12. 5. 2013.

Ples sa zmajevima, Snovi i prah ‚ Dž.R.R.Martin




Noć je smrdela na ljude.
Varga zastade pod drvetom pa onjuši, a sivosmeđe krzno su mu
šarale senke. Povetarac mu je kroz borove doneo ljudski miris, zajedno
sa onim slabijima, koji su govorili o lisici i zecu, foki i jelenu, pa čak i
vuku. I to su bili ljudski mirisi, znao je varga; smrad starog krzna, mrtav
i nakiseo, gotovo sasvim nadjačan mirisima dima, krvi i truleži. Jedino
čovek dere druge zveri pa stavlja na sebe njihovu kožu i krzno.


Varge se ne boje ljudi kao što ih se boje vukovi. Mržnja i glad stegnuše
mu se u trbuhu i on tiho zareža dozivajući svog jednookog brata, svoju
malu lukavu sestru. Dok je jurio kroz drveće, ostali iz čopora u stopu su ga
pratili. I oni su nanjušili isto. U trku je gledao i kroz njihove oči i nazirao
sebe ispred. Dah čopora izbijao je u toplim belim oblacima iz dugačkih
sivih njuški. Led im se zamrznuo između šapa, tvrd kao kamen, ali sada

je počeo lov, sada je lovina bila pred njima. Plen, pomisli varga, meso.
Sam čovek je slabašan stvor. Krupan je i snažan, ima oštar vid, ali
nikakav sluh i gluv je za mirise. Jelen, los pa čak i zec, svi su brži, medved
i vepar snažniji su borci. Ljudi su međutim opasni u čoporu. Dok su
se vukovi primicali plenu, varga začu zavijanje ljudskog šteneta, koricu
sinoćnjeg snega kako se lomi pod trapavim ljudskim šapama, čegrtanje
tvrdih koža i dugačkih sivih kandži koje ljudi nose sa sobom.
Mačevi, prošaputa glas u njemu, koplja.


Drveću su izrasli ledeni zubi i preteći su se kezili s golih smeđih grana.
Jednooki se probi kroz rastinje prskajući snegom. Ostatak čopora ga je
sledio. Uz brdo pa niz padinu na suprotnoj strani, sve dok se šuma nije
otvorila pred njima i dok se nisu ukazali ljudi. Jedno je bilo žensko.
Zavežljaj umotan u krzno bilo je njeno štene. Nju ostavi za kraj, prošapta
glas, opasnost su muškarci. Urlali su jedan drugome, kao što to ljudi već
čine, ali je varga nanjušio njihovu stravu. Jedan je imao drveni zub visok
kao on sam. Bacio ga je, ali mu se ruka tresla i zub je odleteo previsoko.
Onda se čopor baci na njih.


Njegov jednooki brat preturi bacača zuba u smet pa ga zakla dok se
ovaj otimao. Njegova sestra se zavuče iza drugog muškarca pa ga obori
s leđa. Tako su žena i štene ostali za njega.
I ona je imala zub, mali zub od kosti, ali joj on ispade kada joj varga
čeljustima steže nogu. Dok je padala, obema je rukama obgrlila svoje
bučno štene. Pod krznima je ženka bila sama kost i koža, ali su joj sise
bile pune mleka. Najslađe je bilo meso šteneta. Vuk je čuvao najbolje
zalogaje za svog brata. Svuda oko leševa zaleđeni sneg postao je ružičast
i crven dok je čopor punio trbuh.


Ligama daleko, u maloj kolibi od naboja, sa slamnatim krovom i
podom od utabane zemlje Varamir se stresao, nakašljao i oblizao usne.
Oči su mu bile crvene, usne ispucale, grlo suvo, ali mu je ukus krvi i
masti ispunio usta, bez obzira na to što mu je natečeni stomak vapio za
hranom. Dečje meso, pomislio je, prisećajući se Kvrge. Ljudsko meso. Zar
je toliko nisko pao pa da čezne za ljudskim mesom? Gotovo da je čuo
Hagona kako reži na njega: „Ljudi mogu jesti meso zveri a zveri meso
ljudi, ali čovek što jede meso čoveka jeste čudovište.“


Čudovište. To je oduvek bila Hagonova omiljena reč. Čudovište, čudovište,
čudovište. Jesti ljudskoga mesa je čudovišno, pariti se kao vuk s
vukom jeste čudovišno a preuzimanje tela drugoga čoveka jeste najčudovišnije
od svega. Hagon je bio slabić, bojao se sopstvene moći. Umro je
uplakan i sam kada sam mu istrgnuo drugi život. Varamir je lično proždro
njegovo srce. On me je mnogo čemu naučio, a poslednje što sam od njega
saznao bilo je kakav je ukus ljudskoga mesa.


To je, međutim, uradio kao vuk. Ljudskim zubima nikada nije jeo
ljudsko meso. Svejedno, neće svom čoporu zameriti na onoj gozbi. Vukovi
su izgladneli koliko i on, suvi, smrznuti i gladni, a plen... dva muškarca
i žena, odojče u naručju, u begu od poraza i smrti. U svakom bi slučaju
uskoro stradali, od hladnoće ili od gladi. Ovako je bilo bolje, brže.Ovako

je bilo milosrdno.


Milosrdno“, reče on naglas. Grlo ga je peklo ali mu je prijalo da čuje
ljudski glas, pa makar i sopstveni. Vazduh je mirisao na buđ i vlagu, zemlja
je bila hladna i tvrda, a iz njegove vatre širilo se više dima nego toplote.
Prišao je plamenu najbliže što je smeo, naizmenično kašljući i drhćući.
Bok mu je damarao gde mu se rana otvorila, krv mu je natopila čakšire
do kolena pa se pretvorila u tvrdu smeđu koru.


Čičak ga je upozorila da bi se to moglo desiti. „Zašila sam je najbolje
što sam mogla“, rekla je, „ali ti moraš da se odmoriš, da pustiš da zaceli,
inače će se koža ponovo razdvojiti.“


Čičak mu je bila poslednja pratilja, kopljanica žilava kao stari koren,
sva u bradavicama, spečena od vetra i izborana. Drugi su ga usput napustili.
Jedno po jedno su zaostajali ili odmicali, išli za svoja stara sela, za
Mlečnu vodu, za Tvrdidom ili za samotnu smrt u šumi. Varamir nije znao
kuda i nije ga bilo briga. Trebalo je da uzmem nekoga od njih dok sam
imao priliku. Jednog od blizanaca, ili onu ljudeskaru izbrazdanog lica, ili
riđokosog mladića. Međutim, bojao se. Neko od njih bi možda shvatio
šta se dešava. Onda bi se okomili na njega i ubili bi ga. A i Hagonove reči
su ga proganjale, tako da je prilika izmakla.


Posle bitke su na hiljade njih lutale šumom, gladni, prestravljeni, u
begu od pokolja koji ih je zadesio kod Zida. Neki su pričali o povratku
u domove koje su napustili, drugi o novom jurišu na kapiju, ali je većina
bila prosto izgubljena i nisu imali pojma kuda da pođu niti šta da rade.
Pobegli su vranama u crnom i vitezovima u sivom čeliku, ali su ih sada
pratili nemilosrdniji neprijatelji. Svaki dan je ostavljao još leševa pored
staza. Neki su umirali od gladi, neki od hladnoće, neki od bolesti. Druge
su ubili oni koji su im bili braća po oružju kada su krenuli na jug pod
Mensom Rajderom, Kraljem s one strane Zida.


Mens je pao, govorili su preživeli jedni drugima očajnim glasom,
Mens je zarobljen, Mens je mrtav. „Harma je mrtva, Mens je zarobljen,
ostali su se razbežali i ostavili nas“, tvrdila je Čičak dok mu je zašivala
ranu. „Tormund, Plačljivac, Šestokoža, sve hrabri pljačkaši. Gde su sada?“
Ona me ne zna, shvatio je tada Varamir, a i kako bi? Bez svojih zveri
nije izgledao kao velik čovek. Ja sam bio Varamir Šestokoža, koji je lomio
hleb s Mensom Rajderom. Ime Varamir je nadenuo sebi kada mu je bilo
deset godina. Ime dostojno velikog gospodara, ime za pesme, silno ime i
užasno. A ipak je pobegao od vrana kao prestravljeni zec. Strašni lord
Varamir pokazao se kao kukavica, ali nije mogao da podnese da kopljanica

to sazna, pa joj je rekao da se zove Hagon. Posle se čudio zašto mu je baš
to ime došlo na usne, od svih imena koja je mogao da izabere. Pojeo sam
mu srce i napio mu se krvi, a on me još proganja.


Jednog dana, dok su bežali, kroz šumu je galopom naišao jahač na
mršavom belom konju, vičući da svi treba da idu na Mlečnu vodu, da
Plačljivac okuplja ratnike za prelazak Mosta lobanja i udar na Kulu senki.
Mnogi su pošli za njim; još više nije. Kasnije je jedan smrknuti ratnik u
krznu i jantaru išao od vatre do vatre, savetujući sve preživele da pođu na
sever i utočište nađu u dolini Tenjana. Zašto je mislio da će to biti bezbedno
kada su sami Tenjani odatle pobegli Varamir nikada nije saznao,
ali su stotine pošle za njim. Druge su stotine otišle sa šumskom vešticom
kojoj se ukazala flota brodova što su došli da prevezu slobodni narod na
jug. „Moramo naći more“, uzvikivala je Majka Krtica, i njeni su sledbenici
pošli na istok.


Varamir je mogao biti među njima, samo da je bio snažniji. More
je međutim sivo, hladno i daleko i on je znao da ovakav neće poživeti
da ga vidi. Devet je puta bio mrtav i na samrti, a ovo mu je bila prava
smrt. Ogrtač od veveričjeg krzna, prisetio se, ubo me je zbog ogrtača od
veveričjeg krzna.


Vlasnica ogrtača bila je mrtva, od glave joj je ostala crvena kaša posuta
komadićima kosti, ali je ogrtač izgledao topao i debeo. Padao je sneg,
a Varamir je svoje ogrtače izgubio na Zidu. Svoja krzna za spavanje i
vuneno rublje, svoje čizme od ovčje kože i krznom postavljene rukavice,
svoje rezerve medovine i zalihe hrane, pramenove kose žena s kojima je
legao, pa čak i zlatne grivne za mišice koje mu je Mens darivao, sve je
izgubio i ostavio. Goreo sam i umirao i onda sam bežao, gotovo lud od bola
i strave. Još ga je bilo sramota te uspomene, ali nije bio sam. I drugi su
bežali, njih na stotine, na hiljade. Bitka je bila izgubljena. Stigli su vitezovi,
nepobedivi u čeliku, ubijali su sve koji bi stali da im se suprotstave. Bilo je
ili bekstvo ili smrt.

oti?"
Od smrti međutim nije bilo tako lako pobeći. I zato, kada je Varamir u
šumi nabasao na mrtvu ženu, kleknuo je da joj skine ogrtač i uopšte nije
video dečaka, sve dok ovaj nije skočio iz skrovišta da mu zarije dugački
koštani nož u slabinu i da mu istrgne ogrtač iz zgrčenih prstiju. „Pripadao
je njegovoj majci“, rekla je mu je Čičak posle, pošto je dečak pobegao.
„Ogrtač je pripadao njegovoj majci i kada je video da je pljačkaš...“
„Bila je mrtva“, rekao je Varamir, kriveći lice dok mu je njena igla
probijala kožu. „Neko joj je smrskao glavu. Neka vrana.“
„Nije vrana. Rogonozi. Sama sam videla.“ Njena igla je zatvorila posekotinu
u njegovom boku. „Životinje su to, a ko je ostao da ih ukroti?"


Niko. Ako je Mens mrtav, slobodni narod je osuđen na propast. Tenjani,
džinovi i Rogonozi, pećinski ljudi isturpijanih zuba i ljudi sa zapadne
obale s dvokolicama od kosti... svi su oni takođe osuđeni na propast.
Pa čak i vrane. Možda toga još nisu svesni, ali ta crna đubrad stradaće
zajedno s ostalima. Neprijatelj stiže.


U glavi mu je odjekivao Hagonov grubi glas. „Umrećeš desetinu smrti,
momče, i svaka će boleti... ali kada ti dođe prava smrt, živećeš ponovo.
Kažu da je drugi život jednostavniji i lepši.“


Varamir Šestokoža uskoro će spoznati istinu tih reči. Osećao je pravu
smrt u dimu što je jedak lebdeo vazduhom, osećao je u vrelini pod prstima
kada je zavukao ruku u odeću da opipa ranu. U njemu je međutim bila i
jeza, duboko u kostima. Ovog puta će ga hladnoća ubiti.


Poslednja njegova smrt došla je od vatre. Goreo sam. U početku, u svojoj
zbunjenosti, pomislio je da ga je neki strelac sa Zida probio vatrenom
strelom... međutim vatra je bila u njemu, i gutala ga je. A bol...
Varamir je ranije umro devet puta. Jednom je umro od udarca kopljem,
jednom s medveđim zubima u grlu, a jednom u bujici krvi dok je na svet
donosio mrtvorođeno štene. Prvi put je umro kada mu je bilo samo šest,
kada mu je očeva sekira smrskala lobanju. Čak ni to nije bilo tako strašno
kao vatra u njegovoj utrobi, koja mu pucketa duž krila, koja ga guta. Kada
je pokušao da odleti od nje, njegov užas je raspirio plamen tako da je ovaj
goreo još vrelije. Jednog trenutka je jezdio iznad Zida, orlovskim okom
prateći pokrete ljudi dole. Onda mu je plamen pretvorio srce u žeravicu
i isterao mu duh da se vrišteći vrati u sopstvenu kožu i onda neko vreme
jeste bio lud. Čak je i uspomena na to bila dovoljna da se sav strese.
Tada je primetio da je vatra zgasla.


Ostala je samo siva i crna hrpa izgorelog drveta, s ponekim komadićem
žara koji prosijava kroz pepeo. Još se dimi, samo treba dodati drveta.
Stežući zube od bola, Varamir se dovuče do gomile izlomljenog granja
koje je Čičak ostavila pre nego što je otišla u lov, pa baci nekoliko štapića
na pepeo. „Zapali se“, progrcao je. „Gori.“ Dunuo je u žar i izgovorio
nemuštu molitvu bezimenim bogovima šume, brda i polja.


Bogovi nisu odgovorili. Posle nekog vremena i dim prestade da se diže.
U kolibici je već postajalo hladno. Varamir nije imao kremen, nije imao
trud, nije imao suvog drveta za potpalu. Nikada neće ponovo razgoreti tu
vatru, ovako sam. „Čičak“, viknuo je, glasom promuklim i bolnim. „Čičak!“
Brada joj je bila šiljasta a nos pljosnat, na obrazu je imala beleg iz kog
su rasle četiri tamne čekinje. Ružno i surovo lice, ali bi on ipak mnogo dao
da ga sada ugleda na vratima kolibe. Trebalo je da je uzmem pre nego što je...



čitaj do kraja
PDF



Нема коментара:

Постави коментар