engleskom rekao da mu želi nešto priznati, na što je on, okrenuo se sad natrag prema šanku, ej!, viknuo je na Mađara, koji je brzo podigao glavu žmirkajući ošamućeno, probudi se, čoveče!, upravo govorim što mi je lovočuvar na kraju kod auta hteo reći, i što ti je rekao, zareža Mađar trljajući oči, pa upravo ono što sam i sam shvatio iz priče, tako da sam mu rekao da mi ništa
više ne kaže, samo smo se zagrlili na rastanku, i tako je on postao uzrok onome nemiru kojega se nisam uspeo osloboditi do dana današnjega, dakle nemir, zevnuo je na to Mađar otkrivši zube i škripnuo leđima rastežući se na stolici, mumljajući dalje na mađarskom, reci, poslednji vuče, reci,
slušam – da, reče na to on, i okrenu se natrag prema prozoru, ne nastavljajući dalje, konačno ućuti, kako da objasni da iako se vratio onamo odakle je u Ekstremaduru nakratko otišao, gde je ostao život lišen mišljenja, u mrtvačku pustoš Sparschweina, kako da objasni u tom Sparschweinu, u tom šupljem, hladnom, praznom prostoru, da iako onih toliko i toliko eura nikad nije dobio, da je Ekstremaduru zaključao u svoje šuplje, hladno, prazno srce, te otada, izmenivši kraj upravo onde, na kraju, iz dana u dan u svojoj glavi iznova ispisuje priču Joséa Miguela.

Bilo kakva sličnost celine teksta ili nekog njegova dela, glavnoga ili drugih likova sa stvarnošću,
stvarnim događajima ili osobama je slučajna te ni na koji način nije namera autora.

Tekst ne bi mogao nastati bez potpore Fundación Ortega Muñoz.
Posebna zahvala señoru
Clementeu Lapuerti i señori
Carmen Gómez, Mercedes,
Antoniji i Granadi, Antoniju i
Antoniju, Jaimeu, Félixu i Ani.

izvor 


                                                               Krasznahorkai  László, Rat i rat

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...