7. 5. 2013.

Milorad Pavić, stihovi





EPITAF

U dimu nad ognjištima greju se ptice i prve pahulje se tope
Kao podvodni vetar izranja i kipi crno mleko noći sa dna duboke reke
Izliva se u svet i krivuda duž mlečnih staza i belokore uvija smreke.
U mojim očima sneg se u suze pretvara i kada oči se sklope

Kroz hladne kapi te daleko i čisto sa svojih obraza gledam: pred njima
Vetar je postao crn, a stabla mi prilaze kao na pojilo zveri
I u jedan red staju oko mene. Borovi su probili magle vrhovima
I cepaju ih rastući im sa dna u čudnoj nekoj veri

Kraguji pod zlatnom kapom između niskog neba i visokih šuma jeseni
Stazama lete već u strahu da ih grane u brzom rastu ne probodu.
I ja bolest ko srce nosim i moja smrt se večeras raduje u meni;

I znam, moja usta su groblje predaka spuštenih u reči kao u ćivot
I slušam: lês mi se teše gde god imena stvari zasadih u hodu.
Ležim u svakoj reči po jednom, u svakom od vas ponovo sahranjen za život.


______________________________________


SIMPOSION

Gozba je preda mnom. Nad krovom jesen i u ognjištu lišće i gnezda.
Rekli su i učinili: otvorićemo vrata kočija u vrata tvoje sobe
Iz nepranih glinenih zdela ješćemo mesečinu
I mlade vrtove što pune svoje bose senke višnjama i lišćem.

Lepe, prljave ruke natočiće nam čašu zečije krvi punu tuđega sunca.
Rekli su i učinili, no ja ne uzeh do zrno grožđa i paunovo pero.
U mom srcu je groblje i reka izvire ispod krstača njegova
Usta su mi pepela puna jer hleb umakah svoj u oganj

I uši pune suza iz snova i samo ptice koje ih piju znaju im ukus
Strašno zvono ljubavi odzvanja zalud godine u mojim nedrima:
Ne čujem da zvuk taj već hiljadu proleća ubija rode u letu i gasi sveće

U peščanome podu hramova gde raste sveto drvo. Na sunce su izišli sveci
I despoti u grimizu. I strašni su od vremena i jer dolaze iz mraka
I jer su gladni i žedni trpeze moje. A ja uzimam zrno grožđa i paunovo pero.


___________________________________

LJULJAŠKA NAD KLADENCEM IMENA

Kud lutaš, vide moj bez mene po mojim snovima, čarobni sledeći prizor mada ti oči spavaju
Moje srce zna zašto si umoran kada se vratiš zorom u ovaj svet
Umiven pre buđenja u vrelom lekovitom zdencu na dnu ledenih voda
Gde su i zvezde najdalje od svojih slika. Moje srce zna, no meni ne kazuje.

Što trčite ko psi ispred moga života, oči, iza okuke njegove o neznane se otimajuć stvari?
Da l vas ko napada tamo u šumama što će nići, i mogu li piti i ja od vode
Koju ločete iz sutrašnjih kiša? Hoću li se probuditi slep jednoga jutra
Ako vas rastrgnu oči iz nekog tuđeg sna? Devojčica u čarapama belim

U ljuljašci od zlatne kose nad vašim zdencem se njiše
I potonula imena iz lekovitih voda njoj se vraćaju u isparenjima vrelim
No ne razume ih ona i s imenima dragocenim našim igra se kao sa šljunkom

I natrag u bunar ih baca. Uzalud ronite u noći i natrag ih donosite meni
Pretvorena u boje: vratiti ih ne umem više iz boja u reči;
Moje srce ih zna, no meni ne kazuje i samo devojčica u čarapama belim

Može nam još pomoći, no ne oseća da može, ili ne želi da leči.

____________________________________


SPOMENIK NEZNANOM PESNIKU

Oči su moje pune vina i krvi ko lep na hramovima Atosa
No moje srce još vidi na pučini galeba kako se kupa u peni
Uši su moje pohranilište odjeka i slušaju samo sebe
No moje srce još čuje kako daleke reke nose ptice vetrom utopljene

Moj jezik je triput svlačio košuljicu godina i tri jezika zaboravio u meni
No moje srce još poznaje jezik zaboravljenih liturgija
Noge su mi umorne od biranja štapova nesalomljivih
No srce moje još dolazi u pohode tvojim spaljenim rečima

Jer gluh uhodim progonstva gde još laju talasi koje si slušao
Jer slep uhodim ostrva koja su davala crvene slike tvojim suzama
Jer pre pesme jedne ptice postoji uvek ime nekog vetra.

Moj jezik je triput svlačio košuljicu vremena i tri jezika zaboravio u meni
No moje srce je okusilo kamen tvog zavičaja i našlo u njemu ukus ognja
Iako sam bio učenik pesnika koji ne postoji, pesnika bez pesama.

____________________________________

VEČERA U KRČMI "ZNAK PITANJA"

Anđeo s naočarima pored Patrijaršije
Sedi u krčmi kod "Znaka pitanja".
On mi pljunu u usta i reče:
"Prosti prostranstvu slov!"
Naručismo porciju sede trave s jezikom
I dva puta po čanak toplih božijih suza
Naručismo pohovan pogled
Od onih gorkih što ostare za sat, s limunom,
I pasulj na savskoj vodi.
Oglodasmo reč Uzalud
I zaboleše nas po obedu
Cvetovi u travi preko puta
I dve kašike u tanjiru
Jer stvari ne postadoše ono
Što smo ih naučili da budu.
Naplatiše nam svakom
Po jedan aprilski utornik
I uzesmo sat kusura.
Na rastanku on skide šešir i reče:
Dositej.
U porti preko puta
Sahranismo po ogledalo
I svaki svoj put odnese na leđima.


_____________________________________

BLIZU KARAMATINE KUĆE U ZEMUNU...

Kako bih voleo da sam livac
Da imam radionicu zvona u 1854. godini
S one strane rajske reke
Blizu Karamatine kuće u Zemunu.
Pio bih vino iz najlepšeg zvona
Iz jednog uha rasla bi mi vrba iz drugog grožđe

I boleo bi me za vas
Gvozdeni kokot na krovu livnice.
Tako bih uvek znao s koje strane vetar duva
Tako bih 1970. otkrio da pevac
pokazuje kradom i jedan peti vetar
Vetar sunčeve prašine
I svetlosnih odjeka zvezda.

Ovako Vasku su Popi i meni opet ozebli zubi
Na košavi iz Besarabije
Pa se grejemo čorbom od jedne mudre ribe
Koju nisu upecali nego ubili kamenom
Ko pticu grudvom snega u letu
Kao pre 7.000 godina u Lepenskom viru
na ovoj istoj rajskoj reci.
Na dnu čorbe našli smo ime ribe
Koje nije za jelo ni za objavljivanje.
("Anahoret u Njujorku")


______________________________________

LEKCIJA IZ ČITANJA KARATA

Palavestra, Lalić, Hristić & ja u krčmi
Kod "Bufala" u Berlinu


Gladnih ušiju na žednim petlovima
Ujahasmo u Berlin
Na satljik kupusne pljuvačke i pticu na žaru.
Kod "Bufala", West Germanija,
Operišemo tu pticu od čira na vazdušnom mostu

I otkrivamo u njoj (sasvim čudodejivo)
Mali berlinski zid.
Čuje se iz nje ciktanje cikada,
To mesto južnog vetra,
Što svareno ne goji oči, no goni
Da se podruguje na sunce u prahu,
I nezavejivo drveće.
Umesto crnih ljubičica
Kod "Bufala" u Berlinu
Nađosmo Gintera Grasa.
Ali bolje vrabac u ruci
nego Franfurt na Kajni.


________________________________

POSLE SVEGA


Ako bi mi opet kupila
Svesku praznih listova bez crta
Možda bih najzad mogao
Da ti napišem ljubavno pismo
Poslednje mesto prvog

Bio sam srećan, a nisam znao,
Bila si nesrećna, a nisi znala.
Kada smo shvatili bilo je kasno
Zauvek za mene, ali ne i za tebe
No ni to nisi znala

Kod "Ljubića" smo jeli
Teletinu sa pečenim povrćem
Ti si sedela nesrećna i zdrava
A ja srećan i bolestan
U ogledalu iza tebe
Kola i ljudi što idu niz ulicu
Išli su uz ulicu

Za rođendan kupila si mi knjigu
Čitam je tvojim očima
I vrebam ono što bi se u njoj
Moglo tebi svideti
Za mene knjige više nema

Neki nas nepojamno mrze
Drugi nas mnogo vole
Ja sam navikao na to, ti ne
Ja računam samo one druge
Ti samo one prve

Ti si vidovita, bolje vidiš budućnost
Ja ne, ja bolje vidim prošlost
Ti samo misliš o prošlom
Ja samo maštam o budućnosti
Možda svak želi što nema

Jedna žena nam je prorekla
Budućnost neće ličiti na prošlost
Ja ne verujem u to proročanstvo
Na tvoj suncobran upisao sam
Sve lepe dane naše prošlosti
Sve crne dane naše prošlosti
Ti si upisala na moj kišobran
Ni ti ne veruješ u to proročanstvo

Jedan drevni čovek je napisao
Ne mogu živeti ni s tobom ni bez tebe
Kada sam to pročitao rekoh
Kako je stvar lepo rečena
Danas me boli uvo da li je stvar lepo rečena
Sad znam da je to istina

U mladosti telo je ispred duha
U starosti duh je ispred tela
Znam da sam u poslu i u ljubavi
Iskoristio trenutak
Kada su duh i telo bili ravnopravni
Sada je kako mora biti

Bila si mlada, lepa i talentovana
Bio sam srećan zbog tvog talenta
Bila si nesrećna zbog mog talenta
Od kojeg nije ostalo vremena za nas
A ja sam mislio da talenat nema godine

Govorio sam knjige su naša deca
Čim se osamostale prhnuće u svet
Čim to bi naša deca prhnuše u svet
Čim to bi naše knjige prhnuše u svet
Sad nam je kuća bez maltera što spaja

Jedan Rus kaže da se vreme
Zaustavlja u materiji a teče u energiji
Ja mislim da naše Sada, naš život
Nastaje na preseku večnosti i vremena
Ti kažeš da ćeš još samo četiri godine
Moći da nosiš lepe haljine.


______________________________________

3 коментара:

Анониман је рекао...

Павићу би боље било да никад није објавио ниједну песму, јер тај је човек имао дебело прецењену идеју о себи. Није поезија некаква "помијара" у коју можеш некажњено да се истресаш. Преварио се неталентовани Павић, мислећи да нема Бога, да не постоји уметност. Његове "песме" (читај: непроживљена проза спакована у вертикалне ступце) су тривијалне, кафански баналне до те мере да је Павић својим баналитетом ЗАГАДИО ПОЉЕ ЕСТЕТСКОГ. Права је срећа да више никад неће написати ништа више. Павић је (и у прози и у поезији) цар антиуметности.

Miodrag Tikvicki је рекао...

Anoniman...

Анониман је рекао...

Pišeš kojesta!

Постави коментар